Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kakav je svijet, čovjek katkad najradije ne bi ni provirio na vrata, a kamoli izišao van. Još i otišao u Sisak, gdje vas i promet izmuštra jer baš preuređuju most. Ali pozvao vas Siniša Matasović, onaj koji i sam napisa kako Sisak seuspješno pretvara da spava. Sve sam očekivala, ali da bi u subotu navečer na i inače dobro posjećenu Stihovnicu – žao mi k’o cucku što i ja nisam uknjižena u Stihovnicu što je baš predstavljaju po cijeloj Hrvatskoj – što je organiziraju u Matičinu ogranku došlo toliko ljudi i to ne samo Siščana, nego i Zagrepčana, Dugoselaca, Virovitičana i što ti ja znam…
Gospođa Katica Majcen i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A i, tvrde, oborismo rekord po trajanju. Krenuli smo zguza, s pitanjima i milom konstatacijom gospođe Katice Majcen, rođene Voloderke, kako joj je moja Ledina najbolja knjiga koju je pročitala i kako žali što joj je mama umrla a da je pročitala nije. Više se i ne sjećam zašto smo zabrazdili o pitanja o svemu i svačemu. Pa sam onda čitala ja, pa mi oni uzvratiše svojim pjesmama, pa sam opet čitala ja. Između toga pauza s pićem i cigaretom za pušače, a, osim ćevapima, završilo je – a čime drugim – Sinišinim haiku na Fejsu:
Božica Brkan
Otkačena u Sisku
Samo na vodi
Siniša, Siniša! Dok su nagađali što mi je bilo u bočici, pomišljajući čak i na rakiju, ja sam se vadila svojim tekućim naslovima poput Vermuta, Musolinija. I lajkala, šerala i svojoj ženskoj, šnajderskoj Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. iz Siska ponijela suvenirsku mušku stihovanu protutežu Sanje Domenuš, koja, tvrdi, pjesnikuje tek 11 mjeseci:
Sanja Domenuš čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Tko se ne sjeća čovjeka
Koji je radio na visokim
Pećima u željezari?
Njegovih umornih koraka
Hodanja satima na posao
I Isto toliko s posla
Sa štrucom kruha
Pod rukom da prehrani svoju obitelj
Tko ga se sjeća?
Došao je sa sela
Na zaprežnim kolima
Pun vjere u bolju budućnost
Fotografirali su ga za novine
Osvanuo je na naslovnici na kojoj se
Debeli političar s njim rukuje
Pazeći da ne zaprlja svoje novo odijelo
Jer Radničke ruke su prljave
Jer Radničke ruke su previše poštene
Tko ga se sjeća?
Stihovnica u Sisku 14. travnja 2018: Sanja Domenuš, Salih Kulović, Bernarda Kermend, Željko Maljevac, Milan Bradarić, Marijana Petrović Mikulić, Branko Tompić, Mira Jungić, Maja Gregl, Ivan Novak. Matea Andrić, Katica Majcen, Božica Brkan, Siniša Matasović… / Fotografija Miljenko Brezak
U najavi na svojem fejsu Božica Brkan poslije snimanja emisije je napisala:
Prijedlog za slušanje! U emisiji “Na kraju tjedna” na Trećem Hrvatskoga radija u subotu, 7. travnja 2018. u 11,15 sati imam čast gostovati kod stvarno maštovitoga i ambicioznoga kolege Tomislava Šovagovića (tonski snimatelj Jurica Novosel, urednica Nevenka Dujmović). A teme? A što nisu!? Književnost, novinarstvo, Kolumbija, kajkavski, nadahnuće, natječaji… sve do ljubića i ljubavi. Jamčim jedino: zanimljivo! A poslije, molim, da parafraziram Tadijanovićevu “Da sam ja učiteljica” – uzmogne li, neka svatko javi što je čuo…
Uvod pjesnika i izdavača u knjigu Encuentros. Poesía Croata Contemporánea. Bogota: Editorial Escarabajo, 123 str.; izabrala i prevela Željka Lovrenčić.
S velikim zadovoljstvom zamjećujemo da se na španjolskome jeziku pojavila knjiga Encuentros – poesía croata contemporánea (Susreti – suvremena hrvatska poezija), izbor pjesama nekolicine najistaknutijih hrvatskih pjesnika. Izbor i prijevod potpisuje istaknuta hrvatska književnica, esejistica, prevoditeljica i istraživačicaŽeljka Lovrenčić koju sam imao zadovoljstvo upoznati u Santiagu, u okviru svog projekta U potrazi za pjesnicima, zahvaljujući čileanskom pjesniku Teodoru Elssaki.
Taj mi je projekt otvorio čarobna vrata Iberoameričke zaklade u koju sam došao jedne večeri u društvu nekolicine čileanskih pjesnika. U njoj su hrvatski pjesnici Boris Domagoj Biletić i Mladen Machiedo čitali svoje pjesme na hrvatskome, a Željka u svome prijevodu na španjolski. Premda sam bio zadivljen poezijom koju sam čuo, nikada mi ne bi palo napamet da ćemo nakon pet godina u Kolumbiji, u Bogoti, u Nakladi Skarabej (Editorial Escarabajo) objaviti isto takvo blago kao što je bilo ono koje sam slušao one noći. (Sve to zahvaljujući neumornom Željkinom radu i njenome promicanju poezije svoje zemlje na drugim područjima).
Eduardo Bechara Navratilova s knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čitati stranice ove knjige isto je kao nalaziti se u brodu koji se ljulja na valovima Jadranskoga mora jedne večeri dok je obzorje narančaste boje, staviti na leđa bocu, pričvrstiti utege za balast oko pojasa, metnuti u usta regulator zraka i baciti se na leđa u vodu, u potragu za tim blagom. Ne radi se o kovčežiću punom dragulja, ukrašenom dragim kamenjem koji je neki ronilac ukrao na nekom području u Novome svijetu; radi se o čistoj fauni.
Uroniti poput ronilaca u to more znači ući u svijet gdje ćemo pronaći blistave koralje, dom nekih morskih bića koja nam u dubinama pokazuju svoj svijet. O tome pjeva Drago Štambuk u svojoj pjesmi Spalatum dok spominje Split i njegovu Dioklecijanovu palaču, smještene nasuprot Jadranskog mora.
Ivan Babić nam pak govori o bojama…
Svaki pjesnik priča neku svoju priču, sabire neke životne događaje zbog kojih ljudi uranjaju u situacije iz kojih teško pronalaze izlaz. Čini se da Boris Domagoj Biletić razmišlja o samome sebi, o nekoj dragoj ženi i onome što ga okružuje.
Tomislav Marijan Bilosnić, spominjući Afriku u pjesmi Crnac u kapi rose, nastavlja pričati o istome moru, odnosno mjestu iz kojega potječu sva bića s ovoga svijeta.
Neda Miranda Blažević-Krietzman u pjesmi Tajno blago pjeva o blagu koje pronalazi u svome moru.
Dok upoznajemo more ovih pjesnika, također možemo baciti pogled na ono što ih okružuje i zaključiti da smo, kao što je rekao Borges, usprkos daljini koja nas dijeli, ipak svi jednaki. Smrt, ljubav, vrijeme, osnovne su teme kojima se bave ljudi na bilo kojoj strani svijeta, koliko god različiti bili. Božica Brkan nam to jasno daje do znanja u pjesmi Vermut. Isto je razvidno u pjesmi Dunje Detoni-Dujmić naslovljenoj Bez pretjerivanja, molim.
Kod Nikole Đuretića na vidljiv način pronalazimo vezanost uz prolaznost vremena. Na kraju nam ostaju lijepa iskustva dok se ona druga brišu premda se i ono dobro u konačnici pretvara u opalo lišće.
Ernest Fišer u svojoj pjesmi Vrijeme buduće ili vrijeme ničije spominje upravo uspomene, sada pretvorene u opalo lišće. O vremenu govori i u pjesmi Misterij šutnje.
Slavko Jedričko ide još dalje. Govori o ciklusima koji vladaju u prirodi i posljedicama koje njihovo ponavljanje ostavlja na nas.
Tomislav Milohanić nam u pjesmi Ogrebotina iznutra, izvana ukazuje na dvojnost vanjskoga i unutarnjeg, na rane koje se zacijele na koži, ali ipak ostaju u našoj duši.
Luko Paljetak kreće istim putem u pjesmi 3 kad govori o mladosti i o tome kako sve gubi svoj sjaj.
Božica Brkan i Željka Lovrenčić s knjigom po povratku u Hrvatsku iz Kolumbije / Fotografija Miljenko Brezak
Kao u svim slikama koje pokušavaju oponašati stvarnost, tako i kod svakog od zastupljenih pjesnika otkrivamo njegove težnje i boli. Težnje i boli, koje nam, čini se, pomažu u pronalaženju sebe samih.
Ovo je, dakle, mali prikaz jednoga mora koje se preko svih svjetskih voda povezuje s našim. Ostavljam vas da sami ronite i pronalazite odraze svojih vlastitih blaga.
Prijevod: Željka Lovrenčić
20180404
Tekst je 13. travnja 2018. objavljen u “Hrvatskom slovu” na 22. stranici u rubrici Hrvatska književnost
Božica Brkan uvodno je dotaknula i knjigu prijevoda na španjolski hrvatskih pjesnika radi koje je nedavno uz izbornicu i prevoditeljicu Željku Lovrenčić gostovala i u Kolumbiji / Fotografija Miljenko Brezak
Otkako predstavljam knjige i svoj rad na promocijama, književnim večerima, danima i noćima knjige, neovisno je li to u mojem Društvu hrvatskih književnika na zagrebačkom Trgu bana Jelačića ili u knjižnici u Ogrizovićevoj na Cvjetnom, u staračkom ili seoskome domu kulture, u školi i negdje drugdje, možda na otvorenome uz piljenički mlin gdje se morate nadvikivati s vodom i meljavom; u Hrvatskoj, Australiji ili u Kolumbiji; sluša li nas pet ili petsto ljudi, ravnodušni ili vrlo zainteresirani slušači; jesu li organizatori predani zaljubljenici, matičari ili netko tek da odradi, odlučila sam da svaki put bude – drugačije.
Božica Brkan i Anđelko Ramušćak uz knjigu utisaka Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednom tekstove čita dramska umjetnica Biserka Ipša, drugi put izvorni govornik Želimir Novak, treći put talentirana požeška gimnazijalka Maja Grgić ili kriški dječaci i djevojčice govore napamet. Također jednom govorimo o posljednjem tekstu, a drugi put panoramski, jednom sveučilišni profesor, drugi put ambiciozni amater ili zaljubljenik; jednom samo čitamo pjesme, drugi put prozu, a onda opet koješta ili čak po narudžbi upućenih čitatelja… Katkad smo Đuro Vidmarović i ja te Miljenko Brezak u Misiji Moslavina.
Ukratko, pripravnom na sve želim da i meni bude izazov! S povodom, dakako.
Božica Brkan uz druge čita i “Tu moju kej pesmu” / Fotografija Miljenko Brezak
Sinoć smo predstavljali moje zbirke kratkih priča Umrežena i Život večni u Hrvatskom glazbenom zavodu – najaviše me u tjednom programu! – a domaćini su mi bili članovi Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije predvođeni Anđelkom Ramušćakom. Sastaju se svakoga prvog utorka u mjesecu u podrumu stare hrvatske kulturne institucije. Gosti im nisu samo glazbenici, jer, tvrde, poštovatelji su kulture uopće, a od kolega književnika gostovali su im neki čak i dvaput, Nedjeljko Fabrio primjerice. Iako su napunili dvoranu, žale se kako ih je nekad bilo na stotine, jer svoje su učinile godine a i konkurentske udruge
Dvojba nije mala: što da čitate ljudima koje ne poznajete? Bila sam pripravna na sve, ostavila si natrposječno rezervi i od pripovjedaka i od pjesama. I kako da ne budete zadovoljni, ako vam kažu da neka čitam dok me drži glas!? To nikako ne možete samo odraditi! Zato hvala na i meni lijepome večernjem doživljaju.
Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak
Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!
Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak
A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.
Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko BrezakMarija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak
, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova SergejaEjzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.
Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak
Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.
Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.
Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncuMaje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.
Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
POŽEGA – Predstavljanjem knjige kratkih priča “Umrežena” te kajkavske zbirke “Život večni” književnice Božice Brkan jučer su završeni Dani matice Hrvatske u Požegi, višednevna manifestacija u organizaciji požeškog Ogranka Matice hrvatske. Uz autoricu, o knjigama je na promociji u Gradskoj knjižnici i čitaonici govorio i Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika.
“Osobito mi je drago što ove Dane završavamo s gostovanjem prije svega, jedne sjajne osobe koju sam imala čast upoznati u Požegi prije 21 godinu kao tadašnju urednicu Večernjakovog priloga “Vrt”. Bilo mi je čast raditi s tako vrsnom novinarkom i urednicom od koje sam puno naučila.Večeras smo se okupili kako bi predstavili Božicu kao književnicu,” rekla je uvodno Ljilja Marić, predsjednica požeškog ogranka i nekadašnja autoričina suradnica u Večernjem listu Uz svoj bogati novinarski staž, Božica Brkan poznata je ponajviše kao autorica brojnih, visokonakladnih kuharica, kolumna i blogova koji su joj priskrbili naziv “čuvarica baštine”. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom ali i zavičajnim, kajkavskim, moslavačkom kekavicom. Njena proza i poezija nagrađivane su brojnim nagradama, objavljivane u časopisima i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski i esperanto.Najnovija knjiga kratkih priča “Umrežena”predstavljena je s zbirkom kajkavskih priča “Život večni”.
Božica Brkan je osobena kreativna ličnost u našem književnom i javnom životu, naglasio je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović koji je s jednakom predanošću govorio o obje zbirke “Mi smo jedno vrijeme imali tendenciju da se književno stvaralaštvo na narječjima stavlja u drugi plan kao slijepi kolosijek, kao nešto što je retrogradno, arhivirano i preživjeli te da se svim kapacitetima afirmira ono pisano na standardu. Nakon demokratskih promjena oslobodili smo se tih predrasuda i vraćamo se koliko je moguće u afirmaciji književnog stvaralaštva na sva tri hrvatska narječja – kajkavskom, čakavskom i štokavskom. Brkan je pokazala da se na jednom gotovo izumrlom narječju, idiomu, mogu stvarati književna djela vrlo visoke umjetničke vrijednosti ako zato postoji književni talent,” naglasio je Vidmarović govoreći o zbirci “Život večni”.
Naravno, dodao je, Brkan piše i na standardu i to vrlo dobro i vrlo vješto, u duhu postmodernizma.”U ovoj knjizi Umrežena, koja je rezultat suvremenog doticaja se elektronskim medijima možemo vidjeti novi rječnik koji se bazira na engleskim oblicima, ali ono što je važno to je da su ove dvije knjige, jedna na kajkavskom idiomu, jedna na supermodernom hrvatskom standardu vrlo bliske sadržajem i porukom. Osamljenost, nestajanje, otuđenost kao dio naše samobitnosti i realitet našeg života vidi se i u jednoj i u drugoj knjizi,” rekao je Vidmarović.
“Priče u zbirci “Umrežena”, svaka od njih ima svoju osobnost, svaka šalje duboko egzistencijalna pitanja, a pojedinačne sudbine ove knjige mogu biti svačije. Iz mnogih priča progovara usamljeni čovjek, čitatelj ga prati u svim njegovim svakodnevnim situacija od sjete na prošla vremena do zarobljenosti društvenim mrežama koje su nas uhvatile u mrežu fiktivnih prijateljstava i automatiziranih obrazaca površne komunikacije.Jezična virtuoznost i domišljatost je zadivljujuća, a iz priča se može prije svega iščitati ljubav za riječ uopće,” naglasila je moderatorica predstavljanja profesorica hrvatskog jezika u Katoličkoj gimnaziji Marijana Čorluka koja je ujedno i potpredsjednica požeškog ogranka Matice hrvatske.
“Ove dvije knjige su zapravo trebale biti jedna knjiga, no naprosto sam ih podijelila zbog jezika. Upisivala sam momente iz života, tužne, smiješne, a pisala ih i stoga što naprosto nema mnogo ljudi koji imaju vremena čitati dugačke teme, željela sam nešto zaokruženo ispričati da bi se to potom moglo tako zaokruženo i čitati. Kada govorimo o jeziku, on nije prepreka jer ako pišete iskreno, ako pišete o ljudskim osjećajima o događajima koji unatoč svojoj prirodi ljude uspiju natjerati da ih prežive, onda ćete vjerojatno naići na odjek kod drugih. Zato sam uvjerena da će i kajkavska i štokavska zbirka biti čitane,” rekla je o svojim zbirkama autorica Brkan. Prije promocije u Gradskoj knjižnici i čitaonici, Božica Brkan održala je i predavanje s radionicom na temu “Zavičajna i nacionalna baština u modernoj gastroponudi” u Poljoprivredno-prehrambenoj školi.
Božica Brkan i Željka Lovrenčić iz Kolumbije su se vratile ponosne i vrlo zadovoljne novom panoramom dvanaestoro hrvatskih pjesnika na španjolskom i njezinim odjekom / Fotografija Miljenko Brezak
Kolumbija mi i nije bila na popisu priželjkivanih odredišta sve dok mi književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić nije spomenula kako bi u Bogoti trebala biti objavljena pjesnička panorama nas dvanaestoro hrvatskih pjesnika. I s manje motiva prije nekoliko godina otputile smo se u pjesničkoj trojci u posjet Sydneyu, vrlo nadahnjujućem pjesničkom i uopće mojem putovanju života. Tko se ne bi odazvao pozivu talentirane kolegice, organizatorice, a k tome u cijelome hispanskom svijetu ugledne prevoditeljice i na španjolski i sa španjolskoga, a specijalizirane upravo za Latinsku Ameriku?
Pozivnica za jedno od predstavljanja
K tome – uz to što smo u najnovijem mandatu obje članice Upravnoga odbora DHK – motiv je nedvojben, jer je uz pjesme stvarno dobroga umjetničkog društva – Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka – odabrala i sedam mojih pjesama.
Važnost prijevoda s maloga na velike jezike
Španjolski na žalost ne znam, ali morala ih je stvarno dobro prevesti, jer sam, neovisno o mnogim mjestima gdje sam čitala ili su čitali moju poeziju, prvi put osjetila takav odjek u slušatelja i čitatelja da sam se umalo rasplakala. Željka se šalila kako sam ih opila svojim Vermutom, jednom pjesmom posve nula tri. A uz prijevod čitati vlastite stihove na malenom jeziku, hrvatskome standardu i zavičajnome kajkavskom, naroda koji je deset puta malobrojniji od Kolumbijaca, a i dva-tri puta malobrojniji od same metropole, stvarno je dojmljivo.
Uz španjolski, hrvatska poezija i na hrvatskom, čak i kajkavskom: s predstavljanja
Iskusna kolegica i svjetska putnica i putnica osobito po Srednjoj i Južnoj Americi pripremila me, ali putovanje ocjenjujem iznad svih svojih očekivanja. Unatoč tome što u Kolumbiji nismo susrele niti jednoga Hrvata i što smo stjecajem prilika – jer veleposlanik je u Brasiliji, udaljen šest sati leta – a Kolumbijci uglavnom ništa ili vrlo malo znaju o Hrvatskoj, bile i svojevrsni ambasadori svoje domovine.
U posjetu Sveučilištu Los Andes Božica Brkan, Eduardo Bechara Navratilova, Enrique Winter i Željka Lovrenčić
O gostoljubivoj lijepoj zemlji i hrani dakako da ću pisati, odvojeno, ali ne mogu zaobići kako je to zemlja u kojoj se čita, u kojoj slušatelji slušaju književnike, pitaju ih začudna pitanja, u kojoj su me osobito oduševile knjižare i antikvarijati kafići, baš kakav godinama priželjkujem otvoriti u nekom drugom životu. Za put u Kolumbiju, zemlju do koje, ako ne zabrazdite, doletite u pola dana, a ondje će biti šest sati manje nego u nas, pripremala sam se ne čitanjem zemljopisnih i praktičnih bedekera o koki, zlatu, dragom kamenju i nakitu…, nego Gabriela Garcie Márqueza.
Na tragu nobelovca Gabriela Garcie Márqueza
Nisam stekla dojam na tome putovanju od 3. do 11. ožujka 2018. kako su društveno raslojeni Kolumbijci promišljeni turistički – zanimljivo, azijske kuhinje sam uočila, ali ne i azijske turiste – jer, recimo, baš i nisu osmislili trase putevima svoga slavnog nobelovca – drugi im je pjedsjednik Juan Manuel Santos koji je postigao mir s gerilom nakon više od šest deteljeća borbi – ali su ga stavili na novčanicu od 50.000 kolumbijskih pesosa, ne možete ne pofotkati se pred kafićem što podsjeća na slavan roman 100 godina samoće ili pred centrom s Márquezovim imenom što ga je financirao Meksiko, druga književnikova domovina, u internatu u Zipaqiuri u kojem je živio neko vrijeme ili pred neboderom kolumbijskoga Vjesnika El Tiempa, za koji je novinario.
Autorica i prevoditeljica izbora panorame modernoga hrvatskog pjesništva Željka Lovrenčić i kolumbijski izdavač Eduardo Bechara Navratilova s knjigom / Fotografija Božica Brkan
Za El Tiempo piše i naš kolumbijski izdavač šarmantan, obrazovan i talentirani pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, koji se s hrvatskom poezijom i Željkom Lovrenčić upoznao 2013. u Santiagu de Chileu, kada je onamo također dovela pjesnike Domagoja Biletića i Mladena Machieda da bi predstavili pjesme koje je objavila Iberoamerička Zaklada koju vodi čileanski pjesnik Theodoro Elsacca.
Još jedno čitanje i – razumijevanje pjesnikinje i publike
Bechara Navratilova kao voditelj humanitarnoga projekta U potrazi za pjesnicima našao se ondje krstareći zemljama Latinske Amerike, a susret je 2018. urodio knjigom Encuentros / Poesía croata conteporánea, Selección y traducción Željka Lovrenčić. Knjigu je objavila nakladnička kuća Editorial Escarabajo Eduarda Bechare Navratilove, koji je kao urednik napisao i predgovor Lanzarse al mar de la poesía croata / Baciti se u more hrvatske poezije.
Uz drugo, u njemu ističe izuzetno zadovoljstvo što je u njegovoj zemlji objavljena mala poetska antologija suvremenih hrvatskih pjesnika. Hvala, naše je zadovoljstvo još veće što su nam stihovi objavljeni na svjetskome jeziku koji je, prema govoricima, valjda odmah do engleskoga. Po mojemu, unatoč krizi u ekonomiji i kulturi i ovdje i ondje, itekako je imalo, uvjerena sam i dugoročnoga, smisla malo pjesničko-prevoditeljsko ulaganje Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i nas samih pjesnika, autora i izdavača.
Dio usredotočene i radoznale publike s jednoga od predstavljanja / Fotografija Božica Brkan
Drugi je uvod u knjigu napisala izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, a zanimljivo je kako je knjiga ilustrirana fotografijama pjesničkih rodnih mjesta i svojevrsna razglednica Hrvatske. Kako da vas ne gane kada u dalekoj zemlji na stranome jeziku uočite dijakritičke znake u vlastitu imenu i rodnoga sela, mojega majušnoga Okešinca naime?
Reakcije publike – odlične
Željka je osluškivala reakcije publike na pojedine pjesnike i pjesme. Za nove projekte? Zacijelo, jer se već u travnju, ponovno s književnim razlozima, sprema na Kubu, a dotad mora prionuti prijevodu knjige Ja i moj brat čileanskoga književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha te hrvatskoj čitateljskoj javnosti predstaviti upravo otisnut roman Bunilo poznate kolumbijske književnice Laure Restrepo.
S prvoga predstavljanja u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Baš kako je već objavljeno, poetska zbirka Encuentros / Poesía croata conteporánea izazvala je prilično zanimanje, a predstavljena je na tri mjesta. Dana 8. ožujka Eduardo Bechara, Željka Lovrenčić i Božica Brkan gostovali su u poznatoj knjižari Luvina u središtu Bogote, vlasnika Carlosa Torresa. Vrlo zainteresirana publika slušala je pjesme Božice Brkan na hrvatskome i španjolskome i postavljala pitanja o hrvatskoj poeziji, kulturi te ona općenita o našoj zemlji.
Zadovoljni poslije uspjelog predstavljanja domaćini i gošće: Eduardo Bechara Navratilova, Božica Brkan, Margarita Lozada Vargas, Federico Diaz-Granados i Željka Lovrenčić
Istoga je dana navečer na kultnome mjestu bogotanske kulture, u dvorani srednje škole Colegio Nacional koju su pohađali mnogi kolumbijski književnici i predsjednici Republike, održano drugo predstavljanje koje je vodila pjesnikinja i sveučilišna profesorica Margarita Lozada Vargas. Predstavljeno je svih dvanaestero pjesnika te pročitana po jedna pjesma svakoga od njih, uz popratne fotografije autora.
Željka Lovrenčić – povezuje hrvatsku i hispanske književnosti
Posebno se predstavila Božica Brkan čija je poezija čitana na španjolskome i hrvatskom jeziku. Željka Lovrenčić odgovarala je na pitanja voditeljice vezana uz suvremenu hrvatsku književnost i poeziju. Eduardo Bechara je govorio o svojim utiscima o objavljenoj knjizi i odabranim autorima. Među publikom isticali su se kolumbijski pjesnik i profesor Federico Díaz Granados te čileanski pjesnik i sveučilišni profesor Enrique Winter koji trenutačno radi na poznatome kolumbijskom privatnom sveučilištu Los Andes.
I u Balzacu brojnoj je publici predstavljeno svih dvanaest pjesnika iz knjige
Treće predstavljanje održano je u petak 9. ožujka 2018. pred mnogobrojnom publikom u vrlo posjećenoj knjižari i antikvarijatu Balzac čiji je vlasnik José Barros. O knjizi su govorili Eduardo Bechara i Željka Lovrenčić. Pjesme su na španjolskom čitali Margarita Lozada Vargas i Eduardo Bechara Navratilova, a na hrvatskom Božica Brkan. Eduardo Bechara Navratilova predstavio je također i svoju antologiju 90 patagonijskih pjesnika iz svojega dugogodišnjeg projekta.
Uz drugo, Željka Lovrenčić i ja posjetile smo Sveučilište Los Andes i srednju školu Colegio Nacional te dogovorile daljnju suradnju s kolumbijskim književnicima i mogućnost nastupa na najvećem pjesničkom festivalu u Bogoti, kojemu je glavni organizator pjesnik Federico Díaz Granados.
Već tjednima izgleda kako nam je Istanbulska konvencija nacionalna tema bez premca. Upišete li u tražilicu istanbulska, Google će vam prvom navesti – Istanbulska nevjesta. Čak i danas, kad se Vlada odvažila poslati dokument Saboru na ratifikaciju. Nakon tolikih godina!
Iako gledam sapunicu, neprestano u njoj pronalazeći štogod i od nasilja protiv kojega joj se zalaže imenjakinja konvencija, ne mogu nam se načuditi. Ni uz dodatno tumačenje.
Dragutin Pasarić i Božica Brkan – godine suradnje / Fotografija Miljenko Brezak
Ovo je sigurno moj posljednji cjeloviti zapis s ljubavlju, ali koji ne zaobilazi činjenice, kritiku, pa i preporuku za osmišljavanje novih sadržaja. Pisan je emotivno za turističku priču o našemu kraju, neka moja Ljubav na putu (da se poslužim naslovom knjige našeg Matka Peića) ili Zanos uz staze moslavačke…
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
mi je to sredinom siječnja 2018. u mejlu Dragutin Pasarić, autor uz pdf svoje najnovije knjige Iz kutinske davnine i blizine, za koju smo ga, priznajem, ustrajno nagovarali upravo mi od kojih očekuje da nešto i večeras kažemo, procjenjujući kako je, unatoč tome što je kao urednik i izdavač potpisao brojne knjige, šteta što je zapostavio vlastito autorstvo, što ga nije razvijao koliko bi mogao, a Đuro Vidmarović podsjetio je s osobitim žalom i na neostvaren moslavački leksikon – a koji smo također u njoj zabilježeni različitim povodima. Sama, primjerice, na str. 31. za 2011.u tekstu Kutini s polica robne kuće, prisjeća se 1990. i neobičnog i vrlo uspjelog predstavljanja moje prve (!?) knjige gastro-kolumni, tada iz Vjesnika, Enciklopedija špeceraja. Zahvaljujući upravo Pasariću, bila sam tada i prvi put u Kutini.
Dražen Kovačević / Fotografija Miljenko Brezak
Skroman, kakav jest, po mojemu je u knjizi propustio osim uredničke dodati i širu vlastitu biografiju, a ne bi bilo pretenciozno ni kazalo imena, neovisno o tome što se misli kako se većina likova međusobno i osobno poznaje ili se poznavala. Upravo ih je Pasarić, pišući o njima, učinio i vidljivima i prepoznatljivima.
Uz druge, priredbu su pjesmom uresile i Rusalke / Fotografija Miljenko Brezak
U ovoj knjizi ima za svakoga ponešto, pa bi ne samo bila prohodnija, nego dodatak za pronalaženje brojnih osoba i događaja o kojima je Dragutin Pasarić, kao u nekom dnevniku – kronologiji, ne samo svome nego cijeloga kraja, izvještavao unatrag gotovo pola vijeka novinarski, kao lokalni dopisnik i kroničar, svojevrsni lokalni zapisničar, dokazujući da nema malih tema:škrlet i vinske ceste, Voloderna jesen, konjički maraton, biciklističke staze, pčelari, Dan močvara, Lonjsko polje, od Ramsara do Repušnice, Grozdovi i stihovi..
Mladen Mitar odabrao je za knjigu ilustracije Ivana Milata iz zbirke Muzeja Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak
Već nabrajanjem medija Tanjug i Hina, Radio Zagreb i Hrvatski radio, televizija Zagreb i Hrvatska televizija, Vjesnik, Večernji list (i Vrt!) te lokalni otkrivaju tektonske društvene promjene, koje uvodno Matea Jalžečić opisuje kao zavičajnupovijestulokalnimtemama. I tu se pokazuje kako povijest odavno nije pouzdana učiteljica života, barem ne jednoznačna. Obogaćuje time i hrvatski jezik u jednome od njegovih, funkcionalnih stilova – novinarskim.
Rado bih čitala i citateonoga što profesionalno počinje s običnom viješću ili proširenom viješću sa 5W tko, što, kada, kako, zašto… prerastajući samoga sebe, nešto što je pisano na deadline, na rok, i postajući mnogo više od uzgrednih ugodnih ili neugodnih sjećanja, dokument vremena, mnogo više građe.
O zavičajnosti i književnoj strani Pasarićevih kolumni govorila je Katarina Brkić / Fotografija Miljenko Brezak
Važno da se ne zaborave ni ljudi i događaji kad ih se više neće moći sjećati suvremenici. Pretpostavljam da će tako biti i s uzrečicama koje su zahvaljujući Pasariću ušle u svakidašnji govor: npr. voloderska – dok je nas, bit će i volova; nazdravičarska – nek se pije graševina, nek popeva Moslavina, trsno gorje i Lonjsko polje i sl.
Vrlo je važno istaknuti da često Drago Pasarić i sam postaje čovjek-događaj, kao kreator i organizator daje ton, određuje važnost. Spiritus movens (nomen omen est!) – on i izdavačka kuća, u tome usporediv jedino nekad sa Željkom Bajzom za dio Zagorja.
Đuro Vidmarović podsjetio je na mnogo urađenoga, ali od Pasarića poželio i moslavački leksikon / Fotografija Miljenko Brezak
Snalazi se u tome i kao obrazovanjem povjesničar i informirani novinar, ne propuštajući uz ekskluzivan i provjeren podatak ni nadahnute štiklece i cake spajajući rubno u formi danas bloga odnosno nekadašnje kolumne novinarstvo, znanost makar popularnu te književnost.
Koristim priliku da podsjetim na klasičnu definiciju novinske/novinarske kolumne, nazvane prema lat. riječi columna=stup, stupac, stubac, novinarski stubac. U novinarstvu je to tekst pisan često subjektivnim, osobnim stilom, katkad i u ich-formi odnosno prvom licu jednine, obogaćen prepoznatljivim stilom, npr. ironijom i satirom. Pisac kolumne je kolumnist, ne samo novinar, često gost – književnik, stručnjak određenog područja, uglednik. Mnogi poznati književnici karijeru su počeli kao kolumnisti.
Kolumna je obično vrlo popularan i rado čitan tekst. Za razliku od komentara koji je jednokratan, kolumnu karakterizira periodičnost u objavljivanju. Obično je u novinama na stalnom mjestu, prepoznatljiva dizajna te s fotografijom ili karikaturom autora.
Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak
Ne slažem se s tvrdnjom Kolumnist ne može objektivno pružiti osvrt u svojoj kolumni i ona je uvijek subjektivno obojena. Upravo je to vrijednost Pasarićeve knjige. Iako se uvriježeno misli da je kolumna novija vrsta, prvi novinski kolumnist bio je John Hill, koji je 11. ožujka 1751. s dnevnom kolumnom u oglašivačkim novinama London Adviser i književnom glasniku počeo pisati kolumne pod pseudonimom Inspektor (usporedivo s našim Spectatorom Ive Mihovilovića ili Argusom Borisa Jankovića i sl.).
Sličan kolumni je i blog, koji je novije generacije i razvio se na internetu. Uostalom, i ove su Pasarićeve kolumne objavljene od 2010. – 2017. na portalu Turističke zajednice Grada Kutine. Nadam se da neće ostati na izboru kolumni odnosno blogova unatrag osam godina.
Dragutin Pasarić potpisuje knjigu koju je objavila njegova izdavačka kuća nazvana također Spiritus movens / Fotografija Miljenko Brezak
Svojim mi je radom, ako smijem dodati na kraju, Dragutin Pasarić moj moslavački zavičaj proširio vidicima novina, mnogo novih tema, paralela, osoba i događaja i zahvaljujući tome upravo sam mogla bolje pisati i u svojim kolumnama od Enciklopedije špeceraja do knjiga Oblizeki – Moslavina za stolom, Ledina i druge, ali i u novinama Vjesnik, Večernji, Vrt, osobito upravo u reportažama, kolumnama i danas blogovima.
Uvod pjesnika i izdavača u knjigu Encuentros. Poesía Croata Contemporánea. Bogota: Editorial Escarabajo, 123 str.; izabrala i prevela 
