Osvaja nagrade na pjesničkim natječajima, sudjeluje na gastro-smotrama, piše i objavljuje knjige i vodi nekoliko blogova, i dalje strastveno vjerujući u novinarstvo i prijenos informacija koje omogućuju novi mediji. Kao što je za vrijeme svog radnog staža bila uzor-urednica i autorica, Božica Brkan i u mirovini s veseljem uživa u svim svojim interesima, svakom rečenicom demonstrirajući argumentirane stavove, golemo znanje i eruptivnu kreativnost. S Božicom Brkan može se razgovarati o poeziji, novinarstvu, hrani, poljodjelstvu, o svemu samo ne o politici, jer veliki autori oduvijek su znali da politika treba biti u službi života, a ne obratno.

Etnolog s Hrvatskog radija Ivica Ivanković namijenio Vam je nekoliko svojih emisija “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva”. Što ste pripremili za radio? Dolazite li u emisiju Ivice Ivankovića sa svojom Kajkavskom čitankom? S poezijom ili prozom?

Kad me je kolega Ivica Ivanković pozvao u goste, a kako su me već predstavljali kao čuvaricu baštine, osobito gastro i jezične, odmah sam ga pitala što i kako da pripremim, a on je rekao da se ne moram pripremati, da znam već odgovore na sva pitanja koja će mi postaviti. A morala sam i promisliti da odgovorim na sve što taj Majstor umije pitati. Ukratko, tri je sata pitao, a ja sam odgovarala, naručivao što da čitam, a ja sam čitala, čitala, čitala… Ima snimljenog materijala toliko da sam se pogubila. Majstor je imao sve u glavi. Tvrdi da ima još nekoliko emisija, pa i mene zanima što će to sve biti. Sve je krasno poštucao i, kako kaže, nakitio glazbom iz fonoteke Hrvatskoga radija, pjesmama mog zavičaja od kojih neke stvarno nikad nisam čula, snimljene možda i na prvoj Smotri folklora! Od mojega ima i poezije i proze, kako je Ivica Ivanković birao. Bio mi je to baš ugodan radio izlet.

Vaša “Kajkavska čitanka Božice Brkan” obuhvaća pjesme, pripovijetke, ulomke romana, monodramu, putopis…, a preporučena je i srednjim školama kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika. Je li se od objavljivanja Kajkavske čitanke 2012. godine nešto promijenilo u odnosu službenog jezika prema kajkavskome? Kajkavski je, naime, opet in, što dokazuje i roman na kajkavskom “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” Marka Gregura.

In? Upravo mi se neki dan na putu do Lobora, kamo su Kajkavsko spravišče i časopis Kaj vodili nas nagrađene za književni putopis, ne samo kajkavski, jedna od kolegica žalila kako je kaj zapostavljen u školama i kako bismo nas nekoliko mogli organizirati gostovanja i čitanja po školama. A nas nekoliko, i bez projekta, odavno i uporno obilazimo knjižnice, domove kulture, škole, ako nas zovu i ako nas prihvate, ako nas žele slušati. Obično dodajem kako, što standardne ,a što kajkavske tekstove čitam od Beča i Gradišća (i austrijskog i mađarskog!), preko Sydneyja do Selaca na Braču i Opuzena, Donje Stubice i Zlatara, Čazme do mojih Ivanića i Križa. Ne šalim se: vozimo i 800 i 1300 kilometara da bih pročitala samo dvije pjesme

Nije Vam to naporno?

Ako ih netko želi čuti, zašto ne? Sretni smo plati li se benzin ili otkupe li nam koju knjigu. Upravo je nedavno Hrvatski radio Treći program i treći put reprizirao adaptaciju mog romana Ledina, s podosta mojega kajkavskoga, rekli su mi slušatelji. Baš sam se danas na fejsu dopisivala o pevcu, pa i o mojoj zbirci pjesama Pevcov koraka ili kajkavski osebušek za EU, iz 2012., nagrađenoj za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine, s fb-frendicama iz Australije, pa pitaju može li se to kupiti ondje.

NOVINARSTVO STVARNO VOLIM, ALI, ZATO ŠTO MI TO MOŽE BITI. PRILAGOĐAVAM GA SVOM IZRAZU. ZA NE ZNAM ŠTO NE BIH RADILA POLITIČKO NOVINARSTVO, A POGOTOVO NE BIH MOGLA STAJATI PRED SABOROM ILI VLADOM I GURATI KRUŠKU POD NJUŠKU KOJEKAKVIM BEZVEZNJACIMA…

Što je za Vas kajkavski?

Meni je kajkavski prirodno stanje, i materinski i tatinski, kako kaže prof. dr. sc. Zvonko Kovač, a “in” mi je postao tek u zreloj dobi. Markov “Trombetassicz” veseli me silno, kao i njegove pjesme i standardni tekstovi, kao i Novakov “Ciganin, ali najljepši”. Baš ih stjecajem prilika usporedo i čitam. Očito smo mi kajkavci, u različitim idiomima posvijestili svoj jezik i sebi i ne odnosimo se prema njemu kao prema dijalektu. Kada je kajkavski dobio međunarodnu oznaku priznatoga književnog jezika, baš su, kako sam čula gostujući u radijskoj emisiji Kutija olovnih slova Karoline Lisak Vidović, i Novakova Črna Mati zemla i moja Ledina bili dokaz da je kajkavski itekako živ.

Živ je kajkavski, ali dijalekti su, zapravo, u neravnopravnom položaju u odnosu na standardni jezik? Izumiru i ti tzv. mali jezici?

Iako se broj govornika kajkavskog danomice smanjuje, to da i dalje živi neprestano dokazuju i brojne i lokalne književne manifestacije od Krapine do Zeline i već umalo tri desetljeća živa nacionalna manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka na Selcima. Nekima nije “in”, ponajprije politički ili kulturnoprovincijski svejedno, kao što sam i napisala upravo u predgovoru i Kajkavske čitanke i Pevca govoreći o izumiranju malenih jezika. Ali jednom, vezano uz navodno odustajanje od kajkavskoga u korist štokavice u vrijeme Narodnoga preporoda, pristajanja uz južnoslavensku ideju ili poslije Novosadskoga dogovora, raspisuju i dalje natječaje samo za štokavce za sve nove jezike proistekle iz hrvatsko-srpskoga, rade antologije hrvatske poezije izostavljajući dijalektalnu jer je, usude se to kao kvaziveliki antologičari otvoreno i napisati, i ne prate. A samo u kajkavici, recimo, ja se koristim najmanje trima idiomima i sve se nadam da će barem neki moji izrazi poput oblizeka i osebušeka, neprevedivi zapravo, zaživjeti i u standardu umjesto vrlo omiljenih i sveprisutnih anglizama i drugih globalizama. Po tome je i naš hrvatski, zajedno s nama, na dobrom putu izumiranja. Novost je što se mi, recentni pisci i to različitih generacija, obrazovani i neiskompleksirani bilo čime, odnosimo drugačije prema vlastitu jeziku. Kakav je da je, održavamo ga živim, i hrvatski standard, i žargon, i dijalekt s brojnim idiomima, nastojeći pisati što bolju i poeziju i prozu. Ne potvrđuje li da smo na dobrome putu svježi prijevod Gregurova “Trombetassicza” na slovenski i Novakove “Črne meti zemle” na srpski?

Internetski magazinOblizeki, koji vodite, izrastao je iz istoimene ilustrirane knjige, Vaše zavičajne čitanke, kako ste ju nazvali, a donosi tradicionalne recepte i analizira trendove, jednom riječju nastavlja Vaše novinarsko djelovanje u području kulture stola. Kako ste se odlučili pokrenuti internetski magazin i kako ste danas, nakon desetak godina, zadovoljni njegovim razvojem?

Moj sin Ivan Brezak Brkan s Netokracije, prvi kreator i dizajner te moje stranice koja je samo trebala samo informirati o predstavljanima i gostovanjima s knjigom, misli da je krajnje vrijeme da napravimo i drugi redizajn Oblizeka, a nagovara me na ambicioznije poduhvate, nove oblike imedije. A ja nisam sigurna imam li vremena, zicflajša, da dovršim i knjigu nacionanih Oblizeka, koja je bila jedan od razloga da odem iz tiskanoga novinarstva u prijevremenu mirovinu, 10 godina prije roka. Mislila sam tada kako će moja ekipa producirati multimedijalno – knjige, časopise, TV i radijske emisije, društvenomrežne stvari itd. Neplanirano sam se vratila mladalačkoj, lijepoj literaturi, pa imam manje vremena, a otkad svi bare i vare čak i volje za Oblizeke i pišem (i snimam!) uglavnom ono što me veseli i koliko mogu sigurno financirati.

Zanimljivo je da ste se ohrabrili iskoračiti iz poznatih obrazaca i krenuti u nešto nepoznato i neizvjesno?
 
Da, zanimljivo je kako sam tek poslije osvijestila potrebu za medijem, jer odjednom sam se dobrovoljno odrekla svojih uhodanih medija i ustaljenih formata. A kako da se izraziš, uhvatiš kontakt s potencijalnim čitateljem, ako nemaš gdje? Pa je tako, dok sam uspijevala održavati, nekoliko godina bio prilično čitan www.ziviselo.com nastao iz istoimenoga projekta, a sad me veseli svaki čitatelj više moje stranice www.bozicabrkan.com, koju nikako da doradim do kraja ni kako sam je zamislila. Osobito mi je tu drag književno-novinarski blogić Umjesto kave.

U svom novinarskom radu pratili ste razvoj proizvodnje i tržišta hrane, od rasta prehrambenih koncerna koji danas obuhvaćaju tržište cijelog svijeta do afirmacije organske proizvodnje na malim površinama i OPG-ova. Možete li procijeniti u kojem se smjeru danas razvija proizvodnja i tržište hrane?

Neću pretjerati ako kažem da mi je hrana, kako se to obično kaže, baš od njive do stola, ali uključujući tehnologiju, ekonomiju, agronomiju, marketing, gastronomiju itd. stvarno četiri desetljeća svojevrsna sudbina, koju si nisam sama birala, ali sam se valjda i zbog toga, radoznala kakva jesam, prema njoj odnosila s većom pomnjom. Određena mi je kao novinarski sektor opskrbe u gradskoj rubrici Vjesnika, u vrijeme velikih nestašica početkom osamdesetih, ali sam, rekla bih, imala sreću, da sam je upoznavala i preko najvećih svjetskih sajmova, literature, brendova, kao scenaristica za prvi u nas Vegetin TV gastroshow “Male tajne velikih majstora kuhinje”, kolumnistica Enciklopedije špeceraja u više raznoraznih medija u sad vjerojatno najmanje 600 nastavaka, organizatorica brojnih ocjenjivanja kakvoće tada na tržištu monopolističkih, dvojbene kakvoće i često još i ilegalnih proizvoda, producentica i urednica tematskih časopisa i knjiga, a da o pedesetak danas nezamislivo visokonakladnih kuharica i ne govorim. Dospijem li, kanim o tome izuzetno zanimljivom, često kontradiktornom vremenu i iskustvu također nešto napisati. Po mojem, hrana i prehrana razvijaju se u svim smjerovima, samo što se o tome kod nas, unatoč svjetskim vezama, malo zna. K tome, kako obično biva s poviješću, ta učiteljica života neugodno nam se vraća ponavljanjem. Uglavnom se kod nas površno grebucka i tako i opredjeljuje. Čast izuzecima, postajemo nemaštoviti i dosadni. I u proizvodnji i u potrošnji. Sve nam je gastrosuvenir.

Gdje vidite mjesto Hrvatske u globalnim trendovima proizvodnje i pripremanje hrane? Koliko očuvanju tradicije i prilagodbi promjenama može pridonijeti razmjena informacija na internetskim magazinima kao što je Oblizeki?

Mi smo maleni i možemo napraviti nešto ozbiljnije jedino kvalitetnom butik-proizvodnjom, nečim svojim, dobro osmišljenim. Šteta je što o svojemu znamo najmanje, jer drugi mogu nas istraživati i o tome pisati samo ako su izravno zainteresirani i ako imaju povoda, nema toga ni u literaturi ni na internetu da se “isurfa”, da bismo komparativno mogli istaknuti ono od našega što je drugačije i što ima potencijala da ga učinimo zaista vrijednim. Nismo ni ustrajni, a ni temeljiti. A i podijeljeni smo u pristupu, tvrdim ja, sklona ne isključivosti nego tome da, ako mogu i procvjetati, neka cvjetaju svi cvjetovi, ali ističući vlastito temeljno opredjeljenje u poljoprivredi ipak održiva, integrirana agrarna proizvodnja, a prehrana, pozivajući se na dugogodišnjeg suradnika dr. sc. Danka Matasovića, razumska.
Dragocjeno je zato svako nastojanje u tome, pa i blogova poput mojih Oblizeka.

NIJE MI VIŠE NI DUHOVITO DOK MI BABICA NA BABIČINIM KOLAČIMA OBJAŠNJAVA DA JE U BUČNICU ĐUMBIR DODALA JER SU NA TV REKLI DA SE S NJIM BUČA BAŠ SLAŽE ILI DA SE CHEF TOMEK ŠPIČEK OD GLUPOSTI SUDIONIKA TV GASTROSHOW-OVA I KVAZIMASTERCHEFOVA, U KOJIMA SE VRTI VELIKA LOVA, BRANI SMIJURIJOM OD POHANE INTEGRALNE MOZZARELLE…

Ne tenta me bez razloga Ivan Brezak Brkan da krenemo i na engleskom. Kad bih imala kome prenijeti znanje i arhivu skupljanu godinama, kad bi to imao tko volje financijski poduprti, možda i bih. Nije mi više ni duhovito dok mi babica na Babičinim kolačima objašnjava da je u bučnicu đumbir dodala jer su na TV rekli da se s njima buča baš slaže ili da se chef Tomek Špiček od gluposti sudionika tv gastroshowova i kvazimasterchefova, u kojima se vrti velika lova, brani smijurijom od pohane integralne mozzarelle. Ni oni koji gledaju uglavnom ne kuže o čemu je riječ, ali misle da bi se na to trebali smijati, ako im već netko ne da znak da počnu pljeskati i umirati od smijeha. Gdje bi mi bio kraj da smo nekad imali zanatsku tehnologiju kao sada, od računala do zadanih formata? Godinama neke teme još nosim nedovršene, kao komparatistica rado sve uspoređujem, autorski tašta rado citiram (i linkam!) i pamtim dugo kao slon. Mogu ja pisati koliko hoću, i ustrajno pišem, ali dok su čitanije fejkane/lažne vijesti, ugodnije i zabavnije od neugodnih, a istinitih, kako mogu na kraj s time kao novinarka staroga kova i drugačijim životnim stavom? Uzeti to onda ako ništa drugo, a to i činim, kao književnu temu!

Poezija, novinarstvo, priprema i uzgoj hrane – u svom radu pokazali ste široke interese i raskošno stvaralaštvo. Koliko je novinarska profesija i kreativni prostor koji ste u njoj pronašli zaslužna za takav razvoj Vaših interesa i tako bogat opus?

Novinarstvo podrazumijeva neutaživu radoznalost i upornost i neprestano učenje. Ono je mene izabralo. Kad sve ogolim, obično spominjem Tekst. I u novinarstvu sam se našla zbog Teksta, pisanja, studirajući najprije i komparativnu književnost pa novinarstvo, pišući, uređujući, pa onda i poučavajući druge kako da budu bolji u tome zanatu. Međutim, ipak sam najprije bila pjesnikinjom, spisateljicom lijepe književnosti, kojoj je drago poigravanje s književnim i novinarskim vrstama i s jezicima. Baš nešto pišem o putopisu u povodu nagrade koju sam dobila nedavno za književni putopis. Na društvenim mrežama putopis je pretrpan nepotpisanim fotkama, selfijima, s bjelosvjetskih egzotičnih destinacija. Najveći svjetski sponzori i mecene utrkuju se blogerima, lajkovima… Pune su novine, televizije svaki dan druge destinacije, ekskluziva, a meni nekako draža postaju književna putovanja, do prve stanice, možda u zavičaj, ali svakako i u dušu. Kao timski čovjek kakvim sam postala, imala sam i sjajne učitelje i sjajne učenike i studente, suradnike, prve ljude u svom fahu od Franje Kiseljaka, Uroša Šoškića, Drage Kastratovića, Vladimira Drobnjaka, Branka Tuđena u novinarstvu ili u fotografiji s Romeom Ibriševićem, Josipom Bistrovićem, Mišom Lišaninom, Davorom Marjanovićem, Igorom Sitarom… do Ivanke Biluš u kuhinji i nutricionistici te chefova poput Stanka Ercega, Ivice Štrumla, Roberta Slezaka i drugih, Maje Matković u lekturi, Jenija Vukelića u dizajnu, Mirjane Tomičić u izvedbenom, praktičnom marketingu.

Još uvijek osjećate duboku povezanost s novinarstvom?

Novinarstvo stvarno volim, ali, jer mi to može biti, kako volim reći. Prilagođavam ga sebi, svom izrazu. Za ne znam što ne bih radila političko novinarstvo, a pogotovo ne bih mogla stajati pred Saborom ili Vladom i gurati krušku pod njušku kojekakvim bezveznjacima. Vidim da postoje stvari koje me jednako, zapravo vesele i više od novinarstva. Očito sam, uz to što sam već bila i članicom Društva hrvatskih književnika, morala biti više od 30 godina u dnevnom novinskom novinarstvu s iskustvima i u drugim medijima da bih mogla napisati svoje romane poput “Lifta”, koji je politička melodrama ili “Reza”, leica-roman u 36 slika o novinarstvu ili “Ledine” o prošlosti svoje obitelji, zatim zbirke pjesama ili priča. Valjda je o zrelosti riječ… Upravo ovoga tjedna izlaze mi usporedo dvije odlične zbirke kratkih pomalo ženskih priča, vrlo modernih na standardu “Umrežena”, i kajkavskih, zaokruženih “Život večni”. Uz to, objavljuje ih naša obiteljska izdavačka kućica, jer nemam vremena čekati hoće li ili neće neki urednik pročitati pa se nakanjivati. Dakako, sad nam slijede predstavljanja. Nadam se da će nas zvati, jer nam je, osim zadovoljstva i ponosa, važno da održimo glavu iznad vode, ostanemo barem na pozitivnoj nuli. Sve je to moj izbor i odlučna sam i dalje, dok god mogu, nositi se s posljedicama svojih odluka. Zato valjda u poslu više i ne idem ni na kavu ako o njoj ne kanim pisati, jer me iskustvo poučilo da su besplatne kave najskuplje, ali kako svaki dan pijem kavu s kim volim, ispisujem, kad uzmognem blogić Umjesto kave, još jedan medij koji sam si stvorila za radost koju imam još za podijeliti, tko hoće.