Razgovaram jučer s prijateljicom i, vidim, nikak se dospomenuti. A pripovijedam tek nešto o močvari. I onda shvatim da ona misli da govorim o zagrebačkoj Močvari, a ja umjesto o urbanom klubu govorim o Međunarodnom danu močvarnih staništa što se posljednjih godina, od ramsarske konferencije, obilježava 2. veljače, pa nabrajam već eto, uz Lonjsko polje, Kopački rit, deltu Neretve, Crnu mlaku i Vransko jezero kao već peto zaštićeno močvarno stanište u Hrvatskoj, među rijetkima u svijetu.
Fotosafari: književnici i Moslavčani Đuro Vidmarović i Božica Brkan u Lonjskom polju u svibnju 2016./ Fotografija Miljenko Brezak
Kao djetetu slijedniku Panonskoga mora, odnosno zavičajnici Lonjskog, Mokrog, Črnec i sličnih polja, voda je meni uvijek, ak ne već do riti ili do koljena, barem do gležnja. Kao što Eskimi imaju četrdeset naziva za snijeg, mi Panonci imamo bogatstvo nazivlja za vodu, voda, vodurina ili vodica, od močvare, bare, jame do kanala… Odmalena nas od magli muče upale krajnika, ako ih na vrijeme ne operiramo. Dakako, da je nama močvara manje preneseno svako mjesto – ne da mi se kopati po rječniku, osim što mi pada na pamet neki dan spomenuta močvara indiskrecije društvenih mreža – crno, blatno, mokro i smrdljivo. Ono što je u recentno vrijeme aktivirano opisom nogometne močvare iz usta mjerodavnog ministra. A imamo i sjajnih bajkovitih, začudnih, strašnijih i napetijih priča od filmskoga Čudovišta iz močvare, dječjeg filma što se upravo vrti na TV. Kako bih ukratko to mogla objasniti nekome kome je i močvara tek – klub!?
A i čudo jedno kako se značenja riječi pomiču, sele, kako jedno značenje prekriva drugo, kako jedno izlazi, a drugo ulazi u modu… No, bitno je da riječ živi. Živjela močvara!
Prošloga je tjedna u Hrvatskoj matici iseljenika svečano predstavljen Hrvatski iseljenički zbornik (urednica Vesna Kukavica). Ušao je u 61. godište, osim na hrvatskom ima sažetke na engleskom i španjolskom, a u svijet odlazi na tristotinjak važnih adresa i sve je češće citiran kao važna literatura i u znanstvenim radovima.
S obzirom na suradnike i teme, sve ponajprije s idejom o jačanju samosvijesti kako u iseljeništvu tako i u vlastitoj zemlji, pogotovo s obzirom na najnoviji val iseljavanja, što god odabrala, sigurno bi bilo zanimljivo od Vidljivosti Hrvatske na europskome prostoru Jure Vujića, Inovacija i ljudskih potencijala Lijepe Naše Bože Skoka, Identiteta gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića pa sve do dvaju tekstova Tanje Rudež Čarobni svijet nanoznanosti ili Tajne zemljišne jezgre.
Prof. dr.sc. Božo Skoko, proćelnik Odsjeka za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti, predstavljač i autor / Fotografija Božica Brkan
Posve subjektivno iz ljetopisa odabirem više tema o ženama iseljenicama. S obzirom na to da sam u romanu Ledini dala prostora Američkoj Babi Mari Brkanovoj i poslovnoj ženi Barici Deanovečkoj iz Milwaukeeja, u priči sopranistici Milki Ternini na povratku iz Amerike poslije svjetske slave u Metropolitanu, u pjesmama u Obrubljivanju Veronika rupca, u Anno domini i u Australiji Darling, prirodno mi je što me zanima što to pišu istraživačice budući da, već od šezdesetih godina 20. stoljeća iz SFRJ, a pogotovo bez razlike u novije vrijeme, u 21. stoljeću iz Hrvatske iseljava žena podjednako koliko i muškaraca.
brojčano, u istraživanjima se tome nije posvećivalo dovoljno pažnje. Tako sada nisam znala bih li prvo pročitala izuzetnu temu Ženski aspekti iseljeništva: od bijele udovice do samostalne migrantice Marijete Rajković Ivete, portret znanstvenice Aleksandre Radenović iz pera Tanje Rudež, zatim članak Hrvatske emigrantice u Australiji Marije Rotim, Uloga žene u hrvatskim iseljeničkim zajednicama iz pera književnice Tuge Tarle (i same s iseljeničkim iskustvom i zanimljivom knjigom o tome). Sve do klokanica u Domovinskome ratu.
Dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju / Fotografija Božica Brkan
Spominjali su predstavljači ulogu žene od onih koje su doma čekale povratak svojih muževa i održavale dom i obitelj, a u novim su zemljama kao odgajateljice čuvale vlastiti jezik i tradiciju te uz sve navedene uloge, izazove i probleme, hrvatska žena u dijasporu uspjela je na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti, kao i u poduzetništvu, uspješno parirajući svojim muškim kolegama. No, koliko me taj navod Tuge Tarle učinio ženski ponosnom, toliko me je rastužio opis nevjesta preko dopisnica, neovisno o sreći što sam ponovno, ne očekujući, natrapala na izraz s kojim sam se prvi put susrela boraveći 2014. u Sydneyju (prisjećajući se priče iz djetinjstva kako se djevojka iz susjednog sela otišla udati u Australiju ne znajući da iza lijepog fotoportreta ženika je zapravo invalid):
Marina Perić Kaselj i Tuga Tarle / Fotografija Božica Brkan
Starijim generacijama ostalo je u sjećanju nekoliko dokumentarnih filmskih uradaka iz razdoblja o iseljavanju mladih djevojaka udavača na daleke destinacije svijeta gdje su ih čekali budući nepoznati im supruzi. U tome su osobito prednjačili Australija i Novi Zeland gdje se počeo razvijati pravi biznis migracijskih mladenki «preko prokure» (Picture Postcard Brides). Hrvati su, kao uostalom i mnogi pripadnici drugih iseljeničkih skupina, nastojali zadržati tradiciju ženidbenih veza u sklopu svoga etničkog korpusa zbog čega su tražili supruge uz pomoć rođaka, posrednika ili oglasa pa su osobito u 50-ima i 60-ima sve do 70-ih godina dolazile žene i stupale u bračnu zajednicu a da prije toga nisu upoznale svoga budućeg partnera.
Vesna Kukavica, uredniča Hrvatskog iseljeničkog zbornika / Fotografija Božica Brkan
Ganuo me je članak Povratnička iskustva Međimuraca Rebeke Mesarić Žabčić iz posve banalnoga, ali ne zato manje važnoga razloga, meni također pomalo subjektivnoga. Međimurje danas apostrofiraju najrazvijenijom našom regijom (prosječne su im plaće skromne poput samih Međimuraca), a desetljećima su, tvrdilo se zbog nerazvijenosti i blizine zapada, bile tipičan gastarbajterski kraj. Sjećam se šoka kada sam prvi put na nekom omladinskom kongresu u Lisinskom, vjerojatno sedamdesetih godina, slušala podatke iz nekojega istraživanja što ih je o našim vršnjacima, gastarbajterskoj djeci ostavljenoj bakama i djedovima, iznosila sjajna Blaženka Novak. Može li današnje iseljavanje cijelih mladih, najpotencijalnijih obitelji, Soljačića i Đikića, ma iz kojega od naših krajeva, imati međimurski sretan Happy End? Da nam je barem još koja povratnica poput Ive Tolić i više onih drugih koji Hrvatsku mogu održavati živom zemljom s mnogim potencijalima koje mogu iskoristiti i obogatiti si život u svakom smislu doma?
Bojim se da ćemo tome u idućim godišnjacima Hrvatskoga iseljeničkog zbornika čitati članke istraživača s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, Instituta za migracije i sličnih, odličnih doduše, jer rado prečujemo izuzetno neugodne i deprimirajuće analize i predviđanja demografa Stjepana Šterca, Anđelka Akrapa, Jakova Gela o aktualnome cunamiju.
Svaki mi dan mejlom stižu hrpetine poruka koje uopće ne čitam. Brojnije nego u poštanski kaslić. Dilitam, dilitam, dilitam. Povoljno.
EPovoljno.
Popust.
PopustPlus.
Popusti.
Vrhunski popusti.
Rabatto.
Poklon bon.
Megabon.
Akcije.
Da i ne spominjem first minute, last minute i sl. Internetska i obična klasična kupnja.
Avionske karte. Putovanja. Štapovi za pješačenje. Knjige. Ljubavni vikend. Blender. Liječnički pregled. Toner za printer. Riješite se celulita. Riješite se impotencija. Trenirka. Brendirana torbica ili cipele. Parfem. Valentinovsko crveno rublje, crveno rublje za novogodišnji doček. Kojekakvi bakrači.
A sve povoljnije da povoljnije ne može biti, superlativnije od svakog superlativa.
A od čega stvarno?
I dok tražiš što bi ti u životu najpovoljnije utržio, premišljaš, prođe ti život.
Ako daš!
Zove me nešto kolega Z. iz Splita, pa na kraju razgovora, čujem da ne zna bi li ili mi ne bi rekao, spominje kako je prije neki dan u Slobodnoj pročitao osmrtnicu za moju imenjakinju, samo rođenu dvadeset i pet godina prije mene. To ti je kad revno pročitam i počerupam novine, pa nek kopam po internetu. U međuvremenu su gospođu i ukopali na nekom lokalnom groblju, negdje u Zagori. Žena mu, veli, rekla da mi to kopira i pošalje, ali on ne bi. Znam da je fin, a ja bih to baš vidjela. Skupljam takve stvari uz nekavu tezu da ista prezimena zazivaju ista imena. Kako je Božici što se netom preselila na drugi svijet to muževljevo prezime, mogla bih još potražiti tko joj je muž i od kojih Brkanovih.
Jedna imenjakinja i prezimenjakinja, mislim nešto mlađa, u našoj mladosti pokušavala je postati pjevačicom i fotkala se za visokonakladni Studio u nekoj pozi (sad bi bila vrlo čedna!) na radost cijele moje tadašnje gradske rubrike. Sve do izlaska novog broja Studija. Ni danas ne znam jesu li gospodičnu B.B. potpisali točno ili zabunom, slučajno ili namjerno tek da razvesele Vjesnikov neboder.
Sve ti je to život, reklo bi se. Makar večni, k’o u mojoj najcrnjoj istoimenoj zbirci priča što je upravo tešem, štrikam… Pa je ona vijest s juga nekako sukladna.
Nešto su mi zaredali ispraćaji u vječnost i, htjela ne htjela, uspoređujem što i kako o ljudima do kojih mi je stalo govore groboslovnici, profesionalni govornici, najčešće svećenici. Jedan me je nedavno oduševio. O čovjeku, koji je stvarno živio ne samo za sebe, rekao je prigodno tek koju riječ više od onoga što bi mogao reći o bilo kome. Ali, vjerovali ili ne vjerovali, dao nam je misliti. O nama samima. O tome, naime, kako se, kad idemo na običan put pripremamo, a kad idemo na onaj put, put u vječnost.
Već godinama, najmanje dvadeset godina, imam u računalu fajl put. S jednoga stroja prenosim ga na drugi. Putovnica, novinarska međunarodna iskaznika, lova, fotoaparat + punjač mobitel + punjač, diktafon, blokići, pisaljke, pegla, knjige, gaćice, bodiji, podžama, neseser… Ne nužno tim redom.
Sa svakim prijenosom s računala na računalo, kopipejstanjem, kraćenjem i širenjem sve mi je bliskiji, sve praktičniji. Mudriji sve. Čak tehnološki napredniji: nekad sam nosila albumčić s obiteljskim fotkama, kad me danas na putu uhvati nostalgija, sada prionem mobaču, Viberu. Prije svakog putovanja put samo isprintam i prigodno križam ili dopisujem, ovisno o godišnjem dobu, svrsi i trajanju putovanja, društvu… Putujem li poslom ili privatno. Kad sam nas nekad otpravljala i petoro, i pas je ubrojen, uvijek sam sebi bila na zadnjem mjestu. Pokušavam se ja, koja sam i školsku i poslovnu torbu poslovično imala najtežu, i prtljagu, bagażu prilagoditi sad ponajprije samoj sebi. A sebe – putovanju. I putovanje – sebi. Bez opterećenja.
Kad bismo samo živjeli tako, s mišlju na putovanje! Na konačno putovanje. Kad bismo barem povremeno posvetili misli o svome životu, o smislu, koliko posvećujemo uoči naših malenih zemaljskih putovanjca!? Moj je otac sve bitno za nas koji ostajemo ostavio u običnoj kutiji za cipele. Iako nije ni često išla u crkvu, mama je obavila čak i posljednju pomast dok još nije gotovo sve zaboravila, dok se još sjećala grijeha koje je mislila da bi trebala ispovijediti, i odjeću za ispraćaj spravila je prije više od desetljeća nego što joj je zatrebala (i ručnik i rupčiće za sprevodna raspela, ne znajući da će se čak i ta moda i običaj promijeniti).
Pristojnim mi se čini otvoriti i fajlić s praktičnim informacijama da nitko ne mora premišljati umjesto mene: ako još može koristiti, dati organe; koga obavijestiti, a koga nikako ne obavijestiti; protokol, gdje ukop ili kremiranje, odabir glazbe… Saša, recimo, nije htio da mu se na ispraćaj donosi cvijeće. Čudite mi se, jer još imate/imam dobrih godina? A ne čudite se što svaki put iznova potpisujemo putno osiguranje?
Za put kojekamo, i u najudaljenije zemlje, tražimo povoljne aranžmane, vize, bedekere, ugodne suputnike… Pa pamtim romantičnih neprekidnih 26 sati studentskog putovanja u Varšavu vlakom ili avionom u Sydney, 23 sata na ničijoj zemlji na istambulskom Ataturku, kako su me razljutili otevši mi uz ručne prtljage omiljene škarice na aerodromu u Koelnu (što ih nisam spremila u veliki kofer) ili mi naplativši 200 eura za dodatnu težinu (knjige i katalozi!), čartera u laponski Jukkasjärvi za jednu noć u ice-hotel uz promociju novoga frižidera…
Rijetko se svega toga prisjećam. Prisjećate li se vi?
A plan s vlastitim životom?
Kako rasporediti i uvećati svakidašnju dobrotu, dok nam se čini da je oko nas samo mrak i samo zlo, toliko da nam nije ni do običnih putovanja i da brinemo kad mladci krenu na Island, u Indiju? Kako ih zaštititi? Kako podijeliti svoj život tako da nas se, kad otputujemo, iako i ne vjerovali u život vječni, ponekad prisjete i pamte makar koliko mi pamtimo putovanja kad nismo ni znali koliko su nam lijepa i neponovljiva?
Mejla mi prije nepuna dva dana kolega po oba pera, i književnome i novinarskome, Tomislav Marijan Bilosnić: «Draga Božice, evo mog otvorenog pisma ministrici, nadam se da i ti imaš razloga za istu reakciju. Volio bih kad bi ga objavila na svom blogu. Veliki pozdravi, mi pišemo iz ljubavi, ne zbog Judinih škuda. tmb» Kako i mjesta za objavu takva pisma ima sve manje, objavljujem ga bez intervencije (Osim što sam jugine ispravila u Judine škude. Valjda dobro.)
Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija iz pjesnikova albuma
ČESTITKA MINISTARSTVA KULTURE RH U POVODU 70.OBLJETNICE ŽIVOTA I 50. GODIŠNJICE UMJETNIČKOG RADA
OTVORENO pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini
Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen Koržinek,
književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.
Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom „Tigar na krilima dijetlića“. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i predstavili zbirku pjesama „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na poznatom književnom portalu Crear en Salamanca izišlo je više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice zbirku pjesama „Tigar“, a uza sve uvršten sam u dvije antologije; u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu „Molitva sv. Franji“ u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.[1]
Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja, danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati), istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!
Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.
U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima 33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14 knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka „Tigar“ na 14 jezika u cijelosti ili izborima. „Tigar“ je u godini objave u SAD bio uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo, uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor u svom pregledu europske lirike („A Litlle Tour trough European Poetry“) moju je zbirku uvrstio kao jedini reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.
Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o mojoj odbijenoj zbirci „Sto pjesama o tijelu“ pisati, kao i to da će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca pripadaju.
Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge (recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne, pa da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju, svejedno.
Davor Šalat, Ivan Babić, Milko Valent, Tomislav Marijan Bilosnić i Ernest Fišer na gostovanju u Sesvetama 2016. / Fotografija iz pjesnikova albuma
Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače, dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture nezainteresiranije.
Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi ni moj predloženi putopis „Put u Uzbekistan“. Gotovo sve zbirke pjesama u zadnjih petnaestak godina su u cijelosti ili u ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika. Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo „Tigar“ je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka „Sto pjesama o tijelu“, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj zbirci.
Nije prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i umjetničkim djelom, knjiga mojih „Izabranih pjesama“, a za kojega se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje 70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.
A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora): „Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom, stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp. Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za knjigu pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je političkom voljom dato „zaduženje za hrvatsku knjigu“, moje knjige sumnjivih naslova i tematike („Molitve“, „Hrvatska ogrlica“, „Stara Liburnija“, „V Hrvateh“, „Hrvatski knezovi i kraljevi“, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili Višnjićevim jezikom kazano pripadale su „lokalnim projektima“. Pa ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.
U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra Vladimira Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore: na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski, nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd. Samo američko izdanje zbirke „Tigar“ od Ministarstva je dobilo određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je „Tigar“ objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18 knjiga u SAD; potom, jedina je cjelovita knjiga nekog hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana današnjega „Tigar“ je u cijelosti ili izborima objavljen na 14 svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.“ Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.
U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Daniel Dragomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera. „Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno, govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.
Sada bih opet krenuo s citatom: „Dakle, za vaše prethodnike, a sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim nagradama, bile su jednostavno „nevažna djela“ (možda desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova, što sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i izustiti (!), – ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću – bio više čitan od Lorce), što je japanska državna televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram, u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih mojih izdanja.
Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama „Vrt“ napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih, znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci „Vrt „koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko, nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.
Tomislav Marijan Bilosnić i Đuro Vidmarović u Koljnofu u mađarskom Gradišću / Fotografija Božica Brkan
Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim činjenicama.
Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce, dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim omalovažavanja i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske, Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke, interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana političke fantastike u nas („Ispovijed isuvišna čovjeka“), mislio bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.
Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici, u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.
Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji su materijalni.“ Završen citat.
Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke „Sto pjesama o tijelu“ i putopisa „Put u Uzbekistan“, i u ovome slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge odbijenice mojih „Izabranih pjesama“, prijavljenoga projekata gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.
Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih projekata.
Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.
Hvatam(o) rok za nekakav natječaj i svaki dan gledam(o) da nisu Ministarstvo kulture i(li) Grad Zagreb možda objavili rezultate prošlogodišnjega natječaja za književnost i tiskanje knjiga. Koliko smo vremena utrošili u pripremu materijala za više projekata, vjerojatno sam nekoliko ideja mogla i finiširati. Kada sam otišla u mirovinu – čim sam mogla, napunivši 30 godina staža i 55 godina života, bit će baš sad 10. veljače punih sedam godina, nenadano i sebi samoj, ali to radosnije, skrenula sa s novinarstva, ne odričući ga se, ali odbivši pisati uprazno, i zamišljenih projekata koji bi donosili novac u one koji novac kao troše, u lijepu književnost, u vlastitu mladost. Pa samo ću objaviti štokavske pjesme, jer iako su sve uglavnom objavljene nisu bile i uknjižene. Pa sam htjela vidjeti tko i što sada piše, pa sam slala na natječaje i štokavske i kajkavske, i pjesme i priče i roman i… Kad bi neki moj tekst nagradili, uvijek bih se nekako čudila. Sad mi se više i ne čini slučajem, kao i istraživanje u tekstu. To oduvijek volim. Pa ja sam Solarov đak!
Uza sve drugo, ako nisam imala stvorila sam si i medije i uspjela sam objaviti u pet prvih godina sedam knjiga od kojih smo, ne računajući VBZ i DHK, za pet izdavač. Glavninu smo toga sami i financirali. Tek smo za posljednji natječaj prvi put slali i materijale za rukopise nekoga drugog, jer mi smo poslije brojnih mojih kod drugih izdavača objavljenih, čak i visokonakladnih knjiga, uglavnom kuharica iz nekoga drugog života, postali i izdavačkom kuć(ic)om da ne bih, nestrpljiva, morala čekati godinama da mi netko stvarno samo pročita rukopis, otisne knjigu, organizira promociju i PR, i da mogu dati knjigu kome želim a da je ne moram kupiti te hoće li mi ili neće i za eventualno prodane primjerke isplatiti honorar.
Uz ne jedan mi tekst u računalu stoji oznaka u radu. Uz većinu tekstova, kao i uz ovaj, stoji mi niz američki, računalski napisanih datuma. Dok se ne objavi, u radu je.
Boris Perić sa svojim njemačkim prijevodom Balada Petrice Kerempuha / Fotografija Božica Brkan
A za ovaj mali selfić, pogled unatrag rekla bih za nekadašnje novine, moram zahvaliti kolegi Denisu Peričiću, s kojim se često susrećem što na stranicama časopisa, a što na književnim događajima i kojega, mislim, poznajem mnogo dulje i bolje od nekoliko puta što smo se stvarno susreli. Baš mi je stigao najnoviji Kaj, 2016., broj 5. – 6., pa se veselim što mi na natječaju odabranu priču najavljuju objavu u idućem broju, a onda listam i uživam tko je što napisao od mojih. I nađem u cjelini Prijevodne korelacije (mora to biti dosjetka urednice Božice Pažur, jedne od nas tri kajkavske Božice: Jelušić, Pažur i Brkan!) krasan Peričićev naslov Glavni junak Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže odnedavno se zove – Boris Perić. Donosi i nekoliko odabranih prevedenih balada. Jako sam ponosna na Krležu, Perića i izdavača knjige, svoje Društvo hrvatskih književnika. Narasla je iz antologije kajkavske poezije na njemačkom, objavljene u časopisu Most / The Bridge (u kojoj su, na veliku radost, i Peričićeve, a i moje pjesme!).
Pa, kao gledam tv i čitam, a onda mi dioptrija počne rasti ne samo zbog toga nego zbog Peričićevih fusnota, koje mi je urednica već i najavila, ali drugo je kad piše crno na bijelom, pa vidim kako u fusnoti 5. među medijskim osvrtima Denis Peričić navodi: «izdvajamo i «nemedijski», no javni i napose autorski osvrt Božice Brkan «Umjesto kave 18. listopada 2016.: petrica kerempuh govori Hochdeutsch!»,
Ako se ne varam, netko, pa makar i u fusnoti, prvi put citira moju Kavu! Moj blogić, a da nisu Oblizeki! Eeee… Hvala, Peričiću.
A onda dalje u fusnoti 28. reda, kako kaže, nule dodijeljene kajkavskim, kajkavološkim, krležološkim i krležofilskim naslovima, među kojima, uz sjajan prijevod Balada navodi odbijenice, uza sve druge, ako vas zanima, sve stoji na webu mjerodavnoga Ministarstva, na popisu za tisak knjige Božice Brkan (među kojima i signifikantan naslov Zeleni barjak / Premijera Vučjaka u Hrvatskom narodnom kazalištu) – taj se spominje i u odbijenim autorskim književnim potporama – te knjiga Đure Vidmarovića Književno djelo Božice Brkan između estetike i valorizacije i afirmacije… (sve Acumen d.o.o.) zaključujući: Eh, pa otkad su to Krleža i kajkavska književnost – «državni neprijatelji»?!
Božica Brkan uz radni stol Miroslava Krleže na Gvozdu 2011. / Fotografija Miljenko Brezak
Kao da sam time dobila i više od očekivanih kuna. Odnosno kao kad su mi 2012. na predstavljanju romana Rez / Leica-roman u 36 slika rekli javno kako je roman dvije godine ranije na natječaju VBZ-a umalo osvojio onda još 100.000 za neobjavljeni roman. Samo neka imam snage napisati ono što mi je u radu, a ako već ne sve što mi je u glavi. I snage da ne odustanem od zicflajša.
I tamam dok cizeliram vlastita slovca, trebim tipiće, stiže mi jutros sjajna vijest da smo dobili ovogodišnju potporu Ministarstva za tisak moje knjige kratkih priča Umrežena.
A u paru mi je sa zbirkom kratkih kajkavskih Život večni, koja, opet, nije dobila ništa. I ne žalim se! Zasad imam snage za zicflajš.
Toliko je, ne samo ovih dana, izrečeno o prof. dr. sc. Predragu Matvejeviću.
O Gospodinu. O Drugu. O intelektualcu.
Ali još kao da mi nedostaju izrečene neke riječi. One neke prave. Poput isprike.
Tražim.
I ponovno čitam. Ima se što!
Predrag Matvejević i Božica Brkan na promociji njezinog romana “Rez” / Fotografija Miljenko Brezak
Zahvaljujem na ohrabrenju što je našao vremena da navrati u Ogrizović na promociju mojega romana «Rez / Leica-roman u 36 slika», VBZ, 2012.
Mirno počivao.
Objavio je 123, možda već i 124 knjige, a koliko je svestran, baš renesansno, ponajaprije književnik američke biografije, rekla bih vrlo vješt marketingu, toliko je ambiciozan i svjestan lokalne zavisti zbog je, uvjeren je, poprilično prešućivan. U srijedu, 1. veljače 2017. na 18. tribini inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici prvi ga je put ozbiljnije u Zagrebu predstavila njegova vrlo uspješna prevoditeljica na španjolski dr. sc. Željka Lovrenčić. Djela su mu prevedena na 14 jezika, na jednako toliko i njegov glasoviti «Tigar», preskočivši kontinente, ponajprije zahvaljujući upravo hispanističkome svijetu ne samo u Europi nego i u Južnoj Americi i Meksiku.
Tomislav Marijan Bilosnić nezaobilazno i o zbirci pjesama Tigar / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosim s veseljem s toga predstavljanja ulomke razgovora mojih dvoje prijatelja.
Svestran si umjetnik. Čime se sve baviš?
Svestranost nije odlika suvremenoga svijeta, ponajmanje je to pozitivna kategorija, pa sam se dugo mučio s dokazivanjem svega onoga što radim, ponekada sam čak i svjesno „zanemarivao“ ili podređivao jedan interes drugome kako bi se bar uočio put kojim idem. Bilo je dosta vrlo negativnih reakcija, na granici prijetnje, da se odlučim što sam, recimo književnik ili slikar. Kako sam počeo pisati i slikati još krajem osnovne škole, ali baviti se i drugim najrazličitijim zanimanjima, u ranoj mladosti su me uspoređivali s tužnim Gašom, likom koji je mnogo toga želio i pokušavao ali mu ništa nije polazilo za rukom. Potom su jedni govorili (ili pisali) da sam dobar pjesnik, a drugi obrnuto, da sam dobar slikar. Prešućivanja je bilo na sve strane, ali ne i negativnih kritika, ponajmanje takvih koje bi na bilo koji način pokušale činjenično, znanstveno, estetski, ili bilo kako drukčije, osporiti moje djelo. Više ih se bavilo samnom, nego li mojim djelom. Iako sam napisao sedam knjiga poema, možda najviše od svih suvremenih autora, zbog mog interesa za haiku svrstali su me u autore kratke forme. Tek sad kada sam i sâm došao pred živi zid života, ponetko me iskreno, a ponetko stidljivo naziva renesansnim čovjekom. A sve je zapravo moglo biti jednostavno. Uz svoje učitelje i profesore, koje često spominjem, mene je vjerujem, kao i većinu ljudi, odgojio zavičaj, topos, mjesto rođenja. Rođen sam na selu, u Zemuniku, i kao dijete od prvih dana spoznaje svijeta gledao sam oko sebe ljude, to što rade i čime se sve bave, ljudi koji žive u prirodi i od prirode, oru njive, siju žito, pšenicu, kukuruz, sade krumpir, povrće, uzgajaju voće, vinograde i masline, proizvode vino i ulje, sami melju brašno, mijese tijesto i peku kruh, sami se brinu o ogrjevu, timare životinje, hrane perad, blaguju i svetkuju, pa sam i ja tako htio živjeti, raditi i djelovati u svome poslu i poslanju, od svega pomalo. Moja prva novinska rubrika u „Vjesniku“ zvala se „Odasvud ponešto“. U međuvremenu sam radio kao konobar, kombajnista, pratitelj kamiondžija, strojarski tehničar, pomoćni zidarski radnik, knjigovođa, kao buntovnik dogurao sam do zvanja „pomoćnika zapisničara“ (jedinog tako sistematiziranog radnog mjesta u bivšoj Jugoslaviji), bježao sam od kuće, želio biti pilot, pokušavao glumiti u filmu, ali i na daskama koje mi eto nisu život značile, bio sam manager rock-grupama, jedno sam vrijeme slovio kao atletski talent, okušavao se u politici u doba Hrvatskog proljeća i završavao u zatvoru, a konačno sam u slobodnoj državi Hrvatskoj postao i novinar, osnivao i uređivao novine, tjednike i dnevnike, radio stanice, biblioteke, pokretao domaće i međunarodne udruge, da bih u jednome trenu postao i direktor „Maloprodaje“ svojedobno najveće zadarske trgovačke tvrtke „Zadranka“ s više od tisuću i po zaposlenih radnika, što je bilo svim mojim književnim kolegama nezamislivo, poglavito dragom i dobrohotnom akademiku Tonku Maroeviću koji je moju biografiju iz tih razloga usporedio s biografijom američkih pisaca. A najviše i najčešće od svega sam putovao, dok nisam imao putovnice gotovo sam propješačio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kada sam konačno dobio putovnicu u svojim sam lutanjima dospio do ferganske pustinje, od Amerike i Kanade do vrhova Tien Schana, od skandinavskih polarnih noći do afričkih prostranstava. Danas se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom, razmišljam o sadnji novog vinograda. I, sve to vrijeme sam pisao (i pišem!), surađivao svugdje gdje su mi htjelo objaviti tekst.
Božica Brkan i Tomislav Marijan Bilosnić s dijelom njegovih knjiga na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Kao književnik okušao si se u svim književnim rodovima. Koji ti je najbliskiji?
Pa možemo krenuti redom, pisao sam i pišem poeziju, pjesme u prozi, pjesme za djecu, konkretističku poeziju, crtice, kratke priče, romane, prozu u najširem smislu značenja, oglede, recenzije, eseje, putopise, feljtone, povjesnice, dnevnike, radio drame, tv serije, kolumne, vijesti, novinske tekstove,zapise iz svakodnevnoga života, reportaže, prevodio sam, a napisao sam i prvu knjigu kod nas o ekologiji („Okrugla kanta za smeće“). Ali, pisao sam i epp tekstove, vodio i jednu marketinšku radio emisiju, sastavljao naručene govore, nekrologe, in memoriame, čak sam drugima pisao školske zadaće i ljubavna pisma. Dakle, pisao sam sve što se pisanjem zove, što ostavlja trag na čistom bijelom papiru, u bilježnici ili knjizi. Iz svega proizlazi da sam ipak najviše, ili jedino pjesnik. Da to nisam kako bih se uopće i upustio u avanturu pisanja meni svojstvenu.
Kolege književnici prije predstavljanja slijeva nadesno: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić, Dubravko Jelačić Bužimski i Josip Sanko Rabar/ Fotografija Miljenko Brezak
Autor si više od 120 knjiga. Kad i gdje pišeš?
Trenutno autor sam 123 tiskane knjige, koje obuhvaćaju moje pjesništvo, poeme, haiku, prozu, književnost za djecu, putopise, kritike, publicistiku, povjesnice, likovne monografije i moje prevedene knjige, ali tu je i osam knjiga koje su napisali drugi autori, posvećenih mom umjetničkom portretu i promišljanju mojih književnih djela. U mjesecu siječnju ove 2017. godine tiskane su mi četiri knjige: monografska knjiga „Vinkovo u Stankovcima 2“ obima 280 stranica, zbirka pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio Nagradu Tin Ujević objavljena je na slovenskom jeziku u Ljubljani, gdje je ovih dana i predstavljena, a u međuvremenu se pojavila i knjiga mojih kolumni „I korov i kukolj“ na 220 stranica. Ne govorim slučajno broj stranica, a mogao bih govoriti i brojeve vezane za poglavlja ili broj pjesama, kao i svemu drugome što je vezano za numerologiju koja u mome djelu igra veliku ulogu. Tako je četvrta knjiga tiskana ove godine zbirka pjesama s naslovom „Sto pjesama o tijelu“ sa šest ciklusa u kojima se nalazi po dvanaest ili devetnaest pjesama. S Božjom pomoću, ove jubilarne godine, kada obilježavam 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja, ne mislim stati na dosegnutom broju ni objavljenih knjiga ni održanih samostalnih izložaba.
A kad i gdje pišem? Pišem stalno, u svako doba dana i noći, i na svakome mjestu. Za stolom u vrijeme objeda, ili u krevetu usred noći kada se probudim iza sna. Pišem u autobusu, avionu, na brodu, nekada sam s uzbuđenjem pratio ritam kloporanja vlaka na željeznim tračnicama, a danas se znam uhvatiti kako u vožnji automobila bilježim riječi ili misli na kakvu ceduljicu pričvršćenu za upravljač. Često mi je pri ruci diktafon kojega nosim sa sobom, kao i obaveznu bilježnicu za bilješke. Jednom sam tako napisao knjigu vozeći se od Zadra do Kopenhagena, a drugi puta danima hodajući ulicama Zadra. Tamo gdje živim, ranije na Ižu, ili Zadru, danas u Zemuniku, moji su stolovi pretrpani knjigama, bilješkama i papirima, toliko da im ponekad ne možete ni prići. Stan u koji su dolazile stotine posjetitelja, danas je pretjesan i za jednoga. Trenutno u Zemuniku pišem (ili slikam) na devet stolova, a svaki je predodređen (i priređen) za neku od tema, književnih žanrova ili likovnih ciklusa koji me trenutno zaokupljaju. Postoji kod mene ta pikasovska navada da kad napunim jedan prostor mijenjam ga za drugi koji je prazan, i da ne bi bilo zabune tu završava svaka sličnost s Picassom, ja to ništa nisam ni kupio ni napravio od književne zarade, sve sam naslijedio, pa sam od konoba, šupa, skladišta, napuštenih zidina, koje sam najčešće sâm svojim rukama i uz pomoć prijatelja obnavljao i pretvarao u radne prostore u kojima sam stvarao i unosio knjige, slike, filmove, fotografije, dokumente i poneki suvenir.
Nisam vjerovao, pa ni danas nisam potpuno siguran da se poezija može prevesti. Rijetki su takvi zvjezdani trenutci kao što se meni dogodilo sa Željkom Lovrenčić koja je prevela moju zbirku „Tigar“ na španjolski jezik. Da to nije ono što sam ja napisao, a možda i više, „Tigar“ u hispanskome svijetu ne bi polučio ni približan uspjeh. Ovako tigar umjesto Azije naseljava prostor od Španjolske do Južne Amerike, bezobzirno prelazeći podignuti zid između Amerike i Meksika.
Tomislav Marijan Bilosnić i dr. sc. Željka Lovrenčić, pjesnik i prevoditeljica njegovih djela na španjolski / Fotografija Miljenko Brezak
Ali, krenimo redom. Najprije mi je nabrojati jezike na kojima se može naći neko moje djelo, bilo cijela prevedena knjiga ili tek možda jedna pjesma, neki tekst. To su engleski, španjolski, portugalski, njemački, talijanski, francuski, albanski, turski, makedonski, romski, slovenski, nizozemski, japanski, rumunjski, bugarski, mađarski, poljski, ruski. Prva moja prevedena knjiga je zbirka pjesama Il capricorno alato (u izboru i prijevodu Giacoma Scottija, Napoli, 1983.), a trenutno posljednja je zbirka Molitve (u prijevodu Brane Senegačnika, Ljubljana, 2017.). U međuvremenu prevedene su mi i objavljene zbirke pjesama Koji jedu ribe, Tigar, izabrane pjesme Kucano srebro, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, publicistika Materada mojih uspomena. A u ciklusima na drugim jezicima prevedene su i objavljene zbirke Kuća, Vrt, Odisej, Afrika i poema Vukovar. Zbirka Koji jedu ribe prevedena je u cijelosti na četiri jezika, albanski, talijanski, engleski i turski.
Ovdje mi je kazati i slijedeće, svi ovi prijevodi došli su nekako sami po sebi, nikako mojom zaslugom, više Božjom providnošću. Uglavnom ni jedan prijevod (osim „Tigra“ u dva slučaja, na engleskom i španjolskom) nije sufinanciran ni od koga, niti je bio dio bilo kakve razmjene, ili sličnog institucionalnog dila. Neoprostivo bi bilo reći kako su prevoditelji prepoznali moja djela, pa neka to pokaže vrijeme.
Dio prigodno izloženih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića / Fotografija Miljenko Brezak
Tvoja poetska zbirka „Tigar“ doživjela je svjetski uspjeh. Na koje je jezike ona prevedena i gdje je sve predstavljena?
Tigar je najprevođenija moja zbirka, a moguće i najprevođenija zbirka u Hrvatskoj, u cijelosti ili u izborima do sad je objavljena na četrnaest jezika. Uz hrvatski, to su engleski, španjolski, talijanski, njemački, portugalski, makedonski, albanski, slovenski, romski, bugarski, rumunjski, mađarski, a konačno, „Tigar“ je preveden i na kajkavski i gradišćanskohrvatski. Čekam čakavsku rič! Za Tigra sam dobio i dvije međunarodne nagrade „Crvenu ružu Elbasana“ u Albaniji i „Ilinden“ u Makedoniji. Riječ je o jedinoj hrvatskoj zbirci pjesama u cijelosti prevedenoj na romski jezik, ne najmnogoljudniji, ali na najrašireniji jezik na svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama u godini objave (2012.) „Tigar“ je bio uvrštena među 18 knjiga koje se preporučaju. U hispanskome svijetu i jeziku, drugom po veličini iza kineskoga, „Tigar“ je doživio takav uspjeh da je to u našim prilikama i neprimjereno isticati. Željka i ja znamo koliko nam ne vjeruju, ali znamo i sve ono što zbog jala okoline nismo kazali. Pjesme iz „Tigra“ objavljene su na više hispanskih strana, između ostalog i na portalu Društva čileanskih književnika, gdje su po broju ulazaka nadmašile i interes za pjesme jednog Garcije Lorce. Jedna od pjesama iz zbirke „Tigar“ uvrštena je i u školske programe, ne u Hrvatskoj – u Čileu!
Izjava Lini Kežić za Vijesti iz kulture HRT-a / Fotografija Miljenko Brezak
„Tigar“ je predstavljen u Skopju, Tirani, Draču, Elbasanu, Tetovu, Prištini, Salamanci, Avili, Bukureštu, Beču, Šopronu, Koljnofu, Mostaru, Poreču, Taru, Zadru, Zagrebu, na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji „Goranovo proljeće“, ali i u mome Zemuniku pred studentima croatistice iz dvadeset i dvije zemlje svijeta. Konačno, bibliografija ove zbirke obuhvaća više stotina stranica, njega ćete naći na mrežnim stranicama od Japana i Kine, preko Norveške, Španjolske i Italije, do Kolumbije, Čilea, Argentine, Venezuele, Kube i Sjedinjenih Američkih Država.
Poznat si i izuzetno cijenjen i kao autor haiku poezije. Japanci je ocjenjuju najboljim ocjenama.
Ovo bi mogla biti zasebna tema. Među prvima sam u Hrvatskoj prihvatio i pisao haiku, odmah poslije Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, i jasno neizostavnog Vladimira Devidea, u vrijeme kada se to još smatralo ludošću. Kao takav napisao sam i kratki pregled povijesti hrvatskog haiku.
Objavio sam osam haiku zbirki, od čega su četiri prevedene, a haiku mi je preveden na japanski, engleski, albanski, nizozemski, francuski, slovenski, makedonski. Uvršten sam u više od četrdeset haiku antologija, panorama i zbornika u svijeta, kao i onu najglasovitiju antologiju Koko Kato „Four seasons“ (Četiri godišnja doba), te u europsku haiku antologiju, u Parizu, u Francuskoj, tiskanoj tri godine prije nego je Hrvatska primljena u EU, iako u toj antologiji nema ni jedne druge zemlje koja nije članica Unije. Napisano je više je od 150 kritičkih prikaza na moj haiku. U vodećim časopisima u Japanu i u Americi haiku mi je visoko ocijenjen, i nagrađivan. Japanska državna televizija snimila je zaseban film „Stazama hrvatskog haiku“ (73 minuta) u kojem govori o mom haiku. Iz Japana i Amerike u Zadar su osobno dolazili ugledni pojedinci iz haiku svijeta, kao Charles Trumbull, urednik najpoznatijeg haiku časopisa u zapadnome svijetu „Modern Haiku“ u Americi i Mitsunobu Aonashi iz Japans, upoznati me i susresti se samnom kao haiku majstorom. Zapravo, međunarodnu popularnost i stekao sam putem haiku, najprije zbirkom ”Velebit” prevedenom na engleski i albanski jezik, koju je kritika uglednog japanskog časopisa ”Ko” i američkog ”Modern Haiku” ocijenila visokom ocjenom, a potom Državna japanska televizija snimila dugometražni tv film u Zadru 2003. godine ”Stazama hrvatskog haiku”.
Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
I slikar si…
Moj slikarski opus može se usporediti s književnim. Upriličio sam osamdeset samostalnih izložbi fotografija i slika, i to u tehnici suhog i masnog pastela, monotipije, grafike, crteža, ulja, akvarela, s isto toliko ili više tematskih likovnih ciklusa. Konačno objavio sam sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem. Napravio sam omaž Jacksonu Pollocku ciklusom ulja nazvanim „Pollockova svjetlost“, ali moj umjetnički uzor je Pablo Picasso, baš kao i Pollocku. Kubistički pristup vidljiv je ne samo u mome slikarskom djelu, već i u fotografiji, pa i poeziji, a od svega toga ima nešto i u mom načinu života. Danas je poznato i prihvaćeno ono što mi se nekad najviše spočitavalo, i zbog čega sam osporavam, a to su stalne metamorfoze, zapravo činjenica kako svakim svojim novim djelom (bilo knjigom, bilo izložbom) uvijek iznova krećem u rješavanje nekog novog tematskog i formalnog problema. Sklona točnim odrednicama, konačnim sudovima, svrstavanju u unaprijed definirane pretince, s takvim kao ja kritika nije znala što bi, pa je pristupila najjednostavnijem i u hrvatskim prilikama najčešćem rješenju – prešućivanju. No nisu izdržali toliko koliko sam ja mogao trpjeti i čekati, uživajući u svojoj energiji.
Potkraj 2016. godine Kloštar Ivanić, moslavačka Atena, obogaćen je čak dvjema zanimljivim baštinskim izdanjima. I veća si mjesta rijetko mogu tako što priuštiti, kako zbog novca – ovdje je posrijedi u oba slučaja općinska potpora – a još više jer nemaju ljudi koji bi se s toliko predanosti posvećivali vlastitoj i to lokalnoj baštini. Ta tko će, ako neće oni!? Bravo!
Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…
Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…
A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.
Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu.
Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,
Kad bismo samo živjeli tako, s mišlju na putovanje! Na konačno putovanje. Kad bismo barem povremeno posvetili misli o svome životu, o smislu, koliko posvećujemo uoči naših malenih zemaljskih putovanjca!? Moj je otac sve bitno za nas koji ostajemo ostavio u običnoj kutiji za cipele. Iako nije ni često išla u crkvu, mama je obavila čak i posljednju pomast dok još nije gotovo sve zaboravila, dok se još sjećala grijeha koje je mislila da bi trebala ispovijediti, i odjeću za ispraćaj spravila je prije više od desetljeća nego što joj je zatrebala (i ručnik i rupčiće za sprevodna raspela, ne znajući da će se čak i ta moda i običaj promijeniti).
Za put kojekamo, i u najudaljenije zemlje, tražimo povoljne aranžmane, vize, bedekere, ugodne suputnike… Pa pamtim romantičnih neprekidnih 26 sati studentskog putovanja u Varšavu vlakom ili avionom u Sydney, 23 sata na ničijoj zemlji na istambulskom Ataturku, kako su me razljutili otevši mi uz ručne prtljage omiljene škarice na aerodromu u Koelnu (što ih nisam spremila u veliki kofer) ili mi naplativši 200 eura za dodatnu težinu (knjige i katalozi!), čartera u laponski Jukkasjärvi za jednu noć u ice-hotel uz promociju novoga frižidera…
Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…
Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…
A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.
Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,