U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.
Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.
Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.
Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.
Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.
Božica
Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih
književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru
u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u
Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.
Pažnju
književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama
pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz
novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo
djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti.
Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na
rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred
izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u
književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih
pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.
„Enciklopedija
špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.)
danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u
njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim,
etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne
foto-dokumentarne građe.
Roman
„Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je
mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog
i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo
vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela
iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene
na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog
visoke oštećenosti u potresu.
Božica
Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje
junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe.
Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je
nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako
jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka,
turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego.
S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom
psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može
ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način
simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali
obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a
opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i
treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko
noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.
Kako
bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja
je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna
dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u
moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na
simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta:
tradicionalni i feministički.
Dora
živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao
mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi
tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica
Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman.
Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu
taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj
književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i
ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju
ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“
Korištenjem
pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje
Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo
značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji
vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.
Dora
svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana
dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne
literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.
Dorin
muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je
što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje
Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je
načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince
češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona
odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno
smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako
viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i
emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav
događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“
vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u
ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO
CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“
Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi
muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji
ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga
obraća im se slijedećim riječima:
–
Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah
sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad
propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na
kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta!
A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi
trebalo biti naš dom?
Ljubavnica
na ovaj prijekor odgovara:
–
Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje
krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli:
Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem
sve nokte.
–
Van! – sikne.
Muza
pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:
–
Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje
ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj
zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne
smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!
Dora
bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije
jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora,
ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao
da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za
prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)
–
Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se
pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za
ruku. Kao: daj se smiri, srećo.
–
I ti! – dopunjuje se.
–
Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru
dolje uz nogu.
–
Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas
prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu.
Ne da mi se buditi gospona Mimija.
–
Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.
–
Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam
mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.
–
Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?
–
Ono što sam vidjela…
–
Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem
popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.
(…)“
Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to
nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu
biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi
ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“
Nakon
vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana
traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i
dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i
rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije
kompromis i praštanje:
–
Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu.
Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već
danas, pa se moram naspavati. (…)“
Četvrti
nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži,
skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim
trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj
nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj
bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti,
iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav
i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.
(…)
A
Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se
spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta
njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan
toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti
kao žena ženi.
(…)
„
Slijedi
bitno: rastati se ili sačuvati brak:
„Raskid,
rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome.
Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije
usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s
Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“
Lik
biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je
djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka
prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo
popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno
i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do
statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se
usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i
pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što
je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću
izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati
uspješan, a pri tome i pošten čovjek?
Taj
i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori
u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i
signifikantan:
–
Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua.
Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.
Endži
se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić,
kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj
čelo, spustio je ramena.
(…)
–
Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp.
Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da
se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti
na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima
uključen Health, sigurno neumorno broji korake.
–
I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na
ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?
–
Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.
–
Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala
napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?
(…)
–
Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto
cura. Ni sam im ne znaš broja.
–
Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti
pokušavao.
(…)
–
Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!?
Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili
da ti čak postanem ljubavnica?
(…)
–
Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila
je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio
film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno.
Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula.
Da ne razumije! Pa i ne razumije!
(…)
–
Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek!
Dublje od njega.
–
Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u
njega.
–
Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim.
Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s
kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!
–
Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno
sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne
treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“
Dakle
između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom
prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom
se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka,
zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije
osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem
gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne
top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže
svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“
Roman
završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega
dolazi policija.
„Jedan
od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u
čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u
policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on
krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.
Radnja
na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez
brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi
snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.
Roman
„Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti
dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime,
kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim
prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst
je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman
ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke
kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“.
Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih
ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i
životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja
ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.
Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.
Udruga Osebunjek iz Vrbovca u Narodnoj knjižnici Vrbovec u
srijedu, 14. rujna 2022. u 19 sati organizira predstavljanje romana Privremeno
neuporaljivo Božice Brkan. Vodi Katarina Zadrija. Plakat i pozivnicu
dizajnirala je Marina Hržić Basar iz Tiskare I.T.M. Vrbovec.
Na samoj
završnici 13. Dana Luke Botića, Kaštela i Đakovo, od 18. do 22. kolovoza 2022.,
u Đakovu je, u Kući Reichsmann, u ponedjeljak, 22. kolovoza 2022. godine predstavljen
novi, peti roman Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022.
Autoričinu biografiju predstavila je Vesna Kaselj, a o književnom radu autorice i o romanu govorio je recenzent Đuro Vidmarović. O nastanku romana o Zagrebu koji počinje u lockdownu zbog korona virusa u ponoć uoči potresa i analizira novonastalu situaciju označemu nerješivom žutom naljepnicom na zgradama i ljudima, o glavnoj heroini Dori te usporedbama s Dorom i situacijom u prvom autoričinom romanu Lift, politička melodroma objavljenome 1993. govorila je sama autorica čitajući odlomke iz romana.
B. Brkan dodala je i
kako je upravo na Sarajevo Film festivalu najavljen TV serijal sa zagrebačkom
potresnom tematikom kao u njezinu romanu Metropolitanci i to kaodramedy (drama&komedija), za
koji Dario Vince, glavni kreator i scenarist, kaže kako su pokušali
raditi televiziju koja se tiče ljudi kojima se obraća i to na način na koji ih
ne podcjenjuje te da su htjeli izaći iz stilskog kruga serija rađenih u
„visokom umjetničkom ključu“, poduprtom egzistencijalnim užasom i društvenom
kritikom.
Prije dvije
godine na Danima Luke Botića predstavljen je roman Generalov sin, Srbin a
Hrvat B. Brkan.
Organizatori 13.
Dana Luke Botića su Udruga za revitalizaciju sela OPOR – Botići i Đakovački
kulturni krug, suorganizatori Spomen muzej biskupa Josipa Jurja Strossmayera
Đakovo, Brodski kulturni krug, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica,
Panonski institut Pinkovac (Austrija), Rock klub King Đakovo i Acumen, Zagreb.
Pokrovitelji manifestacije su Ministarstvo kulture i medija RH,
Osječko-baranjska županija, Grad Đakovo i Grad Kaštela.
Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom.
Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke.
Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“. Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.