Gle koliki flanci, čudimo se ko budale zagledani u krug oko jedne mlade lipe oko čijega su još vitkoga debla nikle mladice. Znam da ih nitko neće presađivati, prije pokositi, ali imamo sentiš sjećanja kako smo htijući pomladiti i produžiti grabrovu živicu u Širincu, a bilo je toga i stotine metara, nakanili nabaviti flance.
Uz Jarunske flance / Fotografija Božica Brkan
Nije toga bilo ko sad kupiti gdje se sjetiš, a pogotovo ne u Hrvatskim šumama. Ne znam zašto, grab je vjerojatno moje nadraže drvo, i kad je oblikovan u drvo, u grm ili u živicu, i nakanili smo saditi na selu baš ne osobito preštimani grab. Uz Horvaćansku s obje strane upravo nedaleko nas sve se zeleni i razrasta. I moji suprug Miljenko i mama Jelica odoše u Moslavačku goru u potrazi za flancima. I nema ih, nema satima da sam već pomišljala da su se izgubili u gornjim selima.I konačno se vratiše sa sadnicama breza, koje su ondje iskopali – a sve zbog prezimena Brezak i zbog ljepote debla i da mene utješe – a bez i jednog i najmanjega grabrića. Već smo gotovo odustali, kadli smo se spustili u živicu koja se razrasla samo zato što je nismo dirali u nešto što smo zvali Mojom Šumicom – nekoliko grabrića, vrba, javora, pasje ruže… – da bismo nabrali šumskih jagoda. I spustimo pogled na tlo u potrazi za jagodama, a ono – sve sami maleni grabrići. Cijela mala šuma…
Da volim pronalaziti nove načine da od točke A dođem do točke B, poznato je. I da volim prečice, prečace; ne po onoj preko preče, naokolo bliže, nego smislene. Uvijek sam se čudila kako to simetrično i ravno rade nogostupe i pločnike da ih rijetko zaboravljaju pospajati dijagonalama, što se vidi iz kasnije napravljenih divljih staza. Čak i puteve za automobile moraju logično zavijati ako ni zbog čega zbog centripetalnih i centrifugalnih sila.
Ali najviše volim steze i stezičke.
Fotografija Božica Brkan
Čak i blatne, a da ne spominjem one suhe, utabane, tople, ispucane, po kojima se lagano odvaja prašina. Na Jarunu su usporedo s biciklističkom asfaltiranom urbanom stazom šetači utabali jednu, povremeno i dvije do tri usporedbne staze. Praktično, po hladovini. Isprva sam se čudila na zabrane hodanja po travi. Najradije hodam po njima, ako ne travom.
Podsjeća na stazu koja je u mojem djetinjstvu spajala željezničku stanicu Novoselec s Krčima, blatnom ulicom, gdje je naša kuća bila zadnja do polja i gdje je, osobito ljeti, bilo čudesno krivudati ne dužno nego praktično popreko polja kukuruza, pšenice, krumpira, livada, sjenokoša… Sumnjam da ta staza još i postoji. Tko još ide pješice? Tko još ide poprijeko stezama i stezičkama?
Fotografija Božica Brkan
Malo je danas nas uopće koji u glavi imamo osjećaj stajanja golim nogama na golu glatku zemlju. Djeci ne daju da tako očvrsnu tabane prije nego dobiju platfuse i iskroje im uloške i prije negoli se, božesačuvaj, nabodu ili zaraze. Zato su izmislili kojekakve supermoderne materijale da pokriju zemlju i – osjećaj u tabanima i sjećanjima.
Kadli najednom: jedna vrlo mlada mama nosi dijete na leđima i dok se mimoilazimo vidim da je japanke zataknula na djetetova plećica i da stazom hoda bosonoga…
Čitam i u nemoći si mislim svoje o toj groznoj hrvatskoj abecedi i s Agrokorom i Algoritnom te kako će se i kojim još gospodarskim granama – tekstilce sam, recimo, opjevala u Obrubljivanju Veronikina rupca / Muka 2013. – i slovima ona nastaviti, jer abeceda ima još nastavak sve do Ž (iako su neki pristali i na Z).
I ne sluteći da će već dan kasnije u ponedjeljak, 15. svibnja uslijediti Z kao Zvečevo. Danas, u utorak, 16. svibnja na naslovnici Večernjaka ZVEČEVO Slom pred 100. rođendan. Puni su Zvečeva mediji, pa i novinar godine Zoran Šprajc za RTL Direkt najavljuje propast od A do Z: Agrokor, Algoritam, Zvečevo. Nadam se da je moja grozna hrvatska abeceda, iako necitirana, nekom bila makar kratkotrajno fejs-nadahnuće.
Mogla bih samo citirati Franju Gregurića, nekadašnjega predsjednika Vlade RH iz današnjega Jutarnjeg lista o tome kako u Zagrebu je između Savske i Žitnjaka ostala samo Elka, tvrtka koja 90 godina kontinuirano radi i proizvodi. Nema kemijske industrije, tekstilne, industrije obuće, metalne industrije… Vrijeme je da ponovno razmišljamo o reindustrijalizaciji.
Da ne izazovem vraga, do 100. rođendana ima još vremena.
Dosadno mi je i govoriti, a kamoli više pisati o cijenama koje završavaju sa 0,99. Što nisu rekli da će to zabraniti? Pišem ponovno. Nisam vidjela neku akciju, reklamu i slično, nego račun jedne velike trgovačke kuće na kojem od petnaestak artikala svima – s izuzetkom tikvica sa 5,49! – cijene završavaju sa 0,99, bili posrijedi papirnati ručnici (6,99), jabuka Granny Smith (9,99), mrkva (5,99), poriluk (8,99), kelj (10,99), rajčica grapolo (9,99), tekući sapun Dove Silk (16,99) i tako redom. To na veliku količinu i na gotovinu ima smisla, zaključak je naše kućne rasprave, ali dalje… Čovjek bi pomislio da im je strgana, pokvarena nula, tj. 0.
P.S. Pogledam jučer, opet nešto slično. Ili su oni munjeni ili ja stalno kupujem isto kod istih. Nešto se tu mora mijenjati. Ako oni neće, onda moram ja!
Nemam običaj najavljivati nešto, osim kad je stvarno korisno i zanimljivo, kreativno i poticajno te besplatno, nasuprot zatvorenim knjižarama, minusima i potencijalnim preuzimanjima Algoritma.
A takvim mi se čini predavanje Irene Krčelić Pisanje je rad: od pisaćeg stroja do digitalnog izdavaštva što ga Centar za ženske studije najavljuje u Memorijalnome stanu Marije Jurić Zagorke, Dolac 8, u četvrtak 18. svibnja 2017. u 18 sati.
Na Tkalči sa svojim dvostrukim uzorom: Marija Jurić Zagorka i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
U vlastitoj sobiMarije Jurić Zagorke u kojoj je na pisaćem stroju remington zapisivala žensku povijest i kulturu svoga vremena, žele potaknuti autore/ice da se odvaže uz pomoć suvremene tehnologije plasirati svoj autorski rad u virtualni prostor i učiniti ga dostupnim širokoj publici.
Irena Krčelić, zagrebačka dramaturginja i scenaristica djeluje u statusu samostalne umjetnice, a kao članica udruge Radiona.org sudjeluje u razvoju domaće DIY kulture, strastveno se baveći problematikom participativnog učenja te demistificiranja tehnologije u svrhu proaktivnog i kreativnog korištenja. Predavanjem kani pojasniti kakve je sve promjene digitalna tehnologija unijela u suvremeni stvaralački rad, ne samo u aspektu praktičnog dijela stvaralačkog procesa, već i u sferi plasmana i distribucije autorskog rada. Fokus ovoga demopredavanja osvrt je na samoizdavački proces, pri čemu autori/ce izradu i uređivanje rukopisa, odabir formata, oblikovanje naslovnice i unutrašnjeg izgleda knjige, određivanje cijene, distribuciju i promociju odrađuju samostalno.
Koristeći besplatne online alate, tijekom demopredavanja jedan rukopis prebacit će se u formate .epub i .mobi, uz naslovnicu, osnovne metapodatke i zatim lansirati kao e-knjiga, kao preorder na platformama iBooks, Kobo i ostalim manjim online knjižarama koje podržavaju izdanja na hvatskom jeziku.
Božica Brkan i Živana Morić na balkonu Zagorkina stana na Dolcu početkom ožujka 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Kako vam se čini? Zagorka bi, mislim, bila vrlo zadovoljna svojim ovovremenim mladim kolegicama. I kolegama.
Da su se mediji toliko bavili knjigom uopće koliko se posljednjih dana bave padom Algoritma, gdje bi izdavačima i izdavaštvu, da ne idem dalje, bio kraj? Da su ma i upola prikazivali i analizirali knjige i objavljivali kritike, makar tek s prezrenim savjetom čitati – ne čitati, bi li situacija bila imalo bolja? Ne želim pisati o tome kako su se na ne tako davnim zaradama na knjigama širili regijom, baš poput Ivice Todorića, ili licitirali tko će imati više knjižara, više kvadrata, više tiskara, više bestselera, više ovoga ili onoga. Kao da je to ratni ili nacionalnointelektualno zasluženi plijen od pretvorbe i privatizacije, raznoraznih statusa, vlasništva sve do profit moj, dugovi vaši. U kulturi se, pokazuje se, vrti mnogo veća lova od mizerije što se za nju budžetski odvaja, ali je sve nedovoljno pregledno, baš kako odgovara moćni(ji)ma.
U petak, 13. svibnja 2017. pred zatvorenom Algoritmovom knjižarom u Gajevoj / Fotografija Miljenko Brezak
Čitam i u nemoći si mislim svoje o toj groznoj hrvatskoj abecedi i s Agrokorom i Algoritnom te kako će se i kojim još gospodarskim granama – tekstilce sam, recimo, opjevala u Obrubljivanju Veronikina rupca / Muka 2013. – i slovima ona nastaviti, jer abeceda ima još nastavak sve do Ž (iako su neki pristali i na Z).
Navodim se u biografiji kao književnica, kao novinarka, kao urednica, kao nakladnica (pa nisam bez razloga postala sama svoj majstor!). Cijeli život živim od pisanja i (ne samo) mirovinu sam na tome zaradila. Pamtim iskustvo kreacije, odličnih timova, odurnih gadova, krasnih naklada, i zadovoljstva i neplaćanja, a ništa me toliko ne ljuti kao to što se samo neprestano iznova čudimo k’o picek glisti (jedna od omiljenih izreka moje prijateljice Ivanke Biluš). Kao da stvarno nismo znali što se zbiva i s Agrokorom i Algoritnom, pa… Kao da tu temeljitu inventuru konačno nije trebalo napraviti?
“Hrvatskog slovo” broj 1151. od 12. svibnja 2017. objavilo je priču “Susret s Viktorijom” Božice Brkan s biografijom autorice u kojoj se, uz drugo, navodi i nagrada za prozu “Dubravko Horvatić” za 2014. koju dodjeljuje taj časopis.
Priča je objavljena na str. 23. i 29. i najavljena na naslovnici, a bit će objavljena i u zbirci “Umrežena”, koja izlazi ove godine uz poticaj Ministarstva kulture za tisak.
To da veliki događaji od nogometnih i inih liga, modnih događaja, sajmova, filmskih i drugih festivala i sličnih čudesa nose u naslovima i imena moćnih brendova i kompanija koje to mogu platiti, baš me briga. Nervira me kad su riječi jedna do druge kao u engleskome samo nabacane u nominativima.
Fotografija Miljenko Brezak
Kad nam prisvajaju čisti zrak i vodu, to me već i razjaruje. Ali mi upravo inteligenciju vrijeđa gerilamarketinška domislica što sam je tek neki dan uočila ispod jarunskoga sata, na mjestu gdje je nekad na javnim gradskim satovima samo mnogo sitnije pisalo: održava Lebarović. Raskošno za jedno vanjsko piće piše: službeni pokrovitelj zalaska sunca.
Izgovorila sam prostotu i prisjetila se nostalgično onih razgledničnih kičerskih morskih zalazaka sunca u nemogućim kombinacijama boja, koje navodno najavljuju lijepe dane. Zar će nam i to – obalu i plaže već jesu – razgrabiti, privatizirati, oteti, prisvojiti, a možda, uzmognu li, i pogled naplaćivati?
Fotografija Miljenko Brezak
Ni dosad nisam pila to piće, a odsad ignoriram i pogled na uvredljivu reklamu, ma koliko bila tek marketinški trik. Zato i ne objavljujem fotku s vurom, nego dijelim sa zalazak sunca bez ikakva pokrovitelja.
Ako imate, podijelite i vi s nama svoj najljepši zalazak sunca.
Kad naiđem na informacije o tome kako moderni roditelji u nas odbijaju cijepiti svoju djecu od zaraznih bolesti, sjetim se iz svoje škole otprije pola stoljeća curice, jedne od sestrica blizankinja, koja je šepala zbog dječje paralize, jer tada još nije bilo ni cjepiva a kamoli obaveznog cijepljenja protiv nje. Pa se sjetim i dr. Andrije Štampara i kako se svijet ugledao u njegovu organizaciju doma zdravlja recimo, koja je danas u našoj zdravstvenoj praksi toliko destruirana kao da nije krenula iz Zagreba u prošlome stoljeću. Ne mogu ne sjetiti se ni uništenoga Imunošloškog zavoda, interferona i sličnih tema, pa i sve nižega, dohvatnog nam zdravstvenoga standarda. A moram se sjetiti i zanimljiva para doktora koje dijeli dva i pol stoljeća – Fureša i Lalanguea.
Doc. dr. sc. Rajko Fureš sa svojom knjigom o Lalangueu / Fotografija Miljenko Brezak
Da se ambiciozni i rijetko svestrani Rajko Fureš, Zagorec rođen u Martinišću 1966., nije zainteresirao za Lalanguea, autora velebnoga izdavačkog opusa, o njemu bismo i dalje mogli doznavati uglavnom iz stranih izvora – na internetu su najviše rangirani francuski linkovi! – i ne znajući koliko nam je važan. Možda bismo natrapali na poneki egzotični citat iz povijesti kajkavskoga jezika i književnosti, kao što sam ja za svoj roman Ledina iz književnopovijesnoga teksta prof. dr. sc. Alojza Jembriha o tome kako ozdraviti kuću poslije velike vode, poplave.
Predstavljači knjige na 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini / Fotografija Miljenko Brezak
Rođenjem Luksemburžanin Joannis Baptiste Lalangue – Ivan Krstitelj Lalangue (Matton, 1743. – Varaždin, 1799.) kao službenik Beča, kojega je podržavala sama carica Marija Terezija, prekomandiran je u austro-ugarsku provinciju, u nekadašnju hrvatsku prijestolnicu Varaždin, radi zdravstvenog prosvjećivanja i liječenja te učinio toliko da je doc. dr. sc. Rajko Fureš, nakon višegodišnih istraživanja i objavljivanja pojedinih zaokruženih dijelova u novinama, časopisima, stručnim jezičnim i medicinskim skupovima, prošle godine objavio i udžbenik za buduće liječnike Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva.
Kada bih odabirala najmiliju knjigu koju sam pročitala u 2016., a nije ih malo, bio bi to upravo Furešov Lalangue. Pročitavši je prvi put, najprije sam je odložila misleći kako po dobrom običaju strašću pretjerujem. Ali ne! I dalje je, pročitavši je drugi i treći put, srdačno preporučujem, ne samo kajkavcima – i ne samo studentima medicine, jezika, ženama… – kao i odmah poslije prvoga predstavljanja u Tjednu kajkavske kulture u rujnu 2016. u Krapini na jubilarnome 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Malo, uporno društvo uvijek spremno na različita mišljenja često organizira zaokružene skupove na kojima, kao i na ovome, uvijek se super provedem, jer upoznam zanimljive pametne ljudi i svašta novoga doznam iz povijesti, kajkavske ponajprije. Takav je slučaj gospon doktor Lalangue.
Lalangueuov Kratki navuk od meštrie pupkorezne iz Furešove knjige
Poput toga svog očiglednog uzora, dr. Fureš je ne samo liječnik, specijalist ginekolog (i šef!) u zabočkoj bolnici nego ginekologiji i porodništvu poučava i buduće liječnike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer. Ali, član je i Društva hrvatskih književnika (i zagorskih također!), piše kolumne, članke, pjesme kako na standardnome hrvatskojm jeziku tako i na materinskom kajkavskom, vodi bitku da se kajkavski prizna jezikom, slika, uređuje knjige, organizira tribine, znanstvene skupove svakojakih tema i sudionika, u svome kraju otac je mnogo čega ponajprije sa svojim Mužima zagorskoga srca.
Knjigom Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva doc. dr. sc. Rajko Fureš je prema Jembrihovu uvodu, nepravedno zaboravljenog varaždinskog liječnika iz 18. stoljeća iznova je otkrio, u isti mah i habilitirao, pokazući njegovu vrijednost na području medicine u Hrvatskoj onoga vremena, u primaljstvu i porodništvu, njegovo djelovanje u kontekstu prosvjetiteljskoga okruženja i slobodnozidarskoga djelovanja u Habsburškoj Monarhiji. U drugome dijelu knjige dr. Fureš opisuje Lalangueove medicinske radove. U trećem je dijelu prikazana percepcija Lalanguea u Hrvatskoj.
Zahvaljujući Furešovoj knjizi Lalanguovo ime ostaje zlatnim slovima zapisano u povijesti hrvatske medicine i grada Varaždina. Knjigu obogaćuju prilozi s Lalangueovim djelima koje je dr. Fureš predočio u transkripciji i suvremenom hrvatskom prijevodu te iscrpni literaturni navodi. Ukratko: angažmanom autora oko prikaza lika i djela prvog autora medicinske literature u Hrvatskoj, i to na narodnome jeziku – kajkavskom književnom jeziku, dobili smo knjigu kakve dosad u nas nije bilo.
Velika podrška knjizi: prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak
Profesor Jembrih dodaje kako čitatelj ima priliku prvi put izblizu upoznati sadržaj Lalangueovih tiskanih medicinskih djela namijenjenih, prije svega, običnom čovjeku – seljaku, a onda svim staležima Varaždinske i Zagrebačke županije, također. Pomišljam: da je danas aktivan, ne bi nama majci dr. Lalangue, stranac a na našemu jeziku koji svi razumiju, samo tako tiskao (sad bi vjerojatno imao TV emisije i web stranice i društvene mreže!) svoje savjete, ma koliko izuzetno korisni i praktični bili. Gdjekad primaljama, na primjer, primjenjivi i poslije dvjesta godina, pogotovo jer su na njihovu materinskom jeziku (na koji je tadašnja primjenjiva i napredna medicinska znanja preveo franjevac Eugen Limpacher). Današnji naši zdravstveni radnici nužno moraju znati barem engleski kako bi mogli tražiti posao u inozemstvu, dok se opća edukacija, primjerice roditelja o cijepljenju, prepušta tržištu, dosegu džepa i kojekakvim aktivistima i šarlatanima.
Autor potisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
O vrijednosti Fureševe knjige o Lalangueu, ne samo o temi kratek navuk od mestrie pupkorezne iz 1777. (!), govori i popis predstavljača, uz autora i kolege liječnike s kojima radi, zaista vrlo različitih, koliko medicinskih toliko i jezičnih stručnjaka: prof. dr. sc Aleksandar Včev, dekan Medicinskog fakulteta osječkogasveučilištaJosip Juraj Strossmayer, glavni urednik knjige prof. dr. sc. Alojz Jembrih, recenzenti prof. dr. sc. Dubravko Habek, prof. dr. sc. Miroslav Kopjar i prof. dr. sc. Đuro Blažeka, te u ime nakladnika Anđa Raić.
Ne mogu se nazahvaljivati Wenzlerima, Miri Halambek-Wenzler i Fedoru Wenzleru, što su majstorski osmišljavajući mu hortikulturu na RSC Jarun jednostavno ostavili i dio drveća koje je i prije tu raslo. Osim najprostijih vrba i topola, recimo, tako tu sad rastu uokolo i one najprostije šljive iz raseljenih i u trendi terene izravnanih nekadašnjih nečijih starosjedilačkih, domorodačkih dvorišta.
Jednom urednica onoga Vrta, uvijek urednica Vrta: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Šetamo tako neki dan i ja, dakako, zaokrenem puteljkom do dviju još preostalih, ostavljenih šansonijerskih kućica nakraju perspektive do kojih ću sigurno s niskih grmastih neorezanih stabala džepove moći napuniti okruglim šljivama. Inače su, prije nego su ih malo pročistili, za moju berbu najuputnije bile šetnje uz takozvane urbane vrtove. Nije da ih ne pratim još otkad su rano zabijelile sitnim cvjetićima. Ne znam niti sam u petnaestak odnosno ukupno uskoro i tridesetak naših jarunskih godina uspjela doznati jesu li te gingave šljivice žute, ili crvene – negdje pročitah da čak mogu biti jedne godine crvene, a jedne zelene – jer, ako ne prije, i dozriju, popadaju u travu i brzo se vrate prirodi, a ja ih volim baš kakve su u ovo proljetnosvibanjsko doba – sitne poput trešanja, okrugle, zelene. Toliko, da im većinu možeš porustati/poruskati i koščice.
Fotografija Božica Brkan
Znam, znam već, sad će me ukoriti: Buš dobila grižu, klanje!
A ja ću uzvratiti: I ockomine.
I pomislit ću kako sam baš tim šljivicama sa samoniklih stabalaca s velikim trnovima (iskusila: užasno za nabosti se!), rigloima, uvodila u knjižno tumačenje kaj je to oblizek? Nisam te voćke poželjela braniti ni mogućnošću kako se, kad dozru od njih mogu napraviti odlični rani – i petrovke su još daleko, a kamoli bistrice i durancije! – knedli ili šlivoš, čak ispeći ne osobito dobra rakija ili da se na njihovim podlogama, kako sam čula, mogu cijepiti neke kvalitetnije i plemenitije voćne vrste i sorte. Ovoj bi valjda imao biti kompliment što je šturo uvrštavaju u stare hrvatske sorte.
Naišla sam na Njuškalu na uzaludnu potragu za sadnicama i te, tek jedne od 2500 sorata šjiva, kao da ih nema gdje bilo, ponajviše zahvaljujući pticama koje s plodovima raznose i košteice, a plod tih poludivljih samooplodnih samoniklica ne može se kupiti ni zreo, a kamoli zelen, ne znaš je li više kiseo ili gorak, ali baš za u džep. Tja!
I tako imam ockomine, za koje sam u dvojbi da li da ih napišem sa dz ili c, utrnuli mi zubi, a također i kako to protumačiti. Precizno ih prevesti u standard i ne trudim se, jer ih nemaju oni koji ne jedu najdraže mi, modernim trendovima zabranjeno, a meni tako fino zeleno voće.
za moje šljive imaju mnogo (neustaljenih) imena. Možda joj je naprimjerenije ime ringlo šljiva. No Gačani je tako ne zovu, ne usudimo se kazati da za taj naziv nisu ni čuli, odnosno da je malo tko čuo. Netko je naziva ‘ciburka’, premda to nije ciburka, ciburka je također vrsta rane šljive ali posve drugačijeg oblika i teksture ploda. U Prozoru je na primjer nazivaju ‘bronjica’, nismo mogli doseći etimološko podrijetlo naziva. U Kompolju je na primjer nazivaju ‘driska’, etimologija je ovdje posve jasna, dolazi od glagola ‘drisnut’, a što treba doslovno povezati s izuzetno lakom probavom koja nastupi konzumiranjem njenih plodova.
“Hrvatskog slovo” broj 1151. od 12. svibnja 2017. objavilo je priču “Susret s Viktorijom” Božice Brkan s biografijom autorice u kojoj se, uz drugo, navodi i nagrada za prozu “Dubravko Horvatić” za 2014. koju dodjeljuje taj časopis.
Priča je objavljena na str. 23. i 29. i najavljena na naslovnici, a bit će objavljena i u zbirci “Umrežena”, koja izlazi ove godine uz poticaj Ministarstva kulture za tisak.
