S koljnofskom vetrenicom / Fotografija Miljenko Brezak
Naslovna pjesma iz moje prve tiskane pjesničke i to kekavske knjige 1990. – vetrenica – koju sam poslije prenijela i u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012., nadahnula me je da se svaki put kad naiđem na taj zastarjeli stroj s njime i slikam. Nije to mnogo: ne računajući onu u djetinjstvu, dosad sam na vetrenicu naišla samo na ekoimanju Zrno kad je još pripadalo Zlati Nanić, u Muzeju Moslavine u Kutini kod moje etnologinje Slavice Moslavac i sad nedavno, početkom studenoga, u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u Mađarskoj. Svaki put se za fotkanje navetreničim kao što se neki, recimo, naklavire. I sad je tek nekima upala u oko, pa pitaju što je to. Zato objavljujem pjesmu i tumačenje.
Naslovnica moje Vetrenice…
Božica Brkan
vetrenica
komej je mir miroveni vlezel pod sušu mej kostravu i rasparene vagere sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser nekakov voder
mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne po skučenom slivošu po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala
i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti
z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam klati greštva steple preteple nateple
čez reške poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira pušča zemle ušor jemle mele mele se zatere ni mu dosti nikadar teple teple se zateple se poteple kak se steple kej da mene dela zdela zrno pleva zrno pleva pleva zrno žitek snet vrti se vreteno vrti se vrtilo se legiče se prehiče trople trople komej sople kej to fuca kej frduca sa siplivakej tak cokče kej tak cmokče kej tak cmače z čim lamače veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva žitek kukol žitek cicor žitek grahor žitek slak zrno zrno zrno zrno kej da se čislo razišlo če je zrno još ne zrno plajda ga oče v zemlu zabiti vrabec ga oče z zemle skluvati zelenoga ga oče mraz pofuriti zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča zrno pleva zrno pleva pleva zrno žite snet drmeš drmaš drmeš drmaš
vetrenica zrno pleva zrno pleva žitek kukol žitek cicor žitek grahor žitek slak
lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura
šali se veli nedej bog takve šale
ona guče guče guče guče
žitek guče snet
jel tak i tak veli se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani se pomalo tak to ide senak se na svoje zide
viš rešeto broji pušča zemle ušor jemle mele mele se zatere vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra
vetratra
Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.
Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.
manje poznate riječi: vetrenica – vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše: „…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže. Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme. U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio… Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…“ česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani– neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih
Sa Slavicom Moslavac i “njezinom” vetrenicom u kutinskom Muzeju Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak
Najnoviji kompliment hrvatskoj poeziji i njezinoj promotorici u svijetu španjolskoga govornog područja Željki Lovrenčić. List Norte de Castilla, koji izlazi u Salamanki, 16. studenoga 2017. objavio je tekst pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta Željka Lovrenčić i suvremena hrvatska poezija odajući time priznanje ponajboljoj hrvatskoj hispanistici, književnici i prevoditeljici koja je, osim što je poznata prevoditeljica sa španjolskog na hrvatski, do sada u hispanofonome svijetu objavila petnaest knjiga prijevoda suvremenih hrvatskih književnika – Čile i Meksiko po pet, Španjolska tri te Bolivija i Kolumbija po jednu. U to nisu uključena djela na španjolskom jeziku objavljena u Hrvatskoj, primjerice prijevodi knjiga Ljubomira Antića, Hrvoja Kačića te pjesnički izbori El rose de la mariposa (izbor stihova 25 pjesnika) i Encuentros (izbor stihova 50 hrvatskih suvremenih hrvatskih pjesnika, u kojem su i pjesme vš autorice Božice Brkan).
Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska
Alencartov tekst vezan uz promidžbu suvremene hrvatske poezije na području španjolskoga govornog izričaja, započinje prvim književnim vezama između Salamanke i hrvatskih autora koje prema njegovu navodu uspostavlja Fray Luis de Granada prijevodom djela Marka MarulićaCarmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in Cruce s latinskog jezika na španjolski jezik.
Pérez Alencart nabraja i druge značajne hrvatske pjesnike poput Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića ili Ignjata Đurđevića, a zatim prelazi u 21. stoljeće spominjući djelo Tigarzadarskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića, kojega naziva Velikim pjesnikom, a koji je boravio u Salamanki 2015. godine. Tigra je, kao i još četiri Bilosnićeve pjesme posvećene gradu koji ga se izuzetno dojmio, na španjolski prevela također Željka Lovrenčić.
Ona je i autorica izbora naslovljenoga Dulce Libertad objelodanjenog 2012., također u Salamanki. Na taj se izbor Pérez Alencart posebno osvrće, a hrvatske pjesnike zastupljene u maloj zbirci naziva „dvanaestoricom apostola“. Napominje da su Zvonimir Balog, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Mate Ganza, Ana Horvat, Mladen Machiedo, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Irena Vrkljan moderni hrvatski pjesnički glasovi koji su u Španjolskoj izazvali pozornost svojom izvornošću i kvalitetom.
Osvrće se i na Dragutina Tadijanovića čiji je izbor Lovrenčić također objavila u Španjolskoj (Malaga, 2005.), te na Delimira Rešickog čija ga se poezija dojmila i o kojoj je pisao.
Božica Brkan, Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato/ Fotografija Miljenko Brezak
Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretimaobvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književnaprevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.
Đuro Vidmarović i Agica Sarkozy s priručnicima za prevođenje / Fotografija Miljenko Brezak
Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…
Početni dogovor svih sudionika na književno-prevoditeljskoj radionici / Fotografija Miljenko Brezak
U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnomdvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.
Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.
Franjo Pajrić i Darko Pero Pernjak / Fotografija Miljenko Brezak
A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.
Josip Petrlić Pjer i supružnici Pajrić prevode/ Fotografija Miljenko Brezak
Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.
Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato prevode pjesmu Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.
Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor
Koljnof, 11. 11. 2017.
Van egy fa,
Azt mondják.
Még nem láttam.
Lombos fa,
Fészekkel.
Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.
Azt mondják.
Levelei közt termések érnek
és zöld pillangók repkednek.
És még azt is mondják,
hogy a gyökere a földben zöld,
és mély,
és széles,
és eres,
hogy se ember, se idő
kitépni azt ne tudja.
És mondják azt is, hogy
éjszaka, az odvakban
baglyok röpködnek és hunyorognak,
nappal pedig a levelekig hernyók másznak.
És azt is mondják,
hogy törzsében az ember
száz évgyűrűt is láthat.
És hogy ez a fa titok.
Még nem láttam.
Én csak a juhart látom,
és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.
Božica Brkan: Dječak i javor
Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
(1981.)(Iz ciklusa Drvored unedogled)
Iz zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.
Dio još nedovršenog rukopisa prijevoda pjesme Dječak i javor
Božica Brkan: Verseket írni a legszebb –Najljepše je pisati pjesme
Koljnof, 11. 11. 2017.
Verseket írni a legszebb
mert nem kell regényben gondolkodni
nem kell rímeket faragni
elég a gondolat
mint lombos fáról szedett friss alma
zamatos
eléggé savanyú és édes
Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme
najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka
Moslavčani Božica Brkan i Miljenko Brezak u Petrovu Selu, iznenađeni uz kamen iz Moslavine
Boraveći u studenome na Koljnofskim književnim susretima u Petrovu Selu u Mađarskoj, mađarski Szentpéterfa, baš sam se iznenadila, malo je reći ugodno, kada su me odmah navečer, još uoči književne večeri, domaćini iz Hrvatske samouprave odveli do kamena. Moslavačkoga rekoše AnaŠkrapićTimar, predsjednica Samouprave, zatim ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Cratica Timea Horvat
U ožujku 2017., ispričaše usput, postaviše ga posred sela dovezavši ga doslovce iz moje zavičajne Moslavačke gore, iz kamenoloma pokraj Kutine. Pomislih: Ma tko bi si dao toliko truda?
Moslavčanka Božica Brkan i drugi dan posjeta Petrovom Selu uz Spomen kamen iz Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak
Lijepo je to opisala kolegica mi po peru TimeaHorvat, spominjući u Hrvatskomglasniku kako su projekt postavljanja kamena potpomagali Veleposlanstvo RH u Ugarskoj, Josip Mazurek, vlasnik IGM Moslavinakamen d.o.o. i klesar Imre Mészáros.
Gosti iz delegacije pjesnika iz Hrvatske prije odlaska iz Petrovog Sela uz Spomen kamen iz Moslavine: Josip Petrlić Pjer, Miljenko Brezak, Božica Brkan, Darko Pero Pernjak i Siniša Matasović
A, eto, dali su si, baš kao što su si dali da se na grobu LajošaŠkrapića, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) zabijeli brački kamen, dakako s otoka Brača. Jedino je spomenik pjesniku obiteljski, privatni, a mnogo teži, taman, grublji i neugledniji – javni, seoski. Ali također spomenik i dojmljiviji nego što bi bila jedna od onih savršeno oblih moslavačkih kamenih kugla. Hrvatska samouprava na spomen-kamen iz Moslavine dala je uklesati na hrvatskom i mađarskom:
Spomen kamen iz Moslavine s uklesanim dvojezičnim natpisom doseljenja/ Fotografija Miljenko Brezak
1546. lita prvi put spominju se Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.
Poslije pet stoljeća usmene predaje o toj seobi – seobe očigledno ni do danas nisu prestale – o tome zapis i u – kamenu.
Nisam mogla ne spomenuti tu kamenčinu – za koju sam propustila pitati i koliko je teška i kako su je uspjeli podići i dovesti – i na Radionici lijepoga pisanja i svega lijepoga za čazmanske osmaše i srednjoškolce u okvira Dana Slavka Kolara koju sam nazvala Oblutak. 20171204
Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavuHrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…
S tribine o Zagorki, novinarki i književnici (Fotografija Miljenko Brezak)
Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.
Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)
Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.
Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.
Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinarki (Fotografija Miljenko Brezak)
Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.
Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)
Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?
Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak)
Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literatureza kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.
Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, fotografija…(Fotografija Miljenko Brezak)
Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestuMazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka,prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).
Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)
Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.
Naslovnica prezentacije Sanje PrijateljA Vinko Grubišić i na tribini bilježi za svoj projekt o Zagorki? / Fotografija Miljenko Brezak
Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.
Zanimljiva medijima do danas: tekst Diane Kučinić na duplerici Večernjaka 1992.
Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.
Sanja Prijatelj čita Zagorkino “Jest! Istina je!” (Fotografija Miljenko Brezak)
Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-aZagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:
Naslovnica izdanja uz 80. rođendan
Jest! Istina je! Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”. Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.): “Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji. A koji su to instinkti njihovi i moji? Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!
Uvijek osobiti interes publike / Fotografija Miljenko Brezak
Godinu 2018. Europski parlament i Vijeće u svibnju su proglasili Europskom godinomkulturne baštine ne bi li potaknuli ljude na istraživanje bogate i raznovrsne kulturne baštine Europe; slavili, razumijevali i štitili njezinu jedinstvenu vrijednost; zatim promišljali o mjestu koje ona zauzima u našim životima. A u ponedjeljak, 27. studenoga 2017. zagrebačka KnjižnicaSilvije Strahimir Kranjčević obilježila je cijelo desetljeće svojega projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske.
Uvodna slika prezenracije
Ni jednome od medija nije bilo zanimljivo ni za vjesticu kako se u 10 godina u 20 ciklusa, proljetnom i jesenskome, ustrajnošću izredalo 133 događanja – 66 predavanja, 39 radionica (8 etno-glazbenih), 11 predstavljanja, 4 izložbe – 105 gostiju programa, gotovo 4000 posjetitelja itd. što je podrazumijevalo suradnju s brojnim institucijama od Sveučilišta, muzeja, instituta, HAZU, javne ustanove nacionalnih parkova i parkova prirode, društva i druge, etno-glazbenike, obrtnike tradicijskih obrta, turističke zajednice HRT, Lado… I ja sam imala priliku sudjelovati u projektu predstavljanjem mediteranske kuhinje kada je taj način postao dijelom svjetske baštine i UNESCO-va popisa odnosno knjige Mediteran za stolom s koautoricom Ivankom Biluš.
Ivanka Biluš i Božica Brkan u okviru projekta krajem studenoga 2016. predstavljaju mediteransku kuhinju i svoju knjigu Mediteran za stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Plakati za mjesečne sljedove BorisaGreinera i sami su se poredali u zanimljivu izložbu.
Voditeljica Jadranka Račić dojmljivom prezentacijom predstavila dosege njihovog projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića / Fotografija Miljenko Brezak
Teme susreta svjedoče o raznovrsnosti predstavljene i baštine uopće te potrebe da se o njoj govori kako bi je se držalo živom, ne samo zbog čuvanja nacionalnoga identiteta nego zbog radosti i ljepote. je tu, kako je predstavila voditeljica knjižnice Jadranka Račić, tradicijskih obrta, narodne predaje, hrvatskih tradicijskih glazbala, gastronomije, književnosti, kulturno-povijesnih spomenika, hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode, urbane sociologije, ekologije, hrvatske znanstvene baštine i drugoga.
Davor Trupković, pomoćnik ministrice kulture za baštinu o podršci baštinskim projektima/ Fotografija Miljenko Brezak
Projekt knjižnice uz redovitu publiku i suradnike, kolege knjižničare i druge, došao je podržati i DavorTrupković, pomoćnik ministrice kulture upravo za baštinu, a ozvučili su ga prigodno i sjajno etno-glazbenici Marko i Iva First te Dunja Knebl sa svojim nezaboravnim međimurskim (iz čak dvije različite pjesme!) ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica
Davor First / Fotografija Miljenko BrezakDunja Knebl i ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica / Fotografija Miljenko BrezakPovod i za prijateljevanje: pjesnik Ivan Babić, Jadranka Račić, etnopjevačica iz Cunkuša Iva Forst, znanstvenica Marijana Borić i književnica inovinarka Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan predaje na temu Fikcija i fakcija ili od genealoškog istraživanje vlastite obitelji do romana / Fotografija Miljenko Brezak
Obiteljsko stablo po stablo dorasli su strpljivo do 6. Hrvatske rodoslovne konferencije, zaključih dolazeći u subotu, 25. studenoga 2017. na skup što su ga organizirali Hrvatsko rodoslovno društvo Pavao Ritter Vitezović i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Desetak godina šećemo uz nju, u susjedstvu nam je, i začudo nije nas radoznalost navela da navratimo, ali jesu eto poziv i prilika da sudjelujem kao amater, književnički predstavim vlastito iskustvo temom Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana.
Sudionici na 6. Hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji / Fotografija Miljenko Brezak
Konferencija je, najavljeno je, organizirana u cilju razmjene informacija i iskustava na području genealoških istraživanja. Središnja tema ovogodišnjih predavanja jest raznolik prikaz relevantnih tema iz područja rodoslovlja i humanistike. Uz predstavnike organizatora, Željke Nađ i Miljenka Babića, govorili mr. sc. Damir Gašparović o Matičnim knjigama rođenih (krštenih) župa Kotor (1738. – 1793.) i Crikvenica (1793. – 1815.);dr. sc. Roberto Žigulić o Povijesti i rodoslovlju Vasanke; prof. Josip Šintić o Rodoslovlju žumberačkih obitelji Šintić; dr. sc. DavorLauc sa svojim je iz Acte croatice predstavio je Mogućnost izvedbe otvorenog obiteljskog stabla semantičkim tehnologijama, a Maroje Mihovilović govorio je o tome kako je nastala knjiga Mi, djeca Solferina. Uglavnom zaljubljenici, predstavili su i brojna rodoslovlja koja su izradili, a u koja su utrošili mnogo vremena, alata i znanja. Među ostalim, izloženo je i obiteljsko stablo KrešimiraĆosić, proslavljenoga košarkaša, diplomata i pripadnika Crkve Isusa Krista svetca posljednjih dana.
Vokalni ansambl Angelus prvi je put javno izveo Rodoslovnu himnu koju je komponirala Paula Fabinger-Orešković, uz drugo, i jedna od osnivačica Hrvatskoga rodoslovnog društva. Na moje se iznenađenje okupilo oko 150 vrlo zainteresiranih i predanih ljudi.
Svoju prezentaciju Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana posvetila sam nedavno preminulom, a davnašnjem kolegi s posla, osnivaču Hrvatskoga rodoslovnog društva, Mladenu Paveru i zahvalna za ideju također kolegi novinaru, diplomatu i genealogu Vladimiru Mateku. Povela sma se za geslom Fikcija nije laž, već istina, neophodna istina (Richard Flanagan, književnik). Nisam zaobišla spomenuti slavne obitelji iz povijesti, a posebice iz književnosti.
O obitelji Brkan krenula sam od prezimena i to iz više internetskih izvora. Istakavši kako prezime Brkan u modernoj Hrvatskoj nose uglavnom Hrvati, rjeđe i Srbi, a izvan Hrvatske u Bosni i Hercegovini ponegdje i muslimani, Bošnjaci, te crnogorski Hrvati i sami Crnogorci. U Hrvatskoj živi oko 300 Brkana u 130 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 130, pa se njihov broj više nego udvostručio.
Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan u pauzi konferencije / Fotografija Miljenko Brezak
Brkani se javljaju u gotovo svim županijama, najviše nas je u Zagrebu, a zanimljivo, u mojem Okešincu kraj Križa u Moslavini, osim na groblju, nema više nijednoga, jer je izumrla grana kojoj sam zadnji izdanak, ne računajući mojega sina Ivana Brezaka Brkana, kojega smatram začetnikom novoga stabla, ponajprije zbog dvostrukoga prezimena, očeva i mojega. U različitim oblicima prezime Brkan pojavljuje se, osim u našoj, u 41 zemlji svijeta (SAD; Turska, Njemačka, Švedska…). Među karakterističnim imenima uz prezime Brkan danas se spominje i moje, ali su izostavljena naša stara obiteljska graničarska imena koja su se ponavljala: ženska Kata, Mata, Jana i muška Jožec, Štefec i Ivec.
Ispripovijedila sam kako sam zapravo, posve uzgred, počela istraživati, zapravo više skupljati zanimljivosti, koje sam poslije ugradila u svoj roman Ledina, 2014. str. 238.– 20. / Brkani odBeškera /Fragmenti za osobni arhiv:
(…) neki Bešker imao poveće brkove. Poštovani kolega i prijatelj Inoslav Bešker iskopao je to negdje u bosanskim crkvenim knjigama i donio mi kopiju iz neke župe, zato sam ga zvala Predak, a on mene Potomak. Kopajući, našla sam da je riječ o tekstu O. Miroslava Džaje Sa kupreške visoravni, Monografijaja rodnog kraja, uz dodatak naselja i migracije na Kupresu, Naklada župe Otinovci – Kupres (župnik Petar Grujić) 1970., str. 459. i 460. Imala sam samo kopiju komada papira, bez izvora. Poslije sam sve to našla na fejsu: http://www.facebook.com/group.php?gid=61564012016. Grupa Brkanovih, navodeći izvor, preuzima tekst s Beškerove kopije.
Zanimanje za obiteljsko stablo obično počne kada djeci ili unucima zatrebaju u školi obiteljski odnosi, tko je kome što, najčešće dijete, roditelji, eventualno bake i djedovi. Da se sama više zainteresiram za vlastite korijene povod mi je bila iznenadna očeva otac smrt baš kad sam očekivala svoga Ivana i kada su počeli iz prošlosti iskrsavati meni posve novi zanimljivi podaci (npr. da je tata bio Križnom putu, da je moj djed Brkan u Prvom svjetskom ratu izgubio nos i za prve Jugoslavije dobivao invalidninu) i likovi (Američka Baba Mara sa slike, moja šukunbaka, palikuća i sl.). Nastala je tada mojembrkanom, graničarom, kekavcom posveta zbirka pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990., prema kritičarima ženske Balade Petrice Kerempuha, na naslovnici s obiteljskom fotografijom, koja me je nadahnula i za pjesmu slika. Glavne su mi teme vezane uz obiteljsku zadrugu Brkanovih i kajkavske izraze zdojti, zatrči se, baš kao što pjevam u pjesmi vetrenica u kojoj nabrajam nestale i gotovo nestale domorodačke obitelji
Dalje sam neobavezno pomalo istraživala za pjesme, pripovijetke, roman, sjećanja, jezik, zapisujući prepričane mi obiteljske i ostale legende te prikupljajući literaturu o obiteljskim zadrugama, Križu, Vojnoj krajini, Moslavini… Za sina Ivana Brezaka Brkan (ime – rođen ubrzo po smrti djeda Ivana Brkana, a kako otac i majka – oba jedinci – imaju različita prezima, on ima oba – začetnik novoga obiteljskog stabla?) – suprug Miljenko Brezak nacrtao je obiteljsko stablo. Moj dio stabla nacrtao je detaljnije uz podatke moje majke Jelice Brkan
Za roman Ledina, 2014., http://www.mvinfo.hr/knjiga/10219/ledina o obitelji unatrag 300-400 godina iz ženske perspektive, pokazalo se da imamo vrlo kratak rok i kako mi nije mogao pomoći ni MladenPaver, a nismo imali vremena za iti k popu, Državni i druge arhive, oslonila sam se na ono što sam imala, zatim na križanje podataka iz literature (povijesno izuzetno jednostane!), usmenih predanja i na vlastitu imaginaciju. Tako su mi se negdje u zamišljenom stablu, a otprije i u pjesmi, pojavili neki Mato Brkana koji je u obiteljskom pamćenju ostao kao selski starešina i koji se spominjao v paperima staroga Mlakara, kej su hičeni nekam na Bok, te, zahvaljujući starom broju Moslavačkoga zbornikau popisu iz jedne od kaptolskih vizitacija 1701. godine prvi se put u popisu stanovnika Okešinca spominje neki Berkan. Također u Ledini napisala sam kako je od podataka važnije da se priča priča: Što sam više kopala, listala po stvarnim izvorima, to mi je više toga nedostajalo, kako to već biva, i to me je više opčinjavala mogućnost povezivanja. Da sam imala više vremena, zacijelo bih obilazila arhive i iskapala imena, godine rođenja i smrti, podatke, podatke… Zacijelo bih našla tih dvjesto, tristo ili četiristo godina unatrag, kronološke korijene. Ali možda sam upravo iz odnosa svog oca prema svemu tome – i prema sebi, osjećaj da ste nekome najvrednije – shvatila kako je to nebitno. (…)
Osjećaj da sam, baš kao u nekoj svojoj pjesmi, zrno, sekanec, u niski, džundžu, između Ivana oca i Ivana sina, osim spoznaje o zadatosti dao mi je i osjećaj slobode da mogu, zahvaljujući kontekstu, i sama odabrati, odlučiti, kak si prestrem tak bum si i legla, stvoriti cijelu jednu novu povijest. Priču. Da se mogu, a nije to lako, suočiti s bilo kojim likom, stvarati ih, pitati ih i postavljati pitanja kao da ih postavljaju oni, pitanja koja nikad nisu ni sebi postavljali, i od- govarati, odlučivati u njihovo ime, propitivati njihove odluke, proživljavati posljedice njihovih postupaka, pokušati dokučiti kakvi su bili stvarno i kakvi su možda bili. Ni prošlost ni povijest ionako se promijeniti ne mogu. Tek koliko dostaje za priču. (…)
Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama. (…) Da održavam ne ognjište nego priču. (…)
Pokušavam ne tek umiliti se njima ili čitatelju/čitateljici, nego održavati priču živom. Ne kao u tisuću i jednoj noći, šeherezadski, zavodnički, nego dajući mogućnost, riječ svojim pretkinjama da napokon i one nešto kažu. Žene katkad uz bok antičkim tragičnim heroinama. (…)
Zato i pišem.A kad pišem, pričam, pričam i pričam.Kao što su meni pripovijedali u djetinjstvu. Ali ne pripovijedam samo lijepe poučne priče i ne samo priče s lijepim, sretnim, bajkovitim završecima. I kad više životno ne ovisim o tome, pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prćija, dota, miraz. Ili prikupljam priče, kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode. I muškim i ženskim. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?
Licentia poetica – rodila sam si kćer, ali samo u romanu
Na početku romana Ledina nacrtali smo obiteljsko stablo, s naznakom da je literarizirano, iz fakcije idem u fikciju, jer sam na to stablo nacijepila fikcijske likove, npr. kćer Cat, Katarina Trnina i temelj stabla, ženu koja je, po svemu, morala postojati jer nas inače ne bi bilo, a nazvala sam je Matkom, Matijom iz zbjega pred Turcima iz njihova Serhata, iz Bosne, Hercegovine u kasniju krišku Vojnu krajinu. Tumačim kako sam za tom licentiompoeticom posegnula samo za potrebeknjiževne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima!
Nisam odoljela a da genealozima u zbirci Umrežena, 2017. posvetim dio u priči Stablo, gdje pričam mušku i žensku priču, pa se ženska svodi na živo drvo, hrast, budućnost, a muška na računalsko kopanje po povijesti i prošlost.
Danas s veseljem predstavljam uvod, isti u obje moje jučer u DHK predstavljene knjige “Umrežena” i “Život večni”:
Autorica Božica Brkan u DHK neposredno prije predstavljanja svojih dviju knjiga “Umrežena” i “Život večni” / Fotografija Miljenko Brezak
Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči
Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote. (Tahir Mujičić)
Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.
Umrežena je odabir štokavskih, a Život večni kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova.
Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu.
I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove.
Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi… To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem grafitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, flomasterom, a katkad šrajbmašinom ili laptopom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama.
Posuđujem i usporedbu pisanja, ovodobnoga pričanja priča, sa svilarenjem riječima. Izbornik, ocjenjivač i uvoditelj u 20 +1 najbolju priču za ljeto2016. Broda kulture Stjepo Martinović i kao novinar i kao književnik, upoznat i s mukama po riječima i s problemom prve rečenice, uspoređuje ispredanje priče u vremenu kada ga nemaju ni oni koji pišu ni oni koji čitaju s upornošću uzgajivačica bube, dudova svilca na Kanarima – poznato mu je to iz turistički jednako propulzivnoga njegova dubrovačkog zaleđa – s predenjem svilene niti nasuprot jeftinoj sintetičkoj dalekoistočnoj konfekciji koju svi nose.
Mogu se samo složiti kako, osim ako posrijedi nije putopis, nema tu ni vremena ni prostora ni za kakve Putove svile. Malo komu je uopće stalo do toga pomnoga nebrendiranoga i neekonomičnoga predenja svilene pređe, samo do leta preobraženoga leptira iz bubine čahure a kamoli do skupocjene svile. Malo je komu do slikanja unikatnih studijâ bez visokih naklada i prijevoda, svjetskih turneja, agresivnih marketinških kampanja, prelijevanja u različite medije od filmskih i TV franšiza do e-knjiga i kompjutorskih igara i igračaka, plišanaca i legića.
O tome, ne sumnjam, uz mudre citate i korisne primjere teoretizirati bolje od mene mogu prestižni kritičari, teoretičari i povjesničari književnosti na glasu, medijski majstori i komparatisti svega i svačega, uopće trendovski fenomenolozi. Srdačno prepuštam. Neovisno i o tome držimo li se ili ne držimo strogo, kao u kakvu napetom miniromanu razvoja radnje, ne nužno prastarim redoslijedom uvoda/zapleta pa kulminacije/klimaksa i epiloga/raspleta, meni je i više nego dovoljno bilo otkriće, spoznaja (ne samo za potrebe Solarova kolegija!) kako svaka priča ima početak i kraj te da može započeti i skraja – kao da prisvaja novinarski pereks – te da se, i kad ga nema, može stvoriti sretan kraj. U tome vidim i najvažniju razliku između novinarstva kao istine, činjenice, fakcije, i lijepe književnosti kao čiste fikcije. Hemingway mi je tu dvojako imponirao, a njegova sam Starca i more čitala ponajprije kao – reportažu. Svog sam starca imala u novinskoj minijaturi Raport umirovljenika Jože: Uostalom, koja je ovo godina? (iz Vjesnika od 15. kolovoza 1978. Gordogan, časopis za književnost i sva kulturna pitanja, broj 2. – 3., god. 1., ožujak – lipanj 1979. prenio je kao sliku jer slikagovori tisuću riječi, navodno više od riječi samih.)
Neplanirano eksperimentiranje (s posve drugim motivom da podržimo zavičajce) sa satirom i vlastitim cinizmom dovelo me je do toga da, kako bih nešto ispričala i bila čitana, to nužno uopće i ne mora imati sretan kraj, te da su, dapače, te podsmješljive priče s manje ograničenja još zanimljivije. Ako ne za čitanje a ono za pisanje nedvojbeno.
Veliko mi je otkriće da mogu biti i duhovita, tek nešto manje od toga da sam kratkopričašica, neovisno i o prijašnjim nagradama, objavama priča u zbornicima i antologijama. Bilo je sve to ipak prije od razmahanoga trenda i globalne popularnosti kratke priče, od natječaja, zbirki, zbornika, festivala do pričigina odnosno pričanja kojekakvih priča uživo kao u predtelevizijska vremena kada nisam znala ni pisati, nego samo ili pričati ili slušati.
U svojoj sam Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) prvi put nakanila protumačiti zašto sam priče počela pisati tek kasnije, poslije pričajućih pjesama, čak i poslije ili u vrijeme doduše fragmentarnih romana, a napose zašto štokavske priče poslije kajkavskih. Zar nisam baš (kratkim) pričama, kao što sam mislila da činim knjigama, mogla rješavati (vlastite) probleme? Pa sam i samoj sebi otkrivala napisane, a zaboravljene priče.
U uvodu u odjeljak Pripovesti:Očeš da ti povem? opisujem kako sam kao dijete zavidjela dobrim pričaocima priča, pa makar, poput moje strine Janče Brkanove, čitali Ivanu Brlić-Mažuranić ilustriranu bajkovitim Vladimirom Kirinom ili samo prepričavali nečije navodne dogodovštine. Opisujem kako sam odmalena voljela gledati slike, listati slikovnice, a kad sam kasno i ne bez poteškoća naučila čitati, čitala sam knjige, uvijek ispred svojih vršnjaka te kako vlastitu knjižnicu prikupljam od drugog razreda osnovne škole. Opisujem i kako sam kao dijete voljela sjediti uz odrasle i slušati njihova pričanja i prepričavanja da su govorili kako štampam kej Tanjug. I što sam priče, ne samo zato što sam bila šnajderičina kći, mogla krojiti i prekrajati do mile volje. Nisu bez razloga u novinarstvu moje omiljene vrste bile crtice i reportaže.
Napisala sam kako i u pjesmama zapravo pripovijedam i kako su i moji romani i Lift i Rez, a tome se može dodati i poslije objavljen Ledina, zapravo fragmentarni, niske priča iz različitih perspektiva. I u ovim dvjema zbirkama objavljene su neke studijske priče iz romanâ. Volim citirati i tobože citirati, pozivati se na izvor, na svjedoka. Tu mogu istraživati i oblikovati. To mi je tako zabavno. Kao da od onoga što imam i što izmaštam krojim, spajam, montiram i šijem pačvork ili lijepim kolaž. Priču. Avanturu. M. mi ionako kaže da bum sve upričala. Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom? Svejedno, jer priče ne mogu nauditi. Možda samo dati povoda za razmišljanje i povod da se mijenjamo. Nabolje.
U romanu Ledina (2015.), ondje gdje umjesto pogovora sebe uvodim kao lik u cjelini Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla, govorim kako Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama.
Kreiram svoj kozmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti! Jer još nisam spozaboravila poput nekih svojih pričateljica ni lijepo ni ružno i još pokušavam šeherezadski umiliti se čitatelju/čitateljici, kupiti vrijeme, održa(va)ti priču živom. Svjesna kako ne može svatko ni sa svojom pričom činiti što bi htio!
Zato i pišem. A kada pišem, pričam, pričam i pričam. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar je stvarnosnost čini boljom? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju, neovisno o žanru – a u novinarstvu su me naučili kako je sve što se dobro skrati dovoljno dugačko – ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?
Uz mnoge svoje izložbe etnologinjaSlavica Moslavacpripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.
I uz izložbuZaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutinaobjavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.
Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.
Presnimljeno iz kataloga
Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.
Pjesma Božice Brkan u katalogu
Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.
Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.
Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan
“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.
U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.
Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun
Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruhaikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…
Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).
Fotografija s izložbe i iz kataloga
Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavštinaZorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosnaje pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić uvrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).
Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.
Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća
Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Istraživala sam povijest grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.
Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003.. 2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.
Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).
Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike,Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…
Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…
Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.
Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.
Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”
Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU PovijestDruštva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.
Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan
To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.
Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan
Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.
Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan
Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!
U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan
Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:
Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.
Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.
