Književnost – Božica Brkan

Početnički literarni radovi Božice Brkan iz Modre laste potraj šezdesetih

Preneseno s Facebook Božice Brkan, objavljeno 24. listopada 2025.:

MODRA LASTA – PEDAGOGIJA I BAŠTINA

Baština i nova publika, konferencija je sredinom listopada održana u Ivanić gradu. Iako je niz tema koje bi me kao dugogodišnju osvjedočenu „čuvaricu baštine“, osobito jezika odnosno zavičajne kekavice i gastronomije, mogle zanimati, ne bih ni znala ništa o tome da mi jedna od sudionica, Marina Junger Sokolović iz čazmanskoga Muzeja, nije poslala nekoliko fotografija iz predavanja „Modra lasta – produžena ruka formalnog obrazovanja u prirodoslovnom opismenjavaju mladih“ Melite Povalec s mojim literarnim osnovnoškolskim radovima iz 1968., 1969. i 1970. Urednica u Školskoj knjizi i Modroj lasti na moju mi je molbu poslala presnimljen stranice s pjesmicama kojih se uopće ne sjećam. Davno sam posudila svoje časopise za školsku izložbu i zagubili su ih. No, kaže urednica Povalec kako voli podsjetiti na početnike radove uglednih književnika. Pedagogija i baština. Hvala kolegicama Polovanec i Junger Sokolović za malo radosti.

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan

Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.

Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!

Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.

Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica
podrapan – rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Božica Brkan: Showroom

Početak priče Showroom objavljene u Republici

Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali uokolo.

Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i karniši s raskošnim zavjesama, po nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom. Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor na verandi. Godinama čuvari nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo, neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.

Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.

Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa čovječe božji, što ti je? Mogao sam te zgnječiti!

Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage, shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za svoje snove.
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.

Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.

A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.

***

Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima, pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke, izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.

U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili, kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku, prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive biljke i višak flanaca.

Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu, parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.

Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka, danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza…

Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz Zagreba.

U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat, iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.

Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.

Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća. Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna. Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama, vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale proći kroz kapiju.

Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.

Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom, sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što, ciktale su.

Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.

A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.

Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.

Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno, pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga. Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor je mislio, a mislile su i one, kako će i njega pustiti popodne, do večeri najkasnije.
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi, da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.

Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču, dragi moj, premenili, neg kej! Buš ti onda videl

Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.

Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i potočio i svojim čuvarima dok su otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste. Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet, samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno.

Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.

Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala.

Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju. Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.

***

I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko sukanja.

A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do juškanja.

Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika. Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.

Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački. Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim sirovinama.

A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi. Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk.

20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421 – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806

Selfie s Matošem Božice Brkan – Prvonagrađena priča na 9. Matoševim danima 2025.

Naslonjena na obrastao zid čekam da se kraj tebe, sjedajući i desno i lijevo pa završno posjedajući za grupnjak izredaju Japanci ili Korejci, južni. Vodičica, naša, o tebi im, Matošu moj, govori na engleskom. Čak neku rimu, najprije na hrvatskom. Neki vrlo površan opći tekst. Književnik, veliki književnik. Zagrebački književnik. Razbacuje se superlativima. Mogu misliti, ako slušaš, što bi imao o tome reći. Konačno žena spaja slavnoga književnika i slavnoga kipara koji je u blještavu aluminiju pisca oblikovao u klupu s mustačima. Raspituju se o vrsti metala, pipaju kako je gladak i vruć, ispada rijedak poput onih ukrajinskih kojima Trump hoće naplatiti trošak američke brige za ratnu obranu od Rusa. Čekam hoće li još štogod o tvome Tekstu, ali čujem kako se Japanci ili Korejci već raspituju kakve je Trump carine nametnuo našoj zemlji Hrvatskoj i hoće li Hrvatska uzvratiti Sjedinjenim Državama. Vodičica se spašava novijim vijestima, odlukama iz važnih ureda svjetskih državnika, spominjanjem Unije, Europske, po Dalekoistočani, još ne razaznajem koji, a koji već desetak dana, po starim cijenama i carinama štrapaciraju Starim svijetom. Pepica, Kip domovine samo leta 202*…

Top na kuli malodalje puče i pobojah se da ću zakasniti na nulti sat, rijetko je oko tebe baš takva gužva, te se kroz kosooku gomilu rivam k tebi pred sobom poput trudnice trbuh držeći svoje čelo, uspijevam sjesti i opaliti selfie. U varijantama sa što više i sa što manje nasmiješenih turista. Njima svejedno smiju li se svome ili mome mobitelu. I ne gledamo marku, sve ti je to isto, savršenih performansi. Ja se i ne smiješim više, samo laktajući se ponavljam: Japan? Korea? Oni samo klimaju, i na ovo i na ono, pa opet ništa ne znam, dok ih vodičica visoko podižući zatvoreni kišobran ili suncobran, ovisno o vremenu, skuplja, broji i odvodi dalje. Trčim i ja usput puštajući današnji selfie. Raste nam broj pratitelja i pošiljatelja selfija da znaš. Takvo je vrijeme: selfie na selfie, selfie do sefieja.

Božica Brkan na Kožarićevoj klupi s Matošem na zagrebačkom Štrosu (Foto Miljenko Brezak)

Ponovno grupa, ne baš mlada ali ambiciozna. S mobitelskoga ekrana netko čita ostalima, prvi put čujem, kako je Kožarićev Matoš na klupi napravljen sukladno umjetnikovu životu, kako nema postament, nego pjesnik sjedi na klupi i gleda Zagreb i kako to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu. Klupa na kojoj Matoš bezbrižno sjedi i promatra kako se život i ljudi oko njega užurbano kreću, ustvari je Paneon jednog skitnice. To je Matoševo jedino utočište i Kožarić mu je osigurao životni posao: čuvanje grada Zagreba. Skulptura je asimetrična, napravljena od aluminija kao konveksno-konkavna masa. Moguće ju je obići sa svih strana. Matoš ima prekrižene noge i ruke naslonjene na klupu što daje dojam opuštenosti. Skulptura se pomalo naginje na lijevu stranu jer Matoš više sjedi na lijevoj strani klupe. Desna strana ostavljena je nekom strancu, da sjedne kraj njega i opusti se. Dodajem didaskalije:Grupa se smije, posjeda oko Matoša i slika se.

Smijem se opisu o kojem nisam razmišljala. Razumijemo se, dragi moj Gustl, nemam vremena, nikad nemam vremena. A nemam ni novih tema za razglabanje. Sve po starom, kao i jučer, čak i prekjučer, samo novi broj selfija, i ne znam ga napamet. I ne trudim se. Samo ću napisati da ti danas nije bilo ni do čega, da si pretvoren u šutnju. Uzaludno čekanje da progovoriš. Ti si svoje napisao i samo da se pomno čitaš. I dalje si zatvoren u šutnju, u interpretacije, kao da te još uvijek muči tvoj smrtni karcinom larinksa, tvoj bolni grkljan. Razumijem te, jer i mene, kao da me je dohvatila tvoja neizlječiva sušica, obuzima bol u prsima, jer već tjednima očekujem i nikako da dočekam rezultate besplatne nacionalne mamografije. Isto u Sestrama milosrdnicama. Svakome njegov strah u njegovo vrijeme. Ne mogu ga ni posnimiti za selfie. A ti samo sjediš i šutiš. I gledaš horizont u daljini. Kao da je to zadani optimizam.

Grad iz tvoje perspektive uobičajen. Danas kod tebe ni psa. Ni da bih, kao što sam jučer, kod tebe zatekla dvojicu. Imam frtalj vure. Više nego dvojica, svaki s tvoje jedne strane, dostavljača Wolta koji su se kod tebe, na moj štamtiš, valjda sakrili nakratko od svoje svevideće tirkizne aplikacije. Jedan na bicikliću, a drugi na motoriću, valjda čekaju trećega. Ako su to ti, obično bi sjedili malo dalje, na tlu. Sad kao da su manje stranci. Hoće li ili neće i oni okinuti selfie s tobom? Za koga? Top. Kao da su samo čekali, brzo se raziđoše. Čak ne svaki na svoju stranu. Možda iz obližnje pizzerije dostavljaju istu stvar na različite adrese. Kad su otišli, sjedoh ti zdesna da pohrdam slanac za koji nisam imala vremena od jutra. I popijem posve hladnu coffee to go. Uglavnom, uza te obično pogablam nešto. Moja glad nekako mi nalikuje na tvoju: bi – ne bi. Da se ne bojim umastiti prste, uzela bih burek, kao tvoj omiljeni beogradski, hranjiv, mastan, slastan.Opet su mi mijenjali raspored i uskačem i danas umjesto bolesne kolegice. Za sitniš, nema u budžetu. Opet pripremamo nekakav štrajk. I reforme. Ne mogu ti se ni žaliti. Ja ću jednako držati solfeggio i svirati. Samo se selfiram, selfiram…

Kanila sam ti danas poslije nastave nešto svirati, dati ti glas. Glazbeni. Gdje li tvoj instrument? Vježbala sam novu kompoziciju. Usudila sam se improvizirati i dopalo mi se doma, pa sam se pomislila preslušati kako zvuči na otvorenome. Najbolje mi je kad povremeno svirajući uza te ostavim otvorenu kutiju i prolaznici Štrosom ravnodušno tu i tamo ubace kovanicu. Zvecne. Tu i tamo dječica namole svoje neki cent, pa ubace šačicu i zagledaju se u pomicanje gudala. Obično se poigram glumeći glasanje ne samo bumbara, nego pjev vrapčića piano pa pianissimo i zagrakćem vranski forte, pa se dijete pokupi ili napući čubicu da će zaplakati, a ja gudalom zagudim i trenutak pretvorim u smijeh. Mogu i svirati smijeh. Mogla bih snimiti video. To bi se gledalo. Podsmjehuješ mi se, Gustl moj? Mi se najčešće međusobno podsmjehujemo. Ne moramo ni progovoriti, koliko se razumijemo. Zagledani u daljinu.

Ja gibam, a ti onda dalje ravnodušno gledaš panoramu. Široku perspektivu krovova, skela, višekatnica u daljini i željeznicu koju valjda jednako guta već daljina, Savu koja se ne vidi i uz koju bi najradije sazidali Manhattan. A prije toga će napraviti Thomsonov koncert. Možda te jednom, kad je urede, presele na njezinu obalu ili naprave repliku da sjediš i gledaš u rijeku kako i ona i vrijeme prolaze, kao što u Sisku zagledan u Kupu. I ona i vrijeme isto prolazi. Ona se dalje spaja sa Savom koja teče prema tvom slavonskom i vojvođanskom zavičaju, sve dok se ne ulije u Dunav, u Beogradu, ali ondje bi te najbolje bilo posjesti na kalemegdansku kaldrmu, negdje gdje si pio ili negdje gdje si svirao. Kakvi bi to selfiji bili! Ili negdje u Parizu, uza Seinu, na Pont neuf ili pod neki most da s tobom posjede makar klošari. Kakva su vremena, i oni udaraju selfije. Može ti o tome Karakaš, jedino što on nije imao gudalo, razvlačio je harmoniku.

Možda bi te mogli postaviti na klupu i ispred tvoje rodne kuće u Tovarniku, one koju nikakao da urede jer se ne mogu dogovoriti čija je, da se odmore prolaznici, ma i emigranti, što legalni a što ilegalni… Koliko li ih je samo prošlo tom balkanskom rutom! Ako i znaju kamo idu, i ne znaju uza što prolaze. Lunjaju uokolo kao što sam onomad ja lunjala Mirogojem u potrazi za vječnim počivalištem obitelji Matoš. A ispod svog prozora čujem svakog jutra točno u šest, vrlo glasne, prolaznike, ne prepoznavajući njihove šuškave jezike u govoru brzom u taktu žurbe na minimalac na dvostruku šihtu. Možda je među njima, kao što si ti bio u Srbiji, neki prebjeg iz vojske ili čak od rata ili prijetnji, straha…? Tko li je od njih ovdje, kao ti u Francuskoj, pečalbar? Misliš li da možda i među njima netko pjeva svojoj Kroaciji… Jedina je razlika, dragi moj Gustl, što ti nisi imao mobitel, što se nisi mogao javljati s puta doma niti selfirati. Što ako im još poskupe putarinu? Možda se neće moći, a možda više niti željeti ni vratiti doma. Samo neka redovito šalju novce. Slutim moru.

Selfiram, selfiram. Ljudi koji udubljeni u svoje brige hodaju ulicama. Mimo nas.
Pošto pošutim uza te, pokupim se s instrumentom i spustim stubama do tramvaja. Kada se uspinjem, kod tebe se zaustavim da predahnem, sve češće do tebe ostanem bez daha. Lažem ti da održavam kondiciju, da mi je to terapija. Možda i bih da imam kad, da nemam toliko nastave i dodatke honorarne poslove da pokrijem otplate, podstanarstvo, da imam cijeli dan, da mogu birati doba dana kad sunce ili sjene najljepše padaju, da je oko tebe gužva ili kad nema nikoga, kad više ne lupaju ni ovi što popravljaju građevine poslije potresa iza tebe, najradije bih ponijela knjigu, sjela kraj tebe i čitala. Otkad sam na Britancu za siću – jer nedostaje jedna knjiga – nabavila tvoja Sabrana djela… Cijelo poslijepodne: Ljerko, srce moje… Kao da mi je maturalni rad. U pomanjkanju boljih, sve čekam nekog novog AGM-a, AGM-a koji će umjesto imena tvog vremena redati ovovremenske aktualije. Koliko uzaludnih talenata! Valjda zato na podcastu na kojem te čitam toliko pratitelja. Opet snimam selfie s tobom.

Kad se razguglam, naletim na Fejsu, Instagramu, X-u, Youtubu, gdje li sve ne varijacije na temu, pa se samo iznerviram, jer toliko i lajkova i hejtova na tvoj i na moj račun svjedoči kako njihovi nazoviautori čak i ne razumiju da je tekst koji hvale aktualnim još iz tvog pera i da jednako drži vodu kao u tvoje vrijeme od kojega se sve bih rekla, na svijetu ama baš ništa nije promijenilo. Samo su tvoji, baš za epigram, postali moji, neki globalni i lokalni Trumpovi i Putini, Muskovi, Zelenski, Milanovići, Plenkovići, lokalni glavešine, tajkuni, vlasnici trgovačkih lanaca, nekadašnjih PIK-ova, brodogradilišta, posrnulih tvornica namještaja i raskošnih šuma… Gladuši svijeta, stekliši… Kao što se mijenjaju birtije, od tvoje kavane Bauer na uglu Frankopanske ili Žagarice na Gornjem gradu, ni od mojih u mladosti na Franki nema ni Brna ni Pam-pama, preživio je Stari fijaker u Mesničkoj, a Lovački rog u Ilici tu je od tvojih vremena. Gudi se sveudilj isto, isto, isto… Zvučna podloga moje čelo. Improvizacije. Samo da mi ne pošalju račun za autorsko pravo.

Katkad ti sproljeća, i prije Jurjeva, donesem stručak đurđica, a sjeseni grančicu šipka, katkad glavice nevena ili bidermajer, ovisno što splavničke prodavačice nude. O okruglim tvojim datumima ne cicijaše, prostru se velikim buketom. Katkad ti navrati netko pa naglas kao da ima mnogo slušatelja govori neku tvoju pjesmu, iver. Ili svoju, poslije promocije dolje u DHK. Katkad navrati mala provincijska ekskurzija čija škola nosi tvoje ime, katkad ljubavni par samo sjedi na tvojim koljenima mučeći ljubav. Katkad se tkogod, željan ne samo donjega nego i gornjeg rakursa razbahati i dronom. Šteta da nije snimao onomad kad su na moje fraze gudalom krenuli pokretima dugih nježnih ruku balerine na prstima ili usklađene žustre jazzdance kretnje ili helikoptere tinejdžera hiphopera kao odgovor na prethodnike. Je li to bio neki street festival, snimanje, što li!? Koliko selfija! Da sam barem upamtila bećarac što su ti ispjevali neki tvoji Srijemci valjda sa Smotre folklora. Kao da si si ga ispjevao sam. Naslutila sam ti smiješak pod brkom i cancel kulturu uokolo: što li to pjevaju usred metropole našemu Bardu!? Umjetnost protiv svijeta, umjetnost koja se može mjeriti s čemerom i neimaštinom, umjetnost iznad svijeta, iznad svakidašnje perspektive. Mi Matošijaši, Rabbi moj! Daj, stari, miruj, samo da udarim selfie, Djevojčici umjesto igračke. Za blog, za vlog, za web, za podcast, za galeriju… Opusti se, Gustl, opusti se, govorim ti. Samo da okinem selfie. Lajkaš?

2025.

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.

Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac

Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.

Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.

Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba; neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati; vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti; zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)

*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati

*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i podrčati

Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.

Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv.

I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik, bilo pokušaja općekajkavske lekture (npr. Željko Funda, mediji), analiza pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni, diftonzi itd.)

Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina u pjesništvu s osloncem na Domjanića i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u pisanju se približava standardu hrvatskoga književnog jezika (Ivan Golub, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također, objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.

Božica Pažur govori o (…) situaciji kad svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard (uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je li onda uopće moguće ujednačavanje pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce, pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo i izronili brojni, manje poznati, više ili manje međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga pratećega rječnika, označuju i naglaske (npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski, Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).

S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.

Osobni? U kajkavskome imam tri svoja kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač, prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).

Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.

Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).

Božica Brkan, Ledina (2012.)
Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.), jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.

Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:

U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi i zamjenica “se” (sve). Diftonge tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava. Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”, odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se” jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju, jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu.

O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran da sam bio 100% konzekventan.

Uočila sam prohodan, lako čitak tekst,štokavicu s kajkavskim umecima – štoplinof, policajcof

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):

– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…

Prekine ga Japica.

– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.

Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassich (2017.):

Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15. Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost, ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam već napisao da Krležine Balade držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg) svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom, kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20. stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta” oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski, “jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne stvarnosti.

Denis Peričić, Techno gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!

Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne „logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv. likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo – Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin, naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…

Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)

Ivo Kalinski: Cicirici & Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec, cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal, svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal, nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran, osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen, povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi, bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton» Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb, 1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.

Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud

obrazovana i upućena književnica, eseji Od cintora do cybera – Kajogledi (2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska samo Madžarska)

Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!

Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec

Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica, ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:

Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto si se tako opredijelila? odgovaram: Nema druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung. Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod mene ima f i v i ne razmišljam koji prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.

Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);

za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228

Literatura:

Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.

Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.

Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju, 2017.

Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.

Gregur, Marko; Kak je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica, rukopis
Jelušić,Božica;Od cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir, Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.

Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač, Zvonko; Vrnul se buom, 2001.

Novak, Kristian; Črna meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016.

Peričić, Denis; Techno gost, 2016.
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik

http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/knjizevnost/

Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 25.-37.

14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2015.

Ja imam svoj jezik
i unutar tog jezika još svojiji
(Milivoj Slaviček)

Tko je imao sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)

Poticaji i izvori za ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom 2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i drugih (npr. Marko Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz Kutine), od kojih je zaključno s krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:

*Pojavljuje li je zavičajni (koji?) govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim, kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti? Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima? Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske i internetske kolumne…)?

Baš tu sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica, kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.

Uočila sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek (Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).

Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo 13: bednjanski govor, čabarskigovori, govor Huma na Sutli, govor ototka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor.

Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila: a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.

Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon – nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ, izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji se ne da prevesti na drugi jezik.

Pošla sam od toga da je on regionalno razumijevanje, osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga, časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske ili dramsko-recitatorske skupine. (…).

Procjenjujem kako izuzetno poticajno na zavičajne govore djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski: (Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce Lidrano, Kajkavijada i sl.

Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno – rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često novinski pisci, urednici, koji za to imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500 tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se ljudi iz cijele Hrvatske.

Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada je sponzoriran(tv, radio, kazalište…)te se (tada!) smatra kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici, nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći, specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište, film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.

Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija, Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto, 16. 3. 2011.
U spizu bez povećala! sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014.
Manče je sve manje, čaša vode sve više, Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt
‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar, 22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa, Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin, o novoj usluzi pametne gradske kartice u Dubrovniku, 16. 5. 2015.
Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom, reportaža, treman pomlađivanja novinarke, 10. 5. 2015.
I Marul bi gušta u njenim versima, o mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica + tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.

No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem, 9. 3. 2015.
Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika, 29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.

Također kao dobar primjer izdvojila samNovi list, koji po svim prilozima (ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje:
balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica? 19. 7. 2015. Razgovor autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva
Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u, 27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma, rubrika Zagreb, 25. 7. 2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga, 23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20 kuna
prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek

kolumna Kim Cuculić S kamika i mora: Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…, kultura, 27. 6. 2015.

Jutarnji listzavičajne govore koristi tekponekad. Primjeri:

I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole! (kolumna Zvonimira Milčeca 26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)

polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist (knjiga tipizirani: purgerski)

Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)

Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)

Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav Židak i stilistički odličan novinar i urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport
Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split gurnula u isti koš! naslov,duplerica, verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop Jutarnji, 21. 7. 2015.
Fešta od limuna, prilog Gloria IN, subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr. Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International). Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23. 7. 2015.
ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7. 2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim ‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran, nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka, Zagorec).

24 sata zavičajne govore rabi uglavnom posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja? (naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.

Telegram nema ni toga. (U međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)

Regionalne novine koje su preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat, 26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti, napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod pseudonimom Ivan Husni.

Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj, Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima -kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko slovo koje uz povremenepriče, pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.

Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne serijale Moje malo misto, Velo misto, Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme, sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se, srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i sl.

Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1 uglavnom ne njeguju ni sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta emisija Zagrebušek, HR Sljeme, Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija Ivice Ivankovića Iz narodne baštine kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30 sati.
Lokalne tv i radijske kuće često imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči (Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus, Karmen Valenta);
Prema izvoru (Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.

Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a – uglavnom neki kontekst: npr. Facebook Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana (!?); b – tematske stranice na kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima. Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/) (Mario Jembrih).

Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja. No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama, panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče spominjući (re)afirmaciju kratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te “kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i Denis Peričić. Pronalazi, zanimljivo i tri modela kajkavskoga jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.

Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade književnih djela Slavka Kolara Breza, Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni Zlatka Viteza (Senker-Mujičić–Škrabe); manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom festivalu (50 godina!) u tjednu Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom festivalu… No lokalni idiom i šire su hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF (splitski),klape itd. Kajkavski (rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga, zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny Štulić, Azra) ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).

U promicanju lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana, Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.

Ne treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura, turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na Braču), Homo si dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera (otok Rab), Sušak, Sušak (prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).

Nikako ne bih propustila dodati i neke zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:

Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih sadržaja određenog medija. U zadnjih desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta, zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)

Emisiju Kajkavijana na Radio Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije, izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)

Društveno se sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na razne načine, svakako i financijski. (Tanja Baran, urednica na HR)

Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom. (Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio Moslavine)

Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga, smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je “govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni jezik. (Nadica Kozić, Dugoselska kronika)

Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca. Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska kajkavska portala)

Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim glazbenim emisijama i informativnom programu. Takvi sadržaji najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)

U medijskom prostoru primjećujem konstantan primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog, kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti koji su porijeklom Dalmatinci. Ne sjećam se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija. (…) Zavičajni govori u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina – Trgovišće, Zagorski list, novinar i kolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi internetski)

Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi. Kak god da su nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma. Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i „kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek. Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)

Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva izjava s neke jezične radionice suca Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.

Zaključak? Unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).

Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Izvori:
anketa provedena od početka siječnja do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list
Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com
http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html
http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/
http://kajkaviana-magica.eu/en/

Zagreb, 20150720 – 20150819 – 20150902 – 20150903 – 20150904 – dovršeno 20180326.

Pisanci*

Uz tekst Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan, na zavičajnoj okešinečkoj kekavici objavljeno u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022.

Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.

Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.

Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan

Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi: vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli, zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.

20220205 – 20220206

*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.

manje poznate riječi
čera – jučer
naregani – nareckan, valovit, ruglav
radič – maslačak
sît, sitek, sitak – zukva, sitina, močvarna biljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.)
nakelene – nalijepljenje
lupine – ljuske
špičice – čipkica
spravlati – spremati
prstejne – prstenje, zlatnina
gusino – gusje
potere – razbije se
šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje
samo opsebe – samo
spuvati – ispuhvati
napuvala – napuhati
pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste
zajeno – zajedno
sporazišli – razišli se
zišli – dotrajali
primetnemo – dodamo
spominati se – razgovarati

20220414

Lafre

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.

Lafre

Nalafrala sem se v mačkaru jemput v celomu životu: v četrtom razredu sem bila zastavnik selske dečje fašejnske svadbe: na metlišču sem imela kej zastavu od rupca i na glave nečiju šubaru. Samo da je. Lepo smo se i bez mustačov naigrali, nabedesali celo popodne po celomu selu, a nesmo nabožali penez kak spada ni za kohčokoladu. Al od male malosti nema mene lepše od mačkarov gledeti.

Prvoga se sečam sv. Nikole i Krampusa z lanci i z šibu, beloga i crnoga, kej su me grdo plašili. Nes se mejne bojala ni Deda Mraza gda nam je v selskomu domu delil bombone. Al niš me več ne bilo stra gda sem zdalkoga gledela kak su na fašejnek skraja na kraj sela kej strele prebežali na kojna, bez sedla, nisko se držeč za grive, napol ležeč, si jenaki da se ne znalo ni ko je dečko a ko cura, a kam ko je ko. Još nesu došli, a več je ne bilo. Isto tak su na pepelnicu, prede neg šenicu po pola, pepel po celomu selu sejali muži si crni kej vragi. Zapregli bi se v jornice i lekli plug čez selo, a onem kej jim ne bi dali piti kulko bi šteli, duž dvorišča tam i nazaj zlekli bi gliboku brazdu se grokčuč od smeja da su se zalikavali.

A gda bi svadba bila, ko ne bil pozvan, došel bi nalafran. Mam po večere jel v pol noči lafre bi pile i jele, zajne je moralo biti, i tancale z kem su god štele i kak su štele. Nemreš reči da nepeš gda lafre biraju! Si su šteli znati ko je ko, a niko ne snel lafru po polnoči, prede bi očli v kmicu. O tomu se potlam više pripovedalo neg o mladičem jel koja si je lepšu kiklu dala zešiti. Gda bi preterali, jel ak bi jeni mislili da su oni drugi preterali, negda bi se i potukli, a tu i tam bi ko z kem i pod pomel. Neretko si je i vragometna ženska zmej nog na svitnak mrkvu zavezala da je visi kej ona muška stvar i okolo bi tu kej svoju sramotu nanašala i kazala sakomu ko oče gledeti. Če bi jeni rekli dej naj, pak ima tu i dece, drugi bi rekli pa kej, naj se vučiju.

Jeno sedamdeset let išli su moji Jokešinčani z mačkarum prek v Križ, najprvo pešice, poprav kej svadba jel kej Pepeluga, Snegulica z semi patulki. A potle su se vozili i na kole, na gumejnaki, na traktorske prikolica i na kamijoni i kazali nekej kej bi Fašejnek trebal popraviti, za kej je on kriv i za kej ga treba vužgati da se to nestane zanavek jel bar do novoga fašejnka. Gda je bila komasacija, kak su zemlu nadelili i kak je PIK gliboko joral gde nigda ne priraslo ni kej bi pod noket. Gda novoselska pilana ne imela klad za piliti, dovlekli su jim veliku kladu, vrbovu. Jemput su, kak se nigda ne dospela narediti zdravstvena stanica, precedniku opčine dovezli celu ambulantu z doktori kej su jim medicinske sestre sedele v krilu i z žepov vadile plave koverte. Jeno su leto lafru-prasicu vozili, opala je z kol i ruku si pretrgla i eto ti smeja: prasica v gipsu. Da ne z slamu bila nadeblana kej stroža, bi se sirota sa spotrgala. Jeno su pak leto vozili vragov za celi pekel i Lucifera crlenoga z dugem repom. Kej je pak te zvadžal!? A gda je zrasla velka inflacija, maloga su dečeca oblekli da govori: Ja sem jugoslavenski dinar. Si su ga kušuvali i metali mu peneze za škrlaček, tulko da se mali rasplakal. Naj biti bedast, su mu govorili, a sa su deca išto štela biti dinar. Sako su leto imeli rat z cenami i z otkupom, jeno leto su vozili šenicu, a jenu kuruzu jel krumper, onda pak teliče jel odojke, jer mleko, kak su jim več koje cene štele vuha pojesti. Gda bi zapalili Fešejnka i naranili blago, bila bi vatrogasna zabava da bi si trošek pokrili. I zajebancija bome košta. Najgore je prešel one Pepec kej je, a baš je to leto Tito bil na umrelu, za lesom sklepanem od desek hodil z šarem velikem vencom i narekal. Zaprli su ga kej je uznemiraval javnost. Mogli su i druge zapreti, al on je bil ledičen, pak ga je bilo najmejne šteta. Odležal je, a potle je očel prek v Australiju.

Tekar su puno potlam počeli delati velike maskenbale i deliti nagrade za najljepšu masku, najprvo pijaču kej ko oče i kulko ko more i viršlin, a potlam, kak su vidli na televizoru, da su mogli, bil bi to put na karneval v Venecije, Nice, prek i v Rio de Janeiru. Lafrali su se v Indijance i v kauboje, v crnce i v Eskime, v arapske sultane i trbušne plesačice z harema jel z iladu i jene noči, v maharadže i Indijke tak da se ženam prek sarija pupek videl, v partizane v paru z ustaši. Jeno leto nagradu su dali pape z dve časne kej su ko je god štel videti haltere kazale, a drugo leto najlepši jesu bili Tito z Jovanku z veliku pundžu, al če su mislili da buju kej dobili, bogme nesu.

Tulke leta spravlam se o laframi i kojekej sem naspravlala. Na teatrologije sem pripovedala kak je fašejnek oblik narodnoga teatra. Če ja, kak ni moj jotec, nes štela iti z mačkarami, ne bilo leta da moja mater ne išla z mačkarum. A najlepše je je bilo šivati obleču mačkaram. Pol sela bi oblekla, se jena lafra lepša od druge. Ne bilo kej se ona ne bi zmislila kak zešiti. Jel pocigano jelo nafaldano jel napliserano. Se su naše firange, koperte, plaftiči, stolnaki, rupci, bluze, sukne i podsukne, lače, čak i tatino plavo radničko dipovsko odelo bili v mačkara. Se kej bi komu sfaleko, našla bi v naše jormara, a ak ne bi, nakupuvala bi restlinov kej bi po fašejnku prekrojila v suknu, kutu, več v nekej. Ono kej je bilo carski kaput z pliša jeno leto, drugo bi najopak okrenula v zakrpane lače patulka jel tak nekej. Sebe je šivala najzajne. I po dva je tjena krojila i šivala da bi te jen dan bila drugačeša. A jeno leto mama i kuma su se oblekle v balerine z kratke sukna od krep papera da je se šršalo i z velike škrlaki, a onda je vudrila kiša i se se to razmočilo. Sa sreča da si je podoblekla tatine duge zimske gače. Se su se zafarbale crleno. Je rekla tate: pa spod lača ti flekov niko ne videl.

A tak kej moja mama i moj se mali voli lafrati. Denes se ni ne seča kak ga je vučila tancati Fašnik se je oženil, pepelnicu zaručil, kak je i mene vučila da moram na fašejnek noge v zelju oprati radi zdravja. Jeno je leto bil malar z tatinu francusku kapu i z tenke zafrčkane brki, jeno mušketir od ona tri Alexandra Dumasa starešega z velikem škrlakom z još vekšu perušku. Jeno je leto bil pes Dalmatinec, beli z crnemi fleka, jen od stojenoga, poprav kej s filma. A jeno je leto bil želva, Nindža Kornača, Turtle. Potle je svetleči mač skup kej sam vrag dobrodošel za lafru z Starwarsa.

Moja bi mu mater za školu pekla krafline kak su negda pekli samo za fašejnek i gda bi je rezala i spuščala v gliboku mast pripovedala bi kak je potle fašejnka navek dobila koprivnaču. Ko zna kej su se i de pojeli, jel se je v pečena jajca zadel i kakov šleprtek, de je bil komačec plesnive, poprav zelene kobase kej je več imela duhu. Ne se smela ni potužiti gda ju je srbelo, šuti i češi se tak da niko ni ne vidi. A ne dej bog da te potle nekej zaboli, jajneki jel kej, moja baba Julča, nejna svekrva, rekla bi je da si je sama kriva, da ju niko ne tiral z mačkaru iti. I tak je išla sako leto dogda je mogla i dogda je imela z kem. Zdohadžaju se ludi, nove lafre ideju z mačkarami.

Ivek moj nejde z mačkarum neg si još samo sako leto na Svetoga Patrika obleče kilt. Sa sreča da je mama, gda je pred duge leti šivala šosek za dete, dela duplično, da bu, gda dete zgustera, nekomu mogel poprav kakov šos ziti, pak samo napuščamo gumbe i drukere da more vujnega stati. Komej sem ga natentala da vuz bokserice mesto dokolenkic obuje skijaške štramplice, obleče tajice.

I tak je to išlo dogda se ovo leto i brez fašejnka nesmo si nalafrali. Očeš-nečeš. Ne to da bi zebiral lepu lafru pozlačenu kej si si z Venecije donesel za suvenir, jel crnu lafru kej junak Zoro jel Bili The Kid, jel fantomku kej kakov tat. Protiv Covida-19 si deneš FFP1/FFP3 maske, N95/ N99 i N100 Europski standard EN 14683:2019-6 Certifikat CE1 jel brendirane reklamne lafre kej deliju vuz cajtunge, must have! Moja je lafra pamučna, dvoslojna, lila, mekana i nafaldana, hand made, kej da ju je moja mater zešila.

Če te Covid-19 kani dojti, došel bu i z lafru i bez lafre. Al ko zna jel bu se igda pak delal plesni venček jel cvetni korzo jel buju se dece za Fašejnek, maskenbal, Halloween kupuvale lafrice na akcije najlepše kralic, gusarov i Kapetana Kuke,, Supermena, Harryja Pottera i kojekakve negve coprnic i coprnaki z Hogwartsa. Nebuju gasplašili ni halubajski zvončari kej zvoniju da ti bubniči očeju spopucati, a ni one ščrbave buše z grde velike lampa da si misliš da te mam buju poždroknule.

De bi zeli tulko pepela z kulko bi se morali posoliti? Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris. Saka rit dojde na šekret, pod kakvu se god lafru pritajil. Nekoji su tulko pod jenu lafru skriti, da ju, i gda bi šteli, nemreju više sneti, kej jim je zarasla i v meso i v dušu i nemreš znati kej je lafra, a kej čovek i jel jim je, če i kak grdo, mileše niovo lice golo jel nalafrano. Nigda neju se lafre opale.

20200525 – 20200607 – 20200608 – 20200609 – 20200618 – 20200622 – 2020624 – 20200625 – 20200626

Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije

Božica Brkan

Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije

Za kolokvij Tadijine jeseni u Slavonskom Brodu, 2-6. studenoga 2020.

Sažetak
Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća ovisile su ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda i kritičkih škola koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života. Modernost Tadijine poezije danas valjalo bi cijeli vijek kasnije sagledati novim očima, ponajprije ekološki, primjerice analizom pjesnikove slikarske palete.
ključne riječi: Tadijanović, boje

Brojni su autori pokušali interpretirati od čega je sve i kako Dragutin Tadijanović sazdao svoj poetski svijet, posebice onaj mladalački u Pjesmama brodskim i rastuškim 1920. – 1932. (priredila Jasna Ažman, predgovor Vinko Brešić, Grad Slavonski brod, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2006). Zbunjuje to više što se čini kao iz kakva škicnbuha, poput krokija, oslikan jednostavnim, naizgled opetovanim potezima i sklopovima, stihovima čijem se prirodnom ritmu i rimi ne može odoljeti, i koji se, i kad bi se htjelo, ne bi mogao poboljšati. Iako tako slika i kasnije, osobito su dojmljivo modernističke, likovne mladalačke pjesme o zaokruženu, nepomućenu svijetu, iskustvu djetinjstva i formativnih životnih i umjetničkih godina.

Današnjim očima spajaju vrlo malo urbanoga (stari samostan, samotne ulice s plinskim svjetiljkama, noćni lokal, vrtna zabava…), kao za svojevrsni kontrapunkt krajoliku gotovo djetinje oslikanim, odabranim, samo osnovnim, čistim pastelnim bojama. U panonski, pretežito ravničarski pejsaž često unosi (čiste, svijetle) elemente mediteranskoga, i biljnoga (čempres, maslina, ruzmarin…) i životinjskoga (galeb), što je možda najuočljivije u pjesmi Snove sniju stari maslinici: Snove sniju stari maslinici;/ Zelène se rodni vinogradi./ Žarko sunce žeže sa visine/ Kamen tvrd i zelene doline.// Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor,/ Kud prolazim ja i moja sjenka.// Vjetar njiše vitkim čempresima/ I grmovljem rumenih ružica/ I zelenom granom, rascvjetanom. //More mirno. Vali pozaspali./ Ponad mora bijeli galeb leti./ Tko će rijeti, kamo galeb leti?

Krajolik, često opetovan, kao već viđen, s detalja često zumira na panoramu, perspektivu s izraženim vertikalama (jablan, čempres…) i horizontalama (pogled s uzvisine u daljinu ili u nizinu pod brijegom) ili se iz totala vraća na detalj. U očištu je pjesnik, onaj koji pjeva ili onaj o kome pjeva, koji, u ne jednoj pjesmi, obično na uzvisini, stoji ili sjedi sam pod jablanom, vrbom, hrastom, šljivom, čempresom.

Nekad bi to pripadalo rousseauovskom inventaru, opisu Tadijanovića primjerice pjesnikom sela i zemlje ili pjesnikom ruralnog intimizma, a vijek poslije nastanka te poezije, iščitavamo poetski jedinstven sklad s poželjnom, Čistom Prirodom, izgubljenom poput kakvoga izgubljenog raja, u kojoj pjesnik samo izuzetno, poput nekog recentnog poklonika new agea i eko-aktivista napiše: Daleko sam od žalostivih/ Žena i od smetlišta (Sjedim među torovima, II). Kao da je njegovo poimanje svijeta uronjeno u inače strogo gotovo bio-dinamičko poimanje svijeta (ritmičke mijene Sunca i Mjeseca, zvuk, boje…). O tome je začetnik biodinamike, pa moglo bi se reći i danas poželjne ekološke poljoprivrede, također Panonac Rudolf Steiner održavao niz predavanja ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, prema dataciji upravo u vrijeme nastanka Tadijanovićevih pjesama. Bilo bi zanimljivo znati je li poeta u to vrijeme kao student najprije šumarstva na Gospodarsko-šumarskom, a onda književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako ne izravno, možda preko nekih tekstova išta doznavao o tome ili je to slučajna vremenska paralela viđenja praktičnoga proizvodnog i poetskoga, umjetničkog svijeta koji kao da je skrojen postavkama na Zapadu tek poslije otkrivenom filozofijom feng shuia, kineski vjetar i voda.

Tadijanović kroz pejsaž posuđen za svoje intimističke doživljaje vodi i mirisom, cvjetnim: Šuteći. Lahor miluje uvojke tvoje kose./ Sretan sam. Cvijeće cvate: kiša mirisa. (Dolina ljubavi); Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem); Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću/ I mirisima rosnim.(Samoća), Ja volim miris tvojih cvjetova (Pozdrav šumi). A da i ne spominjem zrelo voće: Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…) (Plinska svjetiljka); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče, Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici); Na ormanu miriše lanjsko voće:/ Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna.(…) (Samoća). Pridodaje: I odbija plave kolute dima/ Mirisavog, žutog duhana. (Dosadna hladna kiša). Mirise pjeva i kada samo broji: Jesenas sam ostavio/ Sedam zrelih jabuka/ Da uvenu na granama (Uspomene).

Još izraženije poseže za, obično povezanima, zvukom i kretnjom – vitla vjetar razigran (Odlazak); šuštanje lišća na granama (Pozdrav šumi); Na stablu trepti vlažan list (Pjesma božanstvu); U zelene krošnje uleti/ Proljetni vjetar,/ Mlad. (Rano sunce u šumi); List vjetrom zanjihan. (Život u sobi); …A mladić je u vinogradu/ Izvan sebe šaputao, brzo, brzo…/ (…) Toga sam dana bio možda sretan?/ Izgovorivši ove jadne riječi/ Lišću… i vjetru… (Riječi vjetru i lišću), Vjetar zašumi lišćem u šumi: (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/Jedna za drugom. (Grlice) – ali jedva uočljivim, jedva čujnim, prigušenim, profinjenim, nenameljivim. Čak i onda kad objektivno i zvuk i kretnje izostaju: Umrle su tvoje grane,/ Viti jablane;/ Nikad više nećeš/ Lišćem šumiti. (Noć bez jablana, 2. verzija); Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake. Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića); Otac mi kazuje: „Volim slušati, Kad stričaci zriču u travama… (…), A lišće/ Na hrastu šumori, muklo šumori… ne kao trava. (Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). Ozvučene slike donose katkad dojmljivu promjenu ritma i snage kao u pjesmi Jednom: Jesenski vjetar njiše/ Posljednje uvelo lišće./ Tako će i mene jednom/ Vjetrina pusta zaljuljat/ I srušiti me kao/ Jesenji list…

Tadijanovićeva je paleta slikarska, tekst mu je i papir i platno, doživljaj u slikama, jasnih poteza i prepoznatljivih jasnih boja, ali iako često kontrastira, uglavnom rabi komplementarne, tople boje. Puno je njega žutoga i zlatnoga boje koja se povezuju sa suncem i sunčanom svjetlošću, zvijezdama, toplinom i radošću, odvažnošću, optimiznom, katkad i sa zavišću i kukavičlukom. Energija žute pomaže pri suočavanju s teškoćama, pa je preporuka modernih životnih trenera da se pri donošenju velikih životnih odluke okružite žutim. Tadijanović pjeva Svjetiljke su žuto gorjele (Stope u snijegu), ali nizanjem boja i drugih osjeta, oni se međusobno samo pojačavaju: Na ormanu miriše lanjsko voće: Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna./ Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene/ Pa žutim kljunom pjevaju (Samoća); Zrela, žuta, mirisava dunja/ Na stablu visòku/ Neotrgnuta ostala
Jesenas.// I uvenula. (Pjesma o dunji i ptici); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici). Tadijanoviću nedvojbeno i Mjesec žut na žuto sunce sja (Vino i ja) i Piju žuto vino, domaće (Vrtna zabava), ali se moćno žuti i kad se boja izrijekom ne spominje u zrelom žitu ili Dunjo djevojko.

Žuto mu je pojačano u zlato: Moje srce, od radosti, glasno kuca/ Kao zlatan sat. (Visoka žuta žita), u Zlatnim pticama; Visokim, zlatnim nebesima. (Tuga na nebo naslonjena); Pokazujuć umjetne zube: zlatne. (Noćni lokal); Večernje se nebo žeženim zlatom okivalo (Djevojka i večer);Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju). Umjesto očekivane boje, katkad unosi neočekivani, novi metalni ton (pozlaćen, bakren): Jutarnja zvijezda pozlaćen orah; Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom. (Večer). I srebrno mu je blisko: Ujutro rano počela kiša srebrna, (Kišoviti dan); Srebrno grlo tvoje/ Neće odzvanjati više zelenim dolinama (Jesensko pismo, 1. vezija), a katkad upravo osupne: Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,/ Od hiljadu devetsto i devetnaeste,/ Na gvozdenom crnom križu/ Visi Naš Gospodin Isus/ Srebrnom bojom namaljan./(…) Zlatnom, srebrnom. (Skinuo bih šešir pred Gospodinom).

Narančasta je uglavnom naslućena, u narančama primjerice, javlja mu se uglavnom posredno, a i zaružičastom, bojom ženstvenosti i romantike, djevojčica i smirenja, rijetko poseže, pa je time uočljivija: Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću (Samoća) ili Duša je moja stablo mlade voćke,/ Ružičastim cvjetićima osuto:/ Moja dušo, što si tako radosna (Radostan idem).

Crveno, obično poimano bojom ljubavi, strasti, seksualnosti, krvi, ali i sreće i radosti te čistoće i plodnost, kao da se tek naslućuje, ali javlja se i kao rumeno. Kada u rumene zore/ Ili u jasna jutra… (Visoka žuta žita); Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,/Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.// Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, (…)/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini. (Mjesečina). Ili kao rujno: Ne vidi se rujno zalaženje sunca, (Izgubljeni koraci); Uvenuše rujni cvjetovi/ Tvoje i moje ljubavi. (Nikad više); Baci li tkogod u zrak raketu/
I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava).

Crno mu je rijetko, oslikava njime zemlju i smrt – Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja. (U smrt pjesnika, A.B. Šimić); Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati./ Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna, (Zemlja me zove); Med granjem crnim borovim… (Kad umrem); Gledam dva crna konja, polegle sjajne dlake./ Gledam dva crna konja. Oni vuku lijes moj./ Na mom lijesu nema cvjetova; on je bijel (Golubinja krila, 1. verzija) – i vrlo često ptice, ne samo banalne vrane: kosovi crni dolete (Samoća) – ali i drugo – I prostor se u crno zaogrnjuje. (Izgubljeni koraci). Često crno zamjenjuje tamnim, mračnim, mrakom, neopisanom sjenkom: Zaogrnuv tamni plašt,/ Čekat ću osvitak dana (Pjesma o čovjeku i suncu). Sivo je kišna i siva jesen (Rastanak u jesen)

Bijelo, znalci bi rekli također neboja, značenjima vezanim i uza smrt i tugu, ali i uz mir i čistoću, nalazimo ne samo u slavnoj pjesmi Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, unosi posvuda: Bijelo – bijeli snjegovi (Stope u snijegu); Rosnati cvjetovi,/Bijeli (Rano sunce u šumi); Adin Ganan živi u bijeloj sobi. (Samoća), Iznad djeteline liječu bijeli leptiri. (Osamljen); Ponad mora bijeli galeb leti. (Snove sniju stari maslinici); Nad mojom glavom, visoko,/ Miruju bijeli oblaci:/ Svilene marame, rastrgane,/ Nemarno porazbacane. (Grlice); Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra/ Miriše. (II Miris ljiljana); Dan moj tutnji, na bijelcu konjik! (Sjedim među torovima, II). Gdjekad ga u istome tekstu unosi dojmljivo, ali prešutno – Ovce moje pasu u polju. Krotke./ Između mladog bilja…/ Janje se čudi ljiljanu:/ Šta je to što je tako bijelo?/(…) Gdje je ona koja im je medno šaputala?/ Bijela, vitka, nježna…/ Ah, nje više nema… Nema Lelije. (Pjesma o ljiljanima I Ljiljani u polju) – a gdjekad ga ne spominje uopće, uza sve puno bjeline: Dva jareta, dva jareta skaču veselo/ I krškaju se mladim rozima:/ Runo im je mekano, kudravo./ Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju, (Otvori mi vrata, grlice).

Samo se ponegdje može naći i bezbojno, prozirno, primjerice rosa, suze, a ponekad u stihu iskrsne kakvo zrcalo, ogledalo, ali u Tadijanoviću, slikarski rečeno, unatoč bogatstvu boja, nema akvarela, laviranja. Zahvaljujući kontekstu, rasporedu i stihovanom suodnosu, podjednako su mu važne i tople i boje koje se poslovično poimaju hladnima, a koje u njega zbunjujuće otople.

Tadijanovićeva Plava i modra, modrikasta, kao svojevrsna finalna, boja je beskraja, plavost, plavetnilo, simbolizira smirenje i kontrolu, povjerenje i sigurnosti, zaštitu od zla, autoritet, ponegdje se vjeruje i kako umanjuje fizičku bol: Visoke gradske kuće:/ Krovovi upiru svečano/ Crne i crvene poglede/ U nebo plavo, beskrajno. (Današnji). Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,/ Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini (Ti i moje srce), Zatim sam, u mislima,/ Došao k tebi i gledao/ Plavost očiju tvojih/ Šuteći. (Plavetnilo neba). Desilo se: dan je bio modrikast ( Riječi vjetru i lišću); Dva neba plavkasta,/ Dva oka duboka. (Izgubljeni koraci); plavetnilo neba (Šume snivaju). Unutar krajolika plavo je drugačije, svakidašnje: Hodit ćemo u rane zore,/ Kroz voćnjake, uz bregove,/ Gdje su vinogradi plavi. (U zore blažene…). Tadijanoću su, zanimljivo, ljubičice i plave– Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem) – i bez opisa – i mislim na lišće zóve,/ Na ljubičice koje brah u šumi (Kad zašušti po vrhovima od dudova) – jer inenavedena je boja prepoznatljiva, iako se javlja i atipično: Isprugana ljubičastim bojama. (Plinska svjetiljka).

Do monokronoga, gotovo u svakoj pjesmi, ustrajan je Tadijanović u nijansama zelenoga. Tu boju poimaju najuravnoteženijom u spektru; mješavina je žutoga i plavoga u različitim omjerima. Nalaze u njoj prirodu, svježinu, sreću, bogatstvo, plodnost, a u novije vrijeme i ekološku svijet. Opušta i stvara osjećaj ugode, sklada, ublažava emocionalne traume i stres, uravnotežuje osjećaje, ali u prevelikim dozama izaziva neodlučnost i hiperaktivnost. Simbolizira prostranstvo i pomaže pri klaustrofobiji. Tadijanović nužno ne slika zelenim samo ono što se podrazumijeva prirodnim, u gradskom okružju – A golem sat na stari/ Zelenskastome tornju/ Otkucava vrijeme (Odlazak); Mjesečina tijelo moje poliva/
Mlazom zelenim, svilenim. (U tišini srce je zaćutalo); U polutmini, flaša zelena,/ Vinom napunjena, pored mene sja. (Noć); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava); Jer čovjek prolazi ulicom i neumorno govori, /Govori: L i v a d a z e l e n a n e p o k o š e n a. (Pjesma Božanstvu) – ili u drugačijem kontekstu, gdje unosi različite boje, a s poetskim razlogom mijenja očekivane, na primjer za obično žutu plinsku lampu: Starac je tiho naslonjen/ Na zelenu plinsku svjetiljku.(…)/ Rastvaraju se šiljasti pupovi:/ Drveće lista, zeleno drveće. (…)/ Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…)// Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake./ Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića). Slično postupa i u pjesmi Kad umrem:Izrasti, bore viti, zeleni,/ Iz moga srca žalosnog,/ Kada me u grob sahrane…// I pusti, bore viti, zeleni,/ Nek šumi vjetar kudravi/ U tvojim gustim granama.// Nek vjetar kuka nada mnom,/ A suze roni kišica/ Med granjem crnim borovim… Poslije ovakvih, predahom se čine stihovi: Pozdravljam te, zelena šumo, velika. (Pozdrav šumi); U zelene krošnje uleti / Proljetni vjetar, /Mlad. (Rano sunce u šumi); Znaš li da stoka pase travicu zelenu, (Otvori mi vrata, grlice); U slapu zelene mjesečine/ Ti voliš cvijeće/ Ti voliš nebo (U slapu zelene mjesečine); Jutro. Drvored prazan./ Krošnje zelene. (Čekanje u drvoredu); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/ Jedna za drugom. (…) Odletješe/ U lug zelen (Grlice). Zeleno je zeleno, i kad se boja ne iskazuje: Vjetar zašumi lišćem u šumi (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); pod krošnjatim stablima (Vrtna zabava); Ja stojim na mjesečini, pod jablanom, I mislim na te. (Večer); Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku. (Mladić u trsju tužan); Sjedim sâm u dolini, na travi. Tužan. (Sam); Vene kao trava. (Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). No, obično zeleni, i listovi se, ovisno o kontekstu i tonu pjesme, javljaju i drugačiji: A ja venem kao listak jesenji. (svojevrsni pripjev u Popjevci); Ne podsjeća li sve na lišće jesensko? (Život u sobi). Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju).

Tadijanoć je Tadijanović, najmoćniji zbog toga i upravo ondje gdje u svome pjesničkom ateljeu u stihu sve usklađuje, i različite osjete i kompoziciju boja, u – novi sklad. Moglo bi se, uz već citirane, navesti niz primjera poput Dječaka u sjeni vrbe, ali odabirem pjesmu Nebo:
Nebo je modro platno/ Na kojem nevidljiva ruka/ Bez prestanka nove oblike slika:// Pogledaj, u dnu neba slatko pase/ Stado ovaca u bijelim runima./ Gdje im je pastir?// Rumeno cvijeće cvate/ U mirisu/ Do neba.// U nebeskim pašnjacima/ Moja draga baka/ čuva goveda.

Analitičari, koliko sam uočila, nisu se dosad mnogo upuštali u iščitavanje novih značenja vijek starih pjesama Dragutina Tadijanovića kroz upotrijebljen spektar i suodnose boja. To i ne čudi, jer tek je jasnije i šire novim osvještavanjem i povratkom Prirodi, suočavanjem povezivanjem s Prirodom, spajanjem drevnih znanja i ezoterične znanosti i saznanja moderne zapadnjačke znanosti, najprije kroz pop-pristup, revalorizirana važnost boja, primjerice u iscjeljivanju, liječenju tijela i psihe, kromoterapiji, prirodnoj terapiji bojama s ciljem revitalizacije organa i sustava kako bi se uspostavila energetska ravnoteža. Bila bi ta analiza Tadijine pjesničko-slikarske palete izuzetno zanimljiva, s obzirom na to da se i značenja boja umnogome mijenjaju, ovisno ne samo o kulturi i vremenu, nego i osobnom, ovdje pjesnikovu poimanju i kratkotrajnom raspoloženju, pogotovo u pjesmama koje su i koloristički krcate kompozicije.

20201031 – 20210311 – 20210312 – 20210213

Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile

(Božica Brkan uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)

Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?

Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.

U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.).

Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana.

Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu.

Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, Maruliću, Novoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe.

No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.

Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.

Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad.

Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika.

CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao.

Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek.

Cjelina pjesme iz sveska (fascikla) Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.

Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije.

Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi.

Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja.

Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.

Josip Gujaš-Đuretin

moja skepsa, moja žalost

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;

punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,

što je nada u nesmetani život i vera u svece,

šta je harmonija duše bez čemera svesti

ne znam već ja.

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,

meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,

lepote gorkog saznanja:

da je život dalek i beskrajan

da ga dostići i shvatiti ne mogu

da se samo u fragmentima otkriva meni,

da je srce tako žedno

da ga zadovoljiti neću uspeti,

da je želja tako strašna

da joj udovoljiti nije moguće.

Mene često posećuje božica Skepsa

da me obgrli ledenim rukama,

da mi srce davi žestokom hladnoćom,

da mi želju travi pomamnom žestinom,

da mi veru drobi suludnom besnoćom;

Mene često prima kralj crvene boli – i

deli mi širokom naturom darove svoje:

gorke cvetove jada,

razdrobljen životni put,

polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,

polomljenu veru u kristalnu ljubav

razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;

Mene često gosti kralj crvene boli

i ja znam da mi želi ukazati jednoć

na prokletstvo što me goni na ovome putu;

jer mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.

Ja sam ljubimac bogova žalosti

što uvelim cvećem slave rođendan moj;

ja sam ljubimac božice Skepse

što me grli žestinom mraza,

što me grli sve jače, sve žešće:

dok me najzad ne zadavi.

Budimpešta, Bolnica Janos

AKORDI O HRVATSKOJ

II

Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim
Potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske

voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku

Žute naranče

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima

i pričinja mi se:

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje

Pečuj, 1966.

Jabuke

jedemo jabuke
(po glavi po jednu)
ja i žena
jabuke iz vinograda
sa izleta
simbolične jabuke:

sećam se Adama i Eve
i Edena

kao da je nova ars poetica

Pročišćen
Blistav da budem

Jezik mi treba kao kristal:
kao prizma što zaslepljuje:

da se sviđam,
da me cene

kada mi već moje misli odbaciše

Bp, dec. 1966.

bez naslova

Kad ću biti opet opijen
duhom
dosadna je ova krčma
čama

duša moja u kutu plače:

sama

minijature

Kad sam pošao ulicom
iskočile sobe pred zidove
da me vide

u snu sam išao među voćke
da budem plod
probudio sam se i saznao
da nisam stigao nikud

Jesu li zaboravili

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative:

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati

dec. 1966. Bp.

beli snežni bregovi

beli snežni bregovi
ja o vama sanjam
beli što ste uspeli biti
ja vam se klanjam

minijatura

cvatu trešnje
osećam miris:

u hladnim rukama

braći iseljenicima

svojoj braći
iza nepremostivih
morskih pučina
danas šaljem paket reči

pod nebodere i na kanadske brodove
jednu nevidljivu nit šaljem

avionom da put bude kraći

svojoj nikad neviđenoj braći
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi

Odvijana Podravina

Bela mesečina
u čaši vina

Pobegla krčmarica
Iz snenog vrbika

Čarda i topole
Dijamanti mojih zenica

Bicikl stari
Po pustim stazama plače

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča

Muči i grize
Odvijana Podravina

moje blago

imam gorčinu sto puta pobeđenog
imam gorčinu što traje do smrti
ne pobeđenu od nikoga

golubica

htela je do mene kroz prozor
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice

jedno malo odsustvo
žličica meda

jedno malo odsustvo
dva dana u drugoj sferi

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu

kao da spremaju golgotu

neka kao priprema
neki kao planovi

za novo krunjenje

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena

tolika gnezda
u nadama oživela

vruć pesak posiplju
za pod tabane

neka kao priprema
neki kao planovi

da navale svi na jednoga

1967.

Naličje jedne noći

Ruše hrasta prljavim sekirama
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se
Tko su te zaklonjene osobe
što patuljke šalju:

oboriti plemenito stablo

Zagreb, 20200130 – 20200605