Iako je u gledanoj emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj gostovala 24. studenoga 2016., Božica Brkan ponovno je u istoj emisiji bila gost voditelja i urednika Franje Vukinovca u rujnu i od 18. rujna 2020. može se pogledati i na Youtubu.
Franjo Vukinovac i Božica Brkan na snimanju na TV Zapad u Zaprešinu 8. rujna 2020.
Govorila je o Nagradi Vesna Parunkoju je u Stubičkim Toplicama dobila u lipnju 2020. za pjesmu Haljina za snove , o rujanskome Kajkavskom tjednu kulture u Krapini te o 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura, gdje je izlagala o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu, i Recitalu kajkavske poezije, zatim o Oblizekima, kekavici i svojim djelima na kajkavskome. Pročitala je i više pjesama te prozu.
Za ovogodišnji natječaj Recitala kajkavske poezije u Tjednu kajkavske kulture pristigla su, kako kažu, 254 pjesnička osvaraja. Prosudbeno povjerenstvo – predsjednik Radovan Novina te Dragica Ferjanić i Zorica Klinžić za objavljivanje u zborniku odabrao je 76 pjesama, a na recitalu Koj nam to cuka živlenja predo,/ a srce bi štelo ftažiti si žedo u srijedu 9. rujna 2020. dramski umjetnici Martin Grđan, Marija Krpan, Kristijan Potočki, Dea Presečki, Sara Stanić, Silvio Vovk i Ronald Žlabur izveli su od toga 36 pjesama 36 autora iz cijele Hrvatske. Među njima je pjesma skrajec Božice Brkan.
Naslovnica zbornika
Božica Brkan skrajek
najprvo bi mama navek povedala kak vruči kru ne zdravo jesti i da bu ak ga vručega prereže sel al je sejeno mene navek mam čem bi z role protvan z kruvom zvadila i odzdol leb potropala jel pečen a odzgor ga vmila otrgla fajn skrajec i tekar ga onda z belu krpu pokrila da nadojde k sebe čovek bi čistom čekal začuti negvi kej deteči plač
Pod maskama i nešto skromniji nego obično u ponedjeljak, 7. rujna 2020., u Krapini započeo je Tjedan kajkavske kulture 19. Znanstvenim skupom s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Počašćena sam što sam imala priliku govoriti sa još sedam izuzetno zanimljivih i kompetentnih kolega: dr. sc. Mijom Lončarićem, prof. dr. sc. Đurom Blažekom, doc. dr. sc. Rajkom Furešom, doc. dr. sc. Ivanom Kresnik, dr. sc. Marinom Krpan, Martinom Horvat i Baricom Grebenski.
Sudionici pod maskama za uspomenu / Fotografija Miljenko BrezakDoc.dr.sc. Rajko Fureš otvara skup / Fotografija Miljenko Brezak
Odabrala sam temu Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Dakako, na primjeru svoje zavičajne kekakvice i malenih Križana iz Društva Naša Djeca Vladimir Nazor i Amatersko kazalište Josip Badalić te njihovih voditelja. Baš vesela što nas ni korona nije pregazila.
Božica Brkan govori o Afirmaciji zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu / Fotografija Miljenko Brezak
Zbornik 11. Dani Luke Botića. uz ovu zanimljivu tradicionalnu književnu, sadržajem vrlo bogatu manifestaciju održanu u Đakovu od 19. do 22. kolovoza 2020. (nakladnici Đakovački kulturni krug i Udruga Opor Botići, urednik Ivan Stipić , priredio Mirko Ćurić), uz drugo objavljuje i tekstVinkovački rock na Danima Luke Botića (str. 169.-172.) Božice Brkan. Jedan je to od tekstova s prošlogodišnjih 10. Dana Luke Botićaobjavljenih na www.bozicabrkan.com.
Početak prikaza knjige u zbornikuNaslovnica ovogodišnjega zbornika
Ono što su tebi Oblizeki…, to su Slavici Etnografski zapisi…, rekao mi je jučer moj Miljenko Brezak dok smo udubljeni listali tek nam pristiglu, dan ranije otisnutu knjigu Slavice Moslavac Etnografski zapisipo Moslavini i širem zavičaju. Nakladnik Muzej Moslavine Kutina i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, koja potkraj godine odlazi u više nego zasluženu mirovinu. Ali, ni posvećena se etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše oprostiti s temom svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Naslovnica životnoga djela Slavice MoslavacPrva duplerica recenzije B. Brkan u knjigi S. Moslavac
Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila, bili zauvijek izgubljeni. Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est. Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje za nastavak.
Slavica Moslavac i Božica Brkan, 13. svibnja 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičajuživotno su djelo Slavice Moslavac i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad su kao projekt pomogli financijski Grad Kutina, Sisačko-moslavačka županija i Grad Popovača); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici te reprezentativni dar i uspomena; kako, osim poštovanjem i dubokom prijateljstvu, nisam ni po čemu mjerodavna za to, predlažem Gradu Kutini da o skorašnjem Danu grada Slavici Moslavac dodijeli nagradu za životno djelo.
Božica Brkan predstavljena je pjesmama: Vermut, Dječak i javor, haljina za snove, ich farhe das auto des jahres, košula za na noč, nemoj mi to govoriti, reč kej je ne, sve passent i ta moja kej pesma.
Kako baš čitam autobiografsku, memoarsku pozamašnu knjižurinu Običan čovjekIvana Goloba, koji je, uz to što je svećenik, znanstvenik, sveučilišni profesor, akademik…, i pjesnik i to kajkavskih, nezaboravnih Kalinovečkih razgovora, prigodnim sam našla citirati ga pjesnicima okupljenima pošto su lipe davno ocvale, tek u petak, 21. kolovoza 2020. na 2. Kajkavskom recitalu Stara lipau Vrbovcu.
Božica Brkan s urednicama zbornika recitala dr. sc. Alojzijom Tvorić Kučko (također i izbornica radova) i Katarinom Zadrijom (predsjednica Udruge Osebunjek) / Fotografija Miljenko Brezak
Za dobru umjetnost, za dobru poeziju stvarnost je posve irelevantna, no, korona je izrežirala da se toga vrlo vrućega dana nađemo u Dijanešu, rodnome selu pjesnika iz 19. stoljeća Krunoslava Kutena i ponovno otkrijemo autora popularnih dječjih pjesmica poput Djeca i maca(Pokraj peći maca prela,/ Do nje dobra djeca sjela/ Pak joj tako šaptat stala: „Predi pređu, maco mala…). Baš prigodno, jer Golub, nimalo običan čovjek, napisa da kultura je veličina maloga narodatumačeći kako veliki mogu imati veliku industriju, velike posjede te mi to nemamo i ne moramo posezati za onim što nemamo, nego isticati ono što imamo.
Publika s pozornice / Fotografija Miljenko BrezakDio publike straga, s izložbom slika i fotografija, članova udruge (Fotografija Miljenko Brezak
Tek prije koju godinu osnovana Udruga Osebunjek poseže u vlastitu, zavičajnu baštinu, ponajprije zapostavljenu, zanemarenu kajkavsku. Iako sam bila pomalo ljubomorna kako su se okrstili, jer nisam li osebušek– riječ, koju kao i oblizekepokušavam uživjeti u standardni hrvatski jezik – inaugurirala ja naslovom svoje zbirke pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.), nagrađene Katarinom Patačićza najbolju knjigu objavljenu te godine upravo na kajkavskome!? Sad sam ponosna što i na vrbovečkom, vjerojatno najmlađemu od brojnih kajkavskih recitala u stihu žive različiti kajkavski idiomi od Gorskoga kotara i Ozlja, Zagreba i Podravine, do Međimurja, od Zagorja do moje Moslavine.
Za uspomenu: s nagrađenima i organizatorima / Fotografija Miljenko Brezak
Pogotovo jer dio njih, poput moje kekavice, umire doslovce sa svakim govornikom. Za okvir događaja, nisam pedesetak kolega propustila podsjetiti kako je u međuvremenu kajkavski uvršten i na popis svjetskih jezika kao književni jezik, aZlatna formula ča-kaj-štoprošle godine na popis nacionalne zaštićene nematerijalne baštine. Njezin idejni začetnik poeta, liječnik i veleposlanik Drago Štambuk također je pokretač pjesničke manifestavije Croatie redivive ča-kaj-štokoja je početkom kolovoza u njegovim rodnim Selcima na Braču obilježila 30 godina postojanja. Valja, dakle, samo imati dobru ideju i biti uporan i vrstan!
Božica Brkan govori svoju kajkavsku programatsku pjesmu ta moja kej pesma / Fotografija Miljenko BrezakPrvonagrađena pjesnikinja Ljubica Ribič iz Varaždina / Fotografija Miljenko Brezak
Na ocjenjivanje za 2. Recital kajkavske poezije Stara lipaVrbovec lani se odazvalo 44 autora sa 96 pjesama, a ove 56 autora sa 137 pjesama. Osim što objave prigodni zbornik, ove godine sa 46 autora – bude li tko poželio građu za znanstvenu analizu ili usporedni kajkavski rječnik, primjerice – podijele i skromne, ali pjesnicima očito važne nagrade: prvo mjesto podijelili su Ljubica Ribić (Rieči leptira) i Goran Gatalica (Sečanja pospravlena vu svet), drugo mjesto Davorka Crnčec (Mojoj baki Trezi) i Ljiljana Vuglač (Zadnji stih živlenja) i treće mjesto Slavica Grgurić Pranjić (Človek noj se sobrat) i Marija Hegedušić (Naša hiža).
Osim pjesnika, koji pišu iz ljubavi, dokolice i drugih razloga, čestitke svakako zaslužuju organizatori s pjesnikinjom Katarinom Zadrijom na čelu.
Želimir Novak govori svoju pjesmu / Fotografija Miljenko BrezakHrvoje Herček i Ivana Blažinović recital su oplemenili glazbom / Fotografija Miljenko Brezak
Zacijelo se na tome prijateljskom okupljanju s distancom nisam samo ja podsjetila na mile mi događaje kada su primjerice Hrvoje Herček i Ivana Blažinović izvodili stihe moje tinejdžerske kolegice pjesnikinje Dee Volarić otprije umalo pola stoljeća, mnogo prije negoli su postali hit Novih fosila, ili, kada je prva čitana pjesma Željka Bajze, koji je u to vrijeme bio organizatorom Susreta pjesnika i recitatora u rodnom mu Poznanovcu, a koji još živi kao bedekovački. Ili, primjerice, pjesmu je čitao i Želimir Novak, koji je na promocijama čitao moje tekstove kao izvorni govornik kekavice, a uskoro objavljuje i zajedničku knjigu pjesama sa suprugom, mojom rođakinjom Jagicom. Uz druge, razveselio me i trud mladih kolega Tibora Martana i Gorana Gatalice i mnogih drugih.
Preneseno s Facebooka Božice Brkan, 12. kolovoza 2020.:
Sedam kutija punih kuverti s knjigama spremno za slanje / Fotografija Miljenko Brezak
Moj najnoviji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat napokon je zapakiran u sedam velikih kutija prije odlaska: 148 primjeraka na adresu 121 knjižnice s popisa Ministarstva kulture i medija. Hvala na podršci mjerodavnima i za stipendiju za pisanje i za otkup za prepoznavanje društveno vrijedne knjige. Kad sam napišeš i sam objaviš kao mali kućni izdavač Acumen, onda sam i zapakiraš i nosiš na poštu. Treba to i spustiti sa četvrtoga kata bez lifta! Hvala mojem osloncu Miljenku Brezaku, a Generalovu sinu sretan put – u posljednje nam se vrijeme ne jedna knjiga izgubila putem – i sretno mu čitanje.
Knjiga će se moći posuditi u knjižnicama po Hrvatskoj, a one koje zanima gdje knjigu mogu kupiiti upućujem (za pouzećem) u svoj inbox ili u zagrebačke knjižare: Dobra knjiga/Ljevak na Trgu bana Jelačića, Dominović u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Novu Stvarnost.
I u ljudskome vijeku 30. rođendan donosi zrelost, a kamoli kad 30. rođendan slavi manifestacija poput Croatie redivive – ča-kaj-što u Selcima na Braču, koja se, baš kao (ponovno) oživjela Hrvatska, othrvala svim nedaćama, pa i koroni te se u posebnim epidemiološkim uvjetima, ali vrlo svečano, održala u petak, 7. kolovoza 2020. na selačkoj pjaci od bijeloga bračkog kamena.
Iz gledališta raširenoga prema epidemiološkim mjerama: tri desetljeća upornosti / Fotografija Miljenko Brezak
Za tu su priliku predsjednik Vlade i ministrica kulture poslali i posebnoga izaslanika kako bi počastiti maleno mjesto velikih ideja i pokretača projekta Dragu Štambuka, koji je dolazeći ustrajno svih godina s veleposlaničkih službi po svijetu, ovaj je put stigao iz Teherana, Iran! S ponosom je mogao poslušati obrazloženje prošlogodišnjega uvrštenja Croatie redivive i na listu nacionalne kulturne nematerijalne baštine te priredbu tradicionalno započeli Nazorom Maslinom.
Idejni začetnik Croatie redivive i zaštite Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drago Štambuk na bijeloj pjaci svojih rodnih Selaca uoči čitanja pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
O tri desetljeća Croatie redivive i oliveatima vrlo je nadahnuto govorila jedna od oliveata Božica Jelušić, a publici je detaljnije predstavila i prošlogodišnjega, Milu Stojića, posebice s dojmljivom Hatidžom. Na Zidu od poezije odsada i su njegovi razorni stihovi: Ruža, kad cvate/ da zna gdje cvate/ ne bi cvala.I stihovi oliveata uklesani po godinama na Zidu od poezije, a također i stihovi koje je izgovaralo stotine pjesnika u Selcima, nedvojbeno su živa povijest hrvatske književnosti: da su, osim u kamen, niska skupljenih petogodišta Maslina i sjećanja, otisnuti na papir, kao knjige, bili bi dojmljivi i kao antologija i kao rječnik oprimjeren izgovorenim stihovima-vrhuncima poezije svoga vremena na svim trima narječjima. Zlatna formula ča-kaj-što uživo!
Među petnaest pjesnika i četiri kajkavca: Davor Grgurić, Božica Jelušić, oliveat Mirna Weber i Božica Brkan, u društvu Vlaste Vrandečić Lebarić i Drage Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.
Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu:
Gaće kao nadahnuće Zvonimiru Gračanu za umjetničko djelo u gipsu / Fotografija Božica Brkan s izložbe Zaviri ispod
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savemene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Razvitak ženskih gaća (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada!
Etnologinja Slavica Moslavac s dijelom svojih izložaka / Fotografija Božica Brkan
Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab.
S modne revije uz kutinsku izložbu Zaviri ispod / Fotografija Miljenko Brezak
Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica.
Pomno izrađen ukrasni detalj na donjem rublju, iako se ne vidi / Fotografija Božica Brkan
Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice. Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!
