Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, u broju 723. od 18. studenoga 2021. objavio je tekst Božice Brkan o dvodnevnom skupu posvećenome eseju:
Održani 19. Pulski dani eseja (22. i 23. listopada)
Pisac, demokracija i ideologija kao poticajna tema za dvanaestero esejista.
20211122
U užem izboru za Nagradu Zvane Črnja 2021. za najbolju knjigu eseja objavljenih unatrag godine dana, dodijeljenoj u listopadu na 19. Pulskim danima eseja, našla se i tek netom javnosti predstavljena knjiga Davora Šalata Povećalo za poeziju, Matica hrvatska, Zagreb, 2021 u biblioteci Kratki rezovi.
Na više od 400 stranica, kako je na Tribini DHK istakla voditeljica Lada Žigo Španić, obuhvaća brojne eseje o pjesnicima i knjigama i daje široku panoramu poetskih stilova. Šalatovi eseji obuhvaćaju znanstveni i esejistički pristup (npr. od tipologizacije, periodizacije, versifikacije do metafizike). Autor mnoge pjesnike tumači i iz drugačije perspektive, pa je ova knjiga znatan doprinos istraživanju hrvatske poezije.
Povećalo za poeziju, izrasla iz Šalatova doktorata, šesta je knjiga eseja i kritika toga autora koji sustavno prati suvremeno pjesničko stvaralaštvo i znalački reagira na interpretativne izazove što ih ono postavlja, napominje nakladnik, naglašavajući kako je riječ o trodjelno strukturiranoj zbirci eseja o pjesnicima, zbirkama pjesama i teorijskim knjigama s književnokritičkim i književnoznanstvenim elementima. Dodaje kako Šalat ispisuje dijagnozu suvremenih pjesničkih kretanja i impulsa na svim razinama pjesama i opusa kojima pripadaju – od fonetske do svjetonazorske i intertekstualne.
U knjizi su tekstovi u kojima se detaljno interpretiraju opusi ili pojedine pjesničke zbirke hrvatskih, kao i nekih španjolskih pjesnika i to od krugovaškoga naraštaja pedesetih godina prošloga stoljeća do danas – primjerice Goloba, Slamniga, Zidića, Vučićevića, Fišera, Rogića Nehajeva, Valenta, Štambuka, Rešickog, Bajsića, Andrijane Kos Lajtman, Neve Lukić, Jiméneza, Bergamína.
S nemalim ponosom, u zaista odabranom i dobrom društvu, u drugoj cjelini Eseji o knjigama pjesama (str. 232. – 238.) pronašla sam i sjajan tekst o svojoj zbirci Glas tranzicijskih gubitnika (Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014), objavljen inače u časopisu Republika, mjesečniku za kniževnost, umjetnost i društvo broj 2, veljača 2015. Kritika, str. od 76. do 78.) Sa zahvalnoću i s veseljem, s dopuštenjem autora, ponovno podsjećam na taj tekst i na odličnu knjigu koju valja pomno i ponovno čitati.
(Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014)
Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji „Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme“. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnog puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvom redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnom putu ipak događa.
Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvom licu, odnosno, prema Gérardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvom redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.
Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.
Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna tvrtka prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odzgor gledeti“.
Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskog fatalizma, ali i dubinskog prosvjeda pa i unutarnjeg puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne goleme nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.
Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njom“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.
Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, poštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.
Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakog čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor: „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihov križni put i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.
Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovjednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnog života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.
20211109
Primajući u listopadu na 19. Pulskim danima eseja Nagradu Zvane Črnja 2021., Božica Jelušić rekla je i kako se nikada nije definirala književnicom, odnosno da nikada nije za sebe napisala da je književnica. Mi pisci, živimo, radimo i trajemo u nekom međuvremenu i krademo vrijeme na dnevnoj bazi, kazala je ističući da je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje – zavičajem. Onim čemu je posvetila među svojim knjigama četvrtu knjigu eseja, nagrađenu Kajogledi, vnebogledi.
Ta je knjiga, prema autoričinim riječima, htjela izbjeći da zavičaji potonu, da nestanu, a spomenula je, ne prvi put, tri Božice koje uporno njeguju kulturnu baštinu svog zavičaja odnosno kopaju kajkavsku gredicu – Brkan, Pažur i svoju malenkost, zaključila je Božica Jelušić. Poruka je to ove impresivne knjige autorice koja, usto, ove godine slavi 70. rođendan i 50. obljetnicu rada.
Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2020. do rujna 2021. godine prijavljeno je deset knjiga od kojih devet udovoljavalo pravilima i uvjetima Natječaja. Prosudbeni sud DHK (prof. dr. sc. Vinko Brešić, književnica Božica Brkan i te književnica i kritičarka Lada Žigo Španić) pristigle su knjige ocijenili iznimno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski, ali i da među njima ima nekih koje prvenstveno nisu esejističke. Većina su uistinu vrijedni prilozi nacionalnoj književnosti i kulturi, a u uži izbor ušle su tri: Povećalo za poeziju (Matica hrvatska, 2021.) Davora Šalata; Pisma s juga (V.B.Z., Zagreb 2020.) Marka Tomaša i Kajogledi, vnbogledi (Društvo hrvatskih književnika – Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2021.) Božice Jelušić.
U obrazloženju, koje sam imala priliku pročitati na prigodnoj svečanosti, navodimo:
Ogledi naše ugledne pjesnikinje Božice Jelušić (Pitomača, 1951.) Kajogledi, vnebogledi tematski su određeni autoričinim trajnim zanimanjem za kajkavsku književnost, jezik i kulturu, a pisani su esejističko-poetskim stilom s dozom subverzivnosti prema jezičnome standardu s jedne i procesima opće globalizacije i unifikacije s druge strane.
Knjigu čini 45 eseja razvrstanih u tri cjeline.
Prva i najopsežnija cjelina sastavljena od 25 priloga Šara koja boje stvara posvećena je piscima, tj. njihovim pojedinim knjigama, opusima i životima – od onih koji odavna imaju mjesto u nacionalnoj književnosti, poput Frana Galovića ili Dubravka Ivančana, do onih koji to mjesto još traže upravo preko zavičajnoga jezika, npr. Emilije Kovač, Mirne Weber, Sunčice Orešić, Davora Grgurića, Katarine Zadrije itd.
U drugoj cjelini O slikama i prilikama 17 je priloga posvećenih zavičajnim slikarima, i to ne samo klasičnim imenima slavne Hlebinske škole poput Ivana Večenaja ili Ivana Lackovića Croate, nego i tzv. manjim imenima poput Vladimira Bedekovića, Katice Blažok, Milana Generalića, Katarine Henc i drugih u čijim radovima, napose u zavičajnim motivima, autorica nalazi i ozbiljne slikarske domete. Ni ovdje Jelušićeva ne skriva fascinaciju predmetom svoga pisanja, pa nerijetko eseje dopunjava vlastitim pjesmama prigodnicama autorima ili njihovim motivima dajući na znanje da joj je pjesnikovanje primarni poziv.
Treću cjelinu čine svega tri eseja koji pod zajedničkim naslovom Zavinuti spram zavičaja zaključuju knjigu na izvrstan autobiografski, odnosno autoreferencijalan način. Prvi, Podravska abeceda, apoteoza je podravskome prostoru, njegovim krajolicima i kulturi onih kojima je taj prostor zavičaj. A zavičaj je i prva kategorija domoljublja, zavičaju dugujemo sve što posjedujemo, pa je pitanje časti da taj dug i vratimo, andrićevski poantira autorica izvodeći pritom od međunaslova akrostih PODRAVINA.
Već prvom rečenicom pretposljednjega eseja Zavičaj s pogledom na svijet Božica Jelušić svrstava se u kategoriju književnika zavičajnika u prvome redu zbog jezika koji je most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, tj. književnosti, dodajući kako je dvije trećine njezinih pjesama izravno nadahnuto zavičajnim prostorom te da odražavaju njezin mikrokozmos. Pozivajući se na Veselka Tenžeru, završnim esejom (sažetkom), ona sve zavičaje naziva našim malim Atlantidama u čijoj rekonstrukciji sudjeluje naš jezik kao čuvar od zaborava toga potonulog svijeta. Pa premda joj je život nudio mnoga zamjenska gnijezda, Podravina je bila nezamjenjiva, jer joj je samo ona davala smisao, karakter i identitet.
Ovime autorica kao da potvrđuje tezu kako je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje zavičajem.
Osobito se ponosim što Božica Jelušić, a kojom sam, uz drugo, 2020. godine objavila i zajedničku zbirku pjesama Gastrolatrija (Acumen) u tekstu Zavičaji, naše male Atlantide (Sažetak), dojmljivuzavršnom tekstu u Kajogledima, vnebogledima, među odabranim pjesnicima koji svoje Atlantide oživljavaju svojim stihovima, uz Pavića, Goluba, Doleneca-Dravskoga, Petrovića navodi i – Brkan:
BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku ide prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kao hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš/ rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatrese / vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra/ vetratra“.
20211030 – 20211108
Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?
A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.
Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić (DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).
Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,
već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme…
Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.
Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja…
I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .
Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:
Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.
Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.
20211028