Danas je onaj dan, zar ne? Pozdravljam Te, sjećam Te se samo
po dobru, prijatelju Roberte Rokliceru (Vukovar, 4. prosinca 1970. –
Virovitica, 27. kolovoza 2018.). U knjizi si „Hrvatski književnici /
Fotoantologija“, koju smo uza 125. obljetnicu DHK napravili za Acumen i uskoro
ide u tisak. Za boje ne brini, izvorno je u koloru s jednoga od zajedničkih
Jutara poezije – Miljenko Brezak snimio ju je 16. rujna 2017. – ali knjiga je
cijela crno-bijela.
Robert Roklicer 20270918, Foto Miljenko Brezak
Robert Roklicer SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drogama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castra u Disneylandu. Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!
(Apsolutno siguran, 2016.)
Robert Roklicer Tamnoplavi sako
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Odjenut ću tamnoplavi sako Košulju bijelu i triko kravatu Odrezati nokte na nogama Okupati se u mirisnoj kupki Prije toga ću se ošišati I, valjda, napisati oproštajno pismo
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Ubit ću nekoliko prolaznika Onako nasumice Možda čak dignem općinu u zrak I ubacim otrov u Gradski vodovod Ili, možda neću… Da, neću odjenuti tamnoplavi sako – Loše mi stoji.
Ušao je u gradsku Vjesnika i upitao: „Tko je Božica Brkan?“
Promucah prestrašeno: „Ja… „ „Kolegice“, reče, „evo vam ruke. Napisali ste
muški tekst!“ Ne sjećam se jesam li zahvalila. Kao mali gradskić, još
studentica, jedva honorarka poslije ljetne prakse, uz Dan grada u Nedjeljnom su
mi vjesniku dali cijelu stranicu da ispričam priču o Zagrebu. S puno fotografija.
Jesam, na svoj način, prisjećajući se fascinacije djevojčice sa sela na ljetnom
ferju sladoledom Snjeguljicom i zamjenskim staklenim bocama iz kustošijskog
mljekarstva. On je bio Franjo Kiseljak, jedna od vodećih faca Vjesnika, i lista
i cijele kuće. Pomno sam i čitala i gledala kako o čemu piše, volontirala na
desku vikendom i blagdanom kako bih sjedila uz najveće koji su radili sve,
lekturu primjerice, opremu tekstova. Tad se još nisam ni usudila Franceka
pitati što i zašto baš tako. Neki iz moje generacije, ni do koljena mu, a
zahvaljujući moći stečenom najviše političkim okolnostima, negdašnju vertikalu
kuće, kako se govorilo najveće izdavačke kuće na Balkanu, već uspješno
raskomadane, odvest će u propast, a Franceka ni dvadeset godina kasnije, otpraviti
u prijevremenu mirovinu. Takvima zacijelo nije bio ni neprikosnoveni ljudski ni
profesionalni uzor, a niti su oni uspjeli dorasti za uzor bilo kome. Ako ni u
čemu kako kao jedan od rijetkih kajkavaca u novinarstvu piše sjajnim, biranim i
svima razumljivim hrvatskim. Hrvatskim sa stavom, ali uvijek s najmanje dvije
strane. Ali zato na internetu danas više nego o profesionalnim dostignućima i
profesionalnom poniženju majstora toga pisanog novinarstva 20. stoljeća ima o
tome kako se na sjednici Vlade prozorsko krilo srušilo na njega, izvjestitelja
i ozlijedilo ga.
Franjo Kiseljak (Iz obiteljskoga albuma)
Mirno počivao, poštovani i dragi kolega Franjo Kiseljak.
Sjećat ćemo Vas se sa zahvalnošću!
Suosjećam s Francekovom obitelji, suprugom Ivankom i kćeri
Zinkom.
HINA i drugi mediji objavljuju:
Umro ugledni novinar Franjo Kiseljak
Franjo Kiseljak, fotografija s njegove kolumne u Vjesniku (Presnimljeno iz Leksikona Vjesnika 1940.-1990.)
Veliko ime hrvatskoga novinarstva 20. stoljeća Franjo Kiseljak umro je u ponedjeljak 4. kolovoza 2025. u Zagrebu nakon duže teške bolesti. Rođen je 1940. u Krapini. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a u Zagrebu srednju grafičku. Od 1963. honorarno je surađivao u
Večernjem listu kao dopisnik iz Krapine, uređujući istodobno i lokalne
novine, a od 1965. počinje raditi kao stalan novinar u zagrebačkoj
redakciji Večernjaka. U to vrijeme završava i tada cijenjeni
jednogodišnji studij na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo.
Preuzevši zadaće saborskog izvjestitelja za Večernji list ušao je u područje kojem je ostao posvećen tijekom cijele svoje novinarske karijere. Djelovanje republičkog parlamenta i vlade pratio je i kao komentator Vjesnika u srijedu, sve do njegovog ukidanja 1977.godine, a poslije toga kao izvjestitelj i komentator dnevnog lista Vjesnik.Njegovi tekstovi bili su pomno čitani i uvažavani. Unutar novinarske struke i u čitateljstvu bio je iznimno cijenjen zbog analitičnosti, temeljitosti i brige za jezik, te je po tome, kao i zbog ljudske čestitosti i profesionalne kolegijalnosti, bio uzor mnogim mladim novinarima. Godine 1974. dobitnik je novinarske nagrade Zlatno pero, a 1977. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.Na izborima 1982. i sam je postao zastupnikom u Vijeću udruženoga rada Sabora SRH. Nakon ponovnoga izbora 1986. bio je i
funkcionalno usredotočen na aktivnosti u Saboru, ali je to smatrao
privremenim i nije prekidao radni odnos sa svojom matičnom novinskom
kućom.
U dva mandata od 1985. do 1987. bio je i predsjednikom Društva novinara Hrvatske i jedna od važnih zasluga toga sjajnoga čovjeka i iskusnog profesionalca povratak je Novinarskoga doma iz društvenoga odnosno državnoga u formalno i stvarno vlasništvo Hrvatskog
novinarskog društva. HND mu se 2003. odužio godišnjim priznanjem Milan Grlović za
izniman doprinos Društvu.
Svoj novinarski posao u Vjesniku Franjo Kiseljak radio je
sve do 1996. kada mu je odlukom novoimenovanog glavnog urednika, i unatoč
protestima kolega novinara, onemogućeno pisanje te je – s neophodno
potrebnim radnim stažom ali tek u 56-oj godini života – formalno
otišao u prijevremenu mirovinu. No, i nadalje je bio neraskidivo
vezan za svoju profesiju, pišući još godinama u zagrebačkom Privrednom
vjesniku, ljubljanskom Delu i riječkome Novom listu, a kao čitatelj
ostao je sljedbenik novinarstva do zadnjih dana života.
Posljednji ispraćaj poštovanog novinara bit će u ponedjeljak, 11. kolovoza 2025. u 12 sati, u velikoj dvorani krematorija na Mirogoju.
Kad vam se netko, pošto vas najprije upita može li, potrudi poštom poslati svoju knjigu uz posvetu Ki bo če nete Vi!? Ad serca!, kako je nećete odmah čitati, pa i pisati o njoj? Pogotovo kad je naslovljena Kie bo če neš ti? Prvo sam pomislila da moram napisati: u naslovu nema upitnik, a ja bih ga stavila kako stoji u pjesmi.
O autoru Darku Foderu, koji je rođen 1974. (taman kad sam
upisivala faks), ne znam mnogo. Pročitala sam tek nekoliko njegovih pjesama, a u
biografiji u knjizi čitam da živi u Ivancu, radi kao voditelj marketinga na
lokalnoj radio postaji. Uz drugo, urednik je časopisa Ivanečka škrinjica,
publikcije za povijest, etnologiju i kolekcionarstvo širega ivanečkog područja.
Stoji dalje kako nakon duge stanke, postajući svjestan važnosti čuvanja
zavičajnoga govora od 2013. počinje pisati pjesme na zavičajnome govoru,
objavljuje zbirke pjesama, haiku, slikovnicu narodne predaje Betežni
zdravega nosi. Član je Varaždinskoga književnog društva, vodi i ivanečki
Kolovrat riječi te istoimenu grupu na Facebooku, organizira pjesnički susret
itd. Objavljuje i u zbornicima, nagrađivan je pjesnik, a svakako valja istaknuti da mu je
zbirka Cvjetovi sreče / Ruaže sreče 2022. nagrađena Katarinom
Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskomprethodne godine.
Darko Foder (Presniljeno iz knjige)
Predstavljajući knjigu Kie bo če neš ti, Varaždin 2025. (nakladnik je tiskar Mini-print-logo d.o.o. iz Varaždina, a uz druge pokrovitej i Grad Varaždin) recenzentica i urednica Jasminka Vugrinec naslovilajepogovor sugestivno Poezija kao spomenek i spomenik.
Vrlo prigodno i kajkavcima vrlo zanimljivo, jer je na meni manje
poznatome i neobičnome ivanečkom objavljeno više od 65 pjesama u četiri
tematske cjeline: Tu je duam tvuaj, Išče se čavek, Spisune rieči su
rasprentuna vona mega serca i Tve semoažne rieči. Osobito cijenim
što je uza svaku pjesmu objavio i iscrpan, čak i prekomjerno detaljan rječnik,
koji bi bio stručno uvjerljiviji s infinitivom u glagola i nominativom u
imenica. Bude li itko radio usporedni hrvatski ili samo kajkavski usporedni
rječnik, može se poslužiti.
Da nisam bila radoznala, ne bih se ni ja potrudila ufurati u Foderovu kajkavštinu začudnih diftonga, pa mu, uz više poslovičnih kajkavskih temata (Damača rieč, Hosta je me muore, Ivonjska lipa, Beršljon i lipa, Hrast, Žalapoaljka za melini, Kastonj pocunec, Kolekcionar, De su penezi…), zahvaljujem za nekoliko zanimljivih pjesama koje su pridonijele tome(Frtalj i frtaljica)kao što je, posebice, naslovna. I to s upitnikom! A ko bu, ak nem ja, predajem na čitanje, ne samo kajkavcima:
Darko Foder
Kie bo če neš ti?
Kie bo če neš ti? Škuale zbavil, pomoagel sosedu, derva za zimu spravil, lačnega poazval s abedu, kalinje pripravil! Kie bo če neš ti? Na damačije se močil, njivu zaral, listje v hoste pazubačil, garicu pavezal, decu paštenju vučil, snieg admietal! Kie bo če neš ti? Poakasil sinakuašu, gavaril po damači, adnesel krave siene f kuašu, pavedal mome koa ti znači, siramaku kruha dal, athičenemu tuaplu rieč, pod vedrim nebem spal! Kie bo če neš ti? Vugrad zasadil, f teškem času za istinu rieč rekel, karužnjak naponil. tikvenjak spekel, marvu naronil! Kie bo če neš ti? Stronjskega svieta se vernol f sve roadne meste, pamalil se Boagu, sliepega prepeljal priek ceste, poaklje dejžđa išel gedeti pogu! Kie bo če neš ti? Sakamu kie te mrzi dal roku, dal pravi navuk čeri i sinu, da te bali preterpel mku, branik damavinu! Kie bo če neš ti? Če neš ti, a kie bo? Zate, nuaj reči da ti se ne da. jer, kie bo če TI neš?!
Iz ponešto skraćenog rječnika uz pjesmu izdvajam tek dio, po mojemu manje poznate riječi: kie – tko škuale zbavil – odškolovao se pamoagel – pomogao soseadu – susjedu zaral – izorao abedu – objedu kalinje – kolinje / svinjokolju na damačije – kod kuće (doma) pazubačil – pograbljao garicu – vinograd pavezal – povezao paštenju – poštenju admietal – odmetao pavedal – rekao athičenemu – odbačenome vugrad – voćnjak pamalil – pomolio pogu – dugu sakamu – svakom damavinu – domovinu
Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.
Wuerhova na Jarunu danas 1 (Foto Božica Brkan)
Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi. Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.
Wuerhova na Jarunu danas 2 (Foto Božica Brkan)
Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.
Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:
Sandra Pocrnić Mlakar potpisuje Zagorkine sljedbenike na predstavljanju(Foto Miljenko Brezak)
Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom
stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica
– mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga
reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka
tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i
nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice,
eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat
svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam
mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.
Pozivnica za promociju
Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.
i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…
Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.
Publika za izdavačicu domaćih pisaca i autoricu knjige o tome (Foto Božica Brkan)
Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se
također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput
mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za
autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere
hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti
književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u
poslu, nego u nacionalnoj kulturi.
S predstavljanja Zagorkinih sljedbenika: Sandro Kraljević Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Sanja Tatalović (Foto Miljenko Brezak)
Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju
knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice
Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i
književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija
u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u
domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao
aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura! Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).
Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?
Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena. Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila. I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…
Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.
Promocija jednom novinarke-uvijek novinarke prilika i za tek jedan od ugodnih susreta različitih katove NIŠPRO Vjesnik: Branka Veseli, Božica Brkan i Bogoljub Lacmanović (Foto Miljenko Brezak)
Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo
čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske
papira kao boxisStanleya
Kubricka, da
Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je
Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko
nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/
– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo
nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti,
kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.
Imenjak, kolega po struci i autor priručnik u Sandrinoj Beletri Sandro Kraljević govorio je o priručnicima i poticajnoj suradnji sa Sandrom (Foto Miljenko Brezak)
Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike
podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz
tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost
– obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i
društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je
nastajao.
Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao
nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da
od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo
želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu
multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram
objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i
tiskan (neke knjižare, neki kiosci).
Sandra Pocrnić Mlakar o nastajanju zanimljive i mnogima korisne knjige (Foto Miljenko Brezak)
Kao što stalno čini, možda napokon uspije
uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši
pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih
prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko
će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog
autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog
ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje,
kritičku percepciju i razvitak.
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja,
jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime
što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.
Čestitka iz publike Marka Fančevića, jednoga od Beletrinih autora i likova iz Zagorkinih sljedbenika (Foto Miljenko Brezak)
Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?
Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje
Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar: Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.
Zvonimir Pavlek, pionir hrvatskoga marketinga, od pet knjiga dvije je objavio u Beletri (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama
različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i
nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje
održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream
mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju.
To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga
knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata
nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga
bojkotira?
Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i
pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija
uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.
Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?
Najpoznatija svjetska nagrada za kratku priču BBC National Bath Short Story Award pokrenuta je 2005., a starija je gotovo četiri desetljeća od te na engleskom, najstarija vjerojatno na svijetu, vjerojatno je Večernjakova kratka priča, pokrenuta 1964. Ideja je Tomislava
Sabljaka, glavna urednica Vera Vrcić, urednik kulture Danko Oblak.
Od 2001. nazvana je Ranko Marinković po jednome od svojih predsjednika
žirija i književnika iz hrvatskog kanona. S perspektivom da, poput Nazorove i
Držićeve, i Marinkovićeva postane zaista nacionalnom nagradom. Jer dio kulturne
povijesti i nacionalnoga identiteta već je.
Fotografija Slavka Midžora / Pixell za uspomenu: u sredini recentni večernjakovci, glavni urednik Dražen Klarić i urednica kulture Milena Zajović te sa svake strane nekadašnje urednice Večernjaka a danas književnice Branka Primorac i Božica BrkanVelika dvorana HDA prigodno u Večernjakovoj crvenoj (Foto Božica Brkan)
U čast obljetnice u Hrvatskom državnom arhivu u četvrtak 29. siječnja 2025. Večernjak je secesiju obojio svojom crvenom i svečano predstavio zbornik pobjedničkih kratkih priča 1964.-2024. 60 godina 60 priča (priredila Maja Car). Na gotovo 300 stranica svojevrsna je antologija i pregled ne samo kratke priče nego i književnosti s radovima klasika (Ivan Arlica, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Sanja Pilić…) i (ne)afirmiranih autora. Začetnik i selektor Večernjakove kratke priče Tomislav Sabljak dodao je i Danila Kiša i Ivana Slamniga, koji su u okviru natječaja objavili priču, ali nisu nagrađeni, a objavljuje i sjećanje na Krležu, koji za natječaj nije pisao, ali je redovito čitao Večernjakovu kratku priču.
Večernjakova biblioteka zbornika kratkih priča
Naslovnica jubilarne knjige
Valja podsjetiti kako je sa svog natječaja Večernji već objavio nekoliko knjiga: Hrvatska kratka priča: Antologija priča Večernjg lista 1864-2004 i 50 godina 50 priča: antologija kratke priče Večernjeg lista: 1964-2014. Spominje Sabljak i znanstveni projekt HAZU Teorija priče sa sudjelovanjem velikih pisaca proze, zatim Antologiju hrvatske kratke priče iz 2001. Miroslava Šicela sa 12 Večernjakovih kratkih priča (dodajem: i mojom kajkavskom Kak su trojica pesmu nosili!).
Prisjećam se da je objavljeno i više likovnih
mapa s ilustracijama priča, kada su izlazile, iz pera i kista vodećih hrvatskih
likovnih umjetnika. Sve u svemu, spominje se više od 3000 priča!
Čestitke nagrađeniku Alojzu Majetiću, kolegi doajenu iz DHK s kojim prijateljujem “samo” 50 godina, i njegovu sinu Saši Majetiću, koji se iz Književnoga kluba vinuo u vrh hrvatskog cateringa (Foto Miljenko Brezak)
Zanimljivo je da godišnje na natječaj redovito pristiže više od 600 priča i da bude objavljeno najmanje 51 ili 52, ovisno o tome koliko je subota. Za 2024. odnosno 58. natječaj, uručene su i nagrade: prvonagrađena je Lujza Bouharaoua za Ljepljive prste, drugonagrađeni majstor Alojz Majetić za Suradnju s Umjetnom inteligencijom, a trećenagrađena Mirna Šitum za Uskrs. Pohvaljene su priče Kristine Gavran, Roberta Međurečana i Tomislava Domovića. Sadržajno, dakle, slika upravo onoga što se potiče, da SU priče kvalitetne, zanimljive, sukladne vremenu i popularne teme.
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić (Foto Miljenko Brezak)
Preživjet će priče…
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić u jednome od tri predgovora knjizi 60 godina 60 priča ističe kako u suvremenim hrvatskim kratkim pričama (Slavenka Drakulić, Edo Popović, Ratko Cvetnić, Đurđica Čilić, Jadranka Pintarić, Senko Karuza, Borivoj Radaković, Tomislav Šovagović, Josip Cvetnić, Miro Gavran, Tanja Mravak…) postoji čarobna kompresija, postoji u njoj intenzitet i koncentracija misli i emocija, one potiču drugačiju vrstu fokusa, pozivaju one na neku vrstu destilacije i kratkog vrlo intenzivnog putovanja od mladosti prema trećoj životnoj dobi, one kao da održavaju autorovo naglo prosvjećivanje, uvid u stvarnost, udarac samome sebi njezina je poanta snažna i inteligentno utkana u čitateljevu emociju. Zaključuje:
Glavne karakteristike stila suvremenih kratkih priča prepoznat će se u korištenju kratkih deskriptivnih rečenica, naracije će biti bez prelaska između rečenica, nedostajat će čvrste fabule, bit će premalo informacija, kratke rečenice će ocrtavati probleme s kojima se susreću likovi koji nastoje zadržati fokus čitatelja na bitnome. Preživjet će priče apsurda s humorom u podtekstu držeći opasnost u zraku, odlučivat će one same kako je važno ljudski se osmjehnuti i podnijeti životni vrtuljak bez obzira na to koliko se brzo ili visoko kretao,
Dražen Klarić: kako sačuvati dobru tradiciju (Foto Miljenko Brezak)
Odgovornost prema tradiciji
Izuzetno je važno da se književna perjanica, kratka priča, inače zahvaljujući elektroničkim medijima i akceleriranom vremenu izuzetno popularna književna vrsta i nikad kraća, SMS, u vrijeme kada svi žele pričati neke priče, storytelling, a mnogo se toga ugasilo, kao kontinuitet sačuvana posljednjega desetljeća i u tiskanom mediju, uz sve drugo, kako je istaknuo i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, kao odgovornost prema tradiciji. jer: Narod koji ne ostavlja pisani trag iza sebe kao da nije ni postojao. Sa žalom se valja prisjetiti osamdesetih kada je kratka priča carevala u časopisima ili još početkom sedamdesetih kada je Večernjak uz Čopića, Matić-Halle, Tomičića i druge domaće, objavljivao i kratke priče i vodećih svjetskih autora – Hemingwaya, Saroyana, Čapeka, Pirandella, Nabokova, Steinbecka, Zweiga, Hamsuna…
Kontinuitet i diskontinuitet dobre kratke priče: s Gerenčerima o Brodu knjižari – Brodu kulture B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)Moslavčani na Večernjakovoj kratkoj priči: Božica Brkan i Tihomir Mraović (Foto Miljenko Brezak)Doajenski razgovori: Sanja Pilić, urednik visokonakladnih književnika Zoran Maljković i izdavači iz Frakture Sead i Sibila Serdarević (Foto Božica Brkan)
Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.
U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela.Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.
Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores
Nova poveznica prijateljstva između
čileanskoga i hrvatskog naroda
naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso,
koje ističu:
Premda živimo u svaki dan sve više
globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito
ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost
pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica
trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako.
Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim
informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko
stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te
put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.
Otkrivši te prekretnice, zadale smo si
zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te
obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske.
Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o
čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na
njihovu raznolikost.
U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno
lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama
i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024.
koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito
prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na
njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno
maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.
Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka
Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige
Chile-Croacia 2024Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički
mostovi:
Nema nikakve dvojbe, kultura je u
približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu.
Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko
stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s
namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova
domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili
su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se
na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali
obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih
na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim
čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel
Borić također je hrvatskog podrijetla.
Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli
u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema
toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu.
Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu
prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu
prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s
raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam
prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i
knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla
Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica,
Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora
Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila
autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala
sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad
također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika
hrvatskog podrijetla.
Ova je mala antologija logični nastavak mog
djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona
uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj,
ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo
snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen
Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih
čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da
čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području
naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala
pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska
poezija u ovom trenutku nudi.
Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono
što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se
vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim
stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima
raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim
stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i
racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre
riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što
doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o
tome.
Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo
prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te
sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje
koje osjećam duboko svojima.
S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)
Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto
kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu
Željke Lovrenčić:
Dječak i javor
Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
1981.
El niño y el arce
Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.
Y con huevos de pájaros en el nido
picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.
Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía
más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda
y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.
1981
Pjesma Vermut, dvojezično
Vermut
Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.
1984.
Vermut
Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut
Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.
Ruže su crvene, Jedna žuta ruža, Rožica sem bila, Lady Rose…
tek su neke od omiljenih pjesama o ruži, onoj o kojoj Shakespeare u Romeu i
Juliji govori kako bi, ma kako se zvala, isto mirisala. Tim su se cvijetom,
često zvanim kraljicom cvijeća, ovisno o boji simbolom i ljubavi i ljubomore i
čistoće, bavili mnogi, pa i u knjigama, ali uglavnom poviješću te uzgojem što rjeđih
sorta i zamamnijih osobina, od oblika, boja, mirisa…
Naslovnica knjige o ruži sa simboličnom rožom, pijetlovom krijestom
Nada Starčević Lopac (1946.) rođena je i školovala se u Zagrebu, ali joj obitelj imućnih trgovaca talijanskoga podrijetla potječe iz varaždinskoga kraja kamo je odlazila na ferje kod bake na Malom vrhu u općini Gornji Kneginec, gdje je na zemlji predaka kao aromaterapistica specijalistica osnovala Jaccominijev aromavrt. Ukratko, zagledana u ružu, za koju tvrdi kako zavliekla se je u sve ljucke posle, najprije je prije nekoliko godina u Gradskoj knjižnici Novi Marof priredila izložbu Rožina tejna (Ružina tajna), a prošle godine svoju životnu opsesiju pretočila i u monografska knjigu Rožina tejna ili kak kajkafski zvleči z pozablenosti (Varaždinske Toplice, Tonimir, 2024.) sa šest recenzija posvećenih različitim područjima ljudske aktivnosti, od ljekovitosti do vjere. Zanimljivo je, a nekima nerazumljivo, na naslovnici pijetao raskošne krijeste, koju kajkavci zovu – rožom.
Ruža koju je jesenas Nada Starčević Lopac snimila na svome Varaždinbregu
Žalim jedino što nema više raskošnih fotografija. Sadržaj na
više od 200 stranica zaista je prebogat, raznolik od botanike do simbolike,
zanimljivo pisan i onima koji o ružama znaju mnogo, a osobito za one koji tek
žele doznati više. Autorica s čitaljeljem dijeli i obilje literature i, meni
osobito vrijedan, kajkavski rječnik – rieči koje morti ne razmete.
Janoga je dnieva vu rano leto Veliki pesnik, Dante se je zval Sedel pod brajdom od biele rouže Nekaj si je gruntal , a onda zaspal. Liepo je senjal. Kak da je v raju Vu roužini latici kak ti da spi.. I cieli mu raj je zgledel kak roža. A cieli život kak najlepši sni. I dišalo vse je na rožinu duhu. Sonce je grelo, vetrek popuhaval Ftiči popievali kak anđelof zbor. Nove poeme je Dante zmišljaval. Božanstvenu komediju je stvoril I rajskoga vrta nam vrata otvoril. (Jaccominijeva)
S jedne od prompromocija knjige: autorica s predstavljačima (Foto Ivanka Grahovac / Facebook)
Meni je osobito zanimljiv dio Roža i kunst, a osim mužike, kunstmaleraja, kiparije, arhitekture, tanca, stripa, grafike, filma tu je i književnost i to uz dramu, narodne pesme, mitove, legende i bejke te epiku i lirika, za koju je, i sama pjesnikinja, gospođa Nada prikupila stihove petnaestak kajkavskih pjesnika (Božica Jelušić, Ljubica Ribić, Davorka Črnčec, Terezija Flegar, Darko Foder, Ivan Grahovec, Aleksandar Horvat, Tibor Martan, Ružica Maruriš Vasilić, Barica Pahić Grobenski, Ružica Šafranec Kišur, Ljiljana Vuglaš),među kojima i svoju Pesnik i roža i moju šipkovače (iz zbirke Breberika & Eklektika, zajedničke mi s Borisom Domagojem Biletićem, objavljena u biblioteci Kaj &Ča: Susreti Kajkavskoga spravišča 2022., urednica Božica Pažur). Osobito me se dojmio mali, svojevrsni antologijski pjev o rožama i rožicama na različitim idionima kajkavskoga čime se Nadina ruža tako rascvjetala dodatnim farbama. Ali hoće li one biti doboljne da se kajkafski zvleče z pozablenosti? Knjiga je osim u Marofu predstavljena i u varaždinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, na što je pjesnikinja pozivala i vlastitim stihovima: Rožina tejna/ postiha se prismicala/ Zdaj diš.
Božica Brkan šipkovače
Pjesma o ružama Božice Brkan na kekavici
mati je moja imela zelene ruke
kej niko
i nabožala je i nadelila se nekej i pelcerov i grebenic i semejna
al najbolše se je narasadžala šipkovač spod flašu
da ne imela ni doma kam žnimi
a ni babam se nekak ne štelo roži stare fel
rosa damascena z sto latic kej od ne delaju i profume i likere
puno cvetov puno i trnov
ležeše je saditi kupuvane
mam z lonca v lonec one prek sitne
jel v zemlu
kej su mam okrščene po najlepše glumica i cveteju celo leto
a ne samo za trojake jel za veliku mešu
jel tak kesno da jim mraz još pupe pofuri
a če farbu zgusteraš jeno leto na drugo si drugu kupiš
i šaterane i kej na televizije dajeju
kej da je ko nafarbal
lepo zebereš jel očeš za na jobluk jel očeš za pod jobluk
kej buju po krovu puzale
i još tak dišale da od ne ni spati ne moči
20220603 – 20220606 Objavljeno uzbirci Breberika & Eklektika Božice Brkan
i Borisa Domagoja Biletića, biblioteka Kaj i Ča: Susreti, Kajkavsko
spravišče 2023. (urednica Božica Pažur).
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.
Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja,
novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama,
koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre
književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o
književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i
prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome
zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.
Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima
Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u
neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije
onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija
ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome
mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne
novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva
hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime
Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem
postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u
pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju
najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i
rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da
je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o
nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko
uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće
autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.
Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)
Zagorkine sljedbenike podijelila
je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu
je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline:
Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male
Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno,
Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj,
Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju,
Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i
predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet
nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić
Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima
doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima
besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala
kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u
paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o
tome – čitajte u knjizi.
Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog
Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)
Sama Sandra u knjizi kaže:Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.
Prijedlog Lade Žigo Španić da, uz urednika Ivicu Matičevića, početkom studenoga u DHK predstavim njezinu novu knjigu Avanture na stazama kulture / Ogledi i razgovori, objavljenu sredinom 2024. kao 276. knjigu Male knjižnice DHK, godio mi je kao kolegici. A godilo mi je i što se u toj njezinoj knjizi našao tekst i o mojim trima samostalnim romanima koji, nadam se, vode novoj cjelini Novinarska trilogija. U eseju je to Agonija novinskoga pisca, analizi razmatranja također književnika i novinara Srećka Lipovčana – Novinarstvo kao slika nacionalne povijesti, Što je novinarstvo danas? I također dobrome susjedstvu, eseju Analizi književnoga djela nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, gdje, uza sve druge, Lada govori o zajedničkom nam uzoru i profesoru, koji ukazuje na brojnost knjiga da ime se ne može utvrditi slijed u vremenu.
S predstavljanja: nova knjiga i dio cvijeća (Foto Miljenko Brezak)
Lada Žigo Španić piše:
„Čitamo li suvremenu književnu kritiku
(domaću, nadasve), primijetit ćemo da se sve manje piše o uobličenju književne
priče – o kompoziciji, fabuli, likovima, motivaciji, odnosima među likovima,
svjetonazoru, odnosno o tome kako je pisac oblikovao tekst i njime preobrazio
zbiju, Knjige profesora Milivoja Solara Ideja i priča, Uvod u
filozofiju književnosti i druge (kao i njegova Predavanja o lošem ukusu)
ostale su prašnjave na policama mnogih kritičara.“ (…)
Uostalom, kritike su u posljednje vrijeme mahom pozitivne, promotivne, a uloga
književnoga kritičara (negdašnjega “stručnog savjetnika“) sve više preuzimaju
PR timovi pojedinih izdavačkih kuća, sposobni reklameri, posrednici i
prodavači. Jer knjiga je na otvoreno tržitu roba, proizvod, pa je matematički
izračun (tiraža i prodaja) odavna nadmašio estetsku kvalitetu. Vrsni kritičari
skrili su se uglavnom u časopise, a od onih koji pišu za novine većina se mora
„malo“ prikloniti populizmu. (…)
Književno je tržište odavna nalik na neuređeni „šoping“ centar u kojem
menadžeri nude kupcima „dobru“ robu i plasiraju je u medije, upakiranu u lijepe
reklamne riječi recenzenata. Važnije je, izgleda, prodati negoli čitati.
Umjesto književne priče, čini se da je danas važnija javna priča o knjizi.“
Unatoč tome, predstavljanje knjige Lada bi rado izbjegla, radije odradivši
predstavljanje tuđe knjige, tribinu bilo portretnu bilo polemičku bilo bez
cenzure, ili bi radije napisala recenziju ili kritiku, esej, intervju… No,
predstavljanje se pokazalo izuzetno zanimljivim, poput same knjige za koju kažu
da se lako čita, ali dugo pamti, knjigu novih pogleda na stare teme, knjigu
konkretnih naputaka o tome kako promatrati i razmišljati o hrvatskoj
književnoj i kulturnoj povijesti, a napose o našoj kulturnoj sadašnjici.
Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)
Iako je objavila sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju, i dobitnica je Nagrade EU za književnost 2012. i prevedena je na više jezika, Lada Žigo Španić kao da radije piše i govori o knjigama drugih i fenomenima književne scene. Zacijelo je, ne samo u svome naraštaju, među onima u nas koji nedvojbeno imaju uvid i pregled u recentnu proizvodnju, ali i u objavljene tekstove u časopisima i knjigama, koje rado analizira i prati u kontinuitetu kao i same autore. Unatoč tome ili baš zato, njezin je književni rad provincijski ignoriran. Pomislila sam: u strahu od nezamjeranja ili, još preciznije, zbog nedoraslosti? Osim informacije s blurbom da je objavljena te intervjua, koliko sam uočila, zasad je o Avanturama na stazama kulture / Ogledi i razgovori samo Ljerka Car Matutinović objavila u svojoj kolumni u Vijencu kritički osvrt, blagonaklon i šarmantan.
S promocije u DHK: Lada Žigo Španić daje izjavu Katarini Varenici, urednici kulture na HKR (Foto Miljenko Brezak)
Žigo Španić među zaista rijetkim aktualnim
kritičarima je koji stvarno čitaju i u tekst
se upuštaju starinski, dubinski, pa i odlično esejistički, baš kako to čini u Avanturama
na stazama kulture / Ogledi i razgovori. A da smo malo pričekali, mogli smo
predstaviti i iste godine objavljenu drugu Ladinu knjigu kritika Život među
koricama u izdanju Biakove.Obje knjige opisuju autoričin život i
rad, koliko nužno društven toliko i jednako nužno samotnjački frilenserskiživot
od pisanja, od književnosti (sama će se rado ironijski šaliti: život čak bez
minusa), s neprestanom mišlju na državne potpore, mecene, interesne klanove,
ali i nezavisnost…
B. Brkan, L. Žigo Španić i I. Matičević govore o knjizi Avanture na stazama kulture (Foto Miljenko Brezak)
Mi sa strane
radovidimo bujnost i raznovrsnost – od lijepe literature odnosno romana do eseja, intervjua s
književnicima do kritike i to u vrijeme kad je ona gotovo posve izbačena iz
dnevnog informiranja, novina i časopisa, često svedena na PR – kompetentnost
(teorija i povijest književnosti, filozofija…) i duhovitost, kako se vidi već
iz naslova.Rado i u tekstu i u govoru uživo Lada parafrazira Solara
i kad svi pomodno govore o kontekstu, ona se usredotočuje na tekst. Isti
beskompromisno analitički pristup zahtijeva i trud od čitatelja: ne možeš
čitati tek tako! Uputi se! Tko nije Ladu čitao – srdačno preporučujem i u
časopisima i u knjigama, ima je prilike slušati na inspirativnim i poticajnim,
autorskim tribinama-esejima, tribinama sa zanimljivim esejističkim pasažima
bilo o vremenu, stilu, ljudima.
Većina radova objavljenih u knjizi Avanture
na stazama kulture / Ogledi i razgovori manje ili više preoblikovani su
tekstovi objavljeni u Vijencu, Mostu, Republici, Forumu i Vjesniku.
Prva od dvije cjeline Listanje fenomenakritički
su eseji o različitim fenomenima i osobnostima povezanima s hrvatskom i
europskom kulturom u zadnjih dvadesetak godina (o kritičkom pismu, o aspektima
analize književnoga djela u praksi, o radu vrsnih kritičara i teoretičara. Kult
svjetine bavi se razornim imperativom civilizacijske sreće. Slijede naslovi
Gabriel Garcia Marquez: Kultura spašava svijet!, Analiza književnoga djela
nekada i danas ili Nostalgija za Milivojem Solarom, Ronjenje po ćudljivim
strujama romana (čitateljska odiseja Dunje Detoni Dujmić), Slika umjetnosti 20.
stoljeća iz vizure Viktora Žmegača, Agonija novinskoga pisca, Andrićeva
književna i balkanska odiseja, Nepoznati Kafka izvan lektire, a cjelina
završavasvojevrsnim duhovnim putopisom, flâneurom u
našem stoljeću po uzoru na onaj iz 19. stoljeća o ParizuCharlesa
Baudelairea Grad između
feljtona i eseja – London (Zapisi iz 2007.)
Druga cjelina Književnost uživo (Životni intervjui s piscima)izbor
je opširnih, reklo bi se životnih intervjua s uglednim imenima suvremene
hrvatske književnosti objavljenih u časopisu Republika: od 2018. do 2024.: Ivan
Aralica: Hrvatska književnost ponašala se prema komunizmu; Ratko Cvetnić:
„Nulta tolerancija je lozinka našega vremena; Marina Šur Puhlovski: Književnost
je postala raj za netalentirane; Hrvoje Hitrec: Zakon o hrvatskom jeziku treba
nam kao štit od tuđih presezanja i Dubravko Jelačić Bužimski: Globalni
lihvari pokorili su malog, svakodnevnog čovjeka. I kad vam intervjuirani
nije omiljen stilom ili stavom, intervju vas izaziva na čitanje. Intervjui su,
osobito u vrijeme multimedijalnosti, važni i u promociji djela i u
približavanju autora čitateljima. Što Marini Šur Puhlovski znači da pisac
mora pisati „iznutra“, a ne „Izvana“. Što ste time mislili? Je li to dvoje
moguće uvijek razlikovati? Ili da je književna kritika prije bila
ozbiljnija negoli današnja te kakva jeRatku Cvetniću urbana slika
Zagreba danas? Neka od Ladinih pitanja kolegama piscima uputila sam na
predstavljanju njoj samoj. Mogla bih citirati dalje, ali bolje je čitati.
Dio čestitara (Foto Miljenko Brezak)
Ne mogu izostaviti misao o tome kako je Lada
Žigo Španić nezaobilazna na popisu novinara-književnika, a izuzevši spominjanja
romana Ljudi i novinari, u njezinoj biografiji nema novinarstva.
Čitatelji moraju znati da je bila odlična novinarka (vidi samo opremu
tekstova!) u kulturnim rubrikama i prilozima Večernjeg lista i Vjesnika, kad su
značili nešto drugo, te u drugim kulturnim i književnim časopisima. Nisu to
samo očinski geni sjajnoga kulturnoga
novinara i urednika Bože Žigo. Dodajem zato zadovoljstvo što u knjizi Avanture
na stazama kulture / Ogledi i razgovori, u cjelini Agonija novinskoga
pisca, spominje i moja tri samostalna novinarska romana koja kanim
objaviti naknadno kao Novinarsku trilogiju o Hrvatskoj, ne samo o novinarstvu, kroz 30 godina. Ne
samo zbog toga i ne samo ja u Ladinu kulturnome djelovanju vidimo i važan
poticaj.
