Otkako smo se 2004. iz gredičkog prizemlja i suterena preselili na jarunski četvrti i peti kat, s prozora istočne spavaće, takozvane Bakičine sobe imamo novu vizuru: umjesto na DIF-ova igrališta i zapuštenu podivljalu šumicu (o kojoj sam davno napisala kolumnu Vrt zemaljski u Večernjakovu Vrtu!) nalik na naš okešinski Čret gledamo prema Svetoj Materi Slobode, koju ne možemo vidjeti od ižđiklih interpolacija u naselju kuća s okućnicama, dio unificiranih braniteljskih i još brojnijih, ali u sve manjem broju obiteljskih kuća starosjedilaca.
Preko puta našoj, jednoj od zgrada sagrađenih za Univerzijadu u drugoj polovici osamdesetih, uglovnica je, kućica nekad s dvije sobe kojoj su pod deku dograđene vjerojatno kuhinja i kupaonica s malih hodničkom, a kad su za naše naselje trasirali ulicu, bezdušno su joj dijagonalno odrezali bolji komad vrta ostavivši oko kuće možda desetak kvadrata. Baš za novu knjigu neke nove nadobudne vrtlarice, pomislila sam odmah.
Susjeda, vlasnica, nekad je morala biti jedna od zagrebačkih bugarica, povrćarica koja je prirod prodavala na placu dok još našega jarunskoga nije ni bilo. Osmislila je male slogove i stazice i nisam nikad odgonetnula da li u dvo ili trosmjenskom plodoredu, iz godišnjega doba u godišnje doba, iz godine u godinu seleći, sijala je i sadila ne više, recimo, krumpir, ali svega po malo: rajčice, paprike, krastavaca, luka, češnjaka, različitih sorta salate. Čak ima i spremište za alat i jamu za kompost. Niz oluk je pustila lozu, zacijelo seksardu ili izabelu, a po ostatku vrta, čak i po nekadašnjoj septičkoj jami, sve je zasadila cvijećem.
Već smo mi bili tu kad je preko plota, čak i mojoj mami željnoj selskoga, prodavala narcise, sunovrate odnosno bele nedele, pa duhovske klinčeke… Ili mladu salatu, višak pri prorjeđivanju. Sa svojeg prozora za vrtnu knjigu – valjda ću je konačno uspjeti i napisati – godinama fotografiram živu i mudru plodosmjenu u susjedinu vrtu. Na stotine fileova i snimaka. Ne jednom dogovarala sam i intervju sa susjedom, i sad bum i sad bum i vjerojatno i neću.
Da je susjeda doma, zacijelo bi se dimilo iz njezina dimnjaka, u vrtu ne bi bilo utabane zemlje, a ujutro i predvečer, makar i omotanih vena, s maskicom bi sad obilazila svoj vrt, kao što moji Okešinčani povremeno obilaze svoje njive, te bi ovisno o godišnjem dobu, obrala tu prvi zreo plodić, tamo optrgala osušene listove, zalila jučer posađene presadnice…
S druge strane kuće rastu jorgovan, ruže, ljiljani, ali nitko ih nije počistio i orezao, jer je i grm starinskih srčeka iznad žutih jaglaca, onaj uz lijehe s tulipanima, žutim i bijelim najranijim sunovratima, te četiri ili pet grmova starinskih božura, trojačkih s vanjske strane ograde, uz pločnik na našoj ulici, još u ostacima prošlogodišnjega osušena raslinja. Možda se i zdojdu. (Nedostaju mi i Čistoćini, Holdingovi čistači trave između rubnika kolovoza i pločnika, koji su mi bili simbol da gradska vlast još funkcionira.)
Susjede nema, ne znam da li je kod svojih ili u staračkom domu – naslućujem da su već nacrtani projekti s raskošnim penthausima koji će nam zakloniti pogled preko puta – ali od prošle jeseni neobrađivan vrt raskošno cvate svim bojama. I snijeg ga je prekrio, a on se samo otkrio i dalje cvate. Rano ujutro zagledaju ga šetači s maskama i šetači pasa. Život ide dalje. Baš neki dan televizijski putopisac Iranom prenese nam uvjerenje stare perzijske filozofije da je svaki vrt na zemlji simbol raja.
20200328 – 20200329 – 20200330
