Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:
U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.
Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.
Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene suljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.: Gujaš šesti u prvom redu slijeva
Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.
I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.
I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.
Iako još nisu redoviti, hvalevrijedni su pokušaji različitih lokalnih kulturnih aktivista, da se makar i povremeno, susreću ljudi od pera s području cijele Moslavine, Moslavčani rođenjem i(li) životom.
Božica Brkan uvodno podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina / Fotografija Miljenko Brezak
Prema podjeli narodne nošnje etnologinje Slavice Moslavac, sve se češće govori o spajanju donje, crvene i gornje, bijele Moslavine. Poslije nekoliko ipak ograničenih susreta u Kutini, Ivanić Gradu i u Kloštar Ivaniću, u ponedjeljak 13. svibnja 2019. u Garešnici je Zvonko Farago s mjesnim ogrankom Matice hrvatske u Hrvatskom domu ogranizirao književnu večer Moslavačka riječ.
U prvom redu: pjesnici / Fotografija Miljenko Brezak
Svoj su prilog utvrđivanju regionalnoga kulturnog identiteta dali iz crvene Moslavine ĐuroVidmarović, koji je nastupio i kao pjesnik i kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, zatim Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutin Pasarić i Ante Juretić, a iz bijeleŽeljko Stubičan, Senka Slivar, Mara Borovac, Anđelka Šoški, Dubravka Jelčić i Nada Trgovac. Pjesmom su večer oplemenile skupine Prijatelji iz Bereka i Hrvatska žena iz Garešnice.
Riječ etnologine Slavice Moslavac / Fotograrija Miljenko Brezak
Božica Brkan podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina, koja je bila svojevrsni idejni otponac za nadregionalnu suradnju, zatim na zastoj u izlaženju časopisa Moslavačko zrcalo koje su izdavali moslavački organci Matice hrvatske te na nepovezanost autora i diskontinuitet suradnje, pa i na nepoznavanje i najbliskije povijestii zavičajne književnosti s autorima poput Đure Sudete ili Slavka Kolara, ali i recentnih autora, neovisno o poetici, pa i kakvoći tekstova koje stvaraju. Podsjetila je također i na predstavljanje u Garešnici antologije Moslavačka kajkavska lirikaDraženaKovačevića prije umalo deset godina. Pročitala je mladalačke pjesme na standardu Oblutak i Vermut te još neobjavljenu na moslavačkoj kekavici lepe mlade joči iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja treba biti objavljena ove godine.
Susret pjesnika 7. Rijeka šuma nebo u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Lipovljani održan je u subotu 13. travnja 2019. u slikovitim Piljenicama, rodnom selu Đure Vidmarovića, te u Krapju u Lonjskom polju. Okupila je dvadesetak pjesnika iz cijele Hrvatske, a Božica Brkan čitala je kajkavske pjesme lepe mlade joči i vuha.
Božica Brkan pročitala je svoje još neobjavljene pjesme “lepe mlade joči” i “vuha”/ Fotografija Miljenko Brezak
Dobrodošlicu pjesnicima priredili su učenici Područne škole iz Piljenica, udruga žena Mlinarice, Ogranak Marice hrvatske Kutina, PP Lonjsko polje i MPZ Lira.
Sudionici Susreta pjesnika 7. Rijeka šuma nebo u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak
U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.
Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.
Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019
Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.
Od zadanih figura do Mimare
Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.
Od Smene i Lubitela do idiota Canona
I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.
Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb
Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.
Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, IreneLukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.
Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)
Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak
Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik). Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2 2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač
Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.
Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.
Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak
Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika, iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.
Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak
Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).
Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.
Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan čita svoju kajkavsku pjesmu postaja XV: molitva matere kristušove prevedenu na Hochdeutsch/ Fotografija Miljenko brezak
U prilog oživljavanja kulturnog identiteta Moslavčana i Moslavine, regije rijetko podijeljene između triju županija i triju biskupija, a u povodu Mjeseca hrvatske knjige, Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkom domu u Kloštru Ivaniću u subotu, 3. studenoga 2018. organizirala je susret ljudi od pera nazvan prema opisu i definiciji etnologinje Slavice Moslavac Crvena i bijela Moslavina.
Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko BrezakVečer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Pred za temu i mjesto brojnom publikom svoje su tekstove govorili autori podrijetlom ili življenjem Moslavčani. Uvodno je o temi govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, a zatim se predstavili Božica Brkan iz Zagreba, Dragutin Pasarić iz Kutine, Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada, Anica Vukić iz Kutine, Ante Juretić iz Kutine, Ankica Pribanić iz Kloštra Ivanića, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Katarina Brkić iz Kutine i drugi. Večeri su glas dale Angeline, a crveno-bijelu moslavačku scenografiju ručnici izzbirke Stjepana Đurića iz Mostara.
Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak
Valja poželjeti kako će ovakvi susreti biti upriličeni i u drugim moslavačkim mjestima i s drugim autorima od pera, od Čazme do Garešnice i Bereka te Kutine te da će postati tradicionalni. Već prošle godine Kloštranci su upriličili nešto skromniji prvi takav susret – Moslavina u srcu.
I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak
Na jesensko Križevo, kako kažu u kriškome kraju, na Danima općine Križ 14. rujna 2018. u Galeriji Križ otvorena je izložba Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba. Okešinčani, Križani, Moslavčani a i drugi, imate li priliku u idućih mjesec dana svakako pogledajte nemali trud uložen u istraživanje ove lokacije, posebice od 2012., kada počinje ustrajna suradnja Hrvatskoga restauratorskoga zavoda i Općine Križ, s povremenim financijskim uključivanjem i Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije. Izložbu su organizatori popratili i odličnim katalogom.
Božica Brkan i Đuro Vidmarović na otvorenju izložbe s katalogom pred izlošcima / Fotografija Miljenko Brezak
Odličan prilog Godini europske baštine iz kraja, koji i nema mnogo tema, osobito onih koje bi ustrajno i njegovao. Već se sada spominje brendiranje, otvaranje arheološkoga parka, pa valja vjerovati kako će to prizvati dovoljno financijskih sredstava da se uz dosadašnjih 600 m2 istraži procijenjenih dva hektara na kojima se prostire rimska villarustica, koju nam voditeljica arheoloških istraživanja Lea Čataj (od 2012., kada s brojnim kolegama, svake godine ponešto, nastavlja posao Andreja Janeša) predstavlja kao izuzetnu baštinsku zanimljivost, kojom se možemo ponositi.
Posebice mi, koji u kriškome kraju, posebicu u Okešincu, od malenih nogu slušamo bajkovite priče o sipčinskoj crkvi, odoranim ciglama i drugim iskopanim komadima u različitom materijalu te sada na danjem svjetlu, na jednome mjestu, možemo razgledati okrhke vlastite davne povijesti – mozaike, keramičke zdjele, tanjur, prsten-ključ, pisaljku, novčiće kojima se plaćalo u prva tri-četiri vijeka naše ere kada su Rimljani osvajali i naseljavali Panoniju.
Prsten-ključ od bronce i željeza na izložbi, poslije konzervatorsko-restauratorskih radova/ Fotografija Miljenko Brezak
Želimo mladoj ambicioznoj ekipi bogato nalazište kako bismo se barem mi kojima je stalo do toga, tu, u vlastitim korijenima i nadahnjivali i dalje. Gnjavim, ali svejedno podsjećam kako sam i dosad obilažeći iskapanja opisala u pjesmama, nagrađenome putopisu te u igrokazu za najmlađe i kako mi je sve to nadmašila ljepota koju prekrivenu zemljom i nasadima može – kao što i jest – otkriti samo stručna ruka i prepoznati, determinirati i opisati samo stručno oko. Hvala, Lei Čataj i ekipi na tome, a i na tome što je – ne žalim što sam gnjavila! – napokon ispravila Sipćinu u Sipčinu.
Dramska umjetnica Biserka Ipša, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Na Recitalu kajkavske poezije 2018. uz 53. Festival kajkavskih popevki u Tjednu kajkavskekulture u Krapini u srijedu 5. rujna 2018. dramski su umjetnici pročitali 37 odabranih pjesama od 209 pristiglih na natječaj.
U zborniku Uno kej me je stvaralo (urednica Zorica Klinžić) – koji ove godine bilježi desetu obljetnicu – među 68 pjesama objavljena i pjesma Volovsko srce crleno i rozoBožice Brkan. Glas joj je dala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Publika na Recitalu kajkavske poezije 2018./ Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan
volovsko srce crleno i rozo
poštar se naš naprečuditi nemre
kakov mi je pak to list poslan sekaj se je on mene nanosil i kolačov i gamadi na cele grana
i steklovine fragile krhak loman mi kajkavci nemamo ni za povedati
i majice z lisami
kej su morale prejti i carinu i cenzuru
al to se kej da veli šele z cityexpressom kej dvaput na dan dohadža
a i to samo ak ne predalko
(i ak ga v intermecu v stečaj nesu vputili i ak ne prek prepal)
more se i prek interneta zebrati poprav kej v dučanu
šele mi one z dalkoga kej negde v selu de se narodil
egzote z celoga sveta seje nasadža i presadža
i cepi i flance i semejne i flance i mladice za saditi trži
paradajz za seme kakvo ti srce želi
šele po par semenčekov od sakojega kej si misli da bi ja trebala posejati
se lepo piše kak ga seješ kak ga zalevaš de ga držiš kej buš žnem
sorte jeno dve-tri morti i više
najdeblešega volovsko srce rozo i volovsko srce crleno
mesnato slatko kej cukor i cukorlin zajeno
i najsitnešega kej su ga negda zvali črešnevec
a denes nemreju neg povedati mu cherryrajčica
(bogzna kak črešnam veliju)
kej da ga ne još baba julča u svojemu vrčaku imela
sejal se sam više neg kej bi ga ona sejala i sadila i podsadžala
ne bome imela čas da bi okoli nega skakala
samo bi ga sprepukala i vteknula betvo de bilo
ak bi ga i nakolila ili bi se mam sam na kej prislonil
ne se štel ni sprejariti
ni zdojti
kak se je sam sejal tak je sam i ze svojem smrdučilom tiral proč gamadijnje kojekakve mušice i puže rastiraval
z celoga vrčaka
malo on malo fajglini de koji isto tak vpiknjen
i de koji neven raštrkan kej da se ne sam opsebe raštrkaval
da lepo cvete i v mast ostavlen gda postoji da leči upale isto kojekakve (i pencilin i sumamed tekar su potle zišli)
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
če bum štela
nes se mam gda je štel da si zeberem mogla setiti kej bi a kej nebi
navek jeno te jeno
pleti kotec kak i jotec
kej imaš z tem klimaš
a čovek se i boji des nigda nemreš znati
da ne zavjemeš kakov hibrid jel kakov gmo lepi i prelepi paradajz mercedes
(najprvo po gazdine čere auto okrstiš a onda po autu paradajz)
poseješ a mesto paradajzekov po vrčaku ti zideju nekakva riba i vugorek zeleni obedva živiju na škrge
i malo farbe kej za vuzem pisance farbaju
samo imaju duhu po paradajzu
ko bi znal ko bi si to mogel misliti
a kej si gda sem z kataloga mogla kej mi god srce želi kej mi se pošte nes kej drugo zebrala
neg kej sem ga zvala od male malosti dajz paradajz
ne ananas evergreen litschi madagaskar romatillo marmande yellov giant
mogla sem zebrati i najraneši i prek kesni i višeletni
i one kej nigda ne docrlene do kraja neg je vinkast jel hrdžav
a si mislim pak
kej bi z tem
moja vrtlarka bi morti štela ona navek oče vu svojem vrčaku posaditi kej drugi nemaju i faliti se ze svojemi zelenemi rukami
ima i ono kej zoveju isusova kruna z vrčaka moje brkanov
ne se zatrglo (a i vrtec i cvetnik niov i oni se jesu pred kulko let zatrgli) nadživela je prijne v kutu i breberika z šume i purica kej ju ni zakon ne spasil od brajna do zajne
i jezičec za pureke šopati drač kej segne raste
donesla sem je i jabuku slavonsku srčiku kej je ne mejne neg dvanajst let treba do prve jabučice
a ne krupneša i fineša od pink lady i granny smith (jenu je jabučicu rodila gingavu trpku kej divjak i zdošla se)
a drenek nekak nes je donesla kej i forziciju isto žutu su poštuca da je komej de koji cvetek ostane
se si mislim da celi vrt sadi samo da bi ga mogla poštrucati
Naslovnica zbornika “Uno kej me je stvaralo”
nekak se ove put nes ni vpuščala v zebirajnje po katalogu
kej bi još opče mogla iskati
kej bi još opče mogla najti
moja vrtlarka veli kak je je rajše v semenarnice videti sliku jel popipati
(i imeti svoje flance v lonca za cvetje na jobluku)
nes nigdar kej bi onda sad
tek tulko da ne veliju da nes za biološku raznolikost
da ne lažem gda pripovedam o svecke negde pri vragu v večnomu ledu
i o nacionalne banke gena tek tulko da se naše seme i semejne ne zatere
kej je mene briga
kej da bum još sejala i rasejavala optrgavala vrhe
kej da moje ne prešlo za nastavjajne i svoje vrste kej je mene briga kej potle mene bu
kakov buju paradajz sejali i rasejavali
i jel buju lycopersicon lycopersicum opče imeli
pak ga nemaju odnavek neg jeno petsto let
kak je z Amerike došel skup z kuruzum krumperom grahom i duvanom
još bum ja sekej vidla v tomu vrčaku
zemalskomu
zemlenomu
morti vuz rajsku jabuku i raj dočekam
a paradajz pri nas nigda ne dospel dozreti megle su ga pojele če ne spucal če ga plesen ne zavjela če ga crno sega ne popikalo
onda bi ga još zelenoga v joct pospravili
(v zime je se dobro došlo ne to kej denes gda ni po paradajzu a kej bi po jabuka mogel znati koji je del leta)
če ga tiči neju pojeli
če ga sunce ne zasuši
če ga kiševje ne zabije pregliboko
če se ne sprejari
če v teglinu jel v kopajnice na balkonu
bu toga našeg semena i za ziti i još za seme morti ostalo
dobro se seme segde prime
dogda se ne zide
I medijski interes za Recital u dvorani / Fotografija Miljenko Brezak
manje poznate riječi: volovsko srce rozo, crleno – starinske sorte rajčice, mesnate i krupna ploda steklovina – staklo fragile – krhak, loman lisa, lisast – mrlja, koji ima mrlje šele, pošilati – pošilja cityexpress – tvrtka za dostavu pošte mladíce, flanci – presadnice par semenčekov – nekoliko sjemenki cukorlin – umjetno sladilo črešnevec – popularna sorta šarena graha u bijeloj i trešnjevoj boji cherryrajčica – moderna sorta rajčice ploda sitna poput trešanja podsadžati – saditi presadnice na prazna mjesta u nasadu sprepukavati – rijediti betvo – biljka, stabljika sprejariti se – promijeniti osobine (bilja, životinja) zdojti se – nestati proč – na drugo mjesto, drugamo fajglini – kadifice, lat. Tagetes pleti kotec kak i jotec, kej imaš z tem klimaš – fraze: održavaj zatečeno i što imaš zavjeme, zavjeti – uhvatiti, dohvatiti
mercedes – genetski preinačena rajčica ananas, evergreen, litschi, madagaskar, romatillo, marmande, yellov giant – različite moderne sorte i hibridi rajčice iz različitih krajeva svijeta, različite veličine, boje i okusa docrlene – pocrveni, dozori vinkast – boje vina hrdžav – ovdje smeđi; rđav zvrgne, zvrči – pobaciti; roditi se isusova kruna – vrsta cvijeta iz tradicijskoga vrta sličnoh ljiljanu, koji cvate narančasto cvjetovima okrenutim nadolje i suzi; nije moderna pasiflora zatrglo, zatči se – nestati breberika – vrsta divlje vazdazelene biljke, koja se obično koristila za pletenju vijenaca purica – kockavica, zaštićena proljetna cvjetnica jezičec – jezičac, lat. Achillea L., korov sitnih lištića kojim su usitnjenim i pomiješanim s kukuruznim šrotom nekad hranili puriće pureki – purići šopati – toviti slavonska srčika – stara sorta jabuke pink lady, granny smith – moderne australske, svjetski omiljene sorte jabuka gingav – slabašan drenek – drijenak, lat. Cornus mas, autohtona voćka, često divlja, koja vrlo rano cvate žuto i obično se na Cvjetnicu nosi na crkveni blagoslov nacionalna banka gena – arhiv sjemenja zatere, zatreti – poništiti, uništiti optrgavala vrhe – vršikala lycopersicon lycopersicum – latinsko ime rajčice
ziti se – potrošiti se, nestati; zdojti se
Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.
Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu Uruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.
Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak
Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdoDiane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…
Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:
Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.
Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak
Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
