Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017. i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .
Naslovnica Masnevoce knjige
Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski
rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure
Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u
djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu
Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog
proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke
mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem
dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne
krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i
kajkavskoga i štokavskoga narječja.
Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv
U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.
Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:
S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv
Mnogobrojni
susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje
riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo
već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije
napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s
naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje
je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici
kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.
Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.
Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:
iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.
Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.
Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja
kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga
vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na
kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić,
Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić,
Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić,
Mara Grđan, Milka
Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj,
Marija Hubak (Lisek),
Vladimir Jančar,
Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni,
Marija Novak, Marija
Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić,
Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović,
Joško Varga, Đuro
Vidmarović i Marija Žepanec.
Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života
Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:
Potlem sega
Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.
Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.
Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.
U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.
V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.
Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.
Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.
Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.
Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.
Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama
koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što
tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao
pribjeći vlastitoj nakladi.
Sutra se na zagrebačkom krematoriju opraštamo od Miće Brkanovića. Tjedan pošto je na Dan žena od komplikacija poslije korone umro u osječkoj bolnici. Rodjen je 21. studenoga 1946. u Rudopolju kod Vrhovina u Lici. Završio je Pedagošku akademiju i u Novskoj radio u školu te bio tajnikom Crvenoga križa do mirovine. Posljednje desetljeće živio je na očevini u Tovarniku, na istočnoj hrvatskoj granici sa Srbijom.
Mićo Brkanović, portret koji je Božica Brkan snimila u Zagrebu 2014.
Matoševo rodno mjesto prvi sam put i posjetila zahvaljujući gospodinu Mići, kada je organizirao prvi u nas – izbor najbolje rajčice. Htio je da se potrošači upute za koje je jelo koja rajčica najbolja prema preporuci gastroznalaca. Black Zebra najbolja među 58 starih sorta rajčica iz cijeloga svijeta,naslovila sam 2016. članak na Oblizekima o tome događaju. Podijelila sam s čitateljima i kako skuhati juhu od rajčice u dvije boje, osim crvenoj i u zelenoj, kojima su nas počastili, a također, još 2014., otkrivala sam tajnu dobroga slavonskog sataraša na tovarnički način bećarca u – malo bamije. No, to je, kao i sajam posvećen tikvama i izbor najveće tikve uzgojene u Hrvatskoj bio samo jedan od rezultata njegova dugogodišnjega ustrajnog rada i silnog truda, zapravo velike ljubavi još od prije rata prema neobičnom povrću, voću i cvijeću, koje je na različite načine dovlačio iz cijeloga svijeta i širio ih u nas desetljećima kad globalno baš i nije bilo in.
Mićo Brkanović i Božica Brkan na ocjenjivanju rajčica u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko Brezak
Počeli smo surađivati devedesetih u Večernjakovu prilogu Vrt koji je izlazio četvrtkom, a koji sam uređivala od 1993. do 2010., te nastavili na mojim portalima Živi selowww.ziviselo.hr , Oblizekiwww.oblizeki.hr i Božica Brkanwww.bozicabrkan.com te na različitim događajima, primjerice na ivanićgradskoj Bučijadi, a osobito kad bi se bližilo proljeće i kad bi se zaljubljenici u egzote zanimali za sjeme i sadnice. Ili kad bi u vlastitoj nakladi objavio još jednu novu knjižicu Egzoti i rariteti: od sjemena do sadnice i ploda s podrobnim opisima, uključujući i recepture kako najbolje primijeniti uzgojeno.
Intervju u Zagrebu 2015. / Foto Miljenko Brezak
Susretali bismo se kad je još obilazio sajmove i obvezno uoči blagdana kada bi me razveselio bundevinim košticama, bocama ukuhane rajčice, rakije, sušenim bamijama… U koroni je poslao paket. Pošta ga je dostavila dobrano iza blagdana.
Pripadao je Mićo Brkanović onim mojim suradnicima poput prof. dr. sc. Jana Čižeka i Zlate Nanić u ekouzgoju ili Dragutina Kiša (šumarstvo je diplomirao u godini kad sam se rodila!) u krajobraznoj arhitekturi, kojih odavno nema, a koji su bili pioniri u svom području, ali prije interneta, pa su danas, kad je mreža svih mreža mjerilo svih stvari, umalo zaboravljeni i izgurani od suvremenika, često vlastitih učenika, i agresivnih influencera. Takvi me predani, skromni i sjajni ljudi nukaju da im konačno posvetim hommage, kao i Vrtu, teško danas s ičim usporedivu novinskome prilogu na čijim su stranicama nikle mnoge danas uobičajene teme, poljoprivredne i gastronomske i čije stare brojeve, uvezane, još mnogi čuvaju. Nije, recimo, da i Miće Brkanovića nije bilo u medijima, ali uglavnom specijaliziranima, u praktičnim tekstovima koji su, kao i njegovi katalozi i knjižice trebali zainteresirati čitatelje za uzgoj neobičnih i rijetkih vrsta, često i starih, kako se obično govori, zaboravljenih kultura i sorti.
Mićo Brkanović u kontroli tikava u svome polju u Tovarniku 2015. / Foto Miljenko BrezakS jedne od edukativnih radionica ivanićgradske Bučijade 2011.: Mićo Brkanović, Božica Brkan i Marica Svetlečić / Foto Dražen Kopač
Činio je to prije drugih i uvijek bi ga na kavi korila što se i on, kao neki tobože rekorderi i specijalisti, ne špinči brojem uzgojene rajčice, ljutih papričica, bamije… Nije imao vremena, jer je morao brinuti o biljkama, sad ih braniti od suše a sad od mraza ili bolesti. Bio je iz vremena kad je brendiranje bilo nevažno, a ambalaža nužna tek da se konačan rezultat rada isporuči kako treba, zdrav. Dakako, s preciznim uputama kako sijati ili saditi, uzgajati te s recepturama kako upotrijebiti plod.
Gordana i Mićo Brkanović na svom imanju u Tovarniku 2021. / Obiteljski album
Dok je sjeme stizalo tko zna kakvim kanalima i odakle, o čemu nisam ni smjela znati, ja sam ga – kad to već nije mogla činiti moja također još jedna, maestralna suradnica Vanda Starešinić, koje također više nema – gnjavila o podrijetlu, egzotičnim krajevima odakle dospijeva i još egzotičnijim imenima, o ovome i onome… Lako je sad nama pričati, uzgajati i jesti žutu ili ljubičastu ili čokoladnu rajčicu, vrlo sitnu ili vrlo krupnu, plavi krumpir, bijelu lubenicu, odvagivati više stotina tešku bundevu i ne znam kakav krastavac!
Sa suprugom Gordanom utkao je u to, sjećajmo se, Mićo Brkanović mnogo ljubavi i cijeli svoj život, a da od toga nije napravio ni unosan biznis ni slavu. U vrijeme globalne internetske kupnje i mrežnoga sveznadara, Mićo nije imao ni web, osim koliko je najnužnije nije držao ni do marketinga ni do PR-a, nego je, kad su se prorijedili i zbog pandemije zaustavili raznorazni sajmovi, sitno sjeme, često tek po nekoliko komada, slao prema telefonskim narudžbama, poštom, uvijek sa savjetima što i kako. I s veseljem da je sa svakom poslanom kuvertom učinio nešto dobro, produžio neku vrstu, razveselio nekoga i ne misleći da nam je misleći globalno a djelujući lokalno obogatio i cijelu planetu Zemlju. Hvala, Mićo Brkanoviću!
Jedan od Brkanovićevih kataloga za tikveBrkanovićev katalog za rajčice
Adrianov dan na čuvanju kod nas započinje letom balona.
Posve nepraktičnog, a zgodničkog promotivnog materijala, o čemu govori logo
Mastercarda, koji je stigao s nekom PR informacijom i darićem. Bilo ga je šteta
baciti i sad svako jutro započinje letom: leti, leti balon. Djed hoda po
cijelom stanu, leti, leti balon, a balon uzlijeće i slijeće, prevrće se
i uspravlja sve do plafona, leti, leti balon. U balonu povremeno lete
kornjača Korni koja svira, majmun, zvečka… I Adrian krileći ruke u mom krilu, leti,
leti balon.
Adrian čita Pina i balone / Foto Miljenko Brezak
Voli naš dječak i napuhane balone, moje rođendanske, nono ga
nosi na ramenu i među balonima mali ciči, ciči. Iznijeli smo ih čim je
prijetilo ili da se iznenada ispušu ili da prasnu. Kao i one koji su ga dočekali
kad je prije manje o godine stigao iz rodilišta. U jednoj od slikovnica o Pinu
– Poljaci su majstori – čitamo balone sa slogovima ma, ta, ba, de…
i letimo, letimo… Mi pjevamo pjesmicu popularnu kad smo mi bili maleni: Baloni,
baloni k’o šareni bomboni…
Leti, leti – Adrian s dedekom Miljenkom / Foto Božica Brkan
Onda navečer u jednome od TV breakingnewsa iz
Ukrajine prepoznajem dekicu kakvu ima i Adrian, s kojekakvim balonima, samo je dijete
pokriveno tako da su baloni ispod, na drugoj strani i baloni se ne vide. Ne
lete. I rasplačem se: budućnost puna pitanja.
Adrian među balonima na ramenima nona Griše / Foto Miljenko Brezak
Najavljena je znanstvenom slikovnicom, a autori su se
našli u nakani očuvanja lokalne jezične baštine. Autorica teksta predstavljena je
kajkavkom i kajkavologinjom, koja živi u Ludbregu, a radi u Zagrebu (u Zavodu
za lingvistička istraživanja HAZU). Završila je, tumači se u knjizi, studij
hrvatskoga (standardnog) jezika, no unatoč tome kajkavski joj je ljepši i draži
– materinji. Priču o jednom kaju napisala je Otu i Giti, svojoj i drugoj
kajkavskoj djeci, da im kaj bude na ponos: Bilo bi joj milo kada bi priča
razveselila i čakavce i štokavce, male i velike, zapravo sve one koje zanima
hrvatski jezik u njegovoj ukupnosti. Knjiga je zamišljena kao priča o
životu jednoga jezika, stara čak tri stotine godina.
Mašta, ambicija i šarm: autorica teksta Bojana Schubert i ilustrator Grgo Petrov na krapinskom predstavljanju slikovnice / Foto Miljenko Brezak
Kako bi bilo lijepo da se u svakoj manje ili više kajkavskoj kući nađe slikovnica Priča o jednom kaju kao podsjetnik na povijest kajkavskoga književnog jezika koja se vrlo malo uči i o kojoj se sve manje zna i sve manje pamti, pa ni to da je prva knjiga tiskana na kajkavskom Dekretum 1574. te da valja pamtiti Ivana Pergošića. Izvlači iz povijesti zanimljivosti poput Navuka od svilnih kukcev (1823) Ludwiga Mitterpachera ili Kratkoga navuka od meštrije pupkorezne (1777.) Ivana Krstitelja Lalanga, prvoga hrvatskog priručnika o primateljstvu i porodništvu te uopće prvom medicinskom priručniku na hrvatskom, kojega je u naše vrijeme uveo prevodeći njegove knjige kajkavac, književnik i ginekolog doc. dr. Rajko Fureš, inače i ustrajni organizator krapinskoga skupa i promotor kajkavskoga iz zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca,
Regije u kojima se govori kajkavski, ali bez moje Moslavine…
Izvlače gospodarske,
medicinske, matematičke, veterinarske, astronomske i astrološke, leksikografske
naslove, sve do bontona Regule dvorjanstva Jurja Muliha (1744.) s već znanim kako je mrsko pred
drugemi lica napuhavati, jezik van kazati, vusnice gristi, ali rastezati, čelo
rugati, nos krčiti, iči prevračati, mustače zafrkavati, bradu odviš gladiti…
Čak sam i ja iz
slikovnice o kaju naučila ponešto iz jezičnice (gramatika) kajkavska
imena padeža: imenovnik (nominativ) rođenik (genitiv) dajevnik
(dativ), tužnik (akuzativ), zovnik (vokativ) te da instrumental
ima čak dva imena – pajdašnik (instrumental društva) i orudelnik
(instrumental sredstva)!
Slijedi potom, dakako, i književnost iz koje izdvajam ono
što se u školama baš i ne uči i to kajkavke Katarinu Patatić (1750.-1811.) Vu tom lepom plamnu ki je
zažgal mene/ bum gorel, doklam srce mi povene i Ane Katarine Zrinski (1625.-1673.)
– Radujem se kad rič tvoju čujem/ruke tvoje ponizno celujem / s pravoga te srca
pozdravljujem / vernost tvoju znovi očitujem.
Jedna od stranica slikovnice
Potom slijedi priča kako su n kajkavskom u 18. i 19.
stoljeću, u najboljim godinama, ispričane i mnogobrojne i raznovrsne priče za
djecu i odrasle. Opisan je kajkavski u šest gramatika, a riječi popisane u tri
rječnika, tridesetih godina 19. stoljeća prevedeni i Milton i Shakespeare, a
1832. postao je predmetom i u školama. Međutim, za Hrvatskoga preporoda
odlučeno je kako će svi Hrvati, pa i kajkavci, pisati i službeno govoriti
štokavskim jezikom (kaže: kajevim susjedom). Opisuju potom kako je
usahnuo te kako je na hrvatskome jezičnom stablu na štokavsku nacijepljena i
kajkavska grana.Uz to što se kajkavski i dalje govori, pišu na
njemu Antun Nemčić, Šenoa, Galović, Zagorka, Domjanić, Krleža, Kolar, Kerster, pa
i oni koji izvorno nisu kajkavci poput Matoša: Već je zorja, a ja ne mrem
spati, / po hoži me hinca mislih črni roj,/ kokotiček več rkiči za vrati:/
hajči smiljček, jači, picek moj.
Prije nego dodaje kratki rječnik manje poznatih riječi, jer bole je siromaški se voziti,/ neg gospodski pešice iti – ističe kako kajkavske riječi uz pomoć raznih autora nastavljaju svoj život u hrvatskoj knjizi te nabraja recentne kajkavske književnike:Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Pavlek Miškina, Ivan Golub, Zvonko Kovač, Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Stanislav Petrović, Ernest Fišer, Zvonimir majdak, Hrvoje Hitrec, pero Budak, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih, Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić, ladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda, Barica Pahić Grobenski, Kristian Novak, Božica Brkan, Željka Horvat Čeč, Marko Gregur, Ivana Škrlec, Aleksandar Horvat…
Recentni kajkavski književnici, među kojima i vaša ponosna blogerica Božica Brkan
Baš se ponosim, ali ne mogu s tugom prešutjeti prigovor što, odmah na početku slikovnice,među kajkavskim govorima, zamišljenima kao mirisnim cvjetovima (varaždinčice, međimurčice, zagorčica, posavčice, podravčice, gorančice, turopoljčice i sutlančice) nema na toj livadi i mojih moslavčica. Jedno je kad u popularnoj pjesmi o kajkavcima moj zavičaj izostavi Žiga, a drugo kada nas kajkavce koji još jedva da i govore kajkavski, propusti ozbiljna autorica, autorica i knjige U suton kajkavskoga književnog jezika te s Ivanom Lupićem Prvoga hrvatskog Shakespeaera o Ivanu Krizmaniću i njegovoj Flundri srenje zrokujučoj iz 1836. Krizmanić joj je bio i temom doktorske disertacije. Radoznalo očekujem nove naslove…
Najoriginalnije Vincekovo 2022. održano je u Križevcima:
umjesto da predvidivo u nekom od krasnih vinograda po bregima oko grada vinom
zalijevaju vijence kobasica na trsovima, Društvo za očuvanje križevačke baštine
Križevački štatuti i grad Križevci održali su završnu svečanost 1.
Nacionalnoga natječaja za hrvatsku vinsku fotografiju. Obnovivši svoje
aktivnost prošle godine, zazvali su slanje fotografija iz vinograda, podruma i
vina.
Naslovnica kataloga s fotografijama vinograda, podruma i vinaPrvonagrađena fotografija Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli
Samo se trebalo sjetiti, jer stiglo ih je više stotina različitih tema, poetika i umjetničkih dosega, a od njih je stručni ocjenjivački sud profesionalaca (predsjednik Bernard Čović i članovi Dag Oršić i Goran Marošević), odabrao 32 dvadeset šestoro autora koje su potom stavili na Facebook te je publika klikovima odabrala i sebi najljepšu Vinograd – unikat u 360 stupnjeva Emanuela Hrženjaka iz Peteranca. Nagrađeni su prvom nagradom Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli, drugom Vinski zagljaj Andree Fotović iz Labina, trećom Berba u Višnjevcu Bjelovarčanina Bože Boščića te pohvaljeni Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot, Plod naših ruku Srednje gospodarske škole Križevci, razredni odjel 3.a agrotehničari i Vinograd Zagrepčanke Višnje Lovrić
Domaćini sa sudionicima i nagrađenima / Foto Božica Brkan
Na Vincekovo su podijeljene nagrade, predstavljene
fotografije u užem izboru – ponosna jer je u katalog uvrštena i fotografija Pogled
na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka! – i odličan fotokatalog
U vinskim odajama (urednica Tanja Baran, likovno oblikovanje Blaženka
Matić) u nakladi 1000 primjeraka. Po svemu sudeći, začetak odlične priče koja ne
zastaje samo na redaljki napitnica uz kupicu, kumek moj dragi, daj se napi…
I odličan temelj da se taj dio nacionalnoga života i kulture obogaćuje, čuva i
oplemenjuje, s obzirom da je predsjednik stručnoga ocjenjivačkog suda Bernard
Čović napisao u svom nadahnutom tekstu Vino se ne radi, vino se rađa –
kao i fotografija, uspoređuje! – kako je potrebno pravu lozu spojiti sa
suncem i kišom i kako je potrebno pravu leću spojiti sa suncem i kišom
te kako je potrebno prepoznati pravi kadar kako bi određeni terroir postao
jedinstvena fotografije. Izjavio mi je poslije predstavljanja fotografija i
fotografa, neovisno jesu li profesionalci ili amateri, kako je u kratko vrijeme
dospjelo najviše fotografija krajolika i detalja grožđa, a oni su očekivali
ljude u običajima. Valjda će ove godine stići i fotke iz trsja u kojima se, uostalom,
makar turistički kao i uz druge vinske svece, uz Vincekovo za izdašniju berbu čokoti
s kobasicama zalijevaju vinom.
S izložbe: fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka
Uz to, ne brojnima ali zato odabranim, očito zainteresiranim
gostima iz cijele Hrvatske u Velikoj dvorani križevačkoga Hrvatskog doma predstavljene
su i najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške reguleKriževački štatuti,
nastali potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, a koji su lijepi gradić bogate
povijesti i uvrstili u središta nacionalne vinske kulture.
Odlična, pohvaljena fotografija Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot
Ne želim propustiti spomenuti kako je oživljavanje finih kulturnih zbivanja oko Križevačkih štatuta, pa i izložbu s lijepim financijskim nagradama, potaknula Tanja Baran, moja kolegica i glavna urednica Radio Sljemena na Hrvatskom radiju te sveučilišna profesorica, inače rođena Križevčanka, koja je, uz drugo, okupila sjajan tim u Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčića, koja u gradu trećega hrvatskoga sveca Marka Križevčanina uspijeva održavati i širiti natječaj duhovne književnosti, već 13. za odrasle i 10. za djecu, okupljati umjetnike čije izložbe zemljom krstare likovnim radovima nadahnutim nacionalnim svecima i blaženicima te prateći to objaviti niz zanimljivih izdanja. Križevčani su i Tanju Baran (i Zorana Homena!) nagradili počasnim članstvom u Društvu, a u tekstu Vino kao vječna inspiracija, uz drugo, u katalogu U vinskim odajama ona uvodno piše:
Predsjednik ocjenjivačkoga suda Berbard Čović, predsjednik Udruge Siniša Katavić i počasni članovi Duštva za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti Tanja Baran i Zoran Homen / Foto Miljenko Brezak
Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino!: kolika je
važnost vina u antropološkom određenju ljudskoga bića govori ova poznata izreka
Béle Hamvasa. Vino se slavi od postanka
svijeta, od biblijskih vremena. Još je Noa u Starome zavjetu zasadio prvu lozu,
dok je krist u Novome zavjetu pretvorio vodu u vino. Najprije je voda pretvorena
u vino, a zatim je vino pretvoreno u krv! Izuzetan je razvoj svjetske vinske
kulture. Iznimno bogat! I hrvatska vinska kultura ima svoja prepoznatljiva
obilja! Ona uključuje materijalne i duhovne vrednote vezane uz vino, a tijekom
hrvatske prošlosti određena je i seljačkim i plemićkim, i građanskim društvenim
slojevima. Kruna joj je u najpoznatijim hrvatskim vinsko-pajdaškim regulama
„Križevačkim štatutima“ koji poučavaju kako se radovati uz vino u dobrom
društvu, uz zdravice i pjesmu.
Vino žive svi, i elitne skupine i oni na društvenim rubovima. Vino prati
čovjeka od rođenja do smrti. Vino je, osim što golica nepce i razgaljuje dušu,
i kulturna pojava. Mnogi su autori zato ispisali svoje kulturne ili umjetničke
filozofije vina. Najnovija, fotografska, upravo dolazi iz Križevaca.(…)
Milka Bunjevac, Božica Brkan, Tanja Baran i Miljenko Brezak uoči predstavljanja izložbe i kataloga
Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!
Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!
Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).
Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?
Iako je pandemija kovida kulturu pogodila u svim, a bitno u ekonomskim aspektima, ni nadahnuća, čak i tom globalnom i drugim bolestima i krizom koje iz toga izvire, ni kreativnosti ne nedostaje. Ako se ne može u kino i kazalište ili na koncerte uobičajeno, ne odustaje se od njih, čak i uz kovid-putovnice, sjedenje na razmak i pod maskama, a čita se i više, pa čak i piše i možda objavljuje. Dvostruko nam dobro stoga došlo svako novo štivo, a posebice dobrodošlica potkraj studenoga pristigloj Književnoj riječi, dvobroju 1-2 književnoga časopisa iz Osijeka Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, koji urednički potpisuju Franjo Nagulov i Vlasta Markasović. Dobrodošla konkurencija već i časopisima DHK, počevši sa središnjima Republikom i Mostom, a i samo tobože lokalnima, a po svemu nacionalnoga značenja, Novoj Istri iStavu(elektroničkim) Istarskoga ogrankatesamo vremenski podmlatka, konceptualno, Artikulacijama Prigorsko-podravskog ogranka, koji izlazi od 2016., i AlternatoruSisačko-moslavačkoga ogranka, koji izlazi od 2020.
Naslovnica prvoga dvobroja časopisa Književna riječ
Scena specijaliziranih književnih tiskovina unatoč učestaloj internetizaciji i elektronizaciji posljednjih godina vrlo je dinamična, a ovdje je zanimljivo prije svega što svoje spisateljske i uređivačke uratke, uključujući i grafički oblikovanje i ilustracije, najčešće fotografije, predstavljaju mladi lavovi i lavice, koji su se već iskazali vidljivošću i prepoznatljivošću – temama, stavom, pa i stilom – te se nerijetko javnost, ako su to dopusti bez jala, osvrće i na njihovu kakvoću. Ako i ne glasno, raspravom, tekstovima za objavu. Ovako ili onako, ne propušta se spomenuti, a još se obično tako i misli u cijeloj raskoši poimanje pojma provincije i provincijalaca, kako su iz provincije. Danas više nego ikad to nije ni zemljopisno, a kamoli drugačije – kulturno – neka bitna odrednica, pogotovo u vrijednosnom smislu. Poseže se za njom najčešće kad se koga hoće umanjiti. U startu, hrabrilokalni literarni predvodnici (sad već srednje generacije i ne samo svoje županije!) koji umiju okupljati uz podršku kolega, poput Marka Gregura i Maria Kolara, Siniše Matasovića i Franje Nagulova primjerice, odabirući uz autorske radove i razgovore i poticajne rasprave o sudbini dijalektalnog teksta u nacionalnim antologijama, o tome što je alternativa, o odnosu provincije i književnosti i slično, umiju se s tim nositi, itekako!
A što se ima i s kojim pravom, s kojim argumentima, obavljenim poslom iza sebe, omalovažavati rad naših kolega s adresama, ovaj put, na slavonsko-baranjsko-srijemskom području, kad je ove godine i njihov Ogranak DHK napunio (i nedavno obilježio) puna četiri desetljeća, a svako malo – kao i tri druga spomenuta najaktivnija ogranka DHK – učestalo i više-manje redovito održavaju – prilagođavajući se i pandemijskim uvjetima! – različite stvarno vrijedne književne skupove, predstavljanja, natječaje, dane… Sve to dakako, neovisno na agresivnost medija i kvazimedija, osobito društvenih mreža, utječe i na književni odgoj talentiranih i obrazovanih, ambicioznih književnika, pisaca, spisatelja i, ne manje važno, bez nekima još očekivanoga, podrazumijevajućega provincijskoga kompleksa.
Sadržaj
Valja promotriti dvobroj kojim Književna riječ (uz financijsku podršku Ministarstva Kulture i medija u Godini čitanja) na 176 stranica ulazi na scenu, ono što je objavljeno i ono što se naslućuje iz zamišljena koncepta. Samo onaj tko je pokušao zna koliko je teško okupiti više od dvadeset imena tako različite prepoznatljivosti i vidljivosti, vrlo različitih i po dobi i po interesima i po izrazu, svojih i nesvojih.
Sadržajno su
urednici časopis opremljen fotografijama vinkovačkog fotografa Ivana Došena podijelili na rubrike Poezija, !,
Proza, Intervju, Kritičarski izbor, Dramski zalet, i Ogranon te pogovor
uredništva Umjesto tipkomaha, u kojem Franjo Nagulov (sa svoga književnog Divljeg Istoka!)
izražava nadu kako će časopis rasti zadovoljavajući tako jednu od
nasušnih ogranačkih, ali i šire kulturnih potreba prostora, uz bogatu suradnju
s kolegicama i kolegama iz Hrvatske i inozemstva. Pretpostavljam da je od
dobroga teksta ponestalo stranica, jer, po mojemu, dobrodošao bi detaljniji
pregled sadržaja s naznačenim stranicama.
Časopis je ilustriran fotografijama Ivana Došena
U rubrici Poezija urednici
su odabrali pjesme Denisa Ćosića, Marije Dejanović, Tihomira
Dunđerovića, Marinka Plazibata i Stanka Krnjića. Rubrika !,
zamišljena kao temat (dvo)broja, ne slučajno za prvi dvobroj tematizira odnos
književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti),
a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. Proza
donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora
Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana
Zrinušića,Darka Pernjaka i Božice Brkan.
Rubrika Intervju
predstavlja Marijanu Radmilović, autoricu triju nagrađenih
knjiga, najrecentije nagrađenom Nagradom HAZU na manifestaciji Tadijina jesen u
Slavonskom Brodu. Kritičarski izbor u nastupnom broju pripada književniku i
književnom znanstveniku Goranu Remu, s vrlo zanimljivim odabirom: Maša
Grdešić sa Zamkama pristojnosti, esejima o feminizmu i popularnoj
kulturi; Sanjin Sorel s Konceptualizmom, kontekstom; Ivan
Trojan s Prijelomom/Layoutom; Igor Gajin sa Lelekom
tranzicije// Hrvatska književnost, kultura i mediji u razdoblju postsocijalzma;
Vlasta Markasović sa Sonetistom Antunom Gustavo Matošem, Boris
Škvorc s Andrić i Krleža: poetike i politike o naraciji nacije i
(književnim) prelaženjima granica. U rubrici Dramski zalet,
fragmentom iz drame nagrađene ovogodišnjom drugom nagradom Marin Držić Ministarstva
kulture i medija Republike Hrvatske, predstavila se Monika Herceg.
Ogranon je
zamišljen kao rubrika namijenjena predstavljanju članica i članova Ogranka DHK,
a predstavljeni su pjesnik Franjo Džakula i mlada prozaistica Paula Rem.
Mirko Ćurić, predsjednik Ogranka prigodno podsjeća na 40 godina
povijesti, od Sekcije DHK za Slavoniju i Baranju do aktivnosti u posljednjih
godinu dana, koja završava dvobrojem Književne riječi.
Možemo samo zaključiti: rasni prvi mačići, dobra godina. I čestitati. Iduća vam godina, dragi ambiciozni i hrabri kolege, bila još uspjelija. Zaslužujete!
S veseljem podsjećam kako su i moji tekstovi u dobrome društvo u Književnoj riječi te ih, potičući da se posvetite novome časopisu u cjelini, dijelim s, nadam se, zainteresiranim čitateljima.
Početak teksta Božice Brkan u tematu
! Božica Brkan Provincija Hrvatska pod snijegom (str. 48-49.)
Nikako, kao za vraga, ne mogu pronaći Plavi vjesnik iz ranih sedamdesetih u kojem na c/b duplerici, s velikim višecicerskim olovnim naslovom, ja, kriška još maloljetna gimnazijalka, pjesnikinja, u visokoj, danas nezamislivoj nakladi, raspredam o provinciji i provincijalcima. Da se barem mogu sjetiti tko je bio na naslovnici već u koloru! Nekim sam povodom očito dojmljivo pisala redakciji, koju je oduševila neka valjda originalna rečenica s provincijalcima sveučilišnim profesorima i akademicima u potkošulji toliko da citiraju pismo i da su poslali zamjenika glavnog urednika (tada nepoznat mi Uroš Šoškić!) Nenada Figenwalda, koji se u moje malo selo dovezao crvenom žabom. Štoviše, s tadašnjega je auto-puta Bratstvo-jedinstvo, jer je to davno prije GPS-a i Wazea, pogrešno skrenuo i umjesto asfaltom dovezao se kaljavim poljskim putem blatan i po krovu. Baš provincijski. Poslije sam tek, neko vrijeme vozeći citroën koji se, kad sjedne, ne smije vući, shvatila da je mogao nepovratno zagresti u našem moslavačkom blatu. Ne bi me s ljubimicom mačkom Minom fotkao dugokosu, u nebrendiranoj minici koju mi je mama sašila po mojoj kreaciji. Da danas izlazi Plavac, za online izdanje više bi lajkova imao sam, influencerski, u svojoj crvenoj limuzini, a mene bi hejteri samljeli. Radeći desetljećima kasnije u istoj redakciji kolega Figenwald, veliki gospon, i ja nikad o tome nismo progovorili. Kao: ne sjećamo se. Ali, kad bi god tko od mojih umirovljenih kolega čistio arhivu, nazvao bi me ili poslao kopiju moje mladalačke lamentacije iz Plavca.
Provincija!
Koja bi redakcija i koji mediji danas poslali svoga važnog
čovjeka na teren s dnevnicama u povodu nekog čitateljeva reagiranja? Ma niti se
pisma, čak i elektronička, ako se i pišu, više ne objavljuju, čak ni demantiji
i ispravke, jer čitaniji su fejkovi. Tu i tamo se ističe broj lajkova i
hejtova. Emoji! Tko zarezuje mlade provincijalce, ma kome je ideal postati
intelektualcem od tolikih unosnijih messija, ronalda, zvijezda ovoga i onoga,
ne nužno bez provincijskoga bekgraunda? Izbrisane su, zblurane granice gdje
počinje provincija i odakle, u kojem smjeru? New primitivism opetovano
je već must have. Nije li provincija, selendra zasjela i na metropolsku Špicu,
po gornjogradskim mjerodavnim adresama? Ne drndaju li turbofolk basovi po
parkovnoj baštini i urbanim vrtovima kao talambas na selskoj zabavi? Ne cmure
li se i ispod prozora same Akademije burger-festovi i adventi dimeći gore
negoli odojci za DVD-zabavu uz društvene domove?
Pišući upravo svoj najnoviji roman Privremeno
neuporabljivo gubila sam se u postpotresnom neobnovljenom metropolskom
Centru jednako kao i po razrušenoj i Baniji I Banovini, jednako neobnovljenima.
Austrijski Rotary klub obnovio je više kuća nego izabrana mjerodavna vlast, kao
da smo još K&K provincija, a jesmo provincija EU.
Ma što nam znači što su antički Rimljani, koji su i
izmislili i nadjenuli provinciji ime, već u prvom stoljeću od Siscie povukli
ceste prema Rimu – svi su putevi vodili u Rim – i uz moj Okešinec i uzvisinu
Sipčinu s villom rusticom, koja se tek iskopava i što je ona pod
keramičke mozaike imala ugrađeno podno grijanje, kad je i u 20. stoljeću
graničarska hiža mojih Brkana iz Vojne krajine baštinila ponovno pod od nabita
sirova blata?
Može Jergović pisati kako mu je predak planirao vozne redove skraja nakraj po
prugama Austro-Ugarske, kad ovih dana
lokalnom vlaku štrekom za pedesetak kilometara od Novoselca do Zagreba našem
vlaku HŽ treba gotovo sat i pol, jer na dionici od Popovače do Prečeca ne smije
voziti više od 40 km/sat? Tim smo vlakom petkom mi studenti petkom nosili doma
veš na pranje, a nedjeljom navečer vraćali se s čistim i speglanim i zalihom
jela koliko izdrži bez frižidera da se izborimo protiv Provincije, za sebe, za
nešto znanja i kreacije. Kao što smo onomad nas dvije ambiciozne studentice
komparatistike i rusistike odnosno polonistike, provincijalke koje ne priznaju
komplekse, dugoreška studentica Irena Lukšić i ja moslavačka u priručnom K pri
K (Kazalištu pri Komparativnoj) pravili moderni teatar provinciju Livaniju
pod snijegom, a vikendom smo ili već pisuckale ili poput mene u okešinskoj
Omladinskoj grupi Točka uvježbavali Kočićeva Jazavca pred sudom, koji mi je bio
i povodom da mladiće i djevojke, nenačitane i naneputovane, prvi put odvedem u
teatar, u Gavellu.
Nitko sebe ne doživljava provincijalcem. Provincijalci su
uvijek drugi. Vučjak nam se poput sudbinske, proročanske Macbethove šume,
primiče nezaustavljivo, osvetoljubivo, koronskiopakozaraznom provincijom. Nema
veze ni s Krležom ni sa Shakespeareom, tonemo u kmicu poput Figenwaldove žabe.
Kako da se otrgnemo provinciji, kad je ona nezahtjevna, zavodljiva da joj se
lako uljuljkani prepustimo, bila u bijeloj potkošulji ili u brendiranoj obleki:
Kad je ona neovisno o mjestu rođenja u nama?
20210722 – 20210826 – 20210916 – 20210917
Početak ulomka iz neobjavljena romana Privemeno neuporabljivo Božice Brkan
Proza Božica Brkan Roman Privremeno neuporabljivo, ukratko (str. 78.-86.)
Roman Privremeno neuporabljivo prethodno je naslovljen Dorini potresi. S razlogom. Radnja se odvija u najužem središtu Zagrebu, od ponoći uoči potresa ali ne više tijekom šest idućih mjeseci do formalnog saborskog donošenja zakona o obnovi, kada je obnova trebala krenuti, nego se proteže godinu i pol poslije potresa. Glavna junakinja je Dora, rođena Zagrepčanka u Kristovim godinama s malenim djetetom alergičarom, kojega čuva baka u vikendici, novinarka s mnoštvom dodatnih poslića.
Izašavši u noćnu šetnju gradom, praznim zbog koronske pandemije i lockdowna, tek da udahne zraka i protegne noge nakon cjelodnevnog rada kod kuće, samo da se izbori s tkućim životnim dugovima, natrapa na supruga u klinču sa ženom-muzom svih stanara njihove zgrade. Poslije svađe i probdjevene noći potres ne dulji od nekoliko sekundi te sve stanare istjera u dvorište, a Doru i na posao razrušenim gradom. I njihova krasna stara donjogradska palača, zaštićeno kulturno dobro, dobiva žutu naljepnicu, privremeno neuporabljivo. Nije za rušenje, a nikako da krene obnova. Nekoliko sekundi drmanja Zemlje prodrma i neke stanare, htjeli ne htjeli sazru toliko da ne mogu pristajati ni na kakva polovična rješenja, na kakva su stjecajem kojekakvih životnih prilika odavno pristali susjedi s kojima dijele odjednom i vrlo opasan krov nad glavom, stubište i haustor: antologijska književnica na zalazu Nera, slikar Mimi hodajući nacionalni spomenik kojem je zgrada nasljedstvo izgubljeno u socijalizmu, nekadašnja misica-muza svima redom od vrata do vrata, Endži odvjetnik prve generacije koji poduzetno od podruma do tavana osvaja stan po stan kupujući si i s njima i biografiju, bolju prošlost i obiteljsku povijest, dijelove grada i drugo. Tu su, osim stvarnih likova poput Jasmine Reis iz Kuće Šenoa, Bandića itd., i Gazdarica, vlasnica gradskoga radija u kojem Dora radi, Dorin suprug Vinc koji radi za prekooceanske naručioce, majka Muti i njezin Milček.
Uz fizičke
posljedice stvarnoga potresa u gradu i doma Dora rješava i niz osobnih potresa,
od kojih bi svaki mogao postati zaokružen samostalan roman. Primjerice, kako se
Dorin nikad završen ambiciozni doktorat o zagrebačkom romanu (Šenoa, Zagorka,
Krleža, Glumac…) pretopio u praktično turističko vođenje u kostimu Dore
Krupićeve ili u gadljiv joj influecerski posao po zagrebačkim restoranima i
street food hepeninzima. Na napokon stalnom, ali još nesigurnom poslu na
privatnome gradskom radiju uz svakodnevne ucjene prisiljena je pokrivati brojne
sektore, emisije i društvene mreže, a javljanjima izravno od jutra do sutra
dokumentira i stvarne Zagrepčane i događaje. U pomanjkanju vremena i novca,
pogotovo jer uz zajedničke zajmove i ovrhe za potkrovlje imaju i unosan posao s
turističkom zajednicom, prešutno nalazi opravdanje za odgađanje suočavanja s
Vincom, suprugom Dalmošem, ferovcem-ajtiovcem-gejmerom, dojdekom, kamenjarcem,
s kojim se voli, ali koji bi od svega najradije digao ruke bijegom u neku od
bjelosvjetskih obećanih mu zemalja. Dora se tako zadovoljava mjesecima
poluživotom, čak i bez najnužnijega komfora, plina i tople vode. Dok joj voda
ne dođe do grla.
Roman
strukturalno teče kao varava mirna a hirovita Sava, s rukavcima, savicama i
jarunima te mrtvajama, zapravo dinamična hibridna vrsta, spoj fikcije i
fakcije (dokumentarno, arhivski materijal, književni i novinski citati i sl.).
Zagreb iz različitih perspektiva i s podsjećanjem kako se slavni književnik i
gradski senator August Šenoa smrtno razbolio popisujući štete u onome velikom
potresu 1880. godine. Ima li današnja hrvatska metropola nekoga tako predanog?
Autorica uobičajeno svoje literarne ideje podupire i jezikom, ostacima
agramerskoga, purgerskog kajkavskog, koji je i sam sve više neuporabljiv,
te profesionalnim recentnim
žargonima (novinarskim, foodijevskim, it-jevskim…).
Božica Brkan Privemeno neuporavljivo 3. Haustor
Svjetlo zadnjih dana začudo radi, ali odluči ne paliti ga. Nervira je kad sekundira glasno odbrojavajući dok se penje ili spušta, štengu po štengu, pa, dok se ne zgasne na drugom katu, taman na pola puta. Krateći uspon dijagonalama, hoda napamet, mogla bi i žmiriti, ne mora pipati zid ili rukohvat. Pod prstima ga poznaje, unaprijed zna gdje je najhrapaviji, gdje je najglatkiji, gdje je rđa nagrizla kovani metal rukohvata, gdje je vlaga probila žbuku, a gdje se pijesak prosuo sa zida ispod naslaga oslikana vapna. Stubište je trebalo biti uređeno taman prije grozote, da ne zbunjuje turiste koji sve brojniji hrle na Advent i druge događaje, neprestano izmišljaju nova, redom nagrađivana i opisivana urbana uzbuđenja za putnike koji se utapaju u vlastitoj rutini, kojima nedostaje makar kratkotrajne ljepote, promjene. A sad ih nema. Gdje li su? Ostajali su bez daha udivljeni, a sad ih nema. Čemu li se sad dive? A ni građevinari ne mogu raditi. Korona je i njih vratila odakle su došli. Iz svojih, također egzotičnih zemalja u kojima ili najnoviji rat nije dovršen ili novi samo što nije započeo, u svakom slučaju ne posve sigurnih da se krene u planiranu avanturu po mogućnosti sa sigurnim ishodom.
U udobnim mekim tenama, a tene je pomno odabirala zbog mnogo
hodanja po gradu, po svom terenu, Dora napokon osjeća cijeli taban i uspinje se
lagano, odmorno. Dopusti si da joj se izmami smiješak. Osjeća ga u svakom
mišiću lica, obraza, čela, od brade do tjemena. Osjeća ga kao dobrodošao
fejslifting, vježbu protiv bora.
Da lift radi, da je krenula njime, ne bi vidjela.
Ne bi zagledala ni golu žensku stražnjicu na koju je poput
kakva razbijena reflektora padalo pomoćno svjetlo sa svjetlarnika. Ne bi
zagledala ni plamteće Vincove oči, barem njih poznaje i u mraku, preneražene
kad ga je u hipu prostrijelila misao da se na nižoj stubi ukopala upravo Dora. Njegova
Dora, skamenjena kako on vampirski grize komad gologa ženskog ramena i kako se zabija
u tijelo grabeći dvije obnažene dinje. Dora nije pomislila drugo nego kako on čak
i ne voli dinju. Tipično dalmoški: tko bi jeo pršut s dinjom? Koliko li su se
naraspravljali o tome!? Ja bih!
Previše Dori za jedan kadar. Ma i kasnonoćni!
Previše.
Ono što gleda izvlači joj iz prsa sav zrak. I kisik i ugljik dioksid. Časkom je
prestala disati, prije nego što se, duboko udahnuvši, rekordno uspentrala na njihov
najgornji kat, prije nego što je u snopu ključeva kojima se dotad poigravala
dajući zvuk noćnoj tišini, nikako ne uspijevajući, pokušavala pronaći onaj pravi
njihovih ulaznih vrata. K vragu i protuprovalna vrata! Promašena investicija.
Definitivno. I provalnici su lijeni penjati se baš na zadnji kat.
– Dora,
Dora – čula je Vincovo dozivanje odozdo cijelim kratkim putem dok je zabavljenu
vratima ne sustiže i diše joj straga u vrat, preko ramena hoteći je obgrliti. Kao
da će njihova tijela ugurati jedno u drugo.
– Ma daj – uzvikne pomislivši kako joj
sad samo još nedostaje njegovo izdajničko tijelo!
– Dora,
Dora – ponavljao je Vinc ustrajno hoteći vratiti vrijeme u ono samo nekoliko
časaka prije nego što je sve krenulo naopako. Samo koja minuta, ma ni minuta,
samo sekunda! Ne bi znao reći koliko unatrag, back – back, da li samo
kad je shvatio da se on i Dora gledaju, kad je ona krenula stubama, kad je
susreo Muzu dok je šetala pasa i dok…
Ma pojma nije imao, k vragu!
Nikad nije uspijevao naći prave riječi, Dora ga je odavno
uvjerila, još kad su se tek zaljubljivali, ponajviše pogledima, očima, lijepim
morskoplavim očima, pučinom, kako se slatko izražava krnjim rečenicama i
kraticama, najčešće engleskima. Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi
shvatio da je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan passward.
Da je išta drugo rekao, da je i odustao od lozinke, bilo bi manje krivo od njezina
imena. I još opetovanoga i opetovanoga. Sa svakim novim Dora, ona se sve više
udaljavala od njega, zatvarala u sebe.
I računalo bi se već zablokiralo, kamoli ne bih ja, pomisli Dora. Radijski ju je eter, bar neka korist, ufurao u brzo razmišljanje.
Što je Vinc češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u
igri pokvarenoga telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od
njega ionako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u
tlo, i kako je Vinc, ionako mnogo viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši. Diši,
diši, udahni duboko, izdahni, diši, uvjerava se. Pokušava ugurati ključ u
ključanicu, otključati vrata da se udalji od njega, samo pomisli: kad li je
samo uspio zatvoriti šlic? Pomisli: kako Dalmoši zovu rasporak?
Uto eto odozdo za njima i Muze, koja se, odmjerivši ionako pomalo nestvarnu
situaciju, netaktično samouvjereno uključuje u dijalog i trećim glasom, za ton
višim nego obično:
– Dora, ma daj, nemoj!
Dora, daj budi pametna! Pa ti si ženska, shvati!
Dora uspijeva napokon otključati vražja vrata i pokušava umaknuti u stan,
sakriti se od to dvoje. Vinc širi vrata, gura se koljenom i laktom odmah za njom
da mu ne pobjegne ni koraka, da se ne udalji od njega, a za njim ne zaostaje ni
Muza.
– Dora, Dora – ponavlja
duet u skladnom dvoglasju zamjenjujući se kao vodeći i prateći glas, sve govoreći
kako je to bez veze, ništa, da ni od čega ne treba raditi problem. Stišavaju i
sebe i nju, da što viče, pa ponoć je, pa ljudi spavaju!
Dora se ukopa na mjestu, okreće.
Muzi se tik uz nogu gura crni labrador, Reks, tek sad vidi
tu očito Muzinu ispričnicu Mimiju za ponoćni izlazak. Da imam tako prizeman
stil, rekla bih da su i pas i hendlerica išli dići nogu, pomisli Dora
uočavajući kako si crni četveronožni svjedok izronio iz stubišnog mraka sam
nosi lajnu.
– Što ste navrli? Hoćemo
li sad ménage à trois!? Hoćeš li
se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si
zgrade dosad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se,
dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I
nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo
potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom? Nisi li rekla oduševljeno: tavan kao
iz neke Arsenove šansone, Kuća za ptice!? Ženo, skidam ti kapu, nitko ti nije
ravan – zaključi Dora, a onda njima oboje uputi pitanje:
– Kad ste promislili ponoćni
aranžman? Kad smo ti ono davali poduku da postaneš influencerica, utjecajnica,
modna ikona, koji li vrag, what
demit, da napokon možeš stati na vlastite noge, kak si rekla? Ali
šmizla ne može biti nego šmizla. Baš si, vidim, stala!?
– Dora, daj nemoj tako,
pa ne moraš me odmah vrijeđati… –
pruža Muza svoje krasne ruke još ljepših umjetnih noktiju prema Dori, koja
pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje.
Ja, koja pogrizem sve nokte.
– Van! – sikne.
Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:
– Znam da ne morate prihvatiti,
ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala
sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako
ne smije doznati za ovo maloprije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje
to nikako ne bi dopustilo!
Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako
poslije jebanja nema kajanja, to bi taman bilo po njezinoj mjeri, postvarena
metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi, pa je samo šutjela.
Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od
prijave za prijemni i od statistice u vanjskim B koprodukcijama. Trebala bi
češće ići na kastinge, pomisli Dora. Kad se vratimo iz korone, na normalno, na
novo normalno. Nije znala bi li se prije smijala ili se na sve konačno
rasplakala. Ta mogla bi još noćas ostati bez svoga mecene, a treba prenoćiti do
sutra, noći su još hladne. Još gore, Mimi bi ostao bez muze i bez modela,
svojega vječnog nadahnuća, kako je govorio. Ali tako je govorio i uz muze koje
su u njegovu ateljeu i na njegovim platnima prethodile Muzi. Kako su ga sve
više sustizale godine, tako su mu, nekad vrlo kratkotrajne, muze trajale sve
dulje.
I ubogi se cucak potulio, neugodno mu kao da vičem na njega kad se, jer mu je
sila i ne može dočekati ulicu, pomokri na stubištu, pomisli Dora. Ukorila sam
ga jednom, možda dvaput, ne više, ali je, jadan, upamtio. I psa možeš
dresirati. U međuvremenu je, Pavlovljevim refleksom valjda, uskladio svoje
fiziološke pasje potrebe s vremenima Muzina kasnog lijeganja i još kasnijega
buđenja.
– Marš! – sikne Dora
svejedno. Tek tako. Da zna! Pas je žalosno pogleda, s krivicom ugura rep među stražnje
noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.
– I
ti! – dopunjuje se.
– Kako to misliš: i ja?
Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.
– Pa što se mene tiče, vas
dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao.
Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi
gospona Mimija.
– Ma
je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.
– Kako
znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bih mogla biti? Ni ja nisam mislila
da si ti takav. Možete nastaviti
svoj aranžman.
– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?
– Ono što sam vidjela…
– Ma, daj! – odmahnuo se
i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila
zaustaviti:
– Mogao vas je i gospon
Mimi zateći u poslu.
– Ali nije! Legao je prije nego sam izvela Reksa – upala je
Muza.
– Mogao ga je stvarno herc strefiti – nastavila je Dora nezaustavljivo poput
bujice. – Moglo ga je šlagirati. Kaj se niste mogli suzdržati ni toliko da
odete dolje dublje u mrak, u podrum ili u dvorište? Pa, Vinc, Mutina vam je
gajba prazna. Stalno!
Šutjeli su. Onda Vinc otvori usta:
– Pa nismo ništa
planirali…
Obje se zagledaju u njega. Baš
je krenuo pišati uz vjetar.
– To je, Vinc, tebi nešto? Koliko to traje? Ili bi potrajalo da
ja slučajno nisam naišla, da nisam slučajno pomislila kako bih baš mogla
prošetati, jer od puste šljake više ne osjećam ni vlastito tijelo ni vlastite
misli? Koliko to traje?
– Ma što bi trajalo? Ona
izvela pasa, a ja sam se baš vraćao…
– Što ti? A ti baš usput
otvorio šlic, a ona natrčala!? – uskoči Dora. – Nemoj mi samo spominjati muški libido, muški nagon,
muške hormone, muško ovo i muško ono, koronu, moj umor, zasićenost, zgađenost…
Kako si to zamislio?
– Što bih zamislio? Nisam ništa zamišljao! Pa kažem ti…– Ma da, švaleru, dalmatinski galebe, još gore: nisi uopće ni mislio!
Da jesi, govorim ti, barem bi se spustili u podrum. Ili ulicu niže, na štajgu. Ili
hoćeš mi reći da se niste mogli suzdržati, da vas je obuzela takva strast da
ste izgubili glavu, zaboravili sve oko sebe? Samo sad i više nikad!?
Najviše je Doru iznerviralo, što je je, a to mu nikako nije mogla ni reći, kad
je zagledala gaćice čiji dezen, crveni grund s bijelim srdašcima, nije mogla ne
prepoznati ni u mraku. Muza i ona kupile su jednake takve iz čiste zajebancije.
Tri za jedne jedna, tri za jedne druga. Čak su odabirale hoće li u crnoj ili
crvenoj varijanti. Umalo su kupile u istom desenu i fertun i rukavicu za
kuhinju. Kao: kad ne skuhaš, poslužiš sebe za desert u smiješnim gaćicama… I
nije da me nije baš zajebala, pomisli Dora. Možda Vinc nije prepoznao da je u
jednakim gaćicama druga ženska. Možda je samo posegnuo za prepoznatljivim
gaćicama. Ma ne bi ih on ni prepoznao. A
stražnjicu?
–To
bih, vidiš, još i mogla razumjeti! Da vas je spopalo, pa… Mogu razumjeti i da
ona jednom rukom drži cucka na lajni, a drugom grabi u muško međunožje… Ali
nekako mi ne ide u glavu da to bude baš tvoje međunožje! Možda si joj ti
stvarno slučajno naišao… Pa što ja znam, možda te nije prepoznala u mraku?
Možda žena ponovno radi kao kolgerla, dopunjava kućni budžet za špeceraj. Možda
su to ti tvoji stalni prekooceanski kolovi!? – nije se Dora gasila. Baš nije
mogla. Kao da je u eteru.
– Ma,
daj, Dora…
– …ali tebe ne razumijem…
Vinc nema što reći. Mislio je da je sve jasno. Da joj je sve objasnio. Pa ona
ga poznaje bolje od ikoga.
– Pa mislila sam, budala,
da se volimo! – zacvili Dora.
– Pa
što se ne volimo? – začudio se. Jako. Baš se Vinc začudio. – Ako je dovoljan
jedan fak sa strane da ti zaključiš da se ne volimo, onda se valjda i ne
volimo! Bar ne dovoljno.
– Da si ti mene uhvatio
ovako in flagranti na štengama, u klinču s Mimijem, ma bolje s Endžijem,
s Endžijem ipak bolje, s onim novim zgodnim konobarom ili ne znam s kim već, s
nekim tko bi slučajno mogao naići našim stubama, bi li mi vjerovao kad bih ti
rekla: ma to ti nije niš, ja tebe volim, samo tebe, ali baš mi došlo, zasvrbilo
me, nisam mogla dočekati da se popnem na zadnji kat, pa kaj!?
– Ma kad ti kažem,
stvarno nije ništa – nije odustajao Vinc.
Muza je stajala sa strane sve nesretnija što je njih dvoje
posve ignoriraju.
– Kako ništa? Mogao si se
zaraziti sifilisom, picajzlima, ako već ne i koronom, što ja znam! –
iskoristila je Dora sve svoje znanje iz noćne emisije o spolnim bolestima.
– Ma što ti misliš o
meni!? – uskočila je Muza.
– Ništa
ne mislim o tebi, pogotovo otprije nekoliko minuta, otkad sam vidjela da ste i
maske skinuli – prtljajući dalje po ključevima govori Dora njoj, pa njemu:
– Ja ne kanim nikamo, ali ti, dragi, ideš. Imaš ključ od Mutina stana? Ne želim
te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti. A i sutra sam dežurna, zapravo
već danas, pa se moram naspavati.
– Ne budi luda, kamo ću
sad u radionicu? Pa dolje je zima, a u dva opet imam kol s New Yorkom!
– Onda obavi to što imaš
i gibaj, ne mogu te gledati. Ne mogu trpjeti tvoju blizinu! – okrene se Dora i ne
osvrćući se odšparta u kupaonicu. Ispovraća dušu.
Uzalud pušta vodu, i toplu i hladnu i hladnu i toplu, istiskuje šampone za
kupanje i za kosu, sapuna rukavicom grubo i tijelo i kosu, osjeća se kao da su je
vukli Jakuševcem, kao kad je ono radila reportažu o zatvaranju smetlišta i
svinjarima koji na smeću tove svinje. Smrad iz kože. Iznutra.
Možda tuširajući se i plače, nije bila sigurna ni sama,
koliko je bila dekoncentrirana.
– I ne kanim u spavaću,
da ne pomisli da išta, a kamoli našu postelju želim noćas dijeliti s njim,
čvrsto zaključi.
Navuče najdražu pidžamu, utješiteljicu, i termo-čarape u
pasent boji, pa posegne za jednom od tri knjige, oduvijek čita paralelno, bilo
kojom, jer ionako se ne može udubiti.
Ostavila je samo malu noćnu svjetiljku uz kauč.
Izdaleka je zaobišavši, Vinc je otišao u kupaonicu, Dora skuha čaj. Čaj ne
pije, ali i kava bi joj sada također bila pretjerana intimnost s njim. Kavu
uvijek rado dijele.
Vraća se, čuje, i ne gledajući ga ne može ne vidjeti da je promijenio odjeću. Čak je oprao i kosu. Mogao se i dezinficirati, pomisli. Pokrila se omiljenom dekicom, jer štede i kad nije jako hladno noću isključuju grijanje, unijeta u čitanje. Tobože. Pomisli kako bi bilo bolje da su tavan pregradili u više malih komorica da se, kad zagusti, mogu osamiti, sakriti.
Unatoč vrućem čaju Dora se ježi, trese. Ruke joj drhte, duša joj drhti. Jedva odlaže šalicu s vrućim čajem da se ne zalije. On odlazi u svoj ured, na drugom kraju njihova visokog i otvorenog potkrovlja, jer nikako da skupe lovu za dodatni pregradni zid pa glume kako baš vole sve otvoreno, da to proizlazi iz njihova otvorenog pogleda na život, stavlja slušalice i počinje uključivati strojeve.Ona zamišlja što on sluša, o čemu razmišlja.Uspoređuje li Muzinu raskošnu i njezinu malenu stražnjicu, miris pregiba golog vrata i ramena? – Sigurno ima parfem parput skuplji od mojega – gorko pomisli Dora zatekavši se u misli kako će odsad iz inata nanositi nekoliko kapi parfema u svakog prilici, pa i kad je sama doma, i zagrcne se u glupoj dvojbi da li da se na tu pomisao rasplače ili se nasmije. Najbolje! Njemu to i nije tema. Sinusi su mu začepljeni otkad se sa svoga glupog mora doselio na kontinent. Naravno da ne može usnuti.
Dora nije zaspala ni kad je Vinc već obavio svoje američke kolove, spustio slušalice, pogasio svjetiljke i na prstima krenuo provjeriti da li ona spava. Dakako da je hinila da čvrsto, blaženo spava, pa je vrlo tiho utrnuo i njezinu lampu. Što je očekivala? Da će joj dati pusu? Osjećala je samo kako se časkom u nju zagledao u polumraku. Samo da ne vidi da joj suze cure. Neće da joj suze cure.
Poslušao ju je: izašao je. Budala, pomisli. Trebao je
shvatiti da bi radije da joj se moli. Da se još ispričava.
Naravno da, ne paleći svjetlo, Dora na prstima odskakuće do prozora na balkonu da provjeri da li je stvarno otišao dolje u Mutin dvorišni stan. Je, vidi kroz stakleni strop kako pali svjetlo, traži jastuke i deke, rasprema postelju i kako se sve zamrači. Bila je nekako sigurna da Muza neće doći za njim niti bi je on pozvao. Nije ni pomislila ni da bi se spetljao s Muzom. Ali spava li? Može li spavati?
Da barem mogu plakati, pomisli Dora. Još i to! Kalemi misao
na misao što bi, kako bi. Ne može smisliti ništa pametno. Ništa! Samo joj se
suze slijevaju kao da ima alergiju.
Ne može se odmaknuti od misli da bude zločesta i svaki se čas vraća pomisli da ode
probuditi Mimija i ispriča mu što mu se događa tik pred vratima. Pred nosom! Neka
čovjek zna.
Zašto bi on živio u blaženu neznanju, ako ja moram znati, pomisli Dora još jednom. Gorko. Neka Muzu za kaznu izbaci iz kuće, brzo će naći drugu, a ni njoj ne bi trebao biti problem, nije neki kunst i u koroni se uvaliti kome. Kao da to njemu nešto znači. Ima lijepo tijelo za slikanje. I za pričanje priča kako je od mladosti pastuh. Sada mu i ne treba više od priče. Dostaje. Sve dok mu se aktovi, njegova životna tema, specijalnost u različitim tehnikama, i na platnu i u plastici, još dobro trže. I internetom. Muza mu to vodi. Vinc mu je postavio i izložbu i prodaju on-line. Nova životna dimenzija, govori. Često spominje da radi na novome ciklusu i da je puno, puno napredovao.
Dora zuri u mrak, sve rjeđi. Žmiri, žmiri. A suze same cure. Razmišljala je kako se precizno kaže: nisam oka sklopila? Jer nije. Nikako da dočeka pola sedam pa da započne jutro, pripremi kavu… Dosadna nedjelja. U sedam bi se morala javiti u redakciju, pa u eter…
20211213
Dio teksta iz uredničkoga pogovora naslovljenoga Umjesto tipkomaha
Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu…ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.
Rođendan pod maskama: autorica teksta s Matošem na Štrosu / Foto Miljenko Brezak
Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.
U vinkovačkoj knjižnici multimedijalno: Zoomom i akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Foto Miljenko BrezakU vinkovačkoj knjižnici sudionici iz drugog ugla / Foto Miljenko Brezak
Zbornik Moderato dolcissimo ili 21 pjesnik pjeva Matošu
Zbornik Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann, Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).
Tomislav Zagoda s Gustlovom ilustriranom biografijom / Foto Miljenko BrezakPariška duplerica iz Zagodine slikovnice i za djecu i za odrasle
Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.
Neodoljiv “bijeli” Matoš
Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigrami, Matoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.
Dubravka Oraić Tolić uz drugu svoju temu, Dostojevskoga, na otkrivanju u Selcima na Braču 2015. / Foto Miljenko BrezakFotografija Matoševe obitelji iz arhiva HAZU, presnimljena iz knjige Matoševe i Oraić Tolić
Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) – i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, kojiopisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.
Književnici i gosti uz Matoševu bistu pred školom koja nosi njegovo ime u rodnom mu Tovarniku / Foto Miljenko Brezak
U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.
Pred Matoševom rodnom kućom u Tovarniku, nažalost zatvorenom, nedovršene obnove / Foto Miljenko Brezak
Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe
estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faber, poeta
doctus, poeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome
Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja
– stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki
(prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su
opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan
znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz
nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i
pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom
i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor,
ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom
bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji,
humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze
do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke
ludističke poetike primjerice Ivana
Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja
cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo
jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira
u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.
Za sjećanje: uz velikog književnika Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i predsjednik Ogranka Slavonsko-baranjsko-srijemskoga DHK, i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.
Cvijeće i počast za rođendan uime Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.) – zavole:
Aktualan i za selfije turista / Foto Miljenko brezak
Nova knjiga
Neki A. G.,
teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!
Doux pays!
Lijevo
trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.
Djed unuku
Mani mi se
svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?
Pium
desiderium
Željeznicu
dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.
Ekspanzivnost Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.
Dok se javilo čak 45 likovnjaka, poezijom ili prozom prijavilo se ukupno 15 književnika: Danijela Makoš Repaja, Sanja Feltrin, Denis Vidović, Elizabeta Brleković, Antun Lukšić, Helena Ćatić, Dario Sorgent, Ines Kosturin, Ljiljana Brković Zorčić , Marin Kos, Lea Sekulić, Marija Pukec Žigić, Mira Dujmić, Tihana Petrac Matijević i Zeljka Uhitil.
Nagrađeni su:
Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje pjesničko ostvarenje u 2021. godini – Sanja Feltrin i Dario Sorgent
Književni pleter Sisačko-moslavačke županije
za najbolje prozno ostvarenje u 2021. godini
– Ljiljana Brković Zorčić
Književni pleter Sisačko-moslavačke županije
za najboljega mladog autora u 2021. godini–
Marin Kos
Rezultati
Natječaja za 3. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije
Obrazloženje Ocjenjivačkoga suda (književnici
Božica Brkan i Miroslav Mićanović)
Odluku Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije da, kao i prošle godine, u specifičnim društvenim, zdravstvenim i kulturnim prilikama i 2021. godine organizira Natječaj za 3. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije smatramo izuzetno vrijednom i korisnom i želimo i dalje uspješno i redovito održavanje. To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na književnoj sceni, a sisačka je kulturna i osobito književna scena pri nacionalnom vrhu, čemu pridonose i ovakvi natječaji i mnogi pojedinci, i profesionalci i amateri.
Autori nagrađeni na 1. i na 2. natječaju primjetno sudjeluju u javnim predstavljanjima i čitanjima uživo, ne samo na cijelom području Županije nego i šire, a također i online, na internetu, te da objavljuju u postovima, časopisima, zbornicima i samostalne knjige. Neki su u međuvremenu primljeni i u ugledne književne asocijacije (npr. Društvo hrvatskih književnika). Također su uspješni i na drugim natječajima (npr. Korzo slova). Zapažamo izuzetno vrijednim i što su neki radovi nagrađeni na prva dva natječaja već objavljeni i kao samostalne knjige, npr. Identitet Tihane Petrac Matijević, Siskulje Marijane Petrović Mikulić. Možda bi se moglo razmisliti o zbornicima s nagrađenim radovima s pojedinih godišnjih natječaja. Sve ovo itekako ima smisla za lokalnu kulturu u Županiji, a i potencijala za ukupnu nacionalnu književnost. Želimo autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje uklope i uspješno nametnu.
Na Natječaj za 3.
Susret književnika Sisačko-moslavačke županijeprijavilo se 15 autora (na 1. natječaju 14, a na 2. natječaju šest)
uglavnom poezijom, jedva da ima proze (1 roman i dvije kratke priče, zapravo
satire).
Žalimo što nema veće raznovrsnosti, ali su radovi ujednačeniji, naizgled zreliji. Veći je odaziv mlađih
autora od 15 do 29 godina(četvero!) nego
prošle godine, kada nagradu nismo ni dodijelili. Šire se, u
različitim kategorijama, nisu uspjeli nametnuti.Ove godine primjetno nedostaje
zavičajnih odnosno županijskih tema, koje organizator želi potaknuti i posebnom
nagradom. Nažalost, upravo smo očekivali takve teme s obzirom na događaje kao
što je potres.
Kao i prošle godine, a radi poticaja za
napretkom, možemo ustvrditi kako osnovna pismenost prispjelih radova nije loša,
ali je u povećem raskoraku i prije bilo kakve moguće objave sugeriramo pomnu
lekturu (uočeni problemi od tipića do osnovnih pravopisnih propusta č-ć, je-ije,
zatim izostavljanja zareza uz vokativ ili u inverznoj zavisno-složenoj rečenici
itd.). Tekstovi su uglavnom i u sadržaju i u formi relativno konzervativni, bez
velikih stilskih iskoraka.
Čestitke i
organizatorima i natjecateljima. Nadamo se dogodine
još snažnijoj promociji ovog natječaja i još brojnijem odazivu, a time i
širini, nadamo i još više i kvalitetnijih radova.
Prema Pravilima Susreta kriteriji za odabir
radova vrednovali smo: kreativnu i estetsku razinu djela, obogaćivanje i
pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja, bogatstvo i raznolikost tematike
i jezičnu i stilističku inventivnost.
Priznanje
„Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje pjesničko ostvarenje“
dobivaju: zaporke SRNA 16 i Jazz
Nemiru
svijeta, njegovoj neuhvatljivosti i fragmentarnosti pjesnici nerijetko
odgovaraju željom da uspostave novi poredak i sačuvaju njegovu cjelovitost, ili
barem ono što se misli da je svijet bio ili što je mogao postati. Zaokruženost
i smirenost, dotjeranost i postupnost alati su za oblikovanje minijatura o
svakodnevnom i prolaznom, o onome što lirsko i govorno „ja“ udahne-izdahne,
izgovori i zapiše. Usuglašavanje s prirodom, približavanje središtu vlastitog
postojanja i disanje nosive su sadržajne silnice pjesama koje govore i pjevaju
o onome što nas okružuje i što o nama govori, otkriva i skriva: „prolazim
šumom / jesenja magla gusta / skriva očiju // bljesak – opet sam živa / dišem
plućima punim“. Nužan dodatak: hrvatsko pjesništvo nije napustilo temu prirode,
iako je, čini se, priroda odavna napustila nas. Haiku nije daleko od takvih
uvida, ali je spas teksta uvijek potrebno više. (Srna 16)
Ironija
i narativno, pjesme koju su mogle biti priče, životne i periferne, ali sve se
zaustavilo i pretvorilo u poziv na sudjelovanje, čitateljsko, naravno, ona je
lik i jezična konstrukcija i onda tomu nema kraja… Riječ je o poeziji koja se
bavi svakodnevnim životnim situacijama i nevoljama, ali upravo njima usprkos
traju u vedrini i oporom tonu, razgovornom i kolokvijalnom govoru, što samo
znači da nisu upućena na svoga govornika nego traže i pozivaju radoznala i
otvorena čitatelja u traganju i otkrivanju vedrije i bolje strane svijeta: „Hajdemo ovako… / Ti nam skuhaj kavu / A ja ću od plahte
napraviti šator / I pričat’ ćemo priče / Od kojih se ne spava / Uz toplu struju
/ Rijeke-kreveta“ (Tko će do kuhinje). Nužan dodatak: hrvatsko pjesništvo se bavilo na
slamnigovski i na mnoge druge načine onim što je na rubu i putuje u središte,
ali ga uvijek nešto zadrži i ne da mu dalje. Poezija svakodnevnog nije daleko
od stvari i stvarnosti, ali joj za put u ništa, u nigdinu, uvijek treba više. (Jazz
34).
Priznanje
„Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“
dobiva: zaporka put2021
Nagradu
dobiva lijepo i dobro ispričana priča Illy
kava, čvrsto
postavljena i ispunjena događajima i više nego što bi se očekivalo od kratke
priče, ma i satire. Događaj je stvoren takoreći ni od čega, priča se o
otrgnutom trenutku iz mnogih u svakidašnjici, kad mali pomak među ljudima koji
se međusobno susreću i misle da se poznaju poput inicijalne igle donosi
promjene i preokrete iz kojih nema povratka natrag, usporedivo s lepetom
leptirovih krila na jednom kraju svijeta koji na drugom kraju svijeta pokrene
cunami. Pisana živo i okretno, sa sviješću o literarnim referencama, sa
sviješću da se to dogodilo i događa drugima, da je priča dio iskustava
ovjerenih u „prozi u trapericama“, a onda se sve promijenilo, i moda i prozni
poetički modeli. Upravo u onoj mjeri u kojoj se mijenjao naš život, naša
stvarnost i naša neizvjesna budućnost. Nužan dodatak: priča o kavi, dodirima i
prešućenim mjestima, o jeftinim mirisima, o samoći i erotičnim primislima
zaslužuje svoj nastavak, svoje nove priče!
Priznanje
‘“Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora (u
dobi od 15 do 29 godina“ dobiva: zaporka 4VN579
Mladim autorima, čini se, sve je dopušteno, krenuti
od početka i pitati se gdje je njegov kraj, tražiti poantu u kojoj neće
izgorjeti i nestati sve ono što je rečeno. Poezija kojoj dajemo nagradu traži
svoj jedinstveni pjesnički glas u sređivanju postojećeg stanja stvari:
kultivirano i odmjereno, zapitano nad onim što je izrečeno, otvoreno za nova
pitanja i stare odgovore: „Pao je Rim, / ta kako neće grad, /
ili svijet u
njemu / ili svijet u svijetu.“ (Otkriće). Ali do čitateljskog oka i uha ne
dopire uvijek ono što je u prvom planu, ne nadaje se dopušteno i pribrano kao
jedino i moguće. Kaos, kaos je tema sadašnjeg trenutka i odjedanput nam to daje
pravo da sudjelujemo u kreiranju novih značenja. Nužan dodatak: imali važnijeg
u poeziji od trenutka kad jezik stvara razliku, bila ona manje ili više sretna,
ili nesretna. Tko bi to znao?
Priznanje „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za promicanje zavičajnih vrijednosti Sisačko-moslavačke županije“ dobiva: zaporka Ciciban
Ove
godine primjetno nedostaje zavičajnih odnosno županijskih tema, koje
organizator želi potaknuti i ovim posebnim priznanjem. Nažalost, upravo smo
očekivali takve teme s obzirom na ne samo umjetnički izazovan događaj kao što
je, primjerice, potres. No, kako aktualna tema pečalbe i uopće odlazak i velika
čežnja za zavičajem, selom… nije usamljena, procjenjujemo da je vrijedno
skrenuti pozor na nju i nagraditi najupečatljiviji rad. Nadamo se da će
dogodine biti i više, i raznovrsnijih zavičajnih tema višega umjetničkog
dosega. S nagrađenim pjesmama upućujemo za iduću godinu poziv pjesnikinjama i
pjesnicima da se odvaže, pišu na zavičajne teme i jave se na natječaj. Nužan
dodatak: čega nema tog se ne odreci!
Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.
Rasklopljene korice knjige posvećene 100. obljetnici rođenja Ivana Rabuzina, dizajn Boris Ljubičić
Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)
Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.
Rabuzinov portret 1970. snimila je Marija Braut, presnimljeno iz monografije
Prošle su otad godine, a mi
se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na
Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:
Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg
značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od
najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i
jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim
figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim
riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u
okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj
umjetnosti.
Slikovnica Pod Gupčevom lipom s tekstom Gustava Krkleca, koju je ilustrirao Ivan Rabuzin iz naše kućne knjižniceSlikovnica Sunčanin cvijet u izdanju Mladosti s tekstom Ante Gardaša i ilustracijama Ivana Rabuzina iz naše kućne knjižnice
Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski
je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i
teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj
Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih
stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga
i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je
brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih
izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu
i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji –
monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta –
interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje
cjelokupnoga Rabuzinova djela.
Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:
Duplerica iz knjige s reprodukcijom Rabuzinove slike
Monografska knjiga Hommage à Rabuzin
prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta
Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i
umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana
Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti
primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji
na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već
54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga
spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te
kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od
1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom
području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne
zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u
hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova
sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga
doba.
Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za
razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo
brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota
obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti
Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to
trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne
umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela,
nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin,
jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići
sporazum o uvrštavanjudjela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s
muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina,
Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski,
Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.