Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2018.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

 

I Apoksiomen u Europskom parlamentu – Umjesto kave 20. ožujka 2018. 

Iz Bruxellesa, odakle još nosim nedavne svježe dojmove, javljaju Lošinjani, kako se upravo jučer Europskome Parlamentu, medijima i brojnoj publici predstavio najpoznatiji lošinjski stanovnik, antički brončani kip atlet Apoksiomen sa svojim stalnim domom u Malom Lošinju na otoku Lošinju, jedinstvenim muzejom na Mediteranu. Naglašeno je povezivanje prirodnih i kulturnih bogatstva s turističkom ponudom i lokalnom zajednicom i kreirana je destinacijska ponuda nadahnuta Apoksiomenom (Apoksiomenovi proizvodi, prirodna kozmetika i tretmani, kulturne rute, antički plovni putovi, gastronomski festival Apoksiomenove antičke kuhinje – dio prezentacije održan je zato i u hrvatskom mediteranskom restoranu Maison d’Istrie – i drugi kreativni i sportski događaji).

Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)
Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)

Tom su prilikom, javljaju dalje, govorili hrvatska zastupnica u EU Marijana Petir, gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić, direktor Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Dalibor Cvitković, generalna tajnica Europa Nostre Sneška Quadvlieg-Mihajlović, direktor Grčko-Romske kolekcije antikvarijata Kunsthistorisches muzeja u Beču Georg Plattner i član EAA (European Association of Archeologists) Hrvoje Potrebica.

O podvodnom kulturnom nasljeđu i muzejima u službi lokalne zajednice i turizmu govorila je direktorica Lošinjskog muzeja i Muzeja Apoksiomena, Zrinka Ettinger Starčić. Marketing managerica Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Zrinka Masalin tom je prilikom predstavila i Lošinj – Otok vitalnosti. Iz Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet govorila je ravnateljica instituta Andrea Borić, a ponudu Lošinj Hotels & Villas predstavila je direktorica prodaje Lošinj Hotels & Villas Iva Gagro. Sva sreća, nije samo gola politika!

Ponosna Gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić argumentirala je:

Naš otok jedan je od prvih europskih otoka koji će provesti energetsku tranziciju u suradnji s Tajništvom za otoke Europske unije. Isto tako, ove godine smo kandidati i za titulu Europskog otoka sporta. Lošinj nije samo sunce i more, imamo izvrsnu ponudu, smještajne kapacitete od 4* i 5*,  bogatu povijest, baštinu, iznimna arheološka nalazišta, Apoksiomena, dobru prometnu povezanost, blagu klimu, tradiciju zdravstvenog turizma dugu gotovo 130 godina. Sve to nastojimo kroz održivo upravljanje i brigu o okolišu očuvati, ali u isto vrijeme na inovativan način razvijati i unapređivati.

O značaju promocije Lošinja i Apoksiomena u Belgiji govorila je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir:

Značajno je da danas upravo u Belgiji imamo promociju Lošinja i Apoksiomena, koji je jedan od samo osam takvih kipova u svijetu. S obzirom na to da ga je prije 20 godina u Jadranu pronašao upravo belgijski turist, možemo to smatrati nekom vrstom jubileja. Mali Lošinj je otok s raznovrsnim sadržajem i održivim turizmom, a Apoksiomen je dodatna vrijednost turističkoj i kulturnoj ponudi otoka.  

20190320

Linkovi

Na Lošinju kuha i rimski atleričar Apoksiomen

Miomirisi i okusi lošinjski

Lošinj zanimljiv za duge šetnje, i za obične i za gastronomske

U Velome Lošinju obvezno dođite u konobu Ribarska koliba

Zamamni lošinjski specijaliteti od autohtone creske ovce

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

Ne znam čine li tako i drugi hrvatski europarlamentarci, ali Marijana Petir je ususret Međunarodnom danu žena u EU Parlamentu u Bruxellesu ugostila aktualnu Najuzorniju hrvatsku seosku ženu Melitu Vrbanek iz Vivodine  i predsjednicu istoimene udruge Katicu Jerleković. Primila ih je i potpredsjednica Europskog parlamenta i članica Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj irska zastupnica Mairead McGuinness. Upravo za dvodnevnoga boravka Odbor za prava žena i ravnopravnost spolova Europskoga Parlamenta usvojio je mišljenje EPP zastupnice Petir, s perspektivom da se ono ugradi i u razvojnu agrarnu strategiju s osigurnjem potpora poljoprivednicima, a posebice nevidljivu ženskom radu.

S Marijanom Petir u jednoj od vijećnica EU Parlamenta Miljenko brezak i Božica Brkan Fotografija Oblizeki)
Moslavačke veze: s Marijanom Petir u jednoj od vijećnica EU Parlamenta Miljenko Brezak i Božica Brkan (Fotografija Oblizeki)
Za uspomenu u foajeu: upoznavanje s najvišim demokratskim tijelom kao zanimljiv turizam (Fotografija Oblizeki)
Za uspomenu Hrvati u foajeu EU Parlamenta: upoznavanje s najvišim demokratskim tijelom kao zanimljiv turizam (Fotografija Oblizeki)

Slučajno prigodno objavljeni su svjetski podaci kako, i kad su priznati, prihodi žena dosežu jedva dvije trećine muških, a gospođa Petir postojano se bavi temama zaštite i ruralnoga prostora, i žena, osobito seoskih, te sve malobrojnijih mladih poljoprivrednika na selu. Ove je godine Petir i u užem izboru trojice kandidata u sektoru poljoprivrede za EU Oscara.

Mladenkašarić i Božić Brkan ponosne ispred diptiha Borisa Bučana u EU Parlamentu (Fotografija Miljenko Brezak)
Mladenka Šarić i Božić Brkan ponosne ispred diptiha “Smrznuta ptica” i “Tržnica i golubovi” Borisa Bučana u EU Parlamentu (Fotografija Miljenko Brezak)

U samo dva bruxelleska dana snimljeno je i više različitih radijskih i tv emisija o tim temama, s različitim govornicima, primjerice One nastupaju moje nekadašnje kolegice iz Večernjaka Mladenke Šarić za Mrežu TV. A dok su se svi upoznavali s funkcioniranjem EU Parlamenta, u kojem za donošenje nekog zakona zbog nužnog usuglašavanja treba i dvije do dvije i pol godine – bolje i više godina usuglašavanja nego jedan dan rata, citirao je Janez Vouk, upoznajući nas s načinom rada u Bruxellesu i Strasbourgu – novinari su prikupili i obilje raznovrsnoga materijala za različite medije, ponajmanje političkoga. Iako nismo bili ravnodušni ni prema zbivanjima uz Brexit, a još manje uz podatak da je Hrvatska izašla iz zone ekonomske neravnoteže.

Pozdrav i za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Pozdrav i za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
O gastronomiji Bruxellesa za Karlovačku TV: Božica Brkan i Mladenka šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
O gastronomiji Bruxellesa za Karlovačku TV: Božica Brkan i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)

Drago mi je bilo prisjetiti se kako smo prije dvadeset godina prvi put kao pilot-projekt u Zagrebačkoj županiji pod vodstvom mr. sc. Josipa Kraljičkovića odabrali uopće prvu najuzorniju, Šteficu Krčmar iz Gornjega Desinca. No, moju Moslavku iz Mustafine Klade Marijanu Petir upoznala sam u novinarskome poslu, primjerice u akciji zabrane izlova prstaca (promo-majica se još odlično drži!), zabrani odlaganja atomskog otpada u našu Moslavačku goru, na seoskom festivalu u njezinu selu, izboru najboljega mladog hrvatskog poljoprivrednika (upravo je raspisan natječaj za novoga!), uz akcije mlijeko i voće u školskim obrocima (još 17.000 djece nema školski obrok!), potporama voćara za gubitak u izvozu mandarina i jabuka zbog ruskoga embarga, suzbijanju nepoštene trgovačke prakse itd. Omiljene su nam zajedničke teme i baštinske te zaštita, sve do loga eurozastupnice MP na glagoljici.

Primijenjena glagoljica (Fotografija Božica Brkan)
Primijenjena glagoljica za Europu (Fotografija Božica Brkan)

Fascinantno mi je da se Petir sa svojom ekipom iz Belgije i Hrvatske tijekom mandata potrudila dovesti u EU parlament ukupno više od 500 osoba, a naša je grupa bila raznolika iznad svih očekivanja. Zacijelo se u tome zrcali i njezino djelovanje tijekom godina: dobro se dobrim ipak vraća. Bilo nas je iz Zagreba, Karlovca, Vodnjana, Splita… Najmlađi su bili EU-ambasadori 17-godišnji maturanti iz Siska i Kutine, a najstariji s više od 80 godina Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Jedni izuzetno obrazovani, a drugi na najboljem putu da to postanu. Tolerancija kakva mi često doma nedostaje: ako ste htjeli, mogli otići na hrvatsku misu ili razgovarati s kolegama koji rade u nekoj od tamošnjih ureda ili poslušati kako su za svoj OPG mladi poljoprivrednici dobili bespovratno 50.000 eura ili razmatrati što u svome ruralnome prostoru pripremaju ambiciozni gradovi poput Ozlja  ili razgledati znamenitosti Bruxellesa ili analizirati zašto je belgijska politička situacija zamršena poput bosansko-hercegovačke ili jednostavno provjeravati bruxelleskevafle, čokolade, praline, pivo… itd.

Inspred EU Parlamenta: Vjekoslav Madunić, Najuzornijahrvatska seoska žena Melita Vrbanek I njezin suprug Zdenko Vrbanek, novinarka Mladenka Šarić, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Ispred EU Parlamenta: Vjekoslav Madunić s Hrvatskoga radija, Najuzornija hrvatska seoska žena Melita Vrbanek i njezin suprug Zdenko Vrbanek, novinarka Mladenka Šarić, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu – prateći ga barem 15-tak godina cijenim ga i jednim od najvještijih u odnosima s javnošću u Hrvatskoj uopće! – u prigodnoj zdravici, koju bismo mogli opisati i svojevrsnom propovijedi, usporedio je našu grupu s – Hrvatskom. Možda je jedina razlika što smo se u ovoj malenoj Petirkinoj različitosti svi baš odlično osjećali svaki u svojoj koži.

Taman nalijepili naljepnice-propusnice za posjetitelje; Božica Brkan, mons. Antun Sente i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
Taman nalijepili naljepnice-propusnice za posjetitelje; Božica Brkan, mons. Antun Sente i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)

Ako i je i PR, odličan je, ali Petireva je i za to i obrazovana (uz dva fakulteta!!) i potkovana dugogodišnjom praksom još od vremena kada je organizirala predizborno usporedno Tomčićevoi Mavrovićevo HSS-kuhanje krpica sa zeljem; pa onda kako je izbačena iz stranke u koju se upisala u mladosti; kada je vodila saborsku akciju Croatia GMO Free; kada je vodila uspješnu predizbornu predsjedničku kampanje Stipe Mesića i, napokon, kada je na hadezeovskoj odnosno listi Europske pučke stranke preferencijalnim glasovima uskočila u Europski Parlament.

S najmlađim EU-ambasadorima iz Siska (Fotografija Miljenko Brezak)
S najmlađim EU-ambasadorima iz Siska: pred njima je budućnost i sve vrijeme ovoga svijeta (Fotografija Miljenko Brezak)

Sad me svi pitaju hoće li se Marijana Petir ponovno kandidirati i tko će je zbrinuti, pa prenosim njezino da još mora definitivno odlučiti. Dovoljno je i uspješna da nastavi i dovoljno mlada da kreira karijeru i život kakve želi. Da više i ne učini ništa više, već je učinila dovoljno ne za jedan nego barem za dva života.

Linkovi:

Ozaljske boje uz izvorna ozaljska jela

I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.

Sinoć je u ispunjenom Društvenom domu u Donjoj Pušći, kao da je neka svadba, predstavljena zbirka pjesama na idiomu njegove Puščanske Dubrave Dragutina Mihalinca I kaj? obogativši izdanja na kajkavskoj ikavici. Predstavljam ga u svojoj recenziji objavljenoj kao pogovor. Usput, autoru je to bila prva promocija knjige na kojoj je uopće bio u životu.

Naslovnica najnovije knjige na kajkavskoj ikavici
Naslovnica najnovije knjige na kajkavskoj ikavici

Kakav tekst, pjesnički k tome, očekivati od strojarskoga tehničara koji je umirovljen nakon četiri desetljeća rada na održavanju tramvajskih vozila u zagrebačkom ZET-u? (Autorica ispravlja: još nije umirovljen nego je na dugom bolovanu!) Umirovljenički, tamnomodri, metalski urbano-ruralni sentiš? Pjesme Dragutina Mihalinca više su od toga. Ne samo zato što su iz srca, kako je naslovio i svoju prvu objavljenu pjesničku zbirku na standardnome hrvatskom jeziku, o kojoj se, opisujući istinsko autorsko književničko uzbuđenje, referira i u ovoj, drugoj, primjerice u pjesmi Gotova vam je kniga.

Promotori knjige: urednica jasna Horvat, autor Dragutin Mihalinec i recenzentica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori knjige: urednica Jasna Horvat, autor Dragutin Mihalinec i recenzentica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesme izražena ritma, katkad i nabijene glagolima, pisane su rimama, obično po četiri stiha u kitici, a kitica koliko ima ispjevati o temi. Izuzetak je završna pjesma I kaj?, koja kao da je sonet, ima dosjetku u akrostihu koji daje ime autora. Unatoč lucidnom naslovu, igri i igrama riječima poput one više kerepuhovske negoli krležijanske Kaj bu, bu, u stihovima Mihalinec ne rabi kajkavske modernizme kakve je, recimo, u svojim zbirkama Bu do kaj ili Pem tam tam pem i sl. lucidno ispjevao Nenad Piskač.

Božica Brkan o knjizi za TV / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan o knjizi za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak

Iako je rođen (već!) u rodilištu, sredinom prošloga stoljeća, Mihalinčeve kajkavske teme gotovo su klasične zadane dijalektalne (Stara hižica, Lipi cajti, CoprijaProščeje, Kolije, Naš maček, Kaj su jili naši stari, Seljačka buna, Zagorski posli, Kaj nam pak moreju?…), ali često su i dio moderne poetike (Selo naprama gradu, Strajski jeziki, Pinezi, Politikanti, Sveta krava, Kak teri karakteri, Jednaki smu, a drugačeši, Trač, Prazno tilo, Od pundiljka do nedilje…). I sentimentalne su i pomalo starinske, rijetko sladunjave, a stil mu nikako nije uobičajeno očekivan, starački, dosadno iskustven i katehistički poučan, nego vrlo poticajan, uzbudljiv čitatelju kojega neprestano drži u očekivanju: što iduće slijedi, što će ispjevati na slijedećoj stranici?

U donjepušćanskom Društvenom domu kao na svadbi: na pozornici KUD Pušća / Fotografija Miljenko Brezak
U donjepušćanskom Društvenom domu kao na svadbi: na pozornici KUD Pušća / Fotografija Miljenko Brezak
Podmladak KUD-a Pušća s čikačokama i u koritu / Fotografija Miljenko Brezak
Podmladak KUD-a Pušća s čikačokama, u koritu… ili pjesma i ples kao igra / Fotografija Miljenko Brezak

U pjesmi Popifke moje kaže: Makar su me fejst lita zjahala, još se ne dam,/nikaj kaj oko ne vidi, z mene zvira tu i tam./ Brži sem ot kmice, zdižem se pri nek dan,/ unda se zvirek otpre i se najenput sune van. Ni nepretenciozna obiteljska sličica upjesmi Blaženi met ženskami u Mihalincu nije tek jednostavno mila: Kak je sestra zamuža prešla, se je nikak žuknilo,/ ni bilo cvekaja, drapaja i ščipaja, se je fsehnilo). Nisu uobičajeni ni okrhci svakodnevice poput Sesveta samo kaj nisu, triba grobe zriftat i mrtve obit u pjesmi Moj listopat ili u završnici pjesme Kraljica i tri kraljiTakof oblak sreče ni doživila još ni jedna srida. 

Govori Jasna Horvat, dobra duša kajkavske ikavice / Fotografija Miljenko Brezak
Govori Jasna Horvat, dobra duša kajkavske ikavice / Fotografija Miljenko Brezak

Ako mu je namjera bila najprije da samo progovori, a zatim da u svoje stihove još i ugradi zaštićenu, ali svejednak pomalo izumiruću kajkavsku ikavicu – Kak saki ima nikakvu želju, tak i ja želim da naša ikavica ostane,/za une kaj buju živili za hiljadu lit, za te, morti boljše dane (u pjesmi Nigdo ni za seme) – ovom je svojom zavičajnicom Mihalinec učinio i više od toga. I mimo već postojećega rječnika kajkavske ikavice u zbirci pjesama I kaj? zainteresirani čitatelj zacijelo može pomalo avanturistički naići i na nove stare riječi, na izvoran arhaični leksik, kako napisa urednica knjige Jasna Horvat, opisujući Mihalinca s razlogom i iznimnim osvježenjem u opusu relativno skromne ikavske kajkavštine. Uostalom, i sam se u Posveti potpisuje kao Čovik teri je opau z neba.

Riječ ima pjesnik / Fotografija Miljenko Brezak
Riječ ima pjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Šteta samo što je izrijekom odbio uz stihove ispisati i svoj rječnik: ko razme – razme, a tko ne razme… Postoje, naime, radoznali i izvan uskoga areala toga jedinstvenoga – i Dragutinova – zavičajnog govora. To prije što se ne može poreći i literarna vrijednost pjesama iz zbirke zanimljivoga, nadahnutoga i pomalo zezantskoga naslova I kaj, pa će je, vrlo moguće, čitati i oni izvan njegove riči, samo jednoga od tridesetak lokalnih govora s područja donjosutlanskoga kajkavskoga ikavskoga. A ni kontekst ne pomaže osobito da se shvati značenje riječi i izričaja poput dugocajtno, požmrlenec, hajiti, droft, hartave škorje, špampet, rogomentati, svarba, hušica, lažitorba, muta, kožu zislikati, prišvarek, dobrikojek…

Pjesme nastale radi kraljice, unučice Sare i da se ne zaboravi rič / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesme nastale nadahnute nučicom Sarom i da se ne zaboravi rič / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se da će i istraživačima i poezije i jezika ova knjiga biti poticaj da potraže odgovore na neka svoja pitanja. Jedno od meni zanimljivih moglo bi, recimo, ići u smjeru kako pišu recentni kajkavski pisci. Na njega me Mihalinec ponukao dosljedno obezvučenim naslovima pjesama poput Dubrafčajski raj, Babe ot meštrof, Pret Vuzem, Ot doma do doma, Betek od vrimena, F lozi, Tičekof krič, Likof, Siroček ot dide, F čekaoni pri doktoru, Moj listopat…

Odličan KUD Kupljenovo nastupit će i u ožujku, na predstavljanju njige svoga važnoga člana Ivice Ivankovića / Fotografija Miljenko Brezak
Odličan KUD Kupljenovo nastupit će i u ožujku, na predstavljanju knjige svoga važnoga člana Ivice Ivankovića / Fotografija Miljenko Brezak
Novinar, etnolog, folklotist i pjesnik s harmonikom Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak
Novinar, etnolog, folklotist i pjesnik s harmonikom Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

Svakako valja pohvaliti što se mladi, a vremešni pjesnik uopće poduhvatio zapisivanja svojih rima, pogotovo jer je i započeo u poznijim, zlatnim godinama, a još više uz trinaest operacija i još desetak boravaka po bolnicama te što mu je baš bolest bila poticaj za nastanak pjesama (pa i onih zdravstvenih: Nič bez doktora, Čistoba je po zdravja, F čekaoni pri doktoru…). Stvaranju su čudesni puti, ali umjesto da očekivano pobjegne u samosažaljenje, depresiju, autodestrukciju, Mihalinec se u teškim trenucima među rijetkima, svjesno ili nesvjesno, i kad govori o neugodnim životnim iskustvima, odmetnuo u dojmljive niske riječi što odišu sudbinskim dvojbama, ali nikako pesimizmom, mirenjem i potonućem nego svjetlom i vedrinom, toplinom i životnom radošću i uvjerenjem (Samo je jedno živleje, Nada zadja fmira…) i okrepljujućim dijeljenjem, bilo siromaštva, siroščinei bokčije, kako pjeva negdar žufke, negdar žmahne, drugač ni moglo bit (u pjesmi Moj čuvar), hrge kruha u istoimenoj pjesmi, bilo hladovine – skup bi trošili hlad, ni un tu samo zame (u pjesmi Di ste pajdaši) odnosno orahove sjene Pri pajdašu Gašparu, f sinci mojega oriha,/ritki su cajti teri bi prešli bez gomulje smiha./ Kum Peharec, prafcati meštar Baltazar, a tak i ja,/ kak tri kralji, tiščimu sincu da nam nekam ne othaja (u pjesmi Pot mojim orihom).

Mihalinceve je pjesme čitala i kajkavskoikavska pjesnikinja Nada Lozar-Tomašić / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčeve je pjesme čitala i kajkavskoikavska pjesnikinja Nada Lozar-Tomašić / Fotografija Miljenko Brezak

Vrijedno divljenja, a pogotovo kad smogne snage da si dade oduška u nenametljivoj, laganoj, gotovo ljekovitoj ironiji, satiri. Mihalinec i Proščeje slika iz svoje, pomaknute i kritičke perspektive: Cirkva je naštopana, vuju više ne stane nič,/ pop krakuli i klaguje svoje, ima se čut jengova rič./ Nutri se dihat ne more, od švicof se čut duha,/ z koruša popifka dohaja, nigdo fulja, nima sluha./ (…) Licitari, kramari i birtijaši z veseljem haraju ruke,/ nigdo bu ostau bez pinez, jenga bu pokli zazeblo ot muke./ Domom su mam prešli uni kaj su se spovidali i pokoru odmolili/ nikteri ju buju tekar doma, poklim sega, otgulili.

Mihalinčevu pjesmu čita trinaestogodišnja Dora Poljak iz Pušćanske Dubrave / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčevu pjesmu čita trinaestogodišnja Dora Poljak iz pjesnikove Pušćanske Dubrave / Fotografija Miljenko Brezak

Šala je njegova plava kuverta čak i u liječničkoj čekaonici: Si larmaju, nič ne razmim i ne čujem praf,/ kak mi se kaže, si su betežni, nigdo ni zdraf. (u pjesmiF čekaoni pri doktoru). Stihovima ljudski iskustveno komentira Čovik se ot diteta gaji, un je temelj za hižu pravu,/ triba ga gledit nutri, a ne kakvu na sebi nosi opravu. (u pjesmiGrihi) ili Si bi trebali svoje falinge, kakve got bile, f pamet zejt,/ ak nam ih se i pokaže, pomirit se s tim i takve prijet./ Ni najmaj se ni triba durit i ne se dilat žifčan,/ če imamu vuha, čez jedno nutri, čez drugo van.(u pjesmi Falinga). No, sve u svemu, bez dociranja, Mihalinčevo je ljudsko i poetsko polazište: Poštuvat triba sakoga, nikoga ne fkanit ni špotat,/ se ti se unda vrne, samo droftu volje za to moraš imat. (u pjesmiDobro se vrne). Sam ima volje ne samo za pisanje poezije, ali će samokritički ispjevati Po jutru, cili dan nekaj štukljam, štoram i šutram,/ nikave vajde ot mene ni, jedino kaj jist skuham (u pjesmi Moji ceremonijali), da bi se razotkrio: Zadnjih sem lit imau tuliko pisanih cajtof,/ baš da ih ne potepem, trošiu sem ih na čudaj načinof. (u pjesmi Kuhar). Opisuje načine sve do oblizekau kojima se izvještio.

Marica Planner i sama je objavila knjigu na kajkavskoj ikavici, a čitala je Mihalinčeve pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčeve je pjesme čitala i Marica Planinšek, koja je i sama objavila knjigu na kajkavskoj ikavici / Fotografija Miljenko Brezak

Kao i u stihovima koji će mnoge iznenaditi, i razveseliti i rastužiti. U svakom slučaju nedvojbeno potaknuti na vlastita sjećanja i izazvati osjećaje, Dragutin Mihalinec zbirkom I kaj? stvorio je i višestruko dodanu vrijednost – oživio je svoj drevni lokalni zavičajni govor i zainteresirao za svakidašnjicu i način života te blisku prošlost u svojoj Pušćanskoj Dubravi itd. (pjesme Tam, Rič…)

Razigrane čizme / Fotografija Miljenko Brezak

Ako se stihovima suprotstavlja dugotrajnom i obeshrabrujućem ležanju u bol(es)ničkoj postelji, ne manje zdušno suprotstavlja se i globalizaciji i migracijama koje zatomljuju domaću riječ, čineći živote običnih ljudi a i cijeli svijet za nju siromašnijim, a također i tome što se ovdašnji puk srami svoje riči. Čestitke stoga i Udruzi Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine što je plemenitu nakanu Dragutina Mihalinca i njegovu zbirku podržala izdavački i podarila na ogled širem krugu čitatelja. Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle sa tri knjige podržali su financijski i Zagrebačka županija, Općina Pušća i Općina Brdovec.

Dragutin Mihalinec vježva autograme i posvete svojim susjedima, prijateljima, mještanima / Fotografija Miljenko Brezak
Dragutin Mihalinec vježba autograme i posvete svojim susjedima, prijateljima, mještanima / Fotografija Miljenko Brezak

Baš zato, na kraju, ali ne manjom vrijednošću ocjenjujem to što je ova Dragutinova knjiga i svojevrsno predanje od predaka mu nedvojbena obiteljska ostavština i unučici, koju spominje često i s nježnošću nazivajući je kraljicom. I kaj je objavom još važnija i šira ostavština tuđoj unučadi, koju autor naziva nova kolina, a ja bih je nazvala naraštajima kajkavaca, ponajprije kajkavskih ikavaca, kojima nema niti tko napisati takve verse niti imaju s kime razgovarati na svoje lokalnom govoru.

Na kraja - starinski kolači / Fotografija Miljenko Brezak
Na kraja – starinski kolači / Fotografija Miljenko Brezak

U Posveti, prije proznoga uvoda Kak je negdar bilo, uz drugo, Drago Mihalinec kaže: Of naš vikovični jezik bu preživiu se i ostau kak spominku spomenik. U pjesmi Spomenik spominku pjeva: Čudaj se riči rabi, puno toga pozabi, a mene to hiče f veliku brigu,/ da se preveč ne gumbam z tim, nek te riči buju zapisane f knigu. Zapisao je također: Svaka izgovorena riječ rasprsne se i rasplinjuje, a pisana zauvijek ostaje. Nije naodmet dodati: pogotovo ako je dobra.

Zagreb, 20190126 – 20190127 – 20190129 – 20190130 – 20190131

Linkovi

Umjesto kave 30. lipnja 2016.: Tekst kao zavičajnica

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

   

Ovojeizmi ili vrlo rječit Mediteran bez teksta – Umjesto kave 17. veljače 2019.

Ne znam čitate li Novi list. Barem ponekad. Vrluda, možete ga smatrali i lokalnim, ali je drugačiji. Zato ga, ne samo ljeti u Malinskoj, kupujem subotom i nedjeljom bez izuzetka, pa kad izlazi dijalektalna Beseda ili neki meni temom blizak prilog. Ako ga danas niste otvorili, ubilježite si veliki propust. Jedan od rijetkih kulturnih priloga, možda i zadnji u dnevnim novinama uopće, nedjeljni tjedni kulturni prilog Novoga lista, Mediteran, godina XXIII. Broj 1204, s današnjim datumom, duboko me je dirnuo. Podsjetio na izbjeljeni, od cenzuriranih tekstova očišćeni Telegram, valjda iz 1971. (Imala sam 15-16 godina i milicajac Rade lako je na kiosku otkrio da je mala Brkanova kupila jedan od dva prispjela necenzurirana primjerka.) Mediteran me umije oduševiti i zanimljivim intervjuima, i kritikama, i tekstovima koje i kakve druge nakladnije mainstream dnevne novine uglavnom nemaju. Sad su na osam stranica, uz intervju Davora Mancea s Goranom Trbuljakom na 2. i 3. stranici, lažnoj dupleriti, verzalni I DALJE NE TVRDIM DA JE TO ŠTO RADIM UMJETNOST, ALI JEST KOMUNIKACIJA, o njegovom riječkoj izložbi, objavili šest bijelih stranica na kojima se višekratno ponavlja tekst, regular, primjerice: ovo pitanje staviti u novine zatim slijediti novinara/ i tražiti da prizna da ga je on napisao; zatimnovinarstvo rade drugi / ali novine radimo mi; zatim odjek ovog pitanja bit će veći od ovog pitanja / ako kupiš ove novine. Radi se o Trbuljakovim ovojeizmima 2.0 i konceptualnome Mediteranovu iskoraku. Dobra fora. Kakav manje je više! Čestitke! Ali, što mogu, mene je ponio aktualan, drugi, posve novinarski osjećaj, osjećaj komunikacije. Kao nad izbjeljenim Telegramom otprije gotovo pola stoljeća. Spremam ga u arhivu. A vi, ako dospijete, kupite današnji Novi list! Citiram još jednu: ovaj rad za koju godinu vrijediti će manje nego danas.

Psujemo, psujemo, užasno psujemo! – Umjesto kave 14. veljače 2019.

Daj, molim te, izbori se malo za dignitet psovke! – dobacuje mi moj M. dok nas obasipaju niskama tv psovki. Zvučnih. Nema ni ograničavajućega bipa ni zvjezdica. Slučajno je povod inače odlična, u međuvremenu i završena šestodjelna serija Uspjeh na HBO-u. Pa nemaš lika koji ne psuje! A dan prije gledali smo Brešanov Koja je ovo država ili već neki, u kinu. Prije toga političke analize, satirički komentari na tv, fejsu i tako redom pa saborsku psovačinu. Da se razumijemo, čujem i sebe, koja inače stvarno rijetko psujem i onda to ima razlog, nisam ni ja imuna, cijepljena protiv psovke. Pas mater kao točka ili neka druga interpunkcija. Nekreativne, poštapalice. Ma koliko bile ružne. Ružnoća ne nestaje s učestalošću. Kao da poružni i sve oko sebe. 

Organi i radnje

Trebalo bi to analizirati, po mojemu, posrijedi je sužavanje rječnika, sužavanje tema, sužavanje misli, pa ono što govorimo, psujemo, trebalo bi biti jaka riječi. Kao! Slika govori tisuću riječi, očito baš i ne, jer poslije slike – nemamo riječi. Parafraziram pjesnika: Ubi me prejaka riječ. Nekima je zacijelo i to psovka. Na fejsu, recimo, dobar mladi pjesnik prenosi inače odličnu pjesmu drugog pjesnika, pa dodaje da bi pjesma bila jednako jaka i bez organa. Čini mi se muškog. Ženski se u vicu ugledne književnice, šalje čovjeka ginekologu…, rasteže u opravdanje da se radi o karakteru.

Komunikološki vulgarizmi

Sa svojim sam studentima komunikologije Hrvatskih studija prije nešto godina stilistički analizirala zanimljive teme, različite -izme od dijalektizama i žargonizama do vulgarizama. Od toga kako riječ ulazi i izlazi iz mode, u javni prostor pa iz njega. Sjećam se jednoga tadašnjeg vrlo agresivnog primjera koji nije izlazio iz javnih usta – napaljen. Kad ste ga čuli? Od rijetkosti i začudnosti u međuvremenu je, izgubivši naboj, postao obična, olinjala, nezanimljiva riječ. Jedva da se još i čuje tu i tamo. Da sada stilistički obrađujem kletvu, ne bih sigurno zaobišla modu psovanja mlađih Hrvata na engleskome tipa fuck i fuck off. Misle li da ne zvuče psovački ili da ih samo rijetki razumiju? Sad padaju sami ogoljeli organi i radnje, imenice i glagoli. Tko još razmišlja o psovci kao karakterizaciji likova, kad – svi psuju. Još i dosadno i nemaštovito.

Znanstveno o psovkama u književnosti

Valjda baš zato što nisam neka psovačica – nije da sam čistunka – odabrala sam temu kako psovka i vulgarizmi iz svakodnevice ulazi u lijepu književnostza 13. Znanstveni skup kajkavskoga jezika, kulture i kroz stoljeća u Krapini 2014., a u uvodu sam pošla od Janka Polića Kamova i vlastitih kreativnih dvojbi. Čak mi je svojevrsno geslo bila pjesma Molitva sazdana gotovo od samih psovki. Ali – kreativnih. Preteživo citata! Tempi passati!

Božica Brkan

molitva

jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo
nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej
črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej
bog mi grej oprosti

(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)

20190120 – 20190121 – 20190210 – 201902114

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/virtualna-psovka-nokautirala-taewondo-umjesto-kave-27-lipnja-2017/

http://www.fairpress.eu/hr/blog/2017/01/17/lana-ciboci-bozica-brkan-o-najgledanijim-tv-emisijama-u-hrvatskoj-na-televiziji-se-osobito-vidi-kako-nema-informacija-nultog-stupnja-objektivnih-ili-kvalitetne-razmjene-misljenja/

https://www.kajkavske-popevke.hr/trinaesti-znanstveni-skup/

https://www.hkv.hr/reportae/ostali-autori/30161-tjedan-kajkavske-kulture-2018-kajkavski-kroz-stoljeca.html

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak

Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik)Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2  2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.

Naslovnica časopisa Mot s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač

Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.

Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.

Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak

Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika,  iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.

Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak

Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).

Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak

Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.

Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko mi znanje njemačkoga dopušta, nekako vjerujem da je i kajkavska pjesma iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (DHK, 2014.) postaja XV: molitva matere kristušove, koju sam čitala u petak u DHK, prevedena na Hochdeutsch!

Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita svoju kajkavsku pjesmu postaja XV: molitva matere kristušove prevedenu na Hochdeutsch/ Fotografija Miljenko brezak

20190202

Linkovi

B. Brkan u antologiji poezije hrvatskih pjesnika na njemačkom u Mostu

Most/The Bridge objavljuje 50 recentnih hrvatskih pjesnika na španjolskom

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

B. Brkan u najnovijoj antologiji hrvatske kajkavske lirike u časopisu Most

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

Gradska poljoprivreda? Već i u Kisićevoj knjizi! – Umjesto kave 31. siječnja 2019.

Najnovija knjiga prof. dr. sc. Ivice Kisića Gradska poljoprivreda, predstavljena u srijedu 30. siječnja 2019. u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnostiu Zagrebu, razuvjerila me da moja vrtnadvojba ponikla iz mojih seljačkih korijena i Krležina zarobljena mentaliteta dvokatnoga gradaili je vrt ili je grad odnosno tko se hoće baviti poljoprivredom neka ide na selo, ima i drugačija rješenja.

Prof. dr. sc. Ivica Kisić potpisuje knjigu na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Prof. dr. sc. Ivica Kisić potpisuje svoju knjigu na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala mojemu dugogodišnjem suradniku iz Večernjakova priloga Vrt i njegovim predstavljačima i recenzentima koji su mi ovim originalnim djelom, uopće prvom takvom knjigom u našoj znanstvenoj literaturi, širom otvorili vrata u posve novo područje.

Za zaljubljenike i studente / Fotografija Miljenko Brezak
Za zaljubljenike i studente / Fotografija Miljenko Brezak

I ne samo meni! Preporučujem je hobistima koji uzgajaju povrće u zajedničkim gradskim vrtovima ili pak u loncima na balkonu.  I oni imaju odsada i domaći znanstveni temelj, a ne samo bjelosvjetsku neprevedenu literaturu ili Google, iako je knjiga ponajprije važan prilog popisu literature za Postdiplomski specijalistički interdisciplinarni studij Upravljanje gradom u koji je uključeno devet fakulteta i dva instituta (Agronomski, Arhitektonski, Edukacijsko-rehabilitacijski, Ekonomski, Fakultet političkih znanosti, Filozofski, Geodetski, Građevinski, Pravni te Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta i Ekonomskog fakulteta).

Moderator akademik Ferdo Bašić a prof. dr. sc. Ivicom Kisićem i prof. dr. sc. Gojkom Bežovanom / Fotografija Miljenko Brezak
Moderator akademik Ferdo Bašić s prof. dr. sc. Ivicom Kisićem i prof. dr. sc. Gojkom Bežovanom / Fotografija Miljenko Brezak

Moderator akademik Ferdo Bašić s prof. dr. sc. Ivicom Kisićem i prof. dr. sc. Gojkom Bežovanom / Fotografija Miljenko BrezakOsnovan je 2006. kao dio naše europeizacije, kako rekoše, a u četiri naraštaja polazilo ga je prosječno po tridesetoro studenata. K tome, ne može se baš reći kako, izuzevši Zagreb, ima podršku većih hrvatskih gradova, iako studenti, kako bi stekli što više primjenjivih znanja, redovito imaju po četiri studentska obilaska gradova poput Ljubljane, Beča, Budimpešte, Bratislave, Milana…

Izuzetno zanimljivo izlaganje arhitekta i akademika, predsjednika HAZU Velimira Neidhardta / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno zanimljivo izlaganje arhitekta i akademika, predsjednika HAZU Velimira Neidhardta / Fotografija Miljenko Brezak

I studij i knjiga, prema tvrdnji voditelja studija prof. dr. sc. Gojka Bežovana, dodana su vrijednost razvoju grada. O svojim aspektima govorili su i predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt, rektor zagrebačkoga Sveučilišta prof. dr. sc. Damir Borasi prof. dr. sc. Zoran Grgić, dekan Agronomskog fakulteta. Taj faks, nekad stvarno na istočnome rubu grada, knjigu s ponosom objavljuje u svojoj 100. akademskoj godini. Svako od izlaganja bilo bi zanimljivo i korisno i šire saslušati i prenijeti, kao uostalom i recenziju akademika Ferde Bašića, profesora emeritusai predsjednika Znanstvenog vijeća o zaštiti prirode u HAZU  (recenzenti su i prof. dr. sc. Ognjen Čaldarević i izv. prof. dr. sc. Vesna Židovec).

Jestivo voće uz cese ima više uloga u gradskoj sredini / preuzeto iz knjige Gradska poljoprivreda

Kisić je pohvaljen za Gradsku poljoprivredu kao znanstvenu i znanstveno-popularnu literaturu, pisanu jasno i zanimljivo, a na 311 stranica ima čak 227 slika u boji, 27 tablica i 256 literaturnih izvora te vrlo korisno kazalo pojmova, što sve može dalje poslužiti znanstvenim istraživačima i radoznalcima. Uvodno opisuje povijest gradova i kvalitetu gradskoga života. Prisustvo bugarskog veleposlanika podsjetilo me kako sam kao mlada, još Vjesnikova novinarka pisala reportaže o vrtovima malih kuća, na kraju perspektiveiz popularnih šansona, po starome Trnju, nasuprot Nacionalne i sveučilišne i iza današnjega Agrama tražeći još postojeće stare zagrebačke vrtlare, bugare (koji su najčešće podrijetlom i bili Bugari!).

Zeleni krov ima primarnu misiju ublažavanja klimatskih promjena / Preuzeto iz knjige Gradska poljoprivreda

Kisić je zanimljivo opisivao istraživanja arhive, primjerice kaptolske, i ne tako davnih zelenih površine grada od parkova namijenjenih samo plemenitašima i crkvenim ljudima do Maksimira, prve park-šume namijenjene svima, do njiva u četvrtima oko današnje Narodne banke do Zrinjevca i Lenucijeve potkove, gdje su ne tako davno uzgajali kukuruz i povrće kao što danas čine između zgrada u Novom Zagrebu, na Jarunu i drugdje. Sve se više što iz ekonomskih i socijalnih razloga ili iskonske potrebe za zelenilom i prirodom zelene i balkoni, terase, a znalci tvrde kako nam je vrlo bliska – i bliža nego što mislimo! – neboderska, vertikalna proizvodnja hrane u gradu bez tla, i biljna i životinjska. Nužnost da se poveća količina hrane na ograničenim resursima te razvitak tehnologije vode nas sve do dronova koji diktiraju neprestance primjenu tehnologije za pojedine usjeve na pojedinim površinama.

Samo dio brojne publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio brojne publike / Fotografija Miljenko Brezak

Prof. dr. sc. Ivica Kisić kao pripadnik Zagrebačke agroekološke škole u znanstvenom i nastavnom radu posvećenom gospodarenju tlom i sustavima gospodarenja u poljoprivredi ostavio je dubok trag. Govori o tome i 11 objavljenih knjiga, 22 poglavlja u znanstvenim i stručnim knjigama i 250 znanstvenih radova te više od 300 stručnih radova, studija odnosno ekspertiza koje se odnose na gospodarenje tlom, zaštitu i sanaciju tla. Koautori su mu 240 znanstvenika iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Brazila, Crne Gore, Češke, Finske, Hrvatske, Japana, Kine, Litve, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, SAD i Velike Britanije! Dobitnik je i brojnih nagrada, a uz drugo i Godišnje nagrade za znanost za 2012.

20190130

Prado i Prada – Umjesto kave 21. siječnja 2019.

Fascinantan film Manolo o Manolu Blahniku, čini mi se na HBO-u, u nedjelju popodne. Tri najveća umjetnika Španjolca u 20. stoljeću kažu: Picasso, Almodovar i Blahnik. Doživljaj mi kvari jedino što ustrajno, ne jednom u pogrešnom padežu, nego kroz cijeli film slavni madridski muzej Prado – povlače neke sličnosti s Velasquezom i Blahnikom – prevode kao – Pradu! Vrag, očigledno, pogotovo kad je o cipelama riječ, ne skida Pradu.

Željka Lovrenčić u 2018. objavila 10 knjiga! – Umjesto kave 19. siječnja 2019.

I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić u četvrtak 17. siječnja 2019.

Za Željku Lovrenčić u Ogrizoviću i naramak cvijeća / Fotografija Miljenko Brezak

Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan BilosnićBranka Primorac, Božica Brkan koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom  jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga. Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.

Uvod i moderiranje Božice Brkan te sudioici izuzetno zanimljive večeri Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Branka Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Autorski – Književnosti predana

O knjizi eseja, kritika Književnosti predana, koju je objavila Naklada Bošković iz Splita,u recenziji Tin Lemac uz drugo piše: 

Navedena knjiga predstavlja vrijedan trud jedne književne poslenice. Ona nam ukazuje koliko je bitno pratiti tekuću književnu produkciju, pisati o njoj i svoje područje interesa umrežavati s različitim perspektivama. Književnost kao dinamičko polje raznorodnih komunikacijskih tokova dobilo je još jedan ulomak velikog mozaika.

O knjizi Književnosti predana sa više od četrdeset tekstova razvrstanih u dva zasebna poglavlja govorio je i Tomislav Marijan Bilosnić zaključivši:

neospornom činjenicom kako je Željka Lovrenčić nezaobilazna figura u književnom i kulturnom životu glede hrvatsko-hispanskih veza i tema, iza koje je već stotine prevedenih djela na obje strane i isto toliko znanstveno obrađenih tema. Tekstovi ove knjige svojevrsni su literarno-kritički dokument Lovrenčićkinih preokupacija u kojima ova spisateljica progovara na jasan i jedinstven, autentičan način, izravno i iznimno argumentirano o mnogim književnim, pjesničkim ili proznim djelima valorizirajući njihove izvorne vrijednosti.

Sa španjolskoga na hrvatski, s hrvatskoga na španjolski

I danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje, španjolski, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali je Željki Lovrenčić konačni, najvažniji odabir. Ništa manje nije zanimljivo da sama uopće ne piše poeziju, ali je zapravo najviše prevodi, u čemu je najčešće vodi vlastiti ukus, ideja i sklonost, koji je nerijetko čini i izbornicom i antologičarkom te poveznicom i promotoricom poezije i književnosti iznad nacionalnih književnosti uopće. Prijevode sa španjolskoga najčešće joj nude nakladničke kuće, a katkad im, po njezinu sudu vrijedne naslove predlaže i sama, kao što hrvatske autore često predlaže španjolskim, južnoameričkim (Meksiko, Čile, Kolumbija, Bolivija…) i drugim izdavačima od internetskih i tiskanih časopisa i književnih sajmova do antologija i samostalnih knjiga. Prevoditeljica kaže:

Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditoreodnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio s prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.

Željka Lovrenčić, knjige i cvijeće / Fotografija Miljenko Brezak

Bunilo Laure Restrepo

Na hrvatski su u 2018. objavljeni Lovrenčićkini prijevodi romana Bunilo Laure Restrepo, kolumbijske književnice koju smatraju jednom od najistaknutijih suvremenih latinoameričkih književnika, novinarke i političke aktivistica osobito protiv narko-izvoza, koji snažno oslikava kroz kolumbijsko društvo u doba zle vladavine narkobosa Pabla Escobara upravo u ovome romanu. Kritičari ne preporučuju čitanje romana sklonima senzacionalizmu nego sklonima intelektualnom avanturizmu. Imitirajući bunilo iz kojega priča polazi, Restrepo iskazuje sjajan stil, savršeno vladajući svakim slovom, svakom misli, svakom idejom. Izuzetno je egzaktna, a prijevod fantastične Željke Lovrenčić ni jedan jedini zarez ne prepušta slučaju. Knjiga je tako dobro prevedena, govore oni koji to razumiju da je sasvim lako mogla biti napisana i na hrvatskom jeziku.

Ja moj brat Juana Mihovilovicha

Za AGM je prevela roman Ja moj brat Juana Mihovilovicha, Čileanca rođenoga u hrvatskoj četvrti u Punta Arenasu (gdje je Željka, prije trogodišnje diplomatske službe u Santiagu, predavala hrvatski jezik i kulturu!), koji je korijenima po Bračanin. Već je 2014. prevela i zbirku pripovjedaka Razvrstavač. Denis Derk svojedobno je napisao kako je svaka Mihovilovićeva priča svojevrsni mali roman. Roman Ja moj brat suzdržani je krik osobe koja traži samu sebe kroza svojega starijeg brata s kojim se poistovjećuje. Neumorno prolazi hodnicima sjećanja kojemu ne pribjegava, ali koja mu se na mahove vraća. Tada se uspijeva nakratko susresti s onim za koga misli da je on sam.

Talog kave Maria Benedettia

Poslije Primirja Maria Benedettia, za Iris Illyricu prevela je i Talog kave, omogućujući hrvatskim čitateljima upoznavanje i s jednim od najznačajnijih urugvajskih književnika 20. stoljeća i klasikom hispanskoga svijeta. Talog kave je bildunsroman, roman o odrastanju Claudia u Montevideu, glavnom urugvajskom gradu, gdje se svakih nekoliko godina seli s roditeljima i sestrom iz jednoga u drugi podstanarski stan. Tatjana Barat za Čitaj knjigu piše kako autor maestralno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica. Također govori i o spoju maestralnoga pripovijedanja i mrvi magijskoga realizma, onoga Gabriela Garcíe Márqueza, koji je Lovrenčićevoj drag i kao čitateljici, i kao prevoditeljici i kao putnici koja bi rado za poštovaoce osmislila putovanje njegovim tragom.

Predstavljači i publika / Fotografija Miljenko Brezak

Encuentros / Poesia Croata Contemporanea u Kolumbiji

U Ogrizoviću je u travnju 2018. već predstavljen izbor 12 hrvatskih pjesnika, Encuentros/Poesía Croata Contemporáneakoju je objavio Editorial Escarabajo, a u Bogoti su ga netom prije vrlo uspješno, višekratno kolumbijskoj javnosti predstavile Lovrenčić i Brkan. U uvodu knjige Baciti se u more hrvatske poezije izdavač i pjesnik Eduardo Bechara Navratilova piše:

Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskog mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom…
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut.

Branka Primorac o tome kako je roman za mladež Maturalac nastajao na španjolskom/ Fotografija Miljenko Brezak

Maturalac Branke Primorac u Barceloni

Ne računajući i dva naslova objavljena u Rumunjskoj, prispjela ravno na tribinu, Željka Lovrenčić je 2018. nastavila i bogatu suradnju prijevodima hrvatske književnosti na španjolski. Španjolsko-hrvatska suradnja inovirana je u 2018. uistinu raritetnim prijevodom iz književnosti za mladež Maturalac Branke Primorac, romana koji je bio dvostruko inspirativan za prevođenje: Primorčevi imaju u Madridu troje bilingvalne unučadi, a Željka je prvi put prevodila za djecu, k tome djelo s internacionalnim konotacijama zbog važnoga trenutka uodrastanju te nagrađeno nagradom Mato Lovrak za najbolji roman objavljen 1992., a prije barcelonskoga (također i čileanskoga!) na hrvatskom dosad tiskano u 15 izdanja! 

Bilosnićeva uznosita posveta prevoditeljiti Tigra

Grupu hrvatskih književnika Lovrenčićeva je i 2018. ponovno odvela je i na Kubu, gdje su, primjerice Marijan Tomislav Bilosnići njegov Tigar/El Tigre – Lovrenčićeva je s Bilosnićem prošpartala i Albaniju, Rumunjsku, Bugarsku… – prihvaćeni odlično kao prije (kažu: nezaboravno!) u Španjolskoj.

Tomislav Marijan Bilosnić o prevođenju i prevoditeljici Željki Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Bilosnić je izrekao vrlo zanimljivu i uznositu posvetu prevođenju i svojoj prevoditeljici: 

Prevoditelj poezije nije samo osoba koja poznaje jezik i književnost s koje i na koju prevodi, društvene odnose, filozofiju i etiku u među uzročno-posljedičnim sredinama, semantiku jezika, već ona mora osjetiti i razumjeti i sam zvuk i boju riječi, prihvatiti ritam poezije, poetsku bit, njezinu glazbu, onaj duh kojega neponovljivo može ponuditi samo izvornik. Uspješnost nekog pjesničkog prijevoda, mada se nikad ne može govoriti o identičnosti originala i prijevoda, ovisi ne samo o doslovnom prijevodu nego i otkrivanju lirske ljepote koju donosi sam prijevod. Nekad prijevod može biti više od izvornika, premda se nerijetko kaže kako svaki prevoditelj iznevjerava original, u čemu očito ima istine. (…)
Nema prijevoda od slova do slova, od riječi do riječi, pa ni stiha do stiha, iako je nemali broj onih koji drže da je doslovni prijevod najbolji i najvjerniji. Moje preskromno iskustvo uči me drukčije. (…)
Vidimo da pjesnici mogu bili vrhunski, a prijevodi loši, ili manjkavi. No, nije to sve. Prevoditelji se susreću kako s velikim pjesnicima, tako i vještim zanatlijama, kao i onima koji nisu ni jedno ni drugo, što je Željki Lovrenčić koja je prevodila i Cervantesa jako dobro poznato. Njezini uspjesi u veoma širokome hispanskome svijetu samo potvrđuju činjenicu da prevoditelj doseže iskustvo pjesnika, ono iskustvo za koje je najviše sposobna duša pjesnika, a koje sjedinjuje pjesničke duše s mistikom ljubavi, kozmosom, s Bogom.  (…)

Tomislav Marijan Bilosnić i njegov Tigar /Fotografija Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić u cijelosti je prevoditeljica moje zbirke Tigar na španjolski jezik, potom zbirke Afrika,, ciklusa izabranih pjesama iz zbirke Odisej, kao i niza drugih mojih pjesama vezanih uz Salamancu, odnosno svega onoga što je prevedeno za španjolsko govorno područje.

Ovdje ću se zadržati na iskustvu „Tigra“, pokušavajući kazati što za mene znači Tigar, a time i posredno na sve labirinte s kojima se suočila prevoditeljica dolazeći do Tigra. U Salamanci sam na predstavljanju Tigra kazao: Poput kineskog filozofa Čuang Cua, koji je sanjao da je leptir, pa probudivši se nije znao je li on čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek; tako ni ja više nisam znao da li sam čovjek koji misli da je tigar, ili tigar koji misli da je čovjek.  Moglo bi se reći da me tigar „opsjeo“, da smo se međusobno prepoznali, združili, međusobno preobrazili; u svakome slučaju tigar je zauzeo prostor moje duše. U pjesničkome svijetu poznata je stvar da duh može biti zaposjednut nekim drugim bićem, stvorom ili stvari. Vjerujem da je i u prevodilaštvu ista stvar, jer je prevoditeljica (vidljivo iz recepcije Tigra na španjolskom jeziku) znala pronaći one nevidljive riječi u stihu koje pobuđuju duboka čuvstva. (…)

I književnici Đuro Vidmarović i Mladen Machiedo bili su u publici / Fotografija Miljenko Brezak

U 150 pjesama na temu tigra, podijeljenih u šest ciklusa, što asocira na godišnji ciklus, motivu tigra prišao sam mitološki, egzistencijalno, duhovno i mentalno, da bih se na kraju poistovjetio s tigrom. Tako je tigar postao moj alter ego, moja duhovna biografija, a pjesme o tigru ljubavni kanconijer, posvećen Lauri moga života, Penelopi koja se preobrazila u tigricu. Na ovoj razini prevoditeljica je očito postavljala i osobno pitanje kako protumačiti neku metaforu, kako prevesti kovanice, kako složenice jednog jezika prenijeti u drugi, kako protumačiti to „što je pjesnik htio reći“, slike koje je htio sugerirati igrajući se jezikom, riječima, ucjepljujući često u hrvatski moderni jezični diskurs strano tkivo, ili stari stih, služeći se ponavljanjem istih fraza i glasova, uvodeći u stihove i pomoćne riječi koje jedva da bilo što izražavaju same za sebe, a kamo li u kontekstu cjelovite pjesme. Očito nije bilo lako čak ni formalno prenijeti posložene strofe iz konteksta jedne jezične zbilje u često oprečnu drugu jezičnu zbilju.
Bilo bi mi neizmjerno drago kada bi sve probleme prevođenja primjerom mogao pokazati na svojim pjesmama o tigru, ali mi je još draža spoznaja kako je Željka Lovrenčić svakome mome stihu dala prostora tako što je u pjesničkoj tišini stvaranja osjetila, prepoznala i prenijela buku tigrove rike. Inače da toga nije, sumnjam da bi itko o mojim stihovima u hispanskome svijetu zborio, još manje pisao, posjećivao ih na mreži u nama nezamislivom broju, a da se ne spominje kako ih je u hipu sa španjolskog preveo na portugalski pjesnik Antonio Salvado, danas među vodećim pjesničkim imenima Portugala. Zaključit ću, kad je prevoditelju kao i pjesniku stalo do ljepote same, kada su oboje uronjeni u labirintsku zagonetku univerzuma, onda imamo prijevod koji nije samo izvrstan, već je izvoran.  

I Historia Drage Štambuka

U Salamanki je prošle godine u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena i Historia Drage Štambuka, s vrlo zanimljivim odjecima. Iako se smatra pjesnikom Hrvatske, Štambuk je kao student, liječnik i hrvatskih diplomat u više zemlja čak 35 godina živio izvan svoje domovine i ta knjiga,riječima Alfreda Péreza Alencarta,obuhvaća i osobnu, ali i povijest pjesnikova naroda. A Juan Carlos Martín Cobano piše:

Štambuk ne razmišlja piše li domoljubnu poeziju ili mu je tema nešto drugo (vjera, migracije, nostalgija, nepravda…). Prema njegovim riječima, to pitanje postaje nevažnim kad ga obuzme strast za pisanjem i stvaralaštvom koja nadahnjuje njegovu poeziju. (…)Suprotstavljena nedokučivoj ljepoti boli, poezija je nešto majušno kao što je to i žalac crne udovice, ali barem je se može pamtiti i njegovati u jeziku. Jer, pjesnik mora govoriti.

Ravnateljica Jasna Kovačević i u ulozi fotografa Mladen Budimir / Fotografija Miljenko Brezak

Iz Salamanke Željki Lovrenčić: hvala, hvala, hvala

Pjesnik i profesor na Sveučilištu u Salamanki Alfredo Pérez Alencart dugogodišnjoj suradnici Željki Lovrenčić i prijateljima okupljenima u prestižnoj zagrebačkoj knjižnici uputio je i inspirativno pismo:

Želio bih vam reći da poznajem Željku Lovrenčić i da joj odajem priznanje zbog njezinoga velikog i neprocjenljivog rada na prijevodima djela hrvatskih, španjolskih i latinoameričkih autora. Trebamo je pohvaliti bez pretjeranih metafora, uz veliki pljesak koji će potaknuti srce ove književnice putnice koja je velikodušno stavila u drugi plan pisanje mnoštva raznovrsnih eseja i dubinskih kritika kako bi se posvetila promociji tuđih djela, da još jače zakuca.
Neka zakuca jednako brzo kao što ona u trenu prelazi s hrvatskog jezika na španjolski i sa španjolskog na hrvatski ili iz Europe u Ameriku, iz Zagreba u smjeru Čilea, Paname, Kolumbije, Bolivije, Meksika, Kube…

Božica Brkan čita pismo Alfreda Péreza Alencarta / Fotografija Miljenko Brezak

Željka se osjeća kao kod kuće na mome rodnom kontinentu, ali i u Španjolskoj, mojoj drugoj domovini, koju je također gotovo čitavu proputovala ne samo fizički nego i putem književnosti – od prijevoda Cervantesa do onih suvremenih autora pa sve do Svetog Ivana od Križa, najznačajnijeg pjesnika na kastiljskom jeziku čiji će izbor ubrzo prevesti na hrvatski.
U gradu Salamanki i na našem Sveučilištu koje slavi osam stoljeća postojanja, doktorica Lovrenčić je i te kako poznata i cijenjena, prije svega zbog svojih prijevoda. (…)
Puno toga dugujemo Željki Lovrenčić, toj  Gospi od prelijevanja stihova  ili  Gospi od prevođenja  i vjerujem da je današnji događaj organiziran u Zagrebu tek mali znak zahvalnosti za njen neumoran i naporan rad na povezivanju hrvatskih književnika i čitatelja s onima od Španjolske do Patagonije na krajnjem jugu Južne Amerike.
Poštovana Željka: hvala, hvala, hvala…

20190119

Poslije predstavljanja: autorica i interes publike za knjige / Fotografija Miljenko Brezak
I za sjećanje: autorica i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi 

B. Brkan na autorskoj večeri Ž. Lovrenčić

http://www.bozicabrkan.com/zeljka-lovrencic-umjesto-kave-10-listopada-2018/ 

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/


https://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

https://www.bozicabrkan.com/nove-hrvatsko-kubanske-knjizevne-veze-iz-radionice-zeljke-lovrencic-umjesto-kave-12-lipnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-pjesnik-i-izdavac-iz-bogote-umjesto-kave-9-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-baciti-se-u-more-hrvatske-poezije/

http://www.bozicabrkan.com/tigar-bilosnic-umjesto-kave-27-srpnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/branka-primorac-na-spanjolskom-umjesto-kave-12-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/branki-primorac-vec-drugi-mato-lovrak-ujesto-kave-5-lipnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/