Monografija Zagreb Stanka Abadžića ili karakterni portreti Zagreba – Umjesto kave 6. travnja 2019.

Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.

U kontralihtu: S. Abadžić i B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.

Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, presnimljeno iz knjige
Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, tema: bicikl / Presnimljeno iz knjige

Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rataili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.

Naslovnica
Naslovnica

Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.

Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige
Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!

I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj rupi / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića
I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj ruti / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…

Stanko Abadžoć / Fotografija Miljenko Brezak
Stanko Abadžić / Fotografija Miljenko Brezak

Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.

U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.

Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak

Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.

Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530

20190401 – 20190405 – 20190406  

Translatori – Umjesto kave 4. travnja 2019.

Ne znam je li još itko osim mene sinoć u kasno doba na EuroChannelu gledao slovački film Broken Promise, što sam si, slučajno natrapavši na njega, prevela kao Neodržano obećanje. O jednoj židovskoj obitelji u slovačkoj provinciji koja si za stolom na Pesah početkom ranih četrdesetih u vrijeme njemačkog napredovanja na istok, pa sovjetskoga na zapad, obeća viđenje na istome mjestu iduće godine. Vrijeme je to kada židove, kako se eufemistički govori, odvode na rad u Poljsku. Film nije bio ni loš, pogotovo jer mi nismo snimili ni takav, ali ga nisam dogledala, jer sam izgubila živce u prijevodu.

Da sam se, s obzirom na moj poljski, oslonila na slušanje slovačkog sa stilističkom mješavinom govora/jezika ili da su stavili engleske titlove, zacijelo bih razumjela više, jer sam se odjednom zatekla da manje pratim slike, a više što to sad opet pišu dolje. Tako loše se ne prevodi ni na početničkim lektoratima prve godine. Trčaj, trčam, ili, kad ženska ugane gležanj: Uganuo sam gležanj. Više netočnih nego točnih titlova.

Ne radi se o tipfelerima, gramatičkim greškama tipa je/ijei č/ć. (Ako se dobro sjećam, uopće nije ni bilo naših dijakritičkih znakova, a Slovaci su itekako poštovali svoje naglaske!) Mora da je posrijedi ipak Translator (čitaj baš: translator!), a to odbijam gledati iz najobičnijega nepoštovanja gledatelja. Što ne kažu da ne mogu ili neće govoriti i pisati hrvatski? Je li im preskupo ili su samo nemarni? Moj Bnet, A1, pa što vam je, zaboga!? Ako neću gledati, zašto bih to plaćala? Podsjeća me to na fejsovsku čestitku: ja pišem sretan (rođendan!), a on će ustrajno: stetan! Pa tko dulje izdrži.

20190404   

Rože od papira, priručnik za izradu – Umjesto kave 30. ožujka 2019.

U vrijeme mojega djetinjstva, kako davno, najveći kompliment za lijepo cvijeće bila je usporedba s – umjetnim. A tada još nije bilo ni fine plastike, a kamoli svile da bi takvu umjetninu mogao usporediti s prirodno lijepim. Vrhunac je onda bilo cvijeće od krep-papira, koje se, da bi potrajalo duže, primjerice upleteno u vazdazelene grančice u sesvetske vijence, umakalo u otopljeni vosak, učvršćivalo žicom i oivičilo, vrlo tanko, elegantno, srebrnom ili zlatnom bojom za farbanje peći odnosno rafunga. Tada se i glavnina maski radila od krep-papira, primjerice haljinice za balerine ili cvijeće za cvjetni korzo. Renesansu krep-papira donijela je etnomoda odnosno oživljavanje starinskih ružica, vijenaca za raspela i buketića, pušleka samo za ukras, ma bili i nekadašnji, kao za mladenke i klencerice.

Naslovnica knjige

je počelo odmjeravanje tko će napraviti ne samo ljepše nekadašnje rože, tradicija sjeverozapadnje Hrvatske od Zagorja, Međimurja, Podravine do Moslavine, a zatim i oživjeti vlastite izmaštane kreacije, odmaknute od tradicije, zaredale su i mnoge radionice.  Ta je tradicionalna vještina izrade roža i rožica prezentirana od 1995. i u Muzeju Staro selo Kumrovec.

Neke od radionica po Zagorju vode i Ana Čižmeki Danica Pelko, a kako to drevno znanje, majstorstvo i radovi ne bi ponovno završili u zaboravu, zabilježile su ga i oživjele i u knjizi Rože od papira, priručnik za izradu, objavljenu u vlastitoj nakladi uz potporu Krapinsko-zagorske županije i Općine Sveti Križ Začretje. Danicu Pelko već sam imala prilike predstaviti i kao voditeljicu Male kajkavijane i donjostubičkih osnovaca s kojima je ostvarila dva izdanja Malog rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja. 

Božićna zvijezda / Fotografija presnimljena iz knjige

Zaljubljenice u zavičajnu baštinu na gotovo 150 stranica Čižmek i Pelko potrudile su se predstaviti kako vješti u rukotvorinama – odajem priznanje onima koji imaju taj talent – mogu oživjeti papirnato cvijeće ili kreirati nešto svoje, autorsko, što držim i najvećom vrijednošću knjige, koju bismo mogli nazvati i monografskom. Pogotovo jer ide u prilog zaštite toga staroga etnoumijeća.

Preporučujem je i knjižnicama, posebice školskima. Dosad je predstavljena u Svetom Križu Začretju, Oroslavju, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Krapinskim Toplicama, Donjoj Stubici, a 6. travnja bit će predstavljena u Muzeju Staro selo u Kumrovcu uz Dane starih zanata, 15. travnja u Zlataru uz Dan grada i 23. travnja u Zaboku uz Noć knjige. Dogovorena su predstavljanja i u Novom Marofu i Mariji Bistrici.

Svadbeni ukrasi / Fotografija presnimljena iz knjige

prilog ambicioznim čitateljima ide i strip izrade koji prati sve, od jednostavnih cvjetića do pravoga zagorskog kinča, cvjetnih aranžamana, jaslica, svadbenih ukrasa do nakita od krep-papira. Odgonetnite kako oblikovati više od pedeset vrsta cvjetova: anemona, afrička ljubičica i ljubičica, božićna zvijezda, božur, ciklama, cinija, dalija, drijemovac, đurđica, forzicija, fuksija, gerber, gladiola, hibiskus, iris, ivančica, jaglac, kadifica, kala, karanfil, kukurijek, lopoč, ljiljan, ljubičica, maćuhica, mak, maslačak, narcisa, ružin pupoljak, šafran, šumarica, tratinčica, tulipan, uresnica, visibaba, vodopija, zlatica, zumbul, zvončić, kuglica za bor, češer, cvjetna grančica, pisanica…

Vijenac za raspela / Fotografija presnimljena iz knjige

Knjiga Rože od papira, priručnik za izradu Ane Čižmek i Danice Pelko stoji 100 kn, a možete je naručiti na e-mail pelkodanica@gmail.com ili na mob: 098/706-452. 

20190329

Link

Čudesna večer u Donjoj Stubici

Umjesto kave 9. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Sve Moje prve knjige učiteljice Karmen Soldo – Umjesto kave 29. listopada 2018.

 

Ljudi i brodovi – Umjesto kave 29. ožujka 2019.

Kako je krenulo, poslije posvete u svojoj zbirci Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. u kojoj sam pobrojila brojne propale tekstilne tvrtke, morat ću nastaviti Mukom 2019. i posvetom – nabrajanjem propalih tvrtki muške industrije. Gledamo fotografije koje je moj Miljenko Brezak snimio davno, pa smo naišli na posjet studenata njegove zagrebačke ekonomije vjerojatno ranih sedamdesetih, tada divu pulskom Uljaniku. Isluženi ljudi, isluženi divovi. Samo možda tada građeni brodovi negdje još plove… Svima: mirno more.

Fotografija Božice Brkan.
20190329
P. S. Dan kasnije na temu istarskih škverova u propadanju, uz neizvjesnost stečaja i privođenje dojučerašnjih vlasnika i direktora, prigodno i ne bez utemeljenja zalijepila se izjava mladaca iz Nove ljevice o tome da se ugasi industrija kao ideja.
Tri dana nakanjujem: da li da je zalijepim uz ili ne?
20190401
link
http://www.bozicabrkan.com/snimio-miljenko-brezak-photo-by-miljenko-brezak-umjesto-kave-21-ozujka-2018/

Predstavljena Miselnica Ivice Ivankovića – umjesto kave 23. ožujka 2019.

Posljednjih se godina na dijalektima i zavičajnim govorima piše, a i objavljuje natprosječno radova, a to znači i povećanu konkurenciju i razinu kvalitete te zanimljivu raznovrsnost. Rukopis Ivice Ivankovića nedvojbeno će još pridonijeti tome.  

Recenzentica knjige Božica Brkan govori o Miselnici / Fotografija Miljenko Brezak

Tako sam napisala u recenziji Ivankovićeve zbirke pjesama  Miselnica  dodavši kako, iako je glavnina tekstova nastala prije više godina u različitim prigodama i s različitom namjenom, na primjer za uglazbljivanje i javno izvođenje, sebi za dušu i slično, zbog samokritičnosti autora uglavnom je nepoznata. Nažalost, jer tekstovi su izuzetno zanimljivi i kao cjelina i pojedinačno i umnogome osvjetljavaju kontekst u kojem autor djeluje, ali koji ne pripada recentnome kreativnom književnom ozračju, nego više novinarskome i popularno-znanstvenom, istraživačkome, kako u radijskom mediju, tako i u izvođačkome i profesionalnome i amaterskome (ples, pjesma), ali se, kao i primjerice rekonstrukcija i obnova narodnoga ruha, također usredotočuje i oslanja na narodnu baštinu i tradiciju, napose kajkavsku. (…)

Ivica Ivanković pokazuje svoju prvu knjigu / Fotografija Miljenko Brezak

Kada se ruralni prostor neprestano prazni, a danomice izumiru ne samo govornici lokalnih govora, nego i cijeli govori i jezici, hvalevrijedan je svaki pokušaj da se sačuva išta od toga. Osobito je hvalevrijedan trud i radost koja proizlazi iz aktivnosti ljudi poput Ivice Ivankovića, koji obrazovani i predani svojoj misiji, nesebično okupljaju i s onima koje okupljaju dijele bogatstvo koje su stekli i obrazovanjem, ali i vlastitim dugogodišnjim djelovanjem u svojoj i drugim sredinama u različitim vrstama kreativnosti. Iako bi se zacijelo jednostavnije mogao posvetiti svojoj umjetnosti samostalno, njemu nije teško poput blaga iskapati oko sebe i tekst narodne popijevke i notni zapis u različitim verzijama i plesni korak i oglavlje ili obuću, motiv veza… i detalje govora koji nitko još nije ni u kojoj prilici ni za kakav povod zapisao, a kamoli na njemu duboko razmišljao o životu i gnjavio se kako će ga, neusustavljenoga, uopće zapisati. Zato taj vrijedan rad treba što prije objaviti.

Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle

I objavljena je Miselnica s tim mojim tekstom kao Proslovom. Najprije smo je na Svjetski dan poezije 21. ožujka 2019. predstavili u emisiji Kajkavijana Ane Lacković Varga na Radio Sljemenu, dijelu i Ivankovićeva Hrvatskoga radija, a sinoć navečer u pjesnikovu Kupljenovu s istoimenim KUD-om, Vokalnim kvintetom Vanka (Maksimilijan jer nedaleko rođen!), PS Tetice iz Demerja, čitačicom Jasenkom Miholić Rukavinai izvornim čitačem Igorom Pavićem.

Igor Pavić čita Misel o križu / Fotografija Miljenko Brezak

O zbirci smo govorile Jasna Horvat, urednica zbirke i u ime izdavača Udruge Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine, i ja. Hvalevrijedan je Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle (ove godine sa tri knjige podržala i Zagrebačka županija) u kojem je objavljeno dosad desetak knjiga.

Jasna Horvat govori u ime nakladnika – Udruge Ivana Perkovca / Fotografija Miljenko Brezak

Ivankovićeva Miselnica, lijepa je knjiga ilustrirana licitarima, s anđelima u boji kupljanske predače, podsjetila me na lijepu mudrost Neila Gaimana sa suvenirske torbe iz New York Public LibraryA book is a dream you hold in yout hand./Knjiga je san koji držiš u svojoj ruci. Veliku Jabuku povezala sam sa starinskim sortama jabuka iz kupljenskoga kraja poput božičnice zapravo s nečim što se globalnom engleskom suprotstavlja zavičajnim kajkavskim govorom i životom ne akceleriranim nego zgusnutim mudrošću ne u jedan dan, godinu, čak niti u spominjanih 13 godina u kojima je nastajala, nego u kondenzat cijeloga jednog života koji opet stane u dlan.

Marija zaspala, izvode Marija, Ivica i Marica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

Autobiografija, kronologija jedne ljubavi, ljetopis Kupljenova

Miselnica 
znakovito nosi datum izlaska 14. veljače 2019., Valentinova, i u posveti kaže: Mojoj Katici s ljubavlju i od srca. Ona je, dakle, i ljubavna izjava, kronologija i jedne ljubavi i ispunjenoga zajedničkog života udvoje ispunjenoga dobrim starim vrijednostima od obitelji do dobrih ljudi oko sebe, uopće. Tako je ona (auto)bigrafski kondenzat ne samo svoga autora, pjesnika, nego i ljudi oko njega, koji sami nemaju sposobnost pjevati i opjevati, spoj pojedinačnog umjetničkog i kolektivnoga (narodnoga ili pop) nadahnuća Miselnica tako postaje i mudroslovni pjesnički ljetopis Kupljenova, pionirska knjiga na kupljenskom govoru, jeziku. Zavičajnica.

Medna roso gdje si zimovala, izvode PS Tetice iz Demerja / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković je, naime, dosad objavio etnološke knjige i nacionalne težine Hrvatske narodne nošnje, Narodna nošnja Korduna – Hrvatski Blagaj Kupljenski spomenar – 1. diel – tanci i popievke te mnoge druge napise, ali ne na tome svome materinskom govoru, na kojem je, i to ne posve čistom, prije dvadesetak godina jedino Ivičina susjeda Zorica Jandras objavila pučke igrokaze za potrebe izvedbe na pozornici.

Jasenka Miholić Rukavina čita Misel o viencu – demerskomu / Fotohrafija Miljenko Brezak

Miselnicu sam opisala i kajkavskim stihovnim selfiem i svojevrsnom samopomoćnom knjigom, selfhelp, jer ima misel nastalih iz različitih iskustva u različita vremena, za svaku priliku, primjerice Misel za pričetek, Misel na dar, Misel o KAJu, Misel i popievka o Mariji, Misel o križu, Mučna misel, Misel raspetnička, Misel raspetnička druga, Misel o sniežnomu Božiću, Misel kaj beži, Misel o žalosti, Misel o vremenu, Misel o pajdašiji, Misel o pravičnoj pameti, Misel o lienu, Misel o popievki, Misel rodnoravnopravna, Misel o Bogu,  Misel o viencu – demerskom, Misel o viencu – kupljenskom, Falična misel, Misel i-mati, Misel na pomoč, Misel o deci, Misel o dobrini i dobroti, Misel o lefkoti, Misel o živleju, Misel o jakosti, Misel sagdanja, Misel nekakova, Misel o čoveku, Misel o hrabromu, Misel o poštenju… Ivankovićeve su Misli poput malih molitvi; teme katkad za duboko razmišljanje, a katkad opuštajućih za prije spavanja ili motivirajući za započeti dan. Sve kako bi svatko od nas, tko hoće, mogao iščitavati i misliti si svoje, baš vlastite misli, svoju miselnicu. Ili kako kaže Ivica Ivanković u stihu:

Liepo je nekakovu misel / v svoje glave imati / jer unda naviek moreš / nekaj od srca spisati / il nekaj nekomu dati.

Ivica Ivanković. PS Tetice iz Demerja i KUD Kupljenovo / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica kao oblizeki, osebušek…?

Miselnica
– kako lijepa riječ! Nadam se da će ta – iako bi Internet htio, slovenska riječ – biti jedna od onih, kajkavskih, dijalektalnih, neprevedivih, koje će se uživjeti u hrvatski standard, kao što umišljam da je to uspjelo mojim riječima oblizekiosebušek i sl. Jer – kako prevesti miselnicu? Misaonicom? O, Bože!

Autor Ivica Ivanković čita Misel o popievki / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica, nažalost, nema rječnik tumačenja manje poznatih riječi i fraza. Gospodin Ivanković najavljuje rad na posebnom kupljenskom rječniku, jer on, kao ni govor, ne pripada onome kajkavskoikavskome. Uz životne teme važne za ovo podneblje te napisane, zapisane kajkavske riječi – riči, rieči, reči – neistraženo su nedvojbeno bogatstvo. Ilustrirala sam to načinom pisanja, jer sam upravo primjere iz Ivankovićeva tada još rukopisa navela i u malom istraživanja i članku Kako pišu recentni kajkavski pisci? za 17. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. Kako se oslanja na pisanje po zvučnosti, ima višestruke paralelizme sa v-f-h, ije-je, na kraju riječi i na početku riječi itd.

Dober večer Bog daj izveli su Ivica Ivanković i VK Vanka / Fotografija Miljenko Brezak

Zanimljivo, egzotično i začudno ne preko mora nego – doma

Ivica Ivankovićmoj je višestruki kolega (studijem i polonist, životnim interesima od baštine do umjetnosti, zanimanjem medijskim itd.), ali kojega poznajem jedva dvije godine. Bitno je mlađi, rođen 1968. kad sam ja gotovo već objavila prvu pjesmu. S obzirom na životno te uredničko, novinarsko i književno iskustvo, dopustila sam si sugestiju kolegi pjesniku da, iako je vrlo osobna, knjigu ne okrsti osobno, Ivekovom miselnicom, kako je namjeravao, nego  Miselnicom. Možemo se složiti: pun pogodak.

Ivica Ivanković piše posvetu kajkavskoj književnici bistranjki Veri Grgac / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković u njoj je zavičajac, kajkavac, etnolog, folklorist i fokloraš, novinar, ali s visokointelektualnim pristupom Hrvata Europljanina 21. stoljeća koji zanimljivo, egzotično, začudno poput mnogih suvremenika ne nalazi u prekomorskim zemljama nego doma, u Kupljenovu.

Obitelj Ivanković poslije predstavljanja knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković

MISEL O KAJU

* spisana h jesen 2007. leta Gospodnjega za koncert
“Dragi naš KAJ” Ansambla LADO

Kaj je tu h vuglecu grude domače?

Em zna se da tu KAJ je
teri se zdavna na se strani nudi
kak falačec fine,
dišeče i prfke horvatske pogače!
Tu KAJ je teri zdavna
kaj kaplja rose nebeske
trdu i žejnu zemlicu namače
.

Kad onak od oka, z juga il z istoka „Liepe naše“
pogledneš čez sredinu, prama zahodnoj strani,
tam kam sunce zahaja,
tu ti je taj KAJgotni vrtek
kaj ti je sem kajkavcem i KAJu
stara domaja.

KAJ se je tud sikud i sikak, kaj zlievka,
z goranskoga kraja čez Pokuplje
se do Save zlejal.
Vu cielom tom kraju vnogi si je kajkavec
na KAJu premišljeval, zmišljuval, zdihaval, spisaval,
suze točil i joči brisal,
popieval si il se smejal!

Bum te još podsetil, pajdaš moj dragi,
tu h vuglecu zemle horvatske
KAJ je kak drobnih tičekof gniezdo zvito.
Stoji tak kaj i Zagreb,
koj sa ta Prigorja naša – naviek ponosito!
KAJ ti je i tam, malo dalše,
vu Zagorju kaj je med zelenemi bregi skrito
.

I kad veliš – KAJ – to ti je još čudaj toga:
to ti je Turopolje – ravnica plemenita i plodna;
to ti je i Moslavina – stara zemla vinorodna;
to ti je Međimurje malo i Podravina široka i ravna; t
o ti je Pokuplje i Posavina skup
dvie vode kaj dvie sestre,
a zemlica jena, jedina, vodoplavna.

Zato me naj več pitati – kaj je tu h vuglecu grude domače?!
Preveč bi toga za povedati bilo
pak ti bum još same ovak rekel:

KAJ – to je ciela jena misel
od Boga dana, od ljudi odebrana
misel kratka, riečka drobna
kaj se h glave mota,
po jeziku plete
ili te na srcu peče!

KAJ ti je misel – bežuča i fletna kaj ti
kej Krapina, Bednja, Sukla il Ilova
koj Kupa i Sava
kaj Mura i Drava,
po žilaj žlaburi
i čez ljucko živleje po malo preteče.

Dovr. 20190323

 Link

Na Kajkavijani hrvatskoga radija Sljeme o Miselnici

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju

 

Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2018.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

 

I Apoksiomen u Europskom parlamentu – Umjesto kave 20. ožujka 2018. 

Iz Bruxellesa, odakle još nosim nedavne svježe dojmove, javljaju Lošinjani, kako se upravo jučer Europskome Parlamentu, medijima i brojnoj publici predstavio najpoznatiji lošinjski stanovnik, antički brončani kip atlet Apoksiomen sa svojim stalnim domom u Malom Lošinju na otoku Lošinju, jedinstvenim muzejom na Mediteranu. Naglašeno je povezivanje prirodnih i kulturnih bogatstva s turističkom ponudom i lokalnom zajednicom i kreirana je destinacijska ponuda nadahnuta Apoksiomenom (Apoksiomenovi proizvodi, prirodna kozmetika i tretmani, kulturne rute, antički plovni putovi, gastronomski festival Apoksiomenove antičke kuhinje – dio prezentacije održan je zato i u hrvatskom mediteranskom restoranu Maison d’Istrie – i drugi kreativni i sportski događaji).

Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)
Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)

Tom su prilikom, javljaju dalje, govorili hrvatska zastupnica u EU Marijana Petir, gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić, direktor Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Dalibor Cvitković, generalna tajnica Europa Nostre Sneška Quadvlieg-Mihajlović, direktor Grčko-Romske kolekcije antikvarijata Kunsthistorisches muzeja u Beču Georg Plattner i član EAA (European Association of Archeologists) Hrvoje Potrebica.

O podvodnom kulturnom nasljeđu i muzejima u službi lokalne zajednice i turizmu govorila je direktorica Lošinjskog muzeja i Muzeja Apoksiomena, Zrinka Ettinger Starčić. Marketing managerica Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Zrinka Masalin tom je prilikom predstavila i Lošinj – Otok vitalnosti. Iz Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet govorila je ravnateljica instituta Andrea Borić, a ponudu Lošinj Hotels & Villas predstavila je direktorica prodaje Lošinj Hotels & Villas Iva Gagro. Sva sreća, nije samo gola politika!

Ponosna Gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić argumentirala je:

Naš otok jedan je od prvih europskih otoka koji će provesti energetsku tranziciju u suradnji s Tajništvom za otoke Europske unije. Isto tako, ove godine smo kandidati i za titulu Europskog otoka sporta. Lošinj nije samo sunce i more, imamo izvrsnu ponudu, smještajne kapacitete od 4* i 5*,  bogatu povijest, baštinu, iznimna arheološka nalazišta, Apoksiomena, dobru prometnu povezanost, blagu klimu, tradiciju zdravstvenog turizma dugu gotovo 130 godina. Sve to nastojimo kroz održivo upravljanje i brigu o okolišu očuvati, ali u isto vrijeme na inovativan način razvijati i unapređivati.

O značaju promocije Lošinja i Apoksiomena u Belgiji govorila je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir:

Značajno je da danas upravo u Belgiji imamo promociju Lošinja i Apoksiomena, koji je jedan od samo osam takvih kipova u svijetu. S obzirom na to da ga je prije 20 godina u Jadranu pronašao upravo belgijski turist, možemo to smatrati nekom vrstom jubileja. Mali Lošinj je otok s raznovrsnim sadržajem i održivim turizmom, a Apoksiomen je dodatna vrijednost turističkoj i kulturnoj ponudi otoka.  

20190320

Linkovi

Na Lošinju kuha i rimski atleričar Apoksiomen

Miomirisi i okusi lošinjski

Lošinj zanimljiv za duge šetnje, i za obične i za gastronomske

U Velome Lošinju obvezno dođite u konobu Ribarska koliba

Zamamni lošinjski specijaliteti od autohtone creske ovce

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

Ne znam čine li tako i drugi hrvatski europarlamentarci, ali Marijana Petir je ususret Međunarodnom danu žena u EU Parlamentu u Bruxellesu ugostila aktualnu Najuzorniju hrvatsku seosku ženu Melitu Vrbanek iz Vivodine  i predsjednicu istoimene udruge Katicu Jerleković. Primila ih je i potpredsjednica Europskog parlamenta i članica Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj irska zastupnica Mairead McGuinness. Upravo za dvodnevnoga boravka Odbor za prava žena i ravnopravnost spolova Europskoga Parlamenta usvojio je mišljenje EPP zastupnice Petir, s perspektivom da se ono ugradi i u razvojnu agrarnu strategiju s osigurnjem potpora poljoprivednicima, a posebice nevidljivu ženskom radu.

S Marijanom Petir u jednoj od vijećnica EU Parlamenta Miljenko brezak i Božica Brkan Fotografija Oblizeki)
Moslavačke veze: s Marijanom Petir u jednoj od vijećnica EU Parlamenta Miljenko Brezak i Božica Brkan (Fotografija Oblizeki)
Za uspomenu u foajeu: upoznavanje s najvišim demokratskim tijelom kao zanimljiv turizam (Fotografija Oblizeki)
Za uspomenu Hrvati u foajeu EU Parlamenta: upoznavanje s najvišim demokratskim tijelom kao zanimljiv turizam (Fotografija Oblizeki)

Slučajno prigodno objavljeni su svjetski podaci kako, i kad su priznati, prihodi žena dosežu jedva dvije trećine muških, a gospođa Petir postojano se bavi temama zaštite i ruralnoga prostora, i žena, osobito seoskih, te sve malobrojnijih mladih poljoprivrednika na selu. Ove je godine Petir i u užem izboru trojice kandidata u sektoru poljoprivrede za EU Oscara.

Mladenkašarić i Božić Brkan ponosne ispred diptiha Borisa Bučana u EU Parlamentu (Fotografija Miljenko Brezak)
Mladenka Šarić i Božić Brkan ponosne ispred diptiha “Smrznuta ptica” i “Tržnica i golubovi” Borisa Bučana u EU Parlamentu (Fotografija Miljenko Brezak)

U samo dva bruxelleska dana snimljeno je i više različitih radijskih i tv emisija o tim temama, s različitim govornicima, primjerice One nastupaju moje nekadašnje kolegice iz Večernjaka Mladenke Šarić za Mrežu TV. A dok su se svi upoznavali s funkcioniranjem EU Parlamenta, u kojem za donošenje nekog zakona zbog nužnog usuglašavanja treba i dvije do dvije i pol godine – bolje i više godina usuglašavanja nego jedan dan rata, citirao je Janez Vouk, upoznajući nas s načinom rada u Bruxellesu i Strasbourgu – novinari su prikupili i obilje raznovrsnoga materijala za različite medije, ponajmanje političkoga. Iako nismo bili ravnodušni ni prema zbivanjima uz Brexit, a još manje uz podatak da je Hrvatska izašla iz zone ekonomske neravnoteže.

Pozdrav i za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Pozdrav i za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
O gastronomiji Bruxellesa za Karlovačku TV: Božica Brkan i Mladenka šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
O gastronomiji Bruxellesa za Karlovačku TV: Božica Brkan i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)

Drago mi je bilo prisjetiti se kako smo prije dvadeset godina prvi put kao pilot-projekt u Zagrebačkoj županiji pod vodstvom mr. sc. Josipa Kraljičkovića odabrali uopće prvu najuzorniju, Šteficu Krčmar iz Gornjega Desinca. No, moju Moslavku iz Mustafine Klade Marijanu Petir upoznala sam u novinarskome poslu, primjerice u akciji zabrane izlova prstaca (promo-majica se još odlično drži!), zabrani odlaganja atomskog otpada u našu Moslavačku goru, na seoskom festivalu u njezinu selu, izboru najboljega mladog hrvatskog poljoprivrednika (upravo je raspisan natječaj za novoga!), uz akcije mlijeko i voće u školskim obrocima (još 17.000 djece nema školski obrok!), potporama voćara za gubitak u izvozu mandarina i jabuka zbog ruskoga embarga, suzbijanju nepoštene trgovačke prakse itd. Omiljene su nam zajedničke teme i baštinske te zaštita, sve do loga eurozastupnice MP na glagoljici.

Primijenjena glagoljica (Fotografija Božica Brkan)
Primijenjena glagoljica za Europu (Fotografija Božica Brkan)

Fascinantno mi je da se Petir sa svojom ekipom iz Belgije i Hrvatske tijekom mandata potrudila dovesti u EU parlament ukupno više od 500 osoba, a naša je grupa bila raznolika iznad svih očekivanja. Zacijelo se u tome zrcali i njezino djelovanje tijekom godina: dobro se dobrim ipak vraća. Bilo nas je iz Zagreba, Karlovca, Vodnjana, Splita… Najmlađi su bili EU-ambasadori 17-godišnji maturanti iz Siska i Kutine, a najstariji s više od 80 godina Porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Jedni izuzetno obrazovani, a drugi na najboljem putu da to postanu. Tolerancija kakva mi često doma nedostaje: ako ste htjeli, mogli otići na hrvatsku misu ili razgovarati s kolegama koji rade u nekoj od tamošnjih ureda ili poslušati kako su za svoj OPG mladi poljoprivrednici dobili bespovratno 50.000 eura ili razmatrati što u svome ruralnome prostoru pripremaju ambiciozni gradovi poput Ozlja  ili razgledati znamenitosti Bruxellesa ili analizirati zašto je belgijska politička situacija zamršena poput bosansko-hercegovačke ili jednostavno provjeravati bruxelleskevafle, čokolade, praline, pivo… itd.

Inspred EU Parlamenta: Vjekoslav Madunić, Najuzornijahrvatska seoska žena Melita Vrbanek I njezin suprug Zdenko Vrbanek, novinarka Mladenka Šarić, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Ispred EU Parlamenta: Vjekoslav Madunić s Hrvatskoga radija, Najuzornija hrvatska seoska žena Melita Vrbanek i njezin suprug Zdenko Vrbanek, novinarka Mladenka Šarić, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu – prateći ga barem 15-tak godina cijenim ga i jednim od najvještijih u odnosima s javnošću u Hrvatskoj uopće! – u prigodnoj zdravici, koju bismo mogli opisati i svojevrsnom propovijedi, usporedio je našu grupu s – Hrvatskom. Možda je jedina razlika što smo se u ovoj malenoj Petirkinoj različitosti svi baš odlično osjećali svaki u svojoj koži.

Taman nalijepili naljepnice-propusnice za posjetitelje; Božica Brkan, mons. Antun Sente i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)
Taman nalijepili naljepnice-propusnice za posjetitelje; Božica Brkan, mons. Antun Sente i Mladenka Šarić (Fotografija Miljenko Brezak)

Ako i je i PR, odličan je, ali Petireva je i za to i obrazovana (uz dva fakulteta!!) i potkovana dugogodišnjom praksom još od vremena kada je organizirala predizborno usporedno Tomčićevoi Mavrovićevo HSS-kuhanje krpica sa zeljem; pa onda kako je izbačena iz stranke u koju se upisala u mladosti; kada je vodila saborsku akciju Croatia GMO Free; kada je vodila uspješnu predizbornu predsjedničku kampanje Stipe Mesića i, napokon, kada je na hadezeovskoj odnosno listi Europske pučke stranke preferencijalnim glasovima uskočila u Europski Parlament.

S najmlađim EU-ambasadorima iz Siska (Fotografija Miljenko Brezak)
S najmlađim EU-ambasadorima iz Siska: pred njima je budućnost i sve vrijeme ovoga svijeta (Fotografija Miljenko Brezak)

Sad me svi pitaju hoće li se Marijana Petir ponovno kandidirati i tko će je zbrinuti, pa prenosim njezino da još mora definitivno odlučiti. Dovoljno je i uspješna da nastavi i dovoljno mlada da kreira karijeru i život kakve želi. Da više i ne učini ništa više, već je učinila dovoljno ne za jedan nego barem za dva života.

Linkovi:

Ozaljske boje uz izvorna ozaljska jela

I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.

Sinoć je u ispunjenom Društvenom domu u Donjoj Pušći, kao da je neka svadba, predstavljena zbirka pjesama na idiomu njegove Puščanske Dubrave Dragutina Mihalinca I kaj? obogativši izdanja na kajkavskoj ikavici. Predstavljam ga u svojoj recenziji objavljenoj kao pogovor. Usput, autoru je to bila prva promocija knjige na kojoj je uopće bio u životu.

Naslovnica najnovije knjige na kajkavskoj ikavici
Naslovnica najnovije knjige na kajkavskoj ikavici

Kakav tekst, pjesnički k tome, očekivati od strojarskoga tehničara koji je umirovljen nakon četiri desetljeća rada na održavanju tramvajskih vozila u zagrebačkom ZET-u? (Autorica ispravlja: još nije umirovljen nego je na dugom bolovanu!) Umirovljenički, tamnomodri, metalski urbano-ruralni sentiš? Pjesme Dragutina Mihalinca više su od toga. Ne samo zato što su iz srca, kako je naslovio i svoju prvu objavljenu pjesničku zbirku na standardnome hrvatskom jeziku, o kojoj se, opisujući istinsko autorsko književničko uzbuđenje, referira i u ovoj, drugoj, primjerice u pjesmi Gotova vam je kniga.

Promotori knjige: urednica jasna Horvat, autor Dragutin Mihalinec i recenzentica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori knjige: urednica Jasna Horvat, autor Dragutin Mihalinec i recenzentica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesme izražena ritma, katkad i nabijene glagolima, pisane su rimama, obično po četiri stiha u kitici, a kitica koliko ima ispjevati o temi. Izuzetak je završna pjesma I kaj?, koja kao da je sonet, ima dosjetku u akrostihu koji daje ime autora. Unatoč lucidnom naslovu, igri i igrama riječima poput one više kerepuhovske negoli krležijanske Kaj bu, bu, u stihovima Mihalinec ne rabi kajkavske modernizme kakve je, recimo, u svojim zbirkama Bu do kaj ili Pem tam tam pem i sl. lucidno ispjevao Nenad Piskač.

Božica Brkan o knjizi za TV / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan o knjizi za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak

Iako je rođen (već!) u rodilištu, sredinom prošloga stoljeća, Mihalinčeve kajkavske teme gotovo su klasične zadane dijalektalne (Stara hižica, Lipi cajti, CoprijaProščeje, Kolije, Naš maček, Kaj su jili naši stari, Seljačka buna, Zagorski posli, Kaj nam pak moreju?…), ali često su i dio moderne poetike (Selo naprama gradu, Strajski jeziki, Pinezi, Politikanti, Sveta krava, Kak teri karakteri, Jednaki smu, a drugačeši, Trač, Prazno tilo, Od pundiljka do nedilje…). I sentimentalne su i pomalo starinske, rijetko sladunjave, a stil mu nikako nije uobičajeno očekivan, starački, dosadno iskustven i katehistički poučan, nego vrlo poticajan, uzbudljiv čitatelju kojega neprestano drži u očekivanju: što iduće slijedi, što će ispjevati na slijedećoj stranici?

U donjepušćanskom Društvenom domu kao na svadbi: na pozornici KUD Pušća / Fotografija Miljenko Brezak
U donjepušćanskom Društvenom domu kao na svadbi: na pozornici KUD Pušća / Fotografija Miljenko Brezak
Podmladak KUD-a Pušća s čikačokama i u koritu / Fotografija Miljenko Brezak
Podmladak KUD-a Pušća s čikačokama, u koritu… ili pjesma i ples kao igra / Fotografija Miljenko Brezak

U pjesmi Popifke moje kaže: Makar su me fejst lita zjahala, još se ne dam,/nikaj kaj oko ne vidi, z mene zvira tu i tam./ Brži sem ot kmice, zdižem se pri nek dan,/ unda se zvirek otpre i se najenput sune van. Ni nepretenciozna obiteljska sličica upjesmi Blaženi met ženskami u Mihalincu nije tek jednostavno mila: Kak je sestra zamuža prešla, se je nikak žuknilo,/ ni bilo cvekaja, drapaja i ščipaja, se je fsehnilo). Nisu uobičajeni ni okrhci svakodnevice poput Sesveta samo kaj nisu, triba grobe zriftat i mrtve obit u pjesmi Moj listopat ili u završnici pjesme Kraljica i tri kraljiTakof oblak sreče ni doživila još ni jedna srida. 

Govori Jasna Horvat, dobra duša kajkavske ikavice / Fotografija Miljenko Brezak
Govori Jasna Horvat, dobra duša kajkavske ikavice / Fotografija Miljenko Brezak

Ako mu je namjera bila najprije da samo progovori, a zatim da u svoje stihove još i ugradi zaštićenu, ali svejednak pomalo izumiruću kajkavsku ikavicu – Kak saki ima nikakvu želju, tak i ja želim da naša ikavica ostane,/za une kaj buju živili za hiljadu lit, za te, morti boljše dane (u pjesmi Nigdo ni za seme) – ovom je svojom zavičajnicom Mihalinec učinio i više od toga. I mimo već postojećega rječnika kajkavske ikavice u zbirci pjesama I kaj? zainteresirani čitatelj zacijelo može pomalo avanturistički naići i na nove stare riječi, na izvoran arhaični leksik, kako napisa urednica knjige Jasna Horvat, opisujući Mihalinca s razlogom i iznimnim osvježenjem u opusu relativno skromne ikavske kajkavštine. Uostalom, i sam se u Posveti potpisuje kao Čovik teri je opau z neba.

Riječ ima pjesnik / Fotografija Miljenko Brezak
Riječ ima pjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Šteta samo što je izrijekom odbio uz stihove ispisati i svoj rječnik: ko razme – razme, a tko ne razme… Postoje, naime, radoznali i izvan uskoga areala toga jedinstvenoga – i Dragutinova – zavičajnog govora. To prije što se ne može poreći i literarna vrijednost pjesama iz zbirke zanimljivoga, nadahnutoga i pomalo zezantskoga naslova I kaj, pa će je, vrlo moguće, čitati i oni izvan njegove riči, samo jednoga od tridesetak lokalnih govora s područja donjosutlanskoga kajkavskoga ikavskoga. A ni kontekst ne pomaže osobito da se shvati značenje riječi i izričaja poput dugocajtno, požmrlenec, hajiti, droft, hartave škorje, špampet, rogomentati, svarba, hušica, lažitorba, muta, kožu zislikati, prišvarek, dobrikojek…

Pjesme nastale radi kraljice, unučice Sare i da se ne zaboravi rič / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesme nastale nadahnute nučicom Sarom i da se ne zaboravi rič / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se da će i istraživačima i poezije i jezika ova knjiga biti poticaj da potraže odgovore na neka svoja pitanja. Jedno od meni zanimljivih moglo bi, recimo, ići u smjeru kako pišu recentni kajkavski pisci. Na njega me Mihalinec ponukao dosljedno obezvučenim naslovima pjesama poput Dubrafčajski raj, Babe ot meštrof, Pret Vuzem, Ot doma do doma, Betek od vrimena, F lozi, Tičekof krič, Likof, Siroček ot dide, F čekaoni pri doktoru, Moj listopat…

Odličan KUD Kupljenovo nastupit će i u ožujku, na predstavljanju njige svoga važnoga člana Ivice Ivankovića / Fotografija Miljenko Brezak
Odličan KUD Kupljenovo nastupit će i u ožujku, na predstavljanju knjige svoga važnoga člana Ivice Ivankovića / Fotografija Miljenko Brezak
Novinar, etnolog, folklotist i pjesnik s harmonikom Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak
Novinar, etnolog, folklotist i pjesnik s harmonikom Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

Svakako valja pohvaliti što se mladi, a vremešni pjesnik uopće poduhvatio zapisivanja svojih rima, pogotovo jer je i započeo u poznijim, zlatnim godinama, a još više uz trinaest operacija i još desetak boravaka po bolnicama te što mu je baš bolest bila poticaj za nastanak pjesama (pa i onih zdravstvenih: Nič bez doktora, Čistoba je po zdravja, F čekaoni pri doktoru…). Stvaranju su čudesni puti, ali umjesto da očekivano pobjegne u samosažaljenje, depresiju, autodestrukciju, Mihalinec se u teškim trenucima među rijetkima, svjesno ili nesvjesno, i kad govori o neugodnim životnim iskustvima, odmetnuo u dojmljive niske riječi što odišu sudbinskim dvojbama, ali nikako pesimizmom, mirenjem i potonućem nego svjetlom i vedrinom, toplinom i životnom radošću i uvjerenjem (Samo je jedno živleje, Nada zadja fmira…) i okrepljujućim dijeljenjem, bilo siromaštva, siroščinei bokčije, kako pjeva negdar žufke, negdar žmahne, drugač ni moglo bit (u pjesmi Moj čuvar), hrge kruha u istoimenoj pjesmi, bilo hladovine – skup bi trošili hlad, ni un tu samo zame (u pjesmi Di ste pajdaši) odnosno orahove sjene Pri pajdašu Gašparu, f sinci mojega oriha,/ritki su cajti teri bi prešli bez gomulje smiha./ Kum Peharec, prafcati meštar Baltazar, a tak i ja,/ kak tri kralji, tiščimu sincu da nam nekam ne othaja (u pjesmi Pot mojim orihom).

Mihalinceve je pjesme čitala i kajkavskoikavska pjesnikinja Nada Lozar-Tomašić / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčeve je pjesme čitala i kajkavskoikavska pjesnikinja Nada Lozar-Tomašić / Fotografija Miljenko Brezak

Vrijedno divljenja, a pogotovo kad smogne snage da si dade oduška u nenametljivoj, laganoj, gotovo ljekovitoj ironiji, satiri. Mihalinec i Proščeje slika iz svoje, pomaknute i kritičke perspektive: Cirkva je naštopana, vuju više ne stane nič,/ pop krakuli i klaguje svoje, ima se čut jengova rič./ Nutri se dihat ne more, od švicof se čut duha,/ z koruša popifka dohaja, nigdo fulja, nima sluha./ (…) Licitari, kramari i birtijaši z veseljem haraju ruke,/ nigdo bu ostau bez pinez, jenga bu pokli zazeblo ot muke./ Domom su mam prešli uni kaj su se spovidali i pokoru odmolili/ nikteri ju buju tekar doma, poklim sega, otgulili.

Mihalinčevu pjesmu čita trinaestogodišnja Dora Poljak iz Pušćanske Dubrave / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčevu pjesmu čita trinaestogodišnja Dora Poljak iz pjesnikove Pušćanske Dubrave / Fotografija Miljenko Brezak

Šala je njegova plava kuverta čak i u liječničkoj čekaonici: Si larmaju, nič ne razmim i ne čujem praf,/ kak mi se kaže, si su betežni, nigdo ni zdraf. (u pjesmiF čekaoni pri doktoru). Stihovima ljudski iskustveno komentira Čovik se ot diteta gaji, un je temelj za hižu pravu,/ triba ga gledit nutri, a ne kakvu na sebi nosi opravu. (u pjesmiGrihi) ili Si bi trebali svoje falinge, kakve got bile, f pamet zejt,/ ak nam ih se i pokaže, pomirit se s tim i takve prijet./ Ni najmaj se ni triba durit i ne se dilat žifčan,/ če imamu vuha, čez jedno nutri, čez drugo van.(u pjesmi Falinga). No, sve u svemu, bez dociranja, Mihalinčevo je ljudsko i poetsko polazište: Poštuvat triba sakoga, nikoga ne fkanit ni špotat,/ se ti se unda vrne, samo droftu volje za to moraš imat. (u pjesmiDobro se vrne). Sam ima volje ne samo za pisanje poezije, ali će samokritički ispjevati Po jutru, cili dan nekaj štukljam, štoram i šutram,/ nikave vajde ot mene ni, jedino kaj jist skuham (u pjesmi Moji ceremonijali), da bi se razotkrio: Zadnjih sem lit imau tuliko pisanih cajtof,/ baš da ih ne potepem, trošiu sem ih na čudaj načinof. (u pjesmi Kuhar). Opisuje načine sve do oblizekau kojima se izvještio.

Marica Planner i sama je objavila knjigu na kajkavskoj ikavici, a čitala je Mihalinčeve pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Mihalinčeve je pjesme čitala i Marica Planinšek, koja je i sama objavila knjigu na kajkavskoj ikavici / Fotografija Miljenko Brezak

Kao i u stihovima koji će mnoge iznenaditi, i razveseliti i rastužiti. U svakom slučaju nedvojbeno potaknuti na vlastita sjećanja i izazvati osjećaje, Dragutin Mihalinec zbirkom I kaj? stvorio je i višestruko dodanu vrijednost – oživio je svoj drevni lokalni zavičajni govor i zainteresirao za svakidašnjicu i način života te blisku prošlost u svojoj Pušćanskoj Dubravi itd. (pjesme Tam, Rič…)

Razigrane čizme / Fotografija Miljenko Brezak

Ako se stihovima suprotstavlja dugotrajnom i obeshrabrujućem ležanju u bol(es)ničkoj postelji, ne manje zdušno suprotstavlja se i globalizaciji i migracijama koje zatomljuju domaću riječ, čineći živote običnih ljudi a i cijeli svijet za nju siromašnijim, a također i tome što se ovdašnji puk srami svoje riči. Čestitke stoga i Udruzi Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine što je plemenitu nakanu Dragutina Mihalinca i njegovu zbirku podržala izdavački i podarila na ogled širem krugu čitatelja. Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle sa tri knjige podržali su financijski i Zagrebačka županija, Općina Pušća i Općina Brdovec.

Dragutin Mihalinec vježva autograme i posvete svojim susjedima, prijateljima, mještanima / Fotografija Miljenko Brezak
Dragutin Mihalinec vježba autograme i posvete svojim susjedima, prijateljima, mještanima / Fotografija Miljenko Brezak

Baš zato, na kraju, ali ne manjom vrijednošću ocjenjujem to što je ova Dragutinova knjiga i svojevrsno predanje od predaka mu nedvojbena obiteljska ostavština i unučici, koju spominje često i s nježnošću nazivajući je kraljicom. I kaj je objavom još važnija i šira ostavština tuđoj unučadi, koju autor naziva nova kolina, a ja bih je nazvala naraštajima kajkavaca, ponajprije kajkavskih ikavaca, kojima nema niti tko napisati takve verse niti imaju s kime razgovarati na svoje lokalnom govoru.

Na kraja - starinski kolači / Fotografija Miljenko Brezak
Na kraja – starinski kolači / Fotografija Miljenko Brezak

U Posveti, prije proznoga uvoda Kak je negdar bilo, uz drugo, Drago Mihalinec kaže: Of naš vikovični jezik bu preživiu se i ostau kak spominku spomenik. U pjesmi Spomenik spominku pjeva: Čudaj se riči rabi, puno toga pozabi, a mene to hiče f veliku brigu,/ da se preveč ne gumbam z tim, nek te riči buju zapisane f knigu. Zapisao je također: Svaka izgovorena riječ rasprsne se i rasplinjuje, a pisana zauvijek ostaje. Nije naodmet dodati: pogotovo ako je dobra.

Zagreb, 20190126 – 20190127 – 20190129 – 20190130 – 20190131

Linkovi

Umjesto kave 30. lipnja 2016.: Tekst kao zavičajnica

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

   

Ovojeizmi ili vrlo rječit Mediteran bez teksta – Umjesto kave 17. veljače 2019.

Ne znam čitate li Novi list. Barem ponekad. Vrluda, možete ga smatrali i lokalnim, ali je drugačiji. Zato ga, ne samo ljeti u Malinskoj, kupujem subotom i nedjeljom bez izuzetka, pa kad izlazi dijalektalna Beseda ili neki meni temom blizak prilog. Ako ga danas niste otvorili, ubilježite si veliki propust. Jedan od rijetkih kulturnih priloga, možda i zadnji u dnevnim novinama uopće, nedjeljni tjedni kulturni prilog Novoga lista, Mediteran, godina XXIII. Broj 1204, s današnjim datumom, duboko me je dirnuo. Podsjetio na izbjeljeni, od cenzuriranih tekstova očišćeni Telegram, valjda iz 1971. (Imala sam 15-16 godina i milicajac Rade lako je na kiosku otkrio da je mala Brkanova kupila jedan od dva prispjela necenzurirana primjerka.) Mediteran me umije oduševiti i zanimljivim intervjuima, i kritikama, i tekstovima koje i kakve druge nakladnije mainstream dnevne novine uglavnom nemaju. Sad su na osam stranica, uz intervju Davora Mancea s Goranom Trbuljakom na 2. i 3. stranici, lažnoj dupleriti, verzalni I DALJE NE TVRDIM DA JE TO ŠTO RADIM UMJETNOST, ALI JEST KOMUNIKACIJA, o njegovom riječkoj izložbi, objavili šest bijelih stranica na kojima se višekratno ponavlja tekst, regular, primjerice: ovo pitanje staviti u novine zatim slijediti novinara/ i tražiti da prizna da ga je on napisao; zatimnovinarstvo rade drugi / ali novine radimo mi; zatim odjek ovog pitanja bit će veći od ovog pitanja / ako kupiš ove novine. Radi se o Trbuljakovim ovojeizmima 2.0 i konceptualnome Mediteranovu iskoraku. Dobra fora. Kakav manje je više! Čestitke! Ali, što mogu, mene je ponio aktualan, drugi, posve novinarski osjećaj, osjećaj komunikacije. Kao nad izbjeljenim Telegramom otprije gotovo pola stoljeća. Spremam ga u arhivu. A vi, ako dospijete, kupite današnji Novi list! Citiram još jednu: ovaj rad za koju godinu vrijediti će manje nego danas.