BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:
De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”. Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo? Nit se je dete delo na kojna nit je briguvalo z sobu. V škole su ga navek dirali za to zdručeno mesto da buju bole prešli i da neju obetežali. Ne znam ko jim je to povedal, da to kej znači kej ne bi mene prvu kej žnim spim prvu zapalo sreče najvekši del? A gda bi ga pipali, on ne več ni bežal, tak je samo stal, smejal se je i govoril sem kak su bedasti. I više se je šalil z nami curami neg z dečkmi, kej ne mogel ni na rušku ni na štalu spuzati kam su oni išli. A jesem i ja bome. Morti se je bojal da bu pak opal z visokoga kej z toga kojna. Al je bil pameten, pametneši neg Ivec i si mi žnem skup, mam je znal pesmicu napamet navčiti kej niko. Pošilali su ga i pesme donašat prek z druge sel. I fele za nošne vuzput, kej je dobro risal. A nekoje je i sam zmišlaval, isto jako lepe. I pesme i fele. I čitati je volel. Kak je negvi posel pri hiži bil na pašu iti, al ne jašil na kojne neg je vuz blago hodil, navek je, kej da ga i sad vidim, sedel na medže jel v živice, v ladu, i čital. I mene je navčil čitati bole neg v škole. A navečer je, gda je struja v selo došla, sem nam čital na glas kej je po danu sebe prečital i kej bi mu se svidlo. I ded i sveker teško bi novac davali, al nemu za knigu nigdar jim ne bilo teško dati. Valda jim je tak bilo ležeše gda mu več nesu pomogli gda su bole mogli. Od nega su knige išle po celomu selu, gdagda i po drugomu, i saki ko je koju prečital na korice se znutra potpisal. “Marijan i Merima”, “Zrinsko-Frankopanska urota”, “Gospođa Sabina”, “Osman”, “Priče iz davnine”… Puno su se čitale “Teodora”, “Kći Lotršćaka” i tak kej je bilo v svescima. Samo kej se je moj bojal da bu koji nastavak negde nestal i da kak bu se onda čitalo. Dali su me zajnega gda ga još nes ni prerasla. A potle, gda jes, navčila sem se na to, kej bum, gda smo se slikali, negda je to retko bilo, na svadba jel tak negde, on bi se krej mene navek stal na nekej višeše da bi si bili par. A Ivca je navek, vidla sem ja kulko put, bilo toga svojega brata kej sram i dobro da je v školu išel potle kak je moj Pepika žne več zišel. V selu je onda još bila škola z puno dece. Mene je zavjel, kej sem samo malo stareša, više kej da smo si jargani. Tu i tam sem si mislila da bi morti bilo bole da su me za Ivca dali, morti bi bar dete imela pak bi se imela z čem baviti, ne bi tulko mislila o svoje nesreče.
Komentari
Tihana Ledićkakav dijalektolog! pripada li gušće tom kraju? btw, ona tvoja priča, ne znam dal’ ‘kokošinjac’ ili koja druga (s knjigomata?), isto je pisana na jednom od (štokavskih?) narječja.
Željko Belinićne, “ukleti kokošinjac” je na nekom mom izmišljenom, izmaštanom slavonsko-bosanskom, graničarskom 😀 . gušće je u sisačkom dijelu SM županije, ali i tamo se slično govori, aha. siščani ih ništa ne razumiju 🙂
Tihana Ledićkakvo ste vi mrijestilište govora, gotovo kao da izlazite iz neke maštovite igre.
Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 5.-6./2019. na str. 144.-147. objavljuje prikaz zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj ni to govoriti, Zagreb, 2019. iz pera Đure Vidmarovića – Moslavački kajkavski govori kao literarno štivo Božice Brkan. Prenosimo ga:
Božica Brkan je svojim moslavačkim kajkavskim (kekavskim) opusom pridonijela obnavljanju pokrajinske kulturne samobitnosti u ovom dijelu Hrvatske. Uvijek treba istaći, kako je ova marljiva književnica i novinarka uspjela jedan gotovo nestali lokalni idiom pretvoriti u književni standard. To je fenomen koji se rijetko susreće u područjima gdje su narječja zbog niza razloga nestala ili su pred nestajanjem. Njezina kajkavijana počinje 1990. godine sjajnom zbirkom stihova „Vetrenica ili obiteljska arheologija“. U ovoj zbirci na čudesan način uspjela je kroz opise obiteljskih odnosa i obiteljskih individualnosti afirmirati materinski idiom, ali, što je mnogo bitnije, taj idiom pretvoriti u književni subjekt i pokazati kako se na narječju mogu stvarati vrijedna književna djela. Podsjećam: bila je to 1990. godine, dakle, vrijeme početka hrvatske samostalnosti kada se odbacio dotadašnji jezični unitaristički koncept po kojem su narječja tretirana kao slijepi kolosijeci u jezičnoj struji, a njihovo rječničko blago kao arhaizmi. Nakon „Vetrenice“ Božica Brkan prestaje s književnim radom na rodnom idiomu sve do 2012. godine kada objavljuje zbirku pjesama „Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU“. Ova je zbirka skrenula pozornost književne javnosti poglavito one u kajkavskome arealu hrvatskoga etničkoga prostora što potvrđuje i nagrada Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom narječju. Iste godine naša autorica objavljuje obimno, gotovo enciklopedijsko djelo „Kajkavska čitanka Božice Brkan“, 2014. slijedi „Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka“ za koju je nagrađena drugom nagradom na Pasionskoj baštini. Slijedi vrhunac njezine kajkavijane: roman „Ledina“ objavljen 2014. Smatramo ga vrhuncem zbog toga što je riječ o proznom djelu, čini se prvim kajkavskim romanom u suvremenoj hrvatskoj dijalektalnoj književnosti. Zbog toga je ovaj roman književna prekretnica, jer je autorica dokazala kako se na jednom odumirajućem lokalnom idiomu može napisati roman visoke estetske razine, složene literarne građe i širokog povijesnog raspona.
Nakon romana Božica Brkan objavljuje zbirku kratkih priča „Umrežena“ 2017. te zbirku kajkavskih priča „Život večni“ iste 2017. godine. Nepune dvije godine nakon ova dva djela Božica Brkan se javlja vrlo velikom zbirkom kajkavskih stihova s dijelovima na književnom standardu pod naslovom „Nemoj mi to govoriti“. Predmetno tematski ova se zbirka nadograđuje na autoričine prethodne knjige, poglavito na „Vetrenicu“ i „Ledinu“. Moglo bi se kazati, slijedom sadržaja većine pjesama, kako je ova zbirka zapravo roman sastavljen od poetskih cjelina, dakle nastavak tema koje su obrađene u prethodnim proznim tekstovima. Autorici je i dalje važno uspostaviti komunikaciju s čitateljima i učiniti ih sudionicima svoje životne priče. Pri tome u predgovoru tu priču stavlja u cjeloživotni kontekst upozoravajući na uzore iz mladosti, književnike i novinare, autore specifičnog literarnog diskursa i odnosa prema životu, svijetu, duhovnosti i samobitnosti.
„Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri, pa i majke i sinovi – to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.
Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i drugi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi mogao završiti u literaturi“
Ponovno je u ovoj zbirci za Božicu Brkan obitelj u prvom planu, zatim jezični idiom, ali i nov emocionalni uzlet kojim razgovara sa svojom pokojnom majkom. Taj razgovor sam po sebi, kao i slika njezine majke, imaju simbolično značenje. Bez te simbolike i metajezičnih sadržaja ne mogu se razumjeti djela Božice Brkan. Razgovor je ljudski iskren i topao, bez imalo eshatoloških primjesa, čak kada se majci bližio kraj. S voljenom majkom razgovara uglavnom, što je i prirodno, na domaćem jezičnom idiomu, jer se na taj način iskazuje i pokazuje jezična, ali i ljudska intimnost i plemenitost odnosa roditeljke i kćeri. U to je uključena i žalost zbog toga što se nije kazalo sve što se trebalo, ili se kazalo nepotrebno, u afektu zbog određenih životnih situacija. Zbog toga i imperativan naslov knjige preuzet iz često ponavljanog majčinog upozorenja.
Premda piše, uglavnom, na lokalnome idiomu, Brkanova s lakoćom, ali nekom čudesnom unutarnjom nedohvatljivom ironijom i samoironijom opisuje, pa i grubo secira društvo u kojem živi u svim aspektima njegove pojavnosti, u povijesnom kontekstu sa svim psihološkim nijansama i etničkim karakteristikama.
Knjiga koju predstavljamo sastoji se od tri poglavlja kao samostalne predmetno – tematske cjeline. To su: „Haljina za snove“; „Nemoj mi to govoriti“ i „Doveka“. Je li brojka tri slučajna, simbolična, numerološka, ili eshatološka teško je otkriti.
Pisac pogovora ovoj knjizi je poznata prevoditeljica i književna kritičarka, dr. sc. Željka Lovrenčić. Ona u svome pogovoru ističe, odnosno uočava, jednu od karakteristika književnosti Božice Brkanice: „Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkan ništa ne prepušta slučaju – zbog toga u uvodima svojih knjiga često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Tako i u ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom kojoj su stihovi posvećeni. Ovdje prikupljene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno preispitivanje njihova odnosa kojim se Božica u manjoj mjeri bavila i u ranijim zbirkama“.
U ovom trenutku pisac ovih redaka nešto drugačije doživljava Božičine stihove: Nije riječ isključivo o privatnom zapisu ili osobnom registriranju nekih emocionalnih stanja majke i kćeri već je paralelno s tom nježnom obiteljskom pričom u prvi plan stavljen jezik kojim se ta priča izgovara, a to je okešinečki kekavski idiom. Upravo taj jezik omogućava pjesnikinji postići zavidnu razinu u isticanju obiteljske topline i neponovljive intime koju se može izreći isključivo na materinskom govoru. To je na neki način apoteoza zavičajnom idiomu kojega su, ako se smije generalizirati, prije tri desetljeća odbacivali kao nepotreban, arhaičan i seljački u pogrdnome smislu.
Autorica B. Brkan u svome zanimljivom predgovoru ističe slijedeće:
„Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojene knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mijenjamo ponašanje i odnose da bi smo ili pojednostavili ili učinili boljim“.
Primjer koji nadilazi strogo omeđenu obiteljsku situaciju, odnosno odnos majke i kćeri, je uvodna pjesma „Haljina za snove“. Naslov je naglašeno višeznačan, pjesnički širok i literarno izazovan. U stihovima koji slijede nakon naslova autorica kroz haljinu koju je dobila u mladosti, prati, zapravo, svoj život i svoja sjećanja. Vrijeme je učinilo svoje i ta „haljina iz snova“ postaje haljina iz stvarnosti:
moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad
zagledane u oblake
i nebo kad ostakli u predvečerje
i tvoj dah
i punu mjesečinu
Navedena kitica otkriva autoričinu na momente samoironiju ali i nježno suočavanje s vlastitim životnim putom, jer snovi se ne gase bez obzira što je haljina postala tekstil za čišćenje prozora. Kroz te prozore zrcali se predvečerje i dah drage osobe i puna mjesečina koja sve kazuje snagom svoje semantike.
Slijedeća pjesma u prvom ciklusu poduža je i nosi naslov „Zelena“. Ponovno je riječ o odjevnom predmetu kao simbolu. To je sada lijepa haljina sašivena za maturalni ples: „Osim za maturalnu zabavu nisam je nikada više odjenula / zauvijek je ostala zelena i mlada“.
Vrlo je zanimljiva Božičina pjesma „Stube u nebo“. Te stube su pokretne i presporo se uspinju. Zaključak: „Neki idu u kontrasmjer / i stignu“. Naravno ti koji idu „u kontrasmjer“ stignu u prostor koji je suprotan od neba.
Navodim pjesmu „Zdalkoga“ u kojoj autorica vrlo efektno pokazuje kako se na dijalektu mogu stvarati i filozofski stihovi:
„bole je gledeti zdalkoga
kej ti fali
mejne toga moreš videti
a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali
mejne si onda i misliš
a navek i sebe samomu moreš povedati da nesi dobro zagledal
a niko te nebu ni pital kam si kvragu gledel“
Iz navedene pjesme uočljiva je autoričina nakana osloniti se na narodnu mudrost svoga sela jer ta mudrost nosi i neporecive univerzalne vrijednosti.
Drugi ciklus „Nemoj mi to govoriti“ počinje istoimenom pjesmom. Pjesnikinja sjeća se svoje majke u vrlo potresnim stihovima. Početak pjesme donosi pomalo glazbene stihove: „zagledane smo nas dvije nizbrdo / horizont horizont horizont“.
U pjesmi „Večnost“ može se isčitati i mogući književni kredo Božice Brkan:
koju tu večnost
iščeš
kam to očeš sprtiti te beli teški sneg
Na kajkavskom narječju napisana je vrlo mudra pjesma „Lafre“. Lafre su maske.
Treći ciklus pod nazivom „Doveka“ donosi kao podnaslov ili vodeću misao, odnosno moto, riječi Arsena Dedića „Jezik ti je jedina domovina“. Upravo ovaj moto, po mome mišljenju prožima cijelu ovu knjigu. Stoga i prva pjesma u ciklusu, pod naslovom „Doveka“, snažnim pjesničkim govorom stavlja materinski jezik u prvi plan:
če bum jezik svoj odmetnula proč
igda
če na hip
kak bum se z zemlu svoju
spominala i dospomenula
gda bum doveka vujne ležala
Po mome mišljenju istu tematiku obrađuje i pjesma „Nadelena“. U njoj su stihovi:
a čem ga više davam čem ga si više imaju
nekak ga više imam i ja
više se morem spominati
više morem se dospomenuti
više i samu sebe morem razmeti
a da ni zube ne moram ni raspirati
O svakoj pjesmi u ovoj zbirci moglo bi se govoriti kao zasebnoj cjelini što je osobina vrijedne poezije.
Slažem se s Željkom Lovrenčić kada piše kako je završna pjesma u ovoj knjizi „Kej da jes“ dirljiv oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu“. Kako Božica Brkan, po svojoj prirodi ne spada u pesimistične ljude knjigu završava pjesmom pod naslovom „Najljepše je pisati pjesme“. Doista, njezin život se ostvaruje i potvrđuje kroz književnost. Jer kako sama piše za pjesmu je dovoljna samo misao „ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata / sočna / dovoljno kisela dovoljno slatka“. Zbirka „Nemoj mi to govoriti“ ma koliko se vezivala na „Vetrenicu“, novi je korak u pjesnikinjinom književnom stvaralaštvu. Autorica pokazuje zrelost srednjih godina, njezina misaonost obogaćena je prijeđenim životnim iskustvom, stihovi postaju brušeni, ekonomični, suzdržani i ironični. Ovako ne bi pisala prije 30 godine. Odlika dobrog književnika krije se i u tome što mu je svaka knjiga novo, samostalno i samosvojno literarno ostvarenje.
Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)
Naslovnica zbirke
Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovei zelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.
S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko.
Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješ/ na vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“
U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.
I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to!
U Kloštru Ivaniću na 2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:
Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.
U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.
Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:
„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“
„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“
Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo.
„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“
„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“
„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“
I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.
Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.
Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH kaže doslovce samo ovo:
„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“
To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.
U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:
„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš. Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:
„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“
Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.
Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla. I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj.
Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.
Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.
Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.
Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.
Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“
Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:
Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.
Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.
Bila je posve prazna.
Bila je posve sama.
Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.
– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…
O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.
U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.
Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.
U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.
Forum
Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.
Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.
Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“
Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)
Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“
Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“
Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.
U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:
Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?
Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.
Strahimir Primorac / Fotografija Miljenko Brezak
Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila
zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)
Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)
Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.
Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.
Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.
Naslovnica Novinara br. 1-2 / siječanj – ožujak 2018. od 19. travnja 2018.
Novinar, glasilo Hrvatskoga novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, broj 1-2 siječanj – ožujak 2018., – moguće i uopće posljednji tiskani broj! – na stranici 44. u rubrici NOVE KNJIGE – SVIJET MEDIJA objavljuje kritiku VLADIMIRA MATEKA zbirki pripovjedaka Umrežena i Život večni Božica Brkan, Acumen d.o.o. , Zagreb 2017.:
Gotovo da i nema godine da nas Božica Brkan otkako se je iz dnevnih redakcija otišla u mirovinu i hrabro prešla u nakladnike Božica Brkan ne obraduje nekom novom knjigom u izdanju obiteljske tvrtke, ali koja je u njenom većinskom vlasništvu. Potkraj 2017. godine objavila ih je čak dvije. I jedna i druga su zbirke kratkih priča (ukupno ih je 55) objavljivanih tijekom posljednjih dvadesetak godina u raznim listovima i časopisima, a dobrim dijelom i nagrađivanih na raznim natječajima. No, iako se obično kaže da pisci cijeloga života na različite načine pišu jednu te istu knjigu, ovdje to nije slučaj.
Razlika nije samo u jeziku kojeg autorica koristi: „Umrežena“ je napisana na štokavštini za koju bismo mogli nazvati i službenom da se u nju, s obzirom na tematiku o kojoj govori, nije umiješala i masa izraza koji pripadaju jeziku novih tehnologija i digitalnih proizvoda i profesionalnom žargonu onih koji ih koriste. S druge je strane „Život večni“, kako već i sam podnaslov kaže, „knjiga kajkavskih priča“. No, nije to bilo kakva kajkavština, to je danas već gotovo ugasla „kekavština“ autoričinog djetinjstva u Moslavini, pa je i zbog toga to vrijedan doprinos našoj (ne samo) dijalektalnoj književnosti.
Jezik u velikoj mjeri govori i o tematici. U „Umreženoj“, kako u predgovoru ističe sama autorica – sakupljene su „urbane kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o usamljenosti, otuđenosti, isključivosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome i sve više virtualnome globalnme svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad“.
Tome nasuprot u „Životu večnom“ stoji svijet maloga sela izgubljenog u vremenu i prostoru, u kojem zbog mentaliteta, običaja i teških karaktera pate i ljudi i životinje, u kojem se nekoga može umlatiti zbog pijane svađe oko zastave. Svijet u kojem se može stradati ni zbog čega i koji je po tome na neki način i „paradigmatična hrvatska priča o sudbini mnogih mjesta i njihovih stanovnika potkraj II. svjetskog rata i nakon njega“, kako je žiri uz ostalo obrazložio Nagradu Dubravko Horvatić za prozu, dodijeljenu 2015. priči „Crna trava“, koja se – zasluženo – našla i u ovoj knjizi.
Moglo bi se, naravno, o objema knjigama govoriti i kroz prizmu tzv. „ženskog pisma“. Činjenica da se događaji u većini priča opisuju kroz ženske likove ili barem iz njihove perspektive mogla bi opravdati i takav pristup. No, s obzirom na sve što su te priče zahvatile – u „Umreženoj“ su u pozadini, čak i tamo gdje ih se u početku ne očekuje – problemi tranzicije i recesije, društveno raslojavanje, ljubavni trokuti i razni oblici pomodarstva, dok se u „Životu večnom“ osim odraza prošlih vremena neprekidno isprepliću Eros i Tanatos – bilo bi krajnje nepravdeno ove dvije knjige Božice Brkan zatvoriti u isključivo u taj pretinac.
Na samom kraju, poruka potencijalnim čitateljima „Života večnog“: ne treba se bojati priča pisanih dijalektom. Da bi ih se razumjelo i uživalo u njima, potrebno je samo malo truda, kojeg će k tome olakšati na kraju svake priče priloženi rječnik manje poznatih izraza.
Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:
Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.
Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.
Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.
Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.
Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.
Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.
Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :
„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!
On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.
Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.
Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.
„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)
I se su je.
Do jenoga.
I tak su je ostavili.
Se je bilo crno kak se livada krvi napila.
Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.
Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.
Nigde nesu dali ni imen napisati.
Kej da nigda nesu bili.
Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.
Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.
Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.
Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.
Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.
Štokavska zbirka UMREŽENA i kajkavska zbirka ŽIVOT VEČNI
Uz promociju u Okešincu 16. prosinca 2017.g.
Obje su zbirke izašle istovremeno. Neki su im dijelovi nastajali usporedno. U najsmjelijoj predodžbi, ove zbirke možemo promatrati kao prijateljice različitoga podrijetla, koje se tu i tamo jako dobro razumiju, jer negdje u prošlosti ipak imaju zajedničke korijene, povremeno i zajednički jezik i život.
Zajednički korijen im je naravno autorica, rođena i rasla na selu, obrazovana u gradiću i u hrvatskoj metropoli, i koja je pobrala sve najbolje plodove sela i grada, a nadogradila ih suvremenim životom intelektualke koja je i sama vrlo umrežena. Piše o ljudima oko sebe, o svojem i sličnim zvanjima. Stavlja se u priče u kojima sudjeluje a da mi to nekad vidimo, nekad ne vidimo (Pevček, Od zlijevke brend). To radi vrlo slikovito i realistično, pa i onda kad stvara takozvanu “novu stvarnost” u životnim situacijama, i jezikom. Tako nam pokazuje sav mogući Božji svijet koji i nije uvijek Božji. No, tako je to s nama ljudima.
Na početak obiju zbirki autorica stavlja tekst za kojega kaže da je “priča o mojim pričama”. U njemu nam objašnjava o čemu, i zašto baš o tome, piše. I kojim se narječjima i žargonom služi. Za priče iz zbirke Umrežena kaže da su … samostojeće, kratke urbane priče o modernim ljudima, ponajprije ženama, o njihovoj otuđenosti i usamljenosti… u globalnome svijetu u kojemu su svi kao umreženi, a sami kao nikad. A za priče iz zbirke Životni večni kaže da su to njezine… uobičajene ruralne kekavske teme… o prošlome, zemlji, provinciji, smrti, o … skučenom svijetu… u prostoru iz kojega se ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugom svijetu, te da je… to sve zajedno neprestani život večni… a kamoli (se isključiti) … časkom pripadati sebi, biti sam kej v grobu. Ima tu i jedna bitna činjenica koju priznaje i sebi i nama, kako je otkrila da može biti i duhovita. U toj duhovitosti je i domišljata, nekad s oštricom, a nekad samo s humorom. Kada krenemo od dijelova toga teksta s početka, bit će nam lakše pratiti i razumjeti priče. Iako bismo to mogli, kao što sama veli, i bez takvoga uvoda. Jasno nam je da se suvremeno globalizirani život uvukao posvuda, i u urbane i u seoske sredine, zahvaljujući mnogobrojnim i različitim sredstvima komuniciranja. U vrijeme naše mladosti odlazili smo na školovanje u nepoznati svijet, u koji smo se i inače tu i tamo vozili vlakovima, kroz koji smo se provezli tramvajima, a da i nismo znali točno kamo smo to dospjeli i što nas čeka. Mi smo vjerojatno zadnja generacija koja se snalazi u globaliziranome svijetu i koja istovremeno nosi u sebi duboke korijene nasljeđa, temelje hiža svojih djedova i dijelove njihovih života kao svoje. Naša djeca i unuci gube vezu s korijenima. Došli smo do toga da bismo voljeli kada bi oni barem slušali ili čitali o tome minulom, a našem vremenu, onako kako čitaju druge, tuđe knjige, koje su modernije. Koje su in.
U zbirci UMREŽENA promatra i nadograđuje viđeno, proučava i pokazuje nam suvremeno globalizirani život. Erudicija iz područja povijesti, književne i likovne umjetnosti, poznavanja suvremenih umjetničkih trendova, dakle “trendovska”, autorici daje puno mogućnosti i poticaja i ona ih svjesno i umješno koristi. Po Aristotelu je književnost druga stvarnost – k tome, književno djelo ne mora biti istinito, ali treba biti moguće. I književnost zaista stvara drugu stvarnost u kojoj se poistovjećujemo s ljudima i događanjima. Upravo to se događa u ovoj zbirci. Tematika u pričama je suvremena (Umrežena, Timbilding, Stabla, Odvojak), ponekad s elementima bajke odnosno mita ili barem s korištenjem njihove simbolike (Letač, Kairosova čupa), povijesna, iz naše bliske kulturne povijesti (Plovidba Miss Ternine), pa čak i vezana uz tradicionalni život (Pevček, koja ima i naslon na kajkavskom) i seoske vrlo suvremene, “globalizirane” teme (Svojih tijela gospodari). Jezik zbirke je osnovno standardni, s puno žargonizama iz svakodnevnoga žanrovskog govora s tuđicama, virtualnoga internetskog svijeta i suvremenih oblika elektroničke komunikacije i medija. Ali, ima na sreću i kolokvijalizama koji su nam katkad tako potrebni radi naše vlastite svakodnevne komunikacije pa nas podsjećaju na nju, a ima i topline pravoga kekavskoga narječja. Jer sve stane u ovu složenu, ponekad hladnu suvremenost. I može se staviti u priče.
Psihologiju osoba, njihove karaktere i naravi, otkrivamo izravno ili postupno, što ovisi o građi priče, o tijeku njezine fabule koja kronološki “ide po redu”, ili tu i tamo vrluda u skladu s vrludanjem u životu ljudi o kojima govori, koja je nekad i slojevita pa nam se otkriva malo pomalo, i traži našu koncentraciju. Tako nam omogućava uživanje u traženju i razumijevanju. Ako krenemo od prve priče po kojoj je zbirka dobila ime, od Umrežene, naučit ćemo puno o tome kako čitati i razumijevati ono što slijedi u ostalim pričama. Zato naslov zbirke nije slučajan. Umrežena je mlada žena, menadžerica za piar-agenciju. Vodi društvene mreže za više klijenata. Uživa u slobodi podstanarskoga stana u kojemu neće biti poziva – “Katarina!”, koji doma zvuči prijekorno. Ona je užurbana, radi na više kolosijeka ON-line do kasna, a na kraju dana se “isključi” iz svega i bude OFF-line. Ispruži se iscrpljena, i osjeti suzu u uglu oka. Pomisli kako je sreća da se u fotošopu suza može lako maknuti sa slike ako je potrebno. Znate već, petljicom se suza odvuče, a na njezino se mjesto dovuče komadić kože koja zadovoljava. Ali ovo je stvarnost. I zato ona pomisli da… nije nakapala oči.“Sutra će me opet peći…” Hoćemo li joj povjerovati da je suza tu samo zato što su joj suhe oči? U priči Stabla promatramo bračni par arhitekata koji imaju krasnu kuću projektiranu – za nju, mali park sa stablom posađenim – za nju, sa stazom na kojoj se oni nikada neće zaista sresti, jer žive na dva kolosijeka. Ona ne shvaća da je sve napravljeno za nju, a on valjda ne shvaća kako to ona ne vidi. Tako, ili slično, ali mnogima poznata priča. U Robotiziranoj sobi u mesnoj industriji sve je robotizirano, pa i pokreti i životi ljudi, zaposlenika. U Vazi ulazimo u život umjetnika koji ima važan posao u organiziranoj ustanovi u kojoj bi trebao biti nazočan. Ali on se odlučuje na trenutak slobode i odlazi na mjesta na kojima susreće sebi slične ljude. Njihov je život užurban, površan, a onima izvan toga svijeta izgleda strašno važan. Zapravo, i njima samima. Razgovori su isto tako površni, a svejedno idu za njima. “Gdje si, gdje si ti, što si, što si ti, što tu radiš, a ti?” Pitaju, ne čekajući odgovore, niti ih oni zanimaju. Zapravo ih otprilike već i znaju. Jer poznaju sebe. Doma će, kad se vrati, razmišljati o umjetničkim predmetima koje je upravo razgledao na svojem slobodnom lutanju po važnim mjestima gdje su važni ljudi. Promatra svoju skupocjenu vazu na stolu i polako je gura… preko ruba. Što ima vrijednost? Čemu služe vrijednosti – možemo se pitati i razumjeti ili ne razumjeti. I otkrit ćemo besmisao. Letač je potresna slojevita priča o nekome tko leži na krevetu. U sobu mu koso ulazi sunce i moglo bi otopiti vosak na krilima koja je odložio pored kreveta kad mu se više nije letjelo, u njegovom snoviđenju, mašti ili u nečemu vrlo rubnom. Kad leti, on leti pomalo, uzdigne se, malo preleti pa se spusti. Ne otputi se skroz kao Ikar. Jer ni Ikar nije uspio odletjeti. Kad u sobu uđe brižna majka, a mi saznajemo da je na anatomskom krevetu prekriven bijelom plahtom njezin nepokretni sin, otvaraju nam se svi odgovori. Priča u ovome komentaru ne bi bila potpuna kad sada ne bi bio citiran kraj: “Sine, probudi se… Opet si ružno sanjao”… Borio se za zrak… “Opet si padao?” “Ne, opet sam letio.” Odvojak je priča o društvenim razlikama i o nevjeri koja ide s tim. Još jedna suvremena tema, sa zapletom. Nakon smrti nevjernoga dužnosnika, njegovoj ženi stiže pismo ljubavnice. Da je imao drugu i da s njom ima sina. Kako će se žena nositi s tim? Valja razumjeti, razmisliti i domisliti se, ako smo aktivni čitatelj. U kajkavskoj priči List pojavit će se i ovo pismo, u nešto kraćem kontekstu. Pevček je topla, dopadljiva priča s kajkavskim naslovom i s nešto kajkavskih dijaloga. Starijem bračnom paru se učinilo, ma ne samo učinilo, nego je bilo stvarno, da čuju kukurikanje pevčeka, vjerojatno đureka. Čuje se u njihovu zgradu, valjda s druge strane ulice gdje su dvorišta s privatnim kućama. Autoričin M., što nam ona otkriva na promociji, sjeda na bicikl i ide potražiti toga pevčeka. Priča Svojih tijela gospodari događa se na selu u onom njezinom dijelu, koji kroz priču vidimo. Onaj velegradski, vrlo jasno naslućujemo. Tu su unaprijed pripremljena dva terena. Seoski, kojega je okrznula globalizacija, i gradski, koji potječe iz ovoga sela, samo što je glavni akter postao visokopozicionirani dužnosnik. Miješaju se poslovni odnosi starih prijatelja iz djetinjstva, odgovornosti i borba za čast i vlast. Čak će se i njihova, sada odrasla djeca, koja su se nekad zajedno igrala, a kasnije u različitim sredinama odrastala, naći na razini međusobne privlačnosti. Bit priče neodoljivo podsjeća na našu političku stvarnost i dužnosnika koji je “odležao” jer je u svojem selu na nogometnom igralištu dao napraviti reflektore. Čudo kako u tom naoko jednostavnom životu ovaj događaj može napraviti zanimljivu zavrzlamu za mještane i složeni problem za stare prijatelje.
Nekoliko priča nosi osobine autoričinoga zvanja i zanimanja (Torte od maslina i Od zlijevke brend), ali ne zbog recepata, nego zbog zbivanja na procjenjivanju jela i pića, za koja se nekad čini kao da postoje samo radi ljudi koji ih organiziraju. Koja gube svoj lijepi prvobitni smisao. Zato to često više nisu istinske izložbe brendiranih proizvoda. A mi ćemo se čuditi, veseliti, ali i dijeliti autoričino razočaranje zajedno s njom.
Putem ovih nekoliko karakterističnih priča vidjeli smo osobine suvremenoga društva i pojedinaca. I lijepo i gorko i ubrzano. Kroz priče se provlače odanost i ljubav (metnimo ih ovdje na prvo mjesto, da bismo uljepšali svijet), a onda sebičnost, zavist, šverc i prijevare; ljubav i ponos poneke majke, skrivene u pozadini, ili vrlo prisutne u priči Svojih tijela gospodari. Svatko će si uzeti iz priča ono što mu samome treba.
U zbirci ŽIVOT VEČNI, kako je već rečeno, autorica uzima iz ruralnoga života svojega kraja teme, jezik, mentalitet i sve dobro i zlo koje je moglo snaći čovjeka u miru i u ratovima, posebno ženu: imanja, poslovi, svađe, preljubi i groblja. Možda je bolje uz groblja dodati riječ – grobovi. Oni ovdje imaju svoj “život” – svoj karakter, svoje značenje i svoj jad, ako su prekopani ili ako na njih dolaze, i neznajući, moliti i urediti ih krive osobe. Jezik zbirke je kekavsko narječje okešinečkoga kraja. Rečenice teku polako, pune narodnih izreka upletenih u dijaloge i monologe i treba ih dobro osluhnuti i pratiti njihovu građu, da bi ih se moglo sasvim razumjeti. Još jedna draž otkrivanja i aktivnoga čitanja.
Gotovo pola priča odvija se radi grobova – na grobljima su sprovodi, ljudi koji dolaze obići svoje pokojne i spočitnuti im po koju, žene koje dolaze i plakati i špotati, uređivati spomenike i saditi cvijeće. Među njima ima i priča u kojima nam govore oni dolje, pokopani. Slušaju one gore, misle si svoje i otkrivaju nam tajne koje se ne znaju, koje su pokopane s njima i s drugima oko njih. U toj grobljanskoj atmosferi spasonosan je autoričin humor.
Nekoliko je priča s ratnim i poratnim temama, sa strašnim i žalosnim posljedicama, nedoumicama, pogreškama (Lajbek, Crna trava, Tor). U njima stradaju i mladi ljudi koji ostaju bez života ili zdravlja, bez roda i imanja, a onda stradaju i njihovi najbliži ako se ne mogu s tim pomiriti. Izazivaju nove obiteljske tragedije međusobnoga udaljavanja. Pa će majke morati plakati nad zajedničkim grobovima, jer zbog nečije tvrdoglavosti neće imati svoje sinove u svojim grobovima. Neke su priče iz seljačke svakodnevice, začinjene okrutnošću i ljudskim nemarom čije su posljedice ženska tuga i nemoći (Sovica u kojoj je nova sneha bogec pri hiže kak i ti mački pod plotom, pa se… plače znutra; V šumu po drva gdje su na djelu srdžba, bijes i neobičan izljev okrutnosti prema jednomu konjčetu, gdje se mlado žensko stvorenje radi toga opet … plače vusebe ). Ima i neobičnih ljudi, kakvih ima zapravo posvuda i koje je vrlo zahvalno metnuti u priče. Tako se onda ne čudimo onima koje smo i sami poznavali ili poznajemo. Ima i obiteljskih tragedija (Žleb) kakve poznaje svako selo, i gromova koji ubijaju čez lanček… jedinu čerčicu. Autorici su vrlo zanimljivi nadgrobni spomenici (veliki bijeli anđeo kojemu je nevrijeme otkinulo krilo), karmine, seljačke djevojke koje odlaze u grad kao sluškinje i njihove začuđujuće sudbine. Mi samo trebamo pratiti njezino pričanje i nesvjesno otići za njom u priču. Naći ćemo se u zanimljivim okruženjima među zanimljivim ljudima. I nećemo se uvijek samo čuditi, nego ćemo njihovim postupcima biti i zadivljeni. Priča Katice je jedna od onih priča koja spaja obje zbirke u istome vremenu, s dijelovima urbanoga i seljačkog načina života, onako, usput, a namjera priče je sasvim druga. Još jedna neobična priča o majčinskoj nekontroliranoj tuzi koja prelazi granice i unesrećuje svoju drugu kćer, kojoj je dala ime po prvoj, umrloj. Katica. Ta, još vrlo mlada djevojka, odlazeći s majkom na grob svoje sestre, u jednom trenutku osjeti kao da je cijelo vrijeme dolazila uređivati svoj vlastiti grob. To je naravno samo dio priče.
Tri priče s temom grobova posebno će nas zabaviti, vjerovali ili ne. Koliko god grobovi i sprovodi bili tužni i potresni, čovjek je, da bi opstao, našao posvuda razloga za život. Žene su prihvaćale ljubavnice svojih muževa kad im drugo nije preostajalo i nalazile s njima razlog za nekakav zajednički ostanak u onome što ih je snašlo. U pričama Dve na grobu, Čača, pa i Četrti muž, temu gobova i preljuba čini podnošljivom. Čitajući ih zaboravimo na stvarnost, što se čovjeku uz dobru literaturu često može dogoditi. Kad starija žena kaže mlađoj, koja je vršnjakinja njezine djece, i koja je sada tu, nekoliko grobova dalje, da taj za kojim plače nije u grobu nad kojim plače, da je njezin pravi čača u ovome grobu kojega ona, starija, uređuje. Ona je znala da joj muž šara, ali ništa nije poduzimala. I ova tu, mlada, igrala se je s njezinom djecom. A mlada, zaprepaštena govori čovjeku u grobu: “Tato, tato moj, a jesi ti kej znal?” Valjda je, jer joj je bio bolji nego što bi joj bio rođeni. Bio je sretan da ima dijete. Bio joj je dobar, imala je lijepo djetinjstvo, igrala se je s tom djecom za koju nije znala da su joj bila polubraća. I što bismo više htjeli u takvoj situaciji? A one dve na istome grobu, kad je pokojni pod zemljom, i kad su obje same, što mogu učiniti? Žena je već posadila flance, došla je još malo popraviti, a tamo mlađa upravo podsađuje novo cvijeće. I u bijesu čupa ono posađeno. Kako mogu dokazati koja ima prednost? Tako da i drugo cvijeće bude počupano, da se dohvate blatnim rukama i počupaju i povaljaju po vlažnoj zemlji groba… Što bi druge učinile na njihovom mjestu?Jer, veli zakonita žena da ih je u selu bilo toliko da bi puno groblje bilo cvijeća kad bi sve došle saditi kao ona. Jesi to znala? Autorica veli da su si onda lijepo iz iste kantice polijevale blatne ruke, ponovo sve počupano posadile, sjele na opseg i podivanile se. Čak su se i smijale. Sad je ionako bilo svejedno. Što je bilo, bilo je. Priča ili stvarnost? Prosudimo sami, prisjećajući se ponečega iz svojih sredina.
U niovomu grobu će nas zabaviti tragedija čovjeka koji se žali iz groba da je prikopan uz tuđi grob. Ima kad … spremišlati i tiče slušati. I ljude koji dolaze na groblje. Oni puno toga ne znaju, što se tu dolje može saznati. Pokopani nam govori kroz ovu priču da deverova či još jedina dođe počistiti taj grob. A ta deverova či je autorica, pa i ona sve zna. Čovjek se jada da su si njegovi kupili drugi grob, otpilili njegov križ i zapiknuli ga u novi grob na koji će se dolaziti moliti i za njega, a njega budu ostavili tu dolje, gdje je. I tko ne bi bio ljut? I tko se ne bi nehotice nasmijao?
Ima još zanimljivih, zabavnih, ali i vrlo tužnih stvari za otkrivati po ovim pričama. Različitost njihovih tema i pristupa temama drži našu pažnju i našu znatiželju budnima, a živost, zanimljivost i duhovitost naše zadovoljstvo čitanjem čini potpunim.
U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:
Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.
Sve niče iz priče, na kajkavskom
Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.
„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.
Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.
Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.
Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:
(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“
Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).
Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.
Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.
I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).
A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.
Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.
Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.
Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.
Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)
I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.
Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.
Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak
Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).
Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.
Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.
Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.
Gotovo da i nema godine da nas Božica Brkan otkako se je iz dnevnih redakcija otišla u mirovinu i hrabro prešla u nakladnike Božica Brkan ne obraduje nekom novom knjigom u izdanju obiteljske tvrtke, ali koja je u njenom većinskom vlasništvu. Potkraj 2017. godine objavila ih je čak dvije. I jedna i druga su zbirke kratkih priča (ukupno ih je 55) objavljivanih tijekom posljednjih dvadesetak godina u raznim listovima i časopisima, a dobrim dijelom i nagrađivanih na raznim natječajima. No, iako se obično kaže da pisci cijeloga života na različite načine pišu jednu te istu knjigu, ovdje to nije slučaj.
