Božica Brkan – Stranica 38

Prvi put Književni pleter i Likovni pleter – Umjesto kave 6. prosinca 2019.

U Interpretacijskom centru baštine Banovineu Petrinji u srijedu, 4. prosinca 2019., proglašeni su najuspješniji likovni stvaraoci i najuspješniji književnici s natječaja za svoje 1. susrete Sisačko-moslavačke županije. Ivan Mužek, predsjednik županijske Zajednice kulturno-umjetničkih udruga, najavio je održavanje susreta 8. veljače 2020.

Božica Brkan, sa Miroslavom Mićanović selektorica književnika, Ivan Mužek, selektorica likovnjaka Aleksandra Goreta / Fotografija Miljenko Brezak

Selektori likovnjaka Branimir Peštut iz Slavonskoga Broda i Aleksandra Goreta iz Karlovca od tri udruge i 40-ak autora odabrali su najboljima udrugu Moslavački štrk iz Popovače, slikaricu Marjanu Marušić i kipara Miroslava Štibića, u kategoriji mlađih autora nije bilo niti jednoga prijavljenog.

Selektori književnika Miroslav Mićanović i Božica Brkanmeđu prijavljenih 14 autora, neki i s više radova, u kategoriji poezije nagradu su podijelili između Senke Rendulić Slivar i Sanje Domenuš, u kategoriji proze nagradili su Marijanu Petrović Mikulić, za najboljega mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina) nagradili su Saru Sivić, a za promicanje županijskih vrijednosti Saliha Kulovića.

Obrazloženje nagrađenika za književnost slučajno ispod slike natjecatelja za Likovni pleter SMŽ Marije Jurić Zagorke / Fotografija Miljenko Brezak

S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem obrazložila sam književne nagrade detaljnije:

Za uspomenu s prvoga natječaja / Fotografija Miljenko Brezak

Odluku Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije da organiziraNatječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije smatramo izuzetno korisnomi želimo uspješno i redovito održavanje. To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na književnoj sceni, iako, sudeći po pristiglim tekstovima, neki autori zacijelo već sudjeluju u živahnim književnim i kulturnim događanjima po cijeloj županiji, ne samo u županijskom središtu, koje organiziraju knjižnice, ogranci Matice hrvatske, odnedavno i Ogranak SMŽ Društva hrvatskih književnika (sjedište u Novskoj) te različite udruge. „Kvirinovi susreti“, tribine „Stihovnica“ i „Zalogaj poezije“, različita gostovanja i javna čitanja, časopisi „Riječi“ (upravo predstavljen 50. broj!) i „Alternator“ (upravo se očekuje 1. broj!), redovito tiskanje zanimljivih knjižnih izdanja, djelovanje više uglednih recentnih književnika uočljivi su i u nacionalnim, a sve češće i u međunarodnim okvirima (Slovenija, Ukrajina, Srbija…). Želimo autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje uklope i uspješno nametnu.

Mlada skipa slavi, a ja dijelim njihovu radost / Fotografija Miljenko Brezak

Na Natječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županijeprijavilo se 14 autora (neki u više kategorija), najviše je poezije (ujedno kvalitativno i najzrelija, malo poezije u prozi i jedan haiku), nešto kratke proze te samo po jedan roman i dramski tekst. Zanimljivo je da je samo jedna kajkavska priča te po jedna kajkavska pjesma dvaju autora unutar štokavskih. Iznenađuje da je samo dvoje autora pripadaju kategoriji mlađih (u dobi od 15 do 29 godina). Teško je odaziv na natječaj procijeniti brojčano, moći će se to tek uspoređivanjem dogodine, kada se nadamo i više i kvalitetnijih radova. Osnovna pismenost uradaka prosječno nije loša, ali je u povećem raskoraku i prije bilo kakve moguće objave sugeriramo pomnu lektura (uočeni problemi od tipića od izostavljanja zareza uz vokativ ili u inverznoj zavisno-složenoj rečenici). Uraci su uglavnom i u sadržaju i u formi relativno konzervativni, bez velikih iskoraka, s vrlo uočljivim utjecajem medija (društvene mreže!) i popkulture (šlageri!).

Za prvi put – čestitke i organizatorima i natjecateljima.

Ivan Mužek uručio je priznanje i autorici haiku Sanji Feltrin / Fotografija Miljenko Brezak

Prema Pravilima Susreta kriteriji za odabir radova vrednovali smo: kreativnu i estetsku razinu djela, obogaćivanje i pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja, bogatstvo i raznolikost tematike i jezičnu i stilističku inventivnost. Nismo, nažalost, imali priliku za velike dvojbe, što se vidi iz popisa nagrađenih: dvoje nagrađenih za poeziju i zavičajnost.

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje pjesničko ostvarenje: nagradu dijele: Zaporka Marelica SENKA RENDULIĆ SLIVAR i Zaporka Marija SANJA DOMENUŠ

Sanja Domenuš čita nagrađene pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Poezija pjesnikinje (Marelica) dolazi iz prostora i visina koji su istodobno ono što joj ne pripada i što se čini da smo čitali i nadišli, ali upravo na tom mjestu, gdje sve zapinje, gdje samo na nesigurnu tlu govora, riječi i misli, gdje smo obezglavljeni počinje čuđenje i čudo. Domišljeno i ozbiljno, duhovito, čega nikad dosta, ironično i zaključno nagrađena pjesnikinja se ne zaustavlja, riječ je i o tome da pjesniku netko treba reći što je dobro za njega, dobro je i za nas, dobro za čitatelja, jer: „Na papiru, ipak,/ neka ostanu mudra slova./ Kreneš li ukrivo,/ zagolicat ću te crnim perom“Čestitamo!

Ivan Mužek uručio je Senki Rendulić Slivar prvu nagradu za poeziju, koju je podijelila sa Sanjom Domenuš / Fotografija Miljenko Brezak

Moderno nije jednako onome što je suvremeno, moderni ljudi nisu uvijek suvremeni, iako oni baš tako misle, ali tu započinje poezija koje ne pokazuje i ne prokazuje nego se upušta u borbu s jezikom. Ili se pjesnički jezik odupire rutini, ali ne i ritualu, ali tu smo na početku poezije nagrađene pjesnikinje (Marija). Ona o svakodnevici i našim iskušenjima pjeva narativno i domišljeno, vješto se koristeći onome što je već na rasprodaji i što je potrošeno. Ona, naime, višku besmisla, u kojem jesmo, oduzima dobru mjeru potrošivosti i prepušta čitatelju ludosti svijeta i ludosti čitanja: „moderni ljudi žive u zgradama/ sa liftovima, u svojim moderno/ opremljenim stanovima/ u kojima jedu sirovu hranu/ i piju isključivo vodu na litre/ oni najradije oblače/ društveno prihvatljivu odjeću/ od prirodnih materijala/ načinjenih u Kini ili Tajlandu/ pomoću kojih njihova koža napokon diše“ Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“: Zaporka: 48soeur Siskulje – MARIJANA PETROVIĆ MIKULIĆ

„Siskulje“ (usporedivo s razgovornim vinkovačkim Vinkulja!) bitno odskaču i od toponimskog iskaza i ocrtavanja raspadnutoga industrijskog i prirodnog krajolika.Mala prozna sjećanja, sentimentalni memoarski zapis „kako se ne bi zaboravilo“ i mala usporedna objektivna istraživanja, primjerice književnosti, povijesti i sl. iz vlastite mladosti, bliske prošlosti i sadašnjosti, sve učinjeno s mnogo ljubavi i predanosti, prerastaju u dojmljiv putopis sisačkim četvrtima i šetnju stvarnim i imaginarnim, zavičajnim, urbanim krajolikom, nekad i sad. I mijenama unatrag nekolikodesetljeća. Tko i nije dosad čuo i obišao, a kamoli Siščani i stanovnici tih četvrti, zbližavaju se sa „Siskuljama“ odnosno prostorom, ljudima i pričama naslovljenim „Podjarak“, „Brzaj#Viktorovac“, „Željezara“, „Nedjelja“, „Subota“ i „Zeleni brijegom (a brijega nigdje)“. Čestitamo!

Publika nestrpljiva i radoznala / Fotografija Miljenko Brezak

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina)“: Zaporka: Svjetionik – proza, roman – Tko je rak u obitelji Rakovac? – SARA SIVIĆ

I naslov „Tko je rak u obitelji Rakovac?“ sugerira generacijske dosjetke i mladalačku razornu ironiju na vlastiti račun, ali unatoč društvenoj aktualnosti i težini teme na 160.000 znakova, lako je prohodan. Napisan je ich-formi, a pripovjedačica je Žana, studentica novinarstva i kći tipične obitelji hrvatskih novobogataša, tajkuna, društvene elite, koja postaje istraživačica i neugodna svjedokinja. Govori: „Mi smo nešto poput obitelji Glembay. U ovom scenariju ja bih bila slična Leoneu“. Nema ničega čemu ta ne bi uputila kritiku, a prilike se nude same i redaju gotovo kao da gledamo ili čitamo dnevne vijesti. I sporednim likovima s kojima dijeli stranice romana onako u hodu uzima mjeru, pa kaže o odvjetniku Robertu „Odijelo je definitivno činilo ovog čovjeka“, a obiteljskom šoferu dobacuje “Za nekoga tko samo vozi, previše mislite.” Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za promicanje zavičajnih vrijednosti Sisačko-moslavačke županije“: Zaporka kino4402 – kratka priča Kino – SALIH KULOVIĆ

Salih Kulenović čita Kino, prozu nagrađenu za zavičajne vrijednosti / Fotografija Miljenko Brezak

Promiče li priča „Kino“ zavičajne vrijednosti? Upravo u tom pitanju i jest razlog njezina nagrađivanja, jer zavičajno nije uvijek ono što je sigurno i čega više nema, ono nije uvijek folklorno i samo naše. Priča „Kino“ upravo iz prostora sigurnoga i pomalo izgubljenoga svijeta domišlja svoju neposrednu prošlost, ili recimo čak tako, oksimoronski, prošlu budućnost. Ali to nije jednostavno i nije lako, nije jednostavno i nije lako tako živjeti: otužno i izgubljeno. Pričana neposredno i kolokvijalno, monološki upućena na sebe, posredno govori i o čitateljskim gubicima i nesporazumima. A to jest početak pisanja, usustavljivanja, traženja izgubljenoga, a onda sasvim sigurno i zavičajnog. Živjelo prostorno i zavičajno, što je ponekad isto, što je ponekad različito. Čestitamo!

20191129 – 20191204

Marysia – Umjesto kave 7. prosinca 2019.

Kao studentica druge godine zagrebačke polonistike u lipnju 1978. prvi sam put putovala u Poljsku, u Krakov. Bilo je to mnogo prije i Solidarnosti i ratnoga stanja, taman su pucali na radnike u Radomu, a i prvi sam se put u životu susrela s nestašicama. Zahvaljujući vezama prof. dr. sc. Jadwige Stadnikiewicz-Kerep stanovala sam u Karmelickoj 14. Ondje sam upoznala mnoge ljude. I Marysiu.

Zagrljaj i suze radosnice nakon 41 godine / Fotografija Miljenko Brezak

Imam više Marija u životu, ali samo jednu Marysiu. I barem pet poljskih kutija koje još nisam ni krenula napisati.

Krakovska stara fotografija iz ljeta 1978. slijeva nadesno: majka profesorice Jadwige, Mrysia, Božica i prof. dr. sc. Jadwiga Stadnikiewich-Kerep

Dugo smo ostale u kontaktu. Otad smo kod nas izgurali rat, samo u Zagrebu selili smo se pet puta, a Marysia je izrodila četvero djece i već trideset godina živi u Njemačkoj. Nisam pojma imala niti da me traži niti da imam četiri-pet imenjakinja i prezimenjakinja.

Zahvaljujući Adventu, gospođi Muniri Serdarević i kolegi Seid Serdarević, Sveti Nikola mi je u čizmicu donio nesvakidašnji dar: jučer smo se nas dvije mlade djevojke susrele ponovno nakon 41 godinu! Nemam riječi. Marysiu, kochana, nie mam slów!

A vidi ova! / Fotografija Miljenko Brezak

Advent u Zagrebu, s Orašarom ispred HNK: Marysia Maria Steffanowski, Božica Brkan i Jelena Vrbica / Fotografija Miljenko Brezak

20191207

Post scriptum

Šetam, savjesno, i razmišljam: pa prvi sam put u Poljskoj bila 1976.! Moram ispričati Marysii da se nismo vidjele 41, nego 43 godine!

Božica Brkan gošća dr. sc. Željke Lovrenčić u NSK na 36. tribini inozemne Croatice

Na 36. tribini na temu inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici26. studenoga 2019. Božica Brkangovorila je o svom književnom i novinarskom radu. Voditeljica tribine dr. sc. Željka Lovrenčićdetaljnije se zanimala o studiju komparativne književnosti i polonistike, pisanju na standardnome hrvatskom jeziku te na kajkavskome, odnosno moslavačkoj kekavici. Bilo je također riječi o i njezinu uredničkome i autorskome radu povezanom s mrežnim magazinima, kulinarstvu, nagradama, prijevodima njezinih djela na strane jezike, novim knjigama, putovanjima, planovima i dr. Na prigodnoj izložbi bile su izložene i knjige Božice Brkan, neke koje autorica dosad i nije imala priliku uopće vidjeti!

Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavina, kekavica

Autorica tribine dr. sc. Željka Lovrenčić detaljnije se zanimala o autoričinu zavičaju, Moslavini, koji je, Brkanovu često nadahnjuje u pisanju, te o kekavici, moslavačkom kajkavskom narječju, kojim piše uz standardni hrvatski jezik, a često i miješajući ih. Istakla je kako se ne smatra dijalektalnom književnicom.

Govorila je također o studijima komparativne književnosti i polonistike te kasnije novinarstva, zatim o tri desetljeća rada kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica ponajprije u Vjesniku i Večernjem listu te njegovu prilogu Vrt za koji je nagrađena nagradom HND Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog u 2000. Zatim je govorila o temama koje su je osobito zanimale u novinarskom pisanju i uređivanju te profesuri na komunikologiji Hrvatskih studija, gdje je predavala stilistiku u medijskoj komunikaciji. B. Brkan je također govorila i o razlozima osnivanja te radu na internetskim magazinima www.ziviselo.com, www.oblizeki.com www.bozicabrkan.com rekavši: Kad mi je nedostajao medij, stvorila sam si ga!

Čuvarica baštine

Također je dobila zadatak protumačiti zašto je zovu čuvaricom baštine. Naglasivši kako je i u kuhinju dospjela preko knjižnice te svojih novinarskih sektora i kolumni, spomenula je niz visokonakladnih nacionalnih, baštinskih kuharica koje i nisu kuharice nego i zavičajna čitanka, već kultni Oblizeki – Moslavina za stolom, zatim istraživačke kolumne Enciklopedija špecerajate, sjecajem prilika, pri uređivanju Vrta, rad na prvoj zaštiti, brendiranje različitih proizvoda, sve do najnovijih zavičajnihzajamčeno tradicionalnih specijaliteta– vankušima i belim kobasama. Pišući na zavičajnom idiomu kajkavskoga, stigla je i do njegova rječnika u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i jako je veseli što njezine dijalektalne riječi, primjerice oblizeki, osebušek, jer su neprevedive, ne može više zaobići ni standard.

Dr. sc. Željka Lovrenčić i Božica Brkan uz prigodnu izložbu knjiga B. Brkan, od kojih je neke autorica vidjela prvi put! / Fotografija Miljenko Brezak

Književnost

Na pitanje koje bi svoje književneknjige istaknula, B. Brkan rekla je kako bi automatski prvo istaknula posljednju, ovaj put zbirku Nemoj mi to govoriti(Acumen, 2019.), posvećenu majci, kako svaku knjigu piše kao da joj je posljednja. Književnosti, svojoj mladalačkoj ljubavi, vratila se neplanirano, pa tako je unatrag desetljeća posvećenosti pisanju lijepe literature i nastala mala biblioteka vrlo različitih desetak knjiga, od zbirki pjesama, kratkih priča, romana, feljtona, eseja, izbora… i na standardu i na kajkavskom.

Vetrenicaili obiteljska arheologija, objavljenja 1990. uz očevu smrt, na porodiljskom, danas slovi antologijskom. Pevcov korak/ kajkavski osebušek za EU nastao je učas, a nagrađen je Katarinom Patačićna najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Roman Rez ili leica-roman u 36 slika nastao je u 31 dan za natječaj VBZ-a, a nastajao je godinama. Kajkavska čitanka Božice Brkan izborila je da postane pomoćnim sredstvom u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole, koje bi, dakako, mogla zanimati.

Roman Ledinatakođer je nastajao godinama i tko zna bi li bio gotov da nije bilo poticajnih rokova Ministarstva kulture. Nešto je slično i najnovijim romanom u rukopisu. Pa zbirke priča ili pjesama, s Orubljivanjem Veronikina rupca ili Muke 2013. nagrađenoj nagradom Pasionske baštine, iako govori o šnajdericama u postsocijalističkim vremenima i novoj Kristovoj muci, u izdanju DHK… Nikome se ne žuri, pa smo zato i stjecajem prilika postali mali obiteljski izdavač bez kalkulacija, kak bog zapoveda. Kad napišem i kad procijenimo da je za objaviti, objavimo knjigu uz nezamjenjivu podršku stalne sjajne ekipe, dizajnera Jenia Vukelića i lektorice Maje Matković.

Uz to, dodala je Brkan, prvi put imam rukopisa takoreći i gotovih za objavu, nakupilo se: roman, igrokazi za djecu na kekavici za cjelovečernji program, ljubići, tematska zbirka s imenjakinjom Božicom Jelušić o hrani, o hižnim duhama.

Pisati poeziju ili prozu?

Na pitanje Je li ti lakše pisati poeziju ili prozu?nije se mogla odlučiti. Mnogo je istine u tome, rekla je, da se knjiga piša sama, da ideju nosiš godinama, od nekakve osnovne inspiracije, ali kako sve određuje zicfrajš, kako sadržaj nekako odredi i vrstu i jezik, kako jedno vozi drugome. Kao vrlo mlada djevojka, B. Brkan pisala je samo pjesme na standardu i tek je u zrelim godinama ozbiljno zagazila i u prozu – roman, kratke priče. I ne planirajući, nego iz potrebe, po narudžbi, piše i igrokaze za djecu. Često i na rok, u čemu joj pomaže npvinarsko iskustvo s deadlineom. Otkrila je i zanimljivu ideju kako planira knjigu o pisanju ljubića. Svojedobno je, naime pisala i ljubiće pod pseudonimom. Kako su je izvještaji o nestašicama doveli kolumnama o hrani, a one tome da postane scenaristicom Vegetina TV-serijala Male tajne velikih majstora kuhinje odnosno tekster te se s veseljem prisjeća Native Marketinga kad se to još nije tako ni zvalo.

S vrlo uspjele tribine NSK / Fotografija Miljenko Brezak

Ponosi se, kako je rekla, i visokonakladnim kuharicama u kojima je sudjelovala kao dio ekipe Vegete i Ivanke Biluš, koje nikad nisu bile ni na jednoj listi bestselera, iako to nedvojbeno jesu, jer su, iako monografske knjige, otisnute u desetinama tisuća primjeraka na više jezika:hHrvatska za stolom, Slastice u Hrvata, Mala škola kuhanja, Mediteran za stolom, Vegetina kuharica, Hrvatska jela na suvremeni način itd. Dodaje tome svakako i serijal velikih monografijaprof. dr. sc. Nikole Miroševićao izvornim sortama vinove loze i vinima, Agrokorvino, kataloge za svjetska predstavlja Hrvatske te posebne priloge za novinske kioske kojima ne zna im broja.

Životna putovanja

Dio publike na tribini u NSK / Fotografija Miljenko Brezak

I na kraju, od mnogih zemalja u koje je putovala, kao posebno zanimljive izdvojila je one u koje je išla službeno, bilo kao nagrađena srednjoškolka u Rusiju, studentica polonistike, polonistica i novinarka u Poljsku, bilo zbog sajmova hrane i vina od Kölna, Pariza do Barcelone, u švedski ledeni hotel na promociju novog hladnjaka Electroluxa, po Mediteranu zbog Vegetina TV serijala i knjige Mediteran za stolom s Ivankom Biluš.

Osobito su joj draga putovanja motivirana književnošću, bilo u Gradišće (Austrija i Mađarska) – upravo se pripremamo na predstavljanje knjige Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je pripremio Đuro Vidmarović, a koju je objavio njezin obiteljski Acumen.

Još je više oduševljaju projekti dr. sc. Željke Lovrenčić, zahvaljujući kojima je pjesme čitala u Australiji, gdje su hrvatski književnici predstavljali hrvatsku književnost tamošnjim Hrvatima u Sydneyu te na MacQuarie University, a i u Kolumbiju, u Bogotu, gdje su predstavljali knjigu prijevoda na španjolski 12 izabranih hrvatskih pjesnika.

Sve su to, govori Brkan, moja životna putovanja, prije posljednjega životnog putovanja, kad sam u ožujku sa sinom Ivanom Brezakom Brkanomi suprugom Miljenkom Brezakom obiteljski putovala u New York, na što nas je ponukao ponajprije moj roman Ledina, objavljen 2014., i jedan od likova Američka baba, prebaba Mara Brkan koja je emigrirala u SAD, izmišljena literarna kći Ket i slavnazavičajka u Metropolitanu Milka Trnina. E, sad, dodala je, to treba sve i opisati.

20191119 – 20191120 – 20191121 – 20191123 – 20191125 – 20191126 – 20191204

https://www.facebook.com/bozica.brkan/posts/10215038210699983

Ima li satira u Hrvatskoj budućnost? – Umjesto kave 4. prosinca 2019.

U subotu, posljednjega dana studenoga 2019., uoči književnikova rođendana, u Čazmi su u okviru Dana Slavka Kolaraproglašeni rezultati za najbolju kratku priču – satiru. Desetoro finalista po tradiciji se mogu čitati na internetu, a nagrađeni su Tomislav Sabljić za Ne možeš ti to, Renata Srečić za Slučaj Jasenovog Luga – mene se najviše dojmila! – i Oliver Jukić za Nivelator.

S Vinkom Jelić-Balta iz čazmanske književnice Slavka Kolara / Fotografija Miljenko Brezak

Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima.

Finale Natječaja za najbolju kratku priču-satiru Slavko Kolar 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige.

Prvonagrađenu priču-satiru Ne možeš ti to čita Tomislav Sabljić / Fotografija Miljenko Brezak

Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.

Drugonagrađenu priču Slučaj Jasenovog Luga čita autorica Renata Srečić / Fotografija Miljenko Brezak

A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.

20191201 – 20191204

Poezija s novinarskim nervom

Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)

Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovei zelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.

S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko.

Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješ/ na vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“

U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.

I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to!

potkraj studenoga 2019.

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

U Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem).

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu).

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga).

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak.

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti.

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

Teta Marica, životna učiteljica – Umjesto kave 25. studenoga 2019

Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković, kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja…

A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji:

U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini.

Marica Kukor sa svojim mladim glumcima uoči nastupa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama / Fotografija: Miljenko Brezak

Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi.

Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke.

Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez Križa, Sipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.

S jednog od predstavljanja u ulozi pečenjara palačinki na Kriškim oblizekima, koje od 1994. humanitarno organizira DND Vladimir Nazor Križ / Fotografija Miljenko Brezak

Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen.

Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.

Na dječjoj glumačkoj turneji nikad dosta druženja i veselja / Fotografija Miljenko Brezak

Mladim glumcima uvijek pri ruci i pratnja

U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!

20191120 – 20191121

Linkovi

Gretini jargani z Križa na 27. Kajkavijadi

Katyn, Vinica, Jurak, Bagola – Umjesto kave 23. studenoga 2019.

Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.

Božidar Brezinščak Bagola na predstavljanju knjige Pridošlice Lojzeta Kovačiča, koju je preveo / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo.

Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole

Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.

Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni vrh letio na komemoraciju.)

Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.

Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.

20191121 – 20191123

Biografije: ne može falit! – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Što kraća, biografija to točnija. Ne znam kad sam to naučila, ali istina je. Valjda da, kad je već napisana, bude i pročitana. Obično vrlo ciljano, znam iz vlastita iskustva, jer ako imate stvarno materijala i za više biografija, da ne kažem života, samo nepotrebno nervirate. Neke. Osobito one što misle kako u šumi podataka napisanih onako kako se biografije danas pišu neće biti ni primijećena duga priča kratkog sadržaja. Imam dvije šprance biografija: jednu koja se više nikako ne može skratiti i sa svim bitnom podacima.

Slično mene nerviraju ovi odozgo što neprestano komuniciraju, a da obično ni sami ne znaju više što ni o čemu, sve misleći kako im je glavna javna dužnost mišljenje o svemu, izjava zapravo, makar samo da je, danas ovako a sutra onako i ne shvaćajući kad su i sami, kako to predsjednik Vlade baš reče, ovih dana previše konzumirani. Aj, aj, aj! Ekspert danas za ovo, sutra postaje ekspert za ono, sad pri Vladi, a onda u Vladi ili bogtepitajgdje. Baš me to svrbi uz rub štrajka učitelja: danas predaješ matematiku, a sutra hrvatski?! Trebaš baš biti ekspert da to shvatiš.

Sačuvala sam kako je početkom listopada za Poglede Novoga lista Zlatko Mateša kao predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora i bivši premijer o negativnoj selekciji političara lijepo rekao: Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja znanja. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni koncenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem.

Ni tjedan kasnije Andrija Hebrang,veteran starog, tvrdog HDZ-a, političar lagano izumrle desne frakcije stranke, koji je znao šokirati radikalnim izjavama, progovorio je iz dubine penzionerske fotelje, kako ga je predstavio 24Express, za koji u intervjuu govori ikako ne može ministarska funkcija biti prva ili druga u profesionalnim razvoju čovjeka. To mora biti vrhunac njegove karijere. Ne može ministar biti netko tko se nije barem 20 godina znojio na svom radnom mjestu. Bez takvog iskustva ne možete odlučivati i kreirati svoj resor.

Valjda se to i ne traži, odlučivanje i kreiranje. Dostaje samo slušanje i izvršavanje? Uspoređuje Hebrang prvoga hrvatskog predsjednika i aktuanoga predsjednika Vlade, pa, uz drugo, govori o tome kako je Tuđman za različita mjesta tražio više prijedloga ali da ima barem tri stranice životopisa. Čak tri? Ma što kažeš!? Ma što inače mislila o nabrojenoj gospodi, napokon se u nečemu slažemo. Sve mi se čini da bi današnji prijedlozi, a bili ne bili na mjestu, ljudi su ionako već na nekakvim svojim mjestima, te bi tri stranice mogli postići tek povećim povećanjem – fonta! Valjda ima i takva špranca. Kad sam se daaaaavno zgrozila čuvši da jedan vrlo poduzetan i uspješan i tada vrlo mlad stručnjak uopće razmišlja biti kandidatom za ministra u jednoj od naših vlada – što će mu to? – njegov brat, neusporedivo manje sposoban, ali na mnogo višem mjestu, reče mi: Pa ne može falit u biografiji!

20191121

Gretini jargani z Križa na 27. Kajkavijadi

Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan.

Finale izvedbe s ekoporukama i djeci i odraslima / Fotografija Božica Brkan

Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana Bogdani Jana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet.

Iz predstave: i kečkice poput švedske klimatske aktivistice, svoje vršnjakinje / Fotografija Božica Brkan

Razvrstavajte i reciklirajte smeće, jedna je od poruka Gretinih jargana z Križa / Fotografija Božica Brkan

Odlični mladi kriški glumci vježbaju pod vodstvom pedagoginje Marice Kukor/ Fotografija Božica Brkan

27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima.

Glumci, voditelji i pratnja uzbuđeni prije nastupa u Varaždinskim Toplicama / Fotografija Miljenko Brezak

Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec . Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš.

Poput nastupa na pozornici Kajkavijade, tradicijom je u Varaždinskim Toplicama mladim glumcima postao i posjet stastičarnici Nympha, zaslužili su da se oslade! / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke!

20191117

“Žabari jel žabe na kolec” praizvedeni na 24. Kajkavijadi