Bročka rič – Umjesto kave 3. srpnja 2019.

Čistim stare novine, pa u Slobodnoj od 30. lipnja 2019. na stranici 9. u Vodiču 021 nailazim na Izbor dana – Dojdite čut bročku rič: ‘Fola ti Bože’ u Nerežišćima. Promocija spomenute zbirke pjesama Nenada Kuščevića u 21 sat na Trgu sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču. Dojdite čut bročku rić, poručuju organizatori jer – prihod od promotivne prodaje knjige autor poklanja fondu Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“.

I tad se sjetim kako otočki roditelji djece s teškoćama u razvoju tjednima i mjesecima uzaludno apeliraju da im se pokriju troškovi za trajekt i to što njihova djeca trebaju. Životno. A nehotice sam kliznula u aktualni politički kontekst s naslovnice i prednjih strana svih tiskovina: Brač, Nerežišća, ministar Kuščević, Bogu hvala. Bahaćenje sve po zakonu. Sram me je, ne znam čega više, sram me je.

20190703

Beč: No Coffee take away!? – Umjesto kave 25. lipnja 2019.

U tekst Coffee to go – Umjesto kave 27. travnja 2019. dopisala sam danas post scriptum:

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

 

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

 

Nikom određenom u glazbi ili sudbina pjesme – Umjesto kave 17. lipnja 2019.

Čudni su putevi ne samo ljudi nego i nekih pjesama. Moja pjesma dipovci ah dipovci napisana je i prvi put objavljena kao kozerija u tvorničkom listu DIP-a Novoselec 1974., a potom je pokupila više nagrada kao ljubavna pjesma, među ostalim i na Ratkovićem večerima u Bijelom Polju. Pjesma zahvalnica Zagorcima u Poznanovcu za nagradu za dipovce i uspavanka ajči ajči godinama je bila jedina moja kajkavska pjesma, a ona sam se morala braniti od određivanja da sam dijalektalna pjesnikinja. Minijatura Vermut iz ranih osamdesetih prošloga stoljeća tek prevedena, poslije engleskog i njemačkog i na španjolski, odjeknula je u nekoliko predstavljanja hrvatskih pjesnika u Bogoti u Kolumbiji 2018. za mene tako potresno da sam pitala prevoditeljicu Željku Lovrenčić što je ona zapravo prevela, ispjevala. A tu moju kej pesmu, koju su kolege pjesnici (neki i liječnici!) nakon prve izvedbe u Selcima prozvali ginekološkom, sjajno je na čakavski prepjevala Vlasta Vrandečić Lebarić i najljepši mi je doživljaj kad je odnosno kad te dvije pjesme izvodimo zajedno. Dokaz je i na You Tubeu. Kajkavsku sam pjesmu napisala slično svojoj pjesmi ta moja pjesma na standardnom hrvatskom, ali sam na nju zaboravila. Ne znam bih li se sjećala mladačke pjesme Nikom odredjenom, da je nisam konačno uvrstila u zbirku Bilancu 2.0, ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011. Sad me je na nju podsjetio posebnim darom moj Miljenko Brezak. Dok sam ja, još tinejderica, gimnazijalka, bila na ljetovanju, moj je momak, misleći na mene komponirao moje stihove. Zapravo, neprestano je naručivao, ali ja stvarno ne znam pisati tekstove čvrste forme i rime, koji bi se mogli lako komponirati.

Božica Brkan

nikom odredjenom

razgrni rukom moju kosu
i kaži
još neće žetva
otpuhni dvije-tri vlati
s dlana
i sačekaj da vode kišne
nabubre
usidrene u zatonu

da ih pustiš
prema
moru
prema
ušću

i pokaži im put
možda su selice

a ako se ne vrate
zasij u jesen
ozimu

i žanji

30.6.1972. – 27.4.1973.

Uglazbio Miljenko Brezak

20190617

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Eduardo Bechara Navratilova: Baciti se u more hrvatske poezije

 

Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković – Umjesto kave 28. svibnja 2019.

I na sam spomen kajkavskoga, netko se uhvati na udicu starinskih, umirućih, gotovo mrtvih jezika. Dok se sa zluradošću broje (sve brojniji!) lokalni pjesnički natječaji, susreti i izdanja, ne bez sumnje spominju se sve rjeđa, neusustavljena znanstvena istraživanja. Obično se kaže kako samo zahvaljujući entuzijazmu i, kao da je posrijedi kakav advokatski posao, radu probono, objavljuju se natprosječni radovi koji i taj dio hrvatskoga, bio jezik ili dijalekt, održavaju živim. Posebice baš ona najmanje istražena ili posve neistražena (jezična i zemljopisna) područja. Pisala sam ne jednom upravo o takvim primjerima na kojima su mnogi zaljubljenici radili uporno i po dva desetljeća, primjerice Mali rječnik kajkavskoga govora stubičnoga kraja u Osnovnoj školi Donja Stubica i usporedni rječnik kajkavskih govora Čuvari baštine Srednje škole Delnice. Koliko sam ponosna, toliko sam zavidna što se tako ne odnosimo prema mojem zavičajnom kajkavskom po Moslavini. Ni literarno ni znanstveno.

Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Dijalektologinja Marina marinković sa svojom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

E, jedan od novih sjajnih primjera je knjiga Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara Marine Marinković, koji su zajedno potkraj 2018. objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Ogranak Matice hrvatske Delnice. Na predstavljaju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu sredinom travnja rad mlade dijalektologinje rođene 1983. u Karlovcu, znanstvene suradnice u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU, na projektu Istraživanje hrvatskih dijalekata, visoko su ocijenili prof. dr. Josip Lisac, dr. sc. Anita Celinić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić. Rekoše: posebnan događaj, poseban monografski rad. To prije, što je govor istočnoga istraživan mnogo manje od govora zapadnoga Gorskog kotara, kraja koji je zanimljiv povijesno te zbog prijelaznih i miješanih govora, osvjedočenih u ne osobito brojnim radovima, o čemu također, kao o svojevrsno kontekstu, možemo doznati u knjizi.

Posljednji je trenutak, ocijeniše vrlo upućeni stručnjaci i znanstvenici, da se zabilježe izvorni govori uopće, jer, kako je i sama autorica rekla, nestaje izvornih govornika – u nekim se selima ni prije desetljeća više i nisu mogli pronaći – a oni koji bi se još nečeg i mogli sjećati, nisu više osobito ni zainteresirani za intervjue kojima ne vide svrhe/smisla. Budu li pogledali u 260 stranica knjige dr. sc. Marine Marinović, čak i ako ne znaju očitati svaku oznaku u zapisanome, čak i ako ne poznaju kazivače ili su oni već pokojni, moći će biti ponosni što je istraženo ne samo vrlo temeljito sad i uknjiženo nego i uvršteno u Općeslavenski lingvistički atlas.

O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak
O dobroj knjizi samo dobro, predstavljači: dr. sc. Anita Celinić, prof, dr. sc. Josip Lisac i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić / Fotografija Miljenko Brezak

Za razliku od onih profesionalacakoji u manje od tjedan dana pokušavaju na terenu istražiti i po desetak govora, mlada izvorna govornica već se godinama udubljuje u svoju temu, otkako je 2004. na drugoj godini studija za predmet hrvatske dijalektologije kod prof. dr. sc. Mire Menac Mihalić na terenu snimila i obradila svoj prvi govor. Doktorirala je 2015. s disertacijom Fonologija i morfologija istočnogoranskih kajkavskih govora. Otkako se zaposlila sustavno istražuje dalje uočavajući brojne promjene u govorima, tome kulturnom dobru, da bi iz, u disertaciji obrađenih više govora istočnogoranskoga poddijalketa (uključeno 19 dijalektoloških punktova!), izdvojila tri – Lukovdol, Osojnik, Smišljak – te ih analizirala i opisala fonološki, morfološki i rječotvorbeno.

M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
M. Marinković potpisuje knjigu B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica uvodno sama kaže kako je njezina knjiga namijenjena dijalektolozima, akcentolozima, slavistima, studentima slavističkih filologija te svim lingvistima zainteresiranima za kajkavsku dijalektološku i jezičnopovijesnu problematiku. Dodala bih i nama zaljubljenicima u svoj jezik, ponajprije kajkavski, te onima koji će to tek postati.

20190527

linkovi

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

 

 

 

 

 

Kiosci – Umjesto kave 24. svibnja 2019.

Znakovito je da već godinama nemam svoj kiosk. Ja, koja se nekad nisam ni selila onamo gdje u blizini nije bilo kioska s prvim, večernjim izdanjima novina!? (Ne znam više uopće izlaze li večernja izdanja i ima li uopće više izdanja!) Ja, kojoj se 2006. ponajprije na kioscima – tada ih je u hrvatskoj bilo valjda još 7000! – rasprodala umalo cijela naklada 15.000 primjeraka zavičajne čitanke OblizekiMoslavina za stolom!?

Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak
Kiosk u Ulici Braće Domany u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Ne bih se toga ni sjetila da Goran Pavlović i njegov Ja trgovac magazin i agencija Hendal nisu proveli jedno od svojih uobičajenim mjesečnih tržišnih istraživanja i, ovaj puta baš o kupnji na kioscima. Pa što su doznali tijekom travnja 2019, ispitujući one koje nazivaju nacionalno reprezentativnim uzorkom građana Republike Hrvatske starijih od 16 godina?

Najviše ispitanika navodi da na kioscima kupuje rijetko (45,8%). Značajno manje, 19,7% ispitanika na kioscima kupuje nekoliko puta mjesečno, 15,8% tvrdi da na kioscima kupuju barem jednom tjedno te 11,1% koji to čine nekoliko puta tjedno. Samo malen dio ispitanika, njih 5,4%, na kioscima kupuje svakodnevno, a nikad samo 2,3% ispitanih.

Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin
Kiosk na Trgu bana Josipa Jelačića / Ja trgovac magazin

Što na kioscima kupuju? Najviše, prema odgovorima, tiskovine (22,3%) i bonove za mobitel (21,4%), zatim cigarete (15,6%), karte za prijevoz (14,4%) i slatkiše (13,4%). Izrazito rijetko na kioscima se kupuje piće (4,2%). (A sjećam se odavno zatvorenoga kioska kod nas na Jarunu koji je radio 24 sata i živio od noćne prodaje pića, alkoholnoga, a čak je imao i posebnoga noćnog prodavača, snagatora. Novine su mu bile zadnja rupa na svirali da sam otišla drugamo. Sad i nemamo kioska, a novine imamo u dućanu.) Ukupno 8,7% ispitanika na kioscima kupuje proizvode koji ne pripadaju niti jednoj od ovih kategorija. Na pitanje koriste li neke od dodatnih usluga na kioscima poput plaćanja računa, slanja paketa ili kupovine ulaznica, navodi istraživanje, većina ispitanika navodi da koristi takve usluge (58,6%).

E, sad ono zbog čega su kioski zapravo izmišljeni, jer nose ime Tisak, naslijeđeno od Vjesnika. (Nadam se da kiosci Slobodne Dalmacije i Novoga lista bar lokalno još postoje.) Znakovito je, proizlazi iz istraživanja, da čak 41% ispitanika na kioscima nikada ne kupuje dnevne novine, a tek nešto manjih 39,1% navodi kako dnevne novine na kiosku kupuje rijetko. S druge strane, jedna petina građana dnevne novine kupuje češće – barem jednom tjedno (13,6%) ili svakodnevno (6,3%). Slično je i s kupovinom časopisa ili magazina koje uopće ne kupuje 36,4% građana, a da to rijetko napravi navodi njih 37,8%. Četvrtina građana je ipak aktivnija pa časopise/magazine ponekad kupuje njih 21%, a da im je to redovita navika ističe 4,7% ispitanih.

20190524

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1
Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia

 

 

           

Ovce koje piju more Stanka Ferića – Umjesto kave 15. svibnja 2019.

U nepunih pet godina postojanja Fra Ma Fu festival reportaže i reportera možda nije uspio zadržati posustajanje kraljice novinarstva, ali je podsjetio na mnoge vrlo talentirane reportere. Jedan od njih nesumnjivo je i moj dugogodišnji suradnik u Večernjakovu Vrtu Stanko Ferić, koji je svijet neprestano iznova otkrivao i opisivao ga i snimao.

Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko Ferić na svojoj prvoj izložbi, dalmatinska tema u rodnoj mu Slavoniji (Fotografija Miljenko Brezak)

Još prije dvije godine, stjecajem okolnosti kad sam i ja bila ondje predstavljena,  trebao je biti predstavljen tom izložbom na Pustari Višnjica, ali je njegova izložba fotografija o Kornatima u slavonsku pastuharnu donijela dašak juga, Dalmacije, kamena, mirisnoga bilja i mora tek 12. svibnja 2019. Bio je to središnji događaj projekta Fra Ma Fu festival u gostima kojim su Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO) iz Virovitice i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva s Pustarom Višnjicom u zelenuHrvatsku doveli plavu otoke Murter i Kornate. (Ne bih ja bila ja da ne dodam kako su Dalmoši Slavoncima i novinarima pripremili gulaš od kornatske janjetine s bižima!)

Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)
Jedan od kornatskih triptiha (Fotografija Stanko Ferić)

Ovce, dakako ne piju more, ali su odličnu badzuŠibenčani prodali pridošlici Feriću, koji je, kao što bi svaki radoznao novinar, krenuo za pričom na Kornate i još se nije zaustavio u potrazi za još boljom i još boljom pričom.Unatoč brojnim aktivnostima, iznenadilo me je, a to mi je majstor otkrio tek poslije, kako su Ovce koje piju more njegova uopće prva izložba u karijeri započetoj 1973. godine!

Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)
Tarac, Kornati (Fotografija Stanko Ferić)

Jako sam ponosna – a i Franjo Martin Fuisodnosno Fra Ma Fu, koji je prije gotovo osamdeset godina pišući reportaže i o Kornatima nadahnuo održavanje festivala – ljepotu koju je i tu ovjekovječio kao što je to činio na Vrtovim stranicama pišu o ljudima, gastronomiji i sličnim temama. Itekako se sjećam oduševljenja Vrtovom kolumnom Žabarom na peškariji, gdje je otkrivao manje poznate morske vrste i načine, često nesvakidašnje, pa i kontinentalne, kako ih blagovati.

S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)
S otvorenja izložbe: organizatori Goran Gazdek, Ksenija Plantak i autor Stanko Ferić (Fotografija Božica Brkan)

Stanko Ferić je rođen 10. lipnja 1954. u Starim Mikanovcima u općini Vinkovci. Do 1986. živio je i radio kao novinar, javni i kulturni djelatnik u Slavonskom Brodu, a od 1986. živi i radi u Šibeniku. Profesionalni novinar od 1976., publicist od 1979. Radio je kao profesionalni novinar Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Vjesnika, Poleta, Slobodne Dalmacijete kao dopisnik i suradnik brojnih drugih časopisa i revija (Arena, Studio, Nautika, Playboy, Vikend, Hrvatski zemljopis, Orka, Hrvatska arhitektura itd.).

Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)
Stanko i Diana Ferić te Božica Brkan na Višnjici (Fotografija Miljenko Brezak)

Šef dopisništva Večernjeg lista u Šibeniku bio je od 1987. do 1998., kada preuzima dopisništvo Jutarnjega lista. Te, 1998. godine osniva prvi samostalni obrt za izdavačku djelatnost, opskrbu medija vijestima, informacijama i fotografijama u Dalmaciji. Od 2008. kao medijski poduzetnik pokretač je i urednik časopisa za odgoj, obrazovanje, kulturu, zaštitu baštine i promicanje šibenskih zavičajnih vrijednosti Šibenik tm / Volim Šibenik koji od početka 2015. izlazi pod imenom Volim Šibenik.

Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića
Kornat, Ropotnica i Opat očima i fotoaparatom Stanka Ferića

Ferić je autor jei turističkih edicijaMurterski otočni brevijar, vodič po Kornatima i Nacionalnom parku Kornati (Murter, 1999.), Rijeka Krka i Nacionalni park Krka (Šibenik, 2000.), U slast! gastronomsko-turistički vodič Šibensko-kninske županije (Šibenik, 2000.) te projekta Šibenski takuin & šibenski bagatin suvenirski novac (Šibenik 2013. i 2014.).

Nakon godina: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Nakon godina ponovni susret na izložbi: Stanko Ferić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Stanko Ferić piše mi:

Trenutačno na internetu uređujem časopis Volim Šibenik (ranije se zvao Šibenik tm), koji ćeš naći upišeš li u tražilicu volim šibenik, ili volim šibenik.issuu. To je online kiosk putem kojeg  raspačavam časopis koji izlazi od 2011. Do sada su objavljena 64 broja. Kao Šibenik tm izlazio je kao vrlo luksuzni i ambiciozni dvomjesečnik na 86 stranica. Zatim ga je pogodila kriza pa je na traženje čitatelja nastavio izlaziti u trliš-izdanju (na običnom novinskom papiru). Uspjeli smo ga uzdići do respektabilne naklade na boljem papiru, ali manjem broju stranica pod novim imenom Volim Šibenik, ali je i tom  tiskanom izdanju presudio novi udar krize. Od početka 2018. časopis izlazi samo u digitalnom obliku. To i nije tako loše jer je čitanost iznenađujuće velika, ali mi je ipak žao jer ja sam čovjek od papira, a još uvijek imamo i dosta čitatelja koji ne vole ili ne znaju konzumirati novine na internetu. Imamo pedesetak čitatelja kojima šaljemo PDF pa ga oni sami printaju u lokalnim kopirnicama.

Izložbu su ozvučili mali mandolinisti iz Osnovne škole Jezer pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija MIljenko Brezak)
Izložbu su odlično ozvučili mladi otočki mandolinisti iz Osnovne škole Jezera pod vodstvom profesora Ivana Korunića (Fotografija Miljenko Brezak)

Za tebe će biti zanimljiva izdanja časopisa pod imenom Volim Šibenik jer imaju redovitu rubriku GASTRO BAŠTINAu kojoj ćeš naći puno starih, zanimljivih, bizarnih i urnebesnih recepata. I prije toga smo imali gastro rubriku, ali je ona četiri godine bila podređena brendiranju Rudolfa Rudija Štefana, vlasnika restorana Pelegrini koji je ove godine drugi put dobio Michelinovu zvjezdicu.

Uz časopis koji izlazi mjesečno, Diana (Ferić, supruga, također odlična novinarka, op. B.B.) i ja imamo elektronički medij na internetu ŠIBENIKNEWS koji se odaziva na www.mok.hr . Inače, piše mi dalje novinar i urednik koji ne odustaje od novinarstva neovisno o mediju i krizama, naš časopis deklariran je i registriran kao časopis za kulturu sjećanja (te, čuvanje i promicanje zavičajnih vrijednosti i baštine). Imali smo viziju neke vrste franšize (Volim Brod, Volim Zagreb, Volim Osijek, Volim Split…) ali nismo uspjeli pronaći ekipe koje bi u svojim sredinama pokrenule takve časopise. Smisao projekta bio je u razmjeni tekstova i sadržaja.

Neumorni Stanko Ferić još u potrazi za svojim ovcama koje piju more. 

20190514 – 20190515 

Linkovi

Gulaš od kornatske janjetine s graškom na Pustari Višnjica

Fra Ma Fu u gostima na Pustari Višnjica: Murteranima bošpor iz Sopja

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Mikeški jestevnik iz Srednje strukovne škole na ponos svih Virovitičana

 

 

 

 

Da nam živi, živi rad! – Umjesto kave 1. svibnja 2019.

Mogla sam se uz Praznik rada poigrati kavom i prvomajskim grahom, maksimirskim, Bandićevim, ali mi je to nekako neprilično. Čak je i sirotinjski, a i taj uglavnom uvozni grah pretvoren u turističku atrakciju. Još sam prošloga tjedna potpisala za 67 je previše. Zbog naše djece, ambicioznih milenijaca, koja ili odlaze van ili doma raduckaju od jutra do sutra, izgarajući. Vrijeđaju me vladini, sve agresivniji spotovi na tv, radiju i u novinama kako će nam, izglasamo li to, naša djeca imati manje mirovine i o nekakvih 40 milijardi duga. Nije li državi neugodno kada od budžetske love, love ubrane visokim stopama od (nažalost ne svih!) nas, poreznih obveznika, umjesto da kome poveća penzijicu, plaća promo protiv zakonite sindikalne akcije? Što nisu napravili besplatnu presicu kad je za to bilo vrijeme i tumačili svoju dobru namjeru do besvijesti. Ne znam medij koji bi takvu zanimljivost propustio, kad se to svih dotiče.

Radnike pospremili u penziju da bi mogli srediti tvornice

I prvojamski - uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
I prvojamski trešnjevac – uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Pred sobom ih branim kako su kratke pameti, napuhani i možda i premladi da bi znali o čemu govore, zaboravili kako su stvar njihovi prethodnici temeljito srediliosobito u industriji pretvarajući i privatizirajući tvornicu po tvornicu tako što bi prekobrojne i premlade radnike pospremali u penziju? U geslu zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nabrojila sam kako je posvećujem  / naraštajima rođenim /pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima / između socijalizma s ljudskim likom / i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima / nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene / čateksa krateksa varteksa rio rijeka / modne konfekcije osijek tekstilnog / kombinata zagreb i drugih.

Objavljena je 2014. pa dalje dopišite sami. Pada mi od muških, teških industrija prigodno napamet – Prvomajska. Siščani bi dodali Rafineriju i Željezaru, Riječani 3. maj, Puljani Uljanik…

Tri stupa k’o ni jedan

Samo u svojem odavno nepostojećem Vjesniku (istoimenima i kući i dnevniku) i u Večernjaku ne mogu izbrojiti broj krugova slanja na čekanje, pa poticajnih odlazaka s otpremninama, pa promjena ugovora na štetu zaposlenih, pa… Što mogu kad su mi sjećanja još svježa? Iako sam imala sreću da s prvim uvjetima, 55 godina starosti i 30 godina staža, iskoristim zakonske (!!!) mogućnosti da odem u privremenu mirovinu, a ne ravno na groblje. Uvjerena u učinkovitost sustava, uplaćivala sam sva tri tadašnja stupa. Nije je pokazalo učinkovitim. Još prije toga, kad je bila prekratka, posudila je država od mirovinaca da bi poslije sirotim umirovljenicima nakon puno godina vraćala posuđeno. Onda se izvukla na rat. I sad povremeno samo čujemo kako privatni mirovinski fondovi ulažu kao po savjetu države, a ne u dugoročnom interesu onih koji u njih uplaćuju, prema zdravoj pameti ili zdravoga kapitala. Penzići i mirovine nekako su uvijek rezerva na koju se računa. A na koga mogu računati umirovljenici?

Rad održava zdravlje, rad oslobađa

Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Nisam ni pomišljala da bih mogla raditi nego do 65 godina. Nikad, ni u socijalizmu ne radeći ideološki propovijedane tri osmice, nego cijeli život gotovo dvosmjenski, uglavnom bez prekovremenih (nisam ih ni tražila, ili su me dobro plaćali ili sam radila za slavu jer sam bila zaljubljenica svog posla!); novinarski uvijek nedjelja i praznika pomaknutih najmanje na dan ranije i s uobičajenim deadlineom nad glavom dnevnoga tiska… Ali da sam ostala još pola godine, bila bih mrtav čovjek. Toliko mi je bilo dobro! Transformacija države i sustava čistila je i faširala ljude, osobito moju generaciju, koja se, osim u sudaru s vlastitim idealima, našla u najvećem raskoraku očekivanja i stvarnosti. Ne rastu bolesti i troškovi za lijekove bez veze. Ministar zdravstva može tvrditi koliko mu drago kako rad održava zdravlje (neću vući usporedbi s Arbait macht Frei!).

Nije važan broj, važna je kvaliteta

Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

No, u svom desetljeće skraćenom radnom vijeku  – ni jedan pokušaj da novinari dobiju beneficirani staž nije prošao, pogotovo kad su tiskari s olova prešli na modernije tehnike – nakupila sam nepopravljive tri profesionalne dijagnoze. Radim i dalje, mnogo opuštenije – i sada ono što volim još i više – najmanje jednostruko radno vrijeme i držim se – privilegiranom. Imam (zasad) sigurnu mirovinu, ne za luksuz, ali za prostu reprodukciju dostaje da ni mi djetetu ni dijete nama zasad nismo teret, a i svoje bolesti uspijevam i rasporediti i financirati. Ali još me katkad budi san-mora da nas koji još nemamo 65 godina vraćaju na posao, kao da na burzi nema nekoliko stotina nezaposlenih novinara i kao da svako malo ne umre netko i od mnogo mlađih kolega? Kad navršim svojih 65, bojim se da bih mogla sanjati – 67!?

A voljela bih i sanjati društvo u kojem svatko neka radi koliko hoće i koliko može i da pri tome može preživjeti.

20190430 – 20190501

Post scriptum

Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali dobra je sa sindikalne maksimirske pozornice kako su radnici trošak poslodavcima, a umirovljenici su trošak državi. Još je bolji podnaslov prvosvibanjskoga kompentara Borisa Vlašića pri dnu stranice Jutarnjega lista: Hrvatski umirovljenik izgleda kao čovjek koji je sav zarađeni novac investirao u listiće u kladionici. I nikada nie dobio.

20190501 

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!


Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?