Lada Žigo Španić u Republici o zbirci Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.

Naslovnica najnovije Republike

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.

Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.

Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.

Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.

Duplerica ili odličan tekst Lade Žigo Španić o zbirci Gastrolatrija

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:

„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:

“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.

Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

20210607

Šenoina zlatarova zlata – Umjesto kave 15. studenoga 2018.

Dok slušam budalaše koji nas sramote gore s brda naklapajući o marakešima i bogtepitajčemu – (m(a)rš!) – a  o ljudskim sudbinama, ne mogu ne pomisliti na Šenoe: koliko bismo samo mi Zagrepčani, i mi dojdeki dakako, bili siromašniji da se ta obitelj – pohrvaćenoga biskupskoga sladopeka Vjekoslava, književnika Augusta, Slave, Milana i Branka, Zdenka i Marijei drugih – nije dotepla u majušni provincijski Agram?

Za rođendan ovjenčan Šenoa 15. studenoga 2018. u svojoj Staroj Vlaškoj / Fotografija Miljenko Brezak
Za rođendan ovjenčan Šenoa 15. studenoga 2018. u svojoj Staroj Vlaškoj / Fotografija Miljenko Brezak

K und K i Europska unija, jednu skri – drugu pokaži. Bi li itko od aktualnih gradskih i hrvatskih tobože javnih radnika poput Augusta Šenoe u procjeni šteta od potresa u gradu uložio zdravlje i zapravo život u rad za javni interes, interes običnih ljudi? Drma se, ruši se oko nas, haje li itko?

Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak
Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba Nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu, 14. studenoga 2018. navratismo u Kuću Šenoa, gore u Mallinovoj, nazdraviti rođendanu književnika Augusta. Podsjećam: Dani Augusta Šenoe traju mjesec dana. Što od toga Grad, Turistička zajednica i ini nismo napravili povod za stvarno slavlje, pa i za potencijalno zainteresirane, ne samo turiste koncentrirane za foodstreetodnosno kobasice i kuhano vino te blješteće lampice, da stvarno dođu k nama? Iz pečujskog kluba Augusta Šenoe – ondje je 11-godišnji August zakratko išao u školu! – gospoda su došla u Zagreb samo zbog svoga pisca!

Dobrodošlica Jasmine Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Dobrodošlica Jasmine Reis / Fotografija Miljenko Brezak

Zamišljam to kao skromno, a (po običaju!) tako lijepo sinoćnje druženje, ovaj put  uz premijeru izuzetno zanimljivog dokumentarca Šenoino doba Nane Šojlev (na HTV1 na programu u subotu!) u kojem govore Jasmina Reis, Stjepan Damjanović, Vinko Brešić, Julijana Matanović, Marijan Lipovac, Katja Matković Mikulčić i Dalibor Brozović. Tonko Maroević otvorio je prigodnu izložbu dječačkih Šenoinih crteža i silueta. Dvojica akademika, nešto književnika i pisaca, nešto novinara, mnogo kreativaca i poštovalaca autora Zlatarova zlatai drugih Augustovih tekstova. Bez posvuduša svih rodova.

Šenoa u filmu kao iz svojih mladalačkih silueta / Fotografija Miljenko Brezak
Iz gledališta – Šenoa u filmu kao iz svojih mladalačkih silueta / Fotografija Miljenko Brezak

Kao iz Šenoinih romana 19. stoljeća: Magdini paprenjaci i Zlatarovo zlato / Fotografija Miljenko Brezak
Kao iz Šenoinih romana 19. stoljeća: Magdini paprenjaci i Zlatarovo zlato / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko truda i koliko osjećaja u tijesnim sobama kuće koja je sve samo nije muzej. Vrijedno doživljaja i vremena. Nek nama (i njima!) August uz starinske paprenjake i Zlatarovo zlato, novobrendirano vino iz srca Zagreba ponovno, i nakon više od stotinu godina, uvjerljivo govori: Dozvolite da Vam se predstavim – ja sam zagrebački sin!

Susret kolegica sa zagrebačkog Filozofskog: Božica Brkan i Inja Svetl / Fotografija Miljenko Brezak
Susret kolegica sa zagrebačkog Filozofskog: Božica Brkan i Inja Svetl / Fotografija Miljenko Brezak

Do idućeg susreta u Kući Šenoa: Božica brkan, Milka Bunjevac i Anamaria Šmajdar / Fotografija Miljenko Brezak
Do idućeg susreta u Kući Šenoa: ispred starim Zagrebom oslikanoga zida Božica Brkan, Milka Bunjevac i Anamaria Šnajdar / Fotografija Miljenko Brezak

20181115 

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/u-gostima-kod-senoe-ili-senoa-nas-veze-i-spaja-umjesto-kave-15-veljace-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zagrebackim-adventskim-slasticama-u-klovicevim-dvorima/

https://www.bozicabrkan.com/senoa-i-stap-grofa-janka-draskovica-umjesto-kave-14-prosinca-2017/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=80619