Baš me lijepo podsjetiše na moju prvu knjigu Vetrenica ili obiteljska arheologija, objavljenu 1990., citatom recenzije Borivoja Radakovića: U Božice Brkan se prepliću povijest Križa i povijest njene obitelji, dodiruju se historijske ličnosti (Ivan Česmički primjerice) i njeni preci i rođaci, najčešće pripadnici puka koji preživljava unatoč ratovima ili (kao u jednom primjeru) poratnim nedaćama naporna težačkog života opterećenog dadžbinama i zahtjevima vladarâ, vlastî i državâ.
I moje su pjesme – ladlin, rubec, ta moja kej pesma, ta moja pjesma… u izboru Jasenke Gotić Pacadi i interpretaciji Marice Kukor – izvedene, naime, na Večeri mode i poezije, što ju je 10. ožujka 2017. uz Dan žena ženama Križa darivao tamošnji Socijaldemokratki forum žena.
Čitane su i pjesme lokalnih pjesnikinja Jagice Pavišić, Ljubice Čambale i Branke Mucak Pugar. Prošlogodišnja prva, mnogo skromnija, ali izuzetno uspjela slična večer ohrabrila je organizatore i organizatorice da u Domu kulture Josip Badalić na pozornicu izvedu žene i muškarce, ne nužno vitke i ne nužno ni mlade, kako bi predstavili poduzetnice iz svoje sredine. Trebalo je za to hrabrosti, pa čestitke upućujem i njima, a i onima koji su se iskazali profesionalnošću i kreativnošću: salonu vjenčanica Nena Anite Budje, prodavaonicama MM prema odabiru Mire Kožar, modnim kreacijama Mirjane Pavetić i Fashion Disorder Manuele Lovrenčić, naočalama Optilux, nakitu Hermine Pacadi, frizurama frizerskih studija Uno, Beauty salon MG, Modelle i Ninan. Večer je oplemenio tamburaški sastav Modri biseri, a esdepeovci su kraj večeri zasladili ispekavši kokice i fritule.
Nemali je trud uložen u jednu lijepu priredbu u kojoj su se, ponajprije same sebi, žene iskazale i lijepima i elegantima i pametnima i talentiranima i kreativnima i poduzetnima. Treba hrabrosti iskoristiti moguće i jedinu takvu priliku u životu. Hvala svima na trudu. Iako nisam u stranci, snažno podupirem geslo Ravnopravnost spolova je zakon!, kao i naslov darivane i meni knjižice našega zavičajnika Badalića znakovita i ne samo ženama sugestivnoga naslova Svojom stazom.
Danas dvije moje prijateljice imaju rođendan. Zapravo, kada bi me tko pitao da nabrojim prijateljice, nisam sigurna da bih u najuži krug na prvu loptu uopće ubrojila jednu od njih dvije, Irenu Lukšić. Ali, kada se koncentriram, Irena Lukšić je tu. Pripada mi u krug ljudi koji su uvijek negdje tu. I kao da smo stalno zajedno. A nismo kućne prijateljice. Možda u cijelom životu imam još jednog ili dvoje takvih ljudi.
Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, pa se slučajno susretnemo, kao na Brodu kulture, kao da smo jučer pile kavu. Znamo se s faksa, dvije nadobudne i radoznale provincijalke koje su se u Zagreb dosmicale vlakom kvareći prosjek eliti. Nismo bile na istoj godini, ali jesmo na komparativnoj, na Solaru i na teatrologiji. Možda na još nečemu. Ona je bila na rusistici, a ja na polonistici. Pa smo kao nešto prevodile za vrlo sitnu lovu za tadašnji Izbor. I na novinarstvu smo bile. A za Polet smo zajedno napravile intervju s Hrvojem Hitrecom o hrvatskom humoru koji nikad nije izašao. Navodno je bio zanimljiv, ali predug. Tek sam poslije u novinarstvu naučila mudrost kraćenja. Još jedan gorki smijeh. A gdje ćeš veći od toga da samotnjačica Irena nema profesuru na katedri na kojoj je studirala!?
Više se ne sjećam kako ni zašto, ali jesmo bile čak i u studentskoj grupi koja je uvježbavala provinciju Livaniju pod snijegom. Očito je služilo samo improvizaciji, a ne i izvedbi. Uspoređivale smo i njezin dugoreški i moj graničarski kajkavski. Nisam tada još ni mislila da ću pisati na njemu, a Irenini ruski emigranti i njihovi samizdati tada su još svima uglavnom išli na živce. (Idu im i danas, samo se prave da ih to zanima, jer ih je Irena učinila Temom.)
Imale smo i imamo tema. Ponosim se njezinom životnom upornošću i tvrdoglavošću, pomaknutošću i egzotizmom, stvaranjem, uređenim, prevedenim i napisanim knjigama te nagradama koje je skupila za to. Ponosila sam se kada me je pozvala da promoviram njezinu zanimljivu a meni tematski blisku knjigu Blagovanje na tragu klasika, a i da joj, kao ponovna književna početnica, budem gošća na Noći knjige u karlovačkoj knjižnici. Moj Miljenko Brezak ugnjavio ju je za svoj filmić za izjavu o meni, poslije koje sam si, kao poslije konzultacija kod Solara, naše institucije, sama sebi činila pametnom, važnom i zanimljivom. Pratim kako u slobodne vrijeme vrtlari i vozi bicikl i, dakako vlakom, uknjiženo putuje Berlin-Pariz. Povremeno se lajkamo na fejsu. I tako dalje, i tako dalje. Živjela mi!
Upoznala sam je pripremajući predstavljanje prve «ženske» u nas Naše male romske kuharice Mirele Beko, Ane Kranjec i njihove majke Ines Fazlievski. Vidjela sam je ukupno dvaput. Ime joj je Talita Jašarevski, 24 su joj godine, radi u call-centru neke velike kompanije, završila je Školu primijenjene umjetnosti, grafiku, počela studirati na nagovor nešto praktičnije, čini mi se pravo, pa odustala. Šali se na svoj račun kako je stara cura. Lijepa ko slika.
Tajnica je u Udruzi Romski san i, kako kaže Raki Fazlievski kojem je desna ruka, praktički radi sve što treba, osim što ne pjeva. Za Dan žena vodila je svečanost i pripremila i film o sedam Romkinja koje zaista mogu biti primjer svojim sunarodnjakinjama, ali i svakoj ženi. (Jer Romkinje su, ponavljale su jučer aktivistice, dvostruko zakinute, diskriminirane: i kao žene i kao Romkinje.) Talita je te sjajne žene tu negdje oko nas sve predstavila, osim sebe, iako je i njoj mjesto u video-filmiću koji je dovršavala do samoga početka priredbe.
Kad sam je pitala što njezino ime znači, odgovorila mi je baš generacijski, citirajući Internet i Bibliju. Talita kum! = Djevojčice, zapovijedam ti, ustani! = Djevojko, ustani! Oživjela djevojčica, biblijska žena Talita. Dalje guglajte, po želji. Jednom ćete ondje naići sigurno i na moju Talitu.
Čitam o novootvorenome Boutique Cinema u Kaptol centru i kako mu je dizajnerski pečat dao dvojac Šekoranja & Franić radeći na projektu čak dvije godine. Odmah se uhvatim za Sašu, slikara i umjetnika florista i zagledam uokolo prepune zidove – knjiga. Knjige u kinu? Pa da, kao – tapete! Moram to vidjeti uživo, ako ni zbog čega da ne kradem Jutarnjem fotke za ilustraciju. Kad su već stavili knjige, a Cinestar ima para, što nisu posložili prave knjige. O filmu i filmskim zvijezdama barem, recimo. Ili da otkupe viškove, sve po 10 kuna na Inerliberu. Ima i debelih. Ima i u istoj boji cijela dužina polica, pa i više, ako baš žele.
Ali zašto bi u kinu poslagali prave knjige, kad je i restoran Književni klub u Društvu hrvatskih književnika na Trgaču zid imao tapeciran fiktivnim knjigama, iako bi vjerojatno rado svaki književnik tu donio i odložio svoju autorsku knjigu? Pa kamo i kome bi je inače mogli dati, jer sve rjeđe skupljaju kao poslije Domovinskoga rata ili one velike poplave za obnovljenu koju knjižnicu, braniteljsku ili dječju bolnicu, ne znam da li ih i obnavljaju – a i razmijeniti akcijama ostavljanja na klupama, razmjene u Društvu pisaca Hrvatske ili u Booksi sve je teže. Nisu za knjige raspoloženi ni antikvarijati. Što ti znanje i sve knjige iz kojih si ga stjecao ili vlastite spoznaje njima širio znače, kad i akademikMislav Ježić u pozadini s cijelom knjižnicom na novinskoj naslovnici može završiti ne zato što je dobio posebno priznanje, nego što je na istoj sjednici otfikaren s mojega Filozofskog fakulteta.
I što sad u neknjižno doba da radimo mi koji cijeloga života kupujemo knjige, poput hrčaka ih dovlačimo doma, dokupljujemo im police, selimo ih i čitamo strasno? Nismo li se odricali i dječjih džeparaca i studentskih jeftinih obroka da bismo prikupili novac za poput kruha potrebnu nam knjigu? Nisam li pet godina studija nosila istu jaknu i iste gležnjače da bih kupila teorije ovoga i onoga, ne samo za ispitnu literaturu? Nisam li za rječnike kupljene na crno, po isto takvoj cijeni, platila poljsku izvoznu carinu u visini prosječne poljske mjesečne plaće? Nismo li pri selidbi imali jedan kamion samo knjiga? Nisam li doplatila Lufthansi 200 eura za pretešku prtljagu (knjige!)? Sva sreća da su nam za putovanja kad sam dovlačila najviše knjiga prtljagu vagali grupno.
Knjiga sam se nadarivala ne samo za rođendane i za sveta nigdarjeva, nego i za rođenja i vjenčanja. Izdanja koja si ljudi obično sami ne kupuju. Od onih smo što ostanu u čudu kad u nekoj kući ne zateknu ni jednu jedinu knjigu! Iako kišem i kašljem na prašinu, knjige su meni i zrak: kako da dišem bez njih!?
Samo takvi mi možemo shvatiti šok i razočaranje prijatelja književnika kad mu je sin odbrusio da on neće nekoliko soba njegovih knjiga, jer da to sve ionako ima na internetu. Kako ne bih razumjela, uza nekoliko svojih zidova knjiga, među kojima je kuharica uvjerena sam, a nisam ih dospjela ni brojiti, više nego što ih ima Puntijar (Zlatko kaže, čini mi se, najviše u Europi). Rijetki su, i sama se smijem na svoj račun, kuharice iz radne preselili u spavaću i za donirane mi preko HAZU dokupili police. Valjda mi je takva karma.
I sad čistimo papire, knjige zasad ne bacamo, čak ni duplikate, razmišljam tko ima prostor dovoljno velik i tematski interes za moje skupine knjiga da ih ostavim, tek čistim građu, dokumentaciju, arhivu u tipizirane kutije. Već sam i dio toga i u pjesme upisala, o Slavičeku i stazi kroz ukoričena brda recimo, dodavši P. S. Hepi sam jer još se ni izdaleka nisam približila Kubrick’s Boxes. Pet ih je tisuća, brat bratu!
Prijateljica književnica – imali su čišćenje prije dvije godine, pa zna – podsjeća me da pazim da ne bacim nešto što će mi još trebati. 16 kutija Ledine, objavljenoga romana, da ne spominjem drugih ideja, kronološki i tematski posloženih novinskih izrezaka još od prijedigitalnih vremena. Teme koje sam pratila imala sam temeljitije od Vjesnikove dokumentacije, pa su me molili da im dam da kopiraju, dok još nisu odselili iz nebodera preko HINA-e u dvorac pa u Državni arhiv.
Druga prijateljica mi se žali da je pretrpana knjigama, da pazim da mi se ne zavuku knjiški moljci, ne oni Pavličićevi uknjiženi, nego pravi. Bude to, upozorava me, pa ljude isele na mjesec dana da ih unište, a onda raspredamo o knjižnici čini mi se u Coimbri (lijepa li Portugala!) koju šišmiši odozgo čuvaju od tih knjiških moljaca, a odozdo mačke od miševa. Nemam još taj problem, ali naći pravu knjigu točno kad mi treba već imam, jer ih nisam popisala. Krenula sam i prijatelj znanstvenik, jedan od mojih intelektualnih sinova, za mnom, samo što je on nastavio.
Nekad sam imala običaj reći kako smatram da sam uspjela, jer mogu kupiti knjigu koju želim. (Izbjegavam knjižnice i uopće posudbu, jer imam gadan običaj označavanja, dopisivanja, komentiranja.) Valjda ću dodatnim iskustvom zaključiti da sam uspjela, jer knjigu koju sam napisala mogu i objaviti i otisnutu darivati kome želim. Pa, k vragu, i kinu koje se njome želi iskazati tapetarski.
Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 26. veljače 2017.:
Danas sam za emisiju “Bakina škrinjica” novinarke Karmen Valente za radio Quirinus govorila o tri svoja kajkavska, baš kao što sam o tome pisala u uvodu zbirke pjesama “Vetrenica ili obiteljska arheologija” (1990.) i u “Kajkavskoj čitanci Božice Brkan” (2012.). Pročitala sam i pjesme “fašejnek” i “kolendar”.
fašejnek
nalafranoga kej džurek šabački
na vešala su dovezli prek do cintora
da se bole vidi
i tam su ga gneli kej vrag grešnu dušu dok se jogen
ni dost raskuril
slama se kadila krpe su grdo smrdele
kej peč kej ni dugo čiščena kej smrdlivi martin
kej torec kej fajglin kej pezdec kej žveplo
kej na prave karmina je bilo si su jeli krafline (Okešinec, 1984./85.)
kolendar
na stenu je mater v kolendar krej slike svetoga jantona med velke petke božične i kojekakve druge crlene svetke z tintoblajkum zapisala
gda se ono zajica v svibnu nabredžala i prasica navičila gda je bil trmin kvočke koja je sedela na jajce od bele race (mater je v vodu jajca vtikala i šleprtke za hižu mam spohitala) i gda se crlenka spretirala gda je spresušila gda se otelila (štrudlin smo z mleziva pekli) i gda su nejno tele ciganom na pijacu v popovače prodali i zajnega peč crnu kozu kupili gda su prveskine distole davali i z ščavjakom ju betežnu zalevali
valda se ne setila da bi zapisala kak se je potle v detelniku napuhnula kak se je namučika ne kej blašče nek poprav kej čovek v gnojničine v žlebu vime se je pacalo a gda ju je živinar otpelal na kole štala je sa smrdela po joctu kak su ju ribali po bočina joča je crlenkin lanc prek gore za gredu krej jasel i lastavičinoga gnezda obesil i tri dana ne štale kidal i kak su se god v sirnice ostali kolobari sira sušiti tak jih je mater v napoj hitila (Okešinec, 20. IV. 1985.)
Razgovaram jučer s prijateljicom i, vidim, nikak se dospomenuti. A pripovijedam tek nešto o močvari. I onda shvatim da ona misli da govorim o zagrebačkoj Močvari, a ja umjesto o urbanom klubu govorim o Međunarodnom danu močvarnih staništa što se posljednjih godina, od ramsarske konferencije, obilježava 2. veljače, pa nabrajam već eto, uz Lonjsko polje, Kopački rit, deltu Neretve, Crnu mlaku i Vransko jezero kao već peto zaštićeno močvarno stanište u Hrvatskoj, među rijetkima u svijetu.
Kao djetetu slijedniku Panonskoga mora, odnosno zavičajnici Lonjskog, Mokrog, Črnec i sličnih polja, voda je meni uvijek, ak ne već do riti ili do koljena, barem do gležnja. Kao što Eskimi imaju četrdeset naziva za snijeg, mi Panonci imamo bogatstvo nazivlja za vodu, voda, vodurina ili vodica, od močvare, bare, jame do kanala… Odmalena nas od magli muče upale krajnika, ako ih na vrijeme ne operiramo. Dakako, da je nama močvara manje preneseno svako mjesto – ne da mi se kopati po rječniku, osim što mi pada na pamet neki dan spomenuta močvara indiskrecije društvenih mreža – crno, blatno, mokro i smrdljivo. Ono što je u recentno vrijeme aktivirano opisom nogometne močvare iz usta mjerodavnog ministra. A imamo i sjajnih bajkovitih, začudnih, strašnijih i napetijih priča od filmskoga Čudovišta iz močvare, dječjeg filma što se upravo vrti na TV. Kako bih ukratko to mogla objasniti nekome kome je i močvara tek – klub!?
A i čudo jedno kako se značenja riječi pomiču, sele, kako jedno značenje prekriva drugo, kako jedno izlazi, a drugo ulazi u modu… No, bitno je da riječ živi. Živjela močvara!
Prošloga je tjedna u Hrvatskoj matici iseljenika svečano predstavljen Hrvatski iseljenički zbornik (urednica Vesna Kukavica). Ušao je u 61. godište, osim na hrvatskom ima sažetke na engleskom i španjolskom, a u svijet odlazi na tristotinjak važnih adresa i sve je češće citiran kao važna literatura i u znanstvenim radovima.
S obzirom na suradnike i teme, sve ponajprije s idejom o jačanju samosvijesti kako u iseljeništvu tako i u vlastitoj zemlji, pogotovo s obzirom na najnoviji val iseljavanja, što god odabrala, sigurno bi bilo zanimljivo od Vidljivosti Hrvatske na europskome prostoru Jure Vujića, Inovacija i ljudskih potencijala Lijepe Naše Bože Skoka, Identiteta gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića pa sve do dvaju tekstova Tanje Rudež Čarobni svijet nanoznanosti ili Tajne zemljišne jezgre.
Posve subjektivno iz ljetopisa odabirem više tema o ženama iseljenicama. S obzirom na to da sam u romanu Ledini dala prostora Američkoj Babi Mari Brkanovoj i poslovnoj ženi Barici Deanovečkoj iz Milwaukeeja, u priči sopranistici Milki Ternini na povratku iz Amerike poslije svjetske slave u Metropolitanu, u pjesmama u Obrubljivanju Veronika rupca, u Anno domini i u Australiji Darling, prirodno mi je što me zanima što to pišu istraživačice budući da, već od šezdesetih godina 20. stoljeća iz SFRJ, a pogotovo bez razlike u novije vrijeme, u 21. stoljeću iz Hrvatske iseljava žena podjednako koliko i muškaraca.
brojčano, u istraživanjima se tome nije posvećivalo dovoljno pažnje. Tako sada nisam znala bih li prvo pročitala izuzetnu temu Ženski aspekti iseljeništva: od bijele udovice do samostalne migrantice Marijete Rajković Ivete, portret znanstvenice Aleksandre Radenović iz pera Tanje Rudež, zatim članak Hrvatske emigrantice u Australiji Marije Rotim, Uloga žene u hrvatskim iseljeničkim zajednicama iz pera književnice Tuge Tarle (i same s iseljeničkim iskustvom i zanimljivom knjigom o tome). Sve do klokanica u Domovinskome ratu.
Spominjali su predstavljači ulogu žene od onih koje su doma čekale povratak svojih muževa i održavale dom i obitelj, a u novim su zemljama kao odgajateljice čuvale vlastiti jezik i tradiciju te uz sve navedene uloge, izazove i probleme, hrvatska žena u dijasporu uspjela je na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti, kao i u poduzetništvu, uspješno parirajući svojim muškim kolegama. No, koliko me taj navod Tuge Tarle učinio ženski ponosnom, toliko me je rastužio opis nevjesta preko dopisnica, neovisno o sreći što sam ponovno, ne očekujući, natrapala na izraz s kojim sam se prvi put susrela boraveći 2014. u Sydneyju (prisjećajući se priče iz djetinjstva kako se djevojka iz susjednog sela otišla udati u Australiju ne znajući da iza lijepog fotoportreta ženika je zapravo invalid):
Starijim generacijama ostalo je u sjećanju nekoliko dokumentarnih filmskih uradaka iz razdoblja o iseljavanju mladih djevojaka udavača na daleke destinacije svijeta gdje su ih čekali budući nepoznati im supruzi. U tome su osobito prednjačili Australija i Novi Zeland gdje se počeo razvijati pravi biznis migracijskih mladenki «preko prokure» (Picture Postcard Brides). Hrvati su, kao uostalom i mnogi pripadnici drugih iseljeničkih skupina, nastojali zadržati tradiciju ženidbenih veza u sklopu svoga etničkog korpusa zbog čega su tražili supruge uz pomoć rođaka, posrednika ili oglasa pa su osobito u 50-ima i 60-ima sve do 70-ih godina dolazile žene i stupale u bračnu zajednicu a da prije toga nisu upoznale svoga budućeg partnera.
Ganuo me je članak Povratnička iskustva Međimuraca Rebeke Mesarić Žabčić iz posve banalnoga, ali ne zato manje važnoga razloga, meni također pomalo subjektivnoga. Međimurje danas apostrofiraju najrazvijenijom našom regijom (prosječne su im plaće skromne poput samih Međimuraca), a desetljećima su, tvrdilo se zbog nerazvijenosti i blizine zapada, bile tipičan gastarbajterski kraj. Sjećam se šoka kada sam prvi put na nekom omladinskom kongresu u Lisinskom, vjerojatno sedamdesetih godina, slušala podatke iz nekojega istraživanja što ih je o našim vršnjacima, gastarbajterskoj djeci ostavljenoj bakama i djedovima, iznosila sjajna Blaženka Novak. Može li današnje iseljavanje cijelih mladih, najpotencijalnijih obitelji, Soljačića i Đikića, ma iz kojega od naših krajeva, imati međimurski sretan Happy End? Da nam je barem još koja povratnica poput Ive Tolić i više onih drugih koji Hrvatsku mogu održavati živom zemljom s mnogim potencijalima koje mogu iskoristiti i obogatiti si život u svakom smislu doma?
Bojim se da ćemo tome u idućim godišnjacima Hrvatskoga iseljeničkog zbornika čitati članke istraživača s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, Instituta za migracije i sličnih, odličnih doduše, jer rado prečujemo izuzetno neugodne i deprimirajuće analize i predviđanja demografa Stjepana Šterca, Anđelka Akrapa, Jakova Gela o aktualnome cunamiju.
Svaki mi dan mejlom stižu hrpetine poruka koje uopće ne čitam. Brojnije nego u poštanski kaslić. Dilitam, dilitam, dilitam. Povoljno.
EPovoljno.
Popust.
PopustPlus.
Popusti.
Vrhunski popusti.
Rabatto.
Poklon bon.
Megabon.
Akcije.
Da i ne spominjem first minute, last minute i sl. Internetska i obična klasična kupnja.
Avionske karte. Putovanja. Štapovi za pješačenje. Knjige. Ljubavni vikend. Blender. Liječnički pregled. Toner za printer. Riješite se celulita. Riješite se impotencija. Trenirka. Brendirana torbica ili cipele. Parfem. Valentinovsko crveno rublje, crveno rublje za novogodišnji doček. Kojekakvi bakrači.
A sve povoljnije da povoljnije ne može biti, superlativnije od svakog superlativa.
A od čega stvarno?
I dok tražiš što bi ti u životu najpovoljnije utržio, premišljaš, prođe ti život.
Ako daš!
Zove me nešto kolega Z. iz Splita, pa na kraju razgovora, čujem da ne zna bi li ili mi ne bi rekao, spominje kako je prije neki dan u Slobodnoj pročitao osmrtnicu za moju imenjakinju, samo rođenu dvadeset i pet godina prije mene. To ti je kad revno pročitam i počerupam novine, pa nek kopam po internetu. U međuvremenu su gospođu i ukopali na nekom lokalnom groblju, negdje u Zagori. Žena mu, veli, rekla da mi to kopira i pošalje, ali on ne bi. Znam da je fin, a ja bih to baš vidjela. Skupljam takve stvari uz nekavu tezu da ista prezimena zazivaju ista imena. Kako je Božici što se netom preselila na drugi svijet to muževljevo prezime, mogla bih još potražiti tko joj je muž i od kojih Brkanovih.
Jedna imenjakinja i prezimenjakinja, mislim nešto mlađa, u našoj mladosti pokušavala je postati pjevačicom i fotkala se za visokonakladni Studio u nekoj pozi (sad bi bila vrlo čedna!) na radost cijele moje tadašnje gradske rubrike. Sve do izlaska novog broja Studija. Ni danas ne znam jesu li gospodičnu B.B. potpisali točno ili zabunom, slučajno ili namjerno tek da razvesele Vjesnikov neboder.
Sve ti je to život, reklo bi se. Makar večni, k’o u mojoj najcrnjoj istoimenoj zbirci priča što je upravo tešem, štrikam… Pa je ona vijest s juga nekako sukladna.
U najnovijem broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu «Kolo» (glavni urednik Ernest Fišer), 3/2016. u prvoj cjelini «Književna scena», s radovima Pavla Pavličića, Branka Čegeca, Ivane Šojat, Lane Derkač i Dorte Jagić, objavljena je i kajkavska priča «Mladenke» Božice Brkan, str. 44. – 48. Priča je to iz ciklusa «Život večni ili Božanska komendija kekavska».
Broj je posvećen 70. obljetnici života Pavla Pavličića (tekstovi Dubravke Oraić Tolić, Ivana Boškovića, Julijane Matanović, Strahimira Primorca i Josipa Kvasine), a, uz drugo, na ukupno 240 stranica donosi i niz zanimljivih ogleda, kritika, prijevoda itd.