Uočila sam na Žitnjaku uz Slavonsku ili ono što je bio eutoput jumbo plakat na kojem je stajalo u dva reda otprilike nama MOST nije opcija. Pomislila sam odmah tko bi to mogao imati toliko hrabrosti za takvu političku nekorektnost , a onda uočila zdesna potpis PLIDENTA. Inače moja pasta za zube. Metastaza kreativnosti i duhovitosti, učinilo mi se. Htjela sam pofotkati kreaciji koju nisam vidjela nigdje drugdje, ali kako nam se žurilo nismo se mogli vratiti.
Vozimo se danas, izdaleka otvaram prozor, namještam fotić, a plakat – ispario. E, svašta. Nije potrajao ni između prvoga i drugoga izbornog kruga. Jeste li igdje drugdje vidjeli taj plakat ili je to bio jedan jedini samo na koji dan? E, to je politička nekorektnost i demokracija. Zato i imamo loše zube.
20170601
Dodajem od jučer vrlo sličnu opciju s prosvjeda za reformu obrazovanja, koju sam uočila tek jutros: Hrast je u školi dobar samo za parket.
Već smo gotovo punotljetni s ljetima u Malinskoj. Iako su meni ljepša i proljeća (ciklame u našoj umici!) i jeseni. Svibanj na prijelazu u lipanj sav pršti bojama i mirisima. Jako se trude, pa sad punom parom, prije sezone, dobro možda i rije drugoa izbornog kruhga, dovršavaju vrtić, letnicu uz more, uređivanje plaž kod mojega drveta itd.
Cijeli se bobuli drže zajedno / Fotografija Božica Brkan
Mislila sam da sam krčki stol svladala detaljno. I rječnikom. Oduševljava me, ne nova, ponuda gotovih, cijenom prihvatljivih raznovrsnih običnih, svakidašnjih jela za gablec Trgovine Krk, a pogotovo kad taj dio nazovu – Maneštricom.
Trga se lako svaki sam / Fotografija Božica Brkan
Kadli, otkrijem da se peciva koja se drže zajedno zovu bobuli. Kruh bobuli. Poslikam to što se može jesti u svako doba dana, uza slano i slatko, pa u arhivu otkrijem da sam to već fotkala i 2015. Sad se, jer meni je i to ljeto na moru, spremam kopati po nazivu, sastojcima… Po svojoj madeleine s okusima i mirisima Malinske.
Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.
Ruže i knjiga – dar za slavljenika
Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.
Prije početka trebalo je još nešto i pribilježitiŠulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo
Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.
Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena
A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!
Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornikaI do novih viđenja skupljeni oko slavljenika
Ne samo kao netko tko povremeno ima i vrlo bolnih problema s rukama, šakama, a od tjelesnih su mi organa životno presudne, ne preporučujem vam da se usredotočite u 10 razloga zbog kojih su vam ruke hladne (ima valjda, ali nisam tražila, i za noge!), pogotovo jer navodno ruke otkrivaju bolesti preporučujem izložbu fotografija Antuna Bukovca Ruke. Samo do 10. lipnja u Galeriji Kajkavskog spravišča u Ilici 34.
Antun Bukovec, portret s vlastite izložbe
Dade vam misliti.
Što vam govore ruke?
Što vama govore vaše ruke?
Ruke Antuna Bukovca
Toni, 1956. rođen u Zagrebu, predstavlja se autorski u posebnoj mapi i na ovoj izložbi sa 60 fotografija snimljenih u posljednjih nekoliko godina, kako kaže, prilikom snimanja brojnih i raznovrsnih kulturnih događanja. Posvećuje pozornost rukama umjetnika (književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, glumaca…). kojima izvode svoja djela. Ruke – kao metafora stvaranja, čovjekov alat kojim stvara nove svjetove… Bukovec svojim fotografskim okom i umijećem bilježi čovjekovo najvrjednije sredstvo kojim ostavlja trag na svijetu…
U nekom životnom trenutku stvaranja/reprodukcije, uz druge, zabilježio je i ruke književnika Ludwiga Bauera te Sanje Pilić, fotografkinje Slavke Pavić (nedavno imala izložbu na istome mjestu!) , glumca Dubravka Sidora, umjetnika nakita Lazara Roka Lumezija, glazbenika Matije Dedića i, dakako, Darka Rundeka. Njegove i ruke pjevaju: Pa pusti da ti sviram/duša gine od tišine/ I ne boj se buke/ to što svira to su ruke…
S otvorenja: Antun Bukovec i Mate Matišić
Gornji ekstremiteti na tijelu čovjeka ili majmuna sa pet prstiju – palac, kažiprt, srednji prst, prstenjak i mali prst – kako ih opisuje Wikipedija, nadahnjivale su same. I za dječje pjesmice i za lektirne naslove i za uglazbljene pop-stihove i za fotografije koje su svojevrsni porteti, onakvi kakvim je osobu vidio fotoaparat Tonija Bukovca.
Književnik Ludwig Bauer uz Bukovčevu fotografiju svojih ruku na svojoj knjizi
Dade misliti. Jer već sutra tko zna kako će srebrni prsten tvoriti umjetnik nekoga novog naraštaja, kako će pisati književni tekst neki novi majstor Lujo Bauer ili prebirati gitarske žice netko tko mi neće biti vršnjak poput Rundeka i pjevati u čast rukama koje stvaraju. I koje svašta čine kao u noveli Ranka Marinkovića, objavljenoj u istoimenoj zbirci dvije godine prije mojega rođenja; a sada je skraćuju za one kojima se ne da čitati, ali ni pjevati, svirati, brusiti, fotkati… u:
Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje prepirka oko teme koja je ruka korisnija…
Ne računajući profesionalne novinarske i književničke organizacije, ne sjećam se kad sam bila i jesam li uopće bila na nekom izbornom skupu. A sinoć sam otišla na jedan čak u Sisak i vratila se, i na vlastito čuđenje, puna pozitivnih osjećaja. Baš kao što su pozitivni bili ljudi koji na izbore u Županiji sisačko-moslavačkoj izlaze kao nezavisna lista prof. dr. Vladimira Čavraka s podrškom više stranaka.
Kandidat za župana Vladimir Čavrak s kandidatkinjama za dožupanice Stanislavom Jerković i Slavicom Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Župan s rješenjima, njegov je slogan. Uostalom, čovjek na zagrebačkome Ekonomskom fakultetu predaje markoekonomiju i ekonomiju lokalnoga razvoja i dojadilo mu, nasuprost šume raskošnih predizbornih plakata, gledati svakidašnju učmalost, letargiju, inertnost te da njihova županija, nakon propadanja i u ratu i u poraću, po svim objektivnim pokazateljima bude na hrvatskome začelju.
Kandidati i gosti – puna dvorana / Fotografija Miljenko Brezak
Kao branitelj nije se borio za takvu Hrvatsku kao ni brojni njegovi suborci koji ga podržavaju. Na njihovoj nezavisnoj listi, koja nema veze s Mostom, pola je muškaraca i pola žena, ima i umirovljenika, zanatlija, direktora vlastitih firmi, radnika nekadašnjih velikih propalih poduzeća, zatim mladih ljudi sa svježim diplomama, ali uglavnom nezaposlenih. I nitko se ne predaje! Uglavnom se dosad nisu bavili politikom, ali im je dosta i da se politika bavi njima. Ukratko, glavnina su, kako reče profesor Čavrak, karijerno i osobno ostvareni ljudi.
Slavica Moslavac: zdravica za uspjeh / Fotografija Miljenko Brezak
Poput moje prijateljice kandidatkinje za dožupanicu Slavice Moslavac, profesorice s moslavačkoga dijela županije, koja ističe važnost kulture koju cijeli život praktično i kreativno održava stvarno živom. Koja i od ničega, osvjedočila sam se, umije stvoriti nešto. Nju sam došla podržati moralno, kad joj već (teritorijalno!) ne mogu dati svoj glas u izborni sandučić. A rado bih joj darivala i cijeli vijenac češnjaka, kao što je ona kao etnologinja darivala potencijalnome županu i svojoj volonterskoj ekipi protiv (političkih) uroka.
Gle koliki flanci, čudimo se ko budale zagledani u krug oko jedne mlade lipe oko čijega su još vitkoga debla nikle mladice. Znam da ih nitko neće presađivati, prije pokositi, ali imamo sentiš sjećanja kako smo htijući pomladiti i produžiti grabrovu živicu u Širincu, a bilo je toga i stotine metara, nakanili nabaviti flance.
Uz Jarunske flance / Fotografija Božica Brkan
Nije toga bilo ko sad kupiti gdje se sjetiš, a pogotovo ne u Hrvatskim šumama. Ne znam zašto, grab je vjerojatno moje nadraže drvo, i kad je oblikovan u drvo, u grm ili u živicu, i nakanili smo saditi na selu baš ne osobito preštimani grab. Uz Horvaćansku s obje strane upravo nedaleko nas sve se zeleni i razrasta. I moji suprug Miljenko i mama Jelica odoše u Moslavačku goru u potrazi za flancima. I nema ih, nema satima da sam već pomišljala da su se izgubili u gornjim selima.I konačno se vratiše sa sadnicama breza, koje su ondje iskopali – a sve zbog prezimena Brezak i zbog ljepote debla i da mene utješe – a bez i jednog i najmanjega grabrića. Već smo gotovo odustali, kadli smo se spustili u živicu koja se razrasla samo zato što je nismo dirali u nešto što smo zvali Mojom Šumicom – nekoliko grabrića, vrba, javora, pasje ruže… – da bismo nabrali šumskih jagoda. I spustimo pogled na tlo u potrazi za jagodama, a ono – sve sami maleni grabrići. Cijela mala šuma…
Da volim pronalaziti nove načine da od točke A dođem do točke B, poznato je. I da volim prečice, prečace; ne po onoj preko preče, naokolo bliže, nego smislene. Uvijek sam se čudila kako to simetrično i ravno rade nogostupe i pločnike da ih rijetko zaboravljaju pospajati dijagonalama, što se vidi iz kasnije napravljenih divljih staza. Čak i puteve za automobile moraju logično zavijati ako ni zbog čega zbog centripetalnih i centrifugalnih sila.
Ali najviše volim steze i stezičke.
Fotografija Božica Brkan
Čak i blatne, a da ne spominjem one suhe, utabane, tople, ispucane, po kojima se lagano odvaja prašina. Na Jarunu su usporedo s biciklističkom asfaltiranom urbanom stazom šetači utabali jednu, povremeno i dvije do tri usporedbne staze. Praktično, po hladovini. Isprva sam se čudila na zabrane hodanja po travi. Najradije hodam po njima, ako ne travom.
Podsjeća na stazu koja je u mojem djetinjstvu spajala željezničku stanicu Novoselec s Krčima, blatnom ulicom, gdje je naša kuća bila zadnja do polja i gdje je, osobito ljeti, bilo čudesno krivudati ne dužno nego praktično popreko polja kukuruza, pšenice, krumpira, livada, sjenokoša… Sumnjam da ta staza još i postoji. Tko još ide pješice? Tko još ide poprijeko stezama i stezičkama?
Fotografija Božica Brkan
Malo je danas nas uopće koji u glavi imamo osjećaj stajanja golim nogama na golu glatku zemlju. Djeci ne daju da tako očvrsnu tabane prije nego dobiju platfuse i iskroje im uloške i prije negoli se, božesačuvaj, nabodu ili zaraze. Zato su izmislili kojekakve supermoderne materijale da pokriju zemlju i – osjećaj u tabanima i sjećanjima.
Kadli najednom: jedna vrlo mlada mama nosi dijete na leđima i dok se mimoilazimo vidim da je japanke zataknula na djetetova plećica i da stazom hoda bosonoga…
Čitam i u nemoći si mislim svoje o toj groznoj hrvatskoj abecedi i s Agrokorom i Algoritnom te kako će se i kojim još gospodarskim granama – tekstilce sam, recimo, opjevala u Obrubljivanju Veronikina rupca / Muka 2013. – i slovima ona nastaviti, jer abeceda ima još nastavak sve do Ž (iako su neki pristali i na Z).
I ne sluteći da će već dan kasnije u ponedjeljak, 15. svibnja uslijediti Z kao Zvečevo. Danas, u utorak, 16. svibnja na naslovnici Večernjaka ZVEČEVO Slom pred 100. rođendan. Puni su Zvečeva mediji, pa i novinar godine Zoran Šprajc za RTL Direkt najavljuje propast od A do Z: Agrokor, Algoritam, Zvečevo. Nadam se da je moja grozna hrvatska abeceda, iako necitirana, nekom bila makar kratkotrajno fejs-nadahnuće.
Mogla bih samo citirati Franju Gregurića, nekadašnjega predsjednika Vlade RH iz današnjega Jutarnjeg lista o tome kako u Zagrebu je između Savske i Žitnjaka ostala samo Elka, tvrtka koja 90 godina kontinuirano radi i proizvodi. Nema kemijske industrije, tekstilne, industrije obuće, metalne industrije… Vrijeme je da ponovno razmišljamo o reindustrijalizaciji.
Da ne izazovem vraga, do 100. rođendana ima još vremena.
Dosadno mi je i govoriti, a kamoli više pisati o cijenama koje završavaju sa 0,99. Što nisu rekli da će to zabraniti? Pišem ponovno. Nisam vidjela neku akciju, reklamu i slično, nego račun jedne velike trgovačke kuće na kojem od petnaestak artikala svima – s izuzetkom tikvica sa 5,49! – cijene završavaju sa 0,99, bili posrijedi papirnati ručnici (6,99), jabuka Granny Smith (9,99), mrkva (5,99), poriluk (8,99), kelj (10,99), rajčica grapolo (9,99), tekući sapun Dove Silk (16,99) i tako redom. To na veliku količinu i na gotovinu ima smisla, zaključak je naše kućne rasprave, ali dalje… Čovjek bi pomislio da im je strgana, pokvarena nula, tj. 0.
P.S. Pogledam jučer, opet nešto slično. Ili su oni munjeni ili ja stalno kupujem isto kod istih. Nešto se tu mora mijenjati. Ako oni neće, onda moram ja!
Nemam običaj najavljivati nešto, osim kad je stvarno korisno i zanimljivo, kreativno i poticajno te besplatno, nasuprot zatvorenim knjižarama, minusima i potencijalnim preuzimanjima Algoritma.
A takvim mi se čini predavanje Irene Krčelić Pisanje je rad: od pisaćeg stroja do digitalnog izdavaštva što ga Centar za ženske studije najavljuje u Memorijalnome stanu Marije Jurić Zagorke, Dolac 8, u četvrtak 18. svibnja 2017. u 18 sati.
Na Tkalči sa svojim dvostrukim uzorom: Marija Jurić Zagorka i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
U vlastitoj sobiMarije Jurić Zagorke u kojoj je na pisaćem stroju remington zapisivala žensku povijest i kulturu svoga vremena, žele potaknuti autore/ice da se odvaže uz pomoć suvremene tehnologije plasirati svoj autorski rad u virtualni prostor i učiniti ga dostupnim širokoj publici.
Irena Krčelić, zagrebačka dramaturginja i scenaristica djeluje u statusu samostalne umjetnice, a kao članica udruge Radiona.org sudjeluje u razvoju domaće DIY kulture, strastveno se baveći problematikom participativnog učenja te demistificiranja tehnologije u svrhu proaktivnog i kreativnog korištenja. Predavanjem kani pojasniti kakve je sve promjene digitalna tehnologija unijela u suvremeni stvaralački rad, ne samo u aspektu praktičnog dijela stvaralačkog procesa, već i u sferi plasmana i distribucije autorskog rada. Fokus ovoga demopredavanja osvrt je na samoizdavački proces, pri čemu autori/ce izradu i uređivanje rukopisa, odabir formata, oblikovanje naslovnice i unutrašnjeg izgleda knjige, određivanje cijene, distribuciju i promociju odrađuju samostalno.
Koristeći besplatne online alate, tijekom demopredavanja jedan rukopis prebacit će se u formate .epub i .mobi, uz naslovnicu, osnovne metapodatke i zatim lansirati kao e-knjiga, kao preorder na platformama iBooks, Kobo i ostalim manjim online knjižarama koje podržavaju izdanja na hvatskom jeziku.
Božica Brkan i Živana Morić na balkonu Zagorkina stana na Dolcu početkom ožujka 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Kako vam se čini? Zagorka bi, mislim, bila vrlo zadovoljna svojim ovovremenim mladim kolegicama. I kolegama.
