Recital duhovne poezije Svetlost na bregu već je drugi put održan u Mađarevu, u župnoj crkvi sv. Vida i sv. Jurja, u nedjelju, 13. listopada 2019. Osmislio ga je Tibor Martan, tamošnji mladi pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, osobito na kajkavskome, inače i suradnik portala Oblizeki. Da je recital u okviru višednevne VI. Dana službenice Božje Marice Stanković odmah našao svoje mjesto uz, primjerice, starije i uglednije recitale Stjepan Kranjčić u Križevcima i Josip Ozimec u Mariji Bistrici, naznačuje dvadesetak pjesnika od najmlađih, koji su osobito oduševili, do onih u ozbiljnijim godinama, čiji su stihovi različitih stilova i umjetničkoga dosega bili posvećeni vrlo različitim temama, od životnih i vjerskih dvojbi do odnosa u obitelji.
Sudionici Svetlosti na bregu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Imala sam čast sa s. Klaudijom Đuran, vjeroručiteljicom, prevoditeljicom i arhivisticom uršulinskog samostana u Varaždinu, s. Slavkom Sente, glazbenicom i urednicom lista Ave Maria iz zagrebačkog samostana Ozane Kotorske i velečasnim Dragom Bosnarom, književnikom, prevoditeljem i autorom duhovnih meditacija na radiju, biti jedan od ocjenjivača.
I za poeziju publika pobožna kak pri meši. Fotografija Miljenko Brezak
Nismo dijelili nagrade, ali me se osobito, uz motive skrivenoga Jezuša te Jezuša koji se zgubil z raspeladojmio motiv ti koji jesi i ja koja nisamVaraždinke Ljubice Rebić. Uz Oblutak, govorila sam pjesmu postaja XV.: molitva matere kristušoveiz nagradom Pasionske baštine i DHK nagrađena rukopisa zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(DHK, 2014.)
Vodeći ih po različitim zagrebačkim slobodnim mjestima kafićima i knjižarama…, Ana Horvat dovela je svoje pjesnikinje 24. rujna 2019. i u Malu dvoranu Lisinski. Time je obilježila trideset svojih tribina Razgovor s pjesnikinjom– na kojoj je 17. svibnja 2018. predstavila i mene – a na kraju je svoju pjesmu čitalo 39 pjesnikinja (neke vrsne odustaše, ne želeći s pionirkama). Program sadržava svih potvrđenih 43 s fotografijom, biografijom i pjesmom. Ja sam govorila Vermut.
Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama: Božica Brkan, Ana Horvat i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Iskreno, za neke pjesnikinje nisam nikad čula, pa su mi i njihove pjesme bile (ugodno!) iznenađenje. Nemam smisla za babinjake i poeziju ne dijelim na mušku i žensku, ali divim se Ani što na svoju tribinu ustrajno dovodi pjesnikinje često s lošijom od svoje vlastite književnosti. Lako je predstavljati dobre! Time, tumači, poetese stječu javnost, dobivaju glas da ih se čuje. Ne jednoj će nastup u utorak možda biti životni doseg.
Dio publike prije početka: ne samo prijatelji pjesnika nego i poezije / Fotografija Miljenko Brezak
(Penjući se na pozornicu Male dvorane ja sam se, recimo, prisjetila kako sam, ne znam više ni tko me je pozvao, svoje pjesme čitala i na pozornici Velike dvorana, u vrijeme Domovinskoga rata, humanitarno za pomoć Karlovcu pod bombama te da sam garderobu dijelila s tadašnjom primadonom zagrebačkoga HNK-a Karlovčankom Ivankom Boljkovac, pa joj i na tome zahvaljujem!).
Svih trideset devet pjesnikinja, ja deseta zdesna / Fotografija Miljenko BrezakS kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak
Iz takvih se stvari i rađa kvaliteta, dojmljivija od, kako bi Ana citirala muške podsmješljivce urednike kojima je donosila rukopise, je li opet napisala onu svoju ja tebe volim, a ti mene ne. Možda će unatoč vlastitoj poeziji poput Ljubila bih te, koju smo sinoć (poslije mukotrpne probe!) izgovorile mi sve pjesnikinje, svaka po stih, i koja je i otpjevana, izborima o različitim temama i virtualnoj antologiji Hrvatska ljubavna lirika (od 19. do 21. stoljeća) biti zapamćena možda ponajviše kao dobrotvorka ženama pjesnikinjama.
Pred Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinjama različitih naraštaja od, ako sam dobro istražila, 1948. naovamo, različitih bračnih statusa od djevojaka do višestruko razvedenih i udatih, s djecom i samima, podrijetlom iz različitih mjesta ne samo Hrvatske, po zanimanju od vozačica tramvaja i medicinskih sestara do liječnica i novinarki, žena s imenom, s nekoliko prezimena, sa pseudonim poput Ane (jer je cijeli život radila u INA-i na odgovornome mjestu pravnice, pa nije bilo zgodno da još piše pjesme), ali nedvojbeno žena koje u svojim životima ne odustaju od – poezije. Poezije koja nije samo ja tebe volim a ti mene ne. K tome, potrudile su se za ovaj randevui otišle frizeru, odjenule štikle (ja nisam, jer sam svoje davno preselila u pjesmu!) i kreacije različitih stilova sa začudnim modnim accessoriesom.
S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem Božica Brkan i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Ne samo novinarski, ne mogu ne primijetiti – nisam iznenađena i ne žalim se – da osim najava na Culturnetu.hri Dobro jutro, Hrvatska, nisam primijetila da su mediji, s izuzetkom Katoličkoga radija (!?) uopće uočili trud pjesnikinja, posebice Ane Horvat, a kamoli da bi se potrudili doći i informirati o njemu. Kao koga to zanima? Da smo bacale grudnjake, što bi sjajna voditeljica Sonja Šarunić rekla, koja ih nosi, ili se razodjenule kao… Zanima li javnost samo gola poezija? Pa ni stvarnost neće ogoljenu, nego radije u velovima fejka!
Mlada pjevačica Adriana Baković i gitarist Petar Ivkić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak
Kome je, uostalom, danas potrebna poezija? To malo poezije u svakidašnjici? Sva sreća da mi neki nismo odustali od toga, od ljepote koja nas brani od surovosti i ružnoće svijeta, održava na životu sa smislom. Spoznajemo to zahvaljujući i ovakvim večerima. Nije dovoljno samo postati i lajkati na internetu i diviti se sebi u četiri zida. Tko mi je kriv što neprestano, kako običavam reći, u mraku publike očekujem neku malo Božicu, ambicioznu i kreativnu, i što sam po neku i sinoć, u običan radni, sumoran dan, prepoznala i na pozornici. Ponovilo se. Živjele žene! Živjela Ana Horvat!
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:
(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan lepe mlade joči
imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)
imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)
imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko BrezakPrije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Kako informira DHK, „poznati kolumbijski časopis Sombralarga u najnovijem broju donosi po jednu pjesmu petero suvremenih hrvatskih pjesnika zastupljenih u knjizi Encuentros (Bogota, Escarabajo Editorial), koju su u ožujku 2018. u glavnome kolumbijskome gradu uspješno predstavile Božica Brkan (jedna od zastupljenih autora) i priređivačica i prevoditeljica knjige Željka Lovrenčić. Od dvanaest autora zastupljenih u ovoj panorami, vrlo čitani književni on-line časopis ovom prigodom predstavlja Ernesta Fišera, Nikolu Đuretića, Božicu Brkan, Dragu Štambuka i Dunju Detoni Dujmić. Njihove su pjesme popraćene lijepim fotografijama koje potpisuje Camilo Hortúa.“
S weba kolumbijskog časopisa Sombrlarga
Uz druge autore pjesme, Božica Brkan predstavljena je pjesmom De ninguna manera pude encontrar tiempo libre (Nikak se dočasiti).
Kajkavska pjesma Nikak se dočasiti na španjolskom, u prijevodu Željke Lovrenčić
Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačićte čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.
S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak
Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.
45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak
Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.
Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko BrezakSamo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak
Ako mislite kako ću se prigodničarski diviti korisnim noćnim bićima i onima koji se trude zaštititi ih da ne iščeznu, grdno se varate. Taman noćas zaspim, kadli me prene užurbano kretanje po sobi. Let ispod plafona. Prenem se u polusnu, srce samo što mi ne iskoči daleko iznad mojih uobičajenih otkucaja oko stotke. Nikako da razlučim je li to stvarno ili sanjam. Snova se rijetko sjećam, ali posljednjih dana, kako završavam rukopis, poluspavam na dva kanala, na jednom neprestano rješavajući tekstualne dvojbe. Razbudim se. Leti kao propeler, zapravo dva. Crno. U krugovima većim i manjim mijenjajući visine. Kako se ne sudare? Poput malih lastavica koje su tek nespretno počele izlijetati iz gnijezda, pa brzo natrag. Kao da su se naši piljci iz zagrebačkih gnijezda s našega krova spustili u Malinsku. Možda su ptice s drveća ispred prozora? Ali i za njih je prerano, brzo razmišljam. I nikad nisu navraćale baš u sobu, toliko se pak ne poznajemo, samo ih slušam i rano izjutra i prije sutona slušam kako pjevaju na osušenom drvetu.
Palim noćno svjetlo. I već budim M. Nemoj se uplašiti, govorim mu, izgleda da nam je nešto u sobi. On pali veliko svjetlo. Šišmiši? A ovi lete. Ne vide, govorim štreberski, ali barem mi vidimo njih. Oni okolinu raspoznaju valovima što li, govori M. Pokrivam se da mi koji ne sleti. Negdje sam pročitala da je gadno kad ti se uplete u kosu. M. maše da ih nagovori da se vrate odakle su i došli. Joj, da vidiš koliki ih je vani, cijelo jato, samo da i oni ne krenu unutra, govori. Maše, maše, mašem i ja, uzima i partviš da bude veće strujanje, ovi još bolje lete, pa jedan pada nekamo uz radni stol. Ja meljem kako je baš bilo na televiziji da su navrli neki dan u našu dežurnu bolnicu, Sestara milosrdnica, i da su ih hvatali sa zidova i spuštali. M. krene maloga uzeti u ruku, i viče da ga je ugrizao, na prstu mu šiknula krv. I on se jadan boji, detektiramo, pa se brani. Možda me je i s pandžicama, govori M. To je kao kad ti mjeriš šećer, smiruje me. Nagovaram ga da opere alkoholom, ali tko će sad naći alkohol. Onda rakija… Onda se sjetim da su ih u Vinogradskoj skidali rukavicama. Potrajalo je, da usplahirene u polunesvijesti iznese na balkon i pusti van.
Nije nam do spavanja, nije to bez vraga, što znače ti šišmiši, pa baš kod nas. A i odmah se rastužim prisjećanjem kako su, dok smo još stanovali na Gredicama, M. i mama, IBB i mene odmaknuli što dalje da nas još ne ugrize, išli u dimnjak u kojem je nešto šuškalo – dakako da sam šušanj čula ja – uhvatiti štakora, oboružani crnim vrećama i štapovima, a kad su dimnjak otvorili ondje je bio mladi golub nevješt letenju, koji je kroz četiri-pet katova siroti pao na dno našega dimnjaka.
Sad ujutro, sjetim se da je baš prošla noć bila – Noć šimiša. Živjeli mi šimiši!
P. S. Fotku nemam, jer nam noćas nije bilo do selfija sa šišmišima.
Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:
Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:
BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)
Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:
U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.
Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.
Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.
Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.
Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.
