Već nas danima, a pogotovo će nas u Velikom tjednu sve do Uskrsa – a katolički i pravoslavni ovoga se proljeća baš prigodno preklapaju – posvuda pratiti jaja, simbol života, bilo konzumeristički pripremljena na stotine načina, ma bila unaprijeđena u pisance na stotinu načina.
Sanja Benko Slavici Moslavac, Đuri Vidmaroviću i Božici Brkan predstavlja svoje unjetnički oslikane pisance / Fotografija Miljenko Brezak
Ni zgode s Agrokorom i Konzumom ne priječe kupnju i analize koliko ćemo potrošiti besparici unatoč. Kupuje se i prodaje, prodaje i kupuje! Pa kad vas onda Udruga Prijatelji Kloštra pozove baš na Cvjetnicu na još jednu od svojih prigodnih tematskih izložaba, pomislite najprije: Pa kak im se da!?
Suzana Đura i Angeline / Fotografija Miljenko Brezak
Na jedan su dan u Pučkome domu okupili Slavicu Moslavac i Muzej Moslavine Kutina, Udrugu Sveta Margareta iz Dubrave, Udrugu za autizam Zagreb, OŠ Braće Radić iz Kloštra Ivanića, Samostan sestara franjevki iz Kloštra Ivanića, Dražena Milenkovića iz Stare Kapele, Sanju Benko iz Žabnice, Suzanu Juričić iz Križa, Ivicu Gregorca iz Ivanić Grada te članove udruge predvođene Suzanom Đurom. To je, neovisno o dobi i motivima te stilu autora, više druženje i uglavnom iznošenje da se pokaže ono što se kreira, rijetko i prodaje. Na jedan jedini dan!
Suzana Juričić sa svojim čipkastim pisancima i detalj – čipkasti anđeo od ljuski dva jajeta/ Fotografija Božica Brkan
Toliki trud na radost i sebi i drugima! Zaista šteta što ima uglavnom malo publike, čak i za malo mjesto premalo, onoliko koliko bi zasluživao izloženi rad. Uz to, te su izložbe obično i dodatno vizualno i zvučno (Angeline!) ilustirane, izraz lokalnoga, baštinskoga, šire manje poznatog koje tu i tamo izroni uglavnom zahvaljujući takvim strasnim skromnim i ustrajnim zaljubljenicima.
Da nisam bila ondje, gdje bih doznala da i u mojoj Moslavini, a ne samo u Zagorju, uskrsna jaja ukrašavaju srčikom zukve odnosno sita? Ne znam gdje bi me oduševila u čipku satima izrezbarena krkha pačja jajčeka Suzane Juričić ili nesvakidašnje, običnom olovkom išarana slikarice i pjesnikinje Sanje Benko…?
Uskrsna jaja ukrašena i srčikom zukve odnosno sita Udruge prijatelja Kloštra/ Fotografija Miljenko Brezak
Usput vas etnologinja Slavica Moslavac, kao da je baš Moslavčanka, obavije stručnim zanimljivostima podsjetivši na drevne rime što su pratile lupanje pisanaca: Bogu belanjek, meni žutanjek, a vragu lupanjek. I kad nije vješt pisanju i risanju, čovjek se u danima Velike muke i u vlastitoj svakidašnjoj muci, a osobito sklon kreiranju nečega, osjeti manje sam, manje obeshrabren.
Hvala im na tome, pogotovo pri pomisli, kako bi majstorica Slavica rekla, da svak se želi okušati na krhkoj ljusci…
S malim zakašanjenjem i zdravstvenom ispričnicom za izostanak iz slavljeničkih Piljenica prvoga dana travnja, namjeravani svečarski govor o 70. rođendanu Đuri Vidmaroviću skraćujem na kavu.
Tkogod napuni sedam desetljeća, ima o čemu govoriti, pomislit će mnogi, uglavnom mlađi. Nešto stariji, valjda i mudriji, pomislit će kako tek sad ima što reći, toliko toga za govoriti. Pogotovo majstori govorništva kao što je Đuro Vidmarović.
Rijetki bi poput njega mogli i izreći i napisati nekoliko usporednih biografija. Srednjoškolski profesor, političar (barakaš HDZ-a, parlamentarac na krajcanju dviju država) i diplomat (prvi veleposlanik RH u Ukrajini), pjesnik, prozaik, književnik, književni kritičar, prevodilac…
Trenutačno je, unatoč zdravlju kao ograničavajućem faktoru, u vodstvima i Društva hrvatskih književnika, i Matice hrvatske, i Hrvatskoga kulturnog vijeća, i Diplomatskoga kluba. Upućeniji od mene tek će trebati vrednovati dosege svakoga pojedinoga područja.
Kad je o literaturi riječ, za nju se, poslije više objavljenih kniiga, ozbiljno opredijelio tek prijevremenim odlaskom u mirovinu. (Dugo nam je to bila najveća sličnost!) Dopuštam si ograničenost znanja i subjektivnost u načelnoj ocjeni da se tematski jasno opredjeljuje osobito za ona područja kojima se nitko ne bavi, doslovce zakucima, trajno dosad podcijenjena, koja zaokupljaju manje zanimanja i kritike i čitatelja, kako unutar nacionalne književnosti, kako domovinske tako i izvandomovinske, posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd.
Vidmarovićeva je zasluga što je, a to prije njega nitko nije, ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce. Spominjem pojedinačno objavljenu monografiju o Jurici Ćenaru te onu u nastajanju o Josipu Gujaši Džuretinu (za koju je uz velike muke dobio i potporu Ministarstva kulture da je završi nakon punih 30 godina rada na dokumentima i na terenu). Osobito se to vidi iz knjige Čuvari sna, u kojoj obrađuje više pisaca. Tako se radoznalo i nerijetko tvrdoglavo ponaša i u kritici. U novije vrijeme na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršćanskoga nadahnuća.
Zanimljiva su i vrijedna njegova istraživanja bilateralno, ne samo knjiženo hrvatsko-ukrajinska, hrvatsko-židovska/izraelska te prijevodi koji su iz toga proistekli i zapravo izbori i antologije.
Đuro Vidmarović i Božica Brkan U Piljenicama 8. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno je vrijedno, dopustite mi i malo prigodne sentimentalnosti iz vlastita iskustva, što kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Navodim za primjer Dragu Čondrića ili samu sebe. Iako smo prve knjige objavili 1990. u istoj biblioteci CIP-a kod urednika Milivoja Slavičeka, tek od 2009. odnosno od objave i promocije Kajkavske lirike Moslavine izazvao me polemikom – jer smo u mnogo tema u izravnoj opreci – na ozbiljan povratak lijepoj književnosti.
Đuro Vidmarović postao je u međuvremenu, u to nešto kratkih godina, jedan od dvoje mojih novih prijatelja u zreloj dobi, s kojim sam zajedno, uvjeravamo se ne i nemoćni, u misiji za Moslavinu, za našu provinciju zapravo. Osim njegove podrške važno mi je što misli da je zahvaljujući našem intelektualnom prijateljevanju i katkad vrlo burnim raspravama (kavama!) postao tolerantniji, širi, razumniji, da više voli ljude i raduje se životu. Drugog mu/nam izbora i nema!
Još ne znam kad će biti emitirana, ali danas smo za Laudato TV snimili jednu od emisija iz serijala Susret u riječi o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća. U serijalu, opisuje sam autor književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, svaki tjedan (emisija se emitira svake nedjelje u 20 sati, a reprizira utorkom u 16,30 sati i četvrtkom u 13,30 sati) razgovara s jednim od istaknutih hrvatskih književnika, književnih povjesničara, antologičara i književnih teoretičara o kršćanskom nadahnuću u našoj kulturi i književnosti kao povijesnoj istini i duhovnome fenomenu. U prvome planu je fenomenologija kao temeljni identitetski signum.
Dosad je snimljeno desetak tema – književnih, estetskih i kulturoloških – a gosti su mu bili Nevenka Nekić, Enerika Bijač, akademik Josip Bratulić, Esad Jogić, Sanko Rabar, Mate Kovačević, Neven Jurica, akademik Ivan Aralica, prof. dr. Sanja Nikčević, dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Napokon, eto, i ja, na vjerojatno i shvatljivo čuđenje mnogih. No, povod za razgovor je moja pjesnička zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., objavljena 2014. u Maloj knjižnici DHK, a nagradili su je Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika za djela o temi Muke. Ili, što bi kolega Vidmarović rekao: Ovim ste književnim djelom pokazali kako tema pasije nema samo teološko, odnosno strogo vjersko značenje, već prožima i našu stvarnost. Neke od odabranih pjesama interpretirala je dramska umjetnica Biserka Ipša.
Đuro Vidmarović, Biserka Ipša i Božica Brkan dogovaraju detalje snimanja / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje (ocjenjivački sud Božidar Petrač, Ante Stamać i Jozo Čikeš)
Pjesnikinja Božica Brkan odustala je od uobičajenih i etabliranih uzoraka križnoga puta te je u osamnaest pjesama opjevala suvremenu muku osobito žena, žrtava besperspektivnosti, pohlepe i svakovrsnih obezvrjeđivanja njihova dostojanstva u naše doba, kadšto koristeći svoju zavičajnu kajkavštinu, kadšto slang, kadšto jezični standard. Autorica je vrlo dojmljivo uspjela iz perspektive socijalne ugroženosti i egzistencijalističke zebnje izreći svakodnevnu tragičnu muku suvremene žene.
Posveta
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma
posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savremene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfencije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Đuro Vidmarović i Božica Brkan u studiju / Fotografija Laudato TV
Citat
postaja XI: promatračica i konzumentica medija
jednom su prolazile radnice kamenskoga političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar coffee take away 20130106 – 20130118 20170320
Razgovaram jučer s prijateljicom i, vidim, nikak se dospomenuti. A pripovijedam tek nešto o močvari. I onda shvatim da ona misli da govorim o zagrebačkoj Močvari, a ja umjesto o urbanom klubu govorim o Međunarodnom danu močvarnih staništa što se posljednjih godina, od ramsarske konferencije, obilježava 2. veljače, pa nabrajam već eto, uz Lonjsko polje, Kopački rit, deltu Neretve, Crnu mlaku i Vransko jezero kao već peto zaštićeno močvarno stanište u Hrvatskoj, među rijetkima u svijetu.
Fotosafari: književnici i Moslavčani Đuro Vidmarović i Božica Brkan u Lonjskom polju u svibnju 2016./ Fotografija Miljenko Brezak
Kao djetetu slijedniku Panonskoga mora, odnosno zavičajnici Lonjskog, Mokrog, Črnec i sličnih polja, voda je meni uvijek, ak ne već do riti ili do koljena, barem do gležnja. Kao što Eskimi imaju četrdeset naziva za snijeg, mi Panonci imamo bogatstvo nazivlja za vodu, voda, vodurina ili vodica, od močvare, bare, jame do kanala… Odmalena nas od magli muče upale krajnika, ako ih na vrijeme ne operiramo. Dakako, da je nama močvara manje preneseno svako mjesto – ne da mi se kopati po rječniku, osim što mi pada na pamet neki dan spomenuta močvara indiskrecije društvenih mreža – crno, blatno, mokro i smrdljivo. Ono što je u recentno vrijeme aktivirano opisom nogometne močvare iz usta mjerodavnog ministra. A imamo i sjajnih bajkovitih, začudnih, strašnijih i napetijih priča od filmskoga Čudovišta iz močvare, dječjeg filma što se upravo vrti na TV. Kako bih ukratko to mogla objasniti nekome kome je i močvara tek – klub!?
A i čudo jedno kako se značenja riječi pomiču, sele, kako jedno značenje prekriva drugo, kako jedno izlazi, a drugo ulazi u modu… No, bitno je da riječ živi. Živjela močvara!
Mejla mi prije nepuna dva dana kolega po oba pera, i književnome i novinarskome, Tomislav Marijan Bilosnić: «Draga Božice, evo mog otvorenog pisma ministrici, nadam se da i ti imaš razloga za istu reakciju. Volio bih kad bi ga objavila na svom blogu. Veliki pozdravi, mi pišemo iz ljubavi, ne zbog Judinih škuda. tmb» Kako i mjesta za objavu takva pisma ima sve manje, objavljujem ga bez intervencije (Osim što sam jugine ispravila u Judine škude. Valjda dobro.)
Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija iz pjesnikova albuma
ČESTITKA MINISTARSTVA KULTURE RH U POVODU 70.OBLJETNICE ŽIVOTA I 50. GODIŠNJICE UMJETNIČKOG RADA
OTVORENO pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini
Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen Koržinek,
književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.
Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom „Tigar na krilima dijetlića“. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i predstavili zbirku pjesama „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na poznatom književnom portalu Crear en Salamanca izišlo je više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice zbirku pjesama „Tigar“, a uza sve uvršten sam u dvije antologije; u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu „Molitva sv. Franji“ u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.[1]
Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja, danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati), istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!
Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.
U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima 33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14 knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka „Tigar“ na 14 jezika u cijelosti ili izborima. „Tigar“ je u godini objave u SAD bio uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo, uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor u svom pregledu europske lirike („A Litlle Tour trough European Poetry“) moju je zbirku uvrstio kao jedini reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.
Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o mojoj odbijenoj zbirci „Sto pjesama o tijelu“ pisati, kao i to da će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca pripadaju.
Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge (recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne, pa da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju, svejedno.
Davor Šalat, Ivan Babić, Milko Valent, Tomislav Marijan Bilosnić i Ernest Fišer na gostovanju u Sesvetama 2016. / Fotografija iz pjesnikova albuma
Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače, dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture nezainteresiranije.
Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi ni moj predloženi putopis „Put u Uzbekistan“. Gotovo sve zbirke pjesama u zadnjih petnaestak godina su u cijelosti ili u ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika. Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo „Tigar“ je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka „Sto pjesama o tijelu“, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj zbirci.
Nije prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i umjetničkim djelom, knjiga mojih „Izabranih pjesama“, a za kojega se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje 70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.
A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora): „Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom, stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp. Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za knjigu pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je političkom voljom dato „zaduženje za hrvatsku knjigu“, moje knjige sumnjivih naslova i tematike („Molitve“, „Hrvatska ogrlica“, „Stara Liburnija“, „V Hrvateh“, „Hrvatski knezovi i kraljevi“, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili Višnjićevim jezikom kazano pripadale su „lokalnim projektima“. Pa ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.
U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra Vladimira Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore: na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski, nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd. Samo američko izdanje zbirke „Tigar“ od Ministarstva je dobilo određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je „Tigar“ objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18 knjiga u SAD; potom, jedina je cjelovita knjiga nekog hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana današnjega „Tigar“ je u cijelosti ili izborima objavljen na 14 svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.“ Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.
U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Daniel Dragomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera. „Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno, govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.
Sada bih opet krenuo s citatom: „Dakle, za vaše prethodnike, a sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim nagradama, bile su jednostavno „nevažna djela“ (možda desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova, što sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i izustiti (!), – ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću – bio više čitan od Lorce), što je japanska državna televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram, u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih mojih izdanja.
Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama „Vrt“ napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih, znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci „Vrt „koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko, nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.
Tomislav Marijan Bilosnić i Đuro Vidmarović u Koljnofu u mađarskom Gradišću / Fotografija Božica Brkan
Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim činjenicama.
Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce, dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim omalovažavanja i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske, Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke, interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana političke fantastike u nas („Ispovijed isuvišna čovjeka“), mislio bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.
Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici, u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.
Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji su materijalni.“ Završen citat.
Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke „Sto pjesama o tijelu“ i putopisa „Put u Uzbekistan“, i u ovome slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge odbijenice mojih „Izabranih pjesama“, prijavljenoga projekata gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.
Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih projekata.
Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.
Objavio je 123, možda već i 124 knjige, a koliko je svestran, baš renesansno, ponajaprije književnik američke biografije, rekla bih vrlo vješt marketingu, toliko je ambiciozan i svjestan lokalne zavisti zbog je, uvjeren je, poprilično prešućivan. U srijedu, 1. veljače 2017. na 18. tribini inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici prvi ga je put ozbiljnije u Zagrebu predstavila njegova vrlo uspješna prevoditeljica na španjolski dr. sc. Željka Lovrenčić. Djela su mu prevedena na 14 jezika, na jednako toliko i njegov glasoviti «Tigar», preskočivši kontinente, ponajprije zahvaljujući upravo hispanističkome svijetu ne samo u Europi nego i u Južnoj Americi i Meksiku.
Tomislav Marijan Bilosnić nezaobilazno i o zbirci pjesama Tigar / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosim s veseljem s toga predstavljanja ulomke razgovora mojih dvoje prijatelja.
Svestran si umjetnik. Čime se sve baviš?
Svestranost nije odlika suvremenoga svijeta, ponajmanje je to pozitivna kategorija, pa sam se dugo mučio s dokazivanjem svega onoga što radim, ponekada sam čak i svjesno „zanemarivao“ ili podređivao jedan interes drugome kako bi se bar uočio put kojim idem. Bilo je dosta vrlo negativnih reakcija, na granici prijetnje, da se odlučim što sam, recimo književnik ili slikar. Kako sam počeo pisati i slikati još krajem osnovne škole, ali baviti se i drugim najrazličitijim zanimanjima, u ranoj mladosti su me uspoređivali s tužnim Gašom, likom koji je mnogo toga želio i pokušavao ali mu ništa nije polazilo za rukom. Potom su jedni govorili (ili pisali) da sam dobar pjesnik, a drugi obrnuto, da sam dobar slikar. Prešućivanja je bilo na sve strane, ali ne i negativnih kritika, ponajmanje takvih koje bi na bilo koji način pokušale činjenično, znanstveno, estetski, ili bilo kako drukčije, osporiti moje djelo. Više ih se bavilo samnom, nego li mojim djelom. Iako sam napisao sedam knjiga poema, možda najviše od svih suvremenih autora, zbog mog interesa za haiku svrstali su me u autore kratke forme. Tek sad kada sam i sâm došao pred živi zid života, ponetko me iskreno, a ponetko stidljivo naziva renesansnim čovjekom. A sve je zapravo moglo biti jednostavno. Uz svoje učitelje i profesore, koje često spominjem, mene je vjerujem, kao i većinu ljudi, odgojio zavičaj, topos, mjesto rođenja. Rođen sam na selu, u Zemuniku, i kao dijete od prvih dana spoznaje svijeta gledao sam oko sebe ljude, to što rade i čime se sve bave, ljudi koji žive u prirodi i od prirode, oru njive, siju žito, pšenicu, kukuruz, sade krumpir, povrće, uzgajaju voće, vinograde i masline, proizvode vino i ulje, sami melju brašno, mijese tijesto i peku kruh, sami se brinu o ogrjevu, timare životinje, hrane perad, blaguju i svetkuju, pa sam i ja tako htio živjeti, raditi i djelovati u svome poslu i poslanju, od svega pomalo. Moja prva novinska rubrika u „Vjesniku“ zvala se „Odasvud ponešto“. U međuvremenu sam radio kao konobar, kombajnista, pratitelj kamiondžija, strojarski tehničar, pomoćni zidarski radnik, knjigovođa, kao buntovnik dogurao sam do zvanja „pomoćnika zapisničara“ (jedinog tako sistematiziranog radnog mjesta u bivšoj Jugoslaviji), bježao sam od kuće, želio biti pilot, pokušavao glumiti u filmu, ali i na daskama koje mi eto nisu život značile, bio sam manager rock-grupama, jedno sam vrijeme slovio kao atletski talent, okušavao se u politici u doba Hrvatskog proljeća i završavao u zatvoru, a konačno sam u slobodnoj državi Hrvatskoj postao i novinar, osnivao i uređivao novine, tjednike i dnevnike, radio stanice, biblioteke, pokretao domaće i međunarodne udruge, da bih u jednome trenu postao i direktor „Maloprodaje“ svojedobno najveće zadarske trgovačke tvrtke „Zadranka“ s više od tisuću i po zaposlenih radnika, što je bilo svim mojim književnim kolegama nezamislivo, poglavito dragom i dobrohotnom akademiku Tonku Maroeviću koji je moju biografiju iz tih razloga usporedio s biografijom američkih pisaca. A najviše i najčešće od svega sam putovao, dok nisam imao putovnice gotovo sam propješačio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kada sam konačno dobio putovnicu u svojim sam lutanjima dospio do ferganske pustinje, od Amerike i Kanade do vrhova Tien Schana, od skandinavskih polarnih noći do afričkih prostranstava. Danas se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom, razmišljam o sadnji novog vinograda. I, sve to vrijeme sam pisao (i pišem!), surađivao svugdje gdje su mi htjelo objaviti tekst.
Božica Brkan i Tomislav Marijan Bilosnić s dijelom njegovih knjiga na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Kao književnik okušao si se u svim književnim rodovima. Koji ti je najbliskiji?
Pa možemo krenuti redom, pisao sam i pišem poeziju, pjesme u prozi, pjesme za djecu, konkretističku poeziju, crtice, kratke priče, romane, prozu u najširem smislu značenja, oglede, recenzije, eseje, putopise, feljtone, povjesnice, dnevnike, radio drame, tv serije, kolumne, vijesti, novinske tekstove,zapise iz svakodnevnoga života, reportaže, prevodio sam, a napisao sam i prvu knjigu kod nas o ekologiji („Okrugla kanta za smeće“). Ali, pisao sam i epp tekstove, vodio i jednu marketinšku radio emisiju, sastavljao naručene govore, nekrologe, in memoriame, čak sam drugima pisao školske zadaće i ljubavna pisma. Dakle, pisao sam sve što se pisanjem zove, što ostavlja trag na čistom bijelom papiru, u bilježnici ili knjizi. Iz svega proizlazi da sam ipak najviše, ili jedino pjesnik. Da to nisam kako bih se uopće i upustio u avanturu pisanja meni svojstvenu.
Kolege književnici prije predstavljanja slijeva nadesno: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić, Dubravko Jelačić Bužimski i Josip Sanko Rabar/ Fotografija Miljenko Brezak
Autor si više od 120 knjiga. Kad i gdje pišeš?
Trenutno autor sam 123 tiskane knjige, koje obuhvaćaju moje pjesništvo, poeme, haiku, prozu, književnost za djecu, putopise, kritike, publicistiku, povjesnice, likovne monografije i moje prevedene knjige, ali tu je i osam knjiga koje su napisali drugi autori, posvećenih mom umjetničkom portretu i promišljanju mojih književnih djela. U mjesecu siječnju ove 2017. godine tiskane su mi četiri knjige: monografska knjiga „Vinkovo u Stankovcima 2“ obima 280 stranica, zbirka pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio Nagradu Tin Ujević objavljena je na slovenskom jeziku u Ljubljani, gdje je ovih dana i predstavljena, a u međuvremenu se pojavila i knjiga mojih kolumni „I korov i kukolj“ na 220 stranica. Ne govorim slučajno broj stranica, a mogao bih govoriti i brojeve vezane za poglavlja ili broj pjesama, kao i svemu drugome što je vezano za numerologiju koja u mome djelu igra veliku ulogu. Tako je četvrta knjiga tiskana ove godine zbirka pjesama s naslovom „Sto pjesama o tijelu“ sa šest ciklusa u kojima se nalazi po dvanaest ili devetnaest pjesama. S Božjom pomoću, ove jubilarne godine, kada obilježavam 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja, ne mislim stati na dosegnutom broju ni objavljenih knjiga ni održanih samostalnih izložaba.
A kad i gdje pišem? Pišem stalno, u svako doba dana i noći, i na svakome mjestu. Za stolom u vrijeme objeda, ili u krevetu usred noći kada se probudim iza sna. Pišem u autobusu, avionu, na brodu, nekada sam s uzbuđenjem pratio ritam kloporanja vlaka na željeznim tračnicama, a danas se znam uhvatiti kako u vožnji automobila bilježim riječi ili misli na kakvu ceduljicu pričvršćenu za upravljač. Često mi je pri ruci diktafon kojega nosim sa sobom, kao i obaveznu bilježnicu za bilješke. Jednom sam tako napisao knjigu vozeći se od Zadra do Kopenhagena, a drugi puta danima hodajući ulicama Zadra. Tamo gdje živim, ranije na Ižu, ili Zadru, danas u Zemuniku, moji su stolovi pretrpani knjigama, bilješkama i papirima, toliko da im ponekad ne možete ni prići. Stan u koji su dolazile stotine posjetitelja, danas je pretjesan i za jednoga. Trenutno u Zemuniku pišem (ili slikam) na devet stolova, a svaki je predodređen (i priređen) za neku od tema, književnih žanrova ili likovnih ciklusa koji me trenutno zaokupljaju. Postoji kod mene ta pikasovska navada da kad napunim jedan prostor mijenjam ga za drugi koji je prazan, i da ne bi bilo zabune tu završava svaka sličnost s Picassom, ja to ništa nisam ni kupio ni napravio od književne zarade, sve sam naslijedio, pa sam od konoba, šupa, skladišta, napuštenih zidina, koje sam najčešće sâm svojim rukama i uz pomoć prijatelja obnavljao i pretvarao u radne prostore u kojima sam stvarao i unosio knjige, slike, filmove, fotografije, dokumente i poneki suvenir.
Nisam vjerovao, pa ni danas nisam potpuno siguran da se poezija može prevesti. Rijetki su takvi zvjezdani trenutci kao što se meni dogodilo sa Željkom Lovrenčić koja je prevela moju zbirku „Tigar“ na španjolski jezik. Da to nije ono što sam ja napisao, a možda i više, „Tigar“ u hispanskome svijetu ne bi polučio ni približan uspjeh. Ovako tigar umjesto Azije naseljava prostor od Španjolske do Južne Amerike, bezobzirno prelazeći podignuti zid između Amerike i Meksika.
Tomislav Marijan Bilosnić i dr. sc. Željka Lovrenčić, pjesnik i prevoditeljica njegovih djela na španjolski / Fotografija Miljenko Brezak
Ali, krenimo redom. Najprije mi je nabrojati jezike na kojima se može naći neko moje djelo, bilo cijela prevedena knjiga ili tek možda jedna pjesma, neki tekst. To su engleski, španjolski, portugalski, njemački, talijanski, francuski, albanski, turski, makedonski, romski, slovenski, nizozemski, japanski, rumunjski, bugarski, mađarski, poljski, ruski. Prva moja prevedena knjiga je zbirka pjesama Il capricorno alato (u izboru i prijevodu Giacoma Scottija, Napoli, 1983.), a trenutno posljednja je zbirka Molitve (u prijevodu Brane Senegačnika, Ljubljana, 2017.). U međuvremenu prevedene su mi i objavljene zbirke pjesama Koji jedu ribe, Tigar, izabrane pjesme Kucano srebro, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, publicistika Materada mojih uspomena. A u ciklusima na drugim jezicima prevedene su i objavljene zbirke Kuća, Vrt, Odisej, Afrika i poema Vukovar. Zbirka Koji jedu ribe prevedena je u cijelosti na četiri jezika, albanski, talijanski, engleski i turski.
Ovdje mi je kazati i slijedeće, svi ovi prijevodi došli su nekako sami po sebi, nikako mojom zaslugom, više Božjom providnošću. Uglavnom ni jedan prijevod (osim „Tigra“ u dva slučaja, na engleskom i španjolskom) nije sufinanciran ni od koga, niti je bio dio bilo kakve razmjene, ili sličnog institucionalnog dila. Neoprostivo bi bilo reći kako su prevoditelji prepoznali moja djela, pa neka to pokaže vrijeme.
Dio prigodno izloženih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića / Fotografija Miljenko Brezak
Tvoja poetska zbirka „Tigar“ doživjela je svjetski uspjeh. Na koje je jezike ona prevedena i gdje je sve predstavljena?
Tigar je najprevođenija moja zbirka, a moguće i najprevođenija zbirka u Hrvatskoj, u cijelosti ili u izborima do sad je objavljena na četrnaest jezika. Uz hrvatski, to su engleski, španjolski, talijanski, njemački, portugalski, makedonski, albanski, slovenski, romski, bugarski, rumunjski, mađarski, a konačno, „Tigar“ je preveden i na kajkavski i gradišćanskohrvatski. Čekam čakavsku rič! Za Tigra sam dobio i dvije međunarodne nagrade „Crvenu ružu Elbasana“ u Albaniji i „Ilinden“ u Makedoniji. Riječ je o jedinoj hrvatskoj zbirci pjesama u cijelosti prevedenoj na romski jezik, ne najmnogoljudniji, ali na najrašireniji jezik na svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama u godini objave (2012.) „Tigar“ je bio uvrštena među 18 knjiga koje se preporučaju. U hispanskome svijetu i jeziku, drugom po veličini iza kineskoga, „Tigar“ je doživio takav uspjeh da je to u našim prilikama i neprimjereno isticati. Željka i ja znamo koliko nam ne vjeruju, ali znamo i sve ono što zbog jala okoline nismo kazali. Pjesme iz „Tigra“ objavljene su na više hispanskih strana, između ostalog i na portalu Društva čileanskih književnika, gdje su po broju ulazaka nadmašile i interes za pjesme jednog Garcije Lorce. Jedna od pjesama iz zbirke „Tigar“ uvrštena je i u školske programe, ne u Hrvatskoj – u Čileu!
Izjava Lini Kežić za Vijesti iz kulture HRT-a / Fotografija Miljenko Brezak
„Tigar“ je predstavljen u Skopju, Tirani, Draču, Elbasanu, Tetovu, Prištini, Salamanci, Avili, Bukureštu, Beču, Šopronu, Koljnofu, Mostaru, Poreču, Taru, Zadru, Zagrebu, na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji „Goranovo proljeće“, ali i u mome Zemuniku pred studentima croatistice iz dvadeset i dvije zemlje svijeta. Konačno, bibliografija ove zbirke obuhvaća više stotina stranica, njega ćete naći na mrežnim stranicama od Japana i Kine, preko Norveške, Španjolske i Italije, do Kolumbije, Čilea, Argentine, Venezuele, Kube i Sjedinjenih Američkih Država.
Poznat si i izuzetno cijenjen i kao autor haiku poezije. Japanci je ocjenjuju najboljim ocjenama.
Ovo bi mogla biti zasebna tema. Među prvima sam u Hrvatskoj prihvatio i pisao haiku, odmah poslije Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, i jasno neizostavnog Vladimira Devidea, u vrijeme kada se to još smatralo ludošću. Kao takav napisao sam i kratki pregled povijesti hrvatskog haiku.
Objavio sam osam haiku zbirki, od čega su četiri prevedene, a haiku mi je preveden na japanski, engleski, albanski, nizozemski, francuski, slovenski, makedonski. Uvršten sam u više od četrdeset haiku antologija, panorama i zbornika u svijeta, kao i onu najglasovitiju antologiju Koko Kato „Four seasons“ (Četiri godišnja doba), te u europsku haiku antologiju, u Parizu, u Francuskoj, tiskanoj tri godine prije nego je Hrvatska primljena u EU, iako u toj antologiji nema ni jedne druge zemlje koja nije članica Unije. Napisano je više je od 150 kritičkih prikaza na moj haiku. U vodećim časopisima u Japanu i u Americi haiku mi je visoko ocijenjen, i nagrađivan. Japanska državna televizija snimila je zaseban film „Stazama hrvatskog haiku“ (73 minuta) u kojem govori o mom haiku. Iz Japana i Amerike u Zadar su osobno dolazili ugledni pojedinci iz haiku svijeta, kao Charles Trumbull, urednik najpoznatijeg haiku časopisa u zapadnome svijetu „Modern Haiku“ u Americi i Mitsunobu Aonashi iz Japans, upoznati me i susresti se samnom kao haiku majstorom. Zapravo, međunarodnu popularnost i stekao sam putem haiku, najprije zbirkom ”Velebit” prevedenom na engleski i albanski jezik, koju je kritika uglednog japanskog časopisa ”Ko” i američkog ”Modern Haiku” ocijenila visokom ocjenom, a potom Državna japanska televizija snimila dugometražni tv film u Zadru 2003. godine ”Stazama hrvatskog haiku”.
Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
I slikar si…
Moj slikarski opus može se usporediti s književnim. Upriličio sam osamdeset samostalnih izložbi fotografija i slika, i to u tehnici suhog i masnog pastela, monotipije, grafike, crteža, ulja, akvarela, s isto toliko ili više tematskih likovnih ciklusa. Konačno objavio sam sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem. Napravio sam omaž Jacksonu Pollocku ciklusom ulja nazvanim „Pollockova svjetlost“, ali moj umjetnički uzor je Pablo Picasso, baš kao i Pollocku. Kubistički pristup vidljiv je ne samo u mome slikarskom djelu, već i u fotografiji, pa i poeziji, a od svega toga ima nešto i u mom načinu života. Danas je poznato i prihvaćeno ono što mi se nekad najviše spočitavalo, i zbog čega sam osporavam, a to su stalne metamorfoze, zapravo činjenica kako svakim svojim novim djelom (bilo knjigom, bilo izložbom) uvijek iznova krećem u rješavanje nekog novog tematskog i formalnog problema. Sklona točnim odrednicama, konačnim sudovima, svrstavanju u unaprijed definirane pretince, s takvim kao ja kritika nije znala što bi, pa je pristupila najjednostavnijem i u hrvatskim prilikama najčešćem rješenju – prešućivanju. No nisu izdržali toliko koliko sam ja mogao trpjeti i čekati, uživajući u svojoj energiji.
Na sam rođendan osnivača Dragutin Pasarića u subotu 28. siječnja 2017. u njegovoj rodnoj Repušnici održana je već 16. Manifestacija Budućnost na rubu močvare posvećena 2. veljače, Međunarodnom danu močvarnih staništa.
Publika / Fotografija Miljenko Brezak
Bio je to povod da uz sve drugo, poslije Kutine i Zagreba, predstavimo 2. izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić (rođena Repušnjača) i Đure Vidmarovića. Baš me je veselilo o toj zavičanici, kako sam knjigu već nazvala, ovaj put govoriti s pogledom o Lonjskom polju u tekstu dvoje pjesnika.
Predstavljači: Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutim Pasarić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko BrezakO Lonjskom polju i Parku prirode Lonjsko polje: Đuro Vidmarović, Ivor Stanivuković i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Svaka priča o njemu započinje s time kako nije bilo vlasti koja ga nije zatvarala. Svaka si je našla razloga da se zbog nečega obračuna s profesorom slavistike, pjesnikom prevoditeljem, književnim i likovnim kritičarom, esejistom publicistom i dramskim piscem, kako ga opisuje Wikipedija. Kao partizan završio je u nacističkom logoru, a zbog kontrarevolucionanih stihova na Golom, otoku Grguru preciznije. Od toga meni je još zanimljivija bila životna ljubavna priča vršnjaka moje mame, kavalira koji uvijek skida kapu, uz naklon.
Joja Ricov govori svoje stihove uz šum Pakre kraj vodenice u Piljenicama 9. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Upoznala sam ga zahvaljujući zajedničkom prijatelju Đuri Vidmaroviću na pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama. Govorio je napamet tekstove uz rijeku Pakru, nadglasavajući se s jednim od mlinova, on na govoru svojih Kali, ja na svojem jokešinskom kajkavskom, kekavici. Nastavio se Miljenku Brezaku da ga snimi pred raskošnom magnolijom u cvatu. Bilo je to prošloga proljeća, u travnju. Kako smo obično zaduženi za prijevoz starijih kolega, nerijetko zaglibimo negdje u njihovim sjećanjima. Baš novinarski uvijek imam još pitanja i potpitanja. On je mene pitao o braći Brkan, zadarskim čudesnim fotografima-umjetnicima, koji mi, nažalost, uvijek dodajem, nisu ništ. Posvjedočio mi je, recimo, kako je njihov otac odbio Paveliću biti endehazijski ministar i kako je zbog toga iste noći morao nestati. Da ga ne proguta noć. Uživala sam u raspravi kako da objavi – nije, dakako, uspio! – zamišljen kao dvotomni, prijevod antologije talijanske poezije i, s ponosom što se ne da dekoncentrirati, u njegovim diskusijama u Društvu hrvatskih književnika koje su od starinskoga uznositog govora obično postajale Poezijom Samom. Nikad nisi siguran govori li pjesmu iz mladosti ili ju je skrojio upravo sad, stojeći svima nasuprot.
Joja Ricov.
Samo je tijelom bio sitan. Rodio se 24. ožujka 1929. u Kali (čudesne li, pravopisu nasuprotne, poput njega samosvojne, tvrdoglave deklinacije) na otoku Ugljanu, gdje se danas opraštamo s njime.
Pjesnik i magnolija / Fotografija Miljenko Brezak
MARABUNTA
Mladić korača ulicom nijem kao stabla. S mržnjom
moga brata, s očajem moje majke, s gnjevom
mojih očeva. Prestat će i moja povijest i bit će kao da nikada
nisam bio ja , štene ulice. Moj dan, psalam nedostižni
korablja plamena.,
mračno je od vitanja i svjetlost se više ne
javlja. Šine, vlažna zemlja i krv
preko usana, mladići ušutkani u drvorede, jablani preko njiva.
Vidim crninu kako se spušta na predgrađa
plamsa zapjenjeno more
bezdan u koji tonu dogorjeli naši sni
i uzdasi i naricanja
djevojke ugašene u ljubavi s njihovom
ljepotom koja se nastavlja u vodoskoke i kad sunce
riče i kad zemlja
urliče urlik preko svemira
pišem ždrijelo crvenoga
boga epohu gazdinstva laži
i orgije i kastu
o crni blagdane nijeme spepeljele zemlje
mauzoljeu krilati
obmana obmana obmana svijet koji živim
jastreb izbezumljeni između mjeseca i provalije
pauci užasa grizu obzorje
marabunta i smrtonosne gusjenice
o jablani
o vodoskoci oči moje zgusnute u narikače
u pragovima stoji i zavija moja
smrt prije sunca.
Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u SlobodnojDalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Branimir Petrović rođen u Piljenicama
Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:
Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.
“Četvrti susreti Rijeka, šuma, nebo” u Piljenicama 9. travnja 2016.: Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar o karikaturi / Fotografija Božica Brkan
Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo
2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista
Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:
Miljenko Brezak: Karikaturna bilješka iz 1977. (?) – Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić
“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”
Dudek na karikaturi Miljenka Brezaka, objavljenoj na natječaju za TV karikaturu godine u tjedniku “Studio”, broj 780 od 17.3. do 23.3.1979., str. 77.
Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi
Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:
Karikaturni diptih Miljenka Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u Kranju
«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.
Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.
Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.
Miljenko Brezak: karikaturni portret Đure Vidmarovića (2016.)
Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.
Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.
Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»
Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas
Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.
Miljenko Brezak: karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.
Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.
Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom
Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.
Miljenko Brezak uza svoje karikaturne uratke u Piljenicama/ Fotografija Božica Brkan
U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).
Crna ovca, karikatura Miljenka Brezaka za natječaj časopisa “Studio”, broj 772. od 20.1. do 26.1. 1979, str. 81.
Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie
Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.
Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.
Miljenko Brezak: fotokarikatura, objavljena u humorističkom mjesečniku “Čvorak” broj 5 od 1.1.1977., str. 9.
Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju
Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:
Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici “Tušem” u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8.
Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»
M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»
Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturugodine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»
