U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?
Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.
Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.
Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.
Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.
20170913
Post scriptum
Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:
Pozdrav, Božice, lijepo si napisala o Joži na svom blogu. Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:
U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Diana Burazer
Kupila sam brdo
Kupila sam brdo! Ne kuću – kuća ima zidove, krov toplinu, obitelj
Kupila sam brdo! Ne šumu – ona ima močna stabla, hladovinu, krošnjama zaklonjeno nebo.
Kupila sam brdo! Ne livadu – ona je ravna, zeleno jednostavna. U njoj se nebo se utopilo.
Što ću s brdom? Stojim na vrhu okrećem se na sve strane
Sve, sve je moguće – dojavljuje mi izvanvremenski Stvoritelj spreman pomoći bez ikakva alata i raspoloživa vremena. I dodaje – samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo slikar sam, i nisam pjesnik sam, i nisam
sanjar, koji je kupio brdo, jesam.
Na 16. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini 4. rujna u okviru Tjedna kajkavske kulture, uz brojne druge teme, ponovno se govorilo i o neučenju kajkavskoga u školama, čak ni u područjima gdje je on materinski jezik, dijalekt ma što. Višegodišnja nastojanja da se kajkavski nađe barem u izbornoj ili kojoj drugoj, obično sporednoj nastavi, rezultirala su rijetkim dobrim primjerima kao što je donjosutlanska kajkavska ikavica u OŠ Šenkovec, što je bio temelj da se priredi i rječnik. Dok se neki lokalni (i kajkavski) govori na uzumiranju štite kao nematerijalno kulturno dobro, postoje i negativni primjeri – spomenuta je OŠČučerje u Zagrebu – da se u školi djeci čak zabranjuje i čavranjenje na odmoru na kajkavskome!?
Prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak
Uz svoj 70. rođendan i predstavljanje 5. knjige radova sa toga znanstvenog skupa, kajkavolog prof. dr. sc. Alojz Jembrih iskoristio je priliku da progovri o kajkavskom jeziku danas, položaj, status kojega je, po mnogima, teži negoli kada je startao znanstveni skup, pa i kada se Hrvatska osamostaljivala. Potovo u ostaviranju školske kulturne reforme, možda i zato što smo mi kajkavci, kako se čulo, premalo borljivi, kuražni.
Jezična metodologija Stjepka Težaka
Jembrih je podsjetio kako je svojedobno prof. dr. sc. Stjepko Težak (1926.-2006.), uz drugo i proučavatelj ozaljskoga govora, u vezi s kajkavskim zapisao kako „osnovnoškolsku svjedodžbu učenik ne bi smio dobiti ako ne zna da već od 16. stoljeća teče rijeka koja je početkom 19. stoljeća narasla do visoko razvijenoga standarda i mogla je pod drugačjim povijsnim zvijezdama – postati književnim jezikom sviju Hrvata.”
Težak misli na kajkavski književni jezik koji je tri i pol stoljeća bio polifunkcionalni književni jezik, podsjeća Jembrih, dodajuči kako Težak kaže: „Naš učenik u školi mora steći spoznaju ne samo da je kajkavski živi izraz dijela hrvatskoga pučanstva nego i živi izvor današnjih i sutrašnjih umjetničkoj ostvaraja te da bi hrvatska kultura bez kajkavskih svojih dijelova bila krnja.”
Težak navodi kako je kajkavsko narječje kao takvo „jedno od triju naših glavnih narječja. Ali, što je možda važnije, to je i jezik na kojem je stvorena bogata kultura, bez koje bi hrvatska kulturna baština bila jako osiromašena, lišena visokih vrijednosti.” I upravo je taj jezik dobio svoje međunarodni kod, dodaje Jemrih. Na pitanje: Koje mjesto pripada kajkavsko narječje u školi? Težak odgovara: „Mjesto mu je u obveznoj nastavi, u dodatnoj nastavi, u ibornoj nastai, u izvannastavnim aktivnostima, u učeničkim listovima, časopisima i zbornicima, na školskim priredbama. U prvom redu kajkavsko narječje ulazi u područje nastavnoj predmeta – hrvatski jezik, i to u svim njegovim odsječcima: u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, u nastavi filma i drugih medija, u nastavi pismenog i usmenog izražavanja.”
Ljevičar Kapović zastupa učenje (i) dijalekata
Zanimljivo je da je govoreći o tome standardolozi malo pozora posvećuju narječjima, kako se rijetko tko bavi kajkavizmima u standardu, prof. dr. sc. Alojz Jembrih citirao i znanstvenika mlađe generacije prof. dr. sc.Matu Kapovića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje opću fonologiju i morfologiju, a znanstveno ga, uz drugo, zanimaju i jezična politika, sociolingvistika i dijalektologija. Član je i Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU, a i zastupnik je u zagrebačkoj gradskoj skupštini iz redova Radničke fronte te se tuuz njega nikako ne može, kako se nerijekto čini, zanimanje za dijalekte gurnuti posve desno.
Sudionici 16. Znanstvenoga skupa u okviru krapinskoga Tjedna kajkavske kulture 4. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Intervjuist ga podsjeća kako u knjizi Čiji je jezik? otvoreno zagovara demokratičniji odnos prema govornom jeziku i dijalektima koji se smatraju inferiornijim u odnosu na standard, zbog je čak i etiketiran kao jugonostalgičar. Pita: „Odakle takav ekstremni antagonizam prema našim narječjima koja su jednako (ako ne i više) hrvatski kao što je i štokavski standard?” Kapović kaže: „…Jezična je situacija složena i naravno da se ne poklapa s crno-bijelim nacionalističkim mitovima i imaginarnim tradicijama i narativima. Komentirajući tezu „o dugotrajnom tihom ratu akademske zajednice i stručnih skupina protiv oživljavanja narječja i lokalnih govora”, Kapović za H-Alter kaže:
Odnos prema dijalektima morao bi biti daleko dameokratičniji
Lingvisti se često šale, ali to je zapravo točna definicija, da jejezik dijalekt s vojskom i mornarnicom. Kajkavski nema ni vojske ni mornarice, a o povezivanju jednog jedinstvenog jezika (naravno, standardnog) s jednom jedinstvenom nacijom sam već govorio. Iz toga proizlazi i to da službena jezična politika, čak i kad se inače bavi dijalektima, vrlo često sa zazorom gleda prema “prevelikom” isticanju dijalekata. Moj je stav da bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.
To je, doduše, gotovo sve i sad moguće i dopušteno, no jezična je politika drugačija i preferira standard nauštrb dijalekata – to ne mora nužno biti tako, ali u praksi je to nekad teško mijenjati. Svakako je to povezano i s onim o čemu smo prije govorili – neznanstvenim preskriptivističkim praksama (“ljudi ne znaju govoriti” i sl.).
Kapović komentira i odnos prema narječjima na kroatistici, zatim posljednjih godina pravu malu renensansu pisanja rječnikâ lokalnih govora (najviše čakavskih, ali i kajkavskih pa i štokavskih) ali i tvrdnju da bi usporedno učenje dijalekta uz standard bilo otegotno za ovladavanje standardom:
To nije točno. Dapače, u udžbeniku se kroatističke metodike pokojnoga Stjepka Težaka (koji je inače, iako nije bio dijalektolog, sjajno opisao svoj lokalni govor Ozlja i njegove okolice), koji je literatura na fakultetu, vrlo jasno ističe da usporedno učenje dijalekatskih i standardnih oblika čak pomaže djeci u usvajanju gradiva i učenju standarda. No čitava je priča potpuno smiješna – djeca standard ionako usvoje, kao drugi jezik (ako im je prvi npr. neki dijalekt koji se dosta razlikuje od standarda), već zarana preko crtićâ (s TV-a i interneta), čitanja slikovnicâ i sl. Komično je ponašati se kao da djeca u školi uče standard kao strani jezik od samog početka. S tim da npr. u mnogim velikim gradovima govorni jezik (što se tiče, recimo, morfologije) uopće ne odudara previše od standarda.
Post scriptum: Kajkavska čitanka Božice Brkan
Moram na kraja dodati kako sam vrlo ponosna što jemoja Kajkavska čitanka Božice Brkan (s rječnikom sa više od 6000 riječi) odobrena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.
Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija MacquarieUniversity, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chefDennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.
No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.
Zapravo je ovaj tekst nastao jučer. Ali nisam uz njega imala fotku, a fotka-kao-govori-tisuću-riječi, pa sam ga ostavila u bilješci jutros od rana čekajući – lastavice.
Neke sam svoje čitatelje iznervirala početkom ljeta višetjednim izvještavanjem o paru vrana i njihovu gniježđenju, sjedenju na gnijezdu i dvjema vranićima na boru kraj naše kuće. Ili o tome kako nam ptice počinju pjevati u zoru, još po mraku, razvijajući svaka svoju solo dionicu, sve dok dan posve ne zabijeli, pa onda uglavnom sve ušute.
Jučer ujutro neki veliki cvrkut pred našim istočnim otvorenim prozorima. Štoviše unezvjeren, paničan let povećeg jata lastavica. Ali ne u toliko puta viđenoj selidbenoj formaciji, kao da svaka leti sama u svome pravcu, na svojoj visini. Bezglavo, kao bez cilja. Koliko ih je, ne mogu biti samo stanarice gnijezda pod našom istočnom strehom. Čak ni eventualne susjede sa zapadne strehe, gdje su nekad gnijezdo svili piljci.
Ali lastavice lete, pa slijeću pod strehu nožicama hvatajući se za grubu žbuku, za ruine započetih, a nedovršenih gnijezda. Velike i male, mlade. Škola letenja! Pa da! U trenu shvatim kako je baš Bartolovo, kad po tradiciji vinogradari, ako još nisu, u trsja postavljaju klopoce i kad rode odlijeću na jug, pa se sigurno i laste ubrzano spremaju. I baš se rastužim. Što one spretnije i duže lete, to me veća tuga obuhvaća. I odjednom ih, kao ni onih mladih vrana u gnijezdu, više nema. Odletješe prije nego što sam o njihovu letu pjesmu napisala.
Sve mislim očekivano, banalno: hoće li i jutros opet vježbati svoja mala, tek opernatila krila za svoj dugi, dugi let na jug?
I one stvarno dolete. Nekoliko njih, elegantnih, sitnih i vještih kao da pokazuje što su naučile, što mogu, pa nadlijeću svoju strehu, krov, grad, nas, cijelo nebo i cvrkuću, cvrkuću. Neću se rastuživati, odlučujem učas, nego ću misliti o proljeću i gnijezdu u koje će se možda vratiti dogodine. Najradije bih im mahnula ne za zbogom nego za doviđenja.
Pogled na veslačku stazu, zeleno i plavo, preko čaše koja voli Hrvatsku i mijenja boju, a poslije se nosi doma / Fotografija Božica Brkan
Odvučemo se jučer u kasno jutro u šetnju, pa sjednemo na završno piće u našemu jarunskom kafiću. Naručujem Pepsi Light. Nema, kaže (opet novi) konobar. Kak nema, pa to ste imali!? Imamo Coca Colu Zero, govori. Super, kažem, pa to inače i pijem. Stalno pijem vodu na vodu, malo todorićku malo dropulićku (od te je gradonačelnice tako zovemo; sorry Milane!), a malo neku mineralnu s kriškom limuna, pa za promjenu, a da mi ne diže šećer, taj CC Zero.
…a poslije će ponovno pobijeliti… / Fotografija Božica Brkan
Donese čovjek uz bočicu i čašu kakvu još nisam vidjela. Natočite da vidite što će se dogoditi, kaže. Natočim, a ono bijeli natpis, zapravo dobra fora kao začudna inverzija, Coca Cola voli (srčeko!) Hrvatsku s jedne i verzalni pravi užitak s druge strane promijene boju u – crveno. Kemija, lakmus neki valjda, kao u onih ružičastih i plavih cvjetova hortenzije, ili tako nešto. Djeluje na hladno, govori čovjek. I još dobijete čašu da je ponesete doma. I ja se totalno raspekmezim kod zadnji bedak. Nikad niš ne dobijem. Kad je Velesajam svojevremeno u neka dobra stara vremena na novogodišnjim domjencima dijelio tada rijetke laptopove, ja bih uvijek dobila 10 čestitki. I onda konačno upamtim ime svojega jarunskog kafića u kojem na kavu pozivam na samom ulazu, na desnom ćošku Hrvatskog Sokola: Marion.
S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak
Iako su mi skrenuli pozor kako neka ne čitam na onom svom zagorskom, valjda jer mi to nije bračka Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, gdje svome lokalnom idiomu, jeziku, prednost dajemo zbog pozitivne diskriminacije, kako obično kaže osnivač Drago Štambuk, gdje ja ne bih svoju kekavicu, pogotovo kad je – razumljiva.
Ne kanim prevoditi, nego je samo dodati te je spojiti s pričicom o peseku kojega sam čak dvaput susrela u Opuzenu, na kavi uz Neretvu te uz maslinu kraj crkve ispod koje smo Pod vedrim nebom navečer govorili poeziju. Ondje općepoznat, pesek me ganuo podsjetivši me na mojega Snupija, samo je još manje čistokrvni, više je izgledom također neki pekinezer. I također ne manje umiljat, iako na jedno oko čorav (i nema ga), a i na drugo, čini mi se, loše vidi. Prepoznali smo se i razgovarali. A ja sam poslije čitala poeziju s mišlju ne sve svoje peseke, pa i na maloga Čarlija.
Božica Brkan
kurtasti pes
i kurtasti pesek maše z repom samo da mu niko nebu niš samo mu z tem more misli si bogec biti bole
kurtasti pesek
i mene maše z repom
mi se mili
mi se miti
ne moraš peso mahati nem ti ja niš kej si se na me nameril niš ti ja nem mu govorim a on maše samo maše kej da ima celi rep 20170306 – 20170419 – 20170426 – 20170802
manje poznate riječi: kurtasti – bezrepi, djelomice ili posve odrezana repa da mu niko ne niš – da mu nitko ne učini išta nažao
Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.
O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.
Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.
Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.
U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…
Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.
Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.
Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak
Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…
Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu
Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.
Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom / Fotografija Božica Brkan
Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?
Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski etnodetalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan
Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.
Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.
Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu
Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.
Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan
Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!
