Nešto snažno jutros lupa po staklu i ja mislim, lupa moj M. Ne, kao da se nešto zalijeće u sobu. Ne valjda neka vrana, lastavice su odavno otišle. Ne, leti po sobi! Puni su prozori sitnoga bića. Žurim otvoriti prozor da izleti van. Odjednom nestane. Zovem unezvjereno pomoć. Kad treba, nikad ga nema. Tražim, tražim, a sitnica na podu. Pernata. Viri krilce. Ne miče se. Nježno biće stavljam na dlan, pa pušem u njega. I ne diše. Rasplačem se moleći: daj, daj! Na dlanu mi smrt. I odjednom kao da se miče, ne krilcem nego se odziva lupanjem srca. Počinje udarati divlje. Ne znam trepće li brže okekom ili mu brže udara malo srce. Samo se onesvijestio. Živ! Onda veli M: daj da ga poslikam. Malo razmaknem ruke, a on – odleti. Daleko dolje na krošnju preko puta. Manji od vrapca. Žućkasno i plavkasto i zelenkasto i crno perje. Sjenica? Cicica, rekao bi da je mali Ivan BB. Prošlo je i plačem od olakšanja.
Baš sam 14. listopada 2017. natrapala na fotkicu ZdenkaVanjeka, vremešna gospodina, Ivanićgrađanina, koji sve oko sebe bilježi fotoaparatom. Obično i ne napiše tko je i što na fotki, gdje je snimljena i kojim povodom. Šerala sam je i pristiglo je više od 130 lajkova i šerana je još petnaestak puta. Komentari su išli od preslatke curice, male snehice, kikica, dvojbe je li ljepša djevojčica ili nošnja i tome slično. I tako mi je proradio novinarski nerv pa sam se zainteresirala i ja tko je djevojčica, gdje je fotka nastala. Još 13. listopada 2013. u Posavskim Bregima! Hvala Fejsu koji ju je očigledno izvukao na obljetnicu. Zdenko Vanjek nije se mogao sjetiti na čemu je to snimljeno, imena djevojčice, ali obećao je i – pronašao mi kontakt.
Njezino je ime Manuela Grubišić, iz Posavskih Brega je i nosi brabakinu nošnju staru 120 godina / Fotografija Zvonko Vanjek, 2013.
Djevojčica se zove Manuela Grubišić, rođena 2011. godine, ima nepunih sedam godina i sada ide u prvi razred osnovne škole u Posavskim Bregima, pleše pet godina. Nošnja koju nosi vlasništvo je njezine prabake DragiceManoić, a stara je oko 120 godine. Nošnja je posavska, a Manuela pleše u KUD-u Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi. I Manuelin tata Ivica Grubišić nekad je plesao u KUD-u, koji sada broji 80-ak članova i djeluje u više skupina.
Od 2009. godine u KUD-u postoje dvije dječje skupine, a od ove, 2017. godine tri dječje skupine, mala (vrtićka dob), srednja (niži razredi osnovne škole) te veća skupina (viši razredi osnovne škole i srednja škola. Imamo nekoliko slučajeva da su klinci na probe dolaziti sa starijom braćom i sestrama dok još nisu ni prohodali, a čim su prohodali, počeli su plesati. Voditeljice dječjih skupina su Mirna Češković i MarinaGlog. Predsjednik KUD-a je IvanBarilić.Skupine tijekom jedne godinu javno nastupe i desetak puta. Sve skupine plešu i pjevaju pjesme iz Posavskih Brega.
Mirna Češković / Dokumentacija KUD-a
Koliko truda da se s naraštaja na naraštaj prenosi materijalna i duhovna baština svoga sela!
KUD Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi osnovan je 1934., a njeguje izvorne posavske pjesme, plesove i običaje. Nastupa u zemlji i svijetom. Uz drugo, sudjelovao je i na I. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., snimio brojne radijske i televizijske emisije. Najznačajnija TV emisija ostvarena je u suradnji s Ansamblom Lado – Ponovno rođenje plesa, a rezultat te emisije je uvrštavanje breškog Starinskog drmeša na njihove nosače zvuka Izkajkavskeglazbeneriznice i Drmeši i polke.
Hrvatski je radio 1987. u Posavskim Bregima tonski zabilježio 70-tak zavičajnih pjesama i plesova. To je obilježilo rad Ogranka u 2001., jer su na temelju tih tonskih zapisa izdani CD i kaseta I ja jesam posavačko dete. Društvo je izdalo i etnografsku mapu S onu stranuSavice autorice SlaviceMoslavac. Ljepota breške nošnje zastupljena je i u knjizi Hrvatskenarodnenošnje autora IviceIvankovića.
Autor Fotografije Zdenko Vanjek iz Ivanić Grada / Fotografija Zoran Mijović
Društvo je sudjelovalo u snimanju HRT-ova serijala emisija Kolo, a breška pjesma Kreni kolo odabrana je za najavnu pjesmu cijeloga serijala. KUD organizira Smotru muških pjevačkih skupina Hrvatske, prigodne božićne koncerte i prikaze običaja u Posavskim Bregima, a 2013. održana je i prva smotra folklora u Posavskim Bregima Lepe moje ravne pole. Svoju baštinu KUD je prezentirao na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, Županijskoj smotri u Zelini i drugim smotrama diljem Hrvatske, ali i izvan nje u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugdje.
Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta VladimirDevidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.
Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.
Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.
Buče, buče / Fotografija Božica Brkan
S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!
Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak
Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.
Rožići, Đurđa Vukelić Rožić i Stjepan Rožić / Fotografija Božica Brkan
Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak(Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.
Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan
Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .
20171016 – 20171019
link
http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/
Skijanje i ja!? Da se razumijemo, da sam stala na skije imam i foto-potvrdu iz vremena još analogne fotografije, a i moja markirana ski-odjeća, kak se šika, još daje na novu – jedino mi se k’o Rusima kojima je to bila fora ne vide privjesnice s nama povoljnijom cijenom, jer kod nas je taman bio uvesen PDV i sve je startno bilo skuplje – poput mojega bicikl za koji me svaki put kad ga izvezem iz garaže pitaju imam li to novi bajk, iako su me suprug i sin iznenadili njime još za 40. rođendan.
Za promociju snijega i – mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan
Ali pisati o skijanju, o snijegu zapravo, tu se osjećam najbolje kad se parim vrućim čajem, griješnom čokoladom ili kapucinerom ili kuhanim vinom punim cimeta i klinčića dokoličareći ili na sigurnom osunčanom vrhuncu ili na osunčanom obronku. Zašto ne recimo uz neku od 100 km skijaških staza Obertauerna u saveznoj austrijskoj pokrajini Salzburg s godolom i žičarom, 18 sedežnica, 6 vučnica i 31 km staza za skijaško trčanje, obiteljskim skijaškim parkom, snježnim parkom za freestyle itd. A sve to zovu ski in ski out hoteći reći iz kreveta ravno na snijeg. Ili posve eskimski, najbolje se osjećam nad kojekakvim nazivima i vrstama snijega. Ondje bi mi ponudili od kraja studenoga do početka svibnja odnosno od pršića preko cjelca do utabanoga. Na Obertauernu mu je prosječna visina najveća u Austriji – 264 cm! A prema istraživanju, unatoč zatopljavanju nepromjenjiva je u zadnjih 108 godina.
O Obertauernu udruženim snagama slijeva nadesno: Sandra Piro, Andrea Rohrbacher i Mario Siedler / Fotografija Božica Brkan
Ovisno o sklonostima, dobi, obiteljskoj situaciji, formi i drugome tu možete odabrati ne samo obične padine ravne ili s hupserima nego i vrtoglave padine s nagibom od 45 stupnjeva, ali i skijaški bicikl ili snowbiking, snježno zmajarenje ili snowkiting, ako imate djecu skijaški park Bibo Bär ili kojekakve drugi sportovi sve do romatične vožnje kočijama bijelim krajolikom. Après Ski i noćni život sve do Krampus partyja pod rasplesanim maskama teškim i 50 kila.
Nas troje pred Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan
Mogla bih nabadati i štogod fenomenološki o Hrvatima i skijači ili posve oblizečki, o sarmama i čudesima Bijega iz svakodnevica na sam vrh planine, kako je slogan Obertauerna, ali to će, ako već nije, učiniti buljuk kolega novinara od bijelih turističkih i ekonomskih analitičara do lajfstajerskih blogera te onih koji se samo selfaju, pa makar i ispred pingvina koji dočarava zamamne visine. Hrvata je inače na Obertauernu među Europljanima svih fela svega četiri posto, iako četiri sata udaljenosti i nije neka daljina.
Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan
No, vrlo je poučan Obertauern i kao case study austrijske skijaške metropole, kako ga također zovu, snježne destinacije koja je za slogan odabrala samouvjereno Mi smo snijeg! Wie sind Schnee! We are Snow! Od same presice, zanimljive i precizne s raznovrsnim radoznalim medijima do prezentacije i presmaterijala. Svakome njegov Obertauern, njegova perspektiva, njegov sadržaj. Sve pomno osmišljeno do promotivne brendirane mliječne čokoladice Jedem seine Verlovkug. Pa, zasladivši se, natrapavam na internetski prijevod o izazovu, iskušenju, zavođenju, iskustvu…
Turistički direktor Mario Siedler, voditeljica marketinga i PR Andrea Rohrbacher i hrvatska zastupnica Sandra Piro ne zaboravljaju istaknuti sigurnost: iako gosti ne idu na snijeg u japankama, među 1,4 milijuna ih se, govori mi frend, nađe i u štiklicama. O tome najmanje trebamo brinuti, a više studirati posve dubinski obertauernsku maštovitost i poduzetnost u najmanje 50 nijansi bijele i kad je riječ o našemu plavom.
Mnogi u cijelom životu nisu vidjeli, a kamo odjenuli onoliko gaća koliko ih je Slavica Moslavac izložila na izložbi Zaviri ispod /donje rublje i higijena otvorenoj 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina. Natprosječno dobro ozračje uz brojne predmete sjećanja i želje pristajalo bi i neusporedivo važnijim izložbenim prostorima, pa i u stalnom postavu.
S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan
Nije to tek podsjećanje kako je to bilo nekad kad je većina toga bila sakrivena ispod – podsjećam da su se gaće, unatoč nazivu iz slavenskih pradavnina, redovito počele nositi uglavnom tek sredinom prošloga stoljeća – nego sve do danas, kad su i tangice i korzeti običan dio odjeće, pa je izložba osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv autorice, nego i antropološka.
S modne revije / Fotografija Božica Brkan
Ta povijest je već i tvornički proizvedeno rublje u 20. stoljeću. (Nisam se sjetila provjeriti je li budžet izložbe dopustio i koju Victoria Secret!?) Također je osim uobičajeno samo moslavačke i posavske, zapravo nacionalno, pa i međunarodna, koncentrirana na temu bez granica, s golicanjem mašte uz predmete koji potiču lascivne misli, kako samih muzejskih izložaka svakidašnje uporabe i svečanih, čipkom urešenih ili pak gaća za k doktoru, tako i umjetničkih viđenja (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.).
Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan
Čestitke, to prije što će nakon što Kutinjani / Kutinčani mogu mjesec dana zagledati u raznorazne poštirkane gaće muške i ženske, grudnjake, spavaćice, kurte i kurtice, podsuknje, haltere od pliša, pamuka, lana, čipke, flanela, markizeta, svile, satena…, sve do štrikanih nakurnjaka, izložba obići i Zagreb, Kumrovec, Lipik, Đurđevac, Đakovo, Suboticu… Na njoj su surađivale i kulturne institucije Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, kumrovečki Muzej Staro selo Muzeja hrvatskog zagorja, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb, Gradska Galerija Novi Sad i brojni pojedinci koji su se na poziv Moslavčeve odvažili na danje svjetlo iznijeti najintimnije stvari.
Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodane čipki / Fotografija Božica Brkan
Ni vidjela ih nisam, znam ih samo iz mamine priče, a nisam još dospjela provjeriti jesi li označeni i burjagi, jastučići poput onih za ramena koji su širili bokove, a kakve je u mladosti nosila moja baba Julča Brkanova.
Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan
Oni koji neće imati priliku obići izložbu, njezina je dodatna vrijednost, a i vrijednost sama za sebe, po dobroj tradiciji autorice, odličan katalog(dizajn Slavica Moslavac!), zapravo bogato ilustrirana knjiga Zaviri ispod / donje rublje i higijena na 74 stranice. Primjedba: nedostaje jedino biografija i bibliografija autorice, koja je i izložbu i katalog zanosno i poticajno te vrlo stručno nakrcala kao šipak, ali elegantno i ženstveno, damski, ne prelazeći granice niti radi izazovnoga i poticajnog PR-a. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, košula za na noč.
Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan
Duhovitost i životna radost što pršti iz Slavice Moslavac i osvaja sve, ne samo nas njezine poštovatelje i prijatelje, okružila je i klasične muzejske izloške i umjetničke slike, fotografije i povezala ih novim kontekstom, pogotovo pjevanjem KUD-a Kutinsko Selo i izuzetno šarmantnom modnom revijom rublja, u kojoj je hrabro i šarmantno haljinu-kombine nosila i ravnateljica Muzeja Jasmina Uroda Kutlić.
Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Seljačka sloga Kutina, koje su izvele i dio narodnih lascivnih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: KarlMay. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak
Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte(Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?
Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.
Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan
Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.
Božica Brkan
sav taj talog
sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje
Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba
Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.
Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcimaS, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w – mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.
Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvala – heal, umjesto onih – onion, umjesto poruka – pork, umjesto izvojevati – izvoljevati, umjesto savršen – završen, umjesto Božica – Nožica (ali barem velikim slovom!).
Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reporteraPonisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.
Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.
Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!
Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?
Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajtei pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.
Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan
Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.
Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan
No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.
Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!
Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu
Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.
Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?
I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom
I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, casestudy. I to ne samo novinarski!
A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.
S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak
Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.neto stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.
Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.
Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak
Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.
Nisam vas kanila još jedanput gnjaviti kako sam ugodno gostovala na Jutru poezije Pod starim krovovima da voditelj slavne tribine Robert Roklicer nije pozvao K Šnidaršiću, a ja K Žnidaršiću.
Na zidu Pod storm krovovima: vodič za turiste u najstarijoj zagrebačkoj gostionici i sjećanje na kultni film (Fotografija Božica Brkan)
A onda je baš moja prijateljica još od Vjesnikove gradske i Dama Od Kulture I Jezika Živana Morić, radeći na knjižici uz predstavu HNK-a Tko pjeva zlo ne misli, misleći kako ja,kajkavka i knjiški moljac,sigurno znam, nazvala damski se ispričavajući za sve što je usput izlektorirala: kako je točno…?
Spominjala je kazališne ljude i govorne vježbe te uvjerenje u Šnidaršića, savjesno je provjerila sve dostupno i, dakako, kako to već jest, detektirala kako postoje prezimena s koječim, i sa Š i sa Ž, a ja sam samouvjereno tupila nešto o jednačenju po zvučnosti i kako bi bilo najbolje, uza sav Internet, uključujući i preslušavanje kako je u najboljemu hrvatskom filmu svih vremena, ipak pogledati negdje u knjižnici u dobroga starog Vjekoslava Majera i kako je napisano izvorno u Dnevniku maloga Perice.
Ukratko – Abesinija!
Danas bismo mogli spomenuti Koreju, i Sjevernu i Južnu (ali ne predstavu u Gavelli, još bi mi samo to falilo!). I iskopasmo – Šnidaršića.
I sad možemo otići na gemišt k Šnidaršiću. Iako meni u naslovu fajla ovoga teksta piše – snidarsic! Eto ti opet novoga vraga za nas koji volimo (i) jezično dvojiti. Samo nemojmo još o gemištu, špriceru i nečemu takvu, jer moj prijatelj Robert Roklicer ionako ne može sa mnom nazdraviti.
