Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:
Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.
Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.
Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.
Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.
Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.
Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.
Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :
„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!
On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.
Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.
Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.
„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)
I se su je.
Do jenoga.
I tak su je ostavili.
Se je bilo crno kak se livada krvi napila.
Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.
Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.
Nigde nesu dali ni imen napisati.
Kej da nigda nesu bili.
Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.
Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.
Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.
Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.
Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.
Đuro Vidmarović
