S hrvatskog na mađarski, na…? – Umjesto kave 5. prosinca 2017.

Božica Brkan, Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato/ Fotografija Miljenko Brezak

Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretima  obvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književna prevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.

Đuro Vidmarović i Agica Sarkozy s priručnicima za prevođenje / Fotografija Miljenko Brezak

Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…

Početni dogovor svih sudionika na književno-prevoditeljskoj radionici / Fotografija Miljenko Brezak

U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.

Andrija Pavleković, Đuro Vidmarović, Nenad Piskač i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.

Franjo Pajrić i Darko Pero Pernjak / Fotografija Miljenko Brezak

A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.

Josip Petrlić Pjer  i supružnici Pajrić prevode/ Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.

Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato prevode pjesmu Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.

Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor

Koljnof, 11. 11. 2017.

Van egy fa,

Azt mondják.

Még nem láttam.

Lombos fa,

Fészekkel.

Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.

Azt mondják.

Levelei közt termések érnek

és zöld pillangók repkednek.

És még azt is mondják,

hogy a gyökere a földben zöld,

és mély,

és széles,

és eres,

hogy se ember, se idő

kitépni azt ne tudja.

És mondják azt is, hogy

éjszaka, az odvakban

baglyok röpködnek és hunyorognak,

nappal pedig a levelekig hernyók másznak.

És azt is mondják,

hogy törzsében az ember

száz évgyűrűt is láthat.

És hogy ez a fa titok.

Még nem láttam.

Én csak a juhart látom,

és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.

 

Božica Brkan: Dječak i javor

Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

(1981.)(Iz ciklusa Drvored unedogled)
I
z zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.

Dio još nedovršenog rukopisa prijevoda pjesme Dječak i javor

Božica Brkan: Verseket írni a legszebb Najljepše je pisati pjesme

Koljnof, 11. 11. 2017.

Verseket írni a legszebb

mert nem kell regényben gondolkodni

nem kell rímeket faragni

elég a gondolat

mint lombos fáról szedett friss alma

zamatos

eléggé savanyú és édes

 

Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme

najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu
dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka

20160402 – 20170802

 

20171204 

linkovi
http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/

Moslavački kamen u Petrovu Selu u Gradišću – Umjesto kave 4. prosinca 2017.

Moslavčani Božica Brkan i Miljenko Brezak  u Petrovu Selu, iznenađeni uz kamen iz Moslavine

Boraveći u studenome na Koljnofskim književnim susretima u Petrovu Selu u Mađarskoj, mađarski Szentpéterfa, baš sam se iznenadila, malo je reći ugodno, kada su me odmah navečer, još uoči književne večeri, domaćini iz Hrvatske samouprave odveli do kamena. Moslavačkoga rekoše Ana Škrapić Timar, predsjednica Samouprave, zatim ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Cratica Timea Horvat

U ožujku 2017., ispričaše usput, postaviše ga posred sela dovezavši ga doslovce iz moje zavičajne Moslavačke gore, iz kamenoloma pokraj Kutine. Pomislih: Ma tko bi si dao toliko truda?

Moslavčanka Božica Brkan i drugi dan posjeta Petrovom Selu uz Spomen kamen iz Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak

Lijepo je to opisala kolegica mi po peru Timea Horvat, spominjući u Hrvatskom glasniku kako su projekt postavljanja kamena potpomagali Veleposlanstvo RH u Ugarskoj, Josip Mazurek, vlasnik IGM Moslavinakamen d.o.o. i klesar Imre Mészáros.

Gosti iz delegacije  pjesnika iz Hrvatske prije odlaska iz Petrovog Sela uz Spomen kamen iz Moslavine: Josip Petrlić Pjer, Miljenko Brezak, Božica Brkan, Darko Pero Pernjak i Siniša Matasović

A, eto, dali su si, baš kao što su si dali da se na grobu Lajoša Škrapića, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) zabijeli brački kamen, dakako s otoka Brača. Jedino je spomenik pjesniku obiteljski, privatni, a mnogo teži, taman, grublji i neugledniji – javni, seoski. Ali također spomenik i dojmljiviji nego što bi bila jedna od onih savršeno oblih moslavačkih kamenih kugla. Hrvatska samouprava na spomen-kamen iz Moslavine dala je uklesati na hrvatskom i mađarskom:

Spomen kamen iz Moslavine s uklesanim dvojezičnim natpisom doseljenja/ Fotografija Miljenko Brezak

1546. lita prvi put spominju se Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Poslije pet stoljeća usmene predaje o toj seobi – seobe očigledno ni do danas nisu prestale – o tome zapis i u – kamenu.

Nisam mogla ne spomenuti tu kamenčinu – za koju sam propustila pitati i koliko je teška i kako su je uspjeli podići i dovesti – i na Radionici lijepoga pisanja i svega lijepoga za čazmanske osmaše i srednjoškolce u okvira Dana Slavka Kolara koju sam nazvala Oblutak.
20171204

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

Kajkavske pjesme B. Brkan čita u dvije emisije Ivice Ivankovića

I ovaj, drugi ponedeljak za redom, od 17:30 na Prvome programu Hrvatskoga radija (92.1 mHz) u ciklusu IZ NARODNE BAŠTINE KAJKAVSKIH KRAJEVA Ivica Ivanković predstavlja Božicu Brkan pjesmama na kajkavskome, na njezinoj zavičajnoj jokešinskoj kekavici iz knjiga Vetrenica ili obiteljska arheologija iz 1990. i Kajkavska čitanka Božia Brkan iz 2012, inače pomoćnoga sredstva i u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.

Božica Brkan i ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

U ponedjeljak 27. studenoga, uz odlično odabranu moslavačku etnoglazbu, slušatelji su mogli čuti pesme RUBEC, RASTOVINA, MUSOLINI, ŠAJTOFLIN… i TA MOJA KEJ PESMA, a 4. prosinca PEVCOV KORAK, ČIKAČOKA, ŽUFKO… i KAJUCE.

Kava u pauzi snimanja: snimatelj Luka Pavelić, Božica Brkan i autor i urednik emisije Ivica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

20172003

Portal www.businessin.hr: Nove knjige Božice Brkan

Na portalu www.businessin.hr 27. studenoga 2017. u rubrici Kultura življenja, nove knjige Tomislav Radić uz obavijest o predstavljanju novih knjiga zbirke pripovjedaka «Umrežena» i na kajkavskom «Život večni» Božice Brkan u Društvu hrvatskih književnika uz fotografiju s predstavljanja i prilaže i tekst o autorici.

Linkhttp://www.businessin.hr/kultura-zivljenja/48-glazba/5596-nove-knjige-bozice-brkan

Zagorki u čast i slavu – Umjesto kave 30. studenoga 2017.

Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavu Hrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…

S tribune o Zagorki, novinarka iknjiževnici (Fotografija Miljenko Brezak)
S tribine o Zagorki, novinarki i književnici (Fotografija Miljenko Brezak)

Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.

Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)
Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)

Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.

Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja mueja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)
Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja muzeja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)

Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.

Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinrki (Fotografija Miljenko Brezak)
Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinarki (Fotografija Miljenko Brezak)

Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.

Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)
Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)

Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?

Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak
Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak)

 

Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literature za kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.

Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, gotografija...(Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, fotografija…(Fotografija Miljenko Brezak)

Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestu Mazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka, prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).

Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)

Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.

Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj
Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj
A Vinko Grubišić i na tribini bilježi za svoj projekt o Zagorki? / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.

Na duplerici novina do danas: tekst Diane Kučinić u Večernjaku 1992.
Zanimljiva medijima do danas: tekst Diane Kučinić na duplerici Večernjaka 1992.

Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.

Sanja Prijatelj čita Zagorkino (Fotografija Miljenko Brezak)
Sanja Prijatelj čita Zagorkino “Jest! Istina je!” (Fotografija Miljenko Brezak)

Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-a Zagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:

Naslovnica izdanja uz 80. rođendan
Naslovnica izdanja uz 80. rođendan

Jest! Istina je!
Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”.
Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.):
“Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji.
A koji su to instinkti njihovi i moji?
Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!

20171120 – 20171127 – 20171128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kci-lotrscaka-ponovno-nakon-27-godina-umjesto-kave-9-srpnja-2017/

Umjesto kave 15. svibnja 2017.: Sam svoj e-izdavač

http://www.pou-vrbovec.hr/index.php/home/clanak/tribina_o_zagorki_u_hrvatskom_novinarskom_drushtvu/

 

 

Kulturna baština za identitet i radost – Umjesto kave 28. studenoga 2017.

Uvijek osobiti interes publike / Fotografija Miljenko Brezak

Godinu 2018. Europski parlament i Vijeće u svibnju su proglasili Europskom godinom kulturne baštine ne bi li potaknuli ljude na istraživanje bogate i raznovrsne kulturne baštine Europe; slavili, razumijevali i štitili njezinu jedinstvenu vrijednost; zatim promišljali o mjestu koje ona zauzima u našim životima. A u ponedjeljak, 27. studenoga 2017. zagrebačka Knjižnica Silvije Strahimir Kranjčević obilježila je cijelo desetljeće svojega projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske.

Uvodna slika prezenracije

Ni jednome od medija nije bilo zanimljivo ni za vjesticu kako se u 10 godina u 20 ciklusa, proljetnom i jesenskome, ustrajnošću izredalo 133 događanja – 66 predavanja, 39 radionica (8 etno-glazbenih), 11 predstavljanja, 4 izložbe – 105 gostiju programa, gotovo 4000 posjetitelja itd. što je podrazumijevalo suradnju s brojnim institucijama od Sveučilišta, muzeja, instituta, HAZU, javne ustanove nacionalnih parkova i parkova prirode, društva i druge, etno-glazbenike, obrtnike tradicijskih obrta, turističke zajednice HRT, Lado… I ja sam imala priliku sudjelovati u projektu predstavljanjem mediteranske kuhinje kada je taj način postao dijelom svjetske baštine i UNESCO-va popisa odnosno knjige Mediteran za stolom s koautoricom Ivankom Biluš.

Ivanka Biluš i Božica Brkan u okviru projekta krajem studenoga  2016. predstavljaju mediteransku kuhinju i svoju knjigu Mediteran za stolom / Fotografija Miljenko Brezak

Plakati za mjesečne sljedove Borisa Greinera i sami su se poredali u zanimljivu izložbu.

Voditeljica Jadranka Račić dojmljivom prezentacijom predstavila dosege njihovog projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića / Fotografija Miljenko Brezak

Teme susreta svjedoče o raznovrsnosti predstavljene i baštine uopće te potrebe da se o njoj govori kako bi je se držalo živom, ne samo zbog čuvanja nacionalnoga identiteta nego zbog radosti i ljepote. je tu, kako je predstavila voditeljica knjižnice Jadranka Račić, tradicijskih obrta, narodne predaje, hrvatskih tradicijskih glazbala, gastronomije, književnosti, kulturno-povijesnih spomenika, hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode, urbane sociologije, ekologije, hrvatske znanstvene baštine i drugoga.

Davor Trupković, pomoćnik ministrice kulture za baštinu o podršci baštinskim projektima/ Fotografija Miljenko Brezak

Projekt knjižnice uz redovitu publiku i suradnike, kolege knjižničare i druge, došao je podržati i Davor Trupković, pomoćnik ministrice kulture upravo za baštinu, a ozvučili su ga prigodno i sjajno etno-glazbenici Marko i Iva First te Dunja Knebl sa svojim nezaboravnim međimurskim (iz čak dvije različite pjesme!) ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica

Davor First / Fotografija Miljenko Brezak
Dunja Knebl i ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica / Fotografija Miljenko Brezak
Povod i za prijateljevanje: pjesnik Ivan Babić, Jadranka Račić, etnopjevačica iz Cunkuša Iva Forst, znanstvenica Marijana Borić i književnica inovinarka Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20171128

Linkovi

http://oblizeki.com/mediteran-za-stolom-ivanke-bilus-i-bozice-brkan-19631

Obiteljsko stablo, fakti i fikcija – Umjesto kave 26. studenoga 2017.

Božica Brkan predaje na temu Fikcija i fakcija ili od genealoškog istraživanje vlastite obitelji do romana / Fotografija Miljenko Brezak


Obiteljsko stablo po stablo dorasli su strpljivo do 6. Hrvatske rodoslovne konferencije, zaključih dolazeći u subotu, 25. studenoga 2017. na skup što su ga organizirali Hrvatsko rodoslovno društvo Pavao Ritter Vitezović i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Desetak godina šećemo uz nju, u susjedstvu nam je, i začudo nije nas radoznalost navela da navratimo, ali jesu eto poziv i prilika da sudjelujem kao amater, književnički predstavim vlastito iskustvo temom Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana.

Sudionici na 6. Hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji / Fotografija Miljenko Brezak

Konferencija je, najavljeno je, organizirana u cilju razmjene informacija i iskustava na području genealoških istraživanja. Središnja tema ovogodišnjih predavanja jest raznolik prikaz relevantnih tema iz područja rodoslovlja i humanistike. Uz predstavnike organizatora, Željke Nađ i Miljenka Babića, govorili mr. sc. Damir Gašparović o Matičnim knjigama rođenih (krštenih) župa Kotor (1738. – 1793.) i Crikvenica (1793. – 1815.); dr. sc. Roberto Žigulić o Povijesti i rodoslovlju Vasanke; prof. Josip Šintić o Rodoslovlju žumberačkih obitelji Šintić; dr. sc. Davor Lauc sa svojim je iz Acte croatice predstavio je Mogućnost izvedbe otvorenog obiteljskog stabla semantičkim tehnologijama, a Maroje Mihovilović govorio je o tome kako je nastala knjiga Mi, djeca Solferina. Uglavnom zaljubljenici, predstavili su i brojna rodoslovlja koja su izradili, a u koja su utrošili mnogo vremena, alata i znanja. Među ostalim, izloženo je i obiteljsko stablo Krešimira Ćosić, proslavljenoga košarkaša, diplomata i pripadnika Crkve Isusa Krista svetca posljednjih dana.

Obiteljsko stablo Krešimira Ćosića / Fotografija Miljenko Brezak

Vokalni ansambl Angelus prvi je put javno izveo Rodoslovnu himnu koju je komponirala Paula Fabinger-Orešković, uz drugo, i jedna od osnivačica Hrvatskoga rodoslovnog društva. Na moje se iznenađenje okupilo oko 150 vrlo zainteresiranih i predanih ljudi.

Svoju prezentaciju Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana posvetila sam nedavno preminulom, a davnašnjem kolegi s posla, osnivaču Hrvatskoga rodoslovnog društva, Mladenu Paveru i zahvalna za ideju također kolegi novinaru, diplomatu i genealogu Vladimiru Mateku. Povela sma se za geslom Fikcija nije laž, već istina, neophodna istina (Richard Flanagan, književnik). Nisam zaobišla spomenuti slavne obitelji iz povijesti, a posebice iz književnosti.

O obitelji Brkan krenula sam od prezimena i to iz više internetskih izvora. Istakavši kako prezime Brkan u modernoj Hrvatskoj nose uglavnom Hrvati, rjeđe i Srbi, a izvan Hrvatske u Bosni i Hercegovini ponegdje i muslimani, Bošnjaci, te crnogorski Hrvati i sami Crnogorci. U Hrvatskoj živi oko 300 Brkana u 130 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 130, pa se njihov broj više nego udvostručio.

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan u pauzi konferencije / Fotografija Miljenko Brezak

Brkani se javljaju u gotovo svim županijama, najviše nas je u Zagrebu, a zanimljivo, u mojem Okešincu kraj Križa u Moslavini, osim na groblju, nema više nijednoga, jer je izumrla grana kojoj sam zadnji izdanak, ne računajući mojega sina Ivana Brezaka Brkana, kojega smatram začetnikom novoga stabla, ponajprije zbog dvostrukoga prezimena, očeva i mojega. U različitim oblicima prezime Brkan pojavljuje se, osim u našoj, u 41 zemlji svijeta (SAD; Turska, Njemačka, Švedska…). Među karakterističnim imenima uz prezime Brkan danas se spominje i moje, ali su izostavljena naša stara obiteljska graničarska imena koja su se ponavljala: ženska Kata, Mata, Jana i muška Jožec, Štefec i Ivec.

Ispripovijedila sam kako sam zapravo, posve uzgred, počela istraživati, zapravo više skupljati zanimljivosti, koje sam poslije ugradila u svoj roman Ledina, 2014. str. 238. 20. / Brkani od Beškera / Fragmenti za osobni arhiv:

(…) neki Bešker imao poveće brkove. Poštovani kolega i prijatelj Inoslav Bešker iskopao je to negdje u bosanskim crkvenim knjigama i donio mi kopiju iz neke župe, zato sam ga zvala Predak, a on mene Potomak. Kopajući, našla sam da je riječ o tekstu O. Miroslava Džaje Sa kupreške visoravni, Monografijaja rodnog kraja, uz dodatak naselja i migracije na Kupresu, Naklada župe Otinovci – Kupres (župnik Petar Grujić) 1970., str. 459. i 460.

Imala sam samo kopiju komada papira, bez izvora. Poslije sam sve to našla na fejsu: http://www.facebook.com/group.php?gid=61564012016. Grupa Brkanovih, navodeći izvor, preuzima tekst s Beškerove kopije.

Zanimanje za obiteljsko stablo obično počne kada djeci ili unucima zatrebaju u školi obiteljski odnosi, tko je kome što, najčešće dijete, roditelji, eventualno bake i djedovi. Da se sama više zainteresiram za vlastite korijene povod mi je bila iznenadna očeva otac smrt baš kad sam očekivala svoga Ivana i kada su počeli iz prošlosti iskrsavati meni posve novi zanimljivi podaci (npr. da je tata bio Križnom putu, da je moj djed Brkan u Prvom svjetskom ratu izgubio nos i za prve Jugoslavije dobivao invalidninu) i likovi (Američka Baba Mara sa slike, moja šukunbaka, palikuća i sl.). Nastala je tada mojem brkanom, graničarom, kekavcom posveta  zbirka pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990., prema kritičarima ženske Balade Petrice Kerempuha, na naslovnici s obiteljskom fotografijom, koja me je nadahnula i za pjesmu slika. Glavne su mi teme vezane uz obiteljsku zadrugu Brkanovih i kajkavske izraze zdojti, zatrči se, baš kao što pjevam u pjesmi vetrenica u kojoj nabrajam nestale i gotovo nestale domorodačke obitelji

Dalje sam neobavezno pomalo istraživala za pjesme, pripovijetke, roman, sjećanja, jezik, zapisujući prepričane mi obiteljske i ostale legende te prikupljajući literaturu o obiteljskim zadrugama, Križu, Vojnoj krajini, Moslavini… Za sina Ivana Brezaka Brkan (ime – rođen ubrzo po smrti djeda Ivana Brkana, a kako otac i majka – oba jedinci – imaju različita prezima, on ima oba – začetnik novoga obiteljskog stabla?) – suprug Miljenko Brezak nacrtao je obiteljsko stablo. Moj dio stabla nacrtao je detaljnije uz podatke moje majke Jelice Brkan

Za roman Ledina, 2014., http://www.mvinfo.hr/knjiga/10219/ledina o obitelji unatrag 300-400 godina iz ženske perspektive, pokazalo se da imamo vrlo kratak rok i kako mi nije mogao pomoći ni Mladen Paver, a nismo imali vremena za iti k popu, Državni i druge arhive, oslonila sam se na ono što sam imala, zatim na križanje podataka iz literature (povijesno izuzetno jednostane!), usmenih predanja i na vlastitu imaginaciju. Tako su mi se negdje u zamišljenom stablu, a otprije i u pjesmi, pojavili neki Mato Brkana koji je u obiteljskom pamćenju ostao kao selski starešina i koji se spominjao v paperima staroga Mlakara, kej su hičeni nekam na Bok, te, zahvaljujući starom broju Moslavačkoga zbornika u popisu iz jedne od kaptolskih vizitacija 1701. godine prvi se put u popisu stanovnika Okešinca spominje neki Berkan.
Također u Ledini napisala sam kako je od podataka važnije da se priča priča:

Što sam više kopala, listala po stvarnim izvorima, to mi je više toga nedostajalo, kako to već biva, i to me je više opčinjavala mogućnost povezivanja. Da sam imala više vremena, zacijelo bih obilazila arhive i iskapala imena, godine rođenja i smrti, podatke, podatke… Zacijelo bih našla tih dvjesto, tristo ili četiristo godina unatrag, kronološke korijene. Ali možda sam upravo iz odnosa svog oca prema svemu tome – i prema sebi, osjećaj da ste nekome najvrednije – shvatila kako je to nebitno. (…)

Osjećaj da sam, baš kao u nekoj svojoj pjesmi, zrno, sekanec, u niski, džundžu, između Ivana oca i Ivana sina, osim spoznaje o zadatosti dao mi je i osjećaj slobode da mogu, zahvaljujući kontekstu, i sama odabrati, odlučiti, kak si prestrem tak bum si i legla, stvoriti cijelu jednu novu povijest. Priču. Da se mogu, a nije to lako, suočiti s bilo kojim likom, stvarati ih, pitati ih i postavljati pitanja kao da ih postavljaju oni, pitanja koja nikad nisu ni sebi postavljali, i od- govarati, odlučivati u njihovo ime, propitivati njihove odluke, proživljavati posljedice njihovih postupaka, pokušati dokučiti kakvi su bili stvarno i kakvi su možda bili. Ni prošlost ni povijest ionako se promijeniti ne mogu. Tek koliko dostaje za priču. (…)

Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama. (…) Da održavam ne ognjište nego priču. (…)

Pokušavam ne tek umiliti se njima ili čitatelju/čitateljici, nego održavati priču živom. Ne kao u tisuću i jednoj noći, šeherezadski, zavodnički, nego dajući mogućnost, riječ svojim pretkinjama da napokon i one nešto kažu. Žene katkad uz bok antičkim tragičnim heroinama. (…)

Zato i pišem.A kad pišem, pričam, pričam i pričam.Kao što su meni pripovijedali u djetinjstvu. Ali ne pripovijedam samo lijepe poučne priče i ne samo priče s lijepim, sretnim, bajkovitim završecima. I kad više životno ne ovisim o tome, pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prćija, dota, miraz. Ili prikupljam priče, kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode. I muškim i ženskim. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?

Licentia poetica – rodila sam si kćer, ali samo u romanu

Na početku romana Ledina nacrtali smo obiteljsko stablo, s naznakom da je literarizirano, iz fakcije idem u fikciju, jer sam na to stablo nacijepila fikcijske likove, npr. kćer Cat, Katarina Trnina i temelj stabla, ženu koja je, po svemu, morala postojati jer nas inače ne bi bilo, a nazvala sam je Matkom, Matijom iz zbjega pred Turcima iz njihova Serhata, iz Bosne, Hercegovine u kasniju krišku Vojnu krajinu. Tumačim kako sam za tom licentiom poeticom posegnula samo za potrebe književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima!

Nisam odoljela a da genealozima u zbirci Umrežena, 2017. posvetim dio u priči Stablo, gdje pričam mušku i žensku priču, pa se ženska svodi na živo drvo, hrast, budućnost, a muška na računalsko kopanje po povijesti i prošlost.

20170928 – 20171122 – 20171123 – 20171124 – 20171126

Božica Brkan o “Životu večnom”, rodnoj kekavici i drugim svojim knjigama u Kajkaviani

Gošća Božica Brkan i urednica emisije Ana Lacković Varga neposredno prije početka emisije Kajkavijana / Fotografija Miljenko Brezak

Urednica emisije Ana Lacković Varga svoju gošću Božicu Brkan u Kajkavijani 23. listopada najavila je kao novinarku i Zagrepčanku moslavačkih korijena koja govori i piše i na specifičnoj kejkavici i u svojoj novoj knjizi “Život večni”, dan prije predstavljenoj na promociji u Društvu hrvatskih književnika.

Dok traje glazbeni predah… / Fotografija Miljenko Brezak

Link na emisiju: http://radio.hrt.hr/radio-sljeme/ep/bozica-brkan/233694/

 

Zagrebački.hr: Novinarski dar nije naudio književnom

Prenosimo www. zagrebacki.hr / Kultura, 23. listopada 2017.:

Autor: Željko Valentić

U prepunoj dvorani Društva hrvatskih književnika u srijedu 22. studenoga održana je promocija dviju zbirki kratkih priča Božice Brkan, “Umrežena”, na standardnom štokavskom jeziku i “Život večni” na kajkavskom jeziku.

Kajkavska zbirka ima i posvetu i to “namesto cvetja”, nedavno preminulom kajkavologu i profesoru Joži Skoku. Obje knjige ovih je dana tiskao Acumen, uz grafičko oblikovanje Jenia Vukelića. Ulomke iz odabranih priča čitala je dramska umjetnica Biserka Ipša.

Voditeljica tribine Lada Žigo Španić istaknula je sinergiju Božice Brkan kao pripovjedačice sjajnih priča s njezinom višedecenijskom novinarskom i uredničkom karijerom u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je uređivala prilog Vrt. (Usput budi rečeno, potiskivanje i izbacivanje ovoga briljantnog priloga iz Večernjaka, posebice u vrijeme B. Brkan, jedna je od odista antologijskih gluposti i budalaština u hrvatskom novinarstvu proteklih godina – op. Že. V.).

Njezino je književno stvaralaštvo dakako i sinteza novinarskog i literarnog dara. Svojim su istančanim pripovijedanjem njezine priče uzbudljive i kada se naoko “ništa ne događa”. Za svoje je priče autorica dobila nagrade koje nose imena Slavka Kolara, Dubravka Horvatića i Mate Raosa. Istaknula je i kako je autorica niza zbirki priča i romana, kajkavske srednjoškolske čitanke ali i “Enciklopedije špeceraja” i brojnih kuharica. Našalila se i kako ova autorica na svoj osebujan način i u književnosti “sadi knjige, pušta korijene, širi svoju krošnju i stablo”, a i na književnoj “trpezi donosi kolače svake vrste”.

Književnik i kritičar Miroslav Mićanović, recenzent zbirke “Umrežena”, istaknuo je kako stil, ritmičnost i preglednost njezine knjige omogućavaju ugodnu “plovidbu i uživanje u knjizi”, čim je
ostvarila bartovski ideal teksta kao užitka. U svijetu umreženosti , ali i istovremene samoće, autorica piše i o svijetu koji nestaje, a čitanje , uz vjeru u jezik i priču, pruža prostor sigurnosti. U svijetu u kojem se čini da je sve dostupno ljudi su opet usamljeni.
Predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović istaknuo je kako bi on “Život večni” podnaslovio kao knjigu moslavačkih kratkih priča.

Stvaralaštvo ove autorice rodom iz Križa na osebujni je način i
moslavačka kajkaviana i rediviva, istaknuo je Vidmarović, naglasivši i njezinu aktivnost za očuvanje i dostojanstvo moslavačake kajkavštine – kejkavice. Naglasio je da Božica Brkan svojim pisanjem vraća nestali idiom u hrvatski književni Autorica svojim leksikom ali i rječnikom čuva jedan fini osebujni jezik od nestajanja. Vidmarović je podsjetio da treba čuvati dijalekte i narječja od nestajanja, jer čak i staroštokavsko narječje pomalo nestaje pred novoštokavskim književnim standardom. Istaknuo je i kako Božica Brkan zbirkom diže svojevrsni spomenik malom čovjeku pišući o životu moslavačkih seljaka.

Božica Brkan istaknula je da ove dvije zbirke mogu imati i dvije vrste čitatelja ne samo zbog jezika, no uvjerena je da su obje namijenjene svima. Naglasila je kako je usamljenost ista za kompjutorom kao i nekad kod onih koji nisu bili dobro uklopljeni u obiteljske zadruge. Dodala je da u njezinim pričama ima i smijeha i podsmijeha, ali i satire i galgenhumora.

Na kraju ove tribine koja je bila pravi književni i jezični blagdan voditeljica je, parafrazirajući naslov jedne od zbirki, zahvalila autorici: “Hvala ti Božice što si bacila mrižu na sve nas”.

Link:

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči- Umjesto kave 23. studenoga 2017.

Danas s veseljem predstavljam uvod, isti u obje moje jučer u DHK predstavljene knjige “Umrežena” i “Život večni”:

Autorica Božica Brkan u DHK neposredno prije predstavljanja svojih dviju knjiga “Umrežena” i “Život večni” / Fotografija Miljenko Brezak

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči

Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote. (Tahir Mujičić)

Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.

Umrežena je odabir štokavskih, a Život večni kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova.

Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu.

I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove.

Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi… To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem grafitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, flomasterom, a katkad šrajbmašinom ili laptopom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama.

Posuđujem i usporedbu pisanja, ovodobnoga pričanja priča, sa svilarenjem riječima. Izbornik, ocjenjivač i uvoditelj u 20 +1 najbolju priču za ljeto 2016. Broda kulture Stjepo Martinović i kao novinar i kao književnik, upoznat i s mukama po riječima i s problemom prve rečenice, uspoređuje ispredanje priče u vremenu kada ga nemaju ni oni koji pišu ni oni koji čitaju s upornošću uzgajivačica bube, dudova svilca na Kanarima – poznato mu je to iz turistički jednako propulzivnoga njegova dubrovačkog zaleđa – s predenjem svilene niti nasuprot jeftinoj sintetičkoj dalekoistočnoj konfekciji koju svi nose.

Mogu se samo složiti kako, osim ako posrijedi nije putopis, nema tu ni vremena ni prostora ni za kakve Putove svile. Malo komu je uopće stalo do toga pomnoga nebrendiranoga i neekonomičnoga predenja svilene pređe, samo do leta preobraženoga leptira iz bubine čahure a kamoli do skupocjene svile. Malo je komu do slikanja unikatnih studijâ bez visokih naklada i prijevoda, svjetskih turneja, agresivnih marketinških kampanja, prelijevanja u različite medije od filmskih i TV franšiza do e-knjiga i kompjutorskih igara i igračaka, plišanaca i legića.

O tome, ne sumnjam, uz mudre citate i korisne primjere teoretizirati bolje od mene mogu prestižni kritičari, teoretičari i povjesničari književnosti na glasu, medijski majstori i komparatisti svega i svačega, uopće trendovski fenomenolozi. Srdačno prepuštam. Neovisno i o tome držimo li se ili ne držimo strogo, kao u kakvu napetom miniromanu razvoja radnje, ne nužno prastarim redoslijedom uvoda/zapleta pa kulminacije/klimaksa i epiloga/raspleta, meni je i više nego dovoljno bilo otkriće, spoznaja (ne samo za potrebe Solarova kolegija!) kako svaka priča ima početak i kraj te da može započeti i skraja – kao da prisvaja novinarski pereks – te da se, i kad ga nema, može stvoriti sretan kraj. U tome vidim i najvažniju razliku između novinarstva kao istine, činjenice, fakcije, i lijepe književnosti kao čiste fikcije. Hemingway mi je tu dvojako imponirao, a njegova sam Starca i more čitala ponajprije kao – reportažu. Svog sam starca imala u novinskoj minijaturi Raport umirovljenika Jože: Uostalom, koja je ovo godina? (iz Vjesnika od 15. kolovoza 1978. Gordogan, časopis za književnost i sva kulturna pitanja, broj 2. – 3., god. 1., ožujak – lipanj 1979. prenio je kao sliku jer slika govori tisuću riječi, navodno više od riječi samih.)
Neplanirano eksperimentiranje (s posve drugim motivom da podržimo zavičajce) sa satirom i vlastitim cinizmom dovelo me je do toga da, kako bih nešto ispričala i bila čitana, to nužno uopće i ne mora imati sretan kraj, te da su, dapače, te podsmješljive priče s manje ograničenja još zanimljivije. Ako ne za čitanje a ono za pisanje nedvojbeno.

Veliko mi je otkriće da mogu biti i duhovita, tek nešto manje od toga da sam kratkopričašica, neovisno i o prijašnjim nagradama, objavama priča u zbornicima i antologijama. Bilo je sve to ipak prije od razmahanoga trenda i globalne popularnosti kratke priče, od natječaja, zbirki, zbornika, festivala do pričigina odnosno pričanja kojekakvih priča uživo kao u predtelevizijska vremena kada nisam znala ni pisati, nego samo ili pričati ili slušati.

U svojoj sam Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) prvi put nakanila protumačiti zašto sam priče počela pisati tek kasnije, poslije pričajućih pjesama, čak i poslije ili u vrijeme doduše fragmentarnih romana, a napose zašto štokavske priče poslije kajkavskih. Zar nisam baš (kratkim) pričama, kao što sam mislila da činim knjigama, mogla rješavati (vlastite) probleme? Pa sam i samoj sebi otkrivala napisane, a zaboravljene priče.

U uvodu u odjeljak Pripovesti: Očeš da ti povem? opisujem kako sam kao dijete zavidjela dobrim pričaocima priča, pa makar, poput moje strine Janče Brkanove, čitali Ivanu Brlić-Mažuranić ilustriranu bajkovitim Vladimirom Kirinom ili samo prepričavali nečije navodne dogodovštine. Opisujem kako sam odmalena voljela gledati slike, listati slikovnice, a kad sam kasno i ne bez poteškoća naučila čitati, čitala sam knjige, uvijek ispred svojih vršnjaka te kako vlastitu knjižnicu prikupljam od drugog razreda osnovne škole. Opisujem i kako sam kao dijete voljela sjediti uz odrasle i slušati njihova pričanja i prepričavanja da su govorili kako štampam kej Tanjug. I što sam priče, ne samo zato što sam bila šnajderičina kći, mogla krojiti i prekrajati do mile volje. Nisu bez razloga u novinarstvu moje omiljene vrste bile crtice i reportaže.

Napisala sam kako i u pjesmama zapravo pripovijedam i kako su i moji romani i Lift i Rez, a tome se može dodati i poslije objavljen Ledina, zapravo fragmentarni, niske priča iz različitih perspektiva. I u ovim dvjema zbirkama objavljene su neke studijske priče iz romanâ. Volim citirati i tobože citirati, pozivati se na izvor, na svjedoka. Tu mogu istraživati i oblikovati. To mi je tako zabavno. Kao da od onoga što imam i što izmaštam krojim, spajam, montiram i šijem pačvork ili lijepim kolaž. Priču. Avanturu. M. mi ionako kaže da bum sve upričala. Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom? Svejedno, jer priče ne mogu nauditi. Možda samo dati povoda za razmišljanje i povod da se mijenjamo. Nabolje.

U romanu Ledina (2015.), ondje gdje umjesto pogovora sebe uvodim kao lik u cjelini Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla, govorim kako Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama.

Kreiram svoj kozmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti! Jer još nisam spozaboravila poput nekih svojih pričateljica ni lijepo ni ružno i još pokušavam šeherezadski umiliti se čitatelju/čitateljici, kupiti vrijeme, održa(va)ti priču živom. Svjesna kako ne može svatko ni sa svojom pričom činiti što bi htio!

Zato i pišem. A kada pišem, pričam, pričam i pričam. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar je stvarnosnost čini boljom? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju, neovisno o žanru – a u novinarstvu su me naučili kako je sve što se dobro skrati dovoljno dugačko – ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?

20170423 – 20170501 – 20170504 – 20170509 – 20170511 – 20170512 – 20170515 – 20170518 – 20170520 – 20170521 – 20170523 – 20170525 – 20170530 – 20170602- 20170604    


Božica Brkan