Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja2016. prvo i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane.
Danica Pelko / Fotografija Miljenko BrezakS predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak
Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.
Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!
Današnjoj gošći emisije iz kulture 100/lica nije trebalo otvarati vrata studija portala Volim Ivanić, jer Božica Brkan otvara sva vrata i sva srca dobronamjernika i radoznalaca svojim osmijehom, optimizmom i životnom radošću. Miraz, ove književnice, novinarke, urednice, kolumnistice, blogerice, svjetske putnice, dar je njezina inspirativnog obiteljskog djetinjstva u Okešincu, kakvog samo istinski spisatelji mogu pretvoriti u životnu i poučnu literaturu uz čuvanje izvornog kajkavskog narječja zvanog moslavački kekavski. U emisiji protrčavamo Božičinom nezaustavljivom radnom i kreativnom trakom od Enciklopedije špeceraja, uređivanja popularnog dodatka u Večernjaku „Vrt“, kuharica Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, jezičnog savjetnika u suradnji s Majom Matković, televizijske scenarističke uspješnice s Vegetom „Male tajne velikih majstora“, predavanja na Hrvatskim studijima stilistike pa do zbirke pjesama „Veternica ili obiteljska arheologija“, Pevcevog koraka /kajkavskog osebušeka za eu/, zavičajne čitanke „Oblizeki – Moslavina za stolom“ ,romana „Ledine“ između ostalih objavljenih djela. Božica Brkan jedna je od ponajvećih promotora prepoznavanja Moslavine, uz Slavicu Moslavac, Đuru Vidmarovića ili Drageca Pasarića, kao područja gdje baština i tradicija ima veliku vrijednost baš kao i ispisane riječi ili autohtoni proizvodi poput škrleta, bijele kobase, vankuša ili bučina ulja… Urednik i voditelj: Jadranko Bitenc Kamera i montaža: Zoran Ožetski Portal Volim Ivanić 2020.
Poslije snimanja: Božica Brkan Zoran Ožetski i Jadranko Bitenc / Fotografija Miljenko Brezak
Ivica Ivanković je na Hrvatskom radiju prvi program u svojoj emisji Iz narodne baštine hrvatskih krajeva kekavsku pripovijetku Kak su trojica pesmu nosili, koju je čitala autorica Božica Brkan, prvi put emitirao 26. veljače 2018. Repriza je bila 4. veljače 2019. te 3. veljače 2020. Sjajno je ozvučio tekst objavljen u časopisu Kaj, zatim u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.), te ju je, među pet dijalektalnih, prof. dr. Miroslav Šicel uvrstio u svoju Antologiju hrvatske kratke priče (2001.).
Ivica Ivanković i Božica Brkan u Vivasu 26. ožujka 2018. / Fotografija Miljanko Brezak
Sjajnu je temu odabrala Mladenka Šarić za temu svoje emisije j na Mreži TV za One nastupaju – Životna radost. Uz Ljiljana Pranjić i Elu Kurešević gošća je bila i Božica Brkan. Odlično društvo, odlična emisija! Ponosna!
Uoči početka snimanja / Fotografija Miljenko Brezak
Patnja, gubici, porazi – sve je to u životu neizbježno, ali je način na koji na to reagiramo naš odabir… Je li životna…
I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke.
Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak
Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!).
Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak
A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.
Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.
Naslovnica Bilosnićeve knjige
Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.
S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure Vidmarovićao Jurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.
Jedna od duplerica
Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta Gassnerai Doroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017.
Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici
Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem.
S pečuškog predstavljanja knjige Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, koju je pripremio Đuro Vidmarović a objavila naša obiteljska kuća Acumen, vratila sam se i s knjigom Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika, koju je osmislila i uredila Branka Pavić-Blažetin, a 2019. objavile su je Hrvatska narodnosna samouprava Salanta i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
S predstavljanja: Branka Pavić Blažetin / Fotografija Kollar
Ta je knjiga na tragu knjige predstavljene u Zagrebu u travnju 2017. Oj, Kozaru, ti selo na brijegu..., koju sam tada opisala ukoričenom hrvatskom baštinom iz Mađarske. Radi se o dva sela u okolici Pečuha, koja se stoljećima nastoje održati, posebice identitet, nacionalnu kulturu i jezik, što nije baš lako kad se osjetno prazne i sela u Hrvatskoj, s druge strane granice.
Kako se ne bi zaboravilo svoje, ekipa uglednih hrvatskih intelektualaca iz Pečuha ustrajno istražuje i bilježi. Tako Silvester Balić opisuje Salantu jučer i danas, Ernest Barić istražuje osobine salantskoga govora, Živko Mandić imensku baštinu salantskih Hrvata, a Živko Gorjanac govor salantskih bošnjačkih Hrvata. Diana Kečkeš Boti opisuje očuvanje jezika, običaja i nošnje, a Branka Pavić Blažetin piše o školi i položaju hrvatskoga jezika te prenosi nekoliko crtica iz Tjednika Hrvata u Mađarskoj, predstavlja KUD Marica i lokalnu hrvatsku manjinsku samoupravu.
NaslovnicaIz knjige: diplerica s praljama
Donosi i zanimljive priče odnosno sjećanja mještana, a na kraju i antologiju starih fotografija, koje će oduševiti i one koji bi nekoga mogli na njima prepoznati kao svoje pretke, ali i sve nas koje zanima nekadašnji, neponovljivi život: školska djeca, žene na pralu, svatovi, prva pričest, slavlje Tijelova koje tu zovu Brašančevo, uskrsni blagoslov jela u nijemetskoj crkvi, božićna predstava iz 1936., vojnici u uniformama različitih država koje su se smjenjivale u njihovu selu, progonstvo u Rusiji, vojne knjižice, kulturno društvo, neki čovjek u pčelincu odnosno pčelinjaku, berba grožđa iz šezdesetih…
Mnogi su vrijedni ljudi, stručnjaci i zaljubljenici, utrošili mnogo vremena da bi nastala (i) ova vrijedna knjiga, a nadam se kako će je predstaviti i u Zagrebu te da velik trud neće odvratiti i druga sela da za budućnost ispišu vlastitu povijest.
Koliko lica iz prošlosti samo na jednoj od dupletica antologije starih fotografija!
Knjigu Majkina vraštva, vračenje i vračiteliVere Grgac (Kajkavijana, 2019.) svakako bih uvrstila u knjige što ih nazivam zavičajnicama. Više od književnosti (Vera piše kajkavske pjesme) i popularne selfhelp literature, savjetnika o zdravu životu, Majkina vraštvasu baštinska sjećanja, i obiteljsko i seosko, bistrajnsko. Etnološki je to uvid u vrlo malo poznato područje nekadašnjega života – zdravlje, bolest i liječenje. Bolje spriječiti nego liječiti bilo je izuzetno važno stoljećima prije nego što su i s onu stranu Medvednice stigli doktor, medicina i farmaceutika i kad se skromno narodno iskustvo više nego stvarno znanje u današnjem smislu prenosilo unutar zatvorenih krugova, obitelji recimo, s koljena na koljeno, držeći i katkad prikrivajući mudrosti za sebe i kad se zaista iskustvo kako bolest spriječiti i (iz)liječiti, uz veliku smrtnost i kratak životni vijek, izvan toga činilo vračejnem, kako se bistrajnski nazivaju i vračanje, čaranje, ali i lijekovi i liječenje – vračtvai vračenje.
Vera Grgac s najnovijom knjigom na predstavljanju u Bistranjskim Novakima / Fotografija Miljenko Brezak
Ne zbog toga što je kasnije u životu i sama bila zvanjem i zanimanjem medicinarka – umirovljena je profesorica škole za medicinske sestre – nego što je od malih nogu u stopu radoznala pratila baku, kajkavski majku, vračitelicu Doru (1899.—1995.) i uz nju učila usput, Vera Grgac mogla je dohvatiti i sada s čitateljima podijeliti ne samo vlastito povijesno znanje o razvitku medicine nego i mudrost svoga kraja.
Naslovnica
Neki će vjerojatno odmah požuriti prisjetiti se eventualnih vlastitih sjećanja ili pohitati primijeniti u praksi Verine zapise, primjerice o više od 40 vrsta ljekovitog bilja, a se to raste okuol nas: od gamilice i šipkado trnule ili o vraštvima ka imamo v domačije, primjerice gouščinai svinska mast, govecki loj, voujsk, med, pečeni cukor, biers…. Ni mi koji ćemo samo čitati nećemo biti na gubitku, jer se možemo udubiti u opis oundašnih betega,kak zgledi betežnik, kak je majka mierila, kak se vračileili o tome kakvu ulogu mogu pri liječenju imati kokušini želuci, plučka(slina), šeč(mokraća), kravski drek, ilovačina, žuta zemla (glina), pavučina, pepel, petrolija(petrolej). Čim sam prije neki dan doznala da upalu sinusa liječe svinjskom mašću, odmah sam požurila ispričati Veri.
Verina baka Dora, stroga i skrbna, čak malo i škrta gazdarica, izuzetno zanimljiva i inspirativna žena
Zanimljiva je priča i o pobačaju odnosno kak reskopati dete. Pogotovo jer je to bila javna tajna, u vrijeme siromaštva i brojnih gladnih usta, i poprilično raširena. Uz abcedarij s betegima i nevolama tere se moreju najti v knige, od alkoholizma do žvala, osobito mi se dopada vrlo koristan rječnik, koji bih voljela da je i puno širi. Također mi nedostaje i uloga pojedinog bilja u lokalnim običajima. Nadam se da će Vera Grgac pripremiti uskoro i o tome knjigu i da ćemo je čekati kraće nego što smo (valjda cijelo desetljeće!) čekali ovu, povremeno dozirane ograničene teme u stručnom zagorskom tisku ili stručnim kajkavskim odnosno medicinskim skupovima.
Vraštva ne samo za ljude, nego i za domaće životinje, za cijelo domaćinstvo
Iako knjiga Vere Grgac nikako nije prva takva u nas, svakako je izuzetno vrijedna i zato što je autorica potpisuje sama, a čak je i dio fotografija sama snimila. Za prije nekoliko godina objavljen Leksikon slavonske narodne medicine brodskoga Posavlja primjerice, također multidisciplinaran s medicinom, antropologijom, etnografijom i dijalektologijom, Emina Berbić Kolar godinama je među starim ljudima na terenu istraživala sa studentima. Čestitke Veri, Bistra se može ponositi!
Poslije predstavljanja projekta Zajamčeno tradicionalni specijaliteti početkom prosinca u Ivanić Gradu za Obiteljski radio Ivanić Božica Brkan snimila je za emisiju O baštini s prijateljima baštines Vesnom Gregčević Jelicom razgovor o beloj kobasi i vankušima. Emitirana je 9. siječnja 2020., a polusatnu radijsku emisiju O baštini s prijateljima baštine – Božica Brkan (bele kobase i moslavački vankuši) možete potražiti na podcastu Obiteljskoga radija Ivanić.
Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjiguK(2018).
Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.
U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze. Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Kao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije.
Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje.
Sve niče iz priče, kajkavski – odličan naslov teksta Ljerke Car Matutinović
Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.
Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta.
Naslovnica najnovije knjige Car Matutinović
Željka Lovrenčić piše također:
„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana.
Književne rasprave: Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…) Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)
U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)
I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“).
I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).
Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „
