Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 34

Poezija to go ili Sonja Zubović go, go! – Umjesto kave 30. siječnja 2018.

Uvijek nadahnuta i duhovita književnica Sonja Zubović pozvala me je 25. siječnja 2018. na snimanje na internetski Radio 808, jer njezin projekt Poezija to go prelazi u još jedno agregatno stanje. Bila je to izuzetna suradnja, doživljaj i provod sa snimateljem Gordanom Antićem i njegovim psom Iggyjem, koji nam je asistirao.

Božica Brkan kod Sonje Zubović / Fotorafija Miljenko Brezak

Prestigla me je Sonja i odmah potom na fejsu objavila fotke s toga čitanja poezije. Uz smajlića, jer prozva me božanstvenom(!?), uzvratih kako se 1. siječnja 2018. napunilo punih 50 godina kako mi je objavljena prva pjesma i uopće prvi tekst. Poeziju s prekidima objavljujem te odavno pišem, a i govorim, ali mi nikad nije predstavljala takav užitak i takvu radost kao sada. Svakako zahvaljujući i rijetkim ljudima poput Tebe i projektima poput tvojega Poezija to go u svim oblicima. Zahvaljujem Ti na podršci i poticajima u ovome vremenu koje sve čini protiv poezije i poetskoga te vezama koje strasno, ustrajno i nesebično uspostavljaš od lijepe riječi do čitatelja i slušatelja kojima je stalo do nje. Tko onda ne bi pisao!? ‬

Što je uopće Poezija to go? Sonja Zubović opisuje:

Skup je dinamičkih aktivnosti osmišljenih u cilju poticanja čitanja poezije za mlade i sve one koji se osjećaju mladima. Uz osobnu ljubav i strast prema poeziji ima i još jedna značajna dimenzija koja me pokrenula u osmišljavanje projekta pa ste mogli primijetiti da volim isticati kako je upravo poezija laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta.

Sonja Zubović i Božica Brkan prije snimanja / Fotografija Miljenko Brezak

Projekt je prvotno u kolovozu 2015. zaživio na društvenim mrežama. Unatoč uvriježenim mišljenjima kako mladi ne vole poeziju, uvjerena u suprotno, samo valja otkloniti predrasude i približiti im je na primjeren način, Sonja je osmislila svoj projekt kojim je, uvjerena je, poezija dobila jednu sasvim novu razvojnu šansu u društvu. U određenim periodima profil Poezija to go na Facebooku pratilo je i do 23.000 ljudi, a to je u fizičkim okvirima usporedivo s gradom veličine Požege. Doduše, dodaje, sada društvene mreže potiču financiranje reklama pa je taj broj vidljivosti niži. No ni oko te činjenice se ne okreće svijet, jer se projekt ionako odvija na više dinamičkih načina.

Također od 2015. Sonja organizira i vodi povremena javna događanja Poezija to go – Druženja s pjesnicima, u okviru kojih su već do sada nastupili mnogi etablirani autori kao Enes Kišević, Darija Žilić, Davor Šalat, Ivana Šojat, Ivan Babić, Irena Matijašević, Lana Derkač, Ružica Cindori, Božica Brkan, Diana Burazer, Lada Žigo, Ljerka Car Matutinović, Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Miroslav Kirin, Robert Roklicer, Ivan Herceg, Aleksandra Orlić, Livija Reškovac i mnogi drugi

Često volim naglasiti kako Bog voli živu riječ, ističe Sonja Zubović, a potvrdilo mi se to i prilikom tih druženja s poezijom i pjesnicima, jer su izuzetno lijepo posjećena. Unatoč kiši, kino dvorana Mueller uvijek je dupkom puna. To mi daje veliki osjećaj zadovoljstva, jer osjećam da radim nešto lijepo i dobro. Ostaje osjećaj divnih trenutaka, ali i trajni dokument vremena, jer svi takvi događaji ostaju trajno zabilježeni na internetu u obliku video snimki. Ti događaji nastavljaju svoj digitalni život, jer ih sve možete vidjeti recimo na you tubu pa možda će jednom biti zanimljivi studentima ili samo ljubiteljima književnosti. Moram napomenuti kako je za taj program pjesničkih tribina Tekston umjetnička organizacija i podržana u određenom financijskom iznosu i od Ministarstva kulture, na čemu sam neizmjerno zahvalna.

Nakon što su zaživjele pjesničke tribine druženja s pjesnicima u okviru višegodišnje suradnje s kolegama s internetskog radija 808 polako se iznjedrila nova ideja o radio emisijama. Zajedno smo pokrenuli ciklus radio emisija Poezija to go druženje s pjesnicima, govori Sonja. Krenuo je 29. siječnja 2018. i emitirat će se svakog ponedjeljka u 21 sat. Prvi gost bio mi je pjesnik Ivan Babić, slijedi Diana Burazer, pa redom da sada ne nabrajam dalje. (Javim kada slijede moji stihovi, op. BB).

Gordan Antić, Radio 808/ Fotografija Miljenko Brezak

Svaki put u emisiji je gost jedan pjesnik ili pjesnikinja, emisija je osmišljena tako da najviše prostora daje poeziji. Ona ionako najviše govori o nama. A autorska interpretacija jedna jedna je izvanvremenska dimenzija djela, a nekako mi se čini da radio dokida sve druge razne treme koje idu uz sliku i publiku, ističe Sonja Zubović, ovdje urednica emisije Poezija to go druženje s pjesnicima na digitalnom Radiju 808, koja se može slušati i uživo, a također ostaje na internetu kao trajni zapis.

Na kraju, ako dosad niste znali, dodajem da je Sonja Zubović (1962.) rođena Zagrepčanka, profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti. Radi u kulturi s djecom i mladima. Piše za djecu i odrasle i ima izuzetno bogatu bibliografiju, kako poezije tako i proze. Članica je Društva hrvatskih književnika.

20180130 – 20180201

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=HFj2Op0NgGM

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://www.autori.hr/novost/pjesnicka-vecer-projekta-poezija-to-go/

http://kult-portal.com/poezija-to-go-druzenje-s-pjesnicima/

http://fama.com.hr/poezija-to-go/

http://www.maxportal.hr/vijesti/zagreb/poezija-to-go-sonja-zubovic-na-jutru-poezije/

Novska od šestog perona Glavnog kolodvora do gaming poduzetničkog inkubatora – Umjesto kave 29. siječnja 2018.

Poslije svečanosti prijema novih članova DHK u Novskoj gradonačelnik Marin Piletić, ravnateljica knjižnice Darija Jež, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i književnici Božica Brkan, Siniša Matasović stoje, a ispred njih sjede nove članica DHK Višnje Lovrić-Mencej, Kristina Semenjuk i Jasna Popović-Poje / Fotografija Miljenko Brezak

Da sam dospjela napisati tekst s prošlotjednoga predstavljanja stihovima triju pjesnikinja Višnje Lovrić-Mencej, Kristine Semenjuk i Jasne Popović-Poje u Novskoj u povodu njihova primanja u Društvo hrvatskih književnika, bila bi to priča o lijepoj svečanosti u Gradskoj knjižnici Ante Jagar, koja je, kako to voli reći njezina ravnateljica Darija Jež, dnevni boravak njihova grada, a koja je i mene prije nekoliko godina počastila promocijom moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom.

O kolegicama je izvijestilo nekoliko lokalnih medija, uglavnom internetske stranice, a ja sad čekam kad će se neki radoznaliji medij zainteresirati da mladi gradonačelnik Marin Piletić predstavi svoj grad kao što je nama, sa suradnicima i kolegama, kao zanimljivo mjesto kulturnih i drugih zbivanja. Ako je kultura plijenila na početku, na kraju tjedna u Novskoj je moj sin netokrat Ivan Brezak Brkan bio svojim poslom, IT-ovskim. Piše na svom Facebooku:

Gradonačelnik Marin Piletić o Novskoj – mjestu zanimljivih kulturnih i drugih zbivanja / Fotografija Miljenko Brezak

NOVI NANOBITI IZ NOVSKE?! Nemojte se iznenaditi ako će buduće nade hrvatskog razvoja igara dolaziti iz Novske, Siska i Moslavine. Upravo se, naime, u Novskoj u petak otvara inkubator koji će u – među ostalim – educirati klince u sisačko-moslavačkim osnovnim i srednjim školama. Game on!

Kako piše Netokracija, inkubator Pismo u Novskoj kani razvijati gaming studije – da o kompjutorskim igrama! – a voditelj projekta Mario Čelan opisuje kako su iz Europskoga fonda za regionalni razvitak dobili 25 milijuna kuna, od čega je pet milijuna bespovratno. Inkubator bez ljudi ništa ne vrijedi, zaključuje Netokracija. Što slijedi dalje, detaljnije čitajte ondje.

Zacijelo prepoznajete da se dobro plaćen posao zbog kojega se odlazi iz Hrvatske klinci žele raditi – doma. U Novskoj, Sisku, pa i mojoj Moslavini u koju smo mnoge generacije nas sa studija svakog vikenda išli doma s torbama prljava rublja za pranje i mišju na maminu hranu putničkim vlakom sa zagrebačkoga glavnokolodvorskog šestog perona. Još u pjesmi dijanovec iz ciklusa nemoj mi to govoriti pjevam sentimentalno: šesti peron za novsku na glavnom kolodvoru saki put/ (morti i des)…

Gradska knjižnica Ante Jagar: očigledan interes publike za kulturna događanja / Fotografija Miljenko brezak

Baš dok poslije svega što su već zatvorili, oni gore mijenjaju strukturu uz velike igre, kaneći zatvoriti i sisačku rafineriju, dvoje što će s kutinskom Petrokemijom – nije li INA nekad, kad je bila prva državna kompanija, dodjeljivala i važnu nacionalnu književnu nagradu!? – i dok to ne očekuju od njih, djeca nam ne odustaju. Ponosim se njima želeći im svaki uspjeh. Igricama, sve kao igrajući se, oni rade posao kojem crostarci nisu dorasli.

Sve manje čak i zemljopisna, i kulturna i gospodarska provincija uglavnom je u glavama, pa što bismo mi bili provincijalcima?

20180127

linkovi

http://www.netokracija.com/u-novskoj-se-otvara-iskljucivo-gaming-poduzetnicki-inkubator-145540

http://www.novska.in/kultura/svecani-skup-povodom-prijema-novljanskih-pjesnikinja-u-drustvo-hrvatskih-knjizevnika

http://www.radionovska.hr/kultura/4086-sve%C4%8Danost-povodom-ulaska-u-dhk-tri-novljanske-poetese.html

https://quirinusportal.com/2018/01/kratke-vijesti-24-01-2018/

Ocjenjivanja poezije – Umjesto kave 28. siječnja 2018.

Na Jutru poezije na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora i DHP, kod Žnidaršića, 27. siječnja 2018. uručena je skromna nagrada za najbolju pjesmu za prosinac, natječaju FRIKK-a, Organizacije u kulturi inspirativnoga Roberta Roklicera – Željku Buklijašu za pjesmu Sofija.

Najboljom je odabrao ocjenjivački sud Diana Burazer, Rober Roklicer i ja. Imala sam uz to prije obvezu nego čast, reći koju prigodnu. Nisam odabrala nabrajanje žirijeva, a ni svoga osobnog užeg izbora, iako je bilo stvarno dobrih pjesama, čak i za dvojbu: koga nagraditi?

Božica Brkan govori na Jutru poezije kod Žnidaršića / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogi misle, osobito oni kojima nije blisko razmišljanje o modernoj medijskoj vidljivosti – kako poeziju ne bi uopće trebalo ocjenjivati, pogotovo na natječajima. Po mojemu, (i) to je relativno, pogotovo za početnike koji nemaju još osjećaj ni, što bi rekli moji kekavci, jel kej k čemu to što pišu. Odnekud treba početi. Ne mora se uvijek ili neprestano ili uopće čak ni pobjeđivati, jer ocjenjivači, ma koliko stručni i objektivni, baš kao i u ocjenjivanju knjiga, kratke proze, dječjih uradaka ili čak slastica, kulena i drugoga (u čemu, hvala Ti Bože, također imam iskustva!) imaju i osobne kriterije, ukus, sklonost nekom stilu, poetici, a da se i ne govori o trendovima i paraliterarnim stvarima (sve do simpatije i antipatije autora!).

Dio pjesnika na Jutru poezije / Fotografija Miljenko Brezak

Po meni, mnogo je važnije da vas, vaš tekst naime, različiti ocjenjivački sudovi ne mogu zaobići i izostaviti iz užega izbora. Učiti se, jednako je važno, i od boljih i od lošijih, i od onih koji vam se osobno dopadaju i od onih koji vam se uopće ne dopadaju. Kriteriji mnogo govore i o zadanome, i o onima koji donose odluke, ali i radovima pristiglim na natječaj. Padaju mi napamet nagrade za knjige: jedne godine konkurencija žestoka, druge pak najbolje da se nagrada možda i ne dodijeli.

Po mojem iskustvu, uglavnom nenagrađeni i ne znaju, a rijetke i zanima, što je sve i kakvo pristiglo na natječaj, jedino osjećaju nepravdu ako nisu nagrađeni. Neki taje sastav sudaca, jer bi drugi možda pisali ciljano za takav žiri! Svašta, ali i to je – život. Poput nema boljega kulena od mojega i moja je pjesma najbolje/najljepša!

Želko Buklijaš čita nagrađenu pjesmu Sofija / Fotografija Miljenko Brezak

Natječaji su, po mojemu životnom iskustvu i spisateljskom načinu, osobito važni zbog rokova, jer vas, imate li tekstove neprestano u radu, natjeraju da prekinete sve dvojbe i donesete odluku: dovršeno.
Ocjenjujem li poeziju, meni je najteže odlučiti o izbacivanju iz konkurencije, iz kruga u krug, a kako meni pjesma i ne može biti dobra ako je nepismena, rado to istaknem, makar se tko i ne složio. Nepismenost kao stil, kažem na to, može prigrabiti Tanja Torbarina, ali ne može svaka nepismenost biti unaprijeđena u stil. Također ne mogu progutati imitatore, čak ni vlastite, imitirali li svjesno ili nesvjesno. Ne znaš što je gore!

Ako pišete i pišete, svakako čitajte i čitajte…

Zlatna plaketa u rukama laureata za prosinac: Željko Bukljijaš i Robert Roklocer/ Fotografija Miljenko Brezak

Željko Buklijaš: SOFIJA

Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime

20180128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

LED Fidget Spinner s bluetooth zvučnikom – Umjesto kave 15. siječnja 2018.

Možda se nećete sjetiti, jedva da sam se sjetila i sama, ali prije točno pola godine pisala sam o čudu zvanom Finger Spinner koji sam nazvala praznim punilom. Htijući reći nečim što troši novce. Klasično: nešto dođe u modu, pa svi to hoće imati i kupuju mame i tate, kupuju bake i djedovi, kupuju kume i kumovi, stričevi i strine, ujaci i ujne… A i sami klinci troše džeparac. Radije na to negoli na sendvič na školskom odmoru. Nisma ni pratila što je dalje bilo.

I sad stiže mi neki dan od Internet trgovine eGusar subject: zabava za prste za LED Spinner kojega možete koristiti dok slušate svoje omiljene pjesme. Ukratko, danju i noću, 4 živopisna LED svjetla u različitim kombinacijama. Što ti je tehnika, što su ti tržište i tržišna niša!?

20180114

linkovi

Finger Spinner ili prazno punilo – umjesto kave 15. lipnja 2017.

Jaslice, jasle – Umjesto kave 27. prosinca 2017.

Mogla sam napisati i Badnjak, Božić, Štefanje, jer me baš tih dana prigodno počela mučiti mala sitna pomisao. Odvelo me na nju otkriće jednoga fejsbukovca kako je Božić deminutiv. A deminutiva i deminutivčića od Bog – Božić do jasle – jaslice prepuno oko nas. A jaslica svakojakih. Više nisu in naše nekadašnje socijalističke skromne reljefne čestitke-jaslice na rasklapanje, čak nisu dovoljne ni improvizirane s mahovinom i baterijom te pastirima i ovčicama za pod bor pun vate, nego žive, kakve je navodno prvi osmislislio Franjo Asiški prije davnih stoljeća. A meni se samo svako malo vraća misao: uz tolike kojekakve raskošne jaslice koliko ljudi još uopće zna što su to obične – jasle? Čak i da ne otvaram temu o vjeri i smislu vjerovanja i života, kamo bi na te štalske i stajske jasle stavili sva naša blješteća i šljašteća svjetla i šljokice?

20171225 – 20171226 – 20171227

Književna večer u Okešincu – Umjesto kave 18. prosinca 2017.

Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak — Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak

O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.

S predstavljanja slijeva nadesno: slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak — S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006. Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.

Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotgorafija Miljenko Brezak — Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.

Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotgorafija Miljenko Brezak — Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko Brezak

S vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak

Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec, Žabari jel žabe na kolec i Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.

Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko Brezak

Suradnik sam od...: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak — Suradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?

Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica Brkan

Oblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko Brezak

Smiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak

Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca Josipa Badalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.

Za uspomenu s književnicom B. brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak — Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavčani barem za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak — Moji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!

Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?

Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.

Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko Brezak

Pogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…

Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak

Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.

20171216 – 20171217 – 20171218

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/etnoelementi-u-umrezenoj-i-zivotu-vecnom-bozice-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/ https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

http://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/

http://www.bozicabrkan.com/sto-ti-je-vrijeme-sto-su-ti-tjedni/
https://www.bozicabrkan.com/zvonko-kovac-kajkavske-zenske-price-bozice-brkan/

https://www.bozicabrkan.com/na-kipec/

https://www.youtube.com/watch?v=lM44CIf3LYk

https://www.bozicabrkan.com/zabari-jel-zabe-na-kolec-praizvedeni-na-24-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=-jq8PbN8iXM

https://www.bozicabrkan.com/sipcina-u-izvedbi-dnd-kriz-na-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

Šenoa i štap grofa Janka Draškovića – Umjesto kave 14. prosinca 2017.

Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiju Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak — Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak

Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.

Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak

Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak

Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.

Odlični ladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak — Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru Hommaga Augustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.

Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac... / Fotografija Miljenko Brezak — Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak

Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.

Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.

Bravo Šenoa, bravo Šenoe!

Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima - Božica Brkan s kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom/ Fotografija Miljenko Brezak — Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak

20171214

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017.

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

Oblutak za lijepo pisanje – umjesto kave 12. prosinca 2017.

Osmaši iz Osnovne škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak

Drugoga od tri Dana Slavka Kolara, u čast obljetnice književnikova rođenja, na poziv čazmanske knjižnice koja nosi njegovo ime i na čijem sam prvome natječaju za kratku priču – satiru pobijedila sa Svojih tijela gospodari, imala sam, bez pretjerivanja, zadovoljstvo i čast poigrati se u radionici o lijepom pisanju, lijepom čitanju i lijepom gledanju koju sam nazvala – Oblutak.

Oblutak među oblucima / Fotografija Miljenko Brezak

Najprije smo priliku za to dobili učenici dva osam razreda (profesorica Nikolina Mikušić), a potom treći razred Srednje odnosno tehničari cestovnoga prometa (profesorica knjižničarka Suzana Pušić) i ja.

Trećaši iz Srednje škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak

Zbog tih klinaca i dame kojoj pripisujem ideju i nemali trud u organizaciji te, dakako, mjesto održavanja, Vinki Jelić-Balti, najprije smo na jarunskom Malom jezeru, nekadašnjoj također jami šoderici a danas i zanosnom pačjem i labuđem jezeru, brali šoder, šuder, kamenčiće i kamićke kojekakvih oblika i boja, a sve kako bih mlađariju zbližila s pjesmom. ne samo svojom. Bukvalno, metaforički, simbolički.

Oblutak

Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,
bijela, 
obla, 
glatka,
hladna,
šutljiva?

(Iz neobjavljene zbirke Kušalice, 1984., objavljeno u zbirci Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.)

S radionice: pogled na svijet kroz oblutak / Fotografija Miljenko Brezak

Podsjetila me baš ona koliko su se kolege pjesnici i prevoditelji na jednoj od već tradicionalnih studenačkih prevoditeljskih radionici na Koljnofskim književnim susretima prije neku godinu izmučili ne mogavši nikako prevesti tu moju minijaturu, jer, rekoše, nemaju more pa i nemaju oblutaka.

Kamenje, šljunak, obluci…? / Fotografija Miljenko Brezak

Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, 2015., oblutak opisuje i kao morski, ali i kao rječni obao kamen koji je voda valjanjem zaoblila. Naziva ga i bobuljak, valutak, valutica, ali i oblučac, etimološki ga bližeći s oblim izgledom. Uspijeva ga prevesti na brojne moderne jezike, ali isto tako i na stare, osobito čakavski, uzmorski.

Berači oblutaka / Fotografija Miljenko Brezak

Kako i ne bi, jer ne samo da – Zagrepčani to znaju – naslage oblutaka preostale iza Panonskoga mora leže vrlo plitko, nego se kopajući temelje kuća odmah prikuplja šljunak za njihovo betoniranje. Kamenčiće nismo osjećali u cipeli, nismo njime praćkom ciljali čiju glavu ili prozor, urešavali ogradu ili vrt, bacali žabice po površini vode ili u vodu stvarajući valove.

Koji je najljepši? / Fotografija Miljenko Brezak

Ako nam nije oblutak bio dovoljno velik da ga oblikujemo u skulpturu, uguramo u ruke Sizifu da ga gura uz planinu, učvrstimo kaldrmu, ugnjavimo koga da ga kao uznik za kaznu uzaludno prenosi s jednoga na drugo mjesto, ili je bio prevelik za oslikavanje ili kreiranje nakita, možda je bio taman da ga odložimo u spomen na čiji grobni humak, kako to čine židovi, ili da ga, poput starih Rimljana, upotrijebimo kao ulaznicu najprije na neku gladijatorsku priredbu, na proglašenje okrivljenika krivim ili oslobođenim a poslije, kako je i biblijski i kršćanski opisano, kao ulaznicu u nebo nedužnima, čistima, neokaljanima. Tek, jednom je oblutak crn, jednom bijel, a svaki i najmanji bačen u ocean može stvoriti strahotni tsunami. Ako jedan prst može podići oblutak, što li može učiniti stih o oblutku?

Koji ćeš oblutak ti odabrati? / Fotografija Miljeno Brezak

Tonči Petrasov Marović (1934-1991) 1961. (kad ja još nisam umjela ni pisati!) napisao je:

Hommage à Bashô

Samo kamenčić u vodu bacih – vas me svijet zapljusnu

Oblutak je, ne samo u pjesmi, ljepota, nadahnuće, savršenstvo, uzor. O tome što sam pjevajući o njemu, a i ispjevavši još neke pjesme i napisavši još neke priče, s čazmanskom mladosti razgovarala sam ne samo što i kome ja to pjevam, nego i što i tko je njima oblutak.

Što je njima ljepota, lijepo pisanje, pogotovo u 21. stoljeću, kada se ne razmišlja ni o rukopisu a kamoli krasopisu i kada, zaista kako je upućivao moj novin(ar)ski mentor Uroš Šoškić kratkoća je vrlina. Vrlina je, prema mišljenju nekih recentnih autora, tek uz fotografiju koja znači tisuću riječi u brzome istehnologiziranom komuniciranju kojemu, dostaje i emoji, a stotinu znakova, karaktera, kao u Twitteru 140 odnosno 140 + 140, i – pretegne. A to je tek jedna od brojnih društvenih mreža, pa dalje od Facebooka do internetskih surfanja kojima svakodnevno i mladi Čazmanci komuniciraju, svejedno s prijateljima iz klupe iza ili preko svijeta, sa simpatijom ili ljubavlju iz susjednoga razreda ili s mamom da idu i iz škole kupe kruh.

Poslije radionice: domaćini iz Knjižnice Slavka Kolara i gošće / Fotografija Miljenko Brezak

Proanalizirali smo oblutak na internetu, baš njime nazvane webove s natječajima za lutkarsku predstavu (Lutka, lutak, oblutak…), biblioteke (ArtTresor Naklada, Oblutci), radionice koje potiču čitanje i pisanje uoči polaska u školu ili razvitak govora. Ili čak laganoljetne savjete da, pošto izgorite na suncu, iz mora izvadite oblutak kojim povremeno hladite zahvaćene dijelove kože.

Kako u tome tražiti stil i što on uopće može biti danas u arhitekturi, odijevanju, glazbi, lijepoj književnosti i drugome, pokušali smo razglabati, svatko u okviru svog znanja, iskustva i ambicije. Jer, uvjerena sam, stil nikome nije naodmet! Nisu zacijelo prepoznali da je baš o tome riječ kad sam ih gnjavila što bi bilo od moje minijature da upotrijebila neke druge izraze: npr. kamenčinu, kamićak ili čak žućni kamen? Što bi bilo da moj oblutak nije šutljiv nego brbljiv, da nije bijel nego crn ili siv, da je hrapan, hladan, topao, kvrgav…?

Obluci — Oblutak / Fotografija Miljenko Brezak

Ma kakav bio, pokušala sam i u stilu navesti mlade koji bi mi mogli biti i djeca i unuci, onoj lijepoj i prevažnoj Silvija Strahimira Kranjevića: Budi svoj! S nešto malo stilistike, pogotovo funkcionalnih stilova, sitnim znanjima koja svakome mogu ponegdje pomoći. Makar u razgovoru svakidašnjem, na nekom šalteru, pri pisanju molbe za posao ili poreznoj upravi ili u ma kom od medija, ma i pišući recimo SMS. ne znam jesu li me shvatili ozbiljno dok sam ih zavitlavala novinarskim temeljnim 5W – tko (who?), što (what?), gdje (where?), kada (when?) i zašto (why?), pa prošireno s kako (how?). Bili su prezatvorni i prekratko je trajalo da bismo se poigrali, recimo, novinara, dopisnika: novinskog, radijskog, TV, internetskog…

Razmjena knjiga: Vinka Jelić-Balta i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

No, ma kako mladi, mudri su budući tehničari cestovnog prometa i što li sve ne i uvjerena sam da su pojmili kako oblik i sadržaj moraju imati primjeren odnos, ravnotežu kao i sve u životu, dok te rijeka ili more, vrijeme oblikuje u oblutak. Ne samo oblučić nego cijeli kamen mi je pao sa srca kad smo stigli do Kad se malo bolje zagledaš, onda vidiš da je svaki kamen lijep na svoj način. Dala sam i neobaveznu zadaću, nešto s oblutkom, ali kako mi nije dospio baš ni jedan selfić, ili svoj oblutak nisam dobacila do njih ili još razmišljaju što je to babac pričao. Veseli me što su neki zadržali neki od mojih oblutaka. Podsjećam tek, pjesnički na

Ratko Bjelčić

i loša je pjesma
pjesma
ako je zapisana
i bolja je pjesma
od pjesme
koja nije napisana

20171201 – 20171211

linkovi

http://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/novosti/1303-dani-slavka-kolara-knjizevni-dani-2017

Čestitka Gospodarskom listu uz 175. rođendan – umjesto kave 11. prosinca 2017.

Dodjeljivanje certifikata za odgajatelje, učitelje i profesore savjetnike i mentore u petak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici bilo je uokvireno neobičnom, prethodne večeri otvorenom izložbom Tri stoljeća Gospodarskoga lista. U čast 175. obljetnice izlaženja toga, ne samo za naše prilike, nesvakidašnjega lista, jednog od najstarijih hrvatskih časopisa i prvog hrvatskog časopisa posvećenog agronomiji.

S izložbe u NSK / Fotografija Miljenko Brezak

Gospodarski list počeo je izlaziti 26. siječnja 1842. godine kao Priopćenje članovom horvatsko-slavonskog društva, a osnovalo ga je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo na inicijativu namjesnika banske časti tada Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, zagrebačkog biskupa Jurja Haulika de Varallya, utemeljeno godinu prije.

Prvi broj otisnut je na 16 stranica formata 253 mm x 128 mm, a sav sadržaj mu je bio protokol (zapisnik) osnivačke skupštine Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Već drugi broj lista izdan u veljači 1842. uz vijesti iz rada društva donosi i nekoliko stručnih članaka te tekst Opomena koji objašnjava uredničku koncepciju lista:

Družtvu našemu, ako hoće da bude kadro raditi za svoju svèrhu, potrebito je temeljito poznanje sadašnjega stanja gospodarstva u domovini, kao također svih znamenitih okolnostih, koje gospodarstvo promiču ili preče.

Internetska stranica Gospodarskoga lista

U srpnju 1842. godine list izlazi pod imenom List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva, koje će zadržati do 1849. godine. Od 1850. do 1852. godine list u obliku ljetopisa izlazi pod imenom List Družtva gospodarskoga hervatsko-slavonskoga. S prvim brojem 1853. godine list mijenja naziv u Gospodarske novine, a osim naziva mijenja i format i vrijeme izlaženja te postaje tjednikom i izlazi svake subote na četiri stranice u približno današnjem formatu.

U zaglavlju Gospodarskih novina tad se prvi put navodi ime glavnog urednika: U ime glavnog upravljajućeg odbora kao urednik odgovara Dragutin Rakovac. Od 1855. godine list izlazi pod današnjim imenom Gospodarski list, zakratko ga od 1949. do 1951. mijenjaći Novom poljoprivredom.

Jedna od povijesnih naslovnica / Fotografija Miljenko Brezak

U 175 godina Gospodarski list uređivali su ponajbolji ljudi svoga vremena, počevši od Iliraca Dragutina Rakovca, Ljudevita Vukotinovića Farkaša, pa do znamenitih književnika i jezikoslovaca Mirka Bogovića i Bogoslava Šuleka te brojnih prirodoslovaca i agronoma, poput Gustava Vichodila, Ota Frangeša, Alberta Ogrizeka, Alojza Tavčara. Velik je pečat ostavio Branko Horvat, koji je prije 30-ak godina postavio i sadašnju koncepciju lista omiljenoga Gospodarca, koji je nedvojbena povijesna nezaobilazna činjenica ne samo za gospodarstvo, agronomiju i novinarstvo nego za hrvatsku kulturu i baštinu uopće.

S ponosom današnja redakcija Gospodarskoga lista predvođena glavnim urednikom Goranom Beinrauchom prigodno podsjeća:

Stara izreka kaže da dani idu sporo, a godine prolete. Svaki organizam, svaka biljka ima svoj životni vijek, neke traju jednu sezonu, druge stoljeća… Možete li zamisliti koliko je biljaka u Hrvatskoj posijano i posađeno, koliko je polja obrađeno i plodova ubrano u 175 godina?

Može se reći da je Gospodarski list, u doba kad je osnovan, bio sjeme gospodarskog napretka u Hrvatskoj, i kroz tri stoljeća svjedočio je raznim mijenama, revolucijama i ratovima. Prolazio je i kroz smjene društvenih sustava, nastajanje i nestajanje država, pa je i njegov život bio buran, krivudav i katkad težak, ali je u njemu dvoje nesumnjivo – da je bez njega nezamisliv razvoj poljoprivrede i gospodarstva u Hrvatskoj.

S veseljem dodajem kako sam, osobito u vrijeme uređivanja slavnoga Večernjakova priloga četvrtkom Vrt, surađivala i s kolegama iz Gospodarskoga lista, upravo u vrijeme Branka Horvata, kada je krenuo i s različitim posebnim izdanjima, a često smo imali i iste suradnike. Dodajem također kako je nekad bio bez konkurencije, a ponekad uokviren njome toliko, kao danas, da potiče i njega i konkurenciju da poželi doživjeti toliko koliko je preko glave preturio neusporedivi Gospodarac.

Na kraju, zainteresirani izložbu u NSK mogu pogledati za redovnog vremena rada Knjižnice od ponedjeljka do petka od 8 do 21 sat te u subotu od 9 do 14 sati. Više o povijesti izlaženja Gospodarskog lista na 175. godina Gospodarskog lista, a stara izdanja časopisa možete potražiti i na Portalu digitaliziranih časopisa Stari hrvatski časopisi.

20171210