Umjesto kave 23. veljače 2017.: Život na akciji

Svaki mi dan mejlom stižu hrpetine poruka koje uopće ne čitam. Brojnije nego u poštanski kaslić. Dilitam, dilitam, dilitam.
Povoljno.
EPovoljno.
Popust.
PopustPlus.
Popusti.
Vrhunski popusti.
Rabatto.
Poklon bon.
Megabon.
Akcije.

Da i ne spominjem first minute, last minute i sl. Internetska i obična klasična kupnja.
Avionske karte. Putovanja. Štapovi za pješačenje. Knjige. Ljubavni vikend. Blender. Liječnički pregled. Toner za printer. Riješite se celulita. Riješite se impotencija. Trenirka. Brendirana torbica ili cipele. Parfem. Valentinovsko crveno rublje, crveno rublje za novogodišnji doček. Kojekakvi bakrači.
A sve povoljnije da povoljnije ne može biti, superlativnije od svakog superlativa.
A od čega stvarno?
I dok tražiš što bi ti u životu najpovoljnije utržio, premišljaš, prođe ti život.
Ako daš!


20170212 – 20170213 – 20170223

Umjesto kave 20. veljače 2017.: “Život večni”

Zove me nešto kolega Z. iz Splita, pa na kraju razgovora, čujem da ne zna bi li ili mi ne bi rekao, spominje kako je prije neki dan u Slobodnoj pročitao osmrtnicu za moju imenjakinju, samo rođenu dvadeset i pet godina prije mene. To ti je kad revno pročitam i počerupam novine, pa nek kopam po internetu. U međuvremenu su gospođu i ukopali na nekom lokalnom groblju, negdje u Zagori. Žena mu, veli, rekla da mi to kopira i pošalje, ali on ne bi. Znam da je fin, a ja bih to baš vidjela. Skupljam takve stvari uz nekavu tezu da ista prezimena zazivaju ista imena. Kako je Božici što se netom preselila na drugi svijet to muževljevo prezime, mogla bih još potražiti tko joj je muž i od kojih Brkanovih.

Jedna imenjakinja i prezimenjakinja, mislim nešto mlađa, u našoj mladosti pokušavala je postati pjevačicom i fotkala se za visokonakladni Studio u nekoj pozi (sad bi bila vrlo čedna!) na radost cijele moje tadašnje gradske rubrike. Sve do izlaska novog broja Studija. Ni danas ne znam jesu li gospodičnu B.B. potpisali točno ili zabunom, slučajno ili namjerno tek da razvesele Vjesnikov neboder.

Sve ti je to život, reklo bi se. Makar večni, k’o u mojoj najcrnjoj istoimenoj zbirci priča što je upravo tešem, štrikam… Pa je ona vijest s juga nekako sukladna.

20160220

Priča «Mladenke» objavljena u «Kolu»

U najnovijem broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu «Kolo» (glavni urednik Ernest Fišer), 3/2016. u prvoj cjelini «Književna scena»,  s radovima Pavla Pavličića, Branka Čegeca, Ivane Šojat, Lane Derkač i Dorte Jagić, objavljena je i kajkavska priča «Mladenke» Božice Brkan, str. 44. – 48.  Priča je to iz ciklusa «Život večni ili Božanska komendija kekavska».

Broj je posvećen 70. obljetnici života Pavla Pavličića (tekstovi Dubravke Oraić Tolić, Ivana Boškovića, Julijane Matanović, Strahimira Primorca i Josipa Kvasine), a, uz drugo, na ukupno 240 stranica donosi i niz zanimljivih ogleda, kritika, prijevoda itd.

20170216

link

http://www.matica.hr/kolo/500/Mladenke/

Umjesto kave 16. veljače 2017.: putovanje u vječnost bez putnog osiguranja

Nešto su mi zaredali ispraćaji u vječnost i, htjela ne htjela, uspoređujem što i kako o ljudima do kojih mi je stalo govore groboslovnici, profesionalni govornici, najčešće svećenici. Jedan me je nedavno oduševio. O čovjeku, koji je stvarno živio ne samo za sebe, rekao je prigodno tek koju riječ više od onoga što bi mogao reći o bilo kome. Ali, vjerovali ili ne vjerovali, dao nam je misliti. O nama samima. O tome, naime, kako se, kad idemo na običan put pripremamo, a kad idemo na onaj put, put u vječnost.

Već godinama, najmanje dvadeset godina, imam u računalu fajl put. S jednoga stroja prenosim ga na drugi. Putovnica, novinarska međunarodna iskaznika, lova, fotoaparat + punjač mobitel + punjač, diktafon, blokići, pisaljke, pegla, knjige, gaćice, bodiji, podžama, neseser… Ne nužno tim redom.

Sa svakim prijenosom s računala na računalo, kopipejstanjem, kraćenjem i širenjem sve mi je bliskiji, sve praktičniji. Mudriji sve. Čak tehnološki napredniji: nekad sam nosila albumčić s obiteljskim fotkama, kad me danas na putu uhvati nostalgija, sada prionem mobaču, Viberu. Prije svakog putovanja put samo isprintam i prigodno križam ili dopisujem, ovisno o godišnjem dobu, svrsi i trajanju putovanja, društvu… Putujem li poslom ili privatno. Kad sam nas nekad otpravljala i petoro, i pas je ubrojen, uvijek sam sebi bila na zadnjem mjestu. Pokušavam se ja, koja sam i školsku i poslovnu torbu poslovično imala najtežu, i prtljagu, bagażu prilagoditi sad ponajprije samoj sebi. A sebe – putovanju. I putovanje – sebi. Bez opterećenja.

Kad bismo samo živjeli tako, s mišlju na putovanje! Na konačno putovanje. Kad bismo barem povremeno posvetili misli o svome životu, o smislu, koliko posvećujemo uoči naših malenih zemaljskih putovanjca!? Moj je otac sve bitno za nas koji ostajemo ostavio u običnoj kutiji za cipele. Iako nije ni često išla u crkvu, mama je obavila čak i posljednju pomast dok još nije gotovo sve zaboravila, dok se još sjećala grijeha koje je mislila da bi trebala ispovijediti, i odjeću za ispraćaj spravila je prije više od desetljeća nego što joj je zatrebala (i ručnik i rupčiće za sprevodna raspela, ne znajući da će se čak i ta moda i običaj promijeniti).

Pristojnim mi se čini otvoriti i fajlić s praktičnim informacijama da nitko ne mora premišljati umjesto mene: ako još može koristiti, dati organe; koga obavijestiti, a koga nikako ne obavijestiti; protokol, gdje ukop ili kremiranje, odabir glazbe… Saša, recimo, nije htio da mu se na ispraćaj donosi cvijeće. Čudite mi se, jer još imate/imam dobrih godina? A ne čudite se što svaki put iznova potpisujemo putno osiguranje?

Za put kojekamo, i u najudaljenije zemlje, tražimo povoljne aranžmane, vize, bedekere, ugodne suputnike… Pa pamtim romantičnih neprekidnih 26 sati studentskog putovanja u Varšavu vlakom ili avionom u Sydney, 23 sata na ničijoj zemlji na istambulskom Ataturku, kako su me razljutili otevši mi uz ručne prtljage omiljene škarice na aerodromu u Koelnu (što ih nisam spremila u veliki kofer) ili mi naplativši 200 eura za dodatnu težinu (knjige i katalozi!), čartera u laponski Jukkasjärvi za jednu noć u ice-hotel uz promociju novoga frižidera…

Rijetko se svega toga prisjećam. Prisjećate li se vi?

A plan s vlastitim životom?

Kako rasporediti i uvećati svakidašnju dobrotu, dok nam se čini da je oko nas samo mrak i samo zlo, toliko da nam nije ni do običnih putovanja i da brinemo kad mladci krenu na Island, u Indiju? Kako ih zaštititi? Kako podijeliti svoj život tako da nas se, kad otputujemo, iako i ne vjerovali u život vječni, ponekad prisjete i pamte makar koliko mi pamtimo putovanja kad nismo ni znali koliko su nam lijepa i neponovljiva?

20170114 – 20170119 – 20170120

Umjesto kave 15. veljače 2017.: Bilosnić piše ministrici kulture

Mejla mi prije nepuna dva dana kolega po oba pera, i književnome i novinarskome, Tomislav Marijan Bilosnić: «Draga Božice, evo mog otvorenog pisma ministrici, nadam se da i ti imaš razloga za istu reakciju. Volio bih kad bi ga objavila na svom blogu.
 Veliki pozdravi, mi pišemo iz ljubavi, ne zbog Judinih škuda. tmb» Kako i mjesta za objavu takva pisma ima sve manje, objavljujem ga bez intervencije (Osim što sam jugine ispravila u Judine škude. Valjda dobro.)

Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija iz pjesnikova albuma

ČESTITKA MINISTARSTVA KULTURE RH U POVODU 70.OBLJETNICE ŽIVOTA I 50. GODIŠNJICE UMJETNIČKOG RADA

OTVORENO pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini

Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen Koržinek,

književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.

Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom „Tigar na krilima dijetlića“. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i predstavili zbirku pjesama „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na poznatom književnom portalu Crear en Salamanca izišlo je više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice zbirku pjesama „Tigar“, a uza sve uvršten sam u dvije antologije; u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu „Molitva sv. Franji“ u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.[1]

Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja, danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati), istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!

Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.

U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima 33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14 knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka „Tigar“ na 14 jezika u cijelosti ili izborima. „Tigar“ je u godini objave u SAD bio uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo, uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor u svom pregledu europske lirike („A Litlle Tour trough European Poetry“) moju je zbirku uvrstio kao jedini reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.

Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o mojoj odbijenoj zbirci „Sto pjesama o tijelu“ pisati, kao i to da će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca pripadaju.

Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge (recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne, pa da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju, svejedno.

Davor Šalat, Ivan Babić, Milko Valent, Tomislav Marijan Bilosnić i Ernest Fišer na gostovanju u Sesvetama 2016. / Fotografija iz pjesnikova albuma

Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače, dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture nezainteresiranije.

Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi ni moj predloženi putopis „Put u Uzbekistan“. Gotovo sve zbirke pjesama u zadnjih petnaestak godina su u cijelosti ili u ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika. Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo „Tigar“ je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka „Sto pjesama o tijelu“, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj zbirci.

Nije prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i umjetničkim djelom, knjiga mojih „Izabranih pjesama“, a za kojega se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje 70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.

A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora): „Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom, stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp. Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za knjigu pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je političkom voljom dato „zaduženje za hrvatsku knjigu“, moje knjige sumnjivih naslova i tematike („Molitve“, „Hrvatska ogrlica“, „Stara Liburnija“, „V Hrvateh“, „Hrvatski knezovi i kraljevi“, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili Višnjićevim jezikom kazano pripadale su „lokalnim projektima“. Pa ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.

U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra Vladimira Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore: na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski, nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd. Samo američko izdanje zbirke „Tigar“ od Ministarstva je dobilo određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je „Tigar“ objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18 knjiga u SAD; potom, jedina je cjelovita knjiga nekog hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana današnjega „Tigar“ je u cijelosti ili izborima objavljen na 14 svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.“ Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.

U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Daniel Dragomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera„Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno, govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.

Sada bih opet krenuo s citatom: „Dakle, za vaše prethodnike, a sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim nagradama, bile su jednostavno „nevažna djela“ (možda desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova, što sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i izustiti (!), – ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću – bio više čitan od Lorce), što je japanska državna televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram, u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih mojih izdanja.

Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama „Vrt“ napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih, znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci „Vrt „koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko, nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.

Tomislav Marijan Bilosnić i Đuro Vidmarović u Koljnofu u mađarskom Gradišću / Fotografija Božica Brkan

Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim činjenicama.

Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce, dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim omalovažavanja i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske, Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke, interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana političke fantastike u nas („Ispovijed isuvišna čovjeka“), mislio bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.

Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici, u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.

Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji su materijalni.“ Završen citat.

Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke „Sto pjesama o tijelu“ i putopisa „Put u Uzbekistan“, i u ovome slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge odbijenice mojih „Izabranih pjesama“, prijavljenoga projekata gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.

Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih projekata.  

Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.

Tomislav Marijan Bilosnić

Zemunik, 11. veljače 2017.

 

[1] Vukovar

Umjesto kave 9. veljače 2017.: Peričićev citat u fusnoti, o kajkavskom i koječemu

Hvatam(o) rok za nekakav natječaj i svaki dan gledam(o) da nisu Ministarstvo kulture i(li) Grad Zagreb možda objavili rezultate prošlogodišnjega natječaja za književnost i tiskanje knjiga. Koliko smo vremena utrošili u pripremu materijala za više projekata, vjerojatno sam nekoliko ideja mogla i finiširati. Kada sam otišla u mirovinu – čim sam mogla, napunivši 30 godina staža i 55 godina života, bit će baš sad 10. veljače punih sedam godina, nenadano i sebi samoj, ali to radosnije, skrenula sa s novinarstva, ne odričući ga se, ali odbivši pisati uprazno, i zamišljenih projekata koji bi donosili novac u one koji novac kao troše, u lijepu književnost, u vlastitu mladost. Pa samo ću objaviti štokavske pjesme, jer iako su sve uglavnom objavljene nisu bile i uknjižene. Pa sam htjela vidjeti tko i što sada piše, pa sam slala na natječaje i štokavske i kajkavske, i pjesme i priče i roman i… Kad bi neki moj tekst nagradili, uvijek bih se nekako čudila. Sad mi se više i ne čini slučajem, kao i istraživanje u tekstu. To oduvijek volim. Pa ja sam Solarov đak!

Uza sve drugo, ako nisam imala stvorila sam si i medije i uspjela sam objaviti u pet prvih godina sedam knjiga od kojih smo, ne računajući VBZ i DHK, za pet izdavač. Glavninu smo toga sami i financirali. Tek smo za posljednji natječaj prvi put slali i materijale za rukopise nekoga drugog, jer mi smo poslije brojnih mojih kod drugih izdavača objavljenih, čak i visokonakladnih knjiga, uglavnom kuharica iz nekoga drugog života, postali i izdavačkom kuć(ic)om da ne bih, nestrpljiva, morala čekati godinama da mi netko stvarno samo pročita rukopis, otisne knjigu, organizira promociju i PR, i da mogu dati knjigu kome želim a da je ne moram kupiti te hoće li mi ili neće i za eventualno prodane primjerke isplatiti honorar.

Uz ne jedan mi tekst u računalu stoji oznaka u radu. Uz većinu tekstova, kao i uz ovaj, stoji mi niz američki, računalski napisanih datuma. Dok se ne objavi, u radu je.

Boris Perić sa svojim njemačkim prijevodom Balada Petrice Kerempuha / Fotografija Božica Brkan

A za ovaj mali selfić, pogled unatrag rekla bih za nekadašnje novine, moram zahvaliti kolegi Denisu Peričiću, s kojim se često susrećem što na stranicama časopisa, a što na književnim događajima i kojega, mislim, poznajem mnogo dulje i bolje od nekoliko puta što smo se stvarno susreli. Baš mi je stigao najnoviji Kaj, 2016., broj 5. – 6., pa se veselim što mi na natječaju odabranu priču najavljuju objavu u idućem broju, a onda listam i uživam tko je što napisao od mojih. I nađem u cjelini Prijevodne korelacije (mora to biti dosjetka urednice Božice Pažur, jedne od nas tri kajkavske Božice: Jelušić, Pažur i Brkan!) krasan Peričićev naslov Glavni junak Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže odnedavno se zove – Boris Perić. Donosi i nekoliko odabranih prevedenih balada. Jako sam ponosna na Krležu, Perića i izdavača knjige, svoje Društvo hrvatskih književnika. Narasla je iz antologije kajkavske poezije na njemačkom, objavljene u časopisu Most / The Bridge (u kojoj su, na veliku radost, i Peričićeve, a i moje pjesme!).

Pa, kao gledam tv i čitam, a onda mi dioptrija počne rasti ne samo zbog toga nego zbog Peričićevih fusnota, koje mi je urednica već i najavila, ali drugo je kad piše crno na bijelom, pa vidim kako u fusnoti 5. među medijskim osvrtima Denis Peričić navodi: «izdvajamo i «nemedijski», no javni i napose autorski osvrt Božice Brkan «Umjesto kave 18. listopada 2016.: petrica kerempuh govori Hochdeutsch!»,
Ako se ne varam, netko, pa makar i u fusnoti, prvi put citira moju Kavu! Moj blogić, a da nisu Oblizeki! Eeee… Hvala, Peričiću.

A onda dalje u fusnoti 28. reda, kako kaže, nule dodijeljene kajkavskim, kajkavološkim, krležološkim i krležofilskim naslovima, među kojima, uz sjajan prijevod Balada navodi odbijenice, uza sve druge, ako vas zanima, sve stoji na webu mjerodavnoga Ministarstva, na popisu za tisak knjige Božice Brkan (među kojima i signifikantan naslov Zeleni barjak / Premijera Vučjaka u Hrvatskom narodnom kazalištu) – taj se spominje i u odbijenim autorskim književnim potporama – te knjiga Đure Vidmarovića Književno djelo Božice Brkan između estetike i valorizacije i afirmacije… (sve Acumen d.o.o.) zaključujući: Eh, pa otkad su to Krleža i kajkavska književnost – «državni neprijatelji»?!

Božica Brkan uz radni stol Miroslava Krleže na Gvozdu 2011. / Fotografija Miljenko Brezak

Kao da sam time dobila i više od očekivanih kuna. Odnosno kao kad su mi 2012. na predstavljanju romana Rez / Leica-roman u 36 slika rekli javno kako je roman dvije godine ranije na natječaju VBZ-a umalo osvojio onda još 100.000 za neobjavljeni roman. Samo neka imam snage napisati ono što mi je u radu, a ako već ne sve što mi je u glavi. I snage da ne odustanem od zicflajša.

I tamam dok cizeliram vlastita slovca, trebim tipiće, stiže mi jutros sjajna vijest da smo dobili ovogodišnju potporu Ministarstva za tisak moje knjige kratkih priča Umrežena.

A u paru mi je sa zbirkom kratkih kajkavskih Život večni, koja, opet, nije dobila ništa. I ne žalim se! Zasad imam snage za zicflajš.

 

20170207 – 20170208 – 20170209  

linkovi 

, http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Programi%202017/potpora%202017%20odobreni.pdf

Umjesto kave 7. veljače 2017.: Pozdrav Predragu Matvejeviću

Toliko je, ne samo ovih dana, izrečeno o prof. dr. sc. Predragu Matvejeviću.
O Gospodinu. O Drugu. O intelektualcu.
Ali još kao da mi nedostaju izrečene neke riječi. One neke prave. Poput isprike.
Tražim.
I ponovno čitam. Ima se što!

Predrag Matvejević i Božica Brkan na promociji njezinog romana “Rez” / Fotografija Miljenko Brezak

Zahvaljujem na ohrabrenju što je našao vremena da navrati u Ogrizović na promociju mojega romana «Rez / Leica-roman u 36 slika», VBZ, 2012.
Mirno počivao.

 

20170207

Umjesto kave 2. veljače 2017.: Drago Štambuk, «Hram u stijeni», pounutrenje Brazila

Taman uspijete iščitati jednu, a Drago Štambuk ispjeva novu zbirku pjesama. Najnovija je Hram na stijeni, objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. U DHK je i predstaviše na Svijećnicu akademik Mladen Machiedo i Davor Šalat te urednik dr. sc. Antun Pavešković i autor.

Drago Štambuk čita / Fotografija Miljenko Brezak

Ta Štambukova brazilska knjiga sadržava 80 pjesama u prozi (svaka sa po 16 redi) i ne nadajte se, moram se složiti s tvrdnjom predstavljača, čitanju s pola pažnje i lakoj zabavi, površnome užitku, jer to je poezija gusta, kojoj je šarm, kako reče Machiedo, i stanovita neodgonetljivost.

Svi predstavljači slijeva nadesno: D. Šalat, M. Machiedo, D Štambuk, A Pavešković i L. Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan

Koji nešto bolju poznaju pjesnika, moći će se zabaviti otkrivajući njegove kriptosignale (o, da i Brač i ča-kaj-štohttp://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/!), a koji bi čitali, da se domognu knjige – uz vječni Crni val, dakako, koji nije u knjizi, a kojim je završio predstavljanje – preporučujem svojevrsnu vježbu iz brazilskoga portugalskoga (od portugalskoga sama prigodno znam jedino obrigado – hvala!):

  1. Prva riječ koju naučih u Brazilu bila je pessoa – osoba.
    A druga: sobrevivencia – preživljavanje. Slučajno ili
    neslučajno, tek osobno preživljavanje ili preživljavanje
    osobe obilježi i dade značaj mojemu boravku i služenju u
    ovoj dalekoj zemlji. Možda udjela u svemu ima lokacija
    glavnoga grada Brazilije, smještenoga na rubu džungle,
    jer šuma podučava upravo o preživljavanju, propadanju
    i iznovnom rađanju u vlazi biljnoga humusa. Slijedile su
    riječi beleza – ljepota, potom tranquilidade – smirenost,
    napokon gentileza – nježnost. Sveukupno pet riječi koje će
    uvijek podsjećati me na ovu prostranu, zagonetnu zemlju
    i bit će ključevi moji za njeno dušno otvaranje i poniranje
    u nju. Svaka zemlja ima, nijem, ključne riječi – one koje
    stalno drži na vrhu jezika i služe joj kao signali ili ticala za
    razumijevanje strancima koji propadaju bez njinog znanja
    i puonutrenja.

(boldirala B.B.)

Publika / Fotografija Božica Brkan

20170202

link
http://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

“Mojom Moslavinom” predstavljena i u Repušnici

O tome prenosimo s fejsa Božice Brkan:

Na sam rođendan osnivača Dragutin Pasarića u subotu 28. siječnja 2017. u njegovoj rodnoj Repušnici održana je već 16. Manifestacija Budućnost na rubu močvare posvećena 2. veljače, Međunarodnom danu močvarnih staništa.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Bio je to povod da uz sve drugo, poslije Kutine i Zagreba, predstavimo 2. izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić (rođena Repušnjača) i Đure Vidmarovića. Baš me je veselilo o toj zavičanici, kako sam knjigu već nazvala, ovaj put govoriti s pogledom o Lonjskom polju u tekstu dvoje pjesnika.

Predstavljači: Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutim Pasarić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
O Lonjskom polju i Parku prirode Lonjsko polje: Đuro Vidmarović, Ivor Stanivuković i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Linkovi:

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-lipnja-2016-tekst-kao-zavicajnica/

http://www.bozicabrkan.com/u-dhk-predstavljena-knjiga-mojom-moslavinom/

Prenosimo fairpress.eu: Božica Brkan o najgledanijim TV emisijama u Hrvatskoj

 …

Novinarka i književnica Božica Brkan koja je ujedno i članica stručnog savjeta udruge VANG koja kroz programski strukturirane edukativne sadržaje zainteresirane pojedince nastoji potaknuti na razvoj nove generacije neovisnog i kreativnog novinarstva, osvrnula se za Fairpress na najgledanije emisije u prosincu 2016. godine

Gledamo što gledamo, a što gledamo mnogo govori o nama. Tvoje lice… : Šarmantne zabave, umivene i ne agresivne i preglupe, podjednako zanimljive i opuštajuće za sve (uzrast, spol, obrazovanje itd.) na TV-u uopće nema. Javna TV misli da je iznad toga, pa se valjda odrekla vrlo gledanih martijevskih laganica, sve do plesanja i pjevanja sa zvijezdama (možda je uzmanjkalo zvijezda, jer se na svim kanalima vrte jedne te iste). Što da uopće gledate nedjeljom navečer kad nema dnevnih političkih tupilica? Dnevnik Nove TV…: Nova TV najmanje gnjavi, priča magazinski, human story i sl. Ljudi vole priču. Vole podijeliti stvarne muke s nekim. Informativno novinarstvo totalno se raspalo.Sudbina – Prestala gledati nakon dijela prve epizode. Uobičajena turska sapunica (predvidljivi likovi, radnja, lijepi glumci itd.) u uobičajeno vrijeme poslije dnevnika. Ljudi nemaju u to vrijeme ništa bolje za odabir. Profesionalno odrađeno, vrlo visoka produkcija, predvidivo i korektno, ali ništa više od toga, ništa zahtjevno. Farma: Snima se u mom kraju, rade na tome ljudi koje poznajem, ali ne mogu to više gledati. Pokušala sam, ali ne mogu. Očito primjereno najnižim porivima i masi. I navijanju tko će dobiti veliku lovu. Umivena bedastoća.

Brkan se osvrnula i na utjecaj najgledanijih emisija na živote djece i odraslih.

Začudim se što i HRT ima usred dana, kad je moguće da su djeca sama doma, inače dobre filmove na kojima stoji informacija da se ne preporučuje mlađima od 12 g. Pretpostavljam da i Tvoje lice, i Farmu, i Sudbinu, pa i Dnevnik – ako ne i nešto gore – djeca gledaju ili s roditeljima ili sama s TV, u svojoj sobi. Čak i TV-emisije za djecu odnosno nešto što hini školski program, i kad su zanimljive i za odrasle, glumataju kao da se radi zabavni show. Mora li baš sve biti zabavno? U svim medijima nedostaje, a na TV se osobito vidi kako nema informacija nultog stupnja, objektivnih ili kvalitetne razmjene mišljenja, kad se već svaku večer na svim kanalima o nečemu trabunja. Formati se očito moraju puniti! Sve je postalo marketing, o čemu govori upravo najveća gledanost valjda i najskupljih emisija s reklamama sve duljim. Usred filma, prije dnevnika itd.

Najveća gledanost Nove TV proistječe iz poštovanja gledatelja, objašnjava Brkan. Npr. kako da odličan Downton Abbey bude gledan kad ga, iako na HTV 1, odsele iznenada u ponoćni termin?

Ne mogu se načuditi što također turska sapunica Ranjena ljubav na RTL-u krene i ničim izazvana, osim valjda mjerenjem gledanosti, ide odjednom samo poslijepodne i što je seljakaju u razmaku od dva sata bez ikakve najave gledateljima ili s pogrešnim najavama. Može biti kvalitetnija koliko hoće, kad joj ne daju daha. To je inače ozbiljan i stalan problem RTL-a. Zapravo, prisjećam se da su tako ubijali novine i magazine koje vlasnici nisu htjeli. Uspjeli su!

Kada govorimo o medijskoj pismenosti, Brkan smatra da je nekoliko naraštaja izgubljeno (kao i u pismenosti u užem smislu!), što se po njoj vidi iz glumatanja i istih ograničenih nekoliko fraza kada i u najobičnijim anketama gledatelji trebaju sami nešto izreći za kameru, mikrofon. Od malih nogu djeci valja približavati medije kao sredstvo i medije kao sadržaj. Dati im mogućnost da uspoređuju sami, najkvalitetnije i najbedastije, počevši sa selfijem. Mislim da će, ukaže li im se nenametljivo, bez zabrana, ali kontrolirano, ovisno o uzrastu, prepoznati ono što je važno. Najveći je problem što nedostaje kriterija i medijski opismenjenih eduktora, pogotovo za elektroničke medije, jer većina, htjela – ne htjela, potječe iz vremena tiska. Ali tko bi se bavio medijskom pismenošću, kad se ne opismenjujemo ni za život s vlastitim tijelom, a onda, da bismo bili valjda manje nesretni, i misli pustimo na TV-pašu.

Link na cijeli članak autorice Ivane Horvatek:

http://www.fairpress.eu/hr/blog/2017/01/17/lana-ciboci-bozica-brkan-o-najgledanijim-tv-emisijama-u-hrvatskoj-na-televiziji-se-osobito-vidi-kako-nema-informacija-nultog-stupnja-objektivnih-ili-kvalitetne-razmjene-misljenja/