Tek sam neki dan i to zahvaljujući reklami uočila da Vindija ima ‘z bregov. Nije li davno imala z’ bregovili ‘z bregov? Samo pismenije i strasnije logičare i kajkavce mogao je taj apostrof nervirati poput mene, unatoč tome što je u međuvremenu proslavljen i zapravo taj varaždinski, prvi brend mliječnih proizvoda u nas, kajkaviziran, ali i dalje apsurdan apostrof i dalje niotkuda i nikamo nije vodio. Najgore što su se u veliki, industrijski uzor po inerciji ugledali drugi, manji i okretniji poduzetnici u svojim projektima, npr. Okusi z’ mojega grunta. Sprijeda, straga!? Pa kej, Brkanice, gnjaviš z tim postrofom?
Lokalni kajkavski štih u međunarodno uspjelom brendu (Fotografija Oblizeki)
O tome sam, rekla bih stvarno davno i različitim prilikama, pisala ne jednom, i usput i koncentrirano – gdje ja ne bih!? – ali su mi raznorazni tijekom godina tumačili kako su htjeli pomiriti dijalekt i standard ali nisu išli u detalje, da im se to činilo kao dobar štos, da su krivi dizajneri i dizajn, da je sve to zbog dobre najmjere i lokalne arome, da će to promijeniti čim potroše otisnutu ambalažu, da je… Godine su prolazile, brend se etablirao i nabujao. Sad je apostrof, kako god okrenuti, na pravome mjestu.
Mliječni brend govori varaždinski, i lokalno i globalno (Fotografija Oblizeki)
Iz bregova, ‘z bregov? Ma dajte! Sreća je stvarno čudna: kakvoća kravljeg mlijeka različite trajnosti i masnoće, kozjega mlijeka, proteinskih napitaka, vrhnja, sireva, čak kreme cheescake… ‘z bregov mnogo je viša od potrošačke pismenosti. Međutim, ako se ja trudim u svom poslu, očekujem da se trude i restorateri i chefovii odavno jednostavno zaobilazim mjesta s nepismenim kartama jela i pića. Sjeća li se itko skandala s nepismenim jelovnicima na stranim jezicima? Neću se osjećati kao konzument kojega ne poštuju. Ne kupujem ni nepismeneproizvode, bilo na ambalaži bilo u reklamama, pa sam dosad tvrdoglava kakva jesam kupovala Vindijinu mliječnu konkurenciju. Eto, sad sam zbog fotkanja za tekst (koji nije plaćen!) kupila čak nekoliko proizvoda ‘z bregov.
Unatoč koroni i odgođenom gostovanju hrvatskih književnika u Crnoj Gori, crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja se nastavlja. Iz tiska su izašle obje knjige, i panorama suvremenoga crnogorskog pjesništva Odlazak u stihovei panorama suvremenoga hrvatskoga pjesništva Razlog za pjesmu. Koautorski projekat vrijednih dr. Željke Lovrenčić i Božidara Proročićatakođer se nastavlja: u Hrvatskoj portali upravo predstavljaju publici Sretena Perovića, a u Crnoj Gori tamošnji portali predstavljaju pjesnike iz knjige, počevši s Božicom Brkan, poslije Montenegrine i Avlijei Crnogorski Portal.
Objavljuje pjesme Oblutak, Vermut, Dječaki javor i Sve passent. Predstavljanja se nastavljaju. U projekt je uložen je silan trud da bi se razmijenile pjesme i portreti umjetnika iz obje zemlje, ponajprije na njihovu, ali i na radost publike, na čemu zahvala svima uključenima u taj sveobuhvatan posao!
Danas su puna dva mjeseca od prvoga zaraženog Coronom 19 u Hrvatskoj. Ne sumnjam da će raznorazni naći raznorazne bombastične načine da to prigodno obilježe, a ja molim HTV da samo ponovno emitira dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj. Znam, znam da je tek prikazan, jedva prekjučer, u četvrtak, 23. kolovoza 2002. u 21 sat, ali je, kako se to danas obično kaže, stvarno predobar da bi ostao, kao što jest, ispod radara, jer ga mnogi nisu ni pogledali ili ga nisu pogledali koncentrirano kako zaslužuje taj u nas rijetko dobar i zanimljiv novinarski rad, koji nije izravno TV javljanje ispred nečega za nekoga, nego je, da bude još zanimljivije, načinjen uz redovita takva dnevna javljanja.
Božji pogled s istočnoga prozora našega stana na čekače pred dućanom jutros, 25. travnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Znala sam da ne može biti o njemu u kolumni Emisije tjednamojega omiljenog Tomislava Čadeža odmah jučer: ako je i gledao, kad bi napisao, jer je Studiovjerojatno već bio u tisku. (Ima ispričnicu, jer je piše o drugoj mojoj ljubimici Mojmiri Pastorčić iz RTL Direkta, talentiranijoj i boljoj od slavnijega kolege!). Da nisam u Nacionalučitala odličan intervju, opet moje miljenice Kristine Olujić, s vječno mladom novinarkom HTV-a, ne bih imala pojma ni da će dokumentarac biti emitiran, jer ga redovite tjedne najave i pregledi TV programa nigdje i nisu spominjali. (To bi, valjda, trebao biti kompliment, budući da nisu spominjali, nego jednako uzgred sami najavili, ni dan ranije prigodno emitiran odličan, bezvremeni film Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević iz drugih nevremena.) Novinarski portret su joj naslovili jednostavno: Nema boljeg trenutka za dokumentarac o borbi protiv korone.
Ružu Ištuk ne nazivaju zvijezdom, valjda zato što je nisu skupo kupili kao neku vanjsku čitačicu o kojima udaraju PR na sva zvona, a valjda i jer je i lijepa i prepametna i talentirana i marljiva 1981. rođena Livanjka kućni proizvod, izvorni kadar od 2005. strpljivo odgajan radom u brojnim HTV-ovim projektima, što se kao podrazumijeva. Neka joj bude, po vlastitu je izboru na fakultetsku praksu na Prisavlju krenula kod (ne samo svog!) uzora Joška Martinovića u Globalno sijelo.
Propustila sam nepretenciozan naslov dokumentarca, ali nisam upamtila ni one što su ih u specijalima i ekskluzivima Provjerenogna Novoj TVemitirali iz tjedna u tjedan iz Kine, Italije Španjolske autora s BBC-ai što ti ja znam. Međutim, i novinarski i gledateljski ponosna sam toliko da bih se svaki čas mogla rasplakati, jer (još!) imamo profesionalaca koji i u nevrijeme zanatski, do umjetnosti, i ne spominjući tobožnju kreativnu industriju, umiju svome gledatelju znalački i s poštovanjem prenijeti human storyo – Ljudima.
Znam da Ruža Ištukvjerojatnokaže da je samo radila svoj posao i da tako sigurno govore i ljudi koje je gotovo usput pratila puna dva mjeseca od prvoga pacijenta koji je, dakako, završio u Zaraznoj, Kužnoj, bolnici nekad na kraju grada, bolnici Dr. Fran Mihaljević maestralne ravnateljice i znanstvenice epidemiologinje Doktorice Markotić iz Stožera; pratila je borbu doslovce kako se svi sad vole busati na prvoj crti, baš borbu za život. Ništa zapravo nećete tu doznati što već niste u svakidašnjim izvješćima različitih novinara i različitih medija pročitali, čuli i vidjeli, ali ovdje će vas do ganuća dovesti pogled božjeg oka, kadrovi snimljeni valjda dronom, ponekad gotovo okomito, i akrofobima i bogobojažljivima i onima koji ne daju da su svi ljudi jednaki užasno mučno, iznad niza desetljećima krpanih i dograđivanih objekata na Zvijezdi, posebice onih, posve po strani, u hitnji postavljenih kontejnera i šatora za prijavu potencijalno zaraženih.
Nijedna muzika ne bi bolje ozvučila opori kontrapunkt proljetnoga bujnog zelenila, rascvjetalih forzicija i magnolija s tehničkim detaljima medicine od naizgled ravnodušnoga danonoćnog, brižnog praćenja monitorima svake sobe i komunikacije osoblja unutra i vani preko stakla, navlačenja skafandera s maskama, naočalama i vizirom do, uza sve, i dodatno primitivno polijepljenih traka na vrata odjela sa zaraženima da se aerosol ne raširi.
A onda priča o tome kako četiri sata izdržati radeći s dvostrukim rukavicama ili ne predati se panici kada nestane struje pa svi utrče da bi uskočili mehanički umjesto umjetnih pluća ili o evakuaciji pacijenata za onoga najjačeg zagrebačkog potresa (i novinarka Ištuk iz pidžame je uskočila pred kameru!) ili njegovih posljedica u najvažnijem, na brzinu preseljenom laboratoriju, gdje će, objavljeno je koji dan kasnije, uza sve druge poslove, izolirali našvirus. kao A onda priča kuharica i čistačica te samo jedne od sestara s gvaljom u grlu kako mjesec dana nije zagrlila vlastitu djecu ili pak jedne od odgovornih profesorica o stresu u satima dok čeka rezultat testa da li se i sama zarazila ili hoće li posao držanja virusa pod kontrolom moći nastaviti, pa izvješća o donacijama od maskica do milijuna.
Jedan od nezaboravnih citata iz usta liječnika s prefiksima i sufiksima o kolegicama, o medicinskim sestrama iz Zarazne (i onima koje su im dobrovoljno priskočile iz drugih bolnica) kao o herojima ne samo struke, nego i njihovoj ljudskoj veličini koja mu je vratila vjeru u Čovjeka. Treba čuti i snimiti dojmljivu priču pacijenta izliječenoga od korone kako su naši zdravstvenjaci, sa znanjem i profesionalnom predanošću, uz pare koliko u to ulažemo, najbolji sustav na svijetu, a on, koji je, priznaje, podcijenio i virus i pandemiju, zna što govori, jer mu je prije pet godina presađeno srce, sam je stomatolog, a bio je i direktor HZJZ.
Ni junaci našega vremena, heroji našega doba,kako za to prigodno u ovo vrijeme, kad ne znaju što bi, najčešće pretjerujući potkradaju Ljermontova, u dokumentarcu se uglavnom ne vide, ali je svaki sugovornik potpisan imenom i prezimenom sa svim prefiksima i sufiksima te nazivom svoje u Zaraznoj i zarazi preuzete uloge. Ne vidi se ni novinarka, poput svojih sugovornika također skrivena propisanom maskom ili češće u astronautskom skafanderu. Ne reče li ovih dana, uostalom, jedan od izliječenih, kako ne bi prepoznao svoje dobročinitelje, jer se sjeća samo njihovih brižnih i ohrabrujućih očiju iza maske?
A na sve to umjesto komentatorskih brbljarija beskrajna tišina ozvučena povremeno tek ekskluzivnim pjevom ptica naizmjence s disanjemrespiratora ili tih nekih strojeva što zamjenjuju čovjekova pluća i druge organe koji se kane predati. Treba to čuti, uočiti. Ni jedan zvuk, ni jedna riječ, ni jedan kadar previše. Nemam riječi, puštam najiskrenije gledateljske suze i šaljem novinarsko poštovanje. S time se ne može nositi ni jedno od pretjerivanja, šumova u kanalu, kojih su prepune tiskovine, mikrofoni, ekrani… Očito sve dojmljivo kad sam popamtila sve bez uobičajenih svojih bilježaka, bez nakane da bih štogod i napisala. Nemam zato ni imena ljudi sa špice, do li snimatelja Stjepana Kotarskog i montažera Domagoja Frischa. A netko mora! Ne znam kad sam (izuzevši priče iz Plusa!) gledala nešto tako dobro, a da je HTV-ovo. I, molim HTV, reprizirajte Ružin dokumetarac barem jednom tjednom, edukativno, i sebi i nama na ponos i motivaciju, sve dok nam je korone! Sve dok, kako Kristina Olujić započinje portret kolegice Ruže Ištruk u Nacionalu, traje kletva dabogda živjeli u zanimljivim vremenima.
Gradska knjižnica Slavka Kolara Čazmai ove je godine sudjelovala u manifestaciji Noć knjige. S obzirom na nastalu situaciju zbog COVID-a 19, nisu mogli održati klasičnu Noć knjige s književnim susretima, ali to ih, kako je istakla ravnateljica knjižnice Vinka Jelić Balta, nije spriječilo da svojim čitateljima virtualno predstave književnike s kojima već dugi niz godina surađuju. Svojim kratkim videom pozdravili su Hrvoje Kovačević, Božica Brkan, Miroslav Mićanović, Darija Žilićte Marko Gregur.
Avlija, crnogorski portal za kulturu, književnost i društvene teme, 24. travnja 2020. predstavio je kao pjesnikinju Božicu Brkan te objavljuje nekoliko izabranih pjesama. Prvo je to predstavljanje u nizu predstavljanja hrvatskih pjesnika u crnogorskim medijima uz, uoči zatvaranja izazvanoga koronom, objavljenu knjigu Razlog za pjesmu, panoramu suvremene hrvatske poezije sa 40 autora. Već dogovorena predstavljanja u Crnoj Gori zasad su odgođena. Autore i pjesme odabrali su Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. Uskoro izlazi i slična njihova panorama crnogorske poezije koja će biti predstavljena Hrvatskoj.
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo: Krležin duh i stihovi na zidu u DHK / Fotografija Božica BrkanUoči tribine DHK u podne i promocije nove knjige na balkonu s pogledom na Bana i trgač Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak, 22. studenoga 2017. S predstavljanja zbirke Pevcov korak: recenzenti Božica Jelušić i Đuro Vidmarović te autorica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak, 10. veljače 2013.S predstavljanja Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić, autorica, Biserka Ipša i Lada Žigo / Fotografija Miljenko Brezak, 30. listopada 2019.
Čestitam stoga rođendan DHK ne samo nama članicama i članovima DHK, nego i svoj književnoj Hrvatskoj, svima koji pišu na hrvatskom i koji ljube čitati i govoriti na hrvatskom jeziku. Čestitam i svima drugima koji su kao svojevrsni duhovni slijednici izrasli iz nadahnute skupine koja je daleko gledala na početku 20. stoljeća ili s različitim razlozima odvajajući se i granajući u raskoš stablo lijepe riječi u nas.
S božićnog domjenka: svečani govor i danas etablirani književnici ispod zida s fotografijama svojih predsjednika / Fotografija Božice Brkan, 17. prosinca 2018.Pod Tinom: aktualni predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.
Ne sumnjam da ćemo prvom prilikom obilježiti svečano zdravicom veliki datum, koji prerasta ne samo uobičajen, čak i produžen ljudski vijek, nego i više naraštaja, pa i više država i sustava, od Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ do Republike Hrvatske. I naša povijest i naša kultura i naš kolektivni i pojedinačni identitet drugačiji bi bili bez književnosti, pa i Društva hrvatskih književnika, ma kako kroz vrijeme mijenjalo ime, bilježilo organizacijske odvojke.
Poza uz Augusta Šenou: Ernest Fišer na predstavljanju svoje knjige Korifeji i nastavljači / Fotografija Božica Brkan, 19. rujna 2018.Odlično posjećeno predstavljanje knjige Moj brat živi u kompjutoru Branke Primorac / Fotografija Miljenko Brezak, 8. studenoga 2017.U pauzi Zagrebačkih književnih razgovora Miro Gavran, Sanja Nikčević, Dubravko Jelačić Bužimski uz zdjelu voća / Fotografija Božica Brkan, 5. listopada 2018.Ispod Baščanske ploče kao za najboljih klupskih vremena književnica i novinarka Božica Brkan i njezin urednik i predsjednik DHK-a Božidar Petrač / Fotografija Miljenko Brezak, 20. ožujka 2018.
Ma koliko dvojili, ma koliko se ljutili na premalo financijsko izdvajanje iz državnoga budžeta za kulturu i umjetnost uopće, na grozan status i sadržaj knjige danas, na status književnika i umjetnika, izdavača, distributera, na premreženost dobre i loše književnost, dignimo čašu Lijepoj Riječi i Književnicima! Sivu svakidašnjicu oni će nam osvijetliti svojim duhom.
Odlični pjesnici Miroslav Mićanović i Boris Biletić na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.Ozbiljni Milan Rakovac, Davor Šalat i Lada Žigo na tribini DHK / Fotografija Božica Brkan, 12. listopada 2018.
Što bismo mi, i kad se i ne slažemo s njihovim stavovima, temama ili stilom, kad ih ignoriramo i kad im glasno prigovaramo, bez jednoga Miroslava Krleže, Vesne Parun… i mnogih drugih koji su nas i u najteža vremena hrabrili svojim Tekstom, Rečenicom, Stihom da glavu održimo iznad vode!? Samo pronađimo taj Tekst, Rečenicu ili Stih, toga Autora i sada! Ne samo prigodno, slavljenički, uz 22. travnja, nego za svaki dan.
Moj mladalački uzor i životni ljubimac Arsen Dedić također je bio član DHK, govorio je i pjevao svoje pjesme na Noći knjige 23. travnja 2012. / Fotografija Miljenko Brezak
Hvala pjesniku Slavku Mihaliću koji me je, kako je to bio običaj prije gotovo trideset godina, uveo među vlastite uzore, ne poznajući mene nego samo moje knjige i tekstove, stao iza mene. Hvala mojim kolegama književnicima, piscima, spisateljima što se imam čime uspoređivati i ponositi.
Iz korone: na webu Društva hrvatskih književnika odnedavno redovito objavljuju i Književnici na mreži, pa je od danas među njima i ulomak iz mojega romana Generalov sin / Srbin a Hrvat, koji Acumen objavljuje ove godine. Pozivam kolege književnike da se uključe prilozima. Nadam se boljim vremenima i zahvaljujem Ministarstvu kulture na podršci u bliskoj prošlosti za pisanje i tisak.
