Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 7

DHK kao brend u diplomskom Vlatke Poljanec – Umjesto kave 24. kolovoz 2023.

Generacija sam njezina pokojnog oca, kolege i rekla bih prijatelja od mladosti Vladimira Poljanca, koji je prerano otišao, jednoga od rijetkih koji su me ponukali da ponovno pišem više i to svojim kajkavskim, kekavicom, i koji je mnogo učinio za zavičajne govore. A Vlatku Poljanec zvala sam Vlatkicom, iako je u Društvu hrvatskih književnika počela raditi i prije nego sam na Trg bana Jelačića 7 počela češće i ozbiljnije navraćati. Bila je i tajnicom časopisa Republika, gdje smo ponešto i surađivale, a usko smo mnogoviše surađivale oko gorućih pitanja internetske stranice DHK i društvenih mreža DHK te kako što bolje predstaviti online komunikaciju naše stoljetne udruge. Drago mi je što Vlatka danas iz svoje perspektive ocjenjuje kako su se takvi naši napori pokazali osobito korisnima za vrijeme trajanja pandemije kad se većina komunikacije preselila online. A nakon posla u redakciji vrijedna bi djevojka svakodnevno odlazila na predavanja iz studija Marketinga i komunikacije gdje je 2018. dobila i Dekanovu nagradu. I taman nakon stišavanja izvanrednoizbornoskupštinske bure u DHK, zaposlila se u Frakturi kao voditeljica marketinga gdje radi, kako kaže, sve kaj se tiče marketinga i promocije.

Na kavi na Trgaču poslije sjednice Upravnog odbora DHK 15. svibnja 2020.: Željka Lovrenčić, Vlatka Poljanec, Stipe Čuić, Maja Kolman Maksimilijanović, Božica Brkan i Ivica Matičević / Foto Miljenko Brezak

A DHK-u je poslije 16 zajedničkih godina ostavila svoju malu prigodnu ostavštinu – zanimljivo i korisno završno studentsko istraživanje za diplomski, koji uskoro brani na Poslovnom veleučilištu Zagreb pod mentorstvom Sanje Rocco (skidam kapu tati, Nestoru marketinga u nas, profesoru Fedoru Roccu!). Za kolegij Upravljanje markama – branding napravila je rad Brendiranje neprofitnih organizacija na primjeru DHK.

Vlatka Poljanec na kavi u Tuheljskima u svom Zagorju / Iz privatnoga albuma

Tako se i bacila na Ispitivanje javnosti o značenju DHK sa 22 pitanja.Pitanja su, dakako, mogla biti i drugačija, ali se u to nisam upuštala, osim što sam ih ponešto drugačije grupirala, poredala čisto novinarski.Nije to istraživanje veliko, ali trebali bismo biti zahvalni da se u to upustila mlada i ambiciozna žena unutar vlastita obrazovanja, jer nitko drugi nije (a i da je bome bi dobro naplatio!). Jer nitko očito nije to ni držao važnim. Ne znam hoće li naše društvo koju )i koju!) od Vlatkinih konstatacija umjeti iščitati i iskoristiti je kao mali praktični diplomski, u svakidašnjem radu, ne samo, kako se to danas kaže, u komunikaciji sa svojom internom i eksternom javnošću. Mislim da je vrijedno da, s dopuštenjem autorice, brem prenesem nekoliko zapažanja iz ankete koju je provela e-mailom i Facebookom (poslala je pitanja na otprilike 300 e-adresa i na fb-prijatelje) početkom lipnja 2023. Dakako, i interpretacija može biti mnogo temeljitija.

U anketi je sudjelovalo nažalost samo 116 ispitanika (među ispitanicima je 62 posto članova DHK, a imamo ih 470!), otprilike podjednako muških i ženskih, uglavnom iz Hrvatske. S obzirom da slovimo kao staro društvo, zanimljiva je i dob ispitanika: gotovo podjednako 35-44 g 22,4% i 55-64 g 21,6%, zatim 25-34 g 13,8%, 44-54 g 17,2%, 65-74 g 16,4%, i iznad 75 g 8,6%, ali 18-24 nitko. Stručna sprema VSS 79,3%, VŠS 9,5 % i SSS 10,3%. Više od 90 % ispitanika tvrdi kako zna čime se naša udruga bavi, ali je simptomatično i da 1,7 % ne znam i 7,8 % nije sigurno!?

Vlatka Poljanec, Marko Gregur i Maja Kolman Maksimilijanović nadgledaju glasanje na burnoj Izvanrednoj izbornog Skupštini DHK u svibnju 2023. / Foto Božica Brkan

Na pitanje po kojoj od navedenih aktivnosti najviše prepoznaju DHK, odgovaraju: najviše, čak 38,8% organiziranje tribina, 23,3& izdavanje časopisa, 14,7% dodjelu vrijednih književnih nagrada, 10,3% autorska prava, a dalje sve manje – izdavanje knjiga, zanimljivim sadržajima, događajima u ograncima…

Zastava DHK s glasovitoga balkona / Iz ankete Vlatke Poljanec

Jeste li unatrag godinu dana popratili neki od ovih događaja u DHK? 31,9% predstavljanje, 12,1% Tribine Susreti, 11,2% razna događanja, 9,5% Tribine bez cenzure, 7,8% Zagrebački književni razgovori, 6% Noć knjige, a mnogo manje Dan hrvatske knjige, razna događanja. Zanimljivo je i drugo veličinom – ne pratim, čak 17,2%.

Koliko je DHK bio prisutan i medijima od svibnja 2022. do svibnja 2023.? Dojam je zbunjujuć: ponekad 39,7%, rijetko 36,2%, često 15,5% te podjednako 4,3% – i nikad i uvijek!

Vanjska komunikacija DHK odvija se preko internetske stranice, Facebook stranice i You tube kanala, a unutarnja (interna) e-mailom. Koje bi od ponuđenih komunikacijskih kanala DHK trebao dodatno razviti? Od ponuđenoganajviše ispitanika, 43,1%, odabire internetski portal s mogućnošću komentiranja, 15,35 % javnu Facebook grupa, 14,7% Intranet (privatna računalna mreža sa servera DHK), 6% zatvorenu Facebook grupa, ali, uz sve drugo ponuđeno, i 14,7 ništa od navedenoga.

Iskaznice DHK s novim dizajnom / Iz ankete Vlatke Poljanec

Kako uspoređujući s drugim srodnim udrugama ocjenjujete komunikaciju DHK s javnošću putem društvenih mreža? – pitala je također, s obzirom da joj je i to bio dio posla. Gotovo očekivana raspršenost: mnogo lošijom od prosjeka ocjenjuje 11,2%, lošijom od prosjeka 15,5%, prosječna 50,9%, boljom od prosjeka vidi je 17,2%, a mnogo boljom od prosjeka 5,2%.

S konstatacijomZadovoljan sam načinom informiranja o događajima u DHK (slanje pozivnica e-mailom, objave vijesti o događajima na internetskoj i Facebook stranici) U potpunosti se ne slaže 9,5%, ne slaže se 12,1%, 31,9% slaže se, 13,8% potpuno se se slažem, ali je znakovito da se najviše, nit se slažem nit se ne slažem, 32,8%.

O sadržajima o DHK u medijima posve se ne slaže 10,3, ne slaže se 19%, slaže se 28,4% i posve se slažem 10,3%, dok je nit se slažem nit se ne slažem najviše – 31,9%. Kako to?

Prema mišljenju ispitanika u kojim je medijima DHK najzastupljeniji, pretežu 31,9% društvene mreže, 27,6% specijalizirani časopisi koji prate kulturna zbivanja, podjednako je u po 7,8 % TV i tiskanim novinama dnevnim i tjednim, 6,9% na internetskim portalima, još manje za primjerice radio, ne prate, dok 15,5% odgovara: ni u jednom.

Po čemu ispitanici najviše pamte prostorije DHK? Porastao mi je optimizam: najviše, podjednako, ipak po 17,2% umjetnicima koji se okupljaju i po zanimljivim temama te centar grada, podjednako po 13,8% Restoranu Klub književnika (kad je to bilo!?) i dobra atmosfera (baš zanimljivo!), 10,3% političkim govorima, a čak poslije ničega od navedenog sa 6,9%, zaostaju prostor sam i slavni balkon. DHK vezuje se, poprilično objektivno rekla bih, uz vrijednosti: 45,7% tradicija, 13,8% zaštita položaja književnika, 12,9% vrednovanje književnosti, 7,8% očuvanje hrvatskoga jezika, zatim manje kulturna baština, kolegijalnost, zajedništvo, a mnogo manje, srećom, desničarenje, konzervativnosti, nažalost po ničemu…
Kako je to Vlatkinih ruku djelo, nije propustila zapitati o zadovoljstvu novim vizualnim identitetom DHK odnosno logotipom te njegovom primjenom na zastavi društva i pročelje zgrade. Gotovo 70 % ili 80 ljudi zadovoljno je logom i pločom, a nešto manje oko 60 % odnosno 70 ljudi zadovoljno je zastavom DHK, pa zadovoljna može biti zadovoljna i autorica.

Informativna ploča na pročelju palače na Trgu bana jelačića 7 / Iz ankete Vlatke Poljanec

Dopada mi se i što je na pitanje Smatrate li da bi književnici trebali imati veći ugled i značaj u društvu u kojem živimo? čak 99 ispitanika ili više od 80 % ispitanika odabralo odgovor da bi književnici danas trebali imati veći ugled i značaj u društvu u kojem živimo. Znakovito je, međutim, i meni bez premca najzanimljivije da su na zahtjev o tri najpoznatija suvremena (živuća) književnika/ književnice odgovori u totalnom rasapu, jer imena nisu ponuđena, a spojiti danas tri ista u hrvatskoj književnosti je čak i na tako malome uzorku očigledno nemoguće.

Vrijedno odvojene, dodatne priče.

I, na kraju, ne mogu se otrgnuti dojmu o neiskrenosti ispitanika, a obzirom na to da mi se posve količinski neki odgovori sudaraju sa stvarnošću, primjerice o prisustvovanju nekim izuzetno vrijednim događajima od tribina do Zagrebačkih književnih razgovora recimo, ali to je ionako izvan ove ankete. Hvala, Vlatka, na nadahnuću!

Tuguju mladenke i lopoči Dragice Cvek Jordan – Umjesto kave 14. kolovoza 2023.

Otišla je Dragica Cvek Jordan. Saznala sam kasnije, jer rijetki su mediji objavili i vijest prema internetskoj objavi HDLU, a kamoli nešto više da bi kao Davor Mandić u Novome listu ustvrdili kako je hrvatski poetski realizam izgubio važnu slikaricu. Ne surfa samo internetskim kopipejstom, gdje čak i Josip Škunca (iz našega Vjesnika još,!) nego citira Hrvatski biografski leksikon i Tonka Maerovića o tome kako je slikarstvo DCJ pravi svijet tišine, bez krika i hihota, (…) uklonilo se i svakoj jačoj gesti i grimasi. Simptomatičan je završetak trostupačnoga teksta ilustriranoga portretom i radovima:

Dragica Cvek Jordan, serigrafija (Presnimio Miljenko Brezak)

Nažalost, slikarica nije doživjela upis od dvije rečenice u Hrvatskoj enciklopediji, kao ni reviziju upisa u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji kao drugu informaciju, odmah iza mjesta i vremena rođenja, navodi da je bila supruga slikara Vasilija Jordana.

Sudbina žene, pa i umjetnice, koju smo, ne samo u vrijeme najvećepoplarnosti, najviše voljeli i darivali zbog bijelih motiva nevjesti sa šlajerom koji vijori, djevojčica u crvenim i ljubičastim haljinicama s buketićima, maćuhicama i ljubičicama. Jednu od svojim mladenki, serigrafiju 63/140, nazvanu dakako šifrom, potpisala mi je: Božici, vrijednom pjesniku iz Moslavine od srca D.C.J. Običnom olovkom da je već umalo izblijedjela.

Davno sam za serijal Priroda kao inspiracija napravila o njoj reportažu za Večernjakov Vrt, zeleni prilog četvrtkom koji sam tada uređivala. Odveli su me k njoj čudesni buketići lopoča i priča iz mladosti kad smo od prijatelja još mokro Jordanovo poveće platno već odvezli doma sve odvagujući da li ga kupimo taj krajolik s jabukama ili auto – bio je skuplji od našega polovnog auta – i kad je neki jak auto udario straga samo brinuli da li je slika dobro.

Znala sam da je 1964. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Miljenka Stančića te da od 1967. izlaže u zemlji i inozemstvu, a pripremajući se za razgovor, doznala sam da je Dragica moja Moslavčanka, rođena 1940. u Trnavi, i da ondje uređuje jedan, na moru drugi, a u Zagrebu i treći vrt. Kanim tu Vrtovu duplericu, kad-tad, objaviti u vrtnoj knjizi.

Taman koji dan prije tužne vijesti sam iz plana za Razgovora o Moslavini ideju za video-intervju prebacila sam i u novu, Ljudi za povijest Božice Brkan. Sada i to prebacujem u vječne dugove kao i zapis da joj moram odnijeti svoju knjigu Večni život/ knjiga kajkavskih priča (2017.) u kojoj je i priča njome nadahnuta – Mladenke. O slavnoj naivnoj umjetnici, samoj seoskoj ženi, koja spomen podiže sama sebi. Nadgrobni spomenik. Prethodno je objavljena i u Kolu kod Fišera, 3/2016.

Kada sam svoje nadahnuće nazvala, nije htjela da joj tu i druge svoje tada nove knjige pošaljem poštom nego da navratim na kavu u Voćarsku, a nije tada mogla, jer je brinula o Vasiliju. On je otišao 2019., a mi nismo dospjele popiti tu kavu. Tako samo i dalje Dragičini lopoči vječno cvatu, a mladenke u bjelini samuju i tuguju.

Naslovnica zbirke kajkavskih priča Život večni Božice Brkan, grafički oblikovao Jenio Vukelić (Presniio Miljenko Brezak)

Božica Brkan

Mladenke

Te kej dela spomenike me je samo pogledel gda sem rekla da prek negde dole, al da se vidi, dopiše spomen podiže sama sebe. Pa kej? Nes ni prva, a nesem bome ni zajna i kej to ne bi i pisalo? Popital je jel bi to del sitneše. Zakej sitneše? Pak sem si sama dobro debelo zaslužila i, fala bogu, imam za najlepši crni kamen i za najvekša zlatna slova. Al v sredine sem dala deti svoju sliku točno po one kej sem sama narisala, a nes ju štela ni prodavati. Veno mi doma v primače sobe visi. Če mi bu baš najvekša sila, navek ju dospem potržiti. Znam i kulko bi mogla dobiti, kulko mi jesu davali. Saki put se više. Al saki put ja velim, ne dam ju još, naj stoji.

Več sem čula, pripovedaju nekoji, da sem si ja to sama na kamenu zestrugala, al kej bi? Em nes mačka! Z penzlinom znam, če na steklu, drvu, paperu sejeno, al na kamenu nes još probala. Nemam za to ni ruku, a ni čas kuliko su mi posla naručili. Nekoji o mene i knigu spisavaju i delaju izložbu negde pri vragu tak daleko da ne znam jel bi ja tam i išla, al veliju da buju po me došli da me buju i odvezli i dovezli, pa kej ne bi očla?

Ženska kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše mi je povedala da veliju kak sem im ja najvekše otkriće. I kej bum? Nemreš od sebe pobeči. Več pod stareše dane sem počela risati sama opsebe kak mi je mater obetežala i vmrla. Ostal mi je samo vrčak i par kokoši. Nes znala kej bi z sobu i kej bi z tulikem cajtom. Nes nigda imela ni muža ni dece pak ni nukov neg mater. Najemput sem preveč i sama sebe bila. Nemreš fort ni pred televizorom sedeti. Al da nes sedela, ne bi ni vidla kak nekoja* isto tak riše samo mladenke. Te je šlajer leti visoko gore, te desno te levo, te drži puketicu beloga, te rozoga, te lila, te ciglastoga. A sama je navek v belom. I samo kej se ne plače. Pa kakvi su ti to svati za jeno, sem si mislila.

Isto kej i tvoji, mam sem si rekla. Da si se školuvala kak i ta, mogla si bome i sama tak mladenke štancati i kej bi ti falelo. A kej ne bi probala? Vučitelka v škole mi je govorila kak najlepše rišem i tak sem, kej da sem pak mala, najprvo z olovku na paperu, pak z vodene farba, kej sem je našla doma. Potle sem si kupila i bloke kej dece kupujeju za v školu. Su mi ponudili da si pogledim masne bojice, krede v sakojake farba, pak i tempere i uljne. Nes ni znala kej sega ima i kak se se more risati. De god je bilo mesta, risala sem i risala. Na stene, na vrate, na naslonu od stolca, na klupe kej je jena noga otpala, na puknute deske, na steklu od jobluka kej nikomu več ne trebal… Sekud su se počeli beleti i vijoriti moji šlajeri.

I ne znam kak je to se zišlo van, eto ti k mene nekakve velike gospode z velike strajnske avuti. Nesu ni dvorišče stali, po ceste jih je bilo. Si su se mam skupili, kej je bilo, ne onda tulko bilo avuti de bilo videti. Veliju ti, suseda, da bi, ak buš pametna, mogla postati prvi denešni naivni slikar, amater, kak je negda bil one z Hlebin kej je narisal Jelenske svate**. Gda su me ojnem pitali, sem rekla, ti jebi, dobro da ne risal pesje svate. Susedov dečec kej je znal pripovedati kak su se oni spominali se je to nam i par putov povedal. Joj, jesu se bome si smejali da nes znala kam bi pogledela. Kej me nesu ionak si držali za malo pobedastu i si bi se najrajše nad menu plakali da jim ne bilo grdo pred moju materju, a potle, gda sem bila kej moja mater kej sem bila od seh stareša.

A onda jim ne bilo za smejati kej sem, ja bedak, lepo potržila su tu svoju kramu i bome su pri mene mogli i novac posuditi, poprav kej da sem selska banka. Su mi mam nudili naj bi mi prodali svoju staru kramu, če mi je sfalelo, i če nemam na čem farbati i jel bi i nem štela nekej nafarbati. Saki je mam našel komačec nečega kej bi lepše zgledelo z moje farba. Nekoji su šteli samo cvetje, kakvo god, nekoji vrčak, a nekoji da bi narisala kej negda povečanu sliku. Da sem imela čas, morti ja, bedak, i bi. Da me strajnski nesu iskali mladenke kej su več se spotržili. A sem si mislila, kej bum farbala samo tak, nes želna ni penez niti ičega, bum si ja risala po svoje forme.

Govorili su i pisali kak su i moje bele mladenke nekej drugo nek se dotle risalo. Nesu znali bokci da se moje mladenke ne ženiju neg da buju zanavek morti ostale stare cure, kak i na slike jel kak sem si i sama. Strajnski su me spitavali kej moje mladenke mesto pukete držiju vankušek z jabuku. Kej me to spitavaju, pak ko to ne zna, te naš običaj? Pri nas je to saki znal. Stareši, kej su onda još bili živi i kej su se pomalo zdomirali, pametili su kak sem ja kej prek mlada cura, curička, jemput bila takva mladenka. Mladenka za lesom.

Jen dečko kej ga nes ni poznala, ne tak više ni mlad, al još ne ni curu imel poprav, fundal se je. I onda su spitavali po selu koja bi cura išla v sprevodu v beline. Da je imel curu, išla bi ona, al zato kej je ne imel, morti se je i otpravil pod vlak. Saka je cura rekla kak več ima dečka i kak ne zgodno, a za me, vuz to najmlajšu, znali su da dečke još nes ni počela gledeti niti su dečki mene zagledali. Nemreš se v takvomu zlu ludem samo tak otepsti. K tomu, bil je siromak kak sem si i sama, imel je samo mater kak i ja. Kak nes imela joca, moje je matere zgledelo da bi dobro bilo da ja imam nekakvu rolu, kak je govorila. Kej da je to kakva prectava kak su one vatrogasne i afežeovske onda delali. Bu to moja čer, je rekla kej kak i gda bi od male malosti obečala da bum nekomu za delec kruva, retko mesa kej bum pojela, išla za težaka okapat kuruzu, plet vrt, trsje vezat, brat grah po kuruze jel kej takvoga.

Po celomu su selu onda iskali za posuditi belinu i komej su našli najmenšu kej se mogla najti nečiju prvopričesničku, kej su se kikle za venčajne bile prevelike. Za prekrajati ne bilo čas. I od nekoje su zeli beli šlajer. Lasi su mi nafrkali i pustili, vujne vplele belo cvetje i asparabus. Jenako su vankušek opleli i sredi deli jabuku. Nateknuli su mi i bele rukavice, če je i bila velika vručina. Sa sreča da nes morala niš govoriti. Celem sem se putom do grobja plakala, se mi je suza suzu stigavala. Če i ne hodila vuzmene – sem sama kej duh hodila za lesom – mogla sem bogme čuti kak mater vu sebe govori kej se tulim, kej se imam tuliti gda dečka i ne poznam, i da kej bi bilo da ga i poznam i da mi je dečko, da smo se če baš trebali i zeti? Život ti je to, moja draga.

A ja nes mogla stati poprav otkak me je negva mater zagledela doma sredi dvorišča, još sprevod ne ni krenul, i još je bole stala narekati. Te sino, sino moj, komu si me ostavil, te sinko dragi, kej si me ostavil samu samovenu? Potle su si govorili moje matere kak sem zgledela poprav na mladenku, lepa i tenka, sa v beline, pod dugem šlajerom. Jedino kej sem se preterano plakala kej da bi me neko na silu zamuž daval. A bilo je tak negda. Bilo me je više čuti neg videti. Se su je se ramena drmala, su govorili. Mater se je moja jako z tem srdila: Kej me sramotiš, kej? Kej si se imaš dreti, koga vraga? Bu još neko primislil da si mu poprav bila cura i ko bu te onda štel zeti?

A pridodali su potle siromaku i gda ga več ne bilo kak ga ni jena ne štela. Da je imel nekavu falingu i da ni jena ne štela žnem ni tancati – ja onda još po zabava nes ni išla i nes ni bila na te zabave – i da je iduč domom otišel ravno na štreku, del si deščicu i legel si i pričekal vlak petak.

Z velike se prevelike tuge tak nekej more napraviti. Samo tak prejti. Mislila sem tak hodeč za lesom i potle gda sem več i zaboravela kakva je bila šlinga na vankušeku kej sem celi put držala. Su sem ju zaplakala. Al sem zapametila da je jabuka bila lepa crlena i da sem si mislila kak je šteta kej sad se to moram hititi v jamu. Potle sem risala kojekave šlajere, kojekave vankušeke, i svilne i pošlingane i z špic i z špičic, jabuke kojekakve i crlene i žute i prek zelene i šare. Ko si je kakve štel zebrati, je mogel. Moje su se mladenke imele za kej žalostiti, ali ni jene se nes dala plakati.

Potle su moje mladenke mesto beloga imele crni šlajer, mesto tila špice, ne su mesto Mladenka I, Mladenka II, zvali Crna mladenka I, Crna mladenka II, Crna mladenka III… A prek potle snela sem ženam šlajer i zavezala rubec. Žena v crnem rupcu, paretastom kak se i nosi za prosto, pred se je dela crni vankušek i najnem lepu jabuku. V sakojake farba. Povedali su ti kej se vu to razmeju da je to moj autoportret, da sem to valda samu sebe narisala. Staru curu kej isto nigdar ne našla svojega para. Nes si mislila, al to se je, moram povedati, tržilo još i bole, kej su si ti kej imaju penez valda vu te moje žena vidli svoje žene i matere kej stareju i zdohadžaju se, jel su več i prešle, kej jim je od sega života tulko kej koja jabuka ostala. Onda sem si narisala i sebe, onu sliku kej mi je za prodaju i po koje sem se dala na grobni kamen deti. A i kulke sem farbe kej mi ostane zdavala okolo.

Moja bi mater valda bila sad čistom zadovolna če me niko i ne zel: selski starešine našu hižu očeju popraviti kak je, po starinski, ne daju da niš modernoga vujnu mečem, v nekakvu Mladenkinu galeriju. Tak su je naputili ti kej se vu to bole razmeju. A ne jim bilo teško ni pitati jel mi smeju za lesom pustiti mladenku z jabukum na vankušeku. Još bi šteli da jim ja sama povem jel bi je deli beli jel crni šlajer. A ja bi štela još te svoje mladenki risati.

20130816 – 20160512 – 20160513 – 20160514 – 20160515 – 20160516 – 20160519 – 20160523

*Asocijacije na zagrebačku slikaricu Dragicu Cvek Jordan, rođenu 1940. u Velikoj Trnavi u Moslavini, koja je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1964. u klasi Miljenka Stančića. Od 1967. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Njezino slikarstvo, posebno likove djece i mladenki u irealnome bijelom prostoru, smatraju izrazitim primjerom poetskoga realizma.
**Jelenski svati – slavna slika naivnoga slikara Ivana Generalića iz 1959. godine.

manje poznate riječi:
zajna – zadnja, posljednja
dobro debelo – jako, vrlo
veno – eto; ondje
v primače sobe – u gostinjskoj, obično i svečanijoj sobi
če mi bu najvekša sila – u najvećoj nuždi
dospem – stignem
penzlin – kist
zestrugati – sastrugati
me buju i odvezli i dovezli… – pobrinut će se za moj prijevoz
žena kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše – žena koja je prevodila
sama opsebe – sama, sama samcata
obetežala – oboljela
fort – stalno, neprestano
kikla – haljina
šlajer – veo od tila, čipke, obično ga nose mladenke
lasi nafrkati – uviti kosu da bude kovrčava
rozo, roskasto – ružičasto
lila, lilasto – ljubičasto
ciglasto – narančasto
školuvala – školovala se, išla u školu
štancati – redati
falelo – nedostajalo
vučitelka – učiteljica
potle – poslije
sekud – posvuda
pesji svati – čopor pasa puštenih s lanca, nerijetko i lutalica koji se okuplja oko kuje koja se tjera, pa se često pare hrpimice
dečec – dječak
malo pobedastu – priglupu
najrajše – najradije
lepo potržila – dobro trgovala, dobro prodala
krama – starudija
komačec – komadić
po svoje forme – po svome ukusu; u svom stilu
vankušek – jastučić, mali jastuk
zdomirali – poumirali
pametili – sjećali se
curička – curetak, ni djevojčica ni djevojka
fundal se je – ubio se
otepsti se – otresti se
vatrogasne i afežeovske prectave – nekad vrlo popularne priredbe koje su priređivali obično seoski DVD ili AFŽ odnosno vatrogasne i ženske organizacije
delati za delec kruva, retko mesa – jeftino raditi
još bole stala narekati – vrlo glasno počela jaukati
dreti se – rerati se
štel zeti, ne zel – ovdje: htio oženiti; nije oženio
falinga – mana, obično tjelesni nedostatak, ovdje: invalidnost
štreka – pruga
vlak petak – vlak koji stiže u pet sati
šlinga – vrsta ručnoga rada, rupičanja šivaćim strojem
crlena – crvena
nositi (za) prosto – nositi crninu, prije žalujući i po godinu dana
povečana slika – nekad presnimljena uvećana i retuširana crno-bijela fotografija, katkad i u boji, obično vjenčana ili školska
puketa – buket, stručak

Gutenberg i profesor Frane Paro u ročkoj tiskari – Umjesto kave 7. kolovoza 2023.

Profesora Franu Para susretala sam u zagrebačkom Kajkavskom spravišču, na izložbama i kao autora brojnih grafičkih rješenja za časopis Kaj, u čijem je uredništvu, i knjige Kajkavskoga spravišča. Obično s njegovom Marijom Roščić Paro. A onda je 2022. maestralno oslikao i naslovnicu kajkavsko-čakavske knjige Breberika & Eklektika, kojoj smo autori Boris Domagoj Biletić i ja, a Kajkavsko spravišče ju je objavilo u biblioteci Kaj & Ča: Susreti kao devetu knjigu, a niz je započet upravo Parovom manifestnom knjigom Glagoljskom početnicom 2004. te dopunjenim 3. izdanjem 2010. Kako tiskara nije mogla otisnuti njegovu cijelu raskošnu zamisao, naslovnicu je otisnuo i kao grafiku i darivao nam je. A kad smo je zajedno predstavljali u svibnju u Žminju u Čakavskom saboru, pozvaše nas da navratimo u Roč. Nismo ni znali što nas čeka. Naš Gutenberg! Kako inspirativno i gotovo nepoznato. Vrijedan i zanimljiv, vrhunski, nezaboravni nekolikosatni intelektualni izlet u hrvatsku povijest, kulturu (i gastronomiju!). Kao što često dolaze djeca od radoznalih vrtićaša i osnovaca do studenata i prekomorskih turista. Bilo je toliko dinamično da nismo dospjeli ni do Aleje glagoljaša između Roča i Huma.

Profesor Frane Paro u ročkoj tiskari kao u svom ateljeu (Foto Božica Brkan)

Tako smo snimili kroki-videozapis Ljudi za povijest Božice Brkan: Gutenberg i Paro u Roču o jedinstvenoj glagoljskoj tiskari, zapravo replici drvene preše utemeljenoj 2000. kao spomen na renesansnu tiskaru iz vremena inkunabula i na Jurja Žakna iz Roča te na njegov zapis Vita, vita. Štampa naša gori gre… uz pripremu tiska Misala iz 1482., te, dakako, o profesoru Paru koji ju je, kao naš najveći znalac i zaljubljenik ranoga tiskarstva, okružen izuzetno zanimljivim i vrijednim ljudima iz Katedre Čakavskoga sabora Roč poput Vladimira Pernića i Mirjane Pavletić, konstruirao (izradio ju je kamenoklesar (!) Anton Rabak) i koji na njoj – tiska! Imali smo čast da nam predstave i pretiske Misal kneza Novaka iz 1368., koji je bio predložak za prvu hrvatsku knjigu, i Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483.

Faksimilna izdanjaMisala kneza Novaka iz 1368. i *Misala po zakonu rimskoga dvora* iz 1483.

Frane Paro, Mirjana Pavletić, Božica Brkan i Marija Roščić Paro na ročkim zidinama s faksimilnim izdanjima dva Misala (Foto Miljenko Brezak)

Parovo zanimanje za tisak i uopće grafiku zacijelo se oslanja na očev zanat izučena grafičara (u mirovinu je otišao iz tiskare HAZU, koja je, nažalost, netragom nestala!), što je meni s novinarskim počecima u Vjesniku u njegovoj tiskari kad se još drukalo u olovu (i ta tiskara ima perspektivu da netragom nestane!), bilo izuzetno zanimljivo. Tako sam se pod vodstvom toga koliko zanimljivoga toliko preskromnoga profesora na nekoliko sati otisnula u povijest koju sam desetljećima istražuje i rasvjetljava i koju i sam stvara. Da samo dalje dodam njegovu biografiju, imalo bi se što čitati.

Od Žakna do Para (Presnimio Miljenko Brezak)

Juri Žakan kao nadahnuće za 21. stoljeće: Vita vita štampa naša gori gre…

Rođen je 5. travnja 1940. u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu slikarstvo kod Kinerta 1964. i magistrirao 1966. tehnike dubokog tiska u klasi profesora Marijana Detonija. Zatim je 1967. izabran za asistenta na Akademijinu Grafičkom odjelu, gdje je kao redoviti profesor u trajnom zvanju, s brojnim odlično obavljenim nastavničkim, stručnim i pedagoškim zadaćama, umirovljen 1. listopada 2010. Izlaže od 1965. Priredio je 36 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na brojnim skupnim. Objavio je je osam grafičkih mapa, brojna bibliofilska izdanja, a uza sve drugo bavi se i grafičkim dizajnom, kaligrafijom i publicistikom u području grafičke umjetnosti, povijesti i tehnologije ranog, posebice glagoljskog tiskarstva. Oblikovao je, primjerice, i više prigodnih poštanskih marki RH, a u primijenjenoj grafici uz ilustracije, opremu knjiga i heraldiku, njeguje i unikatnu kaligrafsku formu (110 unikatnih pergamena!).

Božica Brkan i profesor Frane Paro ispred tiskare sada smještene u Gradskoj stražarnici i oružarnici uz Vela vrata iz 15. st. (Foto Miljenko Brezak)

Duga je Parova bibliografija od knjiga poput Grafika – Marginalije o crno-bijelom,1991.; Glagoljska početnica, Benja, Rijeka, 1995. (treće obnovljeno i prošireno izdanje, Kajkavsko spravišče, (2010.); Typographia glagolitica,1997. ili Bela karta – črno slovo, Katedra Čakavskog sabora Roč; zatim kataloga, studija i sedamdesetak članaka te brojnih projekata od Vrbničke glagoljske tiskare, Vrbnička grafička akademija, 2005. do Malahnog bukvara Jurija Žakna iz Roča, Katedra Čakavskog sabora Roč, 2013. Godine 1985. prigodom izložbe Pisana riječ u Hrvatskoj u Muzejskom prostoru, studiju Typographia glagolitica – rekonstrukciju glagoljskog tiskarskog slova prema hrvatskoglagoljskom prvotisku iz 1483. godine, Misalu po zakonu rimskog dvora. 1990. g. prema studiji iz 1985. priprema prvi glagoljski font Misal za Staroslavenski institut HAZU u Zagrebu. S prof. Zdravkom Tišljarom autor je projekta Vrbnička grafička akademija (s Međunarodnom grafičkom školom) s ciljem stvaralačkog vizualnog oblikovanja i promoviranja identiteta grada Vrbnika i otoka Krka – njihovih povijesnih, kulturnih i ambijentalnih osobitosti. Program je razvijan neprekinuto 15 godina (od 1994. do 2009.) i u njemu je aktivno stvaralački sudjelovalo 68 studenata, 16 gostiju iz inozemstva i šest gostiju iz zemlje. Grad Vrbnik obogaćen je iz toga trajnim dobrima (Grafička radionica Baćin dvor u Vrbniku, Glagoljaška tiskara Blaža Baromića i Dragutina Parčića autora F. Para i Muzej vrbničkog vizualnog identiteta autora Z. Tišljara). Godine 1994. za Krčku biskupiju priprema u linorezu drugi glagoljski font Brevijar upotpunjen inicijalnim slovima. Dakako, to nije sve, a impozantan je popis njegovih suradnika, koji se neprestano širi.

Uronjeni u razgovor o povijesti najranijega hrvatskog tiskarstva Frane Paro, Marija Roščić Paro i Božica Brkan uoči snimanja filma
*Ljudi za povijest Božice Brkan: Gutenberg i Paro u Roču*

Živio nam dugo, profesore Frano Paro!

Gospođa iz Vlaške – Umjesto kave 28. srpnja 2023.

Sa 28. Izložbe Otok i more Zadar – Kukljica, za koju su izabrane fotografije 124 autora iz 12 zemalja u svim fotografskim tehnikama izražavanja, razveselili su nedavno mojega Miljenka Brezaka brončanom plaketom za crnobijeli svjetlopis „Gospođa u Vlaškoj“. Ocjenjivački odbor (Tihomir Meštrić, Vesna Benić i Branislav Mađerić) obrazložio je:

Nagrađena crno-bijela Gospođa iz Vlaške Miljenka Brezak

Prizori u ulici pored kojih svakodnevno prolazimo izazov su autoru za pokazati kreativnost snimanja. Crtež žene s suncobranom na uglu zgrade snimljen je u prednjem planu, a dio ulice se vidi dijagonalno na slici pa prizor čini životnu priču.

Naglašeno kolorirana Gospođa iz Vlaške / Foto Miljenko Brezak

I prije su mu s te međunarodne izložbe koju organizira Fotoklub Kornat stizale diplome, ove godine su mu primljene još tri fotke, ali Gospođa iz Vlaške ima posebnu priču. Što zbog motiva, a što zbog upornosti u eksperimentiranju bojom. Snimljena 14. prosinca 2021. sivkasta je i otužna. Stvarno bi rijetki prolaznik uočio da kulisa prekriva, prikriva još tužniji prizor iz samoga srca Zagreba. Inače nesklon bojama, jer i na vozačkom je imao problema zbog djelomičnog daltonizma, fotografiju je pokušao poslati na nekoliko izložaba neprirodno nabildavši boje da bi tek crno-bijelom varijantom iskazao pravo lice jednoga gradskog ćoška.

Prizor iz zagrebačke Stare Vlaške, snimljen 14. prosinca 2021. / Foto Miljenko Brezak

Nisam već dugo, od korone, potresa i oluje, prolazila tim firtlom, obično prosmaknem Europskim trgom, i baš me zanima što li je u ljeto 2023. s gospođom vlaškovuličanskom. Drži li se još ili su i nju pokrpali kakvom novom kulisom?

Morski vranac, kormoran ili zašto volim Google – Umjesto kave 27. srpnja 2023.

Naravno da sam ja sjedila u hladovini zagledana u zeleno i plavo, kad su na hridi preko žbunja, nekad njegovanog autohtonog raslinja haludovske plaže nedaleko Ribarskoga sela, do kojega više ni Waze ne vodi, zalepršala široka krila. Tako kratko da idiotom koji sam držala u rukama da posnimim familijarno praćakanje u moru nisam dospjela uhvatiti najveći raspon. Pa nije valjda u našu malinskarsku uvalu s Belog sletio bjeloglavi sup? Divne li ptice, dovikujem i pokazujem svojima, dok ptičurina na nekoliko metara od nas kljunom čisti pazuha i stresala kapljice s crnoga perja. Daj mi ga snimi mobitelom, ti si bliže, dovikujem sinu. I tako imam fotku i izbliza. Rekla bih da je kormoran, kojega sam, ne jednoga, vidjela u Kopačkom ritu. Pa po njemu je nazvan i moj omiljeni baranjski restoran. Ali ovaj nije sletio na ostatke Panonskoga nego na pravo, Jadransko more i ne da se smetati kupačima, sunča se. Doživljavam kao da je to učinio samo zbog mene i pričam svom unučiću o ptici. Žalim samo što ne umijem kao za pernato jato koje smo upoznali iz knjiga i oko kuće pokazati kako se ta ptica glasa.

Morski vranac ili kormoran s haludovske plaže / Foto Ivan Brezak Brkan

Šteta što nemam neki od svojih ptičjih priručnika, požalih se na skromnu, baš priručnu ljetnu malinskarsku svoju knjižnicu. Ali Ivan već sliku šalje Googlu i s Martom učas odgonetava da je to – morski vranac. Umalo sam se rasplakala od milja kako stroj, čak i ne umjetna inteligencija, odgovor daje čim imam pitanje i mobitel. Moram i ja povući tu aplikaciju. A čim smo došli doma, otvaram laptop i surfam toga morskog vranca,pa nalazim i velikog vranca i morovrana i – kormorana!

Bože! Wikipedia, Priroda Hrvatske Biom, Ribo-lov, Nacionalni park Kornati… Jedni ga optužuju da je štetočina, crni ribolovac – sjećate li se zbrajanja šteta u našim sad već i nepostojećim kontinentalnim ribnjacima!? – a drugi zbog monitoringa u zadarskom arhipelagu pozivaju vidioce te u nas zaštićene ptice da jave kad točno i gdje koju ugledaju. Javit ću onda i ja o kratkom susretu s nezaboravnom pticom. Google mi, da sam ga i pitala, ne bi znao reći odakle je zalutala, da li s istoka Hrvatske ili sa sjevera Europe, i seli li već na jug. Izgledala mi je mnogo teža od pretpostavljenih oko 2,5 kilograma, nekad i do tri i nisam uspjela vidjeti njezine navodne zelene oči i žutu mrlju oko očiju i kljuna, koja u vrijeme sezone parenja postaje bijela.

Morski vranac snimljen 18. srpnja 2023. u Malinskoj / Foto Miljenko Brezak

Nalazim i da je morski vranac ptica srednje veličine, 68-78 cm duga i raspona krila 95-110 cm. Odrasle jedinke imaju malu kukmu (krijestu) za vrijeme gniježđenja. U Europi postoje dvije podvrste morskog vranca: – sjeverna podvrsta (Phalacrocorax aristotelis aristotelis) koja obitava u sjevernoj Europi; – sredozemna podvrsta (Phalacrocorax aristotelis desmarestii) koja je endemična za Mediteran i Crno more.

I više nego što ću doma, kad se vratim, naći u svojim kojekakvim enciklopecijama. Volim te, Google, ali, za svaki slučaj, još neću odbaciti svoju papirnatu knjižnicu.

Svi o plinu, a ja o Okolima – Umjesto kave 14. srpnja 2023.

Gojlo, Stružec, Ivanić Grad, Žutica, Šumećani ili nafta, naftalan, plin mogli bi biti i drugo ime mojoj Moslavini, da joj, kako joj ime prema Mons Claudius, Klaudijeva brda, nisu odredili još od rimskih vremena – vinogradi. Zato i jesam pomnije nego drugo pratila cirkus sa skladištenjem i preprodajom plina. Ne znam što bih mislila, raspametila sam se na imenu skladišta Okoli, istoimenoga sela preko Česme mojemu rodnom Okešincu i Vezišću Milke Trnine. Koliko danima razvlače plin, jednako dugo i sve različitije navlače ime toga malenog, običnoga sela, kakvih još ima u nas i koja se obično rijetko ili nikad probiju u javnost i to kakvim egzotičnim ubojstvom, teškom nesrećom, primjerice da pozemno skladište odleti u zrak, ma jedva i Ljubavlju na selu ili Večerom na selu za pet.

Stoji li još? Trijem ili Čardak je u Okolima snimila Slavica Moslavac 2015.

Okoli, množina, s našom kajkavskom prejotacijom Jokoli, s naglaskom na srednjem slogu, najjednostavnije deklinacije. Ali ako pravovremenim i točnim informacijama ne poštuju javnost, što bi poštovali lokalne, seljačke toponime!? Tako sam čitala Okole i kao Okol, i u ženskom rodu Okola, čak i u srednjem rodu ili valjda zbirnoj imenici Okolje – da ipak nije klasičan novinski tipfeler!? – a naslušala sam se naglaska doslovce na svim slogovima i, što je je, najviše mi je proparao uši u nas posve neprirodan na prvome slogu. Ako se tako odnose prema imenu, mojim navodno kolegama novinarima nevažnom podatku, kako se tek odnose prema drugim podacima i kako da se onda u išta drugo pouzdam, kako da uopće kome i u što vjerujem? Za to, nažalost, ni DORH ni USKOK i slični nisu mjerodavni.

Njivu uz Okole, na kojoj su pronađene krhotine arheološkog materijala, snimila je Slavica Moslavac 2015.

Pa zar je toliko teško otići na Wikipediju i naći kako je Okoli, uz Gornju Vlahinićku, Grabričinu, Grabrov Potok, Katoličko Selišće, Kompator, Ludinica, Malu Ludinu, Mustafinu Kladu, Ruškovicu, Veliku Ludinu i Vidrenjak, jedno od 12 naselja u sastavu općine Velika Ludina u Sisačko-moslavačkoj županiji? Da je smješteno u južnom dijelu općine, u prisavskoj ravnici omeđenom rijekom Česmom na zapadu i Lonjom na jugu. Prema Državnom zavodu za statistiku, navode se redoviti popisi stanovništva, pa onaj iz 1857. kaže da je naselje imalo 545, najviše 1953. čak 930 stanovnika, 2001. je imalo 323 stanovnika, 2011. samo 278, a u 2021. još manje 232.

Drveni vojnički kofer snimila je Slavica Moslavac u Okolima 2015.

Zaključnu rečenicu Naselje je poznato po podzemnom skladištu plina. razvija dalje:

Naftno polje u proizvodnji je od 1968. godine, a do kraja 2005. ukupno je proizvedeno 150.800 t nafte i 72.655.455 m³ plina.Puštanjem u proizvodnju velikih podravskih plinskih polja Molve i Kalinovac te potpisivanjem prvog dugoročnog ugovora o uvozu plina iz tadašnjeg SSSR–a, nametala se potreba gradnje podzemnog skladišta plina (PSP). Kao najpovoljniju lokaciju za skladište stručnjaci su izabrali djelomično iscrpljeno plinsko polje Okoli. PSP Okoli pušteno je u rad 1987. Dvadeset i dvije utisno-proizvodne bušotine smještene su na 6 bušotinskih platformi. Nadzemni dio PSP-a uključuje mjerne stanice, kompresorske stanice (4 moto-kompresora snage 2,8 MW), redukcijsko-regulacijske stanice, dehidracije plina i regeneracije TEG-a, bušotinske platforme i pomoćne objekte. Skladište je maksimalno raspoloživoga kapaciteta od 553 milijuna prostornih metara.

Iz slavne Erdödyjeve mape crteža moslavačkih nošnji iz 1837. presnimljena Bara Mihalić iz Okola

Ne mogu propustiti ni kratki zapis iz pred-Ininog odnosno pred-Plinacro razdoblja odnosno iz Zbornika Moslavine 1 iz 1968.:

„Okoli

To se selo nalazi s lijeve strane rijeke Česme, stare Čazme, zapadno od Popovače na dobrim krčevinama. Popis stanovništva toga sela potječe iz 1750. godine u opisu moslavačkoga posjeda. Tu se našlo 18 hrvatskih porodica, sudeći po imenima iz zapadne Posavine i susjednoga Polonja. Od njih danas ima u tom selu 6 porodica sa 9 kuća. Poslije stotinu godina i neprestanoga nestajanja starih porodica i doseljavanja novih, sve zapadnom strujom, zabilježeno je na tom tlu 35 kuća sa 545 hrvatskih stanovnika, po petnaestoro članova na jednu kuću. Krizne godine teško su pogodile to selo u kojem je 1890. zapisano već 113 kuća, a stanovnika samo 564, tako da je poraslo u 40 godina samo za 19 osoba. Narednih godina tu je stanovništvo, doduše, raslo, ali uglavnom doseljavanjem, i to zapadnom strujom, osobito iz Zagorja, a u selo su unišli i Česi.

Selo ima 6725 jutara, od toga mnogo pašnjaka i šume. Ime je dobilo, po svoj prilici, po tome što je nastalo na mjestu vojničkih tabora koji su tu bili poslani u turskom rasulu.”

Kapela Krvi Isusove, presnimljena iz knjige Filipa Škiljana *Kulturno-historijski spomenici, Moslavina kalničko-bilogorskog prigorja*

Usput, našla sam kako je od Zagreba do Okola izmjereno zračne linije 48 km, a auto-cestom preko Križa ili preko Popovače ili starom cestom otprilike 65 km. Ako se dobro sjećam, most preko Česme koji je spajao Vezišće i Okole odavno je srušen.

Drveno korito za pajcanje snimila je u Okolima Slavica Moslava 2015.

Zahvaljujem prijateljici Slavici Moslavac koja je za Muzej Moslavine istraživala i Okole, pa me je opskrbila materijalima iz svoje arhive. Fotografija crkve iz Okola presnimljena je iz knjige Filipa Škiljana Kulturno-historijski spomenici, Moslavina kalničko-bilogorskog prigorja, Zagreb, 2011.. To je, opisuje Škiljan, katolička kapela Krvi Isusove, podignuta između 1920 i 1930. u stilu secesije, pravokutnoga broda, poligonalne apside, sa sakristijom s južne strane te zvonikom iznad pročelja. Ima tri oltara i u dobrom je stanju. Fotografije trijema/čardaka, vojničkoga kofera, drvenoga korita, kukuruza na sušenju i polja na kojem su nađeni arheološki artefakti snimila je još 2015. Slavica Moslavac. A onda mi iz slavne Erdödyjeve mape crteža moslavačkih nošnji iz 1837. presnimila i crtež Bare Mihalić iz Okola!

Kao nekad: sušenje klipova kukuruza u Okolima, snimila Slavica Moslavac 2015.

Zašto svi o plinu, a ja o Okolima? Zbog zavičajne romantike i čežnje? Zato što mislim da je i to važno, jer ako sve to što trenutačno ne donosi profit omalovažimo i zaboravimo, ni plin, ma bio po 48 eura ili po 1 cent za 1 MWh, više nam neće trebati.

Post scriptum 24. srpnja 2024.

Priča o Okolima se, dakako, nastavlja na sve mile načine. I zbog afere, jer je izvanredno zasjedao i Sabor, a i zbog željezničke nesreće taman kraj Okola i, kako su razni mediji izvijestili kraj Velike Ludine, a Ludinicu je jedna mladica u izavnom javljanju prekrstila u – Ludnicu! Tako da u ovome mojemu selu malom drugoga komentara i ne trebam .

Goran: nakon 80 godina – Umjesto kave 13. srpnja 2023.

Da od predsjednice Društva hrvatskih književnika Hrvojke Mihanovića Salopek, koja je bila spriječena, nisam zamoljena da je zamijenim, zacijelo bi i ja sinoć propustila otvorenje izložbe Goran: nakon 80 godina u Galeriji Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj. Ne zbog vrućine, nego jer bih tek poslije doznala da…:

Odjek danas: Enes Kišević čitao je početak Goranove Jame, Miljkovićev sonet Goran i svoj o ubijanju djece / Foto Miljenko Brezak

Osmišljeni su i suveniri manifestacije / Foto Miljenko Brezak

“Trodnevna multimedijalna manifestacija ‘Goran: nakon 80 godina’ održava se povodom 80 godišnjice smaknuća velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji je ubijen u partizanima 1. jula/srpnja 1943. u okolici Foče. Okosnicu manifestacije čini izložba posvećena Goranovoj poeziji. Uz fotografije, arhivske televizijske materijale HRT-a i RTS-a, izložena su ratna i poslijeratna izdanja te grafičke mape Goranove antiratne poeme ‘Jama’ s radovima umjetnika Ede Murtića, Zlatka Price, Frane Baće, Pabla Picassa.”

Dio publike s otvorenja u dvorištu u Preradovićevoj / Foto Miljenko Brezak

Milorad Pupuvac i dio, ovdje uglavnom političke publike / Miljenko Brezak

Nisu, kako su zamislili, uspjeli ponovno otisnuti mapu Jame, ali su prema riječima autora koncepta izložbe Milorada Pupovca (kustosica Davorka Perić, asistentica kustosice Vesna Janković, selektori programa Milorad Pupovac, Davorka Perić i Hrvoje Hribar), u samo mjesec dana uspjeli pripremiti izložbu o Ivanu Goranu Kovačiću (21. ožujka 1913. – 12. srpnja 1943.) sa sve četiri dosad otisnute mape i vrlo različitim materijalima poput pjesama i drugih tekstova posvećenih Goranu (od Drage Ivaniševića, Dobriše Cesarića, Marka Ristića do Gorana Babića) do prisjećanja na zagrebačka i lukovdolska Goranova proljeća iz naših mladosti (s knjigama nagrađenim u njihovo vrijeme mladih pjesnika Čegeca, Kirina i Jergovića te lentom Goranov vijenac Vojina Bakića posuđenoga od pjesnikinje Dorte Jagić itd.).

Početak Jame iz mape Price i Murtića iz 1944.

Razgledanje mape Jama Price i Murtića iz 1982. / Foto Miljenko Brezak

Naslovnica mape Jama Frane Baće iz 1948 / Foto Miljenko Brezak

I manifestacija koja je pridonijela da pjesnik koji je izrastao u simbol ne ostane tek natuknica u Dogodilo se na današnji dan (ako i to!), i sinoćna večer okupila je, kako malotko u nas uspijeva, vrlo brojno, šaroliko i objektivno teško spojivo društvo. Unatoč logičnim očekivanjima da će pretegnuti politika, već samim tim jer je i pjesnik ubijen u partizanima i jer hrvatskoga pjesnika komemoriraju Srbi (uz SKD Prosvjeta i Srpsko narodno vijeće), pretegla je – kultura.

Ksenija Marinković čita Goranovu pripovijetku Putno cvijeće / Foto Miljenko Brezak

Goranovci: pjesnikov imenjak Goran Čolakhodžić i Akademski zbor I. G. Kovačić / Foto Miljenko Brezak

I to dobra kultura! Enes Kišević pročitao je prvo pjevanje Jame Krv je moje svijetlo i moja tama te Miljkovićev maestralan sonet Goran i svoj sonet posvećen ubijenoj djeci, Ksenija Marinković Goranovu priču Putno cvijeće, a Goran Čolakhodžić njegovu kajkavsku pjesmu Bik (meni ipak nema do Mosta!). Pjevao je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Izložbu zaista vrijedi pogledati, a podsjećam da uz nju u četvrtak slijedi predavanje Gorana Miloradovića Smrt Ivana Gorana Kovačića: činjenice, interpretacije, mit i u petak projekcija igranoga filma Ivan Goran Kovačić Ljubiše Ristića s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, produkcija RTZ (HRT), 1979.

Podsjetnik na knjige mladih dobitnika Gorana: Čegec 1980., Kirin 1989. i Jergović 1988. / Foto Miljenko Brezak

Goranov vijenac Vojina Bakića za pjesnike pripada Dorti Jagić / Foto Miljenko Brezak

Izuzetno je zanimljiv i katalog uz izložbu, koji opisuje kako je nastojala te gdje Pupovac zaključuje:

“Na kraju, jer ne valja kad nema kraja, naš se Eugen tragajući za podacima i kontaktima o već spomenutom Petru Komneniću, susreo s pitanjem svoje prijateljice: ‘Što je i on Srbin?’ Mislila je na Gorana. Moguće da ga je to pitala zato što joj je Eugen rekao kako 80. godišnjicu obilježavaju Srpsko narodno vijeće i SKD ‘Prosvjeta’. To je očito naivno pitanja impliciralo razgraničenje, impliciralo je što je čije i tko se ima pravo baviti kime. Goran je veoma dobro znao što je i čiji je. Kao što i mi znamo. Goran je međutim jedan od onih slučajeva čija se pripadnost ne može utvrđivati ni jednostranim mjerilom jezičnog ili literarnog etnofiletizma, ni jednostranim mjerilima jezične ili literarne statolatrije. Njegova je Jama bez tih granica i kao svoju mogu je osjećati svi koji prema drugima osjećaju dug i dužnost. Oni koji to ne mogu, a danas to je mogu premnogi, teško da mogu razumjeti Gorana i njegovu poetiku koja je ispjevana na visovima antiratne etike. Za te visove važe neka druga mjerila. Ne ni mjerila književnog etnofiletizma, ni mjerila literarne statolatrije.”

Sa zida presnimljen bakropis Pabla Picassa iz 1947. digitalna kopija stranice knjige La fosse commune, 1948.

Goran, sonet Branka Miljkovića / presnimio sa zida Miljenko Brezak

Ponukani manifestacijom Goran: nakon 80 godina mnogi su se odmah prisjetili da su išli u školu koja je nekad nosila Goranovo ime, da su imali štednjak iz istoimene tvornice (postoji li još i kako se sad zove?) ili poznanika Gorana. Pjesnik koji je ime stanovnika svoga rodnog Gorskog kotara posvojio i uzdigao, na ponos svima nama svojom je moćnom Riječi i učinio da Riječ preraste smrt i da ta riječ danas, osam desetljeća poslije njegove mučeničke smrti, živa odzvanja i bude aktualna zbog ponovne globalne prijetnje ratom.

Ivan Goran Kovačić, portret Vilka Šefera iz 1950. u vlasništvu SKD Prosvjeta

Ako je Domovinski rat svoga Gorana imao u glasu Siniše Glavaševića, ukrajinski još čeka svoga Gorana. Ujedno, to je odgovor i svima koji uopće, a posebice u nevremena, i danas, dvoje o smislu književnosti i umjetnosti. Ljudskosti! One nam pomažu da preživimo. Hvala Goranu što nas još nadahnjuje i organizatorima na upornosti.

Sudionici i organizatori za vrijeme čitanja pod pjesnikovim okriljem / Foto Miljenko Brezak

Izložba fotografija Hrvatski književnici zlatni rez Miljenka Brezaka – Umjesto kave 7. srpnja 2023.

Za književnu dokumentaciju supruge književnice i novinarke Božice Brkan Miljenko Brezak počeo je fotografirati različite događaje (susrete književnika i publike, predstavljanje knjiga, izlete, dodjele nagrada itd.), koji rijetko ostaju šire medijski zabilježeni, budući da kultura uopće mainstream medije zanima vrlo ograničeno. Posve neplanirano različiti konteksti i raspoloženja premetnuli su se u svojevrsnu povijest nestale svakidašnjice. Pogotovo jer neki od književnika, osim u svojim, često i ne osobito široko čitanim tekstovima, žive još u sjećanjima i zahvaljujući i Brezakovim fotografijama: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Robert Roklicer, Ivan Golub, Joja Ricov, Tonko Maroević, Josip Palada… Brezakov mali Canon je ne samo reporterski zaustavio trenutak u vremenu nego ponegdje odklizao u umjetnički iskaz i uspio ovjekovječiti dio života profesionalnih i intimnih krugova te osobnost uglednih, manje ili više široj javnosti poznatih književnika različitih naraštaja bez posebnoga ciljanja poetike i estetskoga dosega pisca.

Miljenko Brezak na svojoj izložbi / Foto Nikola Blažeković

Grafičko oblikovanje izložbe potpisuje Jenio Vukelić iz Pictorisa

Tako je Culturnet najavio izložbu Hrvatski književnici Miljenka Brezaka koja se, potpomognuta Ministarstvom kulture i medija i Gradom Zagrebom, do početka rujna može pogledati u Fotoklubu Zagreb u Ilici. Otvarajući je 4. srpnja 2023. predsjednik Fotokluba Zagreb Hrvoje Mahović podsjetio je kako svake godine za svoje članove imaju natječaj za samostalne izložbe te kako su za ovu od osam prijavljenih odabrali četiri, sadržajno i koncepcijski najbolje, sa 80 posto gotovih fotografija, po ocjeni umjetničkoga savjeta (Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić), a tijekom ljeta usporedo izlažu Nikola Kalinić i Miljenko Brezak.

Književnici na otvorenju, samo dio onih izloženih na zidovima / Foto Nikola Blažeković

Bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika i kronološki najstariji snimljen, Brezakov portret iz 2012., Đuro Vidmarović uspoređujući te dvije izložbe istakao je kako su, iako vrlo različite, zapravo komplementarne te kako je impresioniran Kalinićevim nefigurativnim i psihološkim fotografijama, estetikom apstrakcija, igrom boja i kompozicijama, te Brezakovim povijesno vrijednim portretima književnika. To nije klasičan portret nego viđenje Miljenka Brezaka, osobito primjetno u odnosu svjetla i sjene zbog čega neki književnici ili njihova lica isijavaju, emaniraju. Često je zamjetna i scenografija, primjerice Davor Šalat sa zlatim okvirom kao u starih majstora, sam Vidmarović s bijelim šalom poput Ćire Blaževića i uokviren svojim rodnim selom Piljenicama ili Stjepan Šešelj ugužvan u knjige i slike u redakciji više nepostojećega Hrvatskog slova. Istaknuo je i strip-portret Joje Ricova s brojnim jobovskim gestama te, prema njegovu mišljenju, jedan od najboljih portreta Arsena Dedića uopće, gotovo transcedentalan, posve pjesnički, snimljen u Društvu hrvatskih književnika.

S otvorenja: uz druge i doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić / Foto Miljenko Brezak

Dragutin Tadijanović ukazivao je na važnost književnih portreta za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni. Iako sam neke kolege književnike vidi drugačije od autora fotografija, prema Brezakovim portretima, istaknuo je, književnici i pisci zaista su, kako bi to Tonko Maroević rekao, uskličnici hrvatske kulture. Svaka bi se fotografija mogla tumačiti ponaosob, istaknuo je Vidmarović. A na važnosti vremenom, i za nežive i za žive, dobivaju i datumi snimanja.

Katalog je grafički oblikovao Jenio Vukelić

Katalog s popisom likova izložbe Hrvatski književnici

Prije negoli su se prisutni književnici-modeli dodatno fotografirali svatko uza svoju fotografiju i svi zajedno, Božica Brkan, na kojoj je prema Brezakovoj tvrdnji i krivica za njegovu prvu samostalnu izložbu u 73. godini, podsjetila je kako se ne radi o književnoj nego o fotografskoj antologiji i kako su od novinarskih snimanja i dokumenta, istina ne za osobnu ili putovnicu, te fotografije postale primijenjene i umjetničke.

Miljenkov razred iz kriške Gimnazije nije propustio otvorenje / Foto Nikola Blažeković

Zvonko Radičanin, Miljenko Brezak i Marko Čolić / Foto Božica Brkan

Analiza foto i književnih dometa odmah na licu mjesta / Foto netko usput

Književnike su prošlih desetljeća snimali mnogi, pa i sami književnici i novinari, ustrajno primjerice Drago Dumančić, Nives Gajdobranski, Branka Primorac, Nikola Đuretić i drugi. Za razliku od većine koja se opredijelila za crno-bijelu, nakon premišljanja Brezak je za ovu priliku odabrao koloriranu fotografiju. U vrijeme kada je sve pretrpano fotografijama, tehnološki vrhunski dotjeranima, često samoljubivim selfijima, Miljenko Brezak u hramu hrvatske fotografije, kako je to rekao Marko Čolić, izložio je izabranih 45 fotografija 44 književnice i književnika snimljenih od 2012. do 2023. i one su vrijedan dokument za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Neke od snimljenih ovjekovječio je u njihovoj tipičnoj prepoznatljivoj pozi, a njegov zlatni rez čine fotografije: Andriana Škunca 20180505, Arsen Dedić 20120423, Boris Domagoj Biletić 20181011, Borivoj Radaković 20220929, Božica Brkan 20130706, Božica Brkan 20151009, Božica Jelusić 20190704, Božidar Prosenjak 20181019, Branka Primorac 20181010, Branko Čegec 20211022, Damir Karakaš 20211115, Davor Šalat 20220528, Diana Burazer 20220622, Drago Štambuk 20180426, Đuro Vidmarović 20120303, Ernest Fišer 20180919, Irena Lukšić 20120730, Ivan Golub 20171113, Ivica Matičević 20211023, Joja Ricov 20160409, Josip Palada 2190223, Lada Žigo Španić 20211022, Lana Derkač 20211023, Ljerka Car Matutinović 20191108, Ludvig Bauer 20170523, Marija Lamot 20190622, Marina Šur Puhlovski 20220211, Marko Gregur 20220512, Mate Maras 20220613, Mate Matišić 20170523, Milko Valent 20220929, Mirko Ćurić 20221124, Robert Roklicer 20170916, Sanja Domenuš 20221007, Sanja Pilić 20230414, Siniša Matasović 20180123, Sonja Zubović 20180125, Stjepan Šešelj 20180215, Tomislav Marijan Bilosnić 20220822, Tonko Maroević 20180523, Velimir Visković 20220401, Vera Grgac 20140808. Žarko Jovanovski 20200205, Željka Lovrenčić 20220512 i Zlatko Krilić 20210925. Autor odličnoga izložbenog grafičkog oblikovanja kataloga, plakata i pozivnice je Jenio Vukelić iz Pictorisa.

Nikola Kalinić i Miljenko Brezak na Kalinićevu dijelu izložbe / Foto Nikola Blažeković

Miljenko Brezak i Nikola Blažeković: tko je što snimio? / Foto Božica Brkan

Tko je Miljenko Brezak (Širinec, 1950.), obrazovanjem magistar ekonomije? Dolaskom iz rodne Moslavine u Zagreb na studij 1969. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb, a na Fakultetu ekonomskih nauka vodi Fotoklub Ekonomija. Objavljuje i karikature (Studio, Čvorak…). 2019. obnavlja članstvo u Fotoklubu Zagreb. Fotografije su mu primljene na više nacionalnih i međunarodnih fotografskih natječaja, a osobito su zapaženi portreti. Na internetu objavljuje autorske dokumentarne fotografije i videozapise. Fotografije M. Brezaka primljene su i izlagane na: Portret 2019 i Portret Hrvatske 2020 HFC-a, 39. i 40. Zagreb salon Fotokluba Zagreb, Sveti otok i Otok i more Foto kluba Kornat (brončana plaketa i 2 diplome), COVID 19 Fotokluba Rijeka, Salon Summer, Sea, Sun Foto kluba Krk, Zagrebački salon auto-karikature (fotokarikatura), Razlistaj se FKK Đakovo i Knjižnice i čitaonice Đakovo, Izložba fotografija Žena i Salon crno-bijele fotografije Salon 100+1 Foto kluba Color, 1. natječaj za Hrvatsku vinsku fotografiju (Križevci), Photo salon 2022 FKK Kozjak / Kumanovo, Photo EXPO 2022 Foto-kluba Kragujevac, u kolekciji HFS-a za 35. FIAP bienale Oman 2022., na skupnim izložbama članova Fotokluba 2023. u Zagrebu, Bjelovaru, Rovinju i Splitu te u kineskom gradu Linyi.

Miljenko Brezak, Jasmina Reis, Božica Brkan, Sanja Domenuš, Siniša Matasović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Nikola Blažeković

Sanja Pilić pozira Nikoli Blažekoviću uz svoju fotografiju Miljenka Brezaka

Siniša Matasović s bradom na fotografiji i bez brade uživo / Foto Božica Brkan

Otvorenje izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka bio je sjajan aldomaš jednoga posla koji je okupio zanimljive ljude iz svijeta fotografije od doajenke Slavke Pavić do mlađih poput kutinskoga novinara i fotoreprotera Nikole Blažekovića, zatim iz svijeta književnosti, mnoge Moslavčane iz Brezakove kriške Gimnazije itd. i podsjetio kako se još može lijepo i zanimljivo, smisleno družiti. Pa i plakati kao što je Jasmina Reis zaplakala uz portret Ivana Goluba snimljen u njihovoj Kući Šenoa ili ja uz portret Irene Lukšić s Miljenkovom usnom harmonikom na Brodu književnosti – brodu kulture.

Kajkavski ogranak izložbe: Marija Roščić Paro, Božica Pažur i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Ludwig Bauer i Lidija Duić / Foto Miljenko Brezak

Fotografi njegov model: Miljenko Brezak i Lada Žigo Španić / Foto Božica Brkan

Fotoekipa uoči fajerunta / Foto Miljenko Brezak

Čestitajući autoru fotografija snimljenih stručno, sa srcem, prijateljski, bez ikakvih pretenzija, sisački književnik Siniša Matasović je na Fejsu napisao: Ako smijem dodati svoju malu privatnu komponentu cijele priče, čast mi je što je moj portret našao mjesto na zidu do ramena Roberta Roklicera. Praktički mi dim s njegove cigarete udara u lice kao i toliko puta uživo za njegovog bogatog i produktivnog književnog života. Ili, što bi omiljena književnica, i sama fotografkinja, Sanja Pilić napisala poslije otvorenja: Baš sam se razveselila što smo zajedno.

Link na MB Hrvatski književnici

Sipčina dvije tisuće godina poslije – Umjesto kave 17. lipnja 2023.

Imam baš zadovoljstvo i čast gotovo svako ljeto obići dr. sc. Leu Čataj iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda kada sa svojom ekipom u mojem Okešincu ispod Križa provodi arheološka istraživanja rimske vile. Od 2012. godine!

Dr. sc. Lea Čataj i dr. sc. Sara Popović radoznaloj Božici Brkan pokazuju stanje radova na nalazištu / Foto Miljenko Brezak

Pogled iz drona na nalazište / presnimio Miljenko Brezak

Iako se u iskapanja i povijest otprije dva tisućljeća ne razumijem osobito, trudim se shvatiti važnost toga što znanstvenici i njihovi pomoćnici kod nas u (rimskoj) provinciji Panoniji ustrajno rade i postvarenje naših drevnih seoskih legendi i pripovijesti nastalih na primjerice ciglama koje bi izranjale iza pluga na brazdama na njivama. I sentimentalna sam i ponosna. Uostalom, koliko sam zanovijetala da Sipćina i u literaturi postane, kao što je izvorno kajkavski, Sipčina! Do prije kojega desetljeća još su tu nedaleko, na susjednoj uzvisini, stvarno pekli ciglu, a preostao je, ako i on nije zaboravljen, samo toponim Ciglana. Zacijelo su i mnoge selske kuće kroza stoljeća podignute od materijala s današnjih iskopina, često dovožena s Moslavačke gore. Tek se procjenjuje koliko su vlasnici ville rustice bili imućni.

Dr. sc. Lea Čataj zorno opisuje što je napravljeno, a što planiraju / Foto Miljenko Brezak

Dvanaest godina predanog posla na gotovo 2400 kvadrata / Foto Miljenko Brezak

U već uhodanoj ekipi ove godine, uz voditeljicu posla dr. sc. Leu Čataj, bili su i njezina zamjenica dr. sc. Sara Popović iz Arheoprojekta, zatim Marko Babeli iz Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, pa diplomirani arheolozi/antropolozi Dominik Balaban, Uroš Bila i Branimir Cvrtila, studenti arheologije Ivan Pendelić, Anja Mitrović, Matea Trgovčević, Petra Grizelj i Mila Erceg, pomoćni radnici iz sela Stjepan Kumpes i Mijo Komar. I dva psa.

Samo stručnjak u zemlji može prepoznati detalje podnog grijanja, ložišta, šuplje cigle, oslikane žbuke… / Foto Miljenko Brezak

A posla ima još mnogo, samo što su ekipi sve jasniji obrisi onoga što je bilo na jednoj od uzvisina nedaleko Česme do kojih nisu mogle doprijeti velike vode koje su se tu nekad redovito izlijevale Čretom. Istinabog, od 22. svibnja do 16. lipnja, kada su ove godine bili na terenu, kiševje i naše ovovjeke klimatske promjene bitno su im smanjile broj radnih dana tako da se kane vratiti kopanju i na jesen.

Ove godine iskopan dio riskoga vrča (u usporedbi s upaljačem) / Foto Miljenko Brezak

Do ove je godine iskopano ukupno šest, a ove godine čak pet ruzinavih novčića / Foto Miljenko Brezak

A preostaju im i brojne stručne analize i konzervatorsko-restauratorski radovi u radionicama Hrvatskoga restauratorskoga zavoda te, stručnjacima također inspirativan i važan dio – potraga po literaturi i usporedbe te stavljanja u kontekst. Sva je sreća da istraživanja vrlo važna za ovaj kraj uz Općinu Križ i Zagrebačku županiju financira i Ministarstvo kulture i medija RH.

Koliko je zemlje od 2012. iskopano rjeđe bagerima, a češće očišćeno sitnim alatima / Foto Miljenko Brezak

I moj prijatelj Stjepan Kumpes iz kriške osnovne već nekoliko godina surađuje na Sipčini / Foto Miljenko Brezak

Dosad je, doznajem, istraženo ukupno otprilike do 2400 m², a ove je godine od toga otvoreno novih oko 1000 m². Ispočetka se istraživao sjeverni, rezidencijalni dio kompleksa, gdje su još 2016. godine otkriveni dijelovi tzv. objekta 2, građenog od kamena i opeke vezanih žbukom. S obzirom na njegovu veličinu te freskama oslikane zidove i mozaičke podove kojima je bio opremljen, pretpostavljaju da se radi o glavnoj zgradi kompleksa u kojoj je obitavao vlasnik vile, što potvrđuju i najnovija istraživanja. S obzirom da je plitko u tlu, vila je jako oštećena, a zidovi su ostali sačuvani na razini temelja ili u negativu te se zahvaljujući brojnim nalazima iz različitih slojeva i zapuna može pretpostaviti kako su zidovi i podovi bili građeni i ukrašeni. Dio iskopanoga prijašnjih godina je konzerviran u restauriran, apsida primjerice, a prošlogodišnje veselje zbog otkrića bunara i dijela njegove drvene konstrukcije pomućeno je urušavanjem pjeskovita tla, zbog čega je privremeno i zatrpan, te istraživanje tu tek slijedi.

Važan je svaki detalj, jer je – informacija / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Čataj podjednako zadovoljno može opisivati kako su ove godine, osim brojnih ulomaka keramike (dio vrča!), zidne žbuke oslikane oker, žutom, tamnocrvenom, zelenom i crnom bojom, a od metala zasun brave, iskopali i pet primjeraka novca (a prijašnjih godina ukupno šest, iz drugoga i trećeg stoljeća). Mene ponovno fascinira podno grijanje, o kojem svjedoče tek fragmenti šuplje opeke, a znalci nam sve to spajaju u čudesnu priču od koje bismo se, od povijesti učiteljice života zapravo, i mi u našem vremenu mogli ponovno koječemu poučiti, pogotovo ako smo, poput mene, još u drugoj polovici prošlog stoljeća i prohodali po zemljanu graničarskom podu.

Dio prošle godine iskopanoga i konzerviranoga te restaurirana apsida / Foto Miljenko Brezak)

Prošle godine iskopan i urušen, pa planski zatrpan rimski bunar / Foto Miljenko Brezak

Hodajući uz neprestano krčanje ne možemo nego se ponovno zagledati na veliki dalekovod koji se ustobočio baš sredinom nalazišta, ispod kojega bi preopasno bilo raditi, a njegovo pomicanje zahtijevalo bi velik novac. Kako snimke dronom pokazuju ispod zemlje razveden objekt sve do autoceste, ispod zasad neotkupljenih privatnih njiva pa čak i ceste koja nadsvođuje autocestu, možemo se samo prepustiti mašti. Pogotovo naslonimo li na ovaj predan i stručan rad i pomisao o kulturnom turizmu, budući da je, primjerice, u susjednom Vežišću, na Sipu, u mlinu na Česmi, rođena i Milka Trnina.

Dr. sc. Vesna Haluga u „Znamenu na koži“ citira „Ledinu“ B. Brkan – Umjesto kave 9. lipnja 2023.

Prvi dan lipnja dr. sc. Vesni Halugi je važan dan – prije dvanaest godina na svijet je donijela svoga dječaka, a ovoga javnosti na svijet donijela svoje drugo dijete – zaista jedinstvenu, moćnu, kapitalnu knjigu Znamen na koži (Naklada Dominović, urednica Petra Somek, fotografije fotografije Zoran Stojanović, Mladen Topić i drugi.). Kako ju je iznjedrio doktorat Semiotički aspekti tradicijskih tetovaža katolkinja s područja Bosne i Hercegovine i njihovo komunikacijsko značenje, obranjen na Sveučilištu Sjever u Koprivnici 2022. i očigledno odlična suradnja s mentorom te recenzentom prof. dr. sc. Nikšom Sviličićem, ne treba čuditi što su predstavljanje u zagrebačkome Napretkovu kulturnom centru HKD Napredak popratili marketinški odlično usuglašeni i pjenušac Znamen iz Decanterom višekratno ovjenčanoga iločkoga podruma Zelenika odnosno Izvori života i odjeća (Poppy Helene Beljo) i detalji te privremene moderne tetovaže na tragu tradicionalnih (Croatiantattoos Eve Balažin), a ni, kako je rečeno, pokretanje ideje da se tradicionalno tetoviranje žena katolkinja u Bosni i Hercegovini uvrsti na UNESC-ov popis zaštićene svjetske baštine u BiH i Hrvatskoj (jer se običaj tetoviranja može naći i u Lici, Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika i u južnoj Dalmaciji!).

Naslovnica i zadnja stranica knjige Znamen na koži / Foto Miljenko Brezak

Selfie s promocije; dr. sc. Vesna Haluga sa svojim mentorom prof. dr. sc. Nikšom Sviličićem / Foto Miljenko Brezak

Baštinske zaštitne tetovaže oživjele u privremenoj trendovskoj estetici Croatiantattoo / Foto Miljenko Brezak

Svoj je seminarski pa doktorski rad i knjigu na 200 stranica, bogato ilustriranu, nastalu uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, Haluga pripremala nekoliko godina, intervjuirala je 20 kazivačica iz okolice Rame, analizirala 516 upitnika, zabilježila čak 317 različitih motiva od križića, sunca, mjeseca i zvijezda do biljnih koji su doslovce štitili živote žena u 400 godina turske vladavine. No o sicanju, bocanju govori posežući i duboko u povijest danas vrlo modernoga i raširenoga trenda tetoviranja od davnina i iz različitih razloga, sve do Japoda, Skita, Indijanaca i drugih naroda. A sve kako bismo čuvali i pamtili svoju nacionalnu baštinu i povijest.

Dio publike na predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

Iz Izvora života obitelji Zelenika iz Iloka pjenušcac imenjak Halugine knjige / Foto Miljenko Brezak

Vesna Haluga i modna kreatorica Helena Beljo / Foto Miljenko Brezak

I čokoladni minjoni s tradicijskim tetovažama / Foto Božica Brkan

Dr. sc. Vesna Haluga analizira teorijski diskurs fenomena, zatim ulogu i značenje tradicijske tetovaže u interpersonalnoj i interaktivnoj komunikaciji, pa komunikacijsko značenje tetovaže u religijskom diskursu, suvremeno komunikacijsko značenje, primijenjenu umjetnost i očuvanje tradicije tradicijske tetovaže itd. Uz drugo, donosi i Tradicijsku tetovažu u književnosti, a nemala mi je čast što uz Ivanu Brlić Mažuranić, Ljudevita Gaja i Ivu Andrića (Na Drini Ćuprija), na str. 86. i 87. navodi i citat iz mojega romana Ledina, Acumen, 2014.

Posveta za Božicu Brkan / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan, jedna od najvećih živućih hrvatskih, kajkavskih književnica u svome romanu – literarnoj rekonstrukciji života svoje obitelji „Ledina“ iz 2014. godine, također spominje tetovaže i to iz dvije perspektive. Na rukama najmlađe članice obitelji tetovirana je tradicijska tetovaža na moderan način i simbolizira sadašnjost, trend, izaziva pozornost, iako nitko ne zna što zapravo prikazuje te zbog jedinstvenog dizajna postaje poželjan motiv. „Baš sam rekla da bi najbolje bilo da me zadrže u karanteni kad mi vide nadlanice. Stara, fala kaj brineš, to se i meni samoj čini bolesno. Upaljeno. Crvenilo je obrubilo sve one pikice. Nije ti taj tvoj majstor baš nekaj. Možda je problem i moja osjetljiva koža. Ne znam kaj mi je bilo da se baš pred put idem tetovirati, i to na takvo mjesto i toliko. Nisam stigla prije, zbrzala sam se pred put i malo pogubila, rekla sam ti. Ma znam da sam stalno govorila kako mi se unatrag nekoliko stoljeća ispod kože vide još ispikani križevi mojih šukunbaba iz Bosne pa da ih učinim vidljivima. Kao da će me upet neki Turci iz Novoga svijeta htjeti oteti i prekrstiti. Da, da i zatočiti u harem. Ne bih imala ništa protiv toga. Barem bih na miru mogla raditi. Znaš koliko toga imam obraditi? Samo sam ruke sredila barem za dva tjedna. Valjda mi ne budu uvalili i antibiotik!? Nešto sam uzela sa sobom, pa znaš koliko to tu košta!? Boli ko sam vrag, tebi mogu biti iskrena. Ovaj tvoj što mi je radio tattoo odmah mi je rekao da će moju mustru dati u ponudu i da bi to moglo biti jako popularno. Mo’š mislit. Kaj mi je bilo!? Čak je zamolio da fotkam ruke i pošaljem mu mailom kad se to sve smiri. Kako po kojoj mi je mustri radio? Pa ja sam mu nacrtala prema literaturi. Iz neke etnografske knjige. Glupača, je l? Otkačil se je kad sam mu rekla da su si žene to nekad radile barutom…Ubojstveno, baš! Da, da, dobra si! A ni antibiotika nije bilo“ (Brkan, 2014:10-11).

Duplerica Znamena na koži s citatom Ledine / Foto Miljenko Brezak

Književnica iz povijesne perspektive, kroz usta svoje pretkinje Matije opisuje i sam običaj tetoviranja. „Djevojčicama smo svejedno i godinu i dvije, pa i tri ranije nego inače, mi matere i babe šarale nadlanice. Više nego ikoje godine te sam jeseni morala brati bilje za boju, te plodove, te koru, te korijenje. Običaj je bio da se ondje gdje se najviše vidi, gdje se nikako ne može sakriti, iglicom ubada, ukrašava križićima, šara jedna ljepša od druge, a sada se žurilo i kako je prestalo biti važno da je modro, kako se činilo oduvijek, nego samo da se vidi da je cura naša, pa da je odbiju uzeti jer im je naružena, ružna kaurkinja, tako je prestajalo biti važno je li smeđe, zeleno, crno, crveno, a ni što je nacrtano. Samo da se vidi, samo da odbija nekrste napasnike. Što gore, to bolje. Samo da, ako može, a teška su vremena ako o tome ovisi, nadlanica spasi glavu. Osim najmlađih djevojčica svaka je već u našoj skupini bila tetovirana, označena do kraja života.“ (Brkan, 2014:67).

Božica Brkan u svome romanu „Ledina“, opisujući običaj apliciranja tradicijske tetovaže, zorno kroz svoje, kako ih sama naziva „pretkinje“ svjedoči ženskoj snazi jednog vremena, istovremeno odajući čast i počast ženama koje su tradicijskom tetovažom pridonijele opstanku čitavog jednog naroda, no zasigurno postoje i drugi autori koji su se bavili tom tematikom.