Oznaka: Božica Brkan

Božica Brkan u monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020.

Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17! 

Naslovnica monografije

U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati. 

Duplerica o prilogu Vrt
Detalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan

Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik na stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .

Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan

Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:

Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena

Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka.
Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!

Objavljeno 2. lipnja 2020.
 

Željko Belinić o romanu Ledina

Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina! 

Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan

Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama: 

Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo?  

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan
Na blogu Čovjek-časopis tri pjesme B. Brkan

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Željko Belinić, Facebook
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10206369026980285&set=a.1035607386201&type=3&theater

21. lipnja 2019. 

Presnimljen dio posta Željka Belinića

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo? Nit se je dete delo na kojna nit je briguvalo z sobu. V škole su ga navek dirali za to zdručeno mesto da buju bole prešli i da neju obetežali. Ne znam ko jim je to povedal, da to kej znači kej ne bi mene prvu kej žnim spim prvu zapalo sreče najvekši del? A gda bi ga pipali, on ne več ni bežal, tak je samo stal, smejal se je i govoril sem kak su bedasti. I više se je šalil z nami curami neg z dečkmi, kej ne mogel ni na rušku ni na štalu spuzati kam su oni išli. A jesem i ja bome. Morti se je bojal da bu pak opal z visokoga kej z toga kojna. Al je bil pameten, pametneši neg Ivec i si mi žnem skup, mam je znal pesmicu napamet navčiti kej niko. Pošilali su ga i pesme donašat prek z druge sel. I fele za nošne vuzput, kej je dobro risal. A nekoje je i sam zmišlaval, isto jako lepe. I pesme i fele. I čitati je volel. Kak je negvi posel pri hiži bil na pašu iti, al ne jašil na kojne neg je vuz blago hodil, navek je, kej da ga i sad vidim, sedel na medže jel v živice, v ladu, i čital. I mene je navčil čitati bole neg v škole. A navečer je, gda je struja v selo došla, sem nam čital na glas kej je po danu sebe prečital i kej bi mu se svidlo. I ded i sveker teško bi novac davali, al nemu za knigu nigdar jim ne bilo teško dati. Valda jim je tak bilo ležeše gda mu več nesu pomogli gda su bole mogli. Od nega su knige išle po celomu selu, gdagda i po drugomu, i saki ko je koju prečital na korice se znutra potpisal. “Marijan i Merima”, “Zrinsko-Frankopanska urota”, “Gospođa Sabina”, “Osman”, “Priče iz davnine”… Puno su se čitale “Teodora”, “Kći Lotršćaka” i tak kej je bilo v svescima. Samo kej se je moj bojal da bu koji nastavak negde nestal i da kak bu se onda čitalo.
Dali su me zajnega gda ga još nes ni prerasla. A potle, gda jes, navčila sem se na to, kej bum, gda smo se slikali, negda je to retko bilo, na svadba jel tak negde, on bi se krej mene navek stal na nekej višeše da bi si bili par. A Ivca je navek, vidla sem ja kulko put, bilo toga svojega brata kej sram i dobro da je v školu išel potle kak je moj Pepika žne več zišel. V selu je onda još bila škola z puno dece. Mene je zavjel, kej sem samo malo stareša, više kej da smo si jargani. Tu i tam sem si mislila da bi morti bilo bole da su me za Ivca dali, morti bi bar dete imela pak bi se imela z čem baviti, ne bi tulko mislila o svoje nesreče. 

Komentari

Tihana Ledićkakav dijalektolog! pripada li gušće tom kraju? btw, ona tvoja priča, ne znam dal’ ‘kokošinjac’ ili koja druga (s knjigomata?), isto je pisana na jednom od (štokavskih?) narječja.

Željko Belinićne, “ukleti kokošinjac” je na nekom mom izmišljenom, izmaštanom slavonsko-bosanskom, graničarskom 😀 . gušće je u sisačkom dijelu SM županije, ali i tamo se slično govori, aha. siščani ih ništa ne razumiju 🙂

Tihana Ledićkakvo ste vi mrijestilište govora, gotovo kao da izlazite iz neke maštovite igre.

Željko Belinićhttps://magazin.hrt.hr/441217/kekavica-bozice-brkanmagazin.hrt.hr Kekavica Božice BrkanKekavica Božice Brkan

Željko Belinić baš si to lijepo sročila, hvala ti 

Marija LamotOdgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko👍

Objavljeno 2. lipnja 2020.

IVO LAJTMAN Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 104.-105.

Skromno da skromnije ne može, Hrvatski Leksikon, tom 2. L-Ž, Naklada leksikon, Zagreb, 1997., str 3. bilježi: „Lajtman, Ivo, novinar (Mala Subotica kraj Čakovca, 10. VII. 1937. – Zagreb, 20.X.1992.). Pisao o gospodarstvu, pretežito poljodjeljstvu, te o gastronomiji. Objavljivao u Večernjem listu, Vjesnikui VUS-u. Gl. i odg. ured. Večernjeg lista(1990-1992).“

Vjesnikov leksikon1940-1990, Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 248. nešto je opširniji pa, uz drugo, otkriva i kako je „LAJTMAN, Feliksa, IVAN“ u novinarstvo ušao kao gimnazijalac honorirajući u Borbi, a pisao je za Radio Zagreb i list Međimurje. Za studija na pravnom Fakultetu u Zagrebu bio je glavni i odgovorni urednik Međimurske revije, glasila Kluba studenata Međimurja. 

Bio je gospodin, odmila „Lajtić“

Za novinarski je rad dobio novinarske nagrade DNH 1966., 1968. i Zlatno pero 1970. te Vjesnikovu nagrade Argus 1984. Enciklopedist je u nekoliko redaka suhoparno sažeo cijeli jedan izuzetno bogat i zanimljiv život koji sam portretirajući gospodina Lajtmana, kako smo ga zvali i kad smo bili drugovi, i Lajtića odmilja, tek djelomice osvijetlila za svoju gastrokolumnu u Nedjeljnom Vjesniku Enciklopediju špeceraja i to prije nego se premetnuo u glodura najnakladnijega hrvatskog dnevnika, k tome, što se rijetki i sjećaju, i prvoga glavnog i odgovornog urednik nekoga lista kojega je izabrala redakcija – novinari sami. Kako je i što radio u nekoliko mjeseci zahtijevalo bi širu analizu – nadam se da će se u to upustiti netko upućeniji i nepristraniji. Kao pisac je i među kolegama bio izuzetno cijenjen, pravi doajen agronovinarstva, ne kabinetskog, nego zaljubljenik u teren, makar do vlastita trsja, gdje je špartao svojom plavom dianom. 

Duplerica s tekstom Božice Brkan o Ivi Lajtmanu, osnivaču Vrta 1985. i glavnom uredniku 1990-1992.

Pokretač je i dugogodišnji urednik priloga Vrt 1985., koji je bitan odmak od praćenja poljoprivrede u tadašnjim državnim medijima. Izuzetno je vrijedno i njegovo pionirsko gastronovinarstvo kad je gastrobeletristika bila u nas nepoznat pojam. Tekstove nije, nažalost, kako je planirao, sabrao u knjizi. Bio je od onih što poput kakve načitane enciklopedije raspolažu brojnim rijetkim podacima i umiju ih izložiti osobenim stilom, pa bi i u običnom, ali vrlo čitanom Večernjaku svako malo odskakali eseji poput onoga o zagrebačkoj pisanoj pečenki s receptom iz 1878., koji je potom – toliko o utjecaju – oživio i u više zagrebačkih i samoborskih restorana. Prisjećam se i pečenoga dindeka (purana) s božićnoga stola Kamila Emeričkog po receptu kuharice Polonce, koji su mnogi preuzeli i ne znajući da zahvaljujući gosponu Lajtmanu kuhaju po Krleži. Ili nešto prema Držićevu Dugom Nosu. 

Šarmen i panonski hedonist

Otkrivao je i što se jelo i pilo na partizanskim ručkovima iz viških sjećanja Sir Fitzroya Macleana, a uz drugo podsjećao i na Belostenčeve kajkavske izraze sa stranica Gazophilaciuma  iz 17. stoljeća. O fenomenu janjetine na ražnju pisao je već šezdesetih godina u VUS-u, a objavljivao je i u Vjesniku, Borbi, te pod pseudonimima u Startu kao I-L te Studiju kao TV-Epikur. 

Nije se suprotno ondašnjem propisanom asketizmu taj šarmer i panonski, falstafski okrugao hedonist zalagao samo za autentičnu kulinarsku ponudu, oživljavanje zagrebačke građanske kuhinje i srednjevjekovnih kuhinja, nego je prije više desetljeća pokretao i vodio nacionalne Večernjakove posebne  priloge i akcije ocjenjivanja za podizanje kvalitete prehrambenih proizvoda sa Zagrebačkim velesajmom te Kaj su jeli naši stari, Kulenijade, Samoborske salamijade i sličnih o čijim vrijednostima – svjedočim iz prve ruke, jer sam stjecajem prilika naslijedila Lajtmanove sektore, zbog čega su me zivkali Lajtmanicom, što je jednima bio kompliment, a drugima podsmijeh – više i objektivnije mogu suditi danas nego u njegovo vrijeme, samo šteta što je završilo prerano. 

Objavljeno 1. lipnja 2020.

VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.

Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. 

Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.
   
Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. 

Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika. 

Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt

Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice… 

Dio materijala o Vrtu

Brojni zaljubljeni sljedbenici

Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.  

Bio je Vrt i više od influencera

U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!

Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.

Objavljeno 1. lipnja 2020.



Odlično novinarstvo u kratkim hlačama – Umjesto kave 1. lipnja 2020.

U vrijeme kad se mediji i bez pandemije i potresa utrkuju u otpuštanju novinara ili barem smanjivanja prava, plaća i honorara te kad jedan od ministara u Vladi RH i javno izjavljuje znakovito svi mi znamo te novinare,kako uopće pomladiti novinarski zanat? Kako uopće odgajati i odgojiti mlade novinare? Čak je ove kljaste školske godine i LiDraNo odgođen. Srećom je Jutarnji list zadržao tradicionalni natječaj za najbolji školski list godine promovirajućioriginalnost, marljivost, poduzetnost i medijske vještine hrvatskih učenika i njihovih profesora.Da to nije lako znam s lidranskih i drugih ocjenjivanja i iz pozicije đaka i iz pozicije mentora i iz pozicije ocjenjivača. 

Naslovica 61. broja Zlatarskih iskrica

Nadam se da će se na njemu ponovno iskazati i Zlatarske iskrice, već višestruko na nacionalnoj razini nagrađivan školski list učenika OŠ Ante Kovačića Zlatar i područnih škola u Donjoj Batini i Martinščini. Osim tiskanoga, ove godine natjecat će se, čujem, i novim online izdanjem. Nadam se da će unatoč nevremenu imati dostojnu konkurenciju kako bi u nemalu krizu zagazili mainstreammediji imali i za budućnosti vidjeti da novinarstvo, ono pravo, profesionalno, multimedijalno neće propasti, da će samo dobivati na vrijednosti. Usporedo, naime, iščitavam i i Zlatarske iskrice iz rujna 2019. i monografiju mojega nekadašnjeg Večernjeg lista Šezdeset godina s vama(proslavili prošle godine!). 

Izlog broja – impresum, sadržaj i uvodnik glavnog urednika

A uspješne školske novine mentorira moj nekadašnji kolega Denis Vincek, dopisnik i urednik regionalnog izdanja iz Večernjaka, a sad školski bibliotekar i voditelj brojnih edukativnih, pa i međunarodnih multimedijalnih projekata. Još se jednom potvrđuje da boj ne bije svijetlo oružje ni pare već boj bije srce u junaka. Kad se zna, jednostavno se zna, dostaje samo – iskrica. Ona koja pridonosi održavanju vječne vatre novinarstva kao javnoga dobra, moćne Riječi svejedno je li pisana ili izgovorena, a protiv nehumane digitalizacije, zaglupljivanja masovnim medijima, društvenim mrežicama i drugim besmislenim deminutivčićima. Za novinarstvo s mudima nisu nužne duge, posve dostaju već i kratke hlače.

Fejkanje ilustracije zbog odličnog i točnog naslova

Ne hvalim mlade kolege  – već sam o njima i našim susretima oduševljeno pisala – samo zato što sam imala čast gostovati na njihovim stranicama, zapravo biti temom u temi broja o zdravoj prehrani, valjda im je bilo zanimljivo, jer sam završila na dvostrukoj duplerici. Moram govoriti o mladim kolegama i tome mladom, a zrelom novinarstvu sa stavom. Koliko truda i njihova slobodnog vremena, otrgnutoga od igre ili poistovjećivanja s igrom posvetili su samo toj jednoj temi! Nekoliko njih pripremili su pitanja za poduži razgovor, koji su i snimili, pa su ga skinuli u tekst, pa kratili svu silu kartica, pa zaokružili koncepcije, pa autorizirali (što danas rijetki rade!), pa onda nekoliko tjedana kasnije za ilustraciju usred ljeta ponovno su došli u Zagreb i nije im bilo teško snimiti po zvizdanu i jari u jakni s kapuljačom zamišljenu ilustraciju – fejk metaforičke tučnjave. 

Božica Brkan, duplerica prva

Rekoh sumnjičavo: Deca, ni za koga drugog to ne bih učinila niti sam činila!Naravno da su se kesili i zezali na moj račun, ali pristojno, dobro odgojeni. Ali, rekoh sebi, kad se djeca toliko iskreno, predano trude, kako im nećeš pomoći!? Čak i u priči o njihovim zagorskim štruklima. Na kraju mi je samo žao, znam ja sebe, što smo se zadržali na kulenovoj seki, koja baš nalikuje pendreku, a ne dograbili neki razvikani slavonski domaći kulen. Doduše, proizvodnja tekućega godišta nije uspjela ni dozreti, a nije baš ni uzorno zdravo.  

Božica Brkan, duplerica druga

A to je samo jedna od tema, samo četiri od čak 92 kolorirane stranice koje kao glavni urednik potpisuje Matija Mikulec, onda 7.a. Uz jubilarni 60. broj Iskrica Karlo Sviben, 8.b, analizira:  Na Državnom LiDraNu za Iskrice rečeno da su superiorne a okitile se i broncom Jutarnjega lista.Trebao je kolegij od 2. do 8. razreda smisliti toliko tema, pronaći ljude, razgovarati, napisati, pofotkati, prelomiti, provjeriti. Odlična oprema, posebice naslovi. Naslućujem u učenicima koji su po potrebi novinari, literati, ilustratori, fotoreporteri… buduće profesionalce, obrtnike i kreativce. Očekujem od njih svašta do uzbudljivih filmova o životu oko sebe kakav je da jest i kako bi se mogao mijenjati. 

Kuhar i TV zvijezda Tomislav Špiček jedna je od zvijezda i školskih novina

Za svoje su osnovnoškolske novine prepoznali i ostvarili kao preventivnu i važnu, noseću, nipošto samo generacijsku temu Hraniš li se zdravo?i unutar nje, osim one moje, da u njihovoj školi čak 24 učenika ribu nije ni probalo te da su neki učenici u adolescentskoj dobi postali vegetarijanci. Anketirali su srednjoškolce i roditelje o prehrani, razgovarali sa školskom kuharicom, opegejkom, nutricionistom, zagorskim chefomTomislavom Špičekom (koji žali što u njegovu selu još rijetko osim njegova oca goje pajceke!), istražili su kuhanje na youtubu, a i 4.b pokazao je kako u 10 koraka ispeći kajzerice. Našli su i osmaša koji Rubikovu kocku složi za minutu, vrlo uspješnu mažoretkinju, učiteljicu-bajkericu koja puca iz topa, za čitatelje pripremili iskričavu kemijsku. 

Predstavljaju i starijega kolegu, Zlatarščanina Željka Slunjskog, koji slavi 50 godina rada u medijima, a i potpredsjednik je Školskoga odbora njihove škole. Opisuju tekstom i fotkama svoja razmišljanja o različitim temama i nisu u tome ništa lošiji od razglašenih kolumnista i influencera, a otkrivaju i ponešto tajni s boravka u Poljskoj, Litvi, po Hrvatskoj… Predstavljaju i četvoro irskih knjižničara u svojoj školi. Ustanovili su čak, baš kao i Charles Darwin, da biljke mesožderke – ne jedu špek. Imaju i horoskop za tekuću školsku godinu, ali tko bi mogao predvidjeti markiranje zbog štrajka, pa onda i zbog korone? Baš me zanima što će i kako o tome napisati u novome broju Zlatarskih iskrica. Neka krasno rastu ta mlada zlatarska stabla! Bravo, Vinc, odličan (5)!

20200531

Pišući ovaj tekst nisam znala da će Zlatarske iskrice i u tiskanome i u međuvremenu pokrenutome online izdanju biti najbolje ocijenjene osnovnoškolske novine na natječaju Jutarnjega lista.

20200703

Denis Vincek Vinc, mentorske iskrice iz školske knjižnice – Umjesto kave 10. kolovoza 2019.

Kak se ježi ježiju – Umjesto kave 27. travnja 2020.

Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.  

Ježek iz Studetskog grada / Fotografija Antonia Hohnjec

Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.

I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice meke, kako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu Štambukai Franju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.

Jarunski jež u noćnoj šetnji / Fotografija Miljenko Brezak

Drago Štambuk
*

Mladi jež sa Sustipana
pristupa mi s mračne strane
crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom 
travom k mojim cipelama, njuškom ih draška, 
dok govorim stihove prispodobne ukopištu.
„Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati
rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće
oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu
pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode
spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina
priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom
palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon,
skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica
donosi smrt.
(iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)

Franjo Nagulov
Recept za dug i zdrav život

Filmskom redatelju iz Mađarske

Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca, 
često se hranila kuhanim ježevima.
Nedavno je tako pregazila devedesetu.
Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi.
Ustvari, nije govorila ništa.
Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom
predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci, 
nisu imali šanse.
Niti će imati.
Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro,
kada preostali umirovljenici spavaju, loviti
bodljikave sisavce.
A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina
Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja
proždirala zmije.
Narod je bio gladan.
Baš kao danas.
Jesti se mora.
Zato je baba Ika u mladosti bila mungos.
Zato je sada terijer.
(iz zbirke Služba riječi)

Branko Ćopić
Ježeva kućica
Slavni lovac

Po šumi, širom, bez staze, puta 
Ježurka Ježić povazdan luta. 
Lovom se bavi često ga vide, 
s trista kopalja na juriš ide. 
I vuk i medo, pa čak i – ovca, 
poznaju ježa, slavnoga lovca. 
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, 
zmija ga šarka po svu noć sanja. 
Pred njim dan hoda, širi se strava, 
njegovim tragom putuje slava. 

2020406 – 2020415 – 20200526  



Na blogu Čovjek-časopis tri pjesme B. Brkan

Željko Belinićna svome blogu Čovjek-časopis18. svibnja 2020. objavio je, uz biografiju, i tri pjesme Božice Brkan iz knjige Nemoj mi to govoriti, 2019. 

S bloga Čovjek-časopisa Željka Belinića
Jedna od predstavljenih pjesama

Nesvakidašnji, ali vrlo zanimljiv izbor: otpusno pismo, kruške, odlažem tugu. Zahvaljujem. Autor, nažalost, ne predstavlja i sebe, a svoj izbor pezije, proze i eseja, sudeći prema arhivi dobro dizajniranog bloga, objavljuje od rujna 2019. Vrijedno čitanja.

20200524

TRI PJESME BOŽICE BRKAN IZ ZBIRKE “NEMOJ MI TO GOVORITI”, Acumen, 2019.

13. druženje s pjesnicima Poezija to go – prvo virtualno!

Na trinaestom Poezija to go Druženju s pjesnicimau srijedu 20. svibnja 2020. s početkom u 19 sati, sudjelovale su pjesnikinje Lana Derkač, Irena Matijašević, Božica Brkan, Darija Žilić i Sonja Zubović, koja je i vodila druženje što ga je obogatila i skupina mladih gitarista predvođena Franom Colnagom.

Virtualne gošće Sonje Zubović: Irena Matijašević, Darija Žilić, Božica Brkan i Lana Derkač / Screenshot Poezija to go
Skrinšotana s Facebooka iz studija Radija 808 – voditeljica pjesnikinja Sonja Zubović / Screenshot Poezija to go

Ovo je bilo prvo virtualno pjesničko druženje uz podršku Zooma i Radija 808. Razgovor s čitanjem vrlo različitih pjesamauživo su prenošeni na Facebook profilu Poezija to go i You Tube kanalu Sonje Zubović, gdje se, kao i na web stranici medijskog pokrovitelja Radija 101, može vidjeti i naknadno.

Dan ranije proba, provjera veza i Zooma: Božica Brkan sa svojom desnom rukom Ivanom Brezakom Brkanom / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan doma: Poezija to go, idemo izravno iz dnevne sobe i preko Zooma! / Fotografija Miljenko Brezak

Zahvaljujući ideji i odvažnosti Sonje Zubović i njezinim gošćama s geslomsve za poeziju, a na radost zaljubljenika u lijepu riječ, probijen je led u novi, još ne široko prihvaćen medij, pogotovo za poeziju. Ujedno se tim povodom na Faceboku, primjerice uz post Darije Žilić, razvila i zanimljiva diskusija o nastupu (i) umjetnika iz vlastita doma, koji je istovremeno, kako je i rekla pjesnikinja Irena Matijašević, bio i intiman i javan. Unatoč početnoj neupućenosti, nelagodi prema novom mediju i povremenom pucanju veza umalo dvosatno druženje s pjesnicima i pratitelji su ocijenili iznimnim. Poezija to go, go on!

Pripreme za prvo virtualno druženje Poezija to go krenule su još za čvrstih epidemioloških mjera: Sonja Zubović i Božica Brkan početkom svibnja s maskama ispred Knjižnice Knežija / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan sudjelovala je na Druženju pjesnika uživo (i Sonja Zubović, Ružica Cindori, Aleksandra Orlić, Robert Roklicer, Diana Burazer, Darija Žilić, Lada Žigo, Luka Bulić i Miro Gavran) u zagrebačkom kafeu Vinyl 2016. te 2018. na Radiju 808, a na ovome trećem, virtulanom, uz drugo, govorila je o vremenu pandemije Corona 19 iz svog ugla te odgodi različitih kulturnih događaja, primjerice, predstavljanja dogovorenih promocije u Crnoj Gori nove panorame suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu, izboru 40 pjesnika Željke Lovrenčići Božidara Proročića.

Snimanje o snimanju / Fotografija Miljenko Brezak

Zatim je govorila o promjenama u predstavljanju poezije, primjerice u Noći knjige 2020. online te kako su u to vrijeme u izdanju Acumena dovršili za tisak dvije knjige – jedna je Gastrolatrija, nesvakidašnja zbirka po 25 odabranih pjesama o hrani Božice Jelušić i Božice Brkante romana Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan.

Odlična pjesnikinja Darija Žilić je i – zapjevala! / Fotografija Božica Brkan

Govoreći o zagrebačkome potresu spomenula je oštećenja prostorija DHK i književnika Augusta Šenou, koji se predano pomažući poslije potresa 1880. razbolio i umro. Čitala je pjesme ponajviše iz najnovije zbirke Nemoj mi to govoriti, objavljene prošle godine, kojoj je odgođeno nekoliko predstavljanja prošlih mjeseci, te najavljujući novu knjigu: nemoj mi to govoriti, haljina za snove, rukohvat, sneg od belajnkov, vrata se sama raspiraju, vuha, reč kej je ne, najljepše je pisati pjesme, štiklice, reč je moja vrčak.

I javno i intimno: pjesnikinja Irena Matijašević / Fotografija Božica Brkan

Poezija to go projekt je poticanja čitanja poezije, namijenjen mladima i svima koji se tako osjećaju, a pokrenula ga je književnica Sonja Zubovićiz ljubavi prema hrvatskom jeziku pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine i otad bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i popularnosti. Projekt se ostvaruje uz potporu Ministarstva kulture RH. 

Virtualno: pjesnikinja Lana Derkač / Fotografija Božica Brkan

Poezija to go uz internetsku aktivnost organizira i programe druženje s pjesnicima uživo. Na dosadašnjim druženjima svoju poeziju govorili su ugledni hrvatski autori: Enes Kišević, Irena Vrkljan, Andrijana Škunca, Lidija Bajuk, Božica Jelušić, Ljerka Car Matutinović, Enerika Bijač, Tomica Bajsić, Ivana Šojat, Sonja Manojlović, Borben Vladović, Darija Žilić, Diana Burazer, Ružica Cindori, Davor Šalat, Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Monika Herceg, Dorta Jagić, Ivan Babić, Božidar Brezinčak Bagola, Ana Horvat, Ivan Herceg, Ivan Šamija, Miroslav Kirin, Lada Žigo, Zvjezdana Jembrih, Aleksandra Orlić, Evelina Rudan, Krešimir Bagić, Sanja Lovrenčić, Vanda Mikšić, Livija Reškovac, Stanka Đurić, Kemal Mujičić Artman, Vlasta Vrandečić Lebarić, Ludwig Bauer, Lidija Dujić,  Sonja Zubović, Robert Roklicer i mnogi drugi. 

Strpljiv i profesionalan Gordan Antić s Radija 808 pozdravlja poslije odrađene probe, kad se još nije znalo da će stvarno prvo virualno druženje biti odlično i sudionicima i gledateljima-slušateljima / Fotografija Božica Brkan

20200522

Poezija to go ili Sonja Zubović go, go! – Umjesto kave 30. siječnja 2018.

Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020.

Sudeći prema središnjim informativnim emisijama nacionalnih televizija cijela Hrvatska u niskom startu čeka da u ponedjeljak posjeda na capuccino i machiato, kratak ili dugi, s hladnim ili toplim mlijekom ili bez njega, s ovakvim ili onakvim dodacima… I ja sam već danas pitala priprema li naš Vivas bar na jarunskom placu aparate za kavu, sve s mišlju kako će se valjda naći koje mjesto, bilo vani bilo unutra, ma makar i u prostoru za pušače, neću biti izbirljiva. Zapravo, moram nazvati prijateljicu. Ona mi, naši razgovori zapravo, nedostaju više od same kave. Kava nam je samo metafora, cilj. Idemo li prije u šetnju, možda navratimo i Medi. Izostane li kiša, bude li toplije negoli na moru, kako najavljuju, možda pootvaraju i krov. A možda bude koje slobodno mjesto za nas i uz jezero…  I ne sjećam se kad smo bili na kavi, možda 22. veljače? Fotkali smo se u zimskoj jakni s kapuljačom.  

Kava je Hrvatima doživljaj! / Fotografija Franck & 404

Baš mi je ko kec na desetku sjela subotnja objava o svibanjskom istraživanju agencije Hendala i Francka o tome kako Hrvati jedva čekaju ponovno otvaranje kafića i terasa.

Kažu kako je izvanredna situacija u zemlji donijela mnoge promjene, ali i da se ljubav prema omiljenom crnom napitku nije se promijenila. (…) Epidemija koronavirusa negativno je utjecala na značajan broj građana (87%), ponajviše na stanovnike Dalmacije, ali i na njihov emotivni život, pa tako većina u posljednjim mjesecima od kada traje epidemija zbog novonastale situacije osjeća nezadovoljstvo (53%) te ljutnju (29%) i žalost (29%). 

Miriše kao duša... / Fotografija Franck & 404
Miriše kao duša… / Fotografija Franck & 404

Zanimljivo je da čak 34 posto građana, ponajprije muškarci, navodi da su epidemija i restrikcije koje su došle s njom izazvali dosadu u njihovom svakodnevnom životu, dok se 28 posto osjećalo usamljeno, ali i tužno, što posebno ističu žene. S druge strane, oko trećine građana (34%) nastoji zadržati pozitivan stav i gaje nadu da će se život brzo vratiti u normalu. Ističu da im najviše nedostaje druženje s dragim ljudima (78%), izleti i putovanja (48%) te ispijanje kave u kafićima (44%). 

Da Hrvati s veseljem iščekuju ponovno otvaranje kafića i terasa, govori podatak da će ih 47 posto već u prvom tjednu otvaranja posjetiti kafić kako bi popili svoju omiljenu kavu, dok trećina (32%) navodi kako će ipak pričekati s odlaskom dok se situacija ne stabilizira. Kada se otvore, u kafićima će se najviše pripremati kava. Naime, napitak koji će većina (71%) prvo naručiti bit će upravo kava, a 57 posto njih voljelo bi ju popiti s prijateljima te s partnerom ili partnericom (32%), naravno uz strogo pridržavanje mjera i uputa Stožera. Ispijanju kave u kafićima vesele se stanovnici svih regija Hrvatske, a posebice stanovnici Dalmacije. 

Kriza izazvana koronavirusom nije imala značajnog utjecaja na navike 63 posto hrvatskih građana kada su rituali ispijanja kave u pitanju, o čemu svjedoči podatak da će 66 posto građana, koji inače imaju naviku posjećivanja kafića, nastaviti s tom navikom u podjednakoj mjeri kao i prije epidemije. Tijekom restrikcija za 47 posto ljubitelja kave promijenilo se samo mjesto ispijanja kave. 

Iz Franka ističu: „Ova situacija nas je naučila mnogočemu, a ono najbitnije je da budemo jedni uz druge. Zadnja istraživanja pokazuju da se kava pije u gotovo svim prilikama, a na nama je da to i omogućimo, naravno uz sve mjere opreza. Svakodnevno radimo na tome da olakšamo novonastale okolnosti našim kupcima i potrošačima pa smo osigurali kavu za van na dodatnim lokacijama, a sada kada se ugostiteljstvo pokreće imamo sve spremne kapacitete za podršku ugostiteljima.“ 

Ranije Hendalovo istraživanje, u suradnji također s Franckom, iz listopada 2019. pokazalo je da je Hrvatska zaista zemlja kavopija te je idemo na kavu i dalje daleko najčešći (87,5%) poziv na druženje u Hrvata. 

Najpopularnije vrste kave su mljevena (turska) kava i espresso u kafiću koje pije gotovo 70 posto ispitanih građana, a kada se spomene kava 28 posto građana kao prvu asocijaciju navodi jutro, 16 posto buđenje, 15 posto miris, dok 14 posto njih spominje Franck.

Kava se ispijala i za vrijeme epidemije, samo su privremeno zamijenjena mjesta ispijanja / Fotografija Franck & 404

Upravo Franck. kao vodeća hrvatska kompanija u proizvodnji kave, ima spremne sve kapacitete poput servisnog centra, brojnih profesionalnih aparata i opreme za ugostitelje, dostave te edukacije ugostitelja, a pripreme na terenu su u punom jeku kako bi svojim partnerima pružio punu podršku u narednom periodu kada, s ublažavanjem epidemioloških mjera, dolazi do reaktivacije ugostiteljstva. 

Podsjećam i kako su tijekom posebnim mjera potkraj travnja na više od 1000. mjesta osigurali dodatne aparate za svoju kavu za van, ali i čaj i druge napitke.

Kako god, idemo na kavu!

20200509 

Franck kava za van na više od 1000 mjesta po Hrvatskoj