Kajkavske ženske priče Božice Brkan (ogled, predstavljanje),
Zvonko Kovač, recenzija / pogovor zbirke kajkavskih priča Život večni, Božica Brkan, Acumen 2017.
I.
Suvremena hrvatska književnost između postmoderne i tranzicije kao da je istinski iskorak doživjela sa svojim ženskim pismom. Uz vrsne suvremene pripovjedača, kao što su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Ante Tomić, Renato Baretić, Robert Perišić ili Vlado Bulić, ženske autorice daju neobično velik doprinos obnovi hrvatske proze, i brojem i kvalitetom. Osim Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić ili Daše Drndić, svojim zapaženim proznim tekstovima javile su se među ostalima Julijana Matanović, Sibila Petlevski, Sanja Lovrenčić, Vedrana Rudan, Tatjana Gromače ili Maša Kolanović, i sve zajedno otvorile važan prostor posebnosti ženskoga pisanja, pa i kvaliteti ženskog književnog, književno-kritičkoga i akademskog angažmana. Put kojim su prošle otvorio je mnogim novim autoricama mogućnost da se okušaju i u prozi, dapače i u romanu, kao i da svojim kritičkim pisanjem potpomognu rastu ljepšega krila hrvatske prozne književnosti, odričući se prava na izdvojen, povlašteni status, odnosno dvostruka mjerila.
U književnosti na kajkavskom poznat je primjer brojnih kajkavskih pjesnikinja, o nekima od njih Ivan Kutnjak napisao je knjigu Kajkavski peterolisni capriccio, ali da bi se netko ozbiljnije upustio u eksperiment sa suvremenom kajkavskom ženskom prozom ili se barem izdašnije koristio kajkavskim jezikom za govore svojih likova, do Božice Brkan nismo doživjeli.
Kako piše Helena Sablić Tomić, „tekstovi suvremene hrvatske ženske proze poetički su prostori kroz koje se modernističke strategije oslobađanja postepeno pretvaraju u postmodernička razotkrivanja onoga drugog i drukčijega, onoga različitog i raznolikog. Kroz njih se potiče na razmišljanje i aktivan odnos prema izvanjskom kontekstu u kojemu je ipak još uvijek, htjele mi to priznati ili ne, dominantna patrijarhalna ideologija. U njima se postavljaju pitanja vezana uz identitet i oblike konstrukcije ženskoga subjekta.“
U svom pokušaju tipologije suvremenoga ženskog pisanja autorica izdvaja aspekt samopromatranja, pri čemu prevladavajuća autobiografska proza javno i osobno autorskoga subjekta konstruira različitim narativnim strategijama samopromatranja; uz autoreferencijalne, karakteristične su ironične, autoironične i parodične perspektive pripovijedanja. Uz iskustvo egzila kao posljedice rata, izdvaja se i iskustvo rata u prozama koje su pisane iz pozicije svjedokinja ili iz pozicije sveznajućega pripovjedača kojemu je ratno iskustvo tek „inicijator naracije“. I konačno, unutar prostora demokratizacije žudnje javlja se novi tip subjektivnosti, koji je na sadržajnoj strani usmjeren „narativizaciji ženstva i tjelesnosti“, tematiziranju „intimnih stanja subjekta“, a izvedbeno je najsličniji spomenutim prozama samopromatranja, s dodatkom vulgarnosti i eksplicitnoga sentimentalizma.
Upitao sam se imaju li i tekstovi iz Kajkavske čitanke slične postmoderne, tranzicijske osobitosti, kakve su opće intonacije i u čemu se razlikuje kajkavsko žensko pismo Božice Brkan od onoga na što inače nailazimo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u suvremenom kajkavskom pjesništvu ili prozi, odnosno u čemu ono najbolje pridonosi hrvatskom suvremenom književnom izrazu općenito? Odmah ću i odgovoriti, pjesme i proze Kajkavske čitanke kao da na poseban način spajaju pomalo autobiografski prostor samopromatranja s ratnim iskustvom, kao da nas je trauma rata vratila korijenima, našem najdubljem sjećanju jezika i svijeta djetinjstva i mladosti. Zbog toga svemu treba nadodati i tri tipa jezičnoga autoričina iskustva, stari graničarski kejkavski njezina oca Ivana, materinski kejkavski i moderni kajkavski rodne Moslavine, kao jezike osobne začudnosti, samoproizvodni medij vlastitoga, naglašenog verbalizma. Tomu treba dodati i novinarski štokavski, koji unatoč opsežnoj uporabi nije zatomio izvorni, kajkavski. Možda mu je samo pridonio u tečnosti, protočnosti.
Naime, ovom sam prilikom sklon braniti tezu (i složiti se sa sličnim ocjenama) o posebnosti ženske književne perspektive, koja se ogleda u ispovjednim sjećanjima na djetinjstvo i ranu mladost, pri čemu se najzanimljivijim ističu obiteljski ili samo međuženski odnosi, propitivani preispitivanjem o tradicionalnim vrijednostima, vjeri ili priznanju nemogućnosti vjerovanja, sve iskazivano jedinstvenim razgovornim pripovijedanjem zabilježenim obiteljskom, moslavačkom kej-kavštinom. Božica Brkan kao da svoju dramu odrastanja, samoidentifikacije, samoprisjećanja, najbolje može iskazati svojim prvim, materinskim jezikom, kao što i svoje znanje o svijetu i iskustvu toga jezika naknadno rekonstruira nekom neprekinutom pričom o njemu, o tom iz suvremenosti gledano pomalo naopakom svijetu.
Kada već gotovo nismo vjerovali da bi netko mogao taj svijet oživiti krhotinama priče ili pravom pričom, kao što ćemo to doživjeti u autoričinim objema kajkavskim zbirkama pjesama Vetrenica i Pevcov korak, odnosno u nekoliko pripovijesti, koje još čekaju svoju knjigu, uz crtice, putopisne zapise i kolumne na kajkavskom, kao i feljtonističke oblizeke protkane kajkavštinom, pojavilo se autentično žensko pripovijedanje o svakodnevici, svakidašnjim ljudima i običajima, u kojemu jednom narativni subjekt tek pamti i zapisuje, drugom prilikom nadomišlja, ali uvijek pripovijeda podjednako oslonjen na predavanje posebnoga jezika, anegdotu ili pučku dosjetku, kao i obrnuto, ugrađujući u njega i nijansu svoje osobnosti, osvjetljenje svojega doba i iskustva.
Vetrenica se još, kao mala obiteljska arheologija, doima kao stilizacija etnografske slike, kakvoga jednostavnog recepta ili uspavanke, nepodobne obiteljske predaje – kao u pjesmi Rogači, koja je sažeta ljubavna novela o pradjedu Štefcu, a koja svoju priču temelji na onom nespoznatom: jel je – jel ne tak – pripovedaju. Iz te nesigurnosti glasine ili trača, domišljati lirsko-narativni subjekt zna isplesti kakvu zgodnu narativnu situaciju.
Još se opsežnije takva strategija primjenjuje u, već po izvanjskom izgledu, poduljim pjesmama zbirke Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU. Oslonimo li se na autoričin izbor iz Kajkavske čitanke opažamo da je uvodni, angažirani Teštamentum kroatušima… izostavljen, pa ga predstavljaju pjesme osobnoga sjećanja i zavičajnoga pamćenja, objedinjene u jedinstvene pripovjedno-dijaloške dionice o neposrednom ratnom iskustvu ili o preispitivanju svojevrsnog pučkog vjerovanja-nevjerovanja u Boga, koje autorski glas niti može niti želi nadrasti (bilo snažnijom vjerom ili odustajanjem od nje). Lijep je primjer majčina pripovijest o poginulom sinu, u pjesmi da je koje če fota napravil, koja evocira ratni usud generacija i razrješava dvojbu između smrti i invalidnosti odlučujući se nejasno za život:
a ja nevesta moja nekak se mejne vu to verujem / morti bi gdagda mi dojde namisel / i da mi je čuklav puklav čorav ostal bole bi bilo / jel da je koje če fota napravil kej sem tulke kvočke nasadila (str. 76).
Slične je „ideologije“ i pjesma mogel si i brez jajec ostati, koja tematizira teško ranjavanje, gubitak lijeve noge, kao i ona o materijalnim nepravdama – pak darovnica, pak gruntovnica, pri čemu je u obje pjesme jednako samo obraćanje Bogu, ne kao zazivanje pomoći, nego kao rezignirana konstatacija njegova povlaštena položaja, kao u stihu – bog moj bog lefko je tebe odzgor gledeti (str. 78). Općenito, pitanja vjere ili svojevrsnoga narodskoga agnosticizma, koji stalno iznova probija u stihovima Božice Brkan kao neko daleko pagansko iskustvo jezika, zaslužuje posebnu analizu. Rijetko tko danas, kada se vjerovanje prometnulo u svojevrsnu ideologiju hvatskoga postdemokratskoga društva, tako otvoreno govori o svojim dvojbama nevjernika uvjetovanim dvojnim nasljeđem, zabranama i uvjetnim vjerovanjima, bližima održavanju tradicije negoli istinskom vjerovanju. Ovdje nalazimo iskustvo ispovijedi ili sjećanja na romanje k Majki Božjoj Bistričkoj, potajno krštenje ili jednostavno tematiziranje nevjere, sve i ako nam je Božja vjera u nas veća od naše u njega:
če ja i ne verujem v boga / bog / veruje / vu me / nekak mi se čini / da veruje veruje (str. 106)
Slijede manje epske i tragične a više lirske i lakše pričice o vlastitu djetinjstvu, pa i anegdotalne epizode iz „povijesti“ osobna odrastanja, s nizom sasvim stvarnih likova – od majke, Suse, učiteljice ili drugarice, do babe Julče, tate ili babe Potočke i kakvoga kuma, do naroda kao kolektivne memorije, osobito njegova odnosa spram Majke Božje ili Boga, pa do sjena umrlih, iz najbliže osobne okoline, unutar kojih se ne raspoznaju razlike, kao u pjesmi zmej dveh ivcov:
moji ivci // jel v noga / jel v joče /jel v lasmi / jel v pameti / jel v dobrote / stalno se dotikavleju tu i tam popipaju držiju tak da / bogme če i znam de su oni a de sem ja / kej je jen moj i drugi moj kraj / kej nekoja medža koju nemre nikoji mernik točno spremeriti / nikak po pravice odrezati / (navek ti je negde nekakov vuklinek zviš) (str. 123)
Zavičajna i obiteljska kronika međusobno se nadopunjuju s osobnim, tipično ženskim iskustvom i perspektivom. Stalna zabrinutost za najbližu blizinu, skrb za obiteljsko ili zavičajno nasljeđe, u ženskom pripovijedanju Božice Brkan ovdje još raspoređenom u slobodne stihove kao da proizvodi višak smisla, pretičak pjesničkoga, sadržana u manjku (nerazumljivosti) ili suvišku značenja stare zavičajne kajkavštine. Obiteljska saga ili etnografske slike zavičaja zadobivaju u tipično ženskom verbalizmu pripovijedanja na kajkavskom obrise općeljudske ili općenarodne istine, otvorene svakom pojedinačnom iskustvu čitanja. Rekao bih, kao u onim starim „bistričkim“ pjesmama, čiji eho ne doziva samo prošlost nego i svevremeno ufanje, tako i kakva zaboravljena riječ ili ponovno osmišljena prilika, u nezatajenom, upravo eksponiranom ženskom glasu više narativnoga negoli pjesničkoga subjekta, plijeni svojim malim pričama i ispričanim dogodovštinama, prisjećanjima i dopripovijedanjima, dopričavanjima anegdota i malih legendi, od kojih je sazdana naša startna, početna duhovnost, a tako smo je, najviše zbog razlika u jezicima našega djetinjstva i našega obrazovanja, spremni zapostaviti, pa i zastidjeti se je.
Zadnji je trenutak da se ona, ta naša potisnuta, skromna kršćanska duhovnost na granici svjetova, jer je svedena na usko kajkavsko ili čakavsko međugraničje ili međujezičje, prevede u suvremeni hrvatski, u jezik naše unutarnje komunikacije i posrednički jezik naše komunikacije sa svijetom. Zato je paralelan rad na rječniku autoričina zavičajna idioma opetovano kucanje na tek odškrinuta vrata, kao da još ne znamo koliko bi nas zaborav našega materinskog jezika osiromašio, unatoč svim uspjesima modernizacije svijeta. Ili, kako je opisala osjećaj sigurnosti u očevu naručju Božica Brkan, kao što to znaju samo kćeri, u pjesmi kajuce, jednoj zaboravljenoj riječi, zaboravljenim „sanjkama“ za led:
najprvo je del kajuce najne si je sel i mene v rilo del i pol me je noči črez celi čret / vozil i vozil / mesec je svetlil bole neg kakov lampaš / tak smo leteli da je samo led popucaval pod nami / tak mi je bilo lepo toplo / da sem si dremala i mislila kak bi se zanavek mogla / tak z tatu kajucati / i niš mi ne bilo če bi se i pod led odvezli / kulki jesu tak v led prepali / a i mene je jemput noga do riti v led prepala / i sa sem se smacala (str. 91)
Je li koje naručje za autoricu još bilo tako toplo, ugodno i sigurno ne znamo, ali je simptomatično da se obiteljska kronika zaustavlja na Brkanovima, a o drugim srodnim dušama ili ljubavima pripovijedanje u pjesmama daje tek manje, samo asocijativne naznake erotizma ali ne i žensko-muškoga prijateljstva, odnosno ljubavi. Upitao sam se je li moguće da Božica Brkan nema ni jedne kajkavske ljubavne pjesme, odnosno kako se ljubav pokazivala u Moslavini? Nije li to neka posebnost kajkavske ženske pripovijesti, čak i kajkavske osobne ženske kulture, nesvjesno zatajivanje intimnoga?
Kad je riječ o ljubavi, nismo mnogo bolje sreće ni u proznim ženskim pričama Božice Brkan; upravo sam zato odlučio malo veću pozornost obratiti dvjema, pričama Sovica i Žleb je kam ti reč po reč more dopelati. Obje su tragične, samo što u jednoj ugine mačka a u drugoj umire majka sina koji se želi ženiti sa kćeri očeve ljubavnice, s kojom je i sam imao ljubavnoga iskustva. U obje su pripovijesti opisane obiteljske drame, upravo svađe, jednom zbog banalnoga razloga, zbog mačke za stolom pri večeri; u neposrednom „susjedstvu“ s animalnim, kao da se strasna ljubav u iskustvu kajkavske priče povezuje sa životinjskim nagonom, odnosno sa svijetom životinja. U obje priče ženski pripovjedni subjekt, jednom iz perspektive snahe a drugi put iz pozicije žene jedinke, ali i on sam, zaziva svoga muškarca jednostavno – moj ili kao svoj, svojemu, ne po imenu, čak i ne kao moj muž. O čemu to neimenovanje ili samorazumljivo imenovanje govori? Mislim, više o nekom statusnom, a ne osobnom odnosu. Osobni se, intimni odnosi spoznaju nekako posredno ili postupno, reč po reč, što u priči o tragičnom ljubavnom trokutu uzrokuje srčanu kap majke, a u Sovici zamjenu mačje sa ženskom mukom u povodu neželjena porođaja:
I saki je znaš imel svojega mačka. Al tak vane, da bi se tu i tam primazil. moja je Sovica znala skočiti i v našu šutu gda bi postel preslačila i luftala i firangu odvila širom, a moj ne videl. Da je znal, čula bi ja svoje bogme.
A kej da je tekar znal da se je z prve mačke omacila sredi naše tuhe? Mam sem oprala kej da sem ja, bog mi gre oprosti, to zakrvavela. A mačke sem poskriveč v gnoj zakopala. Sirota kak je okolo hodila. Al pregrmela je to nekak. Ženska kej ženska. Vime ju je bolelo, umšlage se je z mrzlu vodu metala. (str. 156)
Zaključno rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesmama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu, potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima, pa možda i u svojim pripovijestima, putopisima ili monodramama, kakvu u osnutku nalazimo i u ovom izboru, kao i kojekaj drugoga. Pojedinačno, riječ je o raznim zgodama vezanim uz sječu drva ili kupovanje barjaka, zidanju kapelice ili kopanju zdenca, nerazumijevanju gospodskoga svijeta ili jezikaa i sl. Iako su mnoge od tih priča fragmentarne, a ima i pjesama u prozi – kao što su Božičnice, općenito mi se čini da bi kraće pripovijesti, pa i kratka priča, mogle naznačiti tragom Božice Brkane put novom kajkavskom proznom usmjerenju.
Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala samo unutar ruralne štokavske epske tradicije, Božica Brkan kao autorica podrijetlom s granične Moslavine, kao i njezina Tera iz romana Rez, s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i svojevrsnu suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, kao da je morala biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.
Ukratko, da ponovim glavnu tezu iz svoje kritike, „kajkavske naracije“ Božice Brkan, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, kajkavski se tako javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnog govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova. Mislim da je kajkavski u sličnoj funkciji u sva tri poglavlja monologa, koja su prenesena u Čitanku, i zagrebačko-kvartovski kajkavski u pripovijedanju Goga, Gogača – vlasnika caffe-bara, prvoga izvjestitelja s mjesta Ivanova ubojstva, kajkavski mlade generacije dječaka Letve iz Terina sela, kao i Terin za rasplet ključan, završni monolog.
Ovako upotrijebljen kajkavski jezik ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnu rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakidašnjici tranzicijske noćne more, s višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakidašnjice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Pitamo se, je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, odnosno s koje nas strane može stići osveta?
Inače, svojevrsnu draž, pa i sve umijeće pripovijedanja Božice Brkan, zapisao sam među ostalim zaključno o njezinu romanu Rez, nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama „viđenja stvarnosti“, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakidašnjici, još uvijek ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana. Starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći – kao da netko nevidljiv upravlja našim životima – romanom Rez Božice Brkan dani su posve određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom; bez kraja i konca, sa sve nesigurnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom, upitao sam se na kraju, nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A našim odgovorom kao odazivom, može biti strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.
O kulturno-povijesnom ili leksikografskom doprinosu novinarke Božice Brkan očuvanju kulinarskih običaja, recepata i kajkavske kulture jela i jelovnika, kao i duhovnoga jelovnika osiromašena rječnika i kajkavske rečenice, odnosno misli i iskustava, još će govoriti pozvanijih stručnjaka. Reći ću samo to da je Božica Brkan ostvarila svoju zavičajnu, moslavačku čitanku gotovo tako kompletnu kakvu bi trebala imati svaka naša kajkavska pokrajina, od Međimurja i Podravine, do Zagorja i Zagreba, a sve njih zajedno – neodgodivo. Dakako ne kao zamjenu za naše „službene“ školske čitanke, nego kao nužne nadopune, jer ne trebamo u godini našega administrativnog ulaska u Europu zatajivati nego oplemenjivati, afirmirati naš miraz, našu dotu, naš osebušek s kojim dolazimo, ako hoćete i osobitost, posebnost, kao dio istoga mozaika europske kulture kojoj smo oduvijek pripadali, unatoč različitim političkim okolnostima i svim povijesnim nedaćama i životu na granici, u provinciji. Jer, uvijek se možemo pitati – a zakaj nam nisu bolju poziciju, ali ljepšu sudbinu, oni sami pomogli puno prije priskrbiti?
II.
Svojim romanom Ledina Božica Brkan kao da odgovara na to pitanje, baš u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju, naime roman započinje poglavljem Posljednji izdanak, kojim bi mogao i završiti, a koje nosi nadnevak 30. lipnja 2013. Posrijedi su glas kćeri koja je na mjestu svoje prabake u Americi i majke koja skrbi se oko kuće koju su srušili u postupku legalizacije, pa je ostala ledina. Prepiru se na Skypu, pri čemu je glas kćeri jednako nezainteresiran za kuću, odnosno za ledinu, kao i distanciran od povijesnoga događaja. Bio je to međutim za autoricu i za višestruko prikriveni glas narativnoga subjekta koji progovara kroz iskustva žena obitelji Brkan trenutak u kojemu će se propitati, više u žanru povijesnoga negoli autobiografskoga, obiteljskog romana, o kronici jedne obitelji koja je tako presudno vezana uz prevratničke točke nacionalne povijesti. Svako od nekronološki poredanih poglavlja prisjeća se, vjerojatno preko obiteljskih legendi i šturih priča, nekog od tih presudnih vremena, od vremena zbjegova štokavaca na kajkavska područja u doba prodora Turaka, velike iseljeničke krize s početka prošloga stoljeća, doba Velikog rata i međuratnoga razdoblja, kao i doba nakon prevrata poslije Drugoga svjetskog rata, kao i onoga prije ili nakon Domovinskoga, ali i nekih manje prevratničkih trenutaka ili vremena važnih za osobno sjećanje, od kojih je (biografski gledano) anticipirani izvještaj iz doma za starije osobe zaključno mjesto sjećanja. Svako od doba ili mjesta o kojem se i s kojega se pripovijeda ima u galeriji žena obitelji Brkan svoju posebnu priču, ali sve njih zajedno objedinjuje uglavnom nediferencirani pripovjedni glas kajkavskoga pripovjedača, odnosno živoga ženskog pripovijedanja na kajkavskom?
Najprije, upitajmo se zašto se Božica Brkan odlučila o prevratnim povijesnim zbivanjima pisati na kajkavskom? Mislim zato što je odlučila o njima govoriti iz dvostruko autsajderske perspektive, iz perspektive žena i jednog marginaliziranog jezika, koji se ali u naglašeno osobnom pripovijedanju, koji svakako ima i autobiografskih elemenata, ne može prevesti na književni jezik. Smisleno su uvodne kronike, kao i ono poglavlje o izbjeglicama iz Bosne, napisani na književnom, na štokavskom jeziku, po mom osobno sudu ne tako uvjerljivi preostali dijelovi romana pisani uglavnom na kekavskom, lokalnom idiomu Moslavine. Dobro sačuvan materinski jezik, u Božičinu primjeru moglo bi se govoriti i o očevu jeziku, oplemenjen iskustvom novinarskog izvještajnog jezika, koji ne trpi predugačke rečenice i komplicirane, odviše vučene izraze, prvi je jasan dobitak ove knjige, koja kao da se žanrovski može smjestiti između povijesnoga romana i zbirke priča iz suvremenoga života. Ne treba zaboraviti autoričino iskustvo s romanom Rez, kao i ono iz Kajkavske čitanke, koje je narativnom subjektu podarilo lakoću pripovijedanja, uz određeno jezično ponavljanje koje se možda može pozitivno ocijeniti kao osobitost stila. Naime, između ili u podtekstu pripovijedanja Božice Brkan nalazi se sloj narodne mudrosti, poslovica, svakodnevnih domišljanja i fraza, svojevrsni unutarnji monolog ženskoga glasa koji se probija kroz desetljeća, stoljeća do suvremenoga čitatelja, a u središnjoj matici teče ekspresivan, djelomice i žurnalistički, izvještajni stil opće naracije, pa i dijaloga. Nije toliko autorici bilo stalo da iz više ženskih perspektiva govori o istim procesima, pa da se eventualno relativizira povijesna istina, koliko joj je bilo do gotovo istog ili slično ženskog svjedočenja kroz stoljeća. Povijest, i kob obitelji, posebno žena, tako postaje mjera narodne, pa i nacionalne povijesti, pa se obiteljska kronika povremeno preobražava u nacionalnu kronihisto(e)riju, iz koje kao da nam nema izlaza. (Možda taman danas, kad smo povjerovali da žene preuzimaju vodstvo i upravljanje svijetom, to i nije utješno.)
Za prvi primjer, jezičnu spretnost s različitim razinama poruke izdvajam opis pada dječaka s konja, inače sina jedne od žena – Pepeka, mlade snahe na Štefcovu imanju:
I najemput vriska.
I kej, dojdeju i kej mi poveju? Ne valda pak nekej z mojem? Ne, neg mi je dete z kojna opalo. Bole z konja neg z parme jel otkud z višešega. Samo se odsklizal dole, veli mene moja sestra, najmlajša, kej je z decu bila na druge strane dvorišča, tam de pripuščaju pastuve. A koga je vraga delal na kojnu? A štelo je dete gore, kej dete zna. Smejal se je, tak smo se igrali i najemput se samo odsmical, pak ona veli. Nes popitala ni komu je opal, kej je to sejeno. Dodrčim tam de su se si skupili i stojiju kej kipci, Bog mi gre oprosti, gda su me vidli još su se bole kej vkipeli i imam kej videti: dete na zemle, v trave kej klupko i vrišči, vrišči. (Ledina 2014: 118).
Ovim događajem, koji je mater gotovo više pogodio od povratka mladog muža iz rata bez nosa, Kriška revolucija i protunarodni režim nove kraljevine, dobivaju tragičan eho, koji ni potonje pripovijedanje bake Kate u poglavlju Zbogom, svete, zauvek! nije moglo zatomiti, Stjepanova grba za osobni, ženski doživljaj povijesti simbolički je početak nove mučne povijesne etape, pri čemu je zakapanje škrinje i gubitak navlažene robe u vrijeme preokreta u Drugome svjetskom ratu nenadoknadiv gubitak. Prapovijest ispričana iz perspektive prošlosti svakidašnjice.
Drugi primjer, iz poglavlja Verige, križni puti, zagovori, prati ratni put Pepekova brata Ivana u Drugom svjetskom ratu, s mišlju o tome kako se „hrvatskom domobranstvu povijest ciklički gotovo predvidljivo ponavlja, od 1868. do danas, pri čemu se i poratne epizode razumiju kao neko trajno ratno stanje, osobito nakon 1945. godine. Pripovijeda se posuđenim glasom žene grbavca, nerotkinje, i to o mobilizaciji Ivca u domobrane, odlasku u partizane i na kraju među ustaše, da bi se njezina otvoreno iskazana želja za djetetom izjednačila s njegovim križnim putem. Ima li što ljepše od ženske povijesti?
Kompozicijska fragmentarnost, koja neke priče ostavlja otvorenima, i ovdje je na djelu: o poslijeratnim Brkanovima saznajemo iz perspektive Jele, Ivanove mlade žene koja je upravo rodila. S malo domišljatosti možemo razumjeti (a na kraju u svojevrsnom post scriptumu, kojemu je samo naslov kajkavski: Osebušek: kak si prestreš, tak si buš legla, pisan iz otvorene autorske perspektive, što također ne znači da je u svemu točan), možemo povjerovati da je ona mogla biti autoričina mati, barem da se pripovijest mogla zapamtiti i u dječjem sjećanju. Iako se čini da je, barem po jednom kasnijem poglavlju, dobar dio priča autorica preuzela baš od svoje majke, koja je pak u međuvremenu – sve zaboravila. Obitelj se, zapravo zadruga, raspada, a Jelina i Ivcova ima dosta svojih problema, od pokušaja nepravedne razdiobe obiteljskoga nasljeđa do potrage za obiteljskim nevjerama.
Pripovijedanje završava kraćim poglavljima, iz perspektive tajanstvene Babe Bindeševe, vjerojatne očeve ljubavnice i prijateljice obitelji, zatim iz očišta Romkinje Ruže, pa iz horizontalnog pogleda već ukopane bake Brkanove Julče, one iste koja ispovijeda traumu o padu djeteta s konja. Kako se bližimo kraju romana sve nas više pripovjedni glas upućuje na suvremenost i na zapravo skromnu obiteljsku sagu, koju je Božica Brkan sastavila iz fragmenata obiteljskih polulegendi, pripovijesti i trača. Netko tko bi se bavio odnosom pripovijedanja i trača mogao bi ovdje dobro profitirati, jer se pokazuje da i trač nije ništa drugo nego usmena pripovjedna književnost, koja je ljudima potrebna da prežive svoje manje ili veće traume, svode međusobne račune i zadovolje svoje osjećaje pravde ili da prije nego što nas napuste osmisle svoje najčešće neispunjene, apsurdne i besmislene živote. Nameće se neizbježno pitanje možemo li se protiv toga boriti radikalnom iskrenosti ili zamatanjem priča u kajkavski neprozirne naracije, koje nemaju znanja o cjelini iskustva, ali u svakom pojedinačnom pripovijedanju, premda pod kontrolom dominantnog glasa svenazočne pripovjedačice (koji put previše etički relativizirajuće, obiteljski subjektivne), iznova otvaraju užitak čitanja kojim nas jezično zalihosno pripovijedanje (u višu suznačenja, koje nam onda omogućuju da čitamo i pro-povijesti vlastitih obitelji), opet i opet ispunjava.
Re-prezentacija obiteljske prošlosti tako se svima nama otvara i kao snoviđene naše nacionalne prošlosti, do čije povijesti tek moramo doći. Možda i ovakvim, blagim i moralno ne prestrogim, milosrdnim presudama. Svjesna je toga i autorica, koja u završnom, autobiografskom, više novinskom negoli pripovjednom zapisu, poziva da u svom interpretativnom domišljanju njezinih priča ne tražimo stvarnost ili istinitost, jer su i njezine priče, kao i sve one koje je čula pa ih iskoristila u svom pripovijedanju relativne, jer „ne može svatko ni sa svojom pričom učiniti što bi htio“ (str. 252).
Najkraće rečeno, kao i monološka poglavlja romana Rez, slično kao i pripovijedanje u pjesama, ženska se ruralna priča Božice Brkan možda najbolje izražava kada „objektivno“ do neugodnosti opisuje stanje među sumještanima, članovima obitelji, kada prepričava ili natpričava anegdote, kada se pripovijedanjem prisjeća svoga djetinjstva i pod-sjećanjem pripovijeda o njemu potaknuta njegovim jezikom, ona i nama omogućuje da potonuli svijet sredine prošloga stoljeća i njegove priče oživimo i u svojim sjećanjima.
III.
I evo, Božica Brkan javlja se novim, četvrtim ključnim prilogom svoje i naše kajkavijane zbirkom kajkavskih priča Život večni. Zbirka se sastoji od dvadesetak kratkih priča, uglavnom još neobjavljenih. Najkraće rečeno, priče iz zbirke Život večni studije su ponajprije odnosa Erosa i Thanatosa, kojekakvih odnosa najbliskijih, npr. sin – roditelji, muž – žena, ljubavnici, unutar obitelji, unutar male zatvorene sredine u kojoj svatko svakoga poznaje te prema široj sredini gdje misle da (medijski!) nekoga poznaju. Također je čest odnos čovjeka i životinje. Slike, ovisno o pripovjedaču, a oni se mijenjaju, potječu iz različitih kutova, perspektiva, kao što npr. u romanu Ledina Baba Julča pripovijeda iz svog groba i iz svoje perspektive kako su prikopali stranoga čovjeka u Brkanov grob, a u zbirci Život večni iz svoje perspektive, svoje viđenje iznosi, pripovijeda Prša, ukopani stranac. Božica Brkan sklona je oštrim, nerijetko spoznajno bolnim rezovima (ni roman Rez ne zove se slučajno tako!), hodanju likova po bridu, rubu s mogućnošću različitih ishoda. Zato je autorica razmišljala o podnaslovu Božanska komendija kekakvska, jer nas sȃm jezik kajkavski nekako upućuje na tragikomičnost naših pojedinačnih, obiteljskih sudbina.
Dodatna je vrijednost zbirke rječnik koji tumači, ali i sam za sebe čuva govor i jezik koji izumire, idiom kajkavskoga sela Okešinca (Jokešinac) kraj Križa. Izraziti se na gotovo zaboravljenom jeziku djetinjstva, vrlo ekspresivno i uvjerljivo u formi moderne kratke priče svakako je nov i još nedoživljen prilog suvremene hrvatske književnosti u doba apsurda i nedosegnute postmoderne. Svojevrsni re-modernizam kajkavske priče neće samo biti vrijedan prilog rječničkom blagu nego o obnovljenim narativnim tehnikama koje čitatelja, unatoč djelomičnom jezičnom hermetizmu, drže u zavidnoj privrženosti uz priču. Nije stoga čudno da su se već i malobrojne priče Božice Brkan našle u Antologiji hrvatske kratke priče akademika M. Šicela, kao i da su bile objavljivane u središnjim hrvatskim književnim časopisima (Republika, Kolo, Kaj), odnosno glasilima Hrvatsko slovo, Moslavačko zrcalo, Večernji list itd.) te zbornicima s natječaja kratkopričaša, na kojima je redovito najmanje u užem izboru.
Uvjeren sam da će i zbirno čitanje starih i novih priča plodne autorice „književnosti treće životne dobi“ naći svoje vjerne čitatelje i zaljubljenike u kajkavski, u koje se ubraja i potpisnik ovih usmenih „predstavljanja“ i ranijih kritičkih ogleda.
Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.
