Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga novinarskog društva – ogranak umirovljnika, pa je predsjednica Branka Starčević tom prilikom, uz drugo, organizarala i da novinari predstave svoje knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzero iskustvima supruge diplomata u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju novinarsku biografiju. Treći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka i diplomatkinja Neda Ritz.
Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti, primjerice vrata se sama raspiraju.Osobito dojmljivo govorila je o Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.
U temi Pišete li prvo naslov ili tekst? u kojoj u nastavcima govore o tome kako za tekst odabrati pravi naslov, što je obrnuta piramida i drugim tajnama dobroga pisanja, 7. siječnja 2020. gostovala je i Božica Brkangovoreći o tome kako je, kao čovjek iz tiska, počela pisati za internet i po čemu se to razlikovalo od pisanja za print, kako se suočava s kreativnom blokadom te o korisnim savjetima za one koji tek kreću s ozbiljnijim pisanjem za Internet. Na pitanje vidi li da bi neki medij mogao zamijeniti pisanu riječ u budućnosti, predvidjela je – kombinaciju.
Mia Bibrović i Ivan Brezak Brkan u Netokracijinu podcastu
Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornatprihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-štoDrage Štambuka.
Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču
Sinoć su u dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 (urednik Boris B. Hrovat) pročitane moj dvije priče, naime suvremene hrvatske književnice Božice Brkan, Retrospektiva i Mačak. Odlično ih je Interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić. I samu sebe ganula sam prisjećanjima na ono što me je nadahnulo da ih napišem. Kakvi motivi!
Akademski slikar Ivo Radošević i Božica Brkan na slikarovoj retrospektivnoj izložbi u razgovoru za Vjesnik / Fotografija Miljenko Brezak
Retrospektivu sam posvetila svome profesoru likovne umjetnosti u kriškoj Gimnaziji akademskom slikaru Ivi Radoševiću. Moj je M. kod njega i maturirao na stupovima, jonski, dorski…. Poslije smo se sprijateljili, čak lunjali s njim dok je slikao motive po hrptovima Medvednice. Neka nas stabla ili što su već s njegovim potpisom i danas još gledaju sa zidova. Vrlo živa. Kao i sjećanja na Ivu i njegove kičice.
Najava priča B. brkan u hrvatskoj priči na webu HRT-a
U dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. od 22:03 do 22:29 sati (urednik Boris B. Hrovat) pročitane su dvije priče suvremene hrvatske književnice Božice Brkan Retrospektiva i Mačak. Interpretirala ih je dramska umjetnica Dunja Sepčić.
U svome Izlogu knjigaHrvatsko slovo6. prosinca 2019., str. 11, objavljuje i informaciju o najnovijoj zbirci poezije Božice Brkan Nemoj mi to govoriti:
Nova poetska knjiga Božice Brkan ukoričuje pjesme napisane na standardnoj štokavštini i na zavičajnoj moslavačkoj kajkavštini (kekavici). Knjigu je recenzirala Željka Lovrenčić koja naglašuje: „Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjoj majci. Pjesnikinja je i ranije imala pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je da je ovom knjigom željela razjasniti neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom.“ Autorica pak ističe: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem imeđu oca i majke, pjesnički podijelim.“
Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao.
Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko BrezakNa Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.
Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak
Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena.
Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.
Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak
Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u Đakovu, Zagrebu i Sisku.
Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak
Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak.
Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak
Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo.
Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.
Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović
U emisiji Kajkavijana Hrvatskoga Radio Sljeme12. prosinca 2019 u 20,30 Ana Lacković Varga ugostila je ekipu koja već nekoliko godina organizira Božićni recital u Krapinipredvođenu Radovanom i Damirom Novinom. Veseljaci iz z Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo doveli su i glumce Biserku Ipšu i Ronalda Žlabura da govore prigodne kajkavske tekstove, a pjevačicu Gordanu Ivanjek Tušek na gitari je pratio Tomislav Presečki.
Najava Kajkavijane
Uz druge je tekstove dramska umjetnica Biserka Ipšainterpretirala i jednu od deset BožičnicaBožice Brkan– Božičnica zajna: Si na vrpe. Ta je kekavska kratka poetska proza iz Kajkavske čitanke Božice Brkantakođer čitana i na jednome od Božićnih recitala. Dogovor o toj Božičnicidviju dugogodišnjih suradnica Ipše i Brkove prethodio je u Palainovki.
Dogovor u Palainovki: pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Božičnica* zajna: Si na vrpe Kak su pri Brkanom na Badnjak v hižu nosili slamu, Moj donese veliku našu božičnu škatulu z podruma. Vujne su naše moderne velike svetleče kuglice. Nebrojene. Skorom sako leto prikupimo de koju. Jene i trepčeju, a druge se paliju gasneju, paliju gasneju, paliju… I puno je male licitarov z Bistrice. Sako leto isto dokupimo. Srčeka crlena. I drvene i crlene i zlatne kojnekov kej sem Iveku svojemu, gda je mali još bil, nosila z Nemačke, Austrije, Francuske i kojekakve druge državi. Imam i z Polske nekej kej ne znam ni kej je, od slame. Halina mi je to negda poslala. V čestitke dla Božego narodzenia. Bogzna je l još i živa. Z Jokešinca imam zelene i roze i crlene sitneše kuglic. Gde gde su stučene a gda gda, niko jih ni ne pipne, se samo v prašek rasipaju. I z Potoka od Babe Potočke je de koja, mi se vidi. I z Širinca od negve celo čudo: nemreju se obesiti, al nam ji je šteta hititi. Neg još postojiju. Tak smo za Božič pak si na vrpe. Ne znamo ni čija je špica za na vrh. Morti i ovo leto dokupimo koju, če bu se snehe štelo kititi. Če se zmislimo nekakvu felu kakvu još v škatule naše nemamo. (20101213 – 20100314)
* Ciklus Božičnice nastao jeod 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću. Fra Tomislav Božiček, mladi gvardijan tamošnjega samostana Red male braće i predsjednik ogranka Matica hrvatske, i Đuro Vidmarović zamolili su me da za priredbu Kluba prijatelja Kloštra, uz izložbu jaslica, na kojoj su govorili Đuro o povijesti jaslica (nisam pojma imala da se zna točno da su prve napravljene 1223. godine!) a Dragutin Pasarić o izložbi jaslica u Kutini te KUD Obreška, odaberem i božićne moslavačke kajkavske pjesme. Ne da nisam mogla odabrati najljepšu, nego ih uopće nije bilo. Božić moslavački kajkavski pjesnici spominju tek uzgred. Preko Facebooka, preko Ujedinjnih kajkavskih emirata, zamolila sam najljepše kajkavske uopće te sam na kraju od više pročitala dvije – Božična molitva Jezušu Božice Jelušić i Kalnovečki razgovoriIvana Goloba, te svoje dvije. Kao Božičnicu prvu: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom i kao Božičnicu zajnu: Si na vrpe. Zamislila sam ih kao svojevrsne prviče i zajniče, vezane uz drugo veselje, svadbu. Prisjećanja su me odvela u djetinjstvo, u lijepe i tužne misli i bilo mi je žao što nisam imala priliku pročitati ih više. To prije što su u Klošter, moslavačku Atenu kako je opisuje D. Pasarić, na moju veliku radost i ganuće kak se to negdar božičuvalo v Okešinuc došli čuti čak i neki moji Okešinčani. Ljudi su me jako lijepo primili. Puna dvorana, čak i koruš, balkon. To bi oni tak rekli kad i znali, reče mi M. posle Kloštra. Mnogi su tražili da im pjesme pošaljem e-mailom da bi njima nekome svome mogli – čestitati. Jesam.
Božičnicama prema Božiću / Fotografija Miljenko Brezak
Najprije je početkom tisućljeća bibliotekarica Danica Pelko krenula s izvannastavnim aktivnostima Male Kajkaviane da bi Osnovna škola Donja Stubica objavila i rječnik Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. sa 3200 riječi. Onda su 2018. drugo izdanje dopunili multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd. Zaključivši očigledno kako ni to nije dovoljno, početkom ove školske godine objavili su i Stubički klaruš / Slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja, koji se, citiram nadahnutog promatrača, vidi na svim jezicima, a čita na kajkavskom. Prepoznajući u rječniku čuvanje stubičkoga govora, podržao ga je i Grad Donja Stubica, baš lijepo trojstvo: tiskano, zvučno i slikovno.
Naslovnica
Stubički klarušima samo 128 pojmova od alto do žuga (žugica), a oslikala su ga djeca: Gabrijela Cesarec, Petra Cesarec, Marta Drempetić, Marta Drempetić Hrlčić, Petra Fišter, Ema Hren, Antares Jaić, Patricia Jozić, Lovro Lacković, Ivana lndripet, Magdalena Pišković, Paula Pišković i Petra Štefek. Grafičko oblikovanje potpisuje Studio za umjetnosti dizajn Nikola Sinković. Taj je rječnik očigledno namijenjen najmlađim govornicima. I možda budućim mladim slikarima i spisateljima, talentiranima poput nagrađivane osnovke, sada gimnazijalke iz prijašnjih rječnika Magdalene Blagec. Iz prijašnjih rječnika. Ali, uz to, svaka je riječ prema izgovoru profesorice Danice Pelko prilagođenim znakovima hrvatske dijalektološke transkripcije označila dr. sc. Anita Celinićiz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To vam, dodajem i zavidno i oduševljeno, mogu prenijeti samo slikom. Ali, ne samo kao kajkavka koja se ponosi i kajkavskim i svojom zavičajnom kekavicom, kažem vam parafrazirajući onu s glazbom koja je zvonka radost: ako je išta, ova je knjiga čista radost!
Jedna od oslikanih duplerica slikovnoga rječnika
A gdje su donjostubički ambiciozni profesori i njihovi učenici našli kao ideju? Pa imate, tumače, i u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, str.14.: Odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnoga, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. Danas u doba globalizacije, u kojem je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu. Sukladno tome u Osnovnoj školi Donja Stubica posebnu pažnju posvećuju njegovanju tradicijske zavičajne kulture, a dijelom svoje kulturne baštine drže i i jezičnu kulturnu baštinu jer je jezik bitno, ako ne i najbitnije obilježje.
Abecedno: b kao buča, c kao cola…… p kao pedenj, pegla, penzlin, pilipar
Predstavljajući Stubički klaruš,dr. sc. Anita Celinić protumačila je kako je to ogrlica, izvorno je to ogrlica od koralja, prema kojima je i dobila ime:
„Naime, klaruš, negdje i klariš ili pak premetnuto kraluš – tako je u mojem idiomu kajkavskoga! op. BB – došlo je u naš jezik preko mađarskoga oblika kláriš, a korijen riječi potječe iz latinskoga corallus, što znači koralj, od kojega su se ogrlice izrađivale nizanjem djelića po djelića, zrna po zrna. U riječi klaruš skriva se i simbolika ovoga rječnika, koji je niska divnih kajkavskih riječi kao što je klaruš niz perlica. Klaruš se nosi oko vrata s ponosom kao ures, jednako tako treba s ponosom govoriti naše domaće riječi i kititi se njima. Nek klaruš bude zakopčan oko našeg vrata!“
Unatoč godinama i deseljećima predanih nastojanja i strpljiva čekanja uvrštavanje Zlatne formule hrvatskoga jezika Ča-kaj-štona listu hrvatske nematerijalne baštine nije moglo stići u pogodnijem trenutku, jer se idućega kolovoza u Selcima na Braču održava, naime, jubilarna 30. Croatia rediviva Ča-kaj-što. Književnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk tako ustrajno održava sjećanje na talijansko paljenje svoga rodnog mjesta u Drugom svjetskom ratu okupljajući pjesnike svih triju sastavnica hrvatskoga jezika ovjenčavajući svake godine po jednoga maslinovim vijencem, a oliveatusovi stihovi ostaju uklesani na zid od poezijena samome trgu.
Drago Štambuk čita svoje stihove na predstavljanju u zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak
Štambuk, koji osim standardom piše i na čakavici, ovih je dana ponovio iz Teherana, gdje službuje kao hrvatski veleposlanik, kako od rane mladosti pokušava ujediniti sve hrvatske jezične idiome i integrirati hrvatsku ne samo jezično, nego i kulturološki i politički.
Božica Brkan na Croatii redivivi u Selcima 2011…
Budući da sam više puta imala čast svoje pjesme i na standardu i zavičajnom kajkavskom idiomu, kekavici, čitati pod otvorenim nebom na čudesnom središnjem selačkom trgu od bijeloga bračkog kamena, dijelim radost i miješane duboke osjećaje sa začetnikom i Croatie redivivei Ča-kaj-što. Uvjerena sam kako će i to pridonijeti ne samo čuvanju naše izumiruće jezične baštine nego i međusobnom povezivanju i ispreplitanju u hrvatskome, sad već 24 službenom jeziku EU. Veličinu jezika ne određuje samo broj njegovih govornika.
… i 2018. na 28. Croatii redivivi Ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Valja podsjetiti da od otprilike 140 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je, uz Zlatnu formulu Ča-kaj-što, još desetak, primjerice bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt)…Je li moguće da se Zlatna formula hrvatskoga jezika Ča-kaj-štos nacionalnoga preseli i na UNESCO-v popis reprezentativne svjetske baštine gdje je zasad od nekih 130 tema otprilike i desetina iz Hrvatske? Podsjećam se na sjajan zapis iz 2014. akademika Radoslava Katičićai pomišljam: zašto ne?
