Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena,  trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)
Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)
Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)
S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića
Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg  raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom  tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak)
Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more. 

20190514 – 20190515 

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

 

 

 

 

Da nam živi, živi rad! – Umjesto kave 1. svibnja 2019.

Mogla sam se uz Praznik rada poigrati kavom i prvomajskim grahom, maksimirskim, Bandićevim, ali mi je to nekako neprilično. Čak je i sirotinjski, a i taj uglavnom uvozni grah pretvoren u turističku atrakciju. Još sam prošloga tjedna potpisala za 67 je previše. Zbog naše djece, ambicioznih milenijaca, koja ili odlaze van ili doma raduckaju od jutra do sutra, izgarajući. Vrijeđaju me vladini, sve agresivniji spotovi na tv, radiju i u novinama kako će nam, izglasamo li to, naša djeca imati manje mirovine i o nekakvih 40 milijardi duga. Nije li državi neugodno kada od budžetske love, love ubrane visokim stopama od (nažalost ne svih!) nas, poreznih obveznika, umjesto da kome poveća penzijicu, plaća promo protiv zakonite sindikalne akcije? Što nisu napravili besplatnu presicu kad je za to bilo vrijeme i tumačili svoju dobru namjeru do besvijesti. Ne znam medij koji bi takvu zanimljivost propustio, kad se to svih dotiče.

Radnike pospremili u penziju da bi mogli srediti tvornice

I prvojamski - uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
I prvojamski trešnjevac – uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Pred sobom ih branim kako su kratke pameti, napuhani i možda i premladi da bi znali o čemu govore, zaboravili kako su stvar njihovi prethodnici temeljito srediliosobito u industriji pretvarajući i privatizirajući tvornicu po tvornicu tako što bi prekobrojne i premlade radnike pospremali u penziju? U geslu zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nabrojila sam kako je posvećujem  / naraštajima rođenim /pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima / između socijalizma s ljudskim likom / i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima / nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene / čateksa krateksa varteksa rio rijeka / modne konfekcije osijek tekstilnog / kombinata zagreb i drugih.

Objavljena je 2014. pa dalje dopišite sami. Pada mi od muških, teških industrija prigodno napamet – Prvomajska. Siščani bi dodali Rafineriju i Željezaru, Riječani 3. maj, Puljani Uljanik…

Tri stupa k’o ni jedan

Samo u svojem odavno nepostojećem Vjesniku (istoimenima i kući i dnevniku) i u Večernjaku ne mogu izbrojiti broj krugova slanja na čekanje, pa poticajnih odlazaka s otpremninama, pa promjena ugovora na štetu zaposlenih, pa… Što mogu kad su mi sjećanja još svježa? Iako sam imala sreću da s prvim uvjetima, 55 godina starosti i 30 godina staža, iskoristim zakonske (!!!) mogućnosti da odem u privremenu mirovinu, a ne ravno na groblje. Uvjerena u učinkovitost sustava, uplaćivala sam sva tri tadašnja stupa. Nije je pokazalo učinkovitim. Još prije toga, kad je bila prekratka, posudila je država od mirovinaca da bi poslije sirotim umirovljenicima nakon puno godina vraćala posuđeno. Onda se izvukla na rat. I sad povremeno samo čujemo kako privatni mirovinski fondovi ulažu kao po savjetu države, a ne u dugoročnom interesu onih koji u njih uplaćuju, prema zdravoj pameti ili zdravoga kapitala. Penzići i mirovine nekako su uvijek rezerva na koju se računa. A na koga mogu računati umirovljenici?

Rad održava zdravlje, rad oslobađa

Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Nisam ni pomišljala da bih mogla raditi nego do 65 godina. Nikad, ni u socijalizmu ne radeći ideološki propovijedane tri osmice, nego cijeli život gotovo dvosmjenski, uglavnom bez prekovremenih (nisam ih ni tražila, ili su me dobro plaćali ili sam radila za slavu jer sam bila zaljubljenica svog posla!); novinarski uvijek nedjelja i praznika pomaknutih najmanje na dan ranije i s uobičajenim deadlineom nad glavom dnevnoga tiska… Ali da sam ostala još pola godine, bila bih mrtav čovjek. Toliko mi je bilo dobro! Transformacija države i sustava čistila je i faširala ljude, osobito moju generaciju, koja se, osim u sudaru s vlastitim idealima, našla u najvećem raskoraku očekivanja i stvarnosti. Ne rastu bolesti i troškovi za lijekove bez veze. Ministar zdravstva može tvrditi koliko mu drago kako rad održava zdravlje (neću vući usporedbi s Arbait macht Frei!).

Nije važan broj, važna je kvaliteta

Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

No, u svom desetljeće skraćenom radnom vijeku  – ni jedan pokušaj da novinari dobiju beneficirani staž nije prošao, pogotovo kad su tiskari s olova prešli na modernije tehnike – nakupila sam nepopravljive tri profesionalne dijagnoze. Radim i dalje, mnogo opuštenije – i sada ono što volim još i više – najmanje jednostruko radno vrijeme i držim se – privilegiranom. Imam (zasad) sigurnu mirovinu, ne za luksuz, ali za prostu reprodukciju dostaje da ni mi djetetu ni dijete nama zasad nismo teret, a i svoje bolesti uspijevam i rasporediti i financirati. Ali još me katkad budi san-mora da nas koji još nemamo 65 godina vraćaju na posao, kao da na burzi nema nekoliko stotina nezaposlenih novinara i kao da svako malo ne umre netko i od mnogo mlađih kolega? Kad navršim svojih 65, bojim se da bih mogla sanjati – 67!?

A voljela bih i sanjati društvo u kojem svatko neka radi koliko hoće i koliko može i da pri tome može preživjeti.

20190430 – 20190501

Post scriptum

Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali dobra je sa sindikalne maksimirske pozornice kako su radnici trošak poslodavcima, a umirovljenici su trošak državi. Još je bolji podnaslov prvosvibanjskoga kompentara Borisa Vlašića pri dnu stranice Jutarnjega lista: Hrvatski umirovljenik izgleda kao čovjek koji je sav zarađeni novac investirao u listiće u kladionici. I nikada nie dobio.

20190501 

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!


Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?

 

 

 

 

 

Baznik, pišečka marelica i vinova loza koju ne treba prskati – Umjesto kave 26. travnja 2019.

Ove godine Večernji list puni 60 godina izlaženja, a ja se veselim što se tim povodom imam priliku prisjetiti i Vrta, priloga četvrtkom, koji sam uređivala od 1992. do 2009. godine i za što sam dobila najviše novinarsko priznanje godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog za 2000. godinu.

Među umalo 200 suradnika bio mi je i Anton Baznik iz Krške Vasi kod Brežica u Sloveniji, koji ima obiteljski rasadnik Rast-BaznikNedavno je zanimljivo priču o Bazniku i njegovu rasadniku emitirala i slovenska televizija, budući da među 30 kojekakvih sorta i križanaca marelice ima i zadnju slovensku autohtonu sortu Pišečka marelica.

Opisuju je vrlo otpornom, jer nije podložna moniliji, a kad pozebe, obnovi se. Osim što su od nje pekli pekmez i sušili je, prodavali su je na zagrebačkoj tržnici.

Uz druge zanimljivosti zbog koje nekadašnji čitatelji Vrta još navraćaju u Kršku Vas ove godine Baznik za sadnju preporučuje sadnice otpornih sorta vinove loze, stolnih i vinskih, koje ne treba prskati pa su pogodne za ekouzgoj i zdravije za uživanje.

U njegovu pokusnom nasadu 300 je takvih sorta iz cijeloga svijeta!

Linkovi

https://4d.rtvslo.si/arhiv/porocila/174605702

http://www.rast-bs.si/

 

 

 

 

 

 

Monografija Zagreb Stanka Abadžića ili karakterni portreti Zagreba – Umjesto kave 6. travnja 2019.

Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.

U kontralihtu: S. Abadžić i B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.

Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, presnimljeno iz knjige
Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, tema: bicikl / Presnimljeno iz knjige

Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rataili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.

Naslovnica
Naslovnica

Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.

Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige
Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!

I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj rupi / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića
I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj ruti / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…

Stanko Abadžoć / Fotografija Miljenko Brezak
Stanko Abadžić / Fotografija Miljenko Brezak

Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.

U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.

Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak

Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.

Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530

20190401 – 20190405 – 20190406  

Translatori – Umjesto kave 4. travnja 2019.

Ne znam je li još itko osim mene sinoć u kasno doba na EuroChannelu gledao slovački film Broken Promise, što sam si, slučajno natrapavši na njega, prevela kao Neodržano obećanje. O jednoj židovskoj obitelji u slovačkoj provinciji koja si za stolom na Pesah početkom ranih četrdesetih u vrijeme njemačkog napredovanja na istok, pa sovjetskoga na zapad, obeća viđenje na istome mjestu iduće godine. Vrijeme je to kada židove, kako se eufemistički govori, odvode na rad u Poljsku. Film nije bio ni loš, pogotovo jer mi nismo snimili ni takav, ali ga nisam dogledala, jer sam izgubila živce u prijevodu.

Da sam se, s obzirom na moj poljski, oslonila na slušanje slovačkog sa stilističkom mješavinom govora/jezika ili da su stavili engleske titlove, zacijelo bih razumjela više, jer sam se odjednom zatekla da manje pratim slike, a više što to sad opet pišu dolje. Tako loše se ne prevodi ni na početničkim lektoratima prve godine. Trčaj, trčam, ili, kad ženska ugane gležanj: Uganuo sam gležanj. Više netočnih nego točnih titlova.

Ne radi se o tipfelerima, gramatičkim greškama tipa je/ijei č/ć. (Ako se dobro sjećam, uopće nije ni bilo naših dijakritičkih znakova, a Slovaci su itekako poštovali svoje naglaske!) Mora da je posrijedi ipak Translator (čitaj baš: translator!), a to odbijam gledati iz najobičnijega nepoštovanja gledatelja. Što ne kažu da ne mogu ili neće govoriti i pisati hrvatski? Je li im preskupo ili su samo nemarni? Moj Bnet, A1, pa što vam je, zaboga!? Ako neću gledati, zašto bih to plaćala? Podsjeća me to na fejsovsku čestitku: ja pišem sretan (rođendan!), a on će ustrajno: stetan! Pa tko dulje izdrži.

20190404   

Rože od papira, priručnik za izradu – Umjesto kave 30. ožujka 2019.

U vrijeme mojega djetinjstva, kako davno, najveći kompliment za lijepo cvijeće bila je usporedba s – umjetnim. A tada još nije bilo ni fine plastike, a kamoli svile da bi takvu umjetninu mogao usporediti s prirodno lijepim. Vrhunac je onda bilo cvijeće od krep-papira, koje se, da bi potrajalo duže, primjerice upleteno u vazdazelene grančice u sesvetske vijence, umakalo u otopljeni vosak, učvršćivalo žicom i oivičilo, vrlo tanko, elegantno, srebrnom ili zlatnom bojom za farbanje peći odnosno rafunga. Tada se i glavnina maski radila od krep-papira, primjerice haljinice za balerine ili cvijeće za cvjetni korzo. Renesansu krep-papira donijela je etnomoda odnosno oživljavanje starinskih ružica, vijenaca za raspela i buketića, pušleka samo za ukras, ma bili i nekadašnji, kao za mladenke i klencerice.

Naslovnica knjige

je počelo odmjeravanje tko će napraviti ne samo ljepše nekadašnje rože, tradicija sjeverozapadnje Hrvatske od Zagorja, Međimurja, Podravine do Moslavine, a zatim i oživjeti vlastite izmaštane kreacije, odmaknute od tradicije, zaredale su i mnoge radionice.  Ta je tradicionalna vještina izrade roža i rožica prezentirana od 1995. i u Muzeju Staro selo Kumrovec.

Neke od radionica po Zagorju vode i Ana Čižmeki Danica Pelko, a kako to drevno znanje, majstorstvo i radovi ne bi ponovno završili u zaboravu, zabilježile su ga i oživjele i u knjizi Rože od papira, priručnik za izradu, objavljenu u vlastitoj nakladi uz potporu Krapinsko-zagorske županije i Općine Sveti Križ Začretje. Danicu Pelko već sam imala prilike predstaviti i kao voditeljicu Male kajkavijane i donjostubičkih osnovaca s kojima je ostvarila dva izdanja Malog rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja. 

Božićna zvijezda / Fotografija presnimljena iz knjige

Zaljubljenice u zavičajnu baštinu na gotovo 150 stranica Čižmek i Pelko potrudile su se predstaviti kako vješti u rukotvorinama – odajem priznanje onima koji imaju taj talent – mogu oživjeti papirnato cvijeće ili kreirati nešto svoje, autorsko, što držim i najvećom vrijednošću knjige, koju bismo mogli nazvati i monografskom. Pogotovo jer ide u prilog zaštite toga staroga etnoumijeća.

Preporučujem je i knjižnicama, posebice školskima. Dosad je predstavljena u Svetom Križu Začretju, Oroslavju, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Krapinskim Toplicama, Donjoj Stubici, a 6. travnja bit će predstavljena u Muzeju Staro selo u Kumrovcu uz Dane starih zanata, 15. travnja u Zlataru uz Dan grada i 23. travnja u Zaboku uz Noć knjige. Dogovorena su predstavljanja i u Novom Marofu i Mariji Bistrici.

Svadbeni ukrasi / Fotografija presnimljena iz knjige

prilog ambicioznim čitateljima ide i strip izrade koji prati sve, od jednostavnih cvjetića do pravoga zagorskog kinča, cvjetnih aranžamana, jaslica, svadbenih ukrasa do nakita od krep-papira. Odgonetnite kako oblikovati više od pedeset vrsta cvjetova: anemona, afrička ljubičica i ljubičica, božićna zvijezda, božur, ciklama, cinija, dalija, drijemovac, đurđica, forzicija, fuksija, gerber, gladiola, hibiskus, iris, ivančica, jaglac, kadifica, kala, karanfil, kukurijek, lopoč, ljiljan, ljubičica, maćuhica, mak, maslačak, narcisa, ružin pupoljak, šafran, šumarica, tratinčica, tulipan, uresnica, visibaba, vodopija, zlatica, zumbul, zvončić, kuglica za bor, češer, cvjetna grančica, pisanica…

Vijenac za raspela / Fotografija presnimljena iz knjige

Knjiga Rože od papira, priručnik za izradu Ane Čižmek i Danice Pelko stoji 100 kn, a možete je naručiti na e-mail pelkodanica@gmail.com ili na mob: 098/706-452. 

20190329

Link

Čudesna večer u Donjoj Stubici

Umjesto kave 9. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Sve Moje prve knjige učiteljice Karmen Soldo – Umjesto kave 29. listopada 2018.

 

Ljudi i brodovi – Umjesto kave 29. ožujka 2019.

Kako je krenulo, poslije posvete u svojoj zbirci Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. u kojoj sam pobrojila brojne propale tekstilne tvrtke, morat ću nastaviti Mukom 2019. i posvetom – nabrajanjem propalih tvrtki muške industrije. Gledamo fotografije koje je moj Miljenko Brezak snimio davno, pa smo naišli na posjet studenata njegove zagrebačke ekonomije vjerojatno ranih sedamdesetih, tada divu pulskom Uljaniku. Isluženi ljudi, isluženi divovi. Samo možda tada građeni brodovi negdje još plove… Svima: mirno more.

Fotografija Božice Brkan.
20190329
P. S. Dan kasnije na temu istarskih škverova u propadanju, uz neizvjesnost stečaja i privođenje dojučerašnjih vlasnika i direktora, prigodno i ne bez utemeljenja zalijepila se izjava mladaca iz Nove ljevice o tome da se ugasi industrija kao ideja.
Tri dana nakanjujem: da li da je zalijepim uz ili ne?
20190401
link
http://www.bozicabrkan.com/snimio-miljenko-brezak-photo-by-miljenko-brezak-umjesto-kave-21-ozujka-2018/

Predstavljena Miselnica Ivice Ivankovića – umjesto kave 23. ožujka 2019.

Posljednjih se godina na dijalektima i zavičajnim govorima piše, a i objavljuje natprosječno radova, a to znači i povećanu konkurenciju i razinu kvalitete te zanimljivu raznovrsnost. Rukopis Ivice Ivankovića nedvojbeno će još pridonijeti tome.  

Recenzentica knjige Božica Brkan govori o Miselnici / Fotografija Miljenko Brezak

Tako sam napisala u recenziji Ivankovićeve zbirke pjesama  Miselnica  dodavši kako, iako je glavnina tekstova nastala prije više godina u različitim prigodama i s različitom namjenom, na primjer za uglazbljivanje i javno izvođenje, sebi za dušu i slično, zbog samokritičnosti autora uglavnom je nepoznata. Nažalost, jer tekstovi su izuzetno zanimljivi i kao cjelina i pojedinačno i umnogome osvjetljavaju kontekst u kojem autor djeluje, ali koji ne pripada recentnome kreativnom književnom ozračju, nego više novinarskome i popularno-znanstvenom, istraživačkome, kako u radijskom mediju, tako i u izvođačkome i profesionalnome i amaterskome (ples, pjesma), ali se, kao i primjerice rekonstrukcija i obnova narodnoga ruha, također usredotočuje i oslanja na narodnu baštinu i tradiciju, napose kajkavsku. (…)

Ivica Ivanković pokazuje svoju prvu knjigu / Fotografija Miljenko Brezak

Kada se ruralni prostor neprestano prazni, a danomice izumiru ne samo govornici lokalnih govora, nego i cijeli govori i jezici, hvalevrijedan je svaki pokušaj da se sačuva išta od toga. Osobito je hvalevrijedan trud i radost koja proizlazi iz aktivnosti ljudi poput Ivice Ivankovića, koji obrazovani i predani svojoj misiji, nesebično okupljaju i s onima koje okupljaju dijele bogatstvo koje su stekli i obrazovanjem, ali i vlastitim dugogodišnjim djelovanjem u svojoj i drugim sredinama u različitim vrstama kreativnosti. Iako bi se zacijelo jednostavnije mogao posvetiti svojoj umjetnosti samostalno, njemu nije teško poput blaga iskapati oko sebe i tekst narodne popijevke i notni zapis u različitim verzijama i plesni korak i oglavlje ili obuću, motiv veza… i detalje govora koji nitko još nije ni u kojoj prilici ni za kakav povod zapisao, a kamoli na njemu duboko razmišljao o životu i gnjavio se kako će ga, neusustavljenoga, uopće zapisati. Zato taj vrijedan rad treba što prije objaviti.

Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle

I objavljena je Miselnica s tim mojim tekstom kao Proslovom. Najprije smo je na Svjetski dan poezije 21. ožujka 2019. predstavili u emisiji Kajkavijana Ane Lacković Varga na Radio Sljemenu, dijelu i Ivankovićeva Hrvatskoga radija, a sinoć navečer u pjesnikovu Kupljenovu s istoimenim KUD-om, Vokalnim kvintetom Vanka (Maksimilijan jer nedaleko rođen!), PS Tetice iz Demerja, čitačicom Jasenkom Miholić Rukavinai izvornim čitačem Igorom Pavićem.

Igor Pavić čita Misel o križu / Fotografija Miljenko Brezak

O zbirci smo govorile Jasna Horvat, urednica zbirke i u ime izdavača Udruge Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine, i ja. Hvalevrijedan je Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle (ove godine sa tri knjige podržala i Zagrebačka županija) u kojem je objavljeno dosad desetak knjiga.

Jasna Horvat govori u ime nakladnika – Udruge Ivana Perkovca / Fotografija Miljenko Brezak

Ivankovićeva Miselnica, lijepa je knjiga ilustrirana licitarima, s anđelima u boji kupljanske predače, podsjetila me na lijepu mudrost Neila Gaimana sa suvenirske torbe iz New York Public LibraryA book is a dream you hold in yout hand./Knjiga je san koji držiš u svojoj ruci. Veliku Jabuku povezala sam sa starinskim sortama jabuka iz kupljenskoga kraja poput božičnice zapravo s nečim što se globalnom engleskom suprotstavlja zavičajnim kajkavskim govorom i životom ne akceleriranim nego zgusnutim mudrošću ne u jedan dan, godinu, čak niti u spominjanih 13 godina u kojima je nastajala, nego u kondenzat cijeloga jednog života koji opet stane u dlan.

Marija zaspala, izvode Marija, Ivica i Marica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

Autobiografija, kronologija jedne ljubavi, ljetopis Kupljenova

Miselnica 
znakovito nosi datum izlaska 14. veljače 2019., Valentinova, i u posveti kaže: Mojoj Katici s ljubavlju i od srca. Ona je, dakle, i ljubavna izjava, kronologija i jedne ljubavi i ispunjenoga zajedničkog života udvoje ispunjenoga dobrim starim vrijednostima od obitelji do dobrih ljudi oko sebe, uopće. Tako je ona (auto)bigrafski kondenzat ne samo svoga autora, pjesnika, nego i ljudi oko njega, koji sami nemaju sposobnost pjevati i opjevati, spoj pojedinačnog umjetničkog i kolektivnoga (narodnoga ili pop) nadahnuća Miselnica tako postaje i mudroslovni pjesnički ljetopis Kupljenova, pionirska knjiga na kupljenskom govoru, jeziku. Zavičajnica.

Medna roso gdje si zimovala, izvode PS Tetice iz Demerja / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković je, naime, dosad objavio etnološke knjige i nacionalne težine Hrvatske narodne nošnje, Narodna nošnja Korduna – Hrvatski Blagaj Kupljenski spomenar – 1. diel – tanci i popievke te mnoge druge napise, ali ne na tome svome materinskom govoru, na kojem je, i to ne posve čistom, prije dvadesetak godina jedino Ivičina susjeda Zorica Jandras objavila pučke igrokaze za potrebe izvedbe na pozornici.

Jasenka Miholić Rukavina čita Misel o viencu – demerskomu / Fotohrafija Miljenko Brezak

Miselnicu sam opisala i kajkavskim stihovnim selfiem i svojevrsnom samopomoćnom knjigom, selfhelp, jer ima misel nastalih iz različitih iskustva u različita vremena, za svaku priliku, primjerice Misel za pričetek, Misel na dar, Misel o KAJu, Misel i popievka o Mariji, Misel o križu, Mučna misel, Misel raspetnička, Misel raspetnička druga, Misel o sniežnomu Božiću, Misel kaj beži, Misel o žalosti, Misel o vremenu, Misel o pajdašiji, Misel o pravičnoj pameti, Misel o lienu, Misel o popievki, Misel rodnoravnopravna, Misel o Bogu,  Misel o viencu – demerskom, Misel o viencu – kupljenskom, Falična misel, Misel i-mati, Misel na pomoč, Misel o deci, Misel o dobrini i dobroti, Misel o lefkoti, Misel o živleju, Misel o jakosti, Misel sagdanja, Misel nekakova, Misel o čoveku, Misel o hrabromu, Misel o poštenju… Ivankovićeve su Misli poput malih molitvi; teme katkad za duboko razmišljanje, a katkad opuštajućih za prije spavanja ili motivirajući za započeti dan. Sve kako bi svatko od nas, tko hoće, mogao iščitavati i misliti si svoje, baš vlastite misli, svoju miselnicu. Ili kako kaže Ivica Ivanković u stihu:

Liepo je nekakovu misel / v svoje glave imati / jer unda naviek moreš / nekaj od srca spisati / il nekaj nekomu dati.

Ivica Ivanković. PS Tetice iz Demerja i KUD Kupljenovo / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica kao oblizeki, osebušek…?

Miselnica
– kako lijepa riječ! Nadam se da će ta – iako bi Internet htio, slovenska riječ – biti jedna od onih, kajkavskih, dijalektalnih, neprevedivih, koje će se uživjeti u hrvatski standard, kao što umišljam da je to uspjelo mojim riječima oblizekiosebušek i sl. Jer – kako prevesti miselnicu? Misaonicom? O, Bože!

Autor Ivica Ivanković čita Misel o popievki / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica, nažalost, nema rječnik tumačenja manje poznatih riječi i fraza. Gospodin Ivanković najavljuje rad na posebnom kupljenskom rječniku, jer on, kao ni govor, ne pripada onome kajkavskoikavskome. Uz životne teme važne za ovo podneblje te napisane, zapisane kajkavske riječi – riči, rieči, reči – neistraženo su nedvojbeno bogatstvo. Ilustrirala sam to načinom pisanja, jer sam upravo primjere iz Ivankovićeva tada još rukopisa navela i u malom istraživanja i članku Kako pišu recentni kajkavski pisci? za 17. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. Kako se oslanja na pisanje po zvučnosti, ima višestruke paralelizme sa v-f-h, ije-je, na kraju riječi i na početku riječi itd.

Dober večer Bog daj izveli su Ivica Ivanković i VK Vanka / Fotografija Miljenko Brezak

Zanimljivo, egzotično i začudno ne preko mora nego – doma

Ivica Ivankovićmoj je višestruki kolega (studijem i polonist, životnim interesima od baštine do umjetnosti, zanimanjem medijskim itd.), ali kojega poznajem jedva dvije godine. Bitno je mlađi, rođen 1968. kad sam ja gotovo već objavila prvu pjesmu. S obzirom na životno te uredničko, novinarsko i književno iskustvo, dopustila sam si sugestiju kolegi pjesniku da, iako je vrlo osobna, knjigu ne okrsti osobno, Ivekovom miselnicom, kako je namjeravao, nego  Miselnicom. Možemo se složiti: pun pogodak.

Ivica Ivanković piše posvetu kajkavskoj književnici bistranjki Veri Grgac / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković u njoj je zavičajac, kajkavac, etnolog, folklorist i fokloraš, novinar, ali s visokointelektualnim pristupom Hrvata Europljanina 21. stoljeća koji zanimljivo, egzotično, začudno poput mnogih suvremenika ne nalazi u prekomorskim zemljama nego doma, u Kupljenovu.

Obitelj Ivanković poslije predstavljanja knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković

MISEL O KAJU

* spisana h jesen 2007. leta Gospodnjega za koncert
“Dragi naš KAJ” Ansambla LADO

Kaj je tu h vuglecu grude domače?

Em zna se da tu KAJ je
teri se zdavna na se strani nudi
kak falačec fine,
dišeče i prfke horvatske pogače!
Tu KAJ je teri zdavna
kaj kaplja rose nebeske
trdu i žejnu zemlicu namače
.

Kad onak od oka, z juga il z istoka „Liepe naše“
pogledneš čez sredinu, prama zahodnoj strani,
tam kam sunce zahaja,
tu ti je taj KAJgotni vrtek
kaj ti je sem kajkavcem i KAJu
stara domaja.

KAJ se je tud sikud i sikak, kaj zlievka,
z goranskoga kraja čez Pokuplje
se do Save zlejal.
Vu cielom tom kraju vnogi si je kajkavec
na KAJu premišljeval, zmišljuval, zdihaval, spisaval,
suze točil i joči brisal,
popieval si il se smejal!

Bum te još podsetil, pajdaš moj dragi,
tu h vuglecu zemle horvatske
KAJ je kak drobnih tičekof gniezdo zvito.
Stoji tak kaj i Zagreb,
koj sa ta Prigorja naša – naviek ponosito!
KAJ ti je i tam, malo dalše,
vu Zagorju kaj je med zelenemi bregi skrito
.

I kad veliš – KAJ – to ti je još čudaj toga:
to ti je Turopolje – ravnica plemenita i plodna;
to ti je i Moslavina – stara zemla vinorodna;
to ti je Međimurje malo i Podravina široka i ravna; t
o ti je Pokuplje i Posavina skup
dvie vode kaj dvie sestre,
a zemlica jena, jedina, vodoplavna.

Zato me naj več pitati – kaj je tu h vuglecu grude domače?!
Preveč bi toga za povedati bilo
pak ti bum još same ovak rekel:

KAJ – to je ciela jena misel
od Boga dana, od ljudi odebrana
misel kratka, riečka drobna
kaj se h glave mota,
po jeziku plete
ili te na srcu peče!

KAJ ti je misel – bežuča i fletna kaj ti
kej Krapina, Bednja, Sukla il Ilova
koj Kupa i Sava
kaj Mura i Drava,
po žilaj žlaburi
i čez ljucko živleje po malo preteče.

Dovr. 20190323

 Link

Na Kajkavijani hrvatskoga radija Sljeme o Miselnici

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju

 

Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2018.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića