Umjesto kave 15. studenoga 2016.: malo gorkoga smijeha

Na predstavljanju Zbornika Moslavine u Kutini otkrili smo ponovno duhovitost nekadašnjega Kutinčanina, ravnatelja Muzeja Moslavine, ali i glumca, koji, još oran, i piše o nekadašnjim zlatnim danima kulturnih amatera i neusporedive strasti. Na licu mjesta počastio nas je jednom, a na moje traženje i dodatnom pjesmom. Prenosim čast s veseljem. Potpisujem autora: Milan Ilić

img_7336-600-milan-ilic-govori
Pjesma iz publike: Milan Ilić / Fotografija Miljenko Brezak

 

O TEMPORA, O MORES

Taj naš jet set

stvarno mi je za pet

kad suludo juri na Zrče,

Hvar ili Mljet

da zadivi svijet.

Ti takozvani celebriti

uporno nastoje skriti

da im još grah i domaća palenta

viri iz riti,

a htjeli bi biti

baruni, grofovi i plemeniti,

publiciteta nikada siti.

A mediji sve to halapljivo gutaju,

dajući puku do znanja,

da je od nacionalnog interesa

prikazati sve njihove tulume,

ševe, razvode braka i ostala sranja.

O tempora, o mores!

O Nives i Dolores!

 

TV STORY

Najprije kviz

pa onda show biz

i striptiz

pa show reality

i celebrity

exkluziv

i exploziv

Farma za klapu otkačenu

pa Mijenjam ženu

tko po crvenom tepihu korača

tko će zbog preljuba ostati bez gaća

Big brother za 24 sata

i kome je karijeru osigurao tata

kako se zabavlja jet set

pa onda Večera za pet

podroban izvještaj o zločinu iz strasti

kako je zaštitar nesmetano mogao krasti

što je izjavila nova turbo folk diva

pa sedam reklama za različita piva

i onda u kasne ponoćne sate

obrazovni program za djecu, mame i tate

 

20161115

f-7453-600-skupna-uz-stol
Poslije predstavljanja Zbornika Moslavine oko stola za sjećanja / Fotografija Miljenko Brezak

Umjesto kave 5. studenoga 2016.: Facebook produljuje život!?

Čitam u 24 express u kratkićima Željko Ivanković spominje opet neko najnovije istraživanje kako korištenje Facebookom produljuje život. Što više prijatelja na Fejsu, kaže, manja je vjerojatnost da će korisnik FB-a umrijeti.

f-liveIstraživanje su u nezavisnoj reviziji potvrdila tri američka sveučilišta. Ne navodi koja, a lijena sam prosurfati. Međutim, kaže dalje, kritičari su već uočili da je u istraživanje nekako upleten i Facebook. Autor istraživanja William Hobbs bio je zaposlen u Facebooku prije nego što je upisao postdoktorski studij na Sveučilištu San Diego na kojem je proveo istraživanje. Sveučilište se, međutim, poziva na ranija istraživanja prema kojima isto pravilo vrijedi i u svijetu izvan interneta: što ljudi imaju više društvenih veza, to su dugovječniji.

Mi stariji otprije internetskih prijateljstava znamo kako dobri prijatelji oplemenjuju život. Mnogo više od fejsa. Ne reče li još Demokrit kako nije dostojan da živi onaj koji nema nijednog čestitog prijatelja, a George Herbert kako je stari prijatelj najbolje zrcalo? Zaključujem citatom Šote Rustavelija: Tko sebi ne traži prijatelje, sam je sebi neprijatelj.

20161105

Umjesto kave 4. studenoga 2016.: Musolini za Galovića

Na Galovićevoj jeseni  u koprivničkom Štaglju, 27. listopada 2016. svoje su tekstove čitali i svoje su nacionalne kuhinje predstavili književnici Bashir Sakhawarz iz Afganistana, Zbigniew Machej Poljske, Peter Šulej iz Slovačke, Primož Repar iz Slovenije, a iz Hrvatske Drago Štambuk, Boško Prosenjak i Milan Frčko. Imala sam čast voditi tu po mnogo čemu nezaboravnu ne samo književnu večer.

galovic_03bbgalovicO tome sam za Oblizeke napisala i kako sam, kad mi je ljetos kolega književnik Robert Bacalja predložio da na pjesničkom susretu Večeri na Brižićevin Dvuoru u Preku na otoku Ugljanu kuham tripice, tradicionalno jelo toga mjestanca kožara, odbila (još jednom!) ideju da javno praktično spojim svoju pjesničku i svoju gastrostranu odnosno fileke. Ja pričam priču, a meni (nadam se, ne baš fileke!) kuhaju kuhari, rekoh.

galovic_02bbustagljupriprema
Provjera bilješki voditeljice prije početka / Fotografija Miljenko Brezak
galovic_33bbkolarmarkorukoljub
Rukoljubi zahvale: između Maria Kolara i Marka Gregura / Fotografija Miljenko Brerzak



A kad mi je književnik Marko Gregur predložio da na Galovićevoj jeseni 27. listopada 2016. vodim večer Od srca srcu – GaLOVEić, Male tajne velikih majstora, kulinarsko-književni program u kojem će pjesnici i kuhati, prihvatih. Zašto?

Sa chefovima voditeljem Podravkine promocije kulinarstva Draženom Đuriševićem i kraljevskim kuharom Zlatkom Sedlanićem / Fotografija Miljenko Brezak
Sa chefovima voditeljem Podravkine promocije kulinarstva Draženom Đuriševićem i kraljevskim kuharom Zlatkom Sedlanićem / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije, odabrala sam i ja izgovoriti neku svoju pitku pjesmu, osvježavajući kajkavski koktel Musolini. Nije mi posluživanje bilo primjereno, ali je objavljujem u čast kolega, čitatelja i slušatelja.

galovic_11sviukuhinji
Kad pjesnici opasaju pregače… / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesma je objavljena u knjizi Pevcov korak, nagrađene nagradom Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom 2012., te u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan, 2012.

MUSOLINI  

 išle smo jemput z križa moja mama i ja

i na pol puta v novoselcu smo bile tak žedžne da je mama

ko se oče smejati naj se smeje

otišla ravno v gostijonu

punu muže

i nazvala je bogme dva deci musolinija

i dala da se ja dete kak je bilo vruče

lepo napijem prva

kej pravi čovek

a ja kak sem nategnula

tak sem bogme se popila

i onda je mama pripovedala

ja se toga ne sečam

kak je od srama mam zišla van

bogme žedžna

20070504 – 20100921 – 20101020 

Križ, nekad Vojni Križ – općinsko mjesto u Moslavini

musolini – osobito šezdesetih godina u nas omiljeni osvježujući koktel od vina, malinova sirupa (malinovca) i soda vode, nazvan ne po diktatoru Benitu Mussoliniju, kako se obično misli, nego po nekom, također talijanskom, razbojniku, njegovu prezimenjaku; musolinijem (tal.) nazivaju i druge slične alkoholne mješavine

nategnuti, žarg. – okrenuti

20161104

Prije predstavljanja u Štaglju slijeva nadesno: Primož Repar, peter Šulej, Zbigniew Machej, Božica Brkan, Drago Štambuk, domaćin Marko Greguri Bashir Sakhawarza / Fotografija Miljenko Brezak
Prije predstavljanja u Štaglju slijeva nadesno: Primož Repar, peter Šulej, Zbigniew Machej, Božica Brkan, Drago Štambuk, domaćin Marko Greguri Bashir Sakhawarza / Fotografija Miljenko Brezak

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-sutra-na-galovicevim-jesenima/

http://oblizeki.com/pjesnici-pero-i-racunalo-zamijenili-kuhacom-19369

http://oblizeki.com/riza-na-kvasinu-s-braca-19376

 

26. Večer na Brižićevin dvuorima

Umjesto kave 24. listopada 2016.: Citronka

fcitronka-bb-i-marija
Za autoricu na predstavljanju u Donjoj Stubici uz Peruniku, keramiku Ljerke Njerš, i sadnica stare sorte kruške citronke iz ruku Marije Krušelj / Fotografija Miljenko Brezak

Na književnoj večeri prošloga petka u Donjoj Stubici gospođa Marija Krušelj iz Udruge Stubička baština, s kojom sam surađivala na Hrvatskom obiteljskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima, darivala me je keramikom Ljerke Njerš Perunika te sadnicom citronke s njihova nedavnoga 20. sajma tradicionalnih sorta u dvorcu Golubovec.

Citronka, drvored u knjizi "Zagorje, trnac starih sorata voća
Drvored kruški citronki u knjizi” Zagorje, trnac starih soraata voća”

Ta je starinska ranozimska sorta kruške podrijetlom iz Amerike. Otkrio ju je rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, a prvo je matično stablo dalo plodove 1863.

citronka_plod
Kruške citronke u knjizi” Zagorje, trnac starih soraata voća”

Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.

citronka_damirmiljac
Damir Kepe i Miljenko Brezak /Fotografija Tomo Benko

Moju sadnicu citronke udomili smo u Moslavini, u Križu, zasadivši je u voćnjaku obitelji Benko – Kepe. Zahvaljujemo na dobrodošlici staroj sorti. Prijatelj Tomo kaže da ju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako ne mi, ako se primi, zadužujem Tomine unuke Matka i Matea.

citronka_tomobenkodamirkepe
Sadnja je gotova: Tomo Benko i Damir Kepe / Fotografija Miljenko Brezak

20161024

Umjesto kave 23. listopada 2016.: Wajda!

Vidim sinoć prikazat će Korczaka, pa zasjednem pred televizor. Kak su se sjetili Wajde, mislim, kad ono: umro. Umro? Ja da ne znam da je Wajda umro? I to još 10. listopada u 91. godini? Zato mu HTV i posvećuje na Drugome kasni film i Dodatke. Da ne trošim toliko vremena i novca na medije, medije zapravo, da budem informirana, ne bih žalila, ali moram valjda početi čitati osmrtnice (Selma Mijatović, Ignac Kulier…). I najbolji jedva da se odrade.

Ne dam da me prekrije bijes. Wajda, zbog kojega sam uz komparatistiku 1974. upisala polonistiku, to nikako ne zaslužuje. Koliko je to davno bilo, moram se podsjetiti zašto i odmah čujem pana Andrzeja iz arhiva kako 1979. u 3-2-1 kreni govori zašto radi filmove na poljskom, za svoju poljsku publiku, jer, kaže, jezik nije samo jezik nego sporazumijevanje. Četvorica specijalista novovjekih govore kako je on naveo druge da razumiju Poljsku i Poljake. Govore o tome markantnom umjetniku koji je najprije htio biti slikar, o velikom redatelju velike kinematografije, a ja se prisjećam kako sam Pepeo i dijamant, poput Korczaka također crno-bijeli, gledala jedno 12 – 13- 14 puta, svaki put zagledana kako poljski James Dean Cybulski umire u bijelim plahtama na sušenju, na gnojištu. Spominju utjecaj na jugo crni val. Tu se više prisjećam kako sam bila osupnuta kad sam napokon Wajdu uspjela dohvatiti za (telefonski!) intervju a Andrzej tako dobro, bolje nego ja poljski, govori, on bi rekao serbsko-chorwacki, koji je naučio snimajući u Jugoslaviji čini mi se Vrata raja.

Ali nije mi žao zbog polskiego, jer sam Wajdu gledala i u teatru, čak i Dostojevskoga (polonistika me je s komparatistikom tu najviše spojila, jer je Solar moderni roman tumačio vezom Cervates – Dostojevski – Kafka, a Dostojevski su bili Demoni, Zli dusi, a ne, kako biste pomislili, Zločin i kazna.)

img_0208-600-vajda-knjiga-za-bbkavu Wajde sam se najviše zbližila i s poljskom književnošću. Polonist Kozina spominje kako je od pedesetak filmova čak tridesetak oslonio na književne predloške. Govore o njegovoj igri mačke i miša s cenzurom, prepoznajem sve više detalja iz autobigrafske i u nas prevedene knjige Film i ostatak svijeta, pa je dohvaćam, još jednom, stalno mi stoji na stoliću. Zbog Wajde sam radila reportažu i iz Lođa, bila i na snimanju nekog filma. Zbog Wajde sam se dograbila s profesorom Peterlićem i na ispitu iz filmologije izvukla bijednu trojku. Mislim da je bio uvjeren da želim analizirati baš Čovjeka od mramora, jer ga nije gledao, ne shvaćajući koliko sam se namučila stojeći u dugome redu, kolejki, samo da bih se domogla karte. Nije uopće htio slušati kako me se dojmila Wajdina autoironija u filmskome komentiru socrealističkih žurnala i inih filmova na vlastiti račun.

A kako sam tek bila vesela kada sam na nekom satelitu uhvatila posve svježega Pana Tadiju, višesatnoga u stihu. I Mickiewicz bi bio zadovoljan, sigurna sam. Zašto mi nemamo takvih filmova, takve kulture prema vlastitoj kulturi? Pa mi se vrte Brezik, Obećana zemlja, Gospođice iz Wilka… Nekako pomišljam kako većina naših filmaša nije ni pročitala toliko romana ukupno, a kamoli hrvatskih, koliko je Wajda poljskih adaptirao za film i kazalište. Mi i globalnoga Shakespearea, onoga iz Globea, umijemo iščerečiti, što veći, to snažnije, jer naša nam književnost i naše bolne teme nisu dovoljno inspirativni, snažni. Što bismo govorili hrvatski, kad možemo barem engleski?

Kako smo mali, neobrazovani, nedorasli svojim katynima, korczacima (i to prije Schindlerove liste!), a i vlastitim velikanima. Pa mi se ne usuđujemo opredijeliti tko su između nas ti veliki, a u svojim se jamama samo valjamo. Raspredaju četvorica specijalista kad je Wajda bio najveći, pedesetih ili devedesetih, govore kako je dugo stvarao, kako je dobio Oscara, nabrajaju filmove. Wajda, čovječe, ma što mi mislili, Ti si svoje učinio; sad je red na nama, koliko možemo. Barem gledati, barem vidjeti.

20161023

Umjesto kave 19. listopada 2016.: Otvorena Kuća Šenoa

Dugo pripremana, u petak 14. listopada 2016. napokon je u Mallinovoj 27 u Zagrebu otvorena Kuća Šenoa, muzej Augusta Šenoa i njegove obitelji. Udruga Svi naši Šenoe publici i poklonicima na taj način kroz pet uređenih soba približava četiri naraštaja Šenoa u Zagrebu. I to ne samo sa više od dvije i pol tisuće predmeta koji podsjećaju na biskupskoga sladopeka Alojza, zatim na najzagrebačkojega književnika Augusta, slikara Branka i njegova brata geografa i putopisca Milana, zatim enciklopedista Zdenka i druge nego na duh prošlih vremena.

senoa_06augustovasobaslikanje
Fotografiranje uz Augustov šrajbptiš / Fotografija Miljenko Brezak
senoa_03publika
Uoči otvorenja / Fotografija Miljenko Brezak

otvorivši dom u ime pokrovitelja Matice hrvatske, njezin predsjednik akademik Stjepan Damjanović podsjetio je i kako najstarija hrvatska kulturna institucija – a narod ne može bez svojih, posebice kulturnih institucija – iduće godine obilježava 175 godina. August Šenoa u MH objavio je više knjiga od ma kojega književnika, a bio je i dugogodišnji, vrlo uspješan glavni urednik Vijenca. Taj veliki ljubimac hrvatskoga naroda, kako je rekao akademik Damjanović, podržavao je osobito mlade književnike.

senoa_02monsivangolub
Pjesnik i svečenik mons. Ivan Golub i novinarka Anamaria Šnajdar / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno dojmljiv u nastupu bio je pjesnik i svećenik mons. Ivan Golub, inače susjed i duhovni pratitelj kuće, koji je dom Šenoinih pozdravio s Mir kući ovoj, blagoslovio – prvi je put blagoslovljena na Andraševo 1929. – uz drugo, i opetovanim, po njemu i danas izuzetno aktualnim Augustovim riječima iz Diogeneša, što visi na ulazu kuće:

Bog vas blagoslovio… Ljubite se do groba, samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda. Al ljubite i cijeli svijet, a prije svega taj divni kraj koji vas je rodio. Siromašan je, mnogo mu treba ljubavi. Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje, za nju radite, nju mi branite; ne mami vas tašta čast, ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo. Ostajte što jeste, i ne dajte da vam dejea budu drugo nego što sve vi!

Zanimljivo je bilo i uime svih prisutnih, kako je rekao, njegovo rukovanje sa slavnim prethodnikom preko molitvenika Razgovor s Bogom, koji je August darovo supruzi Slavici 1870. uz rukopisnu posvetu.

senoa_05jasminareispozdravlja
Dobrodošlica osnivača muzeja: Jasmina Rais / Fotografija Mijenko Brezak

Dobrodošlicu je poželjela i Jasmina Reis, pastorka posljednjega Šenoe, Zdenka, Augustova unuka, koja sa svojom obitelji obnavlja kuću i uređuje je za trajanje u budućnosti. Svečanom činu prisustvovali su brojni prijatelji i poklonici Šenoa, uz druge i predsjednik HAZU Zvonko Kusićakademik Tonko Maroević, Božo Biškupić, Lazo Goluža, gosti iz Mađarske glasnogovornik Hrvata u Mađarskom parlamentu Mišo Hepp i predsjednik Htvatskoga kluba August Šenoa u Pečuhu Mihaly Šarošac, izaslanik zagrebačkoga gradonačelnika Tedi Lušetić. Otvorenje je glazbeno oplemenila harfistica Marija Mlinar, a književnom riječju učenici Osnovne škole Augusta Šenoe.

Kroz večer je osebujno vodila novinarka Anamaria Šnajdar, autorica serijala razgovora sa Zdenkom Šenoom o štiklecima o obitelji na Radio Sljemenu.

201610188042-600-hrv-slovo-tekst-muzej-senoa

Objavljen tekst Božice Brkan u “Hrvatskom slovu” broj 1124 od 4. studenoga 2016.

 

link

http://oblizeki.com/kuca-senoa-u-malinovoj-27-zagrebacka-prica-o-cetiri-narastaja-izuzetne-obitelji-19010

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

Slavljeničkim danom hrvatske književnosti nazvao je akademik Viktor Žmegač predstavljanje njemačkoga prijevoda Krležinih Balada Petrice Kerempuha / Die Balladen des Petrica Kerempuh (DHK, biblioteka Most, Zagreb, 2016.) u Društvu hrvatskih književnika u petak 14. listopada 2016.

balade_02-dorada-svipredstavjaci
vi predstavljači: Davor Šalat, Boris Perić, Tomislav Pleterac, Viktor Žmegač i Lada Žigo / Fotografija Božica Brkan

Osim Žmegača, koji je napisao i pogovor u knjizi, na predstavljanju su sudjelovali i urednik Davor Šalat, etnolog i antropolog dr. sc. Tomislav Pletenac, voditeljica Lada Žigo i dramska umjetnica varaždinskoga HNK-a Beti Lucić te, dakako, književnik i prevoditelj Boris Perić.

Sad ću napokon znati o čemu pjevaju Balade, govorila je Žmegačeva kći prevoditelju dok joj je potpisivao knjigu. Dosad su Balade bile prevedene na talijanski, ruski, češki, francuski, mađarski i slovenski, a na njemački ih je, također za Most osamdesetih godina, Ina Jun-Broda prevela tek fragmentarno. Perićev integralni prepjev (i komentare!) Žmegač ocjenjuje virtuoznim.

balade_07-dorada-borisperissknjigom-na-njemackom
Boris Perić sa knjigom Die Balladen des Petrica Kerempuh / Fotografija Božica Brkan

Da se uopće upusti u taj posao Perića je ponukala prošlogodišnja antologija kajkavkih pjesnika Moderne kroatische kajkavische Lyrik u izboru Ernesta Fišera, također za Most, u kojoj je bilo i nekoliko balada. (Dopuštam sebi podsjećanje na vlastiti ponos što sam ne samo u istome jeziku nego i u istoj antologiji s Krležom.) 

U kratkom je vremenu Petrica Kerempuh progovorio na njemačkom standardu, Hochdeutschu.

Die Balladen des Petrica Kerempuh Žmegač ocjenjuje jedinstvenim djelom hrvatske književnosti, singularnim djelom kako ga naziva u širem smislu, a istodobno i paradoksalnim djelom koje nije napisano ni na kojem jeziku nego na posebnome Krležinu idiomu. Ističe osobito posebnu Krležinu igru jezikom, u povijesti književnosti nazivanom makaronštinom (prema tal. književniku Macaroniju), obično korištenom u humorističkom, ludističkom diskursu. Kod Krleže nema karakter igre, nego je riječ o duboko ozbiljnom djelu, krvavom.

balade_08-dorada-boriszmegacevakci
Boris Perić potpisuje Balade Petrice Kerempuha na njemačkom / Fotografija Božica Brkan

Da čujete samo kako Planetarium, Das Planetarium recimo, zvuči na njemačkom, koji je Periću i drugi materinski jezik. No, prepjevom Balada morao je, kako kaže, i drugi put očiti njemački. Očito se isplatilo. Pogotovo za hrvatsku književnost.

Kojega smisla ima uopće u modernome svijetu prepjevavati, prevoditi Krležu? Kako bi Žmegač rekao, dok ima čitatelja, dok čitatelji žele učiti Krležin neponovljivi jezik, ima i smisla. A od 1936., kada su u Ljubljani Balade prvi put objavljene, do današnjih dana imaju čitatelja, pa onda i smisla.

balade_03dorada-akademikviktorzmegac
Akademik Viktor Žmegač / Fotografija Božica Brkan

Posežem za Ladom Žigo i njezinim citatom Eca kako je jezik Europe – prevođenje. Pogotovo je to važno za Krležine Balade okarakterizirane i alegrijskom kompletnom kartografijom Europe. Prevoditelj Boris Perić ustrajno i razlogom govori kako Krležu teba čitati manje dogmatski. Po meni: Krležu jednostavno treba čitati!

20161018

link

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-najnovijoj-antologiji-hrvatske-kajkavske-lirike/

 

 

Umjesto kave 10. listopada 2016.: mladi dr. sc. Branimir Vidmarović na hrvatskome Kineskom zidu

Subotnje poslijepodne – državni praznik s rijetkim zastavama – proveli smo nesvakidašnje, pomalo egzotično. U podrumu Crnoga mačka, kafića na Podolju nedaleko Bolnice Sestara milosrdnica. Sa desetak očito vrlo zainteresiranih slušajući uvodno predavanje dr. sc. Branimira Vidmarovića u temu Evolucija kineske vanjske politike od kraja Drugoga svjetskog rata do danas: strategija, ciljevi, problem. Nazvao ga je dvosemestralnim kolegijem.

f-4718-600-branimir-vidmarovic
Dr. sc. Branimir Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Očito ambiciozan i podržan od roditelja – majka prof. dr. sc. Natalija Vidmarović predaje na slavistici Filozofskoga fakulteta sveučilišta u Zagrebu, a otac Đuro Vidmarović je veleposlanik, osnivač HDZ-a, profesor povijesti i filozofije, književnik i književni kritičar – Branimir je u Moskvi diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Državnom institutu za međunarodne odnose, a, kako kaže, isprva iz čiste egzotike, usredotočio se na istraživanje kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji te se specijalizirao za japansko-kineske odnose.

img_4744-600-duro-branimir-i
Podrška predavaču bivših veleposlanika Đure Vidmatovića i Ante Babića / Fotografija Miljenko Brezak
img_4698-600-branimir-izlaze
Dr. sc. Branimir Vidmarović govori o Kini / Fotografija Miljenko Brezak

Vratio se u domovinu, ali baš u nevrijeme, kad njegovi i manje obrazovani vršnjaci za poslom odlaze iz nje. I, kako još nije osigurao stalan posao, a primjerice Fakultet političkih znanosti i Diplomatska akademija MVP-a nemaju prostora za njegove teme, dr. sc. Vidmarović odlučio je taj prostor sam stvoriti i osvojiti dijeleći svoje znanje o danas izuzetno važnoj temi međunarodnih političkih odnosa i to u prostoru koji, kako bi se to reklo, ne pripada znanstvenoj zajednici. Bar nije do njegove generacije, koja se ne miri s nemogućim, pa osmišljava drugačije od prethodnih naraštaja te znanje pa i znanost, ako drugdje ne može, predstavlja gdje može – u kafiću i na internetu. HR2.0 – Lijevak znanja kod Mačka.

Želim Branimiru da na svakoj subotnjoj temi ima sve više slušača, da mu podrum Crnoga mačka postane pretijesan, jer Kina je sa svojom nekoliko tisućljeća dugom i zapadnoj civilizaciji još poprilično stranom poviješću, kulturom, jezikom, filozofijom i inim zaista zanimljiva i za budućnost svijeta, nas barbara, još kroatocentristički i eurocentristički poput pustinjaka zagledanih u vlastiti pupak, izuzetno važna tema, koja može i koja treba zanimati svakoga tko kao građanin svijeta želi ostvariti karijeru bilo kao novinar, gospodarstvenik, diplomat…, ili je samo zaljubljenik u putovanja ili je tek student koji se još ili pak, kako smo imali u subotu, bivši hrvatski veleposlanik u Kini Antun Babić, koji ima iskustvo višegodišnjega života u najmnogoljudnijoj zemlji.

Dr. sc. Branimir Vidmarović sada na zagrebačkome Konfucijevu institutu osvježava znanje kineskoga koji je imao priliku učiti i boraveći u Pekingu i Šangaju za vrijeme studija.

img_4748-600-skupna
Poslije predavanja / Fotografija Miljeko Brezak

Vrijedno i zanimljivo, ali ne samo osobno predavaču i slušačima, nego i Hrvatskoj koja se valjda od silne brige za raznorazne uhljebe i prosječnike ne uspijeva posvetiti već postojećim svojim specijalistima. Čak ih niti već gotove učinkovitije iskoristiti!

20161008 – 20161010

Umjesto kave 7. listopada 2016.: Pacijenti – to smo mi!

Ovo je vrijeme da čovjek poludi./ Tko nije lud, nije normalan./ Postanu jedno demoni i ljudi./ Samo slovo dijeli riječi / ljudi i ludi… Da je samo taj pripjev, lajtmotiv, što li je već, potekao, iz Pacijenata, mjuzikl bi, kako se to kaže, imao umjetničko opravdanje. A kako ne bi bio još dublji kad smo u Lisinski i stigli iz kao pacijenti naše svakidašnje ludnice.

pacijenti_02bbmbgavranmiromladena
Uoči predstave: Miro Gavran, Božica Brkan, Mladena Gavran i Miljenko Brezak

Usporedo su u vijestima taman naklapali jesu li psihijatar i njegovi uz silenzio stampa konačno ispregovarali i ispogađali ulazak u vladu, što nakon tjedana kampiranja novinara pred kojekakvim vratima, uz pretrčavanja nelogičnija od luđačkih maestralnih stampeda na bini, nije još objavljeno ni danas. Kako je ovo s vratima Kafka uživo, ne mogu odoljeti ni drugoj usporedbi: u mjuziklu u nekom ugovoru ima točka 6. i 7., ako se ne varam, nastupanje tobože izliječenoga kvarteta po vinskim podrumima, što osobito zanima (ne)izliječenu alkoholičarku, a što je trijezno otprilike koliko i neki od onih političkih mostnih pregovaračkih sedam uvjeta.

pacijenti_03masovka
Uvodna scena prvog čina / Fotografija Miljenko Brezak

Publika se na sjajne citate i opservacije i na vlastiti račun u tekstu (libreto Miro Gavran, tekst Vjekoslava Huljić), glazbi (Tonči Huljić), čak i pokretima (redatelj Igor Barberić) i mogla samo gorko smijati (i na vlastiti račun!) i pljeskati na otvorenoj sceni. Kao što I jest. Da ne spominjem urnebesne narodne mudrosti sestre Irme. Prije nego se vrati u naš reality show, u vanjsku psihijatrijsku kliniku u kojoj nas ne liječe glazbom nego svim sredstvima, bespoštedno masiraju na različite druge načine. S jednakim (ne)uspjehom. Riječima jednoga od likova, sve je izmanipulirano, čak i publika.

 

pacijenti_04lovrovalentina
Hrvoje Foretić kao doktor Lovro i Hana Hegedušić kao Valentina / Fotografija Miljenko Brezak

Ali su se zato izvođači majstorski potrudili, a taj su, kako reče Valentina po čemu je prepoznala pacijenticu-sestru, mošus i formaldehid, silan trud i znoj, prepoznali i gledatelji. Iako, kako bi rekla Valentina, u mjuziklu se gluma ne računa, i gluma i ples i pjevanje osvajali su, čak i u sporednijih likova. A Hana Hegedušić kao Valentina, Hrvoje Foretić kao dr. Lovro i Damir Kedžo kao Robert stvarno su bili dojmljivi. Štoviše, po glavoj temi, glazbenome broju Srce za vodiča, Hana i Hrvoje su mi i pjevački dojmljiviji od već hita u izvedbi meni miloga Petra Graše i Hane Huljić. Kad je još sve uigra, ujednači i pročisti, više tehnički i ritmički, mogu igrati dugo i široko – i scena je pokretna, rekla bih! – liječiti nas glazbom.

Velik je trud uložen u mjuzikl Pacijenti. Nedvojbeno! Svatko je od sebe – a kreirali su ga vodeći majstori u svome poslu – dao najbolje i želi još više, jer su se i 6. listopada u zagrebačkom Lisinskom, na prvoj ili drugoj reprizi jer premijera je bila dva dana ranije, autori strateški podijelili po gledalištu, očito kako bi još tesali detalje koje uoče, a kojem im čovjek u takvoj hitnji i ne može zamjeriti. Zadnji sam put u Lisinskom od mjuzikala gledala ili Jaltu ili Gubec-bega, pa im proričem i želim njihov, pa i veći uspjeh od njihova. I međunarodni.

pacijenti_05zavrsnaslika
Finale / Fotografija Miljenko Brezak

Post scriptum:

Inače to ne radim, ali kada sam ušavši u palace Lisinski spazila kolegu Miru Gavrana i suprugu mu dramsku umjetnicu Mladenu Gavran, poželjeli smo selfić kao sjećanje na večer. (Konkuriramo tako mojemu omiljenom suradniku iz mladih dana i jednome od mojih pacijenata Romeu Ibriševiću, koji je fotkao za odličan katalog!) I drago mi je, jer bila je to baš lijepa večer. Hvala kolegi Gavranu i cijeloj ekipi Pacijenata!

20161006 – 20161007

Umjesto kave 6. listopada 2016: Crowdfunding? I za film Gazda i za novi roman Stjepe Martinovića!

Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces!
Tu opremu teksta Mie Biberović na Netokraciji preuzimam, sebi prigodno hranjivo, za geslo, ali i kao pereks za izuzetno zanimljivu priču, koja je krenula tako što mi je kolega po oba pera, i novinarskom i književnom, Stjepo Martinović u inboks fejsa strovaljačio poslovnu ideju sa svojeg zida: Šaljem ti info o mom pokušaju crowd-fundinga!

Stjepo Martinović

Dakle, Stjepo Martinovich Der Echte na svome je zidu napisao:

Draga fb-prijateljice, dragi fb-prijatelju – biste li bili spremni poduprijeti dovršavanje moga romana FRANKENSTEINOVA BRAĆA i njegovo i izdavanje pretplatom od 75 kn? Za taj novac (50% prodajne cijene po izlasku romana iz tiska) dobit ćete svoj primjerak čim se osuši tiskarska boja na njemu… Ova sinteza ljubavne i policijske priče, koje se isprepliću kao “zmije kad se pare”, kako reče prijateljica koja je pročitala nekoliko poglavlja, imat će oko 250 stranica, a mogao bi izaći početkom prosinca ove godine. Na mom zidu možeš pročitati sinopsis i dio recenzije Lade Žigo – učlaniš li se (pozitivnim odgovorom na ovaj upit), slijede upute uplatu.
Zahvaljujući na potpori, srdačno te pozdravljam!
Stjepo Martinović

Odmah sam mu napisala kako sam, što se crowdfundinga tiče, skeptična. Imala sam čast, naime, ne jednom, prisustvovati predstavljanju i tiskanih knjiga čak s bardom Dragutinom Tadijanovićem i nekoliko akademika u prvom redu, koje nikad poslije nisu ugledale svjetlo dana.Kad mi je prije nekoliko godina moj kućni majstor i regionalni stručnjak za IT industriju netokrat Ivan Brezak Brkan došao s idejom da crowdfundingom skupimo lovu za objavu moje skupe, a potencijalno visokonakladne knjige, očito sam ga pogledala s toliko skepse da nije bio ubičajeno uporan.

No, da bih podržala kolegu Stjepu u – ne samo! – njegovu pionirskome nastojanju, predložila sam mu – i sad to činim – da nešto udrobim na svojim medijima. Dakako da sam nakanila krenuti klasičnom, edukativno, tumačeći značenje same riječi, ali u rječnicima je nema, jer je prenova, iako se zapravo radi o modernoj pretplati. Onda sam se sjetila da bi stvar puno bolje mogao pojasniti moj potomak, specijalist. A Ivan Brezak Brkan, ne budi lijen, iz susjedne zemlje gdje prodaje svoje nauke otpovrnuo mi je:

Nemaš što biti skeptična, sad je to već uobičajan format financiranja 🙂

I, spomenuvši kako je nekima bio i ambasador, naredao mi je brat-bratu desetak linkova, ne rekavši ali očigledno misleći nek se stara sama instruira. Pa nek si tražim. Tak mi i treba. Pa nisam li ga točno tako i uputila, ne da mu baš ulovim svaku ribu nego da ga uputim u tajnu ribolov kojekakvih riba!? I tako dođosmo do Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! 

Tako sam surfajući i stigla do također Netokracijina teksta kako je 2015. bila zanimljiva godina za crowdfunding, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Što se tiče grupnog financiranja u Lijepoj našoj, blog Hrvoja Hafnera Crowfdunding.hr ponovno je proveo istraživanje i otkrio kako je samo u prošloj godini prikupljeno više sredstava nego ukupno u svim prethodnim kampanjama. Naime, za hrvatske je projekte do danas prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, a 5,3 milijuna prikupljeno je samo u 2015. godini.

Netokracija je također pisala i o iskustvu Trilleniuma:

Iako se u jednom trenutku činilo kako neće, hrvatski Trillenium uspio je u sklopu svoje crowdfunding kampanje na Seedersu skupiti više od 2 milijuna kuna za svoju platformu za kupovanje u 3D okolišu, za što je bilo potrebno više od 5000 funti u Facebook Adsima te više od 1200 poslanih emailova. U razgovoru za Netokraciju, Prpić otkriva kako u jednom trenutku nije bio siguran da će kampanja proći!

Zahvaljujući Netokraciji uputila sam se i u vrijedno knjižno iskustvo kolege novinara Olega Maštruka:

Novinar, fotograf i putopisac Oleg Maštruko zaželio se nove avanture i dalekih krajeva. Nakon što je lani obišao Pamir, ove godine želi u izgubljeno kraljevstvo Lo, točnije u pokrajinu Mustang (ne, nema veze s konjima ili automobilima) smještenu u današnjem Nepalu. Kako bi uspio u svom naumu, i ove je godine pokrenuo kampanju na Indiegogou, koja je već na svom 16. danu.

Kad sam se umašila, počela sam po internetu o tome pronalaziti tekstova i drugdje:

Oleg Maštruko putem Indiegogo prikupio potrebna sredstva za novu knjigu. 
Nakon uspješne kampanje “Without People” u kojoj je skupio preko 10.000 dolara, Oleg Maštruko pokrenuo je novu kampanju za novu knjigu.

A dok ja istražujem i analiziram okolo, Stjepo Martinovich Der Echte prije manje od 24 sata na fejsu javlja:

Eto, dragi prijatelji… broj upisanih interesenata za moj novi roman FRANKENSTEINOVA BRAĆA primakao se na samo 12 (dvanaest) minus potrebnog; dakle, još dvanaestoro vas može se – uplatom 75 kn (nakon obavijesti da je dosegnut kritični broj) – priključiti budućim čitateljima knjige…

Želim Stjepi uspjeh Frankesteinove braće, i literarni, a osobito financijski. Ponajviše da sama prema crowdfundingu – kad ga već nema u rječniku, pojednostavljeno: pretplati – koji mi je poslovno posve logičan i pošten i novinarski i književno, ne budem nevjerni Tomo. Čitatelji, gledatelji i ini konzumenti koji te žele platiti nisu nevažni. Pogotovo jer je po istome principu isfinanciran upravo premijerno i s uspjehom prikazan film Gazda, koji, iako nije o Ivici Todoriću, nisu htjeli financirati, distribuirati, a niti o njemu pisati svi oni kojima je to posao procijenivši očigledno da bi im moglo poslovno odmoći.

A kako ono bijaše? Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! Obožavam ozbiljne procese.

korisni linkovi:


20161003 – 20161006