Umjesto kave 5. svibnja 2016.: Pečati

Svako malo izluđuju nas s pečatima. Ne mogu, recimo, preuzeti ni sinovljevu poštu bez njegova pečata. A on se na to smije i pripovijeda mi baš prije neki dan kako mu je frend potpisao poteži poslovni ugovor u Americi i sav ponosan počeo vaditi iz torbe pečat, da papir zapečati, a poslovni ga partneri u čudu gledaju. Ne treba. I sad ne treba ni kod nas! Trošak manje. A što ćemo sad s pečatima? Već vele da ne znaju što dalje. Stvarno što dalje?

Nismo vjerovali ni da su, na primjer, moguća plaćanja bez računa, što izluđuje našu računovotkinju. Nismo vjerovali ni da je moguć Uber. Na predavanju budućim novinarima prošle godine gostovao mi je Ivan Brezak Brkan i spominjao baš dolazak Ubera u Hrvatsku. Mediji su bili puni za i protiv. Rekla mu je jedna doktorantica književnosti našega zajedničkog fakulteta da govori futuristički, o dalekoj prošlosti, a Netokracija je, kako je i nama ekskluzivno najavio, upravo prva puštala tekst: Uber u Hrvatskoj. Kamo treba lupiti pečat?

20160504 – 20160505

Umjesto kave 4. svibnja 2016.: Poezija to go u susjedstvu Kožarićeva Prizemljenog sunca

Čestitke književnici Sonji Zubović na projektu Poezija to go koji se iz virtuačnoga sve češće seli u stvarni svijet. Sinoć smo tako u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnicima nas osmoro pjesnikinja i pjesnika čitalo svoje stihove. Pod medijskim pokroviteljstvom Radija 101, uz nastup Luke Bulića, pjesmom su se, uz Sonju Zubović, predstavili Ružica Cindori, Darija Žilić, Robert Roklicer, Sanja Lovrenčić, Aleksandra Orlić, Diana Burazer, Lada Žigo Španić te ja. Lijepo je kada se čovjek osjeti ne samo slušano, nego i da ga čuju.

IMG_4915 600 svi na pozornici
Na pozornici Luka Bulić, Robert Roklicer, Aleksandra Orlić, Sanja Zubović Lada Žigo Španić, Ružica Cindori, Božica Brkan Darija Žilić i Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak

Kada poezija zakratko postane središte svijeta, poticaj za novu misao, za osjet i osjećaj, dok se vani odvija posve obična, uobičajena zagrebačka večer. Hvala, Sonja!

IMG_4928 600 BB čita
Božica Brkan “prigodno” čita i pjesmu “musolini” iz svoje “Kajkavske čitanke Božice Brkan” / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, pročitala sam iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., posvećene propalim hrvatskim šnajderskim tvrtkama:

postaja XI: promatračica i konzumentica medija

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem

uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim

ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

Umjesto kave 3. svibnja 2016.: pet minuta gromoglasne tišine

Točno u podne novinari i mediji danas će zakratko ušutjeti simbolično kako bi ukazali na ušutkavanje novinara i na zatiranje slobode medija, na rušenje četvrtoga stupa demokracije. Od Hrvatskoga novinarskog društva do mjerodavnoga za to područje života i rada Ministarstva kulture prošla je protesna novinarska povorka kako bi, uz zahtjev za ministrovom ostavkom i čitanje Deklaracije o novinarskim slobodama, simbolično ondje odložila olovke. Samo simbolično, nije odustala od njih, od slobodnoga i profesionalnoga izražavanja!

Bez riječi, vitez s olovkom, za str.BB
Bez riječi, 1978. / Karikatura Miljenko Brezak

Novinari će tradicionalno na Međunarodni dan medijskih sloboda kolegama s najkvalitetnijim profesionalnim dosezima u prošloj godini uručiti i godišnje nagrade. Marija Jurić Zagorka više je nego suvremena. Još na kraju, iz mjerodavnoga ministra na sve to samo – gromoglasna tišina.

20160503

Umjesto kave 2. svibnja 2016.: Katarinin i Ivanov dijamantni pir ili duga i lijepa priča Kraljičkovićevih

Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.

kraljickovici_01vjencana1956
Vjenčana slika Katarine i Ivana, 1956.
kraljickovici_02katarina&ivanusvomdvoristu
Slavljenici Katarina i Ivan Kraljičković u svom dvorištu

Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.

kraljickovici_03 trinarastajakatarina&ivan&djeca&snah&unuci
Tri naraštaja obitelji Kraljičković, Katarina i Ivan, djeca i snahe i unuci

Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.

Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.

kraljickovici_04torta
Torta za slavljenike

Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!

A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.

20160502

 

Umjesto kave 23. travnja: U Noći knjige Ledina u Mariji Bistrici

IMG_4413 600 BB čita
Božica Brkan i Đuro Vidmarović: autorica čita poglavlje iz svoje Ledine / Fotografija Miljenko Brezak

Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.

IMG_4412 600 publika
Pažljiva publika u Noći knjige u Mariji Bistrici / Fotografija Miljenko Brezak

Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.

IMG_4423 600 bb. Đuro i mladi gitarist
Mladi gitarist Borna Simeunović zaokuplja pažnju / Fotografija Miljenko Brezak

Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.

IMG_4442 600 kolačem
Za sjećanje: gospođa Ana Januš sa svojom sjajnom gibanicom na tenke / Fotografija Miljenko Brezak

Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…

I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.

IMG_4427 600 BB i Đuro s djecom
Božica Brkan, Luka i Lovro Klancir i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.

A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.

IMG_4429 600 BB, Đuro i gosti iz Zlatara
Đuro Vidmarović, Božena i Željko Slunjski, Božica Brkan i gradonačelnik Zlatara Stanko Majdak

20160423

Umjesto kave 22. travnja: Miljenko i Yashica.

Razgledajući na Selskom turizmu Kezele zbirke starih predmeta, ugledah – stari, zapravo prastari fotoaparat. Yashica! Kad sam upoznala Njega, već se snimao fakultetskom Yashicom, muvao se po fakultetskom fotoklubu više negoli po drugim dijelovima Ekonomije. Doma je imao Smenu 6, a zajedno smo imali Lubitel, Prakticu, Nikon, Olympus, nekoliko Canona. Čak je, davno, kupio i rusku aparaturu za raditi fotke i cijela nam je tadašnja garsonijerica povremeno smrdjela po smeđem toneru kad je kreirao lažne stare fotke. Nije onda čudo što sam, uza sve svoje novinarke kolege fotiće, jednome romanu u naslov uz Rez stavila i leica-roman u 36 slika

yasicadvojicametuzalemafoBB20160415
Dvojica metuzalema / fotografija Božica Brkan

 

Eksperimentirao je, eksperimentirao. Ja sam mu bila valjda najčešći motiv. Poslije mu je mnogo snimljenih filmova ostalo i nerazvijeno, onih 6 x 6 i ostalih, a sjećam se da je D. snimio uoči polaska u prvi razred, a fotke napravio o proslavi punoljetnosti. Nisam baš sigurna da sad zna gdje je ona stara aparatura i kutija s fotokoještarijama. Snimamo pametnim idiotićima, čak više ja negoli on.
Ali kad je ugledao staru Yashicu, nasmijao se – ne prigovarajte zbog političke nekorektnosti – ko cigan belom kruhu. Sad mi preko ramena komentira: nas dvoje metuzalema. Potpis pod fotku: lijevo Yashica, desno Miljenko Brezak. Photo by B.B.

20160422

Umjesto kave 15. travnja 2016: Na Fišerovoj Noinoj arci sveopća je zbrka

fiser 07m Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić
Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Kekavka jedna, nešto me kao kori on, kajkavac jedan, pa se smijemo. Koliko se godina znamo? Još iz naših novinarskih vremena. Kad je to bilooooooo!? Onda mi je baš on u svome Varaždinu uručio Nagradu Katarina Patačić za zbirku Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012. Onda nas je iste godine nagradilo Hrvatsko slovo, njega za poeziju, a mene za prozu. Onda je on zaredao nagrade za kajkavskoga Macbetha na fajruntu, kao da se oprašta. Onda je uvrstio moje pjesme u recentnu antologiju kajkavijanu na njemačkome prošle godine…
A onda se u srijedu na Tribini Društva hrvatskih književnika predstavio novom knjigom. Doba nevremena. Tu, kako je opisuje Davor Šalat, a citira ga i Božidar Petrač koji su knjigu predstavljali, proglašava “bujicu njegove odlične štokavske poezije zapravo svojevrsnim iznenađenjem”.

fiser_01m Ernest Fišer čita iz Doba Nevremena
Ernest Fišer čita iz Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

“U njoj ne samo da je prevladao određena poetička perpetuiranja u svojem ranijem štokavskom pjesništvu, nego je stvorio inovativni pjesnički svijet koji, usudio bih se reći, u svojoj originalnosti i razvedenosti čak ponekad nema pandana ni u njegovoj kajkavskoj lirici.” Kaže u pogovoru Davor Šalat dalje, kako mu “ta uvremenjenost, potpuna sljubljenost poetskog logosa i aktualne događajnosti, bjelodano i konkretno ‘hvatanje’ duha vremena, možda je i ono najintenzivnije što se nekom pjesništvu može dogoditi”. Ništa vam nema do čitanja. I više od, za razliku od primjerice naslovne pjesme ili Na Noinoj arci sveopća je zbrka, posve atipičnoga citata Ernesta Fišera koji odabrah iz Doba nevremena, zbirke i ilustrirane meni uobičajeno jako dojmljivim A. B. Švaljekom:

fiser_04m Autor potpisuje Doba nevremena
Autor potpisuje Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

OBITELJ, IZ ALBUMA

Obitelj se ne može izmisliti – ili je imaš ili nemaš,
ona spašava te od propasti, i dok sve drugo zataji,
u obilju ili gladi, svejedno: podjednako je opasno
kad izokrene se utroba, a ti si ravnodušan, do boli

Obitelj, iz albuma, i danas nas hrani: djetinjstvom
u igri, dobrotom u siromaštvu, nadasve prisnošću,
onako kako diše se sloboda; topli svibanjski vjetri
kao vremenska kulisa također vrijedni su sjećanja

Obitelj, ovdje u Hrvatskoj, ne voli ljeporječivosti,
nego puna pluća vedrine, poput zavičaja: to nešto
tvoje i zanosno, što je nepotrebno opisati, jer traje
kao i krštenje, prve ljubavi, daleko od svih lihvara

Obitelj ti je, napokon, najuža domovina, uznosita,
koju ne biraš, jer je zadana: govorom pticâ, vidom
do dna srca, jezikom materinskim; to je prabiljka,
iz koje rastu duše, na putu za vječnost, s anđelima

2160414

fiser_02mGospođaFišerpušinabalkonuHND-a poslije promocije
Gospođa Fišer puši na balkonu HND-a poslije promocije / Fotografija Miljenko Brezak

 

Umjesto kave 7. travnja 2016.: Rupe

Kad je prije nekoliko dana u kasni sat u posljednjim vijestima kao prva vijest, ravno s ceste, s križanja u Slavonskoj, izronila rupa, izguravši pri tome i da je policija opkrala policiju, pomislila sam da je to još samo jedan PR za novi roman mlade kolegice. Sve dok se nisu ustobočili na Bandića kao da ju je u podzemlju sam iskopao. (Ne znaju mladci da je zagrebačko podzemlje, čak i izbetonirano, puno šudra, koji se nekad iskopavao da bi se njime odmah i gradilo.) I dok poduzetnije tv nisu zaredale sličnim domaćim i stranim rupama.

Uza sve rupe i lukne od crnih i ozonskih do one proračunske nekako mi je posljednjih dana najbizarnija baš ona oko istoimenoga romana. Gdje bi nam bila književnost da se tako, makar brojčanim medijskim reagiranjima, usredotočujemo i na bitnije!? Istoga dana, na primjer, u Mediteranu u nedjeljnome Novom listu Marinko Krmpotić (“Triler iz naše stvarnosti”) piše kako “dosadašnje životno i literarno iskustvo ponajbolje hrvatske mlade književnice Ivane Bodrožić eksplodiralo je u njenom novom romanu ‘Rupa’, a odjeci ove literarne detonacije mogli bi se osjetiti i izvan okvira čisto književnih krugova”. A Ivica Šola u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (“Bijeda Ivane Bodrožić”), koja ga na naslovnici najavljuje: “Pročitao sam roman Ivane Bodrožić otkrio osobu bez talenta koja uopće ne zna pisati”.

Prije nego sam krenula ispiti ovu kavicu, baš pročitah u rijetko dobrom broju Globusa u tekstu (tako loše prelomljenom i ilustriranom da sam ga umalo preskočila!) uobičajeno zanimljivoga Tomislava Čadeža “Novi roman Ivane Bodrožić nije roman s ključem, nego politički triler u kojem autorica ipak pretjeruje”. Inače bih pohitala odmah kupiti roman, ali ovaj mi se put ne da udubljivati u rupu ni oko nje.

Samo mi je zanimljivo kako ama baš nikoga nije briga za rupe u glavama. Čak računaju na njih.

P.S. Ovo nije plaćeni PR ni za jednu rupu.

20160406 – 20160407

Umjesto kave 6. travnja 2016.: Napršnak kave

Kak je to teško čoveku gda nema ni za kavu popiti. Jeno je kej ne bi smel, opče ne bi – srce oče, a srce bogme i ne da – a drugo kej baš nema.

A jeno je kej nema z kem, nekak su se negvi ludi, ludi okoli nega razišli, zdošli, jen po jen, ki kam ki kam, pa če ti je do kave popi si ju sam. Nemaš tu puno kej zebirati. Neg kapučino, veliki jel mali, jel produženu, kej brezkofeinsku, a to ti je jeno zakej bi kavu i pil. Moreš z cukorom, moreš brez, moreš z onem kej ne beli, moreš hrdžavi jel z cukorlinom jel z steviju. Sega toga ima des. Sedeš si lepo v lad če je vruče, v letu, jel negde de je toplo, če je v zime. Ak je pod večer, moreš gledeti kak sunce zalazi, a ak je v jutro, kak pe van. Moreš si i novine lepo prečitati, kej ima novoga. Mam dobiš dva v jen, kak to poveju, neš se strošil.

kavamalakavanaBB
Machiato / Fotografija Božica Brkan

Moreš si gledeti zeleno i plavo i misliti si svoje. I misliti si kak imaš i štamtiš, trefpunkt za svoju partiju, kak su negda govorili če je i Partija čistom nekej drugoga bila, za pajdaše i pajdašiju. Iti za pajdaša komu. I kak je te napršnak kave kej ti je kelner donesel bolši neg doma cela džezva. Negda smo pili samo tursku, franck – moglo se lepo i gatati kak je bila gusta – negda su pak bile one vraže nestašice i šverc, potle z lončeka jel za avutomata, ni kuvati ju ne moraš.

I kak mejne kave smem piti, i dale si dogovarjam kave.

20160203 – 20160308 – 20160321 – 20160329 – 20160330 – 20160401 – 20160405

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

Iz svoje zbirke Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011., str. 79. ispisujem

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227
(Iz ciklusa Pisci)

IMG_1415 BJ i BB
A onda je meni nad zipkom moje Ivane profesor Bartolić rekao da mi je to najvažnije što sam napravila, a da će me pjesnikinjom priznati kad napišem zbirku kajkavskih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Prigodno se podsjećam. S razlogom. Sinoć sam na tribini u Hrvatskom slovu imala čast moderirati zanimljivu čak dvosatnu književnu večer s imenjakinjom i kolegicom Božicom Jelušić. Bio je to uvod u intervju koji izlazi u idućem broju kulturnoga tjednika te uvod u nisku prigodnih zbivanja obilježavanja 65. obljetnice života i 45. obljetnice književnoga djelovanja.

Izravan je povod i izlazak iz tiska nove kajkavske zbirke pjesama Božice jelušić FTIČ KESNOKRIČ, prve u petoknižju što ga prigodno objavljuje Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Slijede po knjiga pjesama za djecu, štokavskih pjesama, putopisa i eseja.

Da sam ja odlučivala čime slaviti autoricu 43 objavljene knjige, antologijsku pjesnikinju i maga riječi, objavila bih barem neku od trideset i nešto Božičinih čudesnih tekica u koje sve zapisuje, pjeva, prevodi, crta, lijepi…

IMG_1379 pjesma s kruškom
Pjesma o kruški s ilustracijom iz jedne od tekica Božice Jelušić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako se njezina priča nastavlja, otkrivam tek da FTIČ KESNOKRIČ nije, kako biste možda pomislili, staračka žalopojka nego, kako autorica kaže tumači, buntovni pjev, najkasniji iz crne noći. Zašto prva ftič-kajkavič, čemu poezija i uopće (lijepa) riječ danas, disciplina forme, inspiracija, pisanje iz provincije i pisanje na mreži svih mreža samo su neke od tema o kojima smo razgovarale javno kao što to činimo na našim obično žustrim i polemičkim kavama.

Čestitke Božici Jelušić, G. P. V. odnosno Gospi Peru Vičnoj, uz meni najdražu pjesmu iz njezine najnovije zbirke FTIČ KESNOKRIČ:

VLEČUČI PERO

Vlečući pero, kak vuže pri meši,
Još čekaš da se ftič oglasi v seči.
A trebalo bi, kak sviet spametneši,
Na vužgan vanjkuš klonuti i leči.

Vers plete mrežu, lovi noru muhu.
Tuđoj noriji želesce podvlači.
Al’ cinkuš z groblja cilinče vu vuhu;
Ftapljajuč duh se za slamku zakvači.

Vlečuči pero, kak pesa po dežđu,
Kak lenu metlu vu megleno ranje,
Pretačeš mulja čez luknjavu dreždu,
i se je v tebi straj i pokajanje.

Treba je duši zmudrijati koru.
Potrti šajbe, pustiti se v bieg…
Ni jasne psalme prematati v koru,
Gda klecav korak prti culo v brieg…

O, hiža Rieči! Senca po njoj leti,
V kudeljaš bieli prehodnost presleče.
I ne znaš više kak se to pripeti:
Ti vlečeš pero, pero tebe vleče…

IMG_145BJ
Poetesa Božica Jelušić s najnovijom od svojih knjiga Ftičem kesnokričem / Fotografija Miljenko Brezak