Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.
Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifugapoput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko Ćurić– Gorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:
Jednog volim a četiri mene, Pa me grde i cure i žene.
Pitaju me imam li ja tala, Imam tala medna usta mala.
Usta moja kutija bombona, Lola mladi, pa se njima sladi.
Ni mi stalo da me ljubiš malo, Već dovika, da mi budeš dika.
Sve curice pelcovale cvijeće Moja draga pelcovala vraga.
Oj, inočo, kako ti je dika, K tebi dojde kad od mene ode…
Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).
Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!
Vodeći ih po različitim zagrebačkim slobodnim mjestima kafićima i knjižarama…, Ana Horvat dovela je svoje pjesnikinje 24. rujna 2019. i u Malu dvoranu Lisinski. Time je obilježila trideset svojih tribina Razgovor s pjesnikinjom– na kojoj je 17. svibnja 2018. predstavila i mene – a na kraju je svoju pjesmu čitalo 39 pjesnikinja (neke vrsne odustaše, ne želeći s pionirkama). Program sadržava svih potvrđenih 43 s fotografijom, biografijom i pjesmom. Ja sam govorila Vermut.
Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama: Božica Brkan, Ana Horvat i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Iskreno, za neke pjesnikinje nisam nikad čula, pa su mi i njihove pjesme bile (ugodno!) iznenađenje. Nemam smisla za babinjake i poeziju ne dijelim na mušku i žensku, ali divim se Ani što na svoju tribinu ustrajno dovodi pjesnikinje često s lošijom od svoje vlastite književnosti. Lako je predstavljati dobre! Time, tumači, poetese stječu javnost, dobivaju glas da ih se čuje. Ne jednoj će nastup u utorak možda biti životni doseg.
Dio publike prije početka: ne samo prijatelji pjesnika nego i poezije / Fotografija Miljenko Brezak
(Penjući se na pozornicu Male dvorane ja sam se, recimo, prisjetila kako sam, ne znam više ni tko me je pozvao, svoje pjesme čitala i na pozornici Velike dvorana, u vrijeme Domovinskoga rata, humanitarno za pomoć Karlovcu pod bombama te da sam garderobu dijelila s tadašnjom primadonom zagrebačkoga HNK-a Karlovčankom Ivankom Boljkovac, pa joj i na tome zahvaljujem!).
Svih trideset devet pjesnikinja, ja deseta zdesna / Fotografija Miljenko BrezakS kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak
Iz takvih se stvari i rađa kvaliteta, dojmljivija od, kako bi Ana citirala muške podsmješljivce urednike kojima je donosila rukopise, je li opet napisala onu svoju ja tebe volim, a ti mene ne. Možda će unatoč vlastitoj poeziji poput Ljubila bih te, koju smo sinoć (poslije mukotrpne probe!) izgovorile mi sve pjesnikinje, svaka po stih, i koja je i otpjevana, izborima o različitim temama i virtualnoj antologiji Hrvatska ljubavna lirika (od 19. do 21. stoljeća) biti zapamćena možda ponajviše kao dobrotvorka ženama pjesnikinjama.
Pred Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinjama različitih naraštaja od, ako sam dobro istražila, 1948. naovamo, različitih bračnih statusa od djevojaka do višestruko razvedenih i udatih, s djecom i samima, podrijetlom iz različitih mjesta ne samo Hrvatske, po zanimanju od vozačica tramvaja i medicinskih sestara do liječnica i novinarki, žena s imenom, s nekoliko prezimena, sa pseudonim poput Ane (jer je cijeli život radila u INA-i na odgovornome mjestu pravnice, pa nije bilo zgodno da još piše pjesme), ali nedvojbeno žena koje u svojim životima ne odustaju od – poezije. Poezije koja nije samo ja tebe volim a ti mene ne. K tome, potrudile su se za ovaj randevui otišle frizeru, odjenule štikle (ja nisam, jer sam svoje davno preselila u pjesmu!) i kreacije različitih stilova sa začudnim modnim accessoriesom.
S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem Božica Brkan i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Ne samo novinarski, ne mogu ne primijetiti – nisam iznenađena i ne žalim se – da osim najava na Culturnetu.hri Dobro jutro, Hrvatska, nisam primijetila da su mediji, s izuzetkom Katoličkoga radija (!?) uopće uočili trud pjesnikinja, posebice Ane Horvat, a kamoli da bi se potrudili doći i informirati o njemu. Kao koga to zanima? Da smo bacale grudnjake, što bi sjajna voditeljica Sonja Šarunić rekla, koja ih nosi, ili se razodjenule kao… Zanima li javnost samo gola poezija? Pa ni stvarnost neće ogoljenu, nego radije u velovima fejka!
Mlada pjevačica Adriana Baković i gitarist Petar Ivkić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak
Kome je, uostalom, danas potrebna poezija? To malo poezije u svakidašnjici? Sva sreća da mi neki nismo odustali od toga, od ljepote koja nas brani od surovosti i ružnoće svijeta, održava na životu sa smislom. Spoznajemo to zahvaljujući i ovakvim večerima. Nije dovoljno samo postati i lajkati na internetu i diviti se sebi u četiri zida. Tko mi je kriv što neprestano, kako običavam reći, u mraku publike očekujem neku malo Božicu, ambicioznu i kreativnu, i što sam po neku i sinoć, u običan radni, sumoran dan, prepoznala i na pozornici. Ponovilo se. Živjele žene! Živjela Ana Horvat!
Ako mislite kako ću se prigodničarski diviti korisnim noćnim bićima i onima koji se trude zaštititi ih da ne iščeznu, grdno se varate. Taman noćas zaspim, kadli me prene užurbano kretanje po sobi. Let ispod plafona. Prenem se u polusnu, srce samo što mi ne iskoči daleko iznad mojih uobičajenih otkucaja oko stotke. Nikako da razlučim je li to stvarno ili sanjam. Snova se rijetko sjećam, ali posljednjih dana, kako završavam rukopis, poluspavam na dva kanala, na jednom neprestano rješavajući tekstualne dvojbe. Razbudim se. Leti kao propeler, zapravo dva. Crno. U krugovima većim i manjim mijenjajući visine. Kako se ne sudare? Poput malih lastavica koje su tek nespretno počele izlijetati iz gnijezda, pa brzo natrag. Kao da su se naši piljci iz zagrebačkih gnijezda s našega krova spustili u Malinsku. Možda su ptice s drveća ispred prozora? Ali i za njih je prerano, brzo razmišljam. I nikad nisu navraćale baš u sobu, toliko se pak ne poznajemo, samo ih slušam i rano izjutra i prije sutona slušam kako pjevaju na osušenom drvetu.
Palim noćno svjetlo. I već budim M. Nemoj se uplašiti, govorim mu, izgleda da nam je nešto u sobi. On pali veliko svjetlo. Šišmiši? A ovi lete. Ne vide, govorim štreberski, ali barem mi vidimo njih. Oni okolinu raspoznaju valovima što li, govori M. Pokrivam se da mi koji ne sleti. Negdje sam pročitala da je gadno kad ti se uplete u kosu. M. maše da ih nagovori da se vrate odakle su i došli. Joj, da vidiš koliki ih je vani, cijelo jato, samo da i oni ne krenu unutra, govori. Maše, maše, mašem i ja, uzima i partviš da bude veće strujanje, ovi još bolje lete, pa jedan pada nekamo uz radni stol. Ja meljem kako je baš bilo na televiziji da su navrli neki dan u našu dežurnu bolnicu, Sestara milosrdnica, i da su ih hvatali sa zidova i spuštali. M. krene maloga uzeti u ruku, i viče da ga je ugrizao, na prstu mu šiknula krv. I on se jadan boji, detektiramo, pa se brani. Možda me je i s pandžicama, govori M. To je kao kad ti mjeriš šećer, smiruje me. Nagovaram ga da opere alkoholom, ali tko će sad naći alkohol. Onda rakija… Onda se sjetim da su ih u Vinogradskoj skidali rukavicama. Potrajalo je, da usplahirene u polunesvijesti iznese na balkon i pusti van.
Nije nam do spavanja, nije to bez vraga, što znače ti šišmiši, pa baš kod nas. A i odmah se rastužim prisjećanjem kako su, dok smo još stanovali na Gredicama, M. i mama, IBB i mene odmaknuli što dalje da nas još ne ugrize, išli u dimnjak u kojem je nešto šuškalo – dakako da sam šušanj čula ja – uhvatiti štakora, oboružani crnim vrećama i štapovima, a kad su dimnjak otvorili ondje je bio mladi golub nevješt letenju, koji je kroz četiri-pet katova siroti pao na dno našega dimnjaka.
Sad ujutro, sjetim se da je baš prošla noć bila – Noć šimiša. Živjeli mi šimiši!
P. S. Fotku nemam, jer nam noćas nije bilo do selfija sa šišmišima.
Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.
Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.
Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.
Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković Jel kajkavski bude mrel?
Vu mojemu selu se je manjše ljudi kaj kajkavski znaju. Ne bu puno godin prešlo kajkavski bu došel kraju.
Moji ded i baba dobro su ga znali ž njim i zdaj govore. Al mi deca takva nesmo čak po stranjski znamo bolje.
Naše selo nije kak je negdar bilo vse se vu njem menja. Nema više krav ni svinja ni na cesti ni kamenja.
Zato bum ja Boga molil kolko god bum mogel. Da kajkavski ne bu vumrl Bog mi bu pomogel.
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Zbog ovakve se priče poželim vratiti u novine. Ali naše novine stvarno rijetko objavljuju ovakve čudesno human story, zar ne? Denis Vincek. Tu i tamo bih mu na fejsu štogod lajknula, veselilo me da klinci iz zlatarskog osnovnjaka OŠ Ante Kovačića, koje mentorira deru nagrade, ne samo novinarske, a onda me iznenadi porukom u inbox da planiraju temu broja zdrava hrana i da bi klinci htjeli intervjuirati i mene. Neću kvariti temu u božićnom broju njihovih Zlatarskih iskrica, samo hoću reći kako ne rasturaju bez razloga, jer rade mjesecima, čak i ljeti: samo smo zbog moje teme dvaput popili kavu. Baš dobro društvo!
Denis Vincek potpisuje posvetu za svoju knjigu kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Dolazeći u Zagreb, imali su pravu redaljku razgovora, fotkanja, a što mainstreamskim ne bih, njihovom sam listu pristala fotkati se kako me gađaju kulenom (dobro, kulenovom sekom)! Namudrijali smo se i o zagorskim štruklima, dakako. I sad, i ja hoću napisati o tome od zagorskih čuda, pa zamolim malo natuknica pa nek uzmem djelić kaj trebam. Da, malo! I još traži tobože autorizaciju, da sam nije što pogrešio. Kad i on meni, i ja njemu čuvam integritet.
Čovjek s pet indeksa
Ukratko, taj čovjek Denis Vince, Vinc – tak mi je dobar da sam ga odmah posudila za svoj roman! – ima 5 (slovina: pet!) indeksa: dipl. novinar na Fakultetu političkih znanosti, dipl. bibliotekar na Filozofskom fakultetu, položeni pedagoški predmeti (Pedagogija, Psihologija, Didaktika i Metodika) na Učiteljskom fakultetu; s Medicinskog fakulteta otišao je u novinarske vode pa završio ona dva gore; peti je s Filozofskog gdje piše sinopsis za doktorat, bavi se prevencijom cyberbullyinga, zato valjda toliko radi s učenicima – misli se na produkciju učenika kojima je mentor u različitim medijima.
Prvi razgovor za Zlatarske iskrice 21. svibnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)
Zanat je novinarski, piše Vinc meni, počeo u časopisu Radio HRS, stručnom časopisu Hrvatskog radioamaterskog saveza, surađuje i u uredništvu ABC tehnike, listu Hrvatske zajednice tehničke kulture (izlazi od 1957., više od 600 brojeva). Onda odlazi u “opće” teme, tjednik Zagorski list, Večernji list (objavio 4000 priloga!) iz kojega odlazi kao zadnji urednik regionalnog izdanja za Krapinsko-zagorsku županiju. U Krapini se tada, ističe baš prelamalo 16 stranica. Pisao je i za Večernjakov prilog Vrt, koji sam tada uređivala, ne jednom smrzavajući se u ledenim berbama Borisa Drenškog, maestralnoga Bodrena.
Najdraži tekst o pjesnicima posvađanim zbog šnjofanja prdeca
Od svih mojih priča, govori, najviše mu je u srcu pomirba Dragutina Tadijanovićai Ivana Kušana. Književnike je pronašao u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Godinama nisu razgovarali, a onda ih je spojila sestra Bernarda i Tadija je oprostio Kušanu, koji je svojedobno napisao kako je Tadija s užitkom šnjofao prdece u hotelskoj sobi kad su bili u Beogradu. Tadija zbog toga godinama nije htio dolaziti u DHK, jer se bojao da će ispasti iz takta i neprimjereno napasti Kušana.
Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Tada odlazi raditi u školsku knjižnicu (nije napisao ali znam: na upola nižu plaću), koju ne doživljava samo kao mjesto posudbe, nego informacijski centar u kojemu potiče medijsku pismenost u učenika. Počinje rad s učenicima na školskom listu. U Spomenici škole piše da je prvi broj izišao u školskoj godini 1957./58., ali kako se dotad radilo u školskoj knjižnici, govori podatak da škola, za razliku od Gradske knjižnice u Zlataru nema sačuvane stare primjerke. Denis Vincek je prva stručna osoba, prvi dipl. bibliotekar u školskoj knjižnici OŠ Ante Kovačića u Zlataru, trebalo je prvo obraditi i svu građu upisati u računalni program, jer ipak, sve ostale aktivnosti su nadogradnja. Nije tipični knjižničar i nije shvaćen od onih koji knjižnicu doživljavaju kao mjesto gdje mora vladati grobna tišina i gdje djece ne smije biti. Njegova knjižnica je uvijek puna, na svakom i malom i velikom odmoru.
Od Večernjakove lektorice Zorke do interaktivnoga pravopisnog priručnika
Jako je osjetljiv na hrvatski jezik, kaže. Aktivan je na društvenim mrežama i tamo će napisati nemrem, nejdem, neznam, usvojio je taj metajezik, ali kad se piše ozbiljno, tu je grammar nazi, rekli bi neki zlurado skrivajući svoje nepoznavanje hrvatskoga jezika. Ne čudim se, jer učio je i od legendarne Večernjakove lektorice Zorke Horvatić. Zato je valjda i potaknuo djecu da izrade interaktivni pravopisni priručnik kojim su i Jurica Pribolšan i Lovro Tovernić osvojili prvo mjesto na natječaju Školske knjige.
Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019.: Denis Vincek, Leonardo Rihtarić, Karlo Sviben i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)
Školski list Zlatarske iskrice ima dugu tradiciju, ali tek se Denisovim dolaskom počinje uređivati po pravilima za LiDraNo, a to znači da učenici, a ne učitelji pišu i postaju urednici. List prestaje biti “komunalni vjesnik” škole i donosi djeci primjerene teme, od hobija, kućnih ljubimaca, cyberbullyinga, a novi broj ima za temu Hraniš li se zdravo? Također list počinju slati na županijsku smotru LiDraNo i svih dosadašnjih osam brojeva najbolje su ocijenjeni, a broj 59 bio je prvi na natječaju Jutarnjeg lista Biramo najbolji školski list, broj 60 proglašen je superiornim i bez pogreške na Državnoj smotri LiDraNo.
Multimedijalna Ljuba zvonarka iz Martinščine
Puno je učenika tijekom rada na Iskricama prošlo kroz školsku knjižnicu i nezahvalno je izdvajati, ali, kako sam navaljivala, svakako jedan Jurica Pribolšan, Marko Bingula, Hrvoje Stažnik, Petra Sokolić, Paula Sviben, Karla Bingula, ali ipak neki su ostavili najjači trag – Karlo Bogi, Vilim Kobeščak, Patrik Raškaj, Matija Varga, Leonardo Rihtarići Patrik Delijai sada Matija Mikulec (dotle su djevojke pjevale u zboru, a nikog na silu ne dovlačim).
Za uspomenu, bez mentora: mladi zlatarski novinari Karlo Sviben, Tomo Valjak, Karla Bingula i Patrik Delija te Božica Brkan i njezina zaviajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Raškaj je, opisuje mi Vinc, otkrio Ljubu zvonaricu, ženu koja zvoni povlačeći užad u selu pokraj Zlatara, Martinščini, djeci poznatiju kao ženu koja buši lopte kad one preskoče ogradu s igrališta Područne škole u Martiniščini u njezino dvorište, no mi smo je predstavili kao zvonarku (kaže mi: ne volim kad mi to prekrste u zvonaricu, jer ona je Ljuba zvonarka i tako je svi poznaju!), Raškaj je o njoj napravio priču za list, a već sljedeće godine Karlo i Vilim napravili su o njoj radijsku emisiju, nikad u novijoj povijesti Krapinsko-zagorske županije u kategoriji osnovnih škola to dotad nitko nije napravio, a oni su napravili sve sami, s Vincekovim starim diktafonom Zjoš iz Večernjaka, sami su učili montirati u programu Audacity i dospjeli na Državnu smotru LiDraNo.
Zlatarski Kostelić
Uči djecu pravom novinarstvu, govori, pa su tako Vilim i Matija Varga u Zoološkom držali u rukama sedam metara dugu bou, i to je Matija Varga opisao i sljedeće godine sa svojom pričom dospio na LiDraNo u Primošten. Varga je bio i urednik lista koji je pobijedio na natječaju Jutarnjeg, a naš se list, Zlatarske Iskrice ističe još po nečemu, dizajnira se i prelama u školi. Zadnja dva broja nisam čak ni ja grafički prelamao, nego učenik, Matija Varga, na školskom računalu u školskoj knjižnici. Ne dopuštaju da ih demotivira ni što sve ostale škole to plaćaju da rade za njih profesionalni dizajneri. No, dodaje Vincek, svojim savjetom u finiširanju lista rado pomogne Krešimir Varga, Zlatarščanin, profesor informatike u zabočkom ŠUDIGO-u, koji ondje uspješno gura digitalni list Tabula Nova. A ne zaobilazi podrđku ravnatelja svoje škole Marijana Posarića.
Učenici su sami snimali, montirali u školi i radioemisiju Zlatarski Kostelić, o tada šestašu Tomi Valjaku iz Zlatara, koji je u svojoj dobi prvak Hrvatske u skijanju; o sedmašu koji od druge godine ima dijabetes, a upustili su se i u izradu radiopriče Zvjezdica pospanka.
A onda je Matija Varga rekao zašto ne bismo snimili film? Pa su ga učenici i snimili svojim mobitelom, jer škola, za razliku od susjednih, nema kameru. Ali zato imamo rezultate: već s drugim filmom, a glavna zvijezda toga dokumentarca bila je – ponovno Ljuba zvonarka, dakle sada na platnu, Matija Varga i Leonardo Rihtarić dolaze na Smotru hrvatskog školskog filma u Sinj. Snimili su i nijemi igrani film Otmica, po adaptaciji slovenske priče za djecu Šutiranje glavom, i u listopadu idu na 57. hrvatsku reviju dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisak. Tu su potegnuli Matija Varga, Patrik Delija, Leonardo Rihtarić i Karlo Sviben, ističe mentor Denis Vincek.
Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom
I onda se dogodi da u moru novinarskih tekstova netko dođe s idejom za literarni rad, priča iz djetinjstva o pokušaju obujmljivanja velikog hrasta pretočena je u literarni ostvaraj. Zanimljiv šumski div koji je Leonarda doveo među tri najbolja rada u RH na natječaju Zelena priča za zeleni planet, a jedan tužan događaj u obitelji potaknuo je Karla Svibna da napiše pjesmu Sam sa sobom – i osvojio je drugo mjesto na ovogodišnjim Nazorovim danima, kojega je u Vincovoj pratnji odvelo u književnikove bračke Postire.
S prvoga zagrebačkog razgovora mladi novinari Patrik Delija, Karlo Sviben, Karla Bingula i Tomo Valjal s nama dvoma odraslih svojih kolega (Fotografija Miljenko Brezak)
Sve to odvija se u školskoj knjižnici, ne samo s petnulašima nego i s vrlo motiviranim četvorkašima i trojkašima. Naš sustav potiče štreberaj, govori Vinc, koji već godinama provodi Školu za život i nada se da će se svi tome okrenuti. Ne znači to da sam ja protiv 5,00, ali držim se onoga što je rekao Alen Spiegl, voditelj Krapinskog centra za izvrsnost: Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom. Sve se to radi nulti sat, ili poslijepodne, ili učenici dolaze tijekom njihovih praznika, dragovoljno, a roditelji su upoznati s svim aktivnostima i podržavaju ih.
Čitajmo, pišimo, snimajmo
Ne treba zaboraviti ni brojna prva mjesta na foto-natječajima, iako oni nemaju kao neke susjedne škole mrak kamere i aparate, nego i fotografije i filmove učenici snimaju privatnim mobitelima i aparatima i ostvaruju vrhunske rezultate. Kroza sve to provlači se medijsko opismenjivanje i radi na prevenciji cyberullyinga, ali se ne zaboravlja knjiga. Vincek je, uostalom, autor i voditelj nacionalnoga projekta za poticanje čitanja Čitajmo zajedno – čitajmo naglas: zaboravljene knjige, koji je ušao u devetu godinu, već treću godinu uza suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, a sudjeluje 1000 učenika iz cijele Hrvatske. Vincek je svoju školu uveo u program Erasmus+, vodio prve razmjene učenika u inozemstvo i ne staje.
Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista: Leonardo Rihtarić, Božica Brkan, Denis Vincek i Karlo Sviben (Fotografija Miljenko Brezak)
Na Školi stvaralaštva Novigradsko proljeće ove je godine, nakon 12 godina, ponovno počeo piti kavu, a, dodaje, satisfakcija mu je najveća kad, sada već srednjoškolci, Vilim Kobeščak i Matija Varga, barem jedanput svaki tjedan i dalje dođu u knjižnicu ili kad Matija Varga svaki drugi dan preko Facebooka pita može li kako pomoći. Na pitanje zašto to čini, sadašnji 16-godišnjak srednjoškolac kaže:Volim ljude koji kuže. Postoje ljudi na koje uvijek možeš računati i takvi se ljudi ne odbacuju. Iako ne voli izdvajati, mentor priznaje da mu je možda i zato favorit. Kao mentoru mnogo znači kada mu na sprovod roditelja – 2017. ostao je bez oca, a 2018. bez mame, umirovljene profesorice hrvatskog i ruskog – dođe s bratom i roditeljima učenik Leonardo, urednik lista, koji je bio na Državnom LiDraNu i koji je bio na Smotri hrvatskog školskog filma. I još puno toga, dodaje, drago mu što njihov zajednički trud djeca cijene, roditelji cijene. Iako često ostaju dulje u školi, neki projekt dovršavaju doma. Pa se i proslavi – jabučnim štruklima.
P. S.
Ako sam ja mlade kolege izbezumila duljinom pripovijedanja za njihov tekst, ni meni nije bilo lako kratiti. Ali, moji su me veliki mentori naučili kako ništa nije prekratko ako se dobro skrati. Ali, što uopće skratiti? Ostavljam čak i Vincovu molbu: poruči ti meni da uzmem predah i da doktorat završim. Pa, daj! Moj bi mentor iz Nedjeljnog Vjesnika Drago Kastratović rekao: Spasio sam te. Spasili smo se!
Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene suljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.: Gujaš šesti u prvom redu slijeva
Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.
I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.
I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.
Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.
S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!
Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.
I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.
Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempipasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.
Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.
Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije, dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima(prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:
Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.
Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom.
Božica Brkan
Sonet krasopisom
Božici Jelušić
Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?
