Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kakav je svijet, čovjek katkad najradije ne bi ni provirio na vrata, a kamoli izišao van. Još i otišao u Sisak, gdje vas i promet izmuštra jer baš preuređuju most. Ali pozvao vas Siniša Matasović, onaj koji i sam napisa kako Sisak seuspješno pretvara da spava. Sve sam očekivala, ali da bi u subotu navečer na i inače dobro posjećenu Stihovnicu – žao mi k’o cucku što i ja nisam uknjižena u Stihovnicu što je baš predstavljaju po cijeloj Hrvatskoj – što je organiziraju u Matičinu ogranku došlo toliko ljudi i to ne samo Siščana, nego i Zagrepčana, Dugoselaca, Virovitičana i što ti ja znam…
Gospođa Katica Majcen i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A i, tvrde, oborismo rekord po trajanju. Krenuli smo zguza, s pitanjima i milom konstatacijom gospođe Katice Majcen, rođene Voloderke, kako joj je moja Ledina najbolja knjiga koju je pročitala i kako žali što joj je mama umrla a da je pročitala nije. Više se i ne sjećam zašto smo zabrazdili o pitanja o svemu i svačemu. Pa sam onda čitala ja, pa mi oni uzvratiše svojim pjesmama, pa sam opet čitala ja. Između toga pauza s pićem i cigaretom za pušače, a, osim ćevapima, završilo je – a čime drugim – Sinišinim haiku na Fejsu:
Božica Brkan
Otkačena u Sisku
Samo na vodi
Siniša, Siniša! Dok su nagađali što mi je bilo u bočici, pomišljajući čak i na rakiju, ja sam se vadila svojim tekućim naslovima poput Vermuta, Musolinija. I lajkala, šerala i svojoj ženskoj, šnajderskoj Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. iz Siska ponijela suvenirsku mušku stihovanu protutežu Sanje Domenuš, koja, tvrdi, pjesnikuje tek 11 mjeseci:
Sanja Domenuš čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Tko se ne sjeća čovjeka
Koji je radio na visokim
Pećima u željezari?
Njegovih umornih koraka
Hodanja satima na posao
I Isto toliko s posla
Sa štrucom kruha
Pod rukom da prehrani svoju obitelj
Tko ga se sjeća?
Došao je sa sela
Na zaprežnim kolima
Pun vjere u bolju budućnost
Fotografirali su ga za novine
Osvanuo je na naslovnici na kojoj se
Debeli političar s njim rukuje
Pazeći da ne zaprlja svoje novo odijelo
Jer Radničke ruke su prljave
Jer Radničke ruke su previše poštene
Tko ga se sjeća?
Stihovnica u Sisku 14. travnja 2018: Sanja Domenuš, Salih Kulović, Bernarda Kermend, Željko Maljevac, Milan Bradarić, Marijana Petrović Mikulić, Branko Tompić, Mira Jungić, Maja Gregl, Ivan Novak. Matea Andrić, Katica Majcen, Božica Brkan, Siniša Matasović… / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan uvodno je dotaknula i knjigu prijevoda na španjolski hrvatskih pjesnika radi koje je nedavno uz izbornicu i prevoditeljicu Željku Lovrenčić gostovala i u Kolumbiji / Fotografija Miljenko Brezak
Otkako predstavljam knjige i svoj rad na promocijama, književnim večerima, danima i noćima knjige, neovisno je li to u mojem Društvu hrvatskih književnika na zagrebačkom Trgu bana Jelačića ili u knjižnici u Ogrizovićevoj na Cvjetnom, u staračkom ili seoskome domu kulture, u školi i negdje drugdje, možda na otvorenome uz piljenički mlin gdje se morate nadvikivati s vodom i meljavom; u Hrvatskoj, Australiji ili u Kolumbiji; sluša li nas pet ili petsto ljudi, ravnodušni ili vrlo zainteresirani slušači; jesu li organizatori predani zaljubljenici, matičari ili netko tek da odradi, odlučila sam da svaki put bude – drugačije.
Božica Brkan i Anđelko Ramušćak uz knjigu utisaka Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednom tekstove čita dramska umjetnica Biserka Ipša, drugi put izvorni govornik Želimir Novak, treći put talentirana požeška gimnazijalka Maja Grgić ili kriški dječaci i djevojčice govore napamet. Također jednom govorimo o posljednjem tekstu, a drugi put panoramski, jednom sveučilišni profesor, drugi put ambiciozni amater ili zaljubljenik; jednom samo čitamo pjesme, drugi put prozu, a onda opet koješta ili čak po narudžbi upućenih čitatelja… Katkad smo Đuro Vidmarović i ja te Miljenko Brezak u Misiji Moslavina.
Ukratko, pripravnom na sve želim da i meni bude izazov! S povodom, dakako.
Božica Brkan uz druge čita i “Tu moju kej pesmu” / Fotografija Miljenko Brezak
Sinoć smo predstavljali moje zbirke kratkih priča Umrežena i Život večni u Hrvatskom glazbenom zavodu – najaviše me u tjednom programu! – a domaćini su mi bili članovi Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije predvođeni Anđelkom Ramušćakom. Sastaju se svakoga prvog utorka u mjesecu u podrumu stare hrvatske kulturne institucije. Gosti im nisu samo glazbenici, jer, tvrde, poštovatelji su kulture uopće, a od kolega književnika gostovali su im neki čak i dvaput, Nedjeljko Fabrio primjerice. Iako su napunili dvoranu, žale se kako ih je nekad bilo na stotine, jer svoje su učinile godine a i konkurentske udruge
Dvojba nije mala: što da čitate ljudima koje ne poznajete? Bila sam pripravna na sve, ostavila si natrposječno rezervi i od pripovjedaka i od pjesama. I kako da ne budete zadovoljni, ako vam kažu da neka čitam dok me drži glas!? To nikako ne možete samo odraditi! Zato hvala na i meni lijepome večernjem doživljaju.
Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak
Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!
Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak
A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.
Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko BrezakMarija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak
, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova SergejaEjzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.
Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak
Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.
Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.
Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncuMaje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.
Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Željka Lovrenčić iz Kolumbije su se vratile ponosne i vrlo zadovoljne novom panoramom dvanaestoro hrvatskih pjesnika na španjolskom i njezinim odjekom / Fotografija Miljenko Brezak
Kolumbija mi i nije bila na popisu priželjkivanih odredišta sve dok mi književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić nije spomenula kako bi u Bogoti trebala biti objavljena pjesnička panorama nas dvanaestoro hrvatskih pjesnika. I s manje motiva prije nekoliko godina otputile smo se u pjesničkoj trojci u posjet Sydneyu, vrlo nadahnjujućem pjesničkom i uopće mojem putovanju života. Tko se ne bi odazvao pozivu talentirane kolegice, organizatorice, a k tome u cijelome hispanskom svijetu ugledne prevoditeljice i na španjolski i sa španjolskoga, a specijalizirane upravo za Latinsku Ameriku?
Pozivnica za jedno od predstavljanja
K tome – uz to što smo u najnovijem mandatu obje članice Upravnoga odbora DHK – motiv je nedvojben, jer je uz pjesme stvarno dobroga umjetničkog društva – Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka – odabrala i sedam mojih pjesama.
Važnost prijevoda s maloga na velike jezike
Španjolski na žalost ne znam, ali morala ih je stvarno dobro prevesti, jer sam, neovisno o mnogim mjestima gdje sam čitala ili su čitali moju poeziju, prvi put osjetila takav odjek u slušatelja i čitatelja da sam se umalo rasplakala. Željka se šalila kako sam ih opila svojim Vermutom, jednom pjesmom posve nula tri. A uz prijevod čitati vlastite stihove na malenom jeziku, hrvatskome standardu i zavičajnome kajkavskom, naroda koji je deset puta malobrojniji od Kolumbijaca, a i dva-tri puta malobrojniji od same metropole, stvarno je dojmljivo.
Uz španjolski, hrvatska poezija i na hrvatskom, čak i kajkavskom: s predstavljanja
Iskusna kolegica i svjetska putnica i putnica osobito po Srednjoj i Južnoj Americi pripremila me, ali putovanje ocjenjujem iznad svih svojih očekivanja. Unatoč tome što u Kolumbiji nismo susrele niti jednoga Hrvata i što smo stjecajem prilika – jer veleposlanik je u Brasiliji, udaljen šest sati leta – a Kolumbijci uglavnom ništa ili vrlo malo znaju o Hrvatskoj, bile i svojevrsni ambasadori svoje domovine.
U posjetu Sveučilištu Los Andes Božica Brkan, Eduardo Bechara Navratilova, Enrique Winter i Željka Lovrenčić
O gostoljubivoj lijepoj zemlji i hrani dakako da ću pisati, odvojeno, ali ne mogu zaobići kako je to zemlja u kojoj se čita, u kojoj slušatelji slušaju književnike, pitaju ih začudna pitanja, u kojoj su me osobito oduševile knjižare i antikvarijati kafići, baš kakav godinama priželjkujem otvoriti u nekom drugom životu. Za put u Kolumbiju, zemlju do koje, ako ne zabrazdite, doletite u pola dana, a ondje će biti šest sati manje nego u nas, pripremala sam se ne čitanjem zemljopisnih i praktičnih bedekera o koki, zlatu, dragom kamenju i nakitu…, nego Gabriela Garcie Márqueza.
Na tragu nobelovca Gabriela Garcie Márqueza
Nisam stekla dojam na tome putovanju od 3. do 11. ožujka 2018. kako su društveno raslojeni Kolumbijci promišljeni turistički – zanimljivo, azijske kuhinje sam uočila, ali ne i azijske turiste – jer, recimo, baš i nisu osmislili trase putevima svoga slavnog nobelovca – drugi im je pjedsjednik Juan Manuel Santos koji je postigao mir s gerilom nakon više od šest deteljeća borbi – ali su ga stavili na novčanicu od 50.000 kolumbijskih pesosa, ne možete ne pofotkati se pred kafićem što podsjeća na slavan roman 100 godina samoće ili pred centrom s Márquezovim imenom što ga je financirao Meksiko, druga književnikova domovina, u internatu u Zipaqiuri u kojem je živio neko vrijeme ili pred neboderom kolumbijskoga Vjesnika El Tiempa, za koji je novinario.
Autorica i prevoditeljica izbora panorame modernoga hrvatskog pjesništva Željka Lovrenčić i kolumbijski izdavač Eduardo Bechara Navratilova s knjigom / Fotografija Božica Brkan
Za El Tiempo piše i naš kolumbijski izdavač šarmantan, obrazovan i talentirani pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, koji se s hrvatskom poezijom i Željkom Lovrenčić upoznao 2013. u Santiagu de Chileu, kada je onamo također dovela pjesnike Domagoja Biletića i Mladena Machieda da bi predstavili pjesme koje je objavila Iberoamerička Zaklada koju vodi čileanski pjesnik Theodoro Elsacca.
Još jedno čitanje i – razumijevanje pjesnikinje i publike
Bechara Navratilova kao voditelj humanitarnoga projekta U potrazi za pjesnicima našao se ondje krstareći zemljama Latinske Amerike, a susret je 2018. urodio knjigom Encuentros / Poesía croata conteporánea, Selección y traducción Željka Lovrenčić. Knjigu je objavila nakladnička kuća Editorial Escarabajo Eduarda Bechare Navratilove, koji je kao urednik napisao i predgovor Lanzarse al mar de la poesía croata / Baciti se u more hrvatske poezije.
Uz drugo, u njemu ističe izuzetno zadovoljstvo što je u njegovoj zemlji objavljena mala poetska antologija suvremenih hrvatskih pjesnika. Hvala, naše je zadovoljstvo još veće što su nam stihovi objavljeni na svjetskome jeziku koji je, prema govoricima, valjda odmah do engleskoga. Po mojemu, unatoč krizi u ekonomiji i kulturi i ovdje i ondje, itekako je imalo, uvjerena sam i dugoročnoga, smisla malo pjesničko-prevoditeljsko ulaganje Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i nas samih pjesnika, autora i izdavača.
Dio usredotočene i radoznale publike s jednoga od predstavljanja / Fotografija Božica Brkan
Drugi je uvod u knjigu napisala izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, a zanimljivo je kako je knjiga ilustrirana fotografijama pjesničkih rodnih mjesta i svojevrsna razglednica Hrvatske. Kako da vas ne gane kada u dalekoj zemlji na stranome jeziku uočite dijakritičke znake u vlastitu imenu i rodnoga sela, mojega majušnoga Okešinca naime?
Reakcije publike – odlične
Željka je osluškivala reakcije publike na pojedine pjesnike i pjesme. Za nove projekte? Zacijelo, jer se već u travnju, ponovno s književnim razlozima, sprema na Kubu, a dotad mora prionuti prijevodu knjige Ja i moj brat čileanskoga književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha te hrvatskoj čitateljskoj javnosti predstaviti upravo otisnut roman Bunilo poznate kolumbijske književnice Laure Restrepo.
S prvoga predstavljanja u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Baš kako je već objavljeno, poetska zbirka Encuentros / Poesía croata conteporánea izazvala je prilično zanimanje, a predstavljena je na tri mjesta. Dana 8. ožujka Eduardo Bechara, Željka Lovrenčić i Božica Brkan gostovali su u poznatoj knjižari Luvina u središtu Bogote, vlasnika Carlosa Torresa. Vrlo zainteresirana publika slušala je pjesme Božice Brkan na hrvatskome i španjolskome i postavljala pitanja o hrvatskoj poeziji, kulturi te ona općenita o našoj zemlji.
Zadovoljni poslije uspjelog predstavljanja domaćini i gošće: Eduardo Bechara Navratilova, Božica Brkan, Margarita Lozada Vargas, Federico Diaz-Granados i Željka Lovrenčić
Istoga je dana navečer na kultnome mjestu bogotanske kulture, u dvorani srednje škole Colegio Nacional koju su pohađali mnogi kolumbijski književnici i predsjednici Republike, održano drugo predstavljanje koje je vodila pjesnikinja i sveučilišna profesorica Margarita Lozada Vargas. Predstavljeno je svih dvanaestero pjesnika te pročitana po jedna pjesma svakoga od njih, uz popratne fotografije autora.
Željka Lovrenčić – povezuje hrvatsku i hispanske književnosti
Posebno se predstavila Božica Brkan čija je poezija čitana na španjolskome i hrvatskom jeziku. Željka Lovrenčić odgovarala je na pitanja voditeljice vezana uz suvremenu hrvatsku književnost i poeziju. Eduardo Bechara je govorio o svojim utiscima o objavljenoj knjizi i odabranim autorima. Među publikom isticali su se kolumbijski pjesnik i profesor Federico Díaz Granados te čileanski pjesnik i sveučilišni profesor Enrique Winter koji trenutačno radi na poznatome kolumbijskom privatnom sveučilištu Los Andes.
I u Balzacu brojnoj je publici predstavljeno svih dvanaest pjesnika iz knjige
Treće predstavljanje održano je u petak 9. ožujka 2018. pred mnogobrojnom publikom u vrlo posjećenoj knjižari i antikvarijatu Balzac čiji je vlasnik José Barros. O knjizi su govorili Eduardo Bechara i Željka Lovrenčić. Pjesme su na španjolskom čitali Margarita Lozada Vargas i Eduardo Bechara Navratilova, a na hrvatskom Božica Brkan. Eduardo Bechara Navratilova predstavio je također i svoju antologiju 90 patagonijskih pjesnika iz svojega dugogodišnjeg projekta.
Uz drugo, Željka Lovrenčić i ja posjetile smo Sveučilište Los Andes i srednju školu Colegio Nacional te dogovorile daljnju suradnju s kolumbijskim književnicima i mogućnost nastupa na najvećem pjesničkom festivalu u Bogoti, kojemu je glavni organizator pjesnik Federico Díaz Granados.
Već tjednima izgleda kako nam je Istanbulska konvencija nacionalna tema bez premca. Upišete li u tražilicu istanbulska, Google će vam prvom navesti – Istanbulska nevjesta. Čak i danas, kad se Vlada odvažila poslati dokument Saboru na ratifikaciju. Nakon tolikih godina!
Iako gledam sapunicu, neprestano u njoj pronalazeći štogod i od nasilja protiv kojega joj se zalaže imenjakinja konvencija, ne mogu nam se načuditi. Ni uz dodatno tumačenje.
Dragutin Pasarić i Božica Brkan – godine suradnje / Fotografija Miljenko Brezak
Ovo je sigurno moj posljednji cjeloviti zapis s ljubavlju, ali koji ne zaobilazi činjenice, kritiku, pa i preporuku za osmišljavanje novih sadržaja. Pisan je emotivno za turističku priču o našemu kraju, neka moja Ljubav na putu (da se poslužim naslovom knjige našeg Matka Peića) ili Zanos uz staze moslavačke…
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
mi je to sredinom siječnja 2018. u mejlu Dragutin Pasarić, autor uz pdf svoje najnovije knjige Iz kutinske davnine i blizine, za koju smo ga, priznajem, ustrajno nagovarali upravo mi od kojih očekuje da nešto i večeras kažemo, procjenjujući kako je, unatoč tome što je kao urednik i izdavač potpisao brojne knjige, šteta što je zapostavio vlastito autorstvo, što ga nije razvijao koliko bi mogao, a Đuro Vidmarović podsjetio je s osobitim žalom i na neostvaren moslavački leksikon – a koji smo također u njoj zabilježeni različitim povodima. Sama, primjerice, na str. 31. za 2011.u tekstu Kutini s polica robne kuće, prisjeća se 1990. i neobičnog i vrlo uspjelog predstavljanja moje prve (!?) knjige gastro-kolumni, tada iz Vjesnika, Enciklopedija špeceraja. Zahvaljujući upravo Pasariću, bila sam tada i prvi put u Kutini.
Dražen Kovačević / Fotografija Miljenko Brezak
Skroman, kakav jest, po mojemu je u knjizi propustio osim uredničke dodati i širu vlastitu biografiju, a ne bi bilo pretenciozno ni kazalo imena, neovisno o tome što se misli kako se većina likova međusobno i osobno poznaje ili se poznavala. Upravo ih je Pasarić, pišući o njima, učinio i vidljivima i prepoznatljivima.
Uz druge, priredbu su pjesmom uresile i Rusalke / Fotografija Miljenko Brezak
U ovoj knjizi ima za svakoga ponešto, pa bi ne samo bila prohodnija, nego dodatak za pronalaženje brojnih osoba i događaja o kojima je Dragutin Pasarić, kao u nekom dnevniku – kronologiji, ne samo svome nego cijeloga kraja, izvještavao unatrag gotovo pola vijeka novinarski, kao lokalni dopisnik i kroničar, svojevrsni lokalni zapisničar, dokazujući da nema malih tema:škrlet i vinske ceste, Voloderna jesen, konjički maraton, biciklističke staze, pčelari, Dan močvara, Lonjsko polje, od Ramsara do Repušnice, Grozdovi i stihovi..
Mladen Mitar odabrao je za knjigu ilustracije Ivana Milata iz zbirke Muzeja Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak
Već nabrajanjem medija Tanjug i Hina, Radio Zagreb i Hrvatski radio, televizija Zagreb i Hrvatska televizija, Vjesnik, Večernji list (i Vrt!) te lokalni otkrivaju tektonske društvene promjene, koje uvodno Matea Jalžečić opisuje kao zavičajnupovijestulokalnimtemama. I tu se pokazuje kako povijest odavno nije pouzdana učiteljica života, barem ne jednoznačna. Obogaćuje time i hrvatski jezik u jednome od njegovih, funkcionalnih stilova – novinarskim.
Rado bih čitala i citateonoga što profesionalno počinje s običnom viješću ili proširenom viješću sa 5W tko, što, kada, kako, zašto… prerastajući samoga sebe, nešto što je pisano na deadline, na rok, i postajući mnogo više od uzgrednih ugodnih ili neugodnih sjećanja, dokument vremena, mnogo više građe.
O zavičajnosti i književnoj strani Pasarićevih kolumni govorila je Katarina Brkić / Fotografija Miljenko Brezak
Važno da se ne zaborave ni ljudi i događaji kad ih se više neće moći sjećati suvremenici. Pretpostavljam da će tako biti i s uzrečicama koje su zahvaljujući Pasariću ušle u svakidašnji govor: npr. voloderska – dok je nas, bit će i volova; nazdravičarska – nek se pije graševina, nek popeva Moslavina, trsno gorje i Lonjsko polje i sl.
Vrlo je važno istaknuti da često Drago Pasarić i sam postaje čovjek-događaj, kao kreator i organizator daje ton, određuje važnost. Spiritus movens (nomen omen est!) – on i izdavačka kuća, u tome usporediv jedino nekad sa Željkom Bajzom za dio Zagorja.
Đuro Vidmarović podsjetio je na mnogo urađenoga, ali od Pasarića poželio i moslavački leksikon / Fotografija Miljenko Brezak
Snalazi se u tome i kao obrazovanjem povjesničar i informirani novinar, ne propuštajući uz ekskluzivan i provjeren podatak ni nadahnute štiklece i cake spajajući rubno u formi danas bloga odnosno nekadašnje kolumne novinarstvo, znanost makar popularnu te književnost.
Koristim priliku da podsjetim na klasičnu definiciju novinske/novinarske kolumne, nazvane prema lat. riječi columna=stup, stupac, stubac, novinarski stubac. U novinarstvu je to tekst pisan često subjektivnim, osobnim stilom, katkad i u ich-formi odnosno prvom licu jednine, obogaćen prepoznatljivim stilom, npr. ironijom i satirom. Pisac kolumne je kolumnist, ne samo novinar, često gost – književnik, stručnjak određenog područja, uglednik. Mnogi poznati književnici karijeru su počeli kao kolumnisti.
Kolumna je obično vrlo popularan i rado čitan tekst. Za razliku od komentara koji je jednokratan, kolumnu karakterizira periodičnost u objavljivanju. Obično je u novinama na stalnom mjestu, prepoznatljiva dizajna te s fotografijom ili karikaturom autora.
Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak
Ne slažem se s tvrdnjom Kolumnist ne može objektivno pružiti osvrt u svojoj kolumni i ona je uvijek subjektivno obojena. Upravo je to vrijednost Pasarićeve knjige. Iako se uvriježeno misli da je kolumna novija vrsta, prvi novinski kolumnist bio je John Hill, koji je 11. ožujka 1751. s dnevnom kolumnom u oglašivačkim novinama London Adviser i književnom glasniku počeo pisati kolumne pod pseudonimom Inspektor (usporedivo s našim Spectatorom Ive Mihovilovića ili Argusom Borisa Jankovića i sl.).
Sličan kolumni je i blog, koji je novije generacije i razvio se na internetu. Uostalom, i ove su Pasarićeve kolumne objavljene od 2010. – 2017. na portalu Turističke zajednice Grada Kutine. Nadam se da neće ostati na izboru kolumni odnosno blogova unatrag osam godina.
Dragutin Pasarić potpisuje knjigu koju je objavila njegova izdavačka kuća nazvana također Spiritus movens / Fotografija Miljenko Brezak
Svojim mi je radom, ako smijem dodati na kraju, Dragutin Pasarić moj moslavački zavičaj proširio vidicima novina, mnogo novih tema, paralela, osoba i događaja i zahvaljujući tome upravo sam mogla bolje pisati i u svojim kolumnama od Enciklopedije špeceraja do knjiga Oblizeki – Moslavina za stolom, Ledina i druge, ali i u novinama Vjesnik, Večernji, Vrt, osobito upravo u reportažama, kolumnama i danas blogovima.
Božica Brkan, HRT 1. ožujka 2018. / Fotografija Miljenko brezak
Otvaram jučer laptop ranije nego obično i prepadne me radosno Lasciatemi cantare. Hoću sniziti ton, a on se još aktivira, još nisam ukucala ni lozinku: Pjeva li ga pjeva. Iz svega glasa. Baš radosno. Brzo gasim, fizički. Izvlačim utičnicu. Kao za vraga radi i bez struje, baterija puna kad ne treba. Susjedi će poludjeti na toga – ne možemo se na brzinu ni sjetiti – AdrianaCelentana, Tota Cutugna koga li. Kako je počeo tako i staje, a ja dva dana istražujem što je posrijedi. I ne znam. Od nezatvorenog nečega do reklame. Samo pjevušim Lasciatemi cantare. Iako ne znam talijanski (osim naručiti kavu kakvu vam srce želi).
I za svaki slučaj, ako ste raspoloženi da mi se pridružite, prenosim tekst sa svemoćnog svemrežja.
L’Italiano by Toto Cutugno
Lasciatemi cantare Con la chitarra in mano Lasciatemi cantare Sono un italiano
Buongiorno Italia, gli spaghetti al dente
E un partigiano come presidente
Con l’autoradio sempre nella mano destra
E un canarino sopra la finestra
Buongiorno Italia con i tuoi artisti
Con troppa america sui manifesti
Con le canzoni, con amore, con il cuore
Con pi’ne sempre meno suore
Buongiorno Italia, buongiorno Maria
Con gli occhi pieni di malinconia
Buongiorno Dio
Lo sai che ci sono anch’io
Lasciatemi cantare con la chitarra in mano
Lasciatemi cantare una canzone piano piano
Lasciatemi cantare perche sono fiero
Sono un Italiano, un Italiano vero
Buongiorno Italia che non si spaventa
Con la crema da barba alla menta
Con un vestito gessato sul blu
E la moviola la domenica in TV
Buongiorno Italia col caffistretto
Le calze nuove nel primo cassetto
Con la bandiera in tintoria
E una Seicento gi’carrozzeria
Buongiorno Italia, buongiorno Maria
Con gli occhi dolci di malinconia
Buongiorno Dio
Lo sai che ci sono anch’io
Lasciatemi cantare con la chitarra in mano
Lasciatemi cantare una canzone piano piano
Lasciatemi cantare perche sono fiero
Sono un Italiano, un Italiano vero
Pa ra ra ra ra ra ra
Pa ra ra ra ra ra ra
Pa ra pa ra ra pa ra pa
Pa ra pa, pa ra pa
Lasciatemi cantare con la chitarra in mano
Lasciatemi cantare una canzone piano piano
Lasciatemi cantare perchè sono fiero
Sono un Italiano, un Italiano vero
Sinoć smo (priznajem na ustrajni prijateljski nagovor drmske umjetnice Biserke Ipše da moramo čuti taj krasan tekst Nine Mitrović!) otišli pogledati 60. izvedbu predstave Kako život? u režiji Ivana Lea LemaKazališta Moruzgva.
Vinko Kraljević kao Branko i Biserka Ipša kao Mila / Fotografija Miljenko Brezak
Skidam kapu za kulturno-poduzetnički poduhvat u svakom smislu, a ponajprije za odličnu ujednačenu glumu upravo Biserke Ipše, Siniše Popovića, Vinka Kraljevića i Ecije Ojdanić.
Biserka Ipša kao Mila u predstavi Kako život? / Fotografija Miljenko Brezak
Ne sjećam se kad sam iz kazališta, pogotovo nakon nepretenciozne, unatoč kompetentnim dobrim kritikama – vrijedi se potruditi! – tako malo razvikane predstave, izašla baš što se kaže s katarzom. A ima čovjek o čemu i razmišljati, bio stariji ili mlađi.
Siniša Popović kao Kekez Biserka Ipša kao Mila, Vinko Kraljević kao Branko i Ecija Ojdanić kao jedina mlađa osoba, domska bedinerica- završni pozdrav publici / Fotografija Miljenko Brezak
A u predstavu sam ušla s dugogodišnjim bogatim iskustvom sa staračkim domovima, upravo i sa smijehom i s plačem kao na bini, da sam pomislila kako bi reagirala na tu igru primjerice sestra Suzana, nekad iz Doma Bene vita ili gospođa Štefica Krčmar iz doma Gornjega Desinca? Teatarska publika smijala se i pljeskala, a možda i zasuzila na pravim mjestima. Hvala na doživljaju! Preporučujem.
Poslije predstave u Vidri s Biserkom Ipšom Božica Brkan i Milka Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko BrezakIspod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift,politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listu – Vukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.
Dio publike / Fotografija Miljenko BrezakKriž u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko BrezakPrijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Moslavački kamen u Petrovu Selu u Mađarskoj
Opisala sam kako su nas i prije i poslije književne večeri domaćini iz Hrvatske samoupravepredsjednicaAnaŠkrapićTimar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat odveli do spomen-kamena. Moslavačkoga, rekoše. Prošloga su ga proljeća, ispričaše nam, postavili posred sela dovezavši ga doslovce iz moje zavičajne Moslavačke gore, iz kamenoloma pokraj Kutine. Pomislih: Ma tko bi si dao toliko truda? Oslonivši se na informaciju TimeeHorvat u Hrvatskomglasniku, napisah kako su projekt postavljanja kamena potpomagali Veleposlanstvo RH u Ugarskoj, Josip Mazurek, vlasnik IGM Moslavinakamen d.o.o. i klesar Imre Mészáros. A na kamen su uklesali:
“1546. lita prvi put spominju se Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.”
Uz pet tona težak Moslavački kamen na imanju Kezeleovih: Dobrila Kezele, Božica Brkan, Bojana i Jenio Vukelić / Fotografija Miljenko Brezak
A onda smo se nedavno šmucali po Moslavini i na imanju Kezeleovih ponovno naišli na – Moslavački kamen. Uz njega marna ekipa Drage Kezelea za svoje i velike i malene goste poučno napisa:
“Moslavački kamen Izložena stijena dolazi s Moslavačke goreiz kamenoloma Donji Miklouš pokraj Čazme i granitnog je sastava. Granit je tip kiselih intruzivnih magnetskih stijena. Odlikuje ga masivost, čvrstoća i tvrdoća, zbog čega je raširena njegova uporaba kao građevinskog (tehničkog) i arhitektonskog (ukrasnog) kamena. Ova stijena postavljena je u svrhu turističke promocije regije Moslavine. Dopremljena je u proljeće 2011. i teži oko 5.000 kg.
Žive u slozi, ne kao mačka i pas, s pogledom na Moslavinu s brijega obitelji Kezele u Šumećanima / Fotografija Miljenko brezak
Moslavačka gora Moslavačka gora spada u stara ulegnuta gromadna gorja paleozojskog nastanka bogata rudama. Najviši vrh Moslavačke gore je Humka 489 m n. v. Zbog krajobrazne i biološke raznolikosti 2007. godine Moslavačka gora je proglašena prvim regionalnim parkom u Hrvatskoj. Po značajkama biološke raznolikosti temeljna vrijednost Moslavačke gore su guste šume bukve, hrasta kitnjaka, graba, kestena, crne johe i breze.
Geološki Moslavačka gora (uz Medvednicu, Psunj, Papuk i Krndiju) predstalvja najstarijegorje u Hrvatskoj, nastalo prije gotovo 500 milijuna godina. Građena je od eruptivnih i metamorfnih stijena. Spada u tzv. otočne gore jer nije fizički povezana s drugim uzvišenjima. U davnoj prošlosti bila je otok u Panonskom moru (susjedne gore bile su potopljene). Moslavina ima dugu tradiciju eksploatacije nafte (od 1854. godine) i može se svrstati među nastarije naftne regije svijeta.
Jenio Vukelić / Fotografija Miljenko Brezak
U rudniku betonitske gline u Gornjoj Jelenskoj nađeni su fosilni nalazi praslona i nosoroga stari oko 17 milijuna godina. Na obroncima Moslavačke gore nađeni su trgovi naselja Lasinjske i Vučedolske kulture koji potvrđuju naseljenost od vremena mlađeg kamenog doba. U starom Rimu ovdje se sade prvi vinogradi, a gora nosi ime Mons Claudius po rimskom caru Klaudiju. Iz srednjeg vijeka su sačuvani ostaci starih utvrda Garić grad, Košut grad i Jelen grad koji su služili za obranu od Turaka.”
