HTV, reprizirajte dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj! – Umjesto kave 25. travnja 2020.

Danas su puna dva mjeseca od prvoga zaraženog Coronom 19 u Hrvatskoj. Ne sumnjam da će raznorazni naći raznorazne bombastične načine da to prigodno obilježe, a ja molim HTV da samo ponovno emitira dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj. Znam, znam da je tek prikazan, jedva prekjučer, u četvrtak, 23. kolovoza 2002. u 21 sat, ali je, kako se to danas obično kaže, stvarno predobar da bi ostao, kao što jest, ispod radara, jer ga mnogi nisu ni pogledali ili ga nisu pogledali koncentrirano kako zaslužuje taj u nas rijetko dobar i zanimljiv novinarski rad, koji nije izravno TV javljanje ispred nečega za nekoga, nego je, da bude još zanimljivije, načinjen uz redovita takva dnevna javljanja.

Božji pogled s istočnoga prozora našega stana na čekače pred dućanom jutros, 25. travnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Znala sam da ne može biti o njemu u kolumni Emisije tjednamojega omiljenog Tomislava Čadeža odmah jučer: ako je i gledao, kad bi napisao, jer je Studiovjerojatno već bio u tisku. (Ima ispričnicu, jer je piše o drugoj mojoj ljubimici Mojmiri Pastorčić iz RTL Direkta, talentiranijoj i boljoj od slavnijega kolege!). Da nisam u Nacionalučitala odličan intervju, opet moje miljenice Kristine Olujić, s vječno mladom novinarkom HTV-a, ne bih imala pojma ni da će dokumentarac biti emitiran, jer ga redovite tjedne najave i pregledi TV programa nigdje i nisu spominjali. (To bi, valjda, trebao biti kompliment, budući da nisu spominjali, nego jednako uzgred sami najavili, ni dan ranije prigodno emitiran odličan, bezvremeni film Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević iz drugih nevremena.) Novinarski portret su joj naslovili jednostavno: Nema boljeg trenutka za dokumentarac o borbi protiv korone.

Ružu Ištuk ne nazivaju zvijezdom, valjda zato što je nisu skupo kupili kao neku vanjsku čitačicu o kojima udaraju PR na sva zvona, a valjda i jer je i lijepa i prepametna i talentirana i marljiva 1981. rođena Livanjka kućni proizvod, izvorni kadar od 2005. strpljivo odgajan radom u brojnim HTV-ovim projektima, što se kao podrazumijeva. Neka joj bude, po vlastitu je izboru na fakultetsku praksu na Prisavlju krenula kod (ne samo svog!) uzora Joška Martinovića Globalno sijelo

Propustila sam nepretenciozan naslov dokumentarca, ali nisam upamtila ni one što su ih u specijalima i ekskluzivima Provjerenogna Novoj TVemitirali iz tjedna u tjedan iz Kine, Italije Španjolske autora s BBC-ai što ti ja znam. Međutim, i novinarski i gledateljski ponosna sam toliko da bih se svaki čas mogla rasplakati, jer (još!) imamo profesionalaca koji i u nevrijeme zanatski, do umjetnosti, i ne spominjući tobožnju kreativnu industriju, umiju svome gledatelju znalački i s poštovanjem prenijeti human storyo – Ljudima. 

Znam da Ruža Ištuk vjerojatnokaže da je samo radila svoj posao i da tako sigurno govore i ljudi koje je gotovo usput pratila puna dva mjeseca od prvoga pacijenta koji je, dakako, završio u Zaraznoj, Kužnoj, bolnici nekad na kraju grada, bolnici Dr. Fran Mihaljević maestralne ravnateljice i znanstvenice epidemiologinje Doktorice Markotić iz Stožera; pratila je borbu doslovce kako se svi sad vole busati na prvoj crti, baš borbu za život. Ništa zapravo nećete tu doznati što već niste u svakidašnjim izvješćima različitih novinara i različitih medija pročitali, čuli i vidjeli, ali ovdje će vas do ganuća dovesti pogled božjeg oka, kadrovi snimljeni valjda dronom, ponekad gotovo okomito, i akrofobima i bogobojažljivima i onima koji ne daju da su svi ljudi jednaki užasno mučno, iznad niza desetljećima krpanih i dograđivanih objekata na Zvijezdi, posebice onih, posve po strani, u hitnji postavljenih kontejnera i šatora za prijavu potencijalno zaraženih.

Nijedna muzika ne bi bolje ozvučila opori kontrapunkt proljetnoga bujnog zelenila, rascvjetalih forzicija i magnolija s tehničkim detaljima medicine od naizgled ravnodušnoga danonoćnog, brižnog praćenja monitorima svake sobe i komunikacije osoblja unutra i vani preko stakla, navlačenja skafandera s maskama, naočalama i vizirom do, uza sve, i dodatno primitivno polijepljenih traka na vrata odjela sa zaraženima da se aerosol ne raširi. 

A onda priča o tome kako četiri sata izdržati radeći s dvostrukim rukavicama ili ne predati se panici kada nestane struje pa svi utrče da bi uskočili mehanički umjesto umjetnih pluća ili o evakuaciji pacijenata za onoga najjačeg zagrebačkog potresa (i novinarka Ištuk iz pidžame je uskočila pred kameru!) ili njegovih posljedica u najvažnijem, na brzinu preseljenom laboratoriju, gdje će, objavljeno je koji dan kasnije, uza sve druge poslove, izolirali našvirus. kao A onda priča kuharica i čistačica te samo jedne od sestara s gvaljom u grlu kako mjesec dana nije zagrlila vlastitu djecu ili pak jedne od odgovornih profesorica o stresu u satima dok čeka rezultat testa da li se i sama zarazila ili hoće li posao držanja virusa pod kontrolom moći nastaviti, pa izvješća o donacijama od maskica do milijuna. 

Jedan od nezaboravnih citata iz usta liječnika s prefiksima i sufiksima o kolegicama, o medicinskim sestrama iz Zarazne (i onima koje su im dobrovoljno priskočile iz drugih bolnica) kao o herojima ne samo struke, nego i njihovoj ljudskoj veličini koja mu je vratila vjeru u Čovjeka. Treba čuti i snimiti dojmljivu priču pacijenta izliječenoga od korone kako su naši zdravstvenjaci, sa znanjem i profesionalnom predanošću, uz pare koliko u to ulažemo, najbolji sustav na svijetu, a on, koji je, priznaje, podcijenio i virus i pandemiju, zna što govori, jer mu je prije pet godina presađeno srce, sam je stomatolog, a bio je i direktor HZJZ. 

Ni junaci našega vremenaheroji našega doba,kako za to prigodno u ovo vrijeme, kad ne znaju što bi, najčešće pretjerujući potkradaju Ljermontova, u dokumentarcu se uglavnom ne vide, ali je svaki sugovornik potpisan imenom i prezimenom sa svim prefiksima i sufiksima te nazivom svoje u Zaraznoj i zarazi preuzete uloge. Ne vidi se ni novinarka, poput svojih sugovornika također skrivena  propisanom maskom ili češće u astronautskom skafanderu. Ne reče li ovih dana, uostalom, jedan od izliječenih, kako ne bi prepoznao svoje dobročinitelje, jer se sjeća samo njihovih brižnih i ohrabrujućih očiju iza maske? 

A na sve to umjesto komentatorskih brbljarija beskrajna tišina ozvučena povremeno tek ekskluzivnim pjevom ptica naizmjence s disanjemrespiratora ili tih nekih strojeva što zamjenjuju čovjekova pluća i druge organe koji se kane predati. Treba to čuti, uočiti. Ni jedan zvuk, ni jedna riječ, ni jedan kadar previše. Nemam riječi, puštam najiskrenije gledateljske suze i šaljem novinarsko poštovanje. S time se ne može nositi ni jedno od pretjerivanja, šumova u kanalu, kojih su prepune tiskovine, mikrofoni, ekrani… Očito sve dojmljivo kad sam popamtila sve bez uobičajenih svojih bilježaka, bez nakane da bih štogod i napisala. Nemam zato ni imena ljudi sa špice, do li snimatelja Stjepana Kotarskog i montažera Domagoja Frischa. A netko mora! Ne znam kad sam (izuzevši priče iz Plusa!) gledala nešto tako dobro, a da je HTV-ovo. I, molim HTV, reprizirajte Ružin dokumetarac barem jednom tjednom, edukativno, i sebi i nama na ponos i motivaciju, sve dok nam je korone! Sve dok, kako Kristina Olujić započinje portret kolegice Ruže Ištruk u Nacionalu, traje kletva dabogda živjeli u zanimljivim vremenima

2020424 – 2020425 


Uzdravlje Društvu hrvatskih književnika! – Umjesto kave 22. travnja 2020.

Danas Društvo hrvatskih književnika puni 120 g godina! Danas bi DHK proslavilo punih svojih 120 godina da nije Corona 19, koji nas drži doma, i da nije bilo potresa, koji nas je kao i mnoge Zagrepčane i ustanove ostavio bez krova nad glavom

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo: Krležin duh i stihovi na zidu u DHK / Fotografija Božica Brkan
Uoči tribine DHK u podne i promocije nove knjige na balkonu s pogledom na Bana i trgač Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak, 22. studenoga 2017.
S predstavljanja zbirke Pevcov korak: recenzenti Božica Jelušić i Đuro Vidmarović te autorica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak, 10. veljače 2013.
S predstavljanja Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić, autorica, Biserka Ipša i Lada Žigo / Fotografija Miljenko Brezak, 30. listopada 2019.

Čestitam stoga rođendan DHK ne samo nama članicama i članovima DHK, nego i svoj književnoj Hrvatskoj, svima koji pišu na hrvatskom i koji ljube čitati i govoriti na hrvatskom jeziku. Čestitam i svima drugima koji su kao svojevrsni duhovni slijednici izrasli iz nadahnute skupine koja je daleko gledala na početku 20. stoljeća ili s različitim razlozima odvajajući se i granajući u raskoš stablo lijepe riječi u nas. 

S božićnog domjenka: svečani govor i danas etablirani književnici ispod zida s fotografijama svojih predsjednika / Fotografija Božice Brkan, 17. prosinca 2018.
Pod Tinom: aktualni predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ne sumnjam da ćemo prvom prilikom obilježiti svečano zdravicom veliki datum, koji prerasta ne samo uobičajen, čak i produžen ljudski vijek, nego i više naraštaja, pa i više država i sustava, od Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ do Republike Hrvatske. I naša povijest i naša kultura i naš kolektivni i pojedinačni identitet drugačiji bi bili bez književnosti, pa i Društva hrvatskih književnika, ma kako kroz vrijeme mijenjalo ime, bilježilo organizacijske odvojke. 

Poza uz Augusta Šenou: Ernest Fišer na predstavljanju svoje knjige Korifeji i nastavljači / Fotografija Božica Brkan, 19. rujna 2018.
Odlično posjećeno predstavljanje knjige Moj brat živi u kompjutoru Branke Primorac / Fotografija Miljenko Brezak, 8. studenoga 2017.
U pauzi Zagrebačkih književnih razgovora Miro Gavran, Sanja Nikčević, Dubravko Jelačić Bužimski uz zdjelu voća / Fotografija Božica Brkan, 5. listopada 2018.
Ispod Baščanske ploče kao za najboljih klupskih vremena književnica i novinarka Božica Brkan i njezin urednik i predsjednik DHK-a Božidar Petrač / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.

Ma koliko dvojili, ma koliko se ljutili na premalo financijsko izdvajanje iz državnoga budžeta za kulturu i umjetnost uopće, na grozan status i sadržaj knjige danas, na status književnika i umjetnika, izdavača, distributera, na premreženost dobre i loše književnost, dignimo čašu Lijepoj Riječi i Književnicima! Sivu svakidašnjicu oni će nam osvijetliti svojim duhom.

Odlični pjesnici Miroslav Mićanović i Boris Biletić na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.
Ozbiljni Milan Rakovac, Davor Šalat i Lada Žigo na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.

Što bismo mi, i kad se i ne slažemo s njihovim stavovima, temama ili stilom, kad ih ignoriramo i kad im glasno prigovaramo, bez jednoga Miroslava Krleže, Vesne Parun… i mnogih drugih koji su nas i u najteža vremena hrabrili svojim Tekstom, Rečenicom, Stihom da glavu održimo iznad vode!? Samo pronađimo taj Tekst, Rečenicu ili Stih, toga Autora i sada! Ne samo prigodno, slavljenički, uz 22. travnja, nego za svaki dan.

Moj mladalački uzor i životni ljubimac Arsen Dedić također je bio član DHK, govorio je i pjevao svoje pjesme na Noći knjige 23. travnja 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala pjesniku Slavku Mihaliću koji me je, kako je to bio običaj prije gotovo trideset godina, uveo među vlastite uzore, ne poznajući mene nego samo moje knjige i tekstove, stao iza mene. Hvala mojim kolegama književnicima, piscima, spisateljima što se imam čime uspoređivati i ponositi.

2020419 – 20200420 

Normalni ljudi, unutra i vani – Umjesto kave 19. travnja 2020.

Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po peruljubiteljici dobre klopeNajbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem,  ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje. 

Naslovnica romana Denisa Vidovića

Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.

A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko  samo luđak.

Eto kaže na POČETKU:

„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir. 
„Važno je imati mogućnost izbora“,  počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame. 
BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)

A na KRAJU:

Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)

Kako aktualno: povrće i stezulje na sisačkoj tržnici za naslovnicu knjige snimio je Siniša Vidović

Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi… 

Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice… 

Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke. 

Autor Denis Vidović i urednik Siniša Matasović s jednoga od prije korone učestalih sisačkih književnih događaja / Fotografija Miljeno Brezak

Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici. Dodajem tek da vam izazove zazubice:

44.

Doktorica Ivana Kastiljević  bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne. 

„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“ 
„Dvadeset jednu.“ 
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“ 

P. S. Denis, proš’o si!

20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 20200418  

Moždani i drugi udari – Umjesto kave 17. travnja 2020.

Jeste li imali moždani udar?Tim me je pitanjem presjekao moj dijabetolog u Vuku Vrhovcu na posljednjoj godišnjoj kontroli. Očito sam ga pogledala tako da je odmah uzvratio lopticu: Pa što se čudite?Onda rekoh:Koliko znam, još nisam.Nisam ga pitala je li to uobičajeno anketno pitanje, jedna od kontrolnih točaka, ili je nešto takvo očitao iz najnovijega nalaza. Bože me sačuvaj, pomislila sam kako govore moji na selu. Šokirao me je njemu očito normalnim početkom (srećom još godišnjega!) dijaloga liječnik-pacijent. Trebao bi to i meni biti običan razgovor, jer sve je to život, da me odmah ne podsjeti tatinoga i moždanog i srčanog udara odjednom, potkraj 1986. – na mestu je bil gotov, javili su mi trudnoj – te tri svekrvina. Treći je uvijek koban, prognozirali su bezdušno iskusniji, iako je ona poslije kliničke smrti prohodala i, nikad ne progovorivši, poživjela još koju godinu. 

Valjda u istome onome tjednu doznajem da mi S., prijateljica iz mladosti, kolegica s faksa, davno smo im na vjenčanju bili kumovi, leži na Rebru, ni živa ni mrtva. Cerebrovaskularni inzult, kap.Kad nam je bilo 29, imala je Hodginov limfom – uvijek je o njemu govorila kao o svojoj primarnoj bolesti – i poslije nebrojenih operacija, zračenja, kemoterapija i petogodišnjeg bolovanja vratila se na posao, najprije na pola radnog vremena, a onda zaradila i mirovinu. Hrabra žena, nedvojbeno. Optimizam ju je izvukao, obično bi svi oko nje govorili. Sada joj nije pomogao. Ležala je gore na intenzivnom traktu umalo dva mjeseca, nepokretna, nekomunikativna, spašavali su je intubacijom, traheotomijom, respiratorom, dodatno i od vode iz pluća i od ugruška u nozi i tko zna od kakve muke još. Zbog korone ni najbliži nisu mogli do nje, već su joj našli i dom za starije i nemoćne. Ni zlatni sat ni optimizam nije pomogao. Jučer je otišla. Kako li će je voditi statistika? Bespomoćnost i beskrajna tuga da ih ni isplakati ne uspijevam. 

20200401 – 20200414 – 2020415 – 20200416 


Knjige Tokarczukove – Umjesto kave 16. travnja 2020.

Upravo naručujem Bjegune Olge Tokarczuk, u pretplati. Nestrpljivo očekujem, nisam ih pročitala ni na poljskom. Taman sam prvoga dana veljače dočitavala Knjige Jakubovesvježe nobelovke (preveo polonist Mladen Martić, objavila također Fraktura – dobra literatura), a moj je M. po svom dobrom običaju ulazeći u novi dan glasno razmišljao: Koliko je još ljudi u Hrvatskoj pročitalo tu knjigu? A o čemu je? Hrvati čitači!? Rijetki, sigurna sam. I temom, a još više debljinom, 900 stranica brojenih na židovski straga, ali suprotno od sadržaja, većinu odbija. Ako su se knjigu i usudili otvoriti. 

Božica Brkan s Knjigama Jakubovim Olge Tokarczuk / Fotografija Miljenko Brezak iz serijala U doba korone, snimljeno 16. travnja 2020.

A ne pada mi napamet nitko tko bi od nas takvu knjigu mogao napisati. Čak ni onaj – rekoh mu ime – koji misli da bi mogao. Ali takva knjiga, iako nije o nama, oko nas je živa. Početkom travnja, pa i sredinom pogotovo. Ne znam ni kako da kažem o čemu je, ne dostaje samo prepričati sadržaj. Kad sam je puna, ispunjena. Znam da se još od te knjige osjećam bolje, snažnije, hrabrije, kao da sam prošla katarzu, da mi i Crovid 19 može manje nauditi. O više je zemalja, vremena, naraštaja, religija i još i ne postojećih nacija, zapravo iz moje Poljske, zemlje na kotačima. Knjiga za razmišljanje na svim kanalima. Ne znam koliko sam joj dorasla, ali se ne predajem Tekstu!

Da sam se nešto načitala Tokarczukove, nisam. Najtemeljitije sam iščitala njezin govor pri preuzimanje Nobela. Zvonimir Marić, odličan gospodin i intelektualac, graditelj mostova, poslao mi ga je mejlom i na poljskom, da me razveseli, pa sam mogla dvostruko uživati. Višestruko razmišljati. Sad se spremam na ponovno čitanje. Ako sam Wajdin Pepeo i dijamant odgledala nebrojeno puta, Andrzejewskoga prema kojem je snimljen tek jedamput, pročitati mogu i knjigu autorice – Bi li to itko mogao dramatizirati? Mickiewiczev stihovani Pan Tadeusz bio je jednostavniji, moj Wajdo, zar ne? – koja je ovdašnje i književnike i pisce i kritiare i novinare manje zanimala kao Autorica, a više kao nosačica dreadlocksa i osobito sudrugarica Petera Handkea u Noblu. Da je naša, razmišljam, tko bi je i lansirao za Nobla? Nije dinamitna nego tek usputna misao kako kod nas takvom Knjižurdom ne bi dobila ma ni koju od prebrojnih lokalnih nagrada. 

20200201 – 20200403 – 2020416 


Bicikli, biciklisti i biciklistice – Umjesto kave 4. travnja 2020.

Našupala bih se na pomisao koliko mi za zatvorenosti pred Covidom 19 jako nedostaje vožnja biciklom. Ono: vjetar u kosi. Koje li ironije!? Godinama se podsmjehujemo na moj račun kako me kad god ga izvezem, svi pitaju: imaš novi bicikl?Krasan ženski, crveni s bijelom košaricom na governalu. I s paket-sicom. I sa zvoncem koji zvoni. Kao iz reklame, samo težak, kineski. Moji su mi ga dečki darivali za 40. rođendan. Prije pola vijeka. U garaži je, ali ne znam baš točno gdje. Ne znam ni kad sam njime zadnji put uopće izvozila uobičajeni krug oko jarunskog jezera, ili u jednom ili u drugom smjeru. 

Moj crveni bicikl s bijelom košaricom / Fotografija Miljenko Brezak

Odakle mi uopće pravo da žalim što se sad ne smijem izvesti, kao da bih se, da mogu, eto baš izvezla, samo da nema ove lakrdije od globalne prijetnje pošašću!? Pa brinula sam i kad bi moj sin bajkom išao na posao u grad – jedan od bicikla mu se pretvorio u osmicu! – i kad bi muž samo skoknuo do placa svojom improvizacijom od nekoliko isluženih bicikala. Koliko sam samo brinula kad je moj dječačić jedva progovorivši sjeo na svoj žuti triciklić, umanjenu trokolicu našega seoskog sladoledara, da je, prevrnuvši se, dijete sročilo tati valjda prvu svoju rečenicu: Ne reći mami! Ja da ne brinem? Pa ja moram brinuti! Koliko sam samo brinula kad bi moj dečko od mene krenuo doma svojom brzom specijalkom Dijamantom bez brzina, ali i s lijevom i s desnom bremzom i špiglom-retrovizirom po makadamskom, ne osobito osvijetljenom cestom, pa se tu i tamo zavezao i u jarak uz cestu. A nije bilo ni telefona, kamoli mobitela. 

Moj Miljenko Brezak na svom, tada novom Dijamantu pred kriškom gimnazijom 1965. / Iz obiteljskog albuma

Već su tada davno prošla vremena kada mi je  tata prije drugog razreda kupio polovnu specijalku i cijelo me ljeto učio voziti i po prašini i po debelu blatu. Imala je kotače manje od uobičajenih i teško su se za nju pronalazile gume, nakrpao ih se lijepeći zakrpe gumilezungom. Bar je bilo dovoljno guma narezanih na rezance-gumica i za flaše s krastavcima i za konjski repić i za što je već trebalo. Za peti razred dobila sam novi crni Rog s desnom bremzom i zvoncem, koji me je provezao od šestog do osmog i dio gimnazijeIzvezla sam kilometre i kilometre dok nisu uveli bus, pa je štafetno otišao dalje i služio i mami za posao, sve dok jednom nije pala u najdeblju grabu i zaboravila voziti. 

Srednjoškolke na poslovičnoj nedjeljnoj vožnji biciklima ranih sedamdesetih: Marica Bastalec, Božica Brkan i Mira Popović / Iz obiteljskog albuma i knjige Oblizeki – Moslavina za stolom

Kažu da voziti bicikl jednom naučiš za svagda, ali očito da nije tako (kao meni sa štrikanjem!). Najbolje to propovijeda slavni Kulte tumačeći tajkunsku filozofiju: kad kreneš, ne smiješ stati, jer inače padaš. Drugi tumače ne samo biciklističko umijeće: prema dolje gaziš, prema gore sagibaš leđa. 

Božica Brkan i Milka Bunjevac uz Bicikliste na restospektivi Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima / Fotografija Miljenko Brezak

Ništa ne govore o tome je li za sigurnu vožnju propisana kaciga (možda s rudarskim svjetlom umjesto svjetla na governalui dinama uz kotač zbog čijega se trenja teško gazi?), pumpa, kvačica za hlače. Koliko sam puta pala dok bi mi lancuhvatio hlače. Iako je moj najslavniji pad kad smo nas tri vozile usporedo bez ruku i kad su nam se pedale sve uhvatile jedna drugoj i trećoj u žbice. Trebalo je otpetljati, ali odvezle smo se dalje. To me nije odvratilo da me prijatelj Bobi nagovori da se spustimo niz kriški breg. Imali smo ženski biciklin, nevažno ali možda i moj, i ja sjedim na upravljaču okrenuta svom vozaču, unatrag. Ne sjećam se jesam li ruke držala sebi za leđima ili svom frendu ne dečku, oko vrata, ali se sjećam kako, dok drugi navijaju jer nemaju hrabrosti za takav vratolomni spust, duž cijele kriške nizbrdice drečim iz svega glasa. Tek sam poslije nešto slično, samo ne na nizbrdici nego ukrug, vidjela u cirkusu Moire Orfei. Mama mi je govorila: Joj, Božo, jesi bila celi vrag!Dojmljivo, kao i cijeli život bolna, ujutro od kuće do škole pokisla koljena na hlačama što su se sušila prvi i drugi sat.

Božica Brkan i Miljenko Brezak uz sliku Biciklisti Vaska Lipovca 2018. / Obiteljski album

Bilo je to prije današnjih biciklističkih vratolomija; prije slavnih ponyja složivih za vikend, prije montybikea, beemiksa i spektakularnih padova na internetu; prije slavnih Vjesnikovih i Večernjakovih proljetnih biciklijada u Prepuštovec, Šmidhen ili Novo Čiče; prije iscrtanih biciklističkih staza po gradu i nama posve nezamislivih mjesta gdje možeš ostaviti bicikl zaključavši ga i čudesa; prije BiciklistaVaska Lipovca i maestralne Makovićeve retrospektive u Klovićevim dvorima.

Ne znam više mnogo o biciklima, ni o romobilima,  a ni o skejtu, sve je to sad za mene prebrzo, ali prošle godine u jednom biciklisičkom dućanu-popravljaonici Rapha na njujorškom Greenwich Villageu, popila sam odličnu kavu, talijansku. Taman su za poklonike najavljivali raceu San Remu, ne znam da li američkom ili talijanskom. Znam da nam kao na nekoj velikoj Tour de France valja svladavati i nizinske i planinske dionice, boriti se opet i opet za neku životnu žutu majicu, pobjedničku majicu. Baš poput mojih prijateljica, književnica i zaljubljenica u vožnju na dva kotača. 

Božica Brkan i Miljenko Brezak na biciklističkoj kavi u Raphi na njujorškom Greenwich Villageu u ožujku 2019. / Fotografija Ivan Brezak Brkan

Uz rođendan i obljetnicu odlaska Irene Lukšić prije mjesec dana prisjećali smo se u karlovačkoj gradskoj knjižnici Ivana Gorana Kovačića, pa, uz drugo, i kako je obožavala vožnju uz svoju River, Mrežnicu u, ovisno tko se prisjeća, crvenoj ili plavoj trenirci, svejedno. A Božica Jelušić, tipično podravski, i dalje praši li praši kroz panonska polja, uz svoju Dravu. Nadahnjuje se, zaključujem dok se i ja nadahnjujem pripremajući našu zajedničku knjigu pjesama i, kao u TV-serijalu s Dudekom, zagazim u njezinu pjesmu o beciklinu, biciklinu, pa je uspoređujem s cijelom Balogovom Ribom na bicikluiz neke od rado čitanih blioteka Znanja, Zagreb 1977. I bez vjetra u kosi zaključujem premudro: vožnja bajkomje ekonomična i zdrava.

Božica Jelušić u Đurđevcu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Grčić
Božica Jelušić na svom biciklu u siječnju 2020. / Fotografija Đuro Črčić

Božica Jelušić 

Na biciklinu, zanavek

Z biciklinom se po dežđu pelam,
I rogožara ze sebom nosim.
Po cele dneve hrmbam i delam,
I samo negda mira si sprosim.

Pak onda klačim pedale i fučkam,
I letim k Dravi, čez Borik špartam.
I s prstima po vodi brbučkam:
Ne pijem, ne čvaljim, niti se kartam!

Meni je hiža cela natura:
Jen ftič vu glavi mi verse preklada.
Tak mi se žitek lepo kotura,
Ne berem brige kaj vuni pada!

Pak dok prek štrafte se odkvačim,
I gda me v pekel Markaj prehiti,
Cedulku si na vrata zakvačim:
Z BICIKLINOM SEM GDI TREBAM BITI!  

20200312 – 20200314 – 2020315 – 2020317 – 202030216 – 20200402 – 20200403    

Sprhnuti bi nekam štela – Umjesto kave 3. travnja 2020.

I ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim! – prisjetila sam se petoga dana stvaranja svijeta kad je neka od mojih fb-prijateljica nakon najjačega potresa zavapila: jeste li primijetili kako su iz zagrebačkih parkova nestale ptice? Naharila bih je da Ratko Bjelčić nije poticajno javio kako su se u Sisak vratile lastavice. Zagrepčani su primijetili golubove: na sablasno praznom trgaču otimali su se o komadima kruha koji im je netko ostavio. 

Hoće li nam i ovoga proljeća ptičica zalutati u sobu? / Fotografija Miljenko Brezak
Vračić, naš podstanar, snimljen 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam primijetila piljke u gnijezdima ispod naših oluka, ni s istočne ni sa zapadne strane, ali pernate naše prijateljice, ne samo za prinudne zatvorenosti simboli  slobode i leta, i za najnižih ožujskih i sad travanjskih temperatura noću kreću pjevati po svome tajnom rasporedu i dogovoru, kao da nisu pomicale sat, najprije solisti, pa dueti, pa terceti, pa kvarteti, pa cijeli zborovi. Malene i velike, mišje sive i šarene. Bake i djedovi i mame i tate mogli bi djecu na produženom školskom satu Škole za život, Škole na trećem… i za glazbenu kulturu i za prirodu i društvo i za biologiju i za sociologiju i psihologiju, poučiti kako se glasaju ptice oko kuće. Ni ja ih ne mogu sve raspoznati: vrapci živkaju, kukavice kukaju, glubovi i grlice guguću, vrane grakću… Dobro je, mislim, ćuk još ne huče. 

Puno gnijezdo mladh vrana, snimljeno 26. lipnja 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

E, da, svijet taj pernati, koji je evolucijski izmilio iz mora gmazovski, održava se usprkos Covidu 19, potresu, snijegu, ljudima. Pri vrhu bora u visini naše lođe par vrana zameće gnijezdo. Tu su se gnijezdile i naizmjence sjedile na jajima te u svijet otposlale svoje ptiče ne prošle godine, ne pretprošle jer su se preselile na udaljeniji bor, nego i one godine prije, i sad su se – vratile. Zapravo obnavljaju svoje staro, raščehano gnijezdo, grančicu po grančicu. Kad sam na blogu i na fejsu 2017. objavljivala vijesti iz vranina gnijezda, neki su me napali što radije ne srušim to gnijezdo nesretnica, predatorica koje uništavaju jaja drugih ptica i smanjuju broj onih dobrih, korisnih ptica. Nisam, najdalje sam otišla svađanju s napasnim, debelim, gegavim jarunskim vranetinama, posebice onom što je nevjerojatno inteligentno od jutra vrebajući s prometnog znaka navraćala samo da razbaca smeće oko kontejnera ispred naše zgrade. 

Vrane sjede u gnijedu u proljeće 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Kako nisam sveti Franjo da razgovaram s ptičjim stvorovima, osim što povremeno neku koja uči letjeti zalutalu u naš stan vratim van, samo sam o njima, a o nama zapravo, pisala pjesme, čak nekoliko njih, pa ih izdvajam iz knjige Nemoj mi to govoritiza vas. Da prikratite vrijeme. I da ne mislite da će ljudi poslijesamo tako odjednom postati bolji, jer i nas, poput ptica, ima svakakvih, i korisnih lastavica i zlogukih vrana i gavrana. Da manje mislite na onu kafkijanski realističnu Tanje Torbarine, iz sada nam izgleda  tako davnih i boljih vremena, kako je bolje već bilo, a češće da mislite kako će i tokad-tad proći, da zatvoreni od sobe do sobe, ma gledajući Hickokove Ptice i čitajući Poeova Gavrana i promatrajući iz dana u dan tvrdoglave i ustrajne vrane; mislite o slobodi i letu, o tome kako ćete pustiti se v luft ikonačno, kak bu nam se tič sredi glave posral.

Gnijezdo u visokoj krošnji, što skrivenije, snimljeno 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan

(Iz knjige Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.)

na rubu gnezda 

prek na rubu gnezda stojim
komej v luftu vagu držim
visina je grda
če niš straha se bum bogme vžila
nemrem se ne bojati če sem se i zlegla v gnezdu 
naj imeti straha naj se bojati si govorim 

si se v gnezdu prek gore v grajnu zlegla 
skorom pri vrhu
kiša i veter kak lamače mene ne niš
ak mi mater i jotec donašaju za pojesti samo zešem 

govoriju te naš tič je stalno gladen
brzo bu i opernatel brzo bu preletel letel
čera se nakluval a viš denes
kak ima peruške
veliju da bumo zutra probali leteti
ne znam kej je to leteti al se veselim
samo da nes visoko gore v gnezdu više
i samo gledim gore
i samo gledim dole
veliju da sem bedak da niš ne znam gda se tomu veselim 
samo nek se prefečem v gnezdu
da mi nigde ne lepo kak mi je sad tu
a kej ja znam pak se samo mudro delam da znam znam 

20170526 – 20170530 – 20170911 – 20180424 – 20180426 – 20180428 

manje poznati pojmovi: komej – jedva jedvice; vagu držati – biti u ravnoteži; zlegla, zleči se – izleći se, roditi se, ovdje: iskljuvati se; zešem, zehati/zevati – zijevati, otvarati usta, kljun; čera – jučer;prefečem se, prefetati se – glumiti, praviti se nevještim, mudrim 

sprhnuti bi nekam štela 

sprhnuti bi nekam štela
kej one tič na rubu gnezda
kej još ni ne leti
ni ne zna siromak
da mu je leteti kej mu je perje dano 

e da je mene dano 

ni ne zna bogec kak je to samo se pustiti v luft ne kej v vodu
si ja zamišlam 

20170529 – 20170530 – 20170911 – 20170913 

manje poznati pojmovi: pustiti se v luft – poletjeti; sprhnuti – sletjeti, poletjeti;bogec – siromašak 

tič mi se je posral sredi glave

tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil
lepo bome lepo 

ne mi do smeja ne mi do ničesa
a si se smejeju
kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila lepo bome lepo 

nekej ti oče poručiti mi veliju
sreča sreča sreča
i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati 

najbole bi pasalo reči da su z dreka plusku naredili morti je poprav samo kakva prečkomena al jako lepa reč a ne ni grda zakej bi bila
sreča sreča sreča
se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
zrasla
lepo bome lepo 

2015. – 20160802 

20200331 – 20200401 – 20200402 


New York, New York… – Umjesto kave 2. travnja 2020.

Facebook me fotografijom sa zagrebačkog aerodroma podsjetio da sam u ožujku 2018. poslom, književnim, bila u Bogoti, a sad na TV grad je u karanteni, bez ljudi osim vojnika s maskama i dugim cijevima kao da se nastavlja desetljetni kolumbijski građanski rat. Podsjetio me i fotografijom sa Empire State Buildinga da sam sa svojim dečkima u ožujku 2019. desetak dana bila na obiteljskom putovanju života bila u New Yorku, ciljano uglavnom na Manhattanu. Još nisam dogotovila svoj gastroputopis, a kamoli putopis iz Velike Jabuke, a na prijelazu iz ožujka u travnja 2020. Empire State Building poput svjetionika u crnoj noći odašilje SOS za svoj grad – brojčano nekoliko puta Hrvatska – epicentar zemlje u kojoj trenutačno od korone umire 1000 ljudi dnevno. 

Empire State Building šalje SOS / Presnimljeno s N1

Grad s kipom slobode kamo su brodovima pristajali i Miljenkov djed Đuro Brezak i moja baba Mara Brkan grad Andyja Warholla i Woodyja Alena, MOMA-e i Metropolitan Museuma, grad čije zakutke poznajemo iz filmskih i TV krimića i ljubića (fuj Seks i grad, bolja mi je moja ljubavna priča s pudrijerom!), grad koji živi 24 sata, sada 24 sata obolijeva i umire. U Central Parku podigoše poljsku bolnicu, uz bolnice parkiraju hladnjače za mrtve, a predsjednik SAD im optimistički procjenjuje kako će sve ispod 100.000 mrtvih biti uspjeh. Kako nije bilo na programu mjuzikla New York, New York, a za Chicagokarata, na Broadwayu smo odgledali odličnog King Konga. Da nismo tada…

Obitelj Brezak Brkan za uspomenu

Iako nas odmalena uče koliko o slobodi, toliko i da se, kad slonovi, kingkongovi i slični grdosije razarači prolaze, mi mali, manji, mirni jednostavno vugnemo, kamo se i s ove i s one strave Velike bare maknuti, odmaknuti protiv opasnoga, a toliko sitnoga da se i ne vidi, Covid 19?

S Facebooka 11. ožujka 2020. - selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka fosinu dana prije
S Facebooka 11. ožujka 2020. – selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka godinu dana prije

20200330 – 20200331 – 20200401

Reč po reč jel moj rečnik kajkavski – Umjesto kave 1. travnja 2020.

Kad me pitaju kej delaš?,misleći čime kratim vrijeme u dvostrukoj (prema dobi i dijagnozama) izolaciji zbog koronavirusa, obično kažem isto, osim što ne izlazim u jednako mi nametnutu šećernu šetnju do cilja kave. Josip Kraljičković mi je odmah rekao: sad ćete vi na miru ionako pisati. I stvarno pišem i pišem. Mozak kao da mi, za razliku od kabelske televizije, radi 300 na sat i to na prvom, drugom trećem itd. kanalu. Jedva dospijem zapisivati, moram odmah prepisivati šrakopis, pa mi, kad zapnem, u pomoć priskače i moj M. govoreći da mi je, osim prvog čitateljaurednika u teoriji, postao i osobni dešifrant.

Naslovnica knjige koju je odlično dizajnirao Jenio Vukelić

Zadajem si kojekakve teme, rokove, deadline, a jedna od svakodnevnih stvari, dan na dan, upisivanje je i provjera riječi u moj kajkavski/kekavski rječnik. U Kajkavskoj čitanci Božice Brkan 2012., koja je godinu kasnije potvrđena kao dopunsko sredstvo za nastavu hrvatskoga u svim srednjim školama, uz pjesme, pripovijetke, monodramu, odlomak iz romana…, objavila sam i rječnik sa više od 6000 riječi. Toliko sam stigla u zadanome tijesnom roku. Jedva da sam dospjela protumačiti osnovne riječi iz svojih tekstova, pa sam nakanila poslije dopuniti ga u samostalan rječnik i drugim riječima i osobito frazama, koje sam u školsku bilježnicu tvrdih korica bilježila od djetinjstva. Zamolila sam i neke svoje Moslavčane da pribilježe čega se sjete, što sam propustila, tu i tamo se tko i sjeti: znam li? sjećam li se?… Sjajno mi je kad mi prijateljica poslije javnog čitanja vlastite pjesme kaže da sam neštokrivo naglasila. Najviše me iznervira kada imam nešto zapisano od tinejdžerskih godina, a sad se ne mogu više sjetiti što to znači, a, baš kao i u vlastitoj pjesmi, nemam koga to više ni pitati. Katkad mislim da se žurim želeći preduhitriti vrijeme – staračku demenciju, nestanak zavičajnog govora, kajkavskoga i hrvatskoga jezika, pa i ljudi koji to još razumiju ili bi ih moglo zanimati?

Nisam odustala, pa ni onda kad mi je uglednik s vrata akademije eventualnu pomoć odoka zaračunao 3 kn po riječi, je već sada imam ne dvostruko nego i trostruko riječi, ne stižem ih brojiti. Jutros jesam: prije nego upišem dalje, od čera nekih 936.339 znakova (karaktera!) ili 348 stranica ili oko 498 kartica. Nemam lwksikografsku dnevnu normu pet riječi dnevno. Kako kad. Pišem svoje riječi, riječi poput pjesme, pjesme u stihu, proze… Atrebao bi ih neki dijalektolog jezično, rječnički obraditi, označiti i naglaske, načiniti sve kako treba. Povremeno razmišljam i da svoj, kao što su mali Donjostubičani s Danicom Pelko svoj ili kao što Joško Božanić kani rječnik komiškoga govora, ozvučim i jednostavno sve pustim na Internet. Možda kome dobro dođe, kakvu zaljubljeniku, jer nisam sigurna da bi još, osobito financijski, ikoga u mojem zavičaju zanimao taj dio naše baštine. Kekavica?  Ta jedva se isprse za ono što se može vidjeti monumentalno u obnovu kriške crkve ili ville romanena Sipčini u mojemu Okešincu. 

Kad ću to i kada dospjeti? Nagovarala sam, također bezuspješno, i neke obećavajuće zavičajne talente da se toga poduhvate, da nastave na mojem tekstu. Dostajalo bi to i za postdiplomski ili doktorat, možda i cijelu karijeru ili jedan život. Nikad se ne zna. Ako je meni poticajna i zabavna moja višegodišnja muka, možda bi bila još kome. Stjecajem prilika, uz mnoštvo grupa na fejsu, pripadam i grupi Međimurski rečniki osim što memoriraju svoju baštinsku mudrost, zavičajnu ljepotu, Međimurci se baš dobro zezaju i zabavljaju i sebe i nas ostale. Netko pita, primjerice, što značišpuraviili škuravite da li je to isto. Pa počnu kako je to onaj koji probira kej bu jelzbrčka se,prgavi za jestisam bi nekaj finogazirčni, izbirljivštaten, ali uskoči i pogrešan skuranšto netko odvede značenju zmazan, pa…Razvijaju tumačenje šprljavi, škiljavi, pa črljivo, pršljivo, pa uz fotku drvene posude razviju pravu svađu nadajući joj i desetak naziva. Pa kad su se deca negda pickali kej su delali, pasu tema kršelji, paizraz tak si kaj božja peldica…Pa netko zaključi: Sto pot bole srmok neg bogoti hrmok .(Bolje biti siromah nego bogata budala.) Jedna dama duhovitu sliku potpisuje: Bem ti, prešla sam se pateke i nigdi maske za gobec. Som Bog kaj sam našla vu štacuno! Ima jih i vu drugim forbama. Požurite se dok ne razgrobljejo kaj i šekret papera i kvosa!Pa netko primjećuje: Nigdor smo ne bili tak složna familija kak ve, si skupa za stol, si skupa za televizor. A, začudo, nemaju ni jednoga influencera!

20200331 – 20200401 

Susjedin vrt – Umjesto kave 30. ožujka 2020.

Otkako smo se 2004. iz gredičkog prizemlja i suterena preselili na jarunski četvrti i peti kat, s prozora istočne spavaće, takozvane Bakičine sobe imamo novu vizuru: umjesto na DIF-ova igrališta i zapuštenu podivljalu šumicu (o kojoj sam davno napisala kolumnu Vrt zemaljski u Večernjakovu Vrtu!) nalik na naš okešinski Čret gledamo prema Svetoj Materi Slobode, koju ne možemo vidjeti od ižđiklih interpolacija u naselju kuća s okućnicama, dio unificiranih braniteljskih i još brojnijih, ali u sve manjem broju obiteljskih kuća starosjedilaca. 

Poslije snijega, veći dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Poslije snijega, manji dio vrta / Fotografija Miljenko Brezak 27. ožujka 2020.
Poslije snijega, manji dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Preko puta našoj, jednoj od zgrada sagrađenih za Univerzijadu u drugoj polovici osamdesetih, uglovnica je, kućica nekad s dvije sobe kojoj su pod deku dograđene vjerojatno kuhinja i kupaonica s malih hodničkom, a kad su za naše naselje trasirali ulicu, bezdušno su joj dijagonalno odrezali bolji komad vrta ostavivši oko kuće možda desetak kvadrata. Baš za novu knjigu neke nove nadobudne vrtlarice, pomislila sam odmah. 

Snijeg u našoj ulici i u susjedinu vrtu 25. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Prije snijega 22. ožujka 2020.. / Fotografija Božica Brkan

Susjeda, vlasnica, nekad je morala biti jedna od zagrebačkih bugarica, povrćarica koja je prirod prodavala na placu dok još našega jarunskoga nije ni bilo. Osmislila je male slogove i stazice i nisam nikad odgonetnula da li u dvo ili trosmjenskom plodoredu, iz godišnjega doba u godišnje doba, iz godine u godinu seleći, sijala je i sadila ne više, recimo, krumpir, ali svega po malo: rajčice, paprike, krastavaca, luka, češnjaka, različitih sorta salate. Čak ima i spremište za alat i jamu za kompost. Niz oluk je pustila lozu, zacijelo seksardu ili izabelu, a po ostatku vrta, čak i po nekadašnjoj septičkoj jami, sve je zasadila cvijećem. 

Kopačica u manjem dijelu vrta 3. svibnja 2019. / Fotografija Božica Brkan
Razgovor uz grmove božura koji se spremaju cvasti 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Već smo mi bili tu kad je preko plota, čak i mojoj mami željnoj selskoga, prodavala narcise, sunovrate odnosno bele nedele, pa duhovske klinčeke… Ili mladu salatu, višak pri prorjeđivanju. Sa svojeg prozora za vrtnu knjigu – valjda ću je konačno uspjeti i napisati – godinama fotografiram živu i mudru plodosmjenu u susjedinu vrtu. Na stotine fileova i snimaka. Ne jednom dogovarala sam i intervju sa susjedom, i sad bum i sad bum i vjerojatno i neću.

Veći dio vrta za suše, 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

Da je susjeda doma, zacijelo bi se dimilo iz njezina dimnjaka, u vrtu ne bi bilo utabane zemlje, a ujutro i predvečer, makar i omotanih vena, s maskicom bi sad obilazila svoj vrt, kao što moji Okešinčani povremeno obilaze svoje njive, te bi ovisno o godišnjem dobu, obrala tu prvi zreo plodić, tamo optrgala osušene listove, zalila jučer posađene presadnice… 

I za suše se zelenio manji dio vrta 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Manji dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

S druge strane kuće rastu jorgovan, ruže, ljiljani, ali nitko ih nije počistio i orezao, jer je i grm starinskih srčeka iznad žutih jaglaca, onaj uz lijehe s tulipanima, žutim i bijelim najranijim sunovratima, te četiri ili pet grmova starinskih božura, trojačkih s vanjske strane ograde, uz pločnik na našoj ulici, još u ostacima prošlogodišnjega osušena raslinja. Možda se i zdojdu. (Nedostaju mi i Čistoćini, Holdingovi čistači trave između rubnika kolovoza i pločnika, koji su mi bili simbol da gradska vlast još funkcionira.)

Manji dio vrta 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Susjede nema, ne znam da li je kod svojih ili u staračkom domu – naslućujem da su već nacrtani projekti s raskošnim penthausima koji će nam zakloniti pogled preko puta – ali od prošle jeseni neobrađivan vrt raskošno cvate svim bojama. I snijeg ga je prekrio, a on se samo otkrio i dalje cvate. Rano ujutro zagledaju ga šetači s maskama i šetači pasa. Život ide dalje. Baš neki dan televizijski putopisac Iranom prenese nam uvjerenje stare perzijske filozofije da je svaki vrt na zemlji simbol raja. 

20200328 – 20200329 – 20200330