U Gradskoj knjižnici Dugo Selo u petak 20. travnja 2018. predstavljena je 66. knjiga njezine Biblioteke Terra sancti Martini Po mojem bregu kajkavske reči zvoniju Želimira Novaka Ostrnjanskoga. Uz nakladnika i urednika Predraga Topića i autora te gradonačelnika Nenada Paniana koji je čitao odlomak, imala sam priliku reći koju o tome izdanju, u kojem je objavljen kao pogovor i moj tekst Želimir Novak Ostrnjanski u prvom licu, koji prenosim kao poticaj za čitanje ove knjige.

Stvarno me je iznenadio kao jedan od interpretatora mojih pjesama na dugoselskom predstavljanju mojih knjiga u Dugom Selu. Uslijedilo je to na poziv pošto su moju molitvu iz Vetrenice ili obiteljske arheologije, zgužvanu od nošenja po džepovima, kopiranu, skretanu, na radost svakoga tko je htio čuti, već molili po kafićima kao anonimnu narodnu. Oduševio me toliko da sam ga poslije posvuda vukla po promocijama i pjesničkih i proznih svojih knjiga, od Pevcova koraka ili kajkavskoga osebuška za EU i Kajkavske čitanke Božice Brkan do romana Ledine, kao izvornoga govornika. A jezičnu mu je potporu dala punica Barica Minčir, majka moje seke Jagice, udate Novak, i kći sestre moje bake! Bake su odavno pokojne, a on, Želimir Novak, njihov bi starinski jezik maestralno oživio u ma kojem tekstu koji bih mu podastrla. Uz to, uvijek bi ih nekoliko imao i u zalihi, odlično osluškujući bilo publike. Svako malo doznavala bih kako je netko negdje kamo ja ni u snu ne bih dospojela čuo neku moju pjesmu zahvaljujući – narodnom recitatoru.

Talent i strast da govori pred publikom zaslužuju da im se uzvrati i da ih se osvijetli. Sredinom pedesetih osnovac u Ostrni i u Dugom Selu redovito je recitirao na školskim predstavama. Prisjeća se: A i vu selu je navek bile te selske družin, gde sem se prikrpal ili su me i pozvati znali. Uvježbao bi ples, skeč i nastupao bi na prectavama na seoskim zabavama. Nestašan, igrajući nogomet slomio je nogu i betežal cijelu godinu što mu je odredilo život, jer je okasnivši za upis u školu te 1963. jedva uspio upisati zanat za drejera, kovinotokara, u Školi učenika u privredi u Sesvetama. Tu ga je uočio razrednik Franić i davao mu priliku i za recitiranje, osobito Krležinih Balada Petrice Kerempuha. predstavio se njima i tada slavnome gostu, glumcu Mladenu Šermentu. Čak i na audiciji u kazalištu Gavella! Za glumca akademiju nije završio jer je što prije morao stati na vlastite noge, počeo raditi, školovati se uz rad, postao i privatnik, zasnovao obitelj…

Kao recitator i glumac amater vrlo je uspješno nastupao s KUD-ovima (Prigorec iz Sesvetskoga Kraljevca, Preporod iz Dugoga Sela itd.), neke je i vodio, a ni martinskoga krštenja mošta na Martin bregu nema bez njega!

Pomišljala sam da mu napišem i monodramu, stvarno bi je mogao iznijeti, ali još nisam dospjela do drame za odrasle na svome zavičajnom idiomu kajkavskoga. Kadli, prošloga ljeta pošalje Želimir Novak poprilično teksta. Vlastitoga! I tako doznah da mu je dosadilo neprestano govoriti tuđe tekstove, ma i kajkavske, bio to Krleža ili Brkanova, pa je napisao da ima svoje, svoj tekst, ali i da bi to rado stavio u knjigu.

I krenem ja mudrovati i zanovijetati kako to već čine ljudi od teksta i knjige, o konceptu, sadržaju, dizajnu, izdavaču… Hoće li imati ilustracija, rječnik? Ukratko, krenula sam čovjeka gnjaviti kao da hoće objaviti umjetničko djelo a ne nepretenciozno prisjećanje na zanimljivosti iz vlastite biografije, kojem su nadahnuće knjige Ostrnjanski ferkeltneri Stjepana Berteka, pa i neke moje. Čak sam se i iznervirala što Novak ima pisati o malom pelinčeku, ako sam ja već pisala o musoliniju, kojega je ne jednom javno čitao!? No, osvojio me je ponajprije svojim ostrovečkim, ostrnjanskim zavičajnim govorom, koji se umnogome razlikuje od moje jokešinske kekavice i koji njegovu tekstu daje osobitu aromu i samo napisan, a kamoli kad ga autor bude izgovorio. I sam o njemu govori kao šalnome, jer se z ovu pisaniju same zabavlam, a želi knjigu da bude čitliva a ne samo pišliva. Govori: Naj bu zapisane zanavek i da se nigdar ne pozabi. A takvu se, meni osobito blisku stavu o građi i vlastitoj krhkoj građi, valja diviti, jer zahtijeva i vrijeme, i upornosti i mnogo ljubavi.

Nema rečenice u Novakovu tekstu iz koje to ne osvaja. Ta tko nije u svom djetinjstvu i mladosti u drugoj polovici prošloga stoljeća imao sajam i sajmeni dan, mačkare, dućan odnosno štacun (Francov!), željezničku postaju, vatrogasnicu i vatrogasce, vaktarnicu, prvu loptu ili bebu, nezaboravnu životinju (konj Zelenko, krava Milava), zdenec ili zdenček, lascivne poljoprivredne poslove (vršaji i kupanje)…? Tko nema priču kao što Novak ima o ocu koji je zbog onomatopeje žaba kvrrc zauvijek ostao Kvrcom, a dječaka Želimira navčili su kej sem jocu popeval: Stari Kvrca niš ne prca, mladi Kvrca se poprca.

Piše i o podrijetlu imena svoje Ostrne (nastalo od strni, ideme ob strni), gdje je prehodil i z ritjum štambile vu prašine delal i pregovoril. Čak i sebe naziva Želimirom Novakom Ostrnjanskim! U cjelini Mamin fertun piše: Negda je Mala Ostrna živela dosti za se, nesu se z nikem šteli baš mešati. Jeli zbog grunta, da vu vekše vrpe ostane ili kak drugač al su se rajši čak i mej sobum ženili. Valda da im teri drugi nebi partiju pokvaril. Veliju stareši ludi, čak i v drugem kolenu. Moguče zate, da se grunt nebi fest rastepal, ma to opče ne za poveruvati. A dece je navek bile pune, pak gda su se zadruge pričele rastepati, ne bile sejene. Pune dece i sakomu dopane samer falačec, od teroga ne moči živeti. Pak su pametnejši se podelili al su ostali skup zemlu obdelavati i z jenoga kotla jesti. Same tak se mogle nekak, naprve, da se glad ne dogodi a i da se kej, kak prišpara za nove blašče kupiti il kakov drugi trošek, za deklu v zamuš dati, za osebek. Uz to se prisjeća i kako im je mama, kuhajući, davala isprobavati je li nešto dovoljno slano ili slatko te kako bi se za melšpajz takaj nekej napravilo, morti kakov šmarglin, šnenokli, palačinke, knedlini.      

U ribičkoj cjelini opisuje kako su u toj njegovoj davnoj Ostrni rasli bez brige i pameti i uzbudljive školske dane kad su u prvi razred krenuli s pločicum i kamencem pa bi stariji dečki mlađima obrisali zadaće a vučitel veruval ili ne, zadao da im redari podijele bolne packe. Pogotovo vrlo nestašnome Želimiru koji je znanje imao super pet, a vladanje jedan, pa i danas jadikuje: Joj, da sem bar znal za „hrabri telefon“? No i odrastao, na drugome mjestu napisat će: Letel sem kej ajngel, opal sem kej vrak… Uopće, komparatistički gleda na svijet, na ono nekad i ovo sad, nalazimo u detaljima – ne kaže se uzalud: vrag je u detalju – kad primjerice o Purgeru Gogi piše kako je njih sve, osim Goge, doma porodila babica Bačujka, a:
Denes pak, troje dece, istoga čače i matere su saki z drugoga dela Zagreba. Kak da je saki z drugoga sela. Jen se rodil v Petrove, drugi na Svetomu duvu a trejte dete, mi se vidi, deklica, na putu do bolnice. Je, je v kole od Prve pomoći, baš na one nosila, kej jesu za betežnoga nositi. A glavna babica je bil šofer Joške. Pokle sem imel priliku negde čuti da je on svojum ženum i na krstu to dete držal. Jedino neznam kej tomu detetu piše v knige, de je rojene. Jel, kak je bile, negde na ceste v Sesveta, jel Zagrebačka Zajčeva, de su v to vreme vozili žene na porod. No, sekak, je smešne, troje brače, saki z druge atrese. Jen z Črnomerca, drugi z Medveščaka a trejto dete z Maksimira. Dej sad ti to razmi i dece prenesi, kak je to moguče. Brača jesu a ipak saki z drugoga sela. Jedina je sreča, kej se imaju rada, kej su z jenoga sela i z jene iže. Brača. Po mleku, kej su ga skup pili, su brača.

Možda i najupečaljivija cjelina meni je Riba ribi grize rep, koju Novak kao jedini ribič teri nigdar ne laže kao svojevrsni bistro posvećuje u sjećanje pokojnom bratu Goranu, Gogi, meštru i pajdašu u ribičiji na Bajeru Ciglana, dugoselskome političkom pecanju, ribolovu z bačve…, ali i u pečenju šarana na rašljama ili kuhanju fiš paprikaša. Čak su i nas nevježe Novaki, makar tekstualno, poučili kako treba ribicu pomale snubiti, hititi male beloga kruva ili šrota, kej bi došla na udicu te vabiti ribicu, ne smeti žabe z pračkum gađati. Otkrio mi je Želimir također i kako alat je važen samo da bi se dečki med sobum falili, čiji je skupleši i kuliko košta a rib se je najviše najel dok je na Ringolu, još kak dečec, z leskovim prutom i špenadlinem na špage, vadil cvergline kej pivska flaša, šlaprake i crvenperke da su dve bile dosti za obed. Obnovila sam i neveliko znanje iz vlastita djetinjstva o kederima, ščukama, cverglinima, šlaprakima i crvenperkama, poštenim babuščerima, šaranima bez ljuske i luskašu vretencu z bajerov gde se zemla za cigel.

Čitam pomno, bilježim zanimljive posve mi nove stare riječi i uživam u malenim stvarima koje je Želimir Novak nakanio podijeliti s nama, a pogotovo pomislivši tko će sve uživati kada to bude oblikovano, zaokruženo i otisnuto, a ponekad i javno izgovoreno. Nije ovdje riječ o književnosti, ali o bitnim zapisima i povijesnoj memoriji – mjestima i ljudima, događajima i, osobito jeziku koji nestaje. Želimir Novak neka zna: to njegovo katkad vrlo sentimentalno i intimno bogatstvo više ne pripada samo njemu nego, otkad ga je s nama podijelio, i svima kojima je do toga stalo. Čak i onima koji se prave ravnodušnima, jer neće više moći ostati takvima/ravnodušnima.

Upravo stoga, valja podsjetiti i na rijetko usporediv dugogodišnji trud, ideju i upornost da se takva zavičajna građa uknjižena sačuva Gradskoj knjižnici Dugo Selo odnosno zahvaliti njezinim ravnateljima Aleksandru Antoloviću i Predragu Topiću.

20170824 – 20180112 – 20180114 – 20180115 – 20180120 – 20180121 – 20180122 – 20180203 – 20180204 – 20180420