U prilog oživljavanja kulturnog identiteta Moslavčana i Moslavine, regije rijetko podijeljene između triju županija i triju biskupija, a u povodu Mjeseca hrvatske knjige, Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkom domu u Kloštru Ivaniću u subotu, 3. studenoga 2018. organizirala je susret ljudi od pera nazvan prema opisu i definiciji etnologinje Slavice Moslavac Crvena i bijela Moslavina.
Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko BrezakVečer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Pred za temu i mjesto brojnom publikom svoje su tekstove govorili autori podrijetlom ili življenjem Moslavčani. Uvodno je o temi govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, a zatim se predstavili Božica Brkan iz Zagreba, Dragutin Pasarić iz Kutine, Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada, Anica Vukić iz Kutine, Ante Juretić iz Kutine, Ankica Pribanić iz Kloštra Ivanića, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Katarina Brkić iz Kutine i drugi. Večeri su glas dale Angeline, a crveno-bijelu moslavačku scenografiju ručnici izzbirke Stjepana Đurića iz Mostara.
Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak
Valja poželjeti kako će ovakvi susreti biti upriličeni i u drugim moslavačkim mjestima i s drugim autorima od pera, od Čazme do Garešnice i Bereka te Kutine te da će postati tradicionalni. Već prošle godine Kloštranci su upriličili nešto skromniji prvi takav susret – Moslavina u srcu.
I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak
Na jesensko Križevo, kako kažu u kriškome kraju, na Danima općine Križ 14. rujna 2018. u Galeriji Križ otvorena je izložba Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba. Okešinčani, Križani, Moslavčani a i drugi, imate li priliku u idućih mjesec dana svakako pogledajte nemali trud uložen u istraživanje ove lokacije, posebice od 2012., kada počinje ustrajna suradnja Hrvatskoga restauratorskoga zavoda i Općine Križ, s povremenim financijskim uključivanjem i Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije. Izložbu su organizatori popratili i odličnim katalogom.
Božica Brkan i Đuro Vidmarović na otvorenju izložbe s katalogom pred izlošcima / Fotografija Miljenko Brezak
Odličan prilog Godini europske baštine iz kraja, koji i nema mnogo tema, osobito onih koje bi ustrajno i njegovao. Već se sada spominje brendiranje, otvaranje arheološkoga parka, pa valja vjerovati kako će to prizvati dovoljno financijskih sredstava da se uz dosadašnjih 600 m2 istraži procijenjenih dva hektara na kojima se prostire rimska villarustica, koju nam voditeljica arheoloških istraživanja Lea Čataj (od 2012., kada s brojnim kolegama, svake godine ponešto, nastavlja posao Andreja Janeša) predstavlja kao izuzetnu baštinsku zanimljivost, kojom se možemo ponositi.
Posebice mi, koji u kriškome kraju, posebicu u Okešincu, od malenih nogu slušamo bajkovite priče o sipčinskoj crkvi, odoranim ciglama i drugim iskopanim komadima u različitom materijalu te sada na danjem svjetlu, na jednome mjestu, možemo razgledati okrhke vlastite davne povijesti – mozaike, keramičke zdjele, tanjur, prsten-ključ, pisaljku, novčiće kojima se plaćalo u prva tri-četiri vijeka naše ere kada su Rimljani osvajali i naseljavali Panoniju.
Prsten-ključ od bronce i željeza na izložbi, poslije konzervatorsko-restauratorskih radova/ Fotografija Miljenko Brezak
Želimo mladoj ambicioznoj ekipi bogato nalazište kako bismo se barem mi kojima je stalo do toga, tu, u vlastitim korijenima i nadahnjivali i dalje. Gnjavim, ali svejedno podsjećam kako sam i dosad obilažeći iskapanja opisala u pjesmama, nagrađenome putopisu te u igrokazu za najmlađe i kako mi je sve to nadmašila ljepota koju prekrivenu zemljom i nasadima može – kao što i jest – otkriti samo stručna ruka i prepoznati, determinirati i opisati samo stručno oko. Hvala, Lei Čataj i ekipi na tome, a i na tome što je – ne žalim što sam gnjavila! – napokon ispravila Sipćinu u Sipčinu.
Dramska umjetnica Biserka Ipša, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Na Recitalu kajkavske poezije 2018. uz 53. Festival kajkavskih popevki u Tjednu kajkavskekulture u Krapini u srijedu 5. rujna 2018. dramski su umjetnici pročitali 37 odabranih pjesama od 209 pristiglih na natječaj.
U zborniku Uno kej me je stvaralo (urednica Zorica Klinžić) – koji ove godine bilježi desetu obljetnicu – među 68 pjesama objavljena i pjesma Volovsko srce crleno i rozoBožice Brkan. Glas joj je dala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Publika na Recitalu kajkavske poezije 2018./ Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan
volovsko srce crleno i rozo
poštar se naš naprečuditi nemre
kakov mi je pak to list poslan sekaj se je on mene nanosil i kolačov i gamadi na cele grana
i steklovine fragile krhak loman mi kajkavci nemamo ni za povedati
i majice z lisami
kej su morale prejti i carinu i cenzuru
al to se kej da veli šele z cityexpressom kej dvaput na dan dohadža
a i to samo ak ne predalko
(i ak ga v intermecu v stečaj nesu vputili i ak ne prek prepal)
more se i prek interneta zebrati poprav kej v dučanu
šele mi one z dalkoga kej negde v selu de se narodil
egzote z celoga sveta seje nasadža i presadža
i cepi i flance i semejne i flance i mladice za saditi trži
paradajz za seme kakvo ti srce želi
šele po par semenčekov od sakojega kej si misli da bi ja trebala posejati
se lepo piše kak ga seješ kak ga zalevaš de ga držiš kej buš žnem
sorte jeno dve-tri morti i više
najdeblešega volovsko srce rozo i volovsko srce crleno
mesnato slatko kej cukor i cukorlin zajeno
i najsitnešega kej su ga negda zvali črešnevec
a denes nemreju neg povedati mu cherryrajčica
(bogzna kak črešnam veliju)
kej da ga ne još baba julča u svojemu vrčaku imela
sejal se sam više neg kej bi ga ona sejala i sadila i podsadžala
ne bome imela čas da bi okoli nega skakala
samo bi ga sprepukala i vteknula betvo de bilo
ak bi ga i nakolila ili bi se mam sam na kej prislonil
ne se štel ni sprejariti
ni zdojti
kak se je sam sejal tak je sam i ze svojem smrdučilom tiral proč gamadijnje kojekakve mušice i puže rastiraval
z celoga vrčaka
malo on malo fajglini de koji isto tak vpiknjen
i de koji neven raštrkan kej da se ne sam opsebe raštrkaval
da lepo cvete i v mast ostavlen gda postoji da leči upale isto kojekakve (i pencilin i sumamed tekar su potle zišli)
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
če bum štela
nes se mam gda je štel da si zeberem mogla setiti kej bi a kej nebi
navek jeno te jeno
pleti kotec kak i jotec
kej imaš z tem klimaš
a čovek se i boji des nigda nemreš znati
da ne zavjemeš kakov hibrid jel kakov gmo lepi i prelepi paradajz mercedes
(najprvo po gazdine čere auto okrstiš a onda po autu paradajz)
poseješ a mesto paradajzekov po vrčaku ti zideju nekakva riba i vugorek zeleni obedva živiju na škrge
i malo farbe kej za vuzem pisance farbaju
samo imaju duhu po paradajzu
ko bi znal ko bi si to mogel misliti
a kej si gda sem z kataloga mogla kej mi god srce želi kej mi se pošte nes kej drugo zebrala
neg kej sem ga zvala od male malosti dajz paradajz
ne ananas evergreen litschi madagaskar romatillo marmande yellov giant
mogla sem zebrati i najraneši i prek kesni i višeletni
i one kej nigda ne docrlene do kraja neg je vinkast jel hrdžav
a si mislim pak
kej bi z tem
moja vrtlarka bi morti štela ona navek oče vu svojem vrčaku posaditi kej drugi nemaju i faliti se ze svojemi zelenemi rukami
ima i ono kej zoveju isusova kruna z vrčaka moje brkanov
ne se zatrglo (a i vrtec i cvetnik niov i oni se jesu pred kulko let zatrgli) nadživela je prijne v kutu i breberika z šume i purica kej ju ni zakon ne spasil od brajna do zajne
i jezičec za pureke šopati drač kej segne raste
donesla sem je i jabuku slavonsku srčiku kej je ne mejne neg dvanajst let treba do prve jabučice
a ne krupneša i fineša od pink lady i granny smith (jenu je jabučicu rodila gingavu trpku kej divjak i zdošla se)
a drenek nekak nes je donesla kej i forziciju isto žutu su poštuca da je komej de koji cvetek ostane
se si mislim da celi vrt sadi samo da bi ga mogla poštrucati
Naslovnica zbornika “Uno kej me je stvaralo”
nekak se ove put nes ni vpuščala v zebirajnje po katalogu
kej bi još opče mogla iskati
kej bi još opče mogla najti
moja vrtlarka veli kak je je rajše v semenarnice videti sliku jel popipati
(i imeti svoje flance v lonca za cvetje na jobluku)
nes nigdar kej bi onda sad
tek tulko da ne veliju da nes za biološku raznolikost
da ne lažem gda pripovedam o svecke negde pri vragu v večnomu ledu
i o nacionalne banke gena tek tulko da se naše seme i semejne ne zatere
kej je mene briga
kej da bum još sejala i rasejavala optrgavala vrhe
kej da moje ne prešlo za nastavjajne i svoje vrste kej je mene briga kej potle mene bu
kakov buju paradajz sejali i rasejavali
i jel buju lycopersicon lycopersicum opče imeli
pak ga nemaju odnavek neg jeno petsto let
kak je z Amerike došel skup z kuruzum krumperom grahom i duvanom
još bum ja sekej vidla v tomu vrčaku
zemalskomu
zemlenomu
morti vuz rajsku jabuku i raj dočekam
a paradajz pri nas nigda ne dospel dozreti megle su ga pojele če ne spucal če ga plesen ne zavjela če ga crno sega ne popikalo
onda bi ga još zelenoga v joct pospravili
(v zime je se dobro došlo ne to kej denes gda ni po paradajzu a kej bi po jabuka mogel znati koji je del leta)
če ga tiči neju pojeli
če ga sunce ne zasuši
če ga kiševje ne zabije pregliboko
če se ne sprejari
če v teglinu jel v kopajnice na balkonu
bu toga našeg semena i za ziti i još za seme morti ostalo
dobro se seme segde prime
dogda se ne zide
I medijski interes za Recital u dvorani / Fotografija Miljenko Brezak
manje poznate riječi: volovsko srce rozo, crleno – starinske sorte rajčice, mesnate i krupna ploda steklovina – staklo fragile – krhak, loman lisa, lisast – mrlja, koji ima mrlje šele, pošilati – pošilja cityexpress – tvrtka za dostavu pošte mladíce, flanci – presadnice par semenčekov – nekoliko sjemenki cukorlin – umjetno sladilo črešnevec – popularna sorta šarena graha u bijeloj i trešnjevoj boji cherryrajčica – moderna sorta rajčice ploda sitna poput trešanja podsadžati – saditi presadnice na prazna mjesta u nasadu sprepukavati – rijediti betvo – biljka, stabljika sprejariti se – promijeniti osobine (bilja, životinja) zdojti se – nestati proč – na drugo mjesto, drugamo fajglini – kadifice, lat. Tagetes pleti kotec kak i jotec, kej imaš z tem klimaš – fraze: održavaj zatečeno i što imaš zavjeme, zavjeti – uhvatiti, dohvatiti
mercedes – genetski preinačena rajčica ananas, evergreen, litschi, madagaskar, romatillo, marmande, yellov giant – različite moderne sorte i hibridi rajčice iz različitih krajeva svijeta, različite veličine, boje i okusa docrlene – pocrveni, dozori vinkast – boje vina hrdžav – ovdje smeđi; rđav zvrgne, zvrči – pobaciti; roditi se isusova kruna – vrsta cvijeta iz tradicijskoga vrta sličnoh ljiljanu, koji cvate narančasto cvjetovima okrenutim nadolje i suzi; nije moderna pasiflora zatrglo, zatči se – nestati breberika – vrsta divlje vazdazelene biljke, koja se obično koristila za pletenju vijenaca purica – kockavica, zaštićena proljetna cvjetnica jezičec – jezičac, lat. Achillea L., korov sitnih lištića kojim su usitnjenim i pomiješanim s kukuruznim šrotom nekad hranili puriće pureki – purići šopati – toviti slavonska srčika – stara sorta jabuke pink lady, granny smith – moderne australske, svjetski omiljene sorte jabuka gingav – slabašan drenek – drijenak, lat. Cornus mas, autohtona voćka, često divlja, koja vrlo rano cvate žuto i obično se na Cvjetnicu nosi na crkveni blagoslov nacionalna banka gena – arhiv sjemenja zatere, zatreti – poništiti, uništiti optrgavala vrhe – vršikala lycopersicon lycopersicum – latinsko ime rajčice
ziti se – potrošiti se, nestati; zdojti se
Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.
Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu Uruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.
Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak
Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdoDiane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…
Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:
Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.
Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak
Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.
Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvuprof. dr. sc. Vinko Brešić lista AnićevRječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).
Naslovnica knjige
Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.
Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan BošnjakPričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; JelenaLužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.
Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:
Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.
Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.
Božica Brkan i o svojem Oblutku učenicima u osnovnoj školi “Davorin Trstenjak” u Podgajcima Posavskim / Fotografija Miljenko Brezak
Svečanom dodjelom nagrada za 2018. na Središnjem književnom sijelu završili su u subotu navečer 29. Pjesnički susreti Drenovci 2018. a, nadahnuta slavnim Slavoncem Dragutinom Tadijanovićem i njegovom istoimenom pjesmom, povelja Visoka žuta žita za sveukupan književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti odijeljena je poetesi i fotografkinji Andriani Škunci.
Potpisnici priznanja su predsjednik DHK Zagreb Đuro Vidmarović i Andrija Matić, predsjednik Duhovnog hrašća. Priznanje Duhovnog hrašća književnici Maji Urban, pjesnikinji Osječanki uručeno je za najbolju slavonsku objavljenu zbirku između dvaju susreta. U kategoriji najbolji rukopisni prvijenac nagradu su ravnopravno podijelile autorice zbirke Forma tekstaAna Delimar i Viktorija Grgić te Denis Ćosić s rukopisnom zbirkom Burroughsova djeca. Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nakladnik, ugovorom se obvezala da će na 30. Pjesničkim susretima predstaviti obje zbirke. Ove su godine kao urednik Franjo Nagulov te, u ime izdavača Knjižnice Drenovci, ravnatelj Goran Pavlović, predstavili prošle godine nagrađen rukopis, a ove godine otisnutu zbirku pjesama Polaroid Anamarije Mutić.
Urednik knjige “Polaroid” Franjo Nagulov i autorica Anamarija Murić / Fotografija Miljenko BrezakPrigodna razmjena knjiga: domaćin, ravnatelj Općinske narodne knjižnice Drenovci Goran Pavlović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Od 3. do 7. svibnja, ne samo u tome lijepom selu, nego po cijeloj Cvelferiji te knjižnicama u Vinkovcima i Vukovaru, pjesnici su govorili svoje pjesme i družili se na izletima, primjerice na savskoj obali ili u spačvanskoj šumi odnosno skromnom i čudesnom, drevnom marijanskom prošteništu Skrovite gospe Šumanovačke.
Nastup pjesnika i na središnjem književnom sijelu u Domu kulture u Drenovcima / Fotografija Miljenko BrezakSudionici 29. Pjesničkih susreta “Drenovci 2018.” uz laureatkinju Andrianu Škunca / Fotografija Miljenko Brezak
Prema tradiciji, prve večeri u Poeziji ravnice predstavili su se HKUPD Stanislav Preprek iz Novoga Sada, sudionici Festivala domovinske poezije Vukovar i Udruga Sv. Mihovil Drenovci. Izuzetno zanimljivi bili su i susreti pjesnika s učenicima u školama u Drenovcima, Posavskim Podgajcima i Račinovcima.
Neposredno prije uručenja predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović potpisuje Povelju “Visoka žuta žita” / Fotografija Miljenko BrezakPjesnici u gostima u knjižnici u Vinkovcima / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici su abecednim redom: Božica Brkan, Diana Burazer Delalić, Denis Ćosić, Mirko Ćurić, Ana Delimar, Nikola Đuretić, Viktorija Grgić, Višna Lovrić Mencej, Ružica Martinović-Vlahović, Siniša Matasović, Anamarija Mutić, Franjo Nagulov, Marija Peakić Mikuljan, Andriana Škunca, Maja Urban i Đuro Vidmarović.
U ime Općine Drenovci sudionike je primio Andrija Matić / Fotografija Miljenko BrezakPjesnici na Savi na Kupalištu Račinovci / Fotografija Miljenko Brezak
Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, Vukovarsko-srijemske županije i Općine Drenovci, 29. Pjesničke susrete Drenovci 2018. organizirali su DHK Zagreb, Ogranak Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK, Općina Drenovci i Duhovno hrašće Drenovci, a izvršni organizator je Općinska narodna knjižnica Drenovci. Rijetko dobro. Čestitke!
Božica Brkan i Siniša Matasović na putu vlakom iz Siska i Zagreba u Vinkovce i prema Drenovcima / Fotografija Miljenko Brezak
Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama
Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.
Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.
Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan
Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak Brkan, Marica Kukor, Nada Posavec, Ivana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.
Dio eksterijera snimljen u Križu
Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević Redateljica: Tihana Kopsa Snimatelj: Dražen Petrač Montažerka: Irena Korpes
Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan
Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
* * * *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.
Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan
Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak
Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak
Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će danaPetra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.
Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak
Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!
Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak
Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!
Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak
A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.
Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak
Pretprošle sam subote bila na StihovniciSiniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonuIvana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutraBožice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.
Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak
Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.
Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko
Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!
S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak
K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…
Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak
A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!
Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak
Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!
Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak
A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.
Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko BrezakMarija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak
, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova SergejaEjzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.
Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak
Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.
Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.
Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncuMaje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.
Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
O novom prilogu moslavačkoj kajkavijani, knjizi kajkavskih priča“Zivot večni” Božice Brkan Đuro Vidmarović piše u rubrici Hrvatska književnost u“Hrvatskom slovu” broj 1194 od 9. ožujka 2018
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
