B. Brkan na autorskoj večeri Ž. Lovrenčić

I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić održane u četvrtak 17. siječnja 2019. Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice knjižnice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Branka Primorac i Božica Brkan, koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga.

S tribune u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak
S tribune u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila jednu autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.     

20190119  

Linkovi 

Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.

Željka Lovrenčić – Umjesto kave 10. listopada 2018.

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Dvanaest hrvatskih pjesnika Encuentros Željke Lovrenčić predstavljen u Zagrebu

https://www.bozicabrkan.com/nove-hrvatsko-kubanske-knjizevne-veze-iz-radionice-zeljke-lovrencic-umjesto-kave-12-lipnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-pjesnik-i-izdavac-iz-bogote-umjesto-kave-9-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/

http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

 

 

 

 

Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.

I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.

Za Željku Lovrenčić u Ogrizoviću i naramak cvijeća / Fotografija Miljenko Brezak

Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan BilosnićBranka Primorac, Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom  jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.

Uvod i moderiranje Božice Brkan te sudioici izuzetno zanimljive večeri Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Branka Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Autorski – Književnosti predana

O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše: 

Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.

O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:

neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.

Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski

I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:

Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.

Željka Lovrenčić, knjige i cvijeće / Fotografija Miljenko Brezak

Bunilo Laure Restrepo

Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.

Ja moj brat Juana Mihovilovicha

Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.

Talog kave Maria Benedettia

Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.

Predstavljači i publika / Fotografija Miljenko Brezak

Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji

U Ogrizoviću je u travnju 2018. već predstavljen izbor 12 hrvatskih pjesnika, Encuentros/Poesía Croata Contemporáneakoju je objavio Editorial Escarabajo, a u Bogoti su ga netom prije vrlo uspješno, višekratno kolumbijskoj javnosti predstavile Lovrenčić i Brkan. U uvodu knjige Baciti se u more hrvatske poezije izdavač i pjesnik Eduardo Bechara Navratilova piše:

Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom…
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.

Branka Primorac o tome kako je roman za mladež Maturalac nastajao na španjolskom/ Fotografija Miljenko Brezak

Maturalac Branke Primorac u Barceloni

Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrak za najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja! 

Bilosnićeva uznosita posveta prevoditeljiti Tigra

Grupu hrvatskih književnika Lovrenčićeva je i 2018. ponovno odvela je i na Kubu, gdje su, primjerice Marijan Tomislav Bilosnići njegov Tigar/El Tigre – Lovrenčićeva je s Bilosnićem prošpartala i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku… – prihvaćeni odlično kao prije (kažu: nezaboravno!) u Španjolskoj.

Tomislav Marijan Bilosnić o prevođenju i prevoditeljici Željki Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici: 

Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…)
Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…)
Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom.  (…)

Tomislav Marijan Bilosnić i njegov Tigar /Fotografija Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.

Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek.  Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)

I književnici Đuro Vidmarović i Mladen Machiedo bili su u publici / Fotografija Miljenko Brezak

U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju.
Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.  

I Historia Drage Štambuka

U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:

Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.

Ravnateljica Jasna Kovačević i u ulozi fotografa Mladen Budimir / Fotografija Miljenko Brezak

Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala

Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:

Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca.
Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…

Božica Brkan čita pismo Alfreda Péreza Alencarta / Fotografija Miljenko Brezak

Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski.
U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…)
Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj  Gospi od prelijevanja stihova  ili  Gospi od prevođenja  i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike.
Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…

20190119

Poslije predstavljanja: autorica i interes publike za knjige / Fotografija Miljenko Brezak
I za sjećanje: autorica i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi 

B. Brkan na autorskoj večeri Ž. Lovrenčić

http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/ 

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/


https://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

https://www.bozicabrkan.com/nove-hrvatsko-kubanske-knjizevne-veze-iz-radionice-zeljke-lovrencic-umjesto-kave-12-lipnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-pjesnik-i-izdavac-iz-bogote-umjesto-kave-9-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/

http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

Branka Primorac na španjolskom – Umjesto kave 12. listopada 2018.

Branka Primorac o sebi i svojim knjigama, prijevodima … na Tribini Zbirke inozemne Croatice Željke Lovrenčić u NSK / Fotografija Miljenko Brezak

One jesu moje prijateljice, ali su ponajprije pametne i talentirane žene, koje su se morale pronaći i međusobno. Jedna je spisateljica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, koja uza sve drugo, kao zaposlenica Nacionalne i sveučilišne knjižnice vodi Tribinu Zbirke inozemne Croatice. Druga je Branka Primorac, koju je u srijedu 10. listopada 2018. na 29. tribini predstavila kao hrvatsku spisateljicu, novinarku, urednicu i fotografkinju s omiljenim Maturalcem, dječjim romanom prevedenim i početkom ljeta objavljenom na španjolskom cijelo hispanopodručje. Motiv da Maturalac postane Viaje de fin del curso je djelomice, osim dobre knjige, i u tome što je troje unuka Primorčevih koji žive u Madridu bilingvalno.

Fotografkinja Slavka Pavić i njezin fotoaparat  iz prvog reda bilježe sve / Fotografija Božica Brkan

Primorčeva i inače ima zanimljivu biografiju. Školovala se u rodnom Zagrebu. Kao studentica boravila je duže vrijeme u Milanu i Londonu učeći jezik. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je u okviru Vjesnikove kuće završila i jednogodišnju novinarsku školu CINK – Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Cijeli radni vijek provela je kao novinarka i urednica u zagrebačkome dnevniku Večernji list, ali je pisala i za druge novine. Uređivala je nekoliko rubrika, najduže, dvadeset godina subotnji Večernjakov prilog Revija, preteču današnjega Obzora, vodila ugledan Večernjakov književni Natječaj za kratku priču, potom rubriku kulture te Večernjakovu biblioteku najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća u suradnji sa Seidom Serdarevićem. Udana je za Strahimira Primorca, ima dvoje djece i troje unučadi.

Branka Primorac s cvijećem poslije tribine / Fotografija Miljenko Brezak

Branka svoje početke nalazi već u četvrtom razredu osnovne škole i objavi novinarskog teksta u dječjem časopisu Radost. Prvi njezini književni radovi, priče, tiskani su u časopisu za mlade Tina. Godine 1992. izlazi joj prvi roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci poslije i njezin prvi rukopis Maturalac, koji je 1993. godine osvojilo književnu nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za mladež. Uvršten je u lektiru za sedmi razred, a roman Ljubavni slučaj mačka Joje za peti razred. Romanom Zvonka Zmaj i Tri kavalira koji je osvojio književnu nagradu Anto Gardaš za 2012. svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014. a pozvana je i na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Za roman Moj brat živi u kompjutoru 2017. nagrađena je nagradama SFERA te drugi put Matom Lovrakom za najbolji roman za djecu objavljen 2016. Moj brat živi u kompjutoru već ima drugo izdanje.

Dio publike s voditeljicom i gošćom poslije tribine/ Fotografija Miljenko Brezak

Branka Primorac piše priče, romane, priče za laku noć i dramske igre za radio, djecu, mlade te odrasle. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga novinarskog društva i Društva pisaca za djecu i mlade. Pomak u književnosti za odrasle napravila je 2001. romansiranom biografijom Perešin, život i smrt za koju je nagrađena književno-publicističkom nagradom Bili su prvi kad je trebalo za najbolje djelo 2001. o Domovinskome ratu. Dosad ima deset objavljenih naslova, a pisala je i kriminalističke priče pod pseudonimom Adela M. Fischer. Napisala je i roman za odrasle Divlje godine 2010. o nasilju među mladima. Za Hrvatski radio snimljene su joj dvije radio-igre za djecu – Marijino obećanje i Moj djed astronaut (vlastita dramatizacija) – te nekoliko priča za laku noć. Trenutačno piše kratke prozne oblike iz novinarskog života, ali i poduži roman Glavni urednik. Nekoliko priča uvršeno joj je u zajedničke zbirke poput 20 + 1 najbolja priča za ljeto Broda kulture (2014., 2015. i 2016.) i drugdje. Roman Divlje godine dramatiziran je i bit će prikazan ove, odnosno 2018. godine. Ove se godine okušala i u pisanju slikovnice.

201810101 – 20181012

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/

http://oblizeki.com/zasto-branka-primorac-u-hrvatskome-romanu-za-djecu-kuha-i-kineski-10585

http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

https://www.bozicabrkan.com/hrvatska-poezija-na-spanjolskom-prevela-zeljka-lovrencic-umjesto-kave-6-prosinca-2017/

Oltarnik – Umjesto kave 10. svibnja 2018.

Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvama drenovačkim ponavcima / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči početka čitanja poezije: stol ukrašen dvjema drenovačkim ponjavama / Fotografija Miljenko Brezak

Ne sjećam se kad sam se vozila vlakom. Ne računajući jednu-dvije vožnjice u kojoj ne dospiješ ni sjesti a već si stigao od Zagreba do Dugoga Sela, možda prije petnaestak godina na jednodnevnom izletu od Kölna do Amsterdama i natrag. A sad se lijepo vozimo iz Zagreba u Vinkovce, pa za tri dana natrag. Baš lijepa vožnja. I gledanje kroz prozor. I zaboravljeni krajolici. Druga perspektiva.

Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak

Između toga nas petnaestak pjesnika (ja prvi put!) bilo je na 29. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Dakako, i u Vinkovcima, Vukovaru i cijeloj Cvelferiji, što po knjižnicama, što po školama i domovima kulture, a što po prirodi. Da vidimo žitna polja – iako ne daju Slavonci da budu samo žitnicom u vrijeme kada nitko nije bez kruha – gdje je to savski nasip onomad pukao i kako se od velike vode sačuvala na uzvisinici Skrovita Majka Božja Šumanovačka, kojoj se tu utječe oko 20.000 ljudi. Ako i niste vjernik, naći ćete mir u vlažnu zelenu hladu spačvanske šume, pod krošnjama cerova, bukava, grabova…

Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak
Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak

O pjesničkim nagradama do javnosti informacije su stigle i prije našega povratka, bar su trebale, što zbog poštovanja Poezije, a što zbog upornosti maloga mjesta na istoku Hrvatske, koje ne da da bude provincijsko i koje ne samo u 2015. godini, kada je takvom proglašena u zemlji, ima najbolju knjižnicu koja neposredno organizira rijetko dugotrajnu i priredbu kamo ne treba, kako to obično kažem, iako mi za to nije teško, putovati 800 ili 1500 kilometara da bi se pročitale jedna ili dvije pjesme.

Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak
Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak

Pročitasmo mnogo više vrlo različitoj publici. Uz završno sijelo, meni je najdraže gostovanje u Osnovnoj školi Davorin Trstenjak u Posavskim Podgajcima s otprilike polovicom njezinih ukupno 62 đaka. (Još mi je draže kad sam vidjela kako je ondje prije mene već bila moja prijateljica i kolegica književnica Branka Primorac!) Drago mi je što sam nakon pet godina ponovno susrela i Andriju Matića, jednoga od mojih svinjara i kulenara iz bivšega života s kojim sam surađivala godinama na Večernjakovoj Kulenijadi, istraživanjima i zaštiti toga slavonskoga autohtonog proizvoda. Sad ga upoznah kao predsjedatelja drenovačkoga Duhovnog hrašća, koje dodjeljuje nagrade pjesnicima, mladima za prvu knjigu, i to u rukopisu za tisak, a starijima za ukupni doprinos.

Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak

Mogla bih pripovijedati o uzornom selu, nazvanome po drijenku, koje je mnogo više od sela, o odličnom povlačenju novca iz europskih fondova, o poljoprivrednim i turističkim razvojnim mogućnostima i vožnji pjesnika do Vinkovaca i natrag do prvog hotela, o fascinantnom organizatoru ravnatelju knjižnice Goranu Pavloviću

U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak
U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak

Sentimentalno se usredotočujem na ručni rad kojim je bio prekriven stol na većini naših čitanja. Sjedeći za njim i slušajući pučke pjesnike, uključujući i novosadske Hrvate te vukovarske pjesnikinje braniteljice, već prve večeri oduševljena ljepotom rada pofotkala sam bijelu čipku po sredini i po rubovima i ne videći prednjicu, fino tanko tkanje ukrašeno dodatnim raskošnim rupičastim motivima. Ganulo me: ljudi izniješe možda i najbolje što imaju pospremljeno po ormarima. Možda i od nečijega pomno spremanoga miraza. Osebušek! Kao otlarnik, pomislih. Osjetih se poštovano i počašćeno kao pjesnik, pa sam još pomnije i ja za njih birala svoj ručni rad. I morala sam zahvaliti što su kao rijetko tko poeziju, bar sam ja tako osjećala, uzdigli na otlar. Kao da smo razmjenjivali ljepotu, vjerovanja…

Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak
Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer, Mirko Čurić i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak

Po završetku svečanosti iz publike mi je prišla skupina žena, pa dok smo mi pjesnici nakanili analizirati netom izgovorene stihove, one su imale potrebu objasniti mi, jer pjesnici otamo iz grada, iz Zagreba, to zacijelo ne znaju, kako  je to gore obična šlinga, a dolje riš(e)lje – načinjen  slavonskom rukom i izgovoren slavonskim naglaskom – te kako je to ponjava u osam špiceva skinuta s neke starinske drenovačke postelje na koju su se nekad slagala tri debeljuškasta pernata jastuka, pa se gore još ukrašavala jastučićem. Rasprava je krenula dalje u detalje s ponjávama i ponjavcima, i šlinganima i tkanima, te gdje se koje kako kaže, a završila je Tadijinim Visokim žutim žitima. Srca su nam stvarno kucala kao onomad njegov zlatan sat, ali i poput tambura, ako se ne varam, njihova srijemskoga štiha, rimama o romantičnim ljubavima i ponosnim Slavoncima. Nije ostalo samo u pjesmi: To je bilo vrijeme bajkovito, kruha masti s crvenom paprikom.

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/

https://www.radiozupanja.hr/kultura/1288-zavrseni-29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018

http://www.glas-slavonije.hr/362920/4/29-Pjesnicki-susreti

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”

Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!

Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:

Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan

Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,

Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.

Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.

Obrazloženje za Borisa Perića:

Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan

Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.

Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.

Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.

U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.

Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.

Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.

A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).

Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.

20170707

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

Branki Primorac već drugi Mato Lovrak – umjesto kave 5. lipnja 2017.

 

Mi smo čitali Vlak u snijegu i Družbu Pere Kvržice, a naši unuci čitaju novoga Matu Lovraka odnosno nove romane za djecu, slavni lektirni Maturalac i Moj brat živi u kompjutoru iz ne pera nego računala Branke Primorac.

Branka Primorac / Fotografija Božica Brkan
Branka Primorac / Fotografija Božica Brkan

Prvi je roman nagradu Mato Lovrak dobilo 1993. godine, a najnoviji prošloga petka u Lovrakovu Velikom Grđevcu. Za prvi je bilo prijavljeno šest djela, a ove godine ocjenjivački se sud morao udubiti u čitanje čak 26 naslova, najviše dosad.

Naslovnica najnovijega romana Primorčeve
Naslovnica najnovijega romana Primorčeve

Povjerenstvo (predsjednik prof. dr. sc. emerit. Stjepan Hranjec i članovi Lovorka Pralac, prof. dr. sc. Dubravka Težak) ističe intrigantan sadržaj, jer se radnja događa 2071. (ne 2017.!) u obitelji u Gorskom kotaru gdje se djevojčica Katarina zaželjela brata jer ih je u kući pet sestara, od kojih su tri posvojene. Za 11. rođendan želja joj se ostvaruje ali tako što joj brat izlazi iz tekućeg kristala s računalskoga ekrana. Čitatelj je zbunjen jer mu nije jasno je li posrijedi robot, računalni program ili čovjek. On je nezavršeno tehničko dijete koje njegov tvorac nije posve programirao pa u kući čini razne nepodopštine. Poslije mnogih događaja između dva svijeta, stvarnoga i virtualnoga, onoga računalnog, Katarinin otac reprogramira dječaka tako što će mu dati što više impulsa iz živčanog sustava svoje djece. Tako obnovljen čitat će vaše misli svjestan da ga razumijete i volite

Naslovnica omiljenoga Maturalca
Naslovnica omiljenoga Maturalca

Nije vam druge, nego čitajte, bilo sami, s djecom ili s unucima. A Branka, moja dvostruka kolegica po peru, i novinarskom i književnom, piše dalje i razmišlja o prijevodu i na španjolski, jer joj unučad živi u Madridu.

 

20170605