Božica Brkan – Stranica 20

Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka.

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama.

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki mole: „dej mi liz dej mi liz…

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu situaciju: „bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Baloni Adrianove generacije – Umjesto kave 2. ožujka 2022.

Adrianov dan na čuvanju kod nas započinje letom balona. Posve nepraktičnog, a zgodničkog promotivnog materijala, o čemu govori logo Mastercarda, koji je stigao s nekom PR informacijom i darićem. Bilo ga je šteta baciti i sad svako jutro započinje letom: leti, leti balon. Djed hoda po cijelom stanu, leti, leti balon, a balon uzlijeće i slijeće, prevrće se i uspravlja sve do plafona, leti, leti balon. U balonu povremeno lete kornjača Korni koja svira, majmun, zvečka… I Adrian krileći ruke u mom krilu, leti, leti balon.

Adrian čita Pina i balone / Foto Miljenko Brezak

Voli naš dječak i napuhane balone, moje rođendanske, nono ga nosi na ramenu i među balonima mali ciči, ciči. Iznijeli smo ih čim je prijetilo ili da se iznenada ispušu ili da prasnu. Kao i one koji su ga dočekali kad je prije manje o godine stigao iz rodilišta. U jednoj od slikovnica o Pinu – Poljaci su majstori – čitamo balone sa slogovima ma, ta, ba, de… i letimo, letimo… Mi pjevamo pjesmicu popularnu kad smo mi bili maleni: Baloni, baloni k’o šareni bomboni…

Leti, leti – Adrian s dedekom Miljenkom / Foto Božica Brkan

Onda navečer u jednome od TV breakingnewsa iz Ukrajine prepoznajem dekicu kakvu ima i Adrian, s kojekakvim balonima, samo je dijete pokriveno tako da su baloni ispod, na drugoj strani i baloni se ne vide. Ne lete. I rasplačem se: budućnost puna pitanja.

Adrian među balonima na ramenima nona Griše / Foto Miljenko Brezak

Priča o jednom kaju Bojane Schubert i Grga Petrova – Umjesto kave 25. siječnja 2022.

Priča o jednom kaju, slikovnicu Bojane Schubert i ilustratora Grga Petrova objavila je Srednja Europa, u biblioteci Sezam, Srednja Europa za mlade (urednica Alenka Barišić), a predstavljena je u Tjednu kajkavske kulture Krapini prošloga rujna na 20. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća.

Najavljena je znanstvenom slikovnicom, a autori su se našli u nakani očuvanja lokalne jezične baštine. Autorica teksta predstavljena je kajkavkom i kajkavologinjom, koja živi u Ludbregu, a radi u Zagrebu (u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU). Završila je, tumači se u knjizi, studij hrvatskoga (standardnog) jezika, no unatoč tome kajkavski joj je ljepši i draži – materinji. Priču o jednom kaju napisala je Otu i Giti, svojoj i drugoj kajkavskoj djeci, da im kaj bude na ponos: Bilo bi joj milo kada bi priča razveselila i čakavce i štokavce, male i velike, zapravo sve one koje zanima hrvatski jezik u njegovoj ukupnosti. Knjiga je zamišljena kao priča o životu jednoga jezika, stara čak tri stotine godina.

Mašta, ambicija i šarm: autorica teksta Bojana Schubert i ilustrator Grgo Petrov na krapinskom predstavljanju slikovnice / Foto Miljenko Brezak

Kako bi bilo lijepo da se u svakoj manje ili više kajkavskoj kući nađe slikovnica Priča o jednom kaju kao podsjetnik na povijest kajkavskoga književnog jezika koja se vrlo malo uči i o kojoj se sve manje zna i sve manje pamti, pa ni to da je prva knjiga tiskana na kajkavskom Dekretum 1574. te da valja pamtiti Ivana Pergošića. Izvlači iz povijesti zanimljivosti poput Navuka od svilnih kukcev (1823) Ludwiga Mitterpachera ili Kratkoga navuka od meštrije pupkorezne (1777.) Ivana Krstitelja Lalanga, prvoga hrvatskog priručnika o primateljstvu i porodništvu te uopće prvom medicinskom priručniku na hrvatskom, kojega je u naše vrijeme uveo prevodeći njegove knjige kajkavac, književnik i ginekolog doc. dr. Rajko Fureš, inače i ustrajni organizator krapinskoga skupa i promotor kajkavskoga iz zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca,

Regije u kojima se govori kajkavski, ali bez moje Moslavine…

Izvlače gospodarske, medicinske, matematičke, veterinarske, astronomske i astrološke, leksikografske naslove, sve do bontona Regule dvorjanstva Jurja Muliha (1744.) s već znanim kako je mrsko pred drugemi lica napuhavati, jezik van kazati, vusnice gristi, ali rastezati, čelo rugati, nos krčiti, iči prevračati, mustače zafrkavati, bradu odviš gladiti…

Čak sam i ja iz slikovnice o kaju naučila ponešto iz jezičnice (gramatika) kajkavska imena padeža: imenovnik (nominativ) rođenik (genitiv) dajevnik (dativ), tužnik (akuzativ), zovnik (vokativ) te da instrumental ima čak dva imena – pajdašnik (instrumental društva) i orudelnik (instrumental sredstva)!

Slijedi potom, dakako, i književnost iz koje izdvajam ono što se u školama baš i ne uči i to kajkavke Katarinu Patatić (1750.-1811.) Vu tom lepom plamnu ki je zažgal mene/ bum gorel, doklam srce mi povene i Ane Katarine Zrinski (1625.-1673.) – Radujem se kad rič tvoju čujem/ruke tvoje ponizno celujem / s pravoga te srca pozdravljujem / vernost tvoju znovi očitujem.

Potom slijedi priča kako su n kajkavskom u 18. i 19. stoljeću, u najboljim godinama, ispričane i mnogobrojne i raznovrsne priče za djecu i odrasle. Opisan je kajkavski u šest gramatika, a riječi popisane u tri rječnika, tridesetih godina 19. stoljeća prevedeni i Milton i Shakespeare, a 1832. postao je predmetom i u školama. Međutim, za Hrvatskoga preporoda odlučeno je kako će svi Hrvati, pa i kajkavci, pisati i službeno govoriti štokavskim jezikom (kaže: kajevim susjedom). Opisuju potom kako je usahnuo te kako je na hrvatskome jezičnom stablu na štokavsku nacijepljena i kajkavska grana.Uz to što se kajkavski i dalje govori, pišu na njemu Antun Nemčić, Šenoa, Galović, Zagorka, Domjanić, Krleža, Kolar, Kerster, pa i oni koji izvorno nisu kajkavci poput Matoša: Već je zorja, a ja ne mrem spati, / po hoži me hinca mislih črni roj,/ kokotiček več rkiči za vrati:/ hajči smiljček, jači, picek moj.

Prije nego dodaje kratki rječnik manje poznatih riječi, jer bole je siromaški se voziti,/ neg gospodski pešice iti – ističe kako kajkavske riječi uz pomoć raznih autora nastavljaju svoj život u hrvatskoj knjizi te nabraja recentne kajkavske književnike:Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Pavlek Miškina, Ivan Golub, Zvonko Kovač, Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Stanislav Petrović, Ernest Fišer, Zvonimir majdak, Hrvoje Hitrec, pero Budak, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih, Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić, ladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda, Barica Pahić Grobenski, Kristian Novak, Božica Brkan, Željka Horvat Čeč, Marko Gregur, Ivana Škrlec, Aleksandar Horvat…

Recentni kajkavski književnici, među kojima i vaša ponosna blogerica Božica Brkan

Baš se ponosim, ali ne mogu s tugom prešutjeti prigovor što, odmah na početku slikovnice,među kajkavskim govorima, zamišljenima kao mirisnim cvjetovima (varaždinčice, međimurčice, zagorčica, posavčice, podravčice, gorančice, turopoljčice i sutlančice) nema na toj livadi i mojih moslavčica. Jedno je kad u popularnoj pjesmi o kajkavcima moj zavičaj izostavi Žiga, a drugo kada nas kajkavce koji još jedva da i govore kajkavski, propusti ozbiljna autorica, autorica i knjige U suton kajkavskoga književnog jezika te s Ivanom Lupićem Prvoga hrvatskog Shakespeaera o Ivanu Krizmaniću i njegovoj Flundri srenje zrokujučoj iz 1836. Krizmanić joj je bio i temom doktorske disertacije. Radoznalo očekujem nove naslove…

20220118

Proslava vina uz fotozapise „U vinskim odajama“ – Umjesto kave 23. siječnja 2022.

Najoriginalnije Vincekovo 2022. održano je u Križevcima: umjesto da predvidivo u nekom od krasnih vinograda po bregima oko grada vinom zalijevaju vijence kobasica na trsovima, Društvo za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti i grad Križevci održali su završnu svečanost 1. Nacionalnoga natječaja za hrvatsku vinsku fotografiju. Obnovivši svoje aktivnost prošle godine, zazvali su slanje fotografija iz vinograda, podruma i vina.

Naslovnica kataloga s fotografijama vinograda, podruma i vina

Prvonagrađena fotografija *Vino, grozdje i bregi* Grozdane Drašković iz Huma na Sutli

Samo se trebalo sjetiti, jer stiglo ih je više stotina različitih tema, poetika i umjetničkih dosega, a od njih je stručni ocjenjivački sud profesionalaca (predsjednik Bernard Čović i članovi Dag Oršić i Goran Marošević), odabrao 32 dvadeset šestoro autora koje su potom stavili na Facebook te je publika klikovima odabrala i sebi najljepšu Vinograd – unikat u 360 stupnjeva Emanuela Hrženjaka iz Peteranca. Nagrađeni su prvom nagradom Vino, grozdje i bregi Grozdane Drašković iz Huma na Sutli, drugom Vinski zagljaj Andree Fotović iz Labina, trećom Berba u Višnjevcu Bjelovarčanina Bože Boščića te pohvaljeni Iznimno ugodno opija Virovitičanke Anje Duršot, Plod naših ruku Srednje gospodarske škole Križevci, razredni odjel 3.a agrotehničari i Vinograd Zagrepčanke Višnje Lovrić

Domaćini sa sudionicima i nagrađenima / Foto Božica Brkan

Na Vincekovo su podijeljene nagrade, predstavljene fotografije u užem izboru – ponosna jer je u katalog uvrštena i fotografija Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele mojega Miljenka Brezaka! – i odličan fotokatalog U vinskim odajama (urednica Tanja Baran, likovno oblikovanje Blaženka Matić) u nakladi 1000 primjeraka. Po svemu sudeći, začetak odlične priče koja ne zastaje samo na redaljki napitnica uz kupicu, kumek moj dragi, daj se napi…

I odličan temelj da se taj dio nacionalnoga života i kulture obogaćuje, čuva i oplemenjuje, s obzirom da je predsjednik stručnoga ocjenjivačkog suda Bernard Čović napisao u svom nadahnutom tekstu Vino se ne radi, vino se rađa – kao i fotografija, uspoređuje! – kako je potrebno pravu lozu spojiti sa suncem i kišom i kako je potrebno pravu leću spojiti sa suncem i kišom te kako je potrebno prepoznati pravi kadar kako bi određeni terroir postao jedinstvena fotografije. Izjavio mi je poslije predstavljanja fotografija i fotografa, neovisno jesu li profesionalci ili amateri, kako je u kratko vrijeme dospjelo najviše fotografija krajolika i detalja grožđa, a oni su očekivali ljude u običajima. Valjda će ove godine stići i fotke iz trsja u kojima se, uostalom, makar turistički kao i uz druge vinske svece, uz Vincekovo za izdašniju berbu čokoti s kobasicama zalijevaju vinom.

S izložbe: fotografija *Pogled na vinograde seoskog turizma Kezele* mojega Miljenka Brezaka

Uz to, ne brojnima ali zato odabranim, očito zainteresiranim gostima iz cijele Hrvatske u Velikoj dvorani križevačkoga Hrvatskog doma predstavljene su i najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti, nastali potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, a koji su lijepi gradić bogate povijesti i uvrstili u središta nacionalne vinske kulture.

Odlična, pohvaljena fotografija *Iznimno ugodno opija* Virovitičanke Anje Duršot

Ne želim propustiti spomenuti kako je oživljavanje finih kulturnih zbivanja oko Križevačkih štatuta, pa i izložbu s lijepim financijskim nagradama, potaknula Tanja Baran, moja kolegica i glavna urednica Radio Sljemena na Hrvatskom radiju te sveučilišna profesorica, inače rođena Križevčanka, koja je, uz drugo, okupila sjajan tim u Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčića, koja u gradu trećega hrvatskoga sveca Marka Križevčanina uspijeva održavati i širiti natječaj duhovne književnosti, već 13. za odrasle i 10. za djecu, okupljati umjetnike čije izložbe zemljom krstare likovnim radovima nadahnutim nacionalnim svecima i blaženicima te prateći to objaviti niz zanimljivih izdanja. Križevčani su i Tanju Baran (i Zorana Homena!) nagradili počasnim članstvom u Društvu, a u tekstu Vino kao vječna inspiracija, uz drugo, u katalogu U vinskim odajama ona uvodno piše:

Predsjednik ocjenjivačkoga suda Berbard Čović, predsjednik Udruge Siniša Katavić i počasni članovi Duštva za očuvanje križevačke baštine Križevački štatuti Tanja Baran i Zoran Homen / Foto Miljenko Brezak

Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino!: kolika je važnost vina u antropološkom određenju ljudskoga bića govori ova poznata izreka Béle Hamvasa. Vino se slavi od postanka svijeta, od biblijskih vremena. Još je Noa u Starome zavjetu zasadio prvu lozu, dok je krist u Novome zavjetu pretvorio vodu u vino. Najprije je voda pretvorena u vino, a zatim je vino pretvoreno u krv! Izuzetan je razvoj svjetske vinske kulture. Iznimno bogat! I hrvatska vinska kultura ima svoja prepoznatljiva obilja! Ona uključuje materijalne i duhovne vrednote vezane uz vino, a tijekom hrvatske prošlosti određena je i seljačkim i plemićkim, i građanskim društvenim slojevima. Kruna joj je u najpoznatijim hrvatskim vinsko-pajdaškim regulama „Križevačkim štatutima“ koji poučavaju kako se radovati uz vino u dobrom društvu, uz zdravice i pjesmu.
Vino žive svi, i elitne skupine i oni na društvenim rubovima. Vino prati čovjeka od rođenja do smrti. Vino je, osim što golica nepce i razgaljuje dušu, i kulturna pojava. Mnogi su autori zato ispisali svoje kulturne ili umjetničke filozofije vina. Najnovija, fotografska, upravo dolazi iz Križevaca.(…)

Milka Bunjevac, Božica Brkan, Tanja Baran i Miljenko Brezak uoči predstavljanja izložbe i kataloga

20220122 – 20220123

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Lafre u časopisu Kaj

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.

Na više od 150 stranica Kaj (gl. i odg. urednica Božica Pažur) donosi i cjeline Kajkavske korelacije, Kajkavske jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske književne baštine, Kaj & ča, Hrvatski književni putopis te Osvrti i prikazi.

20220111

Božica Brkan i Oblizeki na videozapisu Knjiženice Božidara Adžije

KGZ – Knjižnica Božidara Adžije 17. prosinca 2021. u blagdanskom serijalu preporuke knjiga objavila je videozapis u kojem Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, ali i, kako sama kaže, čitateljica, govori o svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom.

Uredništvo: Marija Žurić i Iva Džambaski; Snimatelj Miljenko Brezak; Montaža iva Džambaski i Jure Žilić. Na svome Facebooku najavljuju:

Autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica. Dugi je niz godina ostavljala svoj scenaristički pečat u emisiji „Male tajne velikih majstora kuhinje“, a urednički u prilogu Večernjeg lista „Vrt“. Saznajte što su to oblizeki i zašto je baš tako nazvala svoju „osobnu vizitku“ tiskanu u nakladi od 15 000 primjeraka te internetski magazin. Knjiga „Oblizeki : Moslavina za stolom“ pohranjena je u vremenski trezor jedne banke, ali upozorite svoje potomke koji će prisustvovati otvaranju kapsule 2114. godine da ovu knjigu ne otvaraju ako im se tak’ žuri. A vi u ovim blagdanskim danima prije spavanja na „vanjkuš“ ponesite beletrističke ili publicističke oblizeke Božice Brkan koje možete posuditi ili rezervirati na pozveznici https://bit.ly/3ynAniD.

#godinacitanja #kgzRadnicka #BožicaBrkan #SretanBožić #kuhajmoičitajnozajedno

https://www.facebook.com/kgzRadnicka/videos/218438637106624

20211218

Bakina škrinjica o dobitnicima Književnog pletera Sisačko-moslavačke županije

Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do pedesetih godina 20. stoljeća u nedjelju 12. prosinca 2021. bila je jedna od tema u emisiji Bakina škrinjica urednice i voditeljice Karmen Valente na Radio Quirinusu. O projektu je govorila dr. sc. Irena Miholić, etnomuzikologinja sa zagrebačkoga Instituta za etnologiju i fokloristiku. O glazbenim vrstama, žanrovima tradicijske, popularne i umjetničke glazbe, notnom izdavaštvu…

U drugom dijelu emisije književnica Božica Brkan, s Miroslavom Mićanovićem članica stručnoga ocjenjivačkog suda, upoznala je slušatelje s ovogodišnjim dobitnicima priznanja 3. Književni pleter Sisačko-moslavačke županije.

20211214

Književna riječ, novi časopis iz Osijeka – Umjesto kave 13. prosinca 2021.

Iako je pandemija kovida kulturu pogodila u svim, a bitno u ekonomskim aspektima, ni nadahnuća, čak i tom globalnom i drugim bolestima i krizom koje iz toga izvire, ni kreativnosti ne nedostaje. Ako se ne može u kino i kazalište ili na koncerte uobičajeno, ne odustaje se od njih, čak i uz kovid-putovnice, sjedenje na razmak i pod maskama, a čita se i više, pa čak i piše i možda objavljuje. Dvostruko nam dobro stoga došlo svako novo štivo, a posebice dobrodošlica potkraj studenoga pristigloj Književnoj riječi, dvobroju 1-2 književnoga časopisa iz Osijeka Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, koji urednički potpisuju Franjo Nagulov i Vlasta Markasović. Dobrodošla konkurencija već i časopisima DHK, počevši sa središnjima Republikom i Mostom, a i samo tobože lokalnima, a po svemu nacionalnoga značenja, Novoj Istri i Stavu (elektroničkim) Istarskoga ogrankatesamo vremenski podmlatka, konceptualno, Artikulacijama Prigorsko-podravskog ogranka, koji izlazi od 2016., i Alternatoru Sisačko-moslavačkoga ogranka, koji izlazi od 2020.

Naslovnica prvoga dvobroja časopisa Književna riječ

Scena specijaliziranih književnih tiskovina unatoč učestaloj internetizaciji i elektronizaciji posljednjih godina vrlo je dinamična, a ovdje je zanimljivo prije svega što svoje spisateljske i uređivačke uratke, uključujući i grafički oblikovanje i ilustracije, najčešće fotografije, predstavljaju mladi lavovi i lavice, koji su se već iskazali vidljivošću i prepoznatljivošću – temama, stavom, pa i stilom – te se nerijetko javnost, ako su to dopusti bez jala, osvrće i na njihovu kakvoću. Ako i ne glasno, raspravom, tekstovima za objavu. Ovako ili onako, ne propušta se spomenuti, a još se obično tako i misli u cijeloj raskoši poimanje pojma provincije i provincijalaca, kako su iz provincije. Danas više nego ikad to nije ni zemljopisno, a kamoli drugačije – kulturno – neka bitna odrednica, pogotovo u vrijednosnom smislu. Poseže se za njom najčešće kad se koga hoće umanjiti. U startu, hrabrilokalni literarni predvodnici (sad već srednje generacije i ne samo svoje županije!) koji umiju okupljati uz podršku kolega, poput Marka Gregura i Maria Kolara, Siniše Matasovića i Franje Nagulova primjerice, odabirući uz autorske radove i razgovore i poticajne rasprave o sudbini dijalektalnog teksta u nacionalnim antologijama, o tome što je alternativa, o odnosu provincije i književnosti i slično, umiju se s tim nositi, itekako!

A što se ima i s kojim pravom, s kojim argumentima, obavljenim poslom iza sebe, omalovažavati rad naših kolega s adresama, ovaj put, na slavonsko-baranjsko-srijemskom području, kad je ove godine i njihov Ogranak DHK napunio (i nedavno obilježio) puna četiri desetljeća, a svako malo – kao i tri druga spomenuta najaktivnija ogranka DHK – učestalo i više-manje redovito održavaju – prilagođavajući se i pandemijskim uvjetima! – različite stvarno vrijedne književne skupove, predstavljanja, natječaje, dane… Sve to dakako, neovisno na agresivnost medija i kvazimedija, osobito društvenih mreža, utječe i na književni odgoj talentiranih i obrazovanih, ambicioznih književnika, pisaca, spisatelja i, ne manje važno, bez nekima još očekivanoga, podrazumijevajućega provincijskoga kompleksa.

Valja promotriti dvobroj kojim Književna riječ (uz financijsku podršku Ministarstva Kulture i medija u Godini čitanja) na 176 stranica ulazi na scenu, ono što je objavljeno i ono što se naslućuje iz zamišljena koncepta. Samo onaj tko je pokušao zna koliko je teško okupiti više od dvadeset imena tako različite prepoznatljivosti i vidljivosti, vrlo različitih i po dobi i po interesima i po izrazu, svojih i nesvojih.

Sadržajno su urednici časopis opremljen fotografijama vinkovačkog fotografa Ivana Došena podijelili na rubrike Poezija, !, Proza, Intervju, Kritičarski izbor, Dramski zalet, i Ogranon te pogovor uredništva Umjesto tipkomaha, u kojem Franjo Nagulov (sa svoga književnog Divljeg Istoka!) izražava nadu kako će časopis rasti zadovoljavajući tako jednu od nasušnih ogranačkih, ali i šire kulturnih potreba prostora, uz bogatu suradnju s kolegicama i kolegama iz Hrvatske i inozemstva. Pretpostavljam da je od dobroga teksta ponestalo stranica, jer, po mojemu, dobrodošao bi detaljniji pregled sadržaja s naznačenim stranicama.

Časopis je ilustriran fotografijama Ivana Došena

U rubrici Poezija urednici su odabrali pjesme Denisa Ćosića, Marije Dejanović, Tihomira Dunđerovića, Marinka Plazibata i Stanka Krnjića. Rubrika !, zamišljena kao temat (dvo)broja, ne slučajno za prvi dvobroj tematizira odnos književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti), a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. Proza donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana Zrinušića, Darka Pernjaka i Božice Brkan.
Rubrika Intervju predstavlja Marijanu Radmilović, autoricu triju nagrađenih knjiga, najrecentije nagrađenom Nagradom HAZU na manifestaciji Tadijina jesen u Slavonskom Brodu. Kritičarski izbor u nastupnom broju pripada književniku i književnom znanstveniku Goranu Remu, s vrlo zanimljivim odabirom: Maša Grdešić sa Zamkama pristojnosti, esejima o feminizmu i popularnoj kulturi; Sanjin Sorel s Konceptualizmom, kontekstom; Ivan Trojan s Prijelomom/Layoutom; Igor Gajin sa Lelekom tranzicije// Hrvatska književnost, kultura i mediji u razdoblju postsocijalzma; Vlasta Markasović sa Sonetistom Antunom Gustavo Matošem, Boris Škvorc s Andrić i Krleža: poetike i politike o naraciji nacije i (književnim) prelaženjima granica. U rubrici Dramski zalet, fragmentom iz drame nagrađene ovogodišnjom drugom nagradom Marin Držić Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, predstavila se Monika Herceg. Ogranon je zamišljen kao rubrika namijenjena predstavljanju članica i članova Ogranka DHK, a predstavljeni su pjesnik Franjo Džakula i mlada prozaistica Paula Rem. Mirko Ćurić, predsjednik Ogranka prigodno podsjeća na 40 godina povijesti, od Sekcije DHK za Slavoniju i Baranju do aktivnosti u posljednjih godinu dana, koja završava dvobrojem Književne riječi.

Možemo samo zaključiti: rasni prvi mačići, dobra godina. I čestitati. Iduća vam godina, dragi ambiciozni i hrabri kolege, bila još uspjelija. Zaslužujete!

S veseljem podsjećam kako su i moji tekstovi u dobrome društvo u Književnoj riječi te ih, potičući da se posvetite novome časopisu u cjelini, dijelim s, nadam se, zainteresiranim čitateljima.

!
Božica Brkan
Provincija Hrvatska pod snijegom (str. 48-49.)

Nikako, kao za vraga, ne mogu pronaći Plavi vjesnik iz ranih sedamdesetih u kojem na c/b duplerici, s velikim višecicerskim olovnim naslovom, ja, kriška još maloljetna gimnazijalka, pjesnikinja, u visokoj, danas nezamislivoj nakladi, raspredam o provinciji i provincijalcima. Da se barem mogu sjetiti tko je bio na naslovnici već u koloru! Nekim sam povodom očito dojmljivo pisala redakciji, koju je oduševila neka valjda originalna rečenica s provincijalcima sveučilišnim profesorima i akademicima u potkošulji toliko da citiraju pismo i da su poslali zamjenika glavnog urednika (tada nepoznat mi Uroš Šoškić!) Nenada Figenwalda, koji se u moje malo selo dovezao crvenom žabom. Štoviše, s tadašnjega je auto-puta Bratstvo-jedinstvo, jer je to davno prije GPS-a i Wazea, pogrešno skrenuo i umjesto asfaltom dovezao se kaljavim poljskim putem blatan i po krovu. Baš provincijski. Poslije sam tek, neko vrijeme vozeći citroën koji se, kad sjedne, ne smije vući, shvatila da je mogao nepovratno zagresti u našem moslavačkom blatu. Ne bi me s ljubimicom mačkom Minom fotkao dugokosu, u nebrendiranoj minici koju mi je mama sašila po mojoj kreaciji. Da danas izlazi Plavac, za online izdanje više bi lajkova imao sam, influencerski, u svojoj crvenoj limuzini, a mene bi hejteri samljeli. Radeći desetljećima kasnije u istoj redakciji kolega Figenwald, veliki gospon, i ja nikad o tome nismo progovorili. Kao: ne sjećamo se. Ali, kad bi god tko od mojih umirovljenih kolega čistio arhivu, nazvao bi me ili poslao kopiju moje mladalačke lamentacije iz Plavca.

Provincija!

Koja bi redakcija i koji mediji danas poslali svoga važnog čovjeka na teren s dnevnicama u povodu nekog čitateljeva reagiranja? Ma niti se pisma, čak i elektronička, ako se i pišu, više ne objavljuju, čak ni demantiji i ispravke, jer čitaniji su fejkovi. Tu i tamo se ističe broj lajkova i hejtova. Emoji! Tko zarezuje mlade provincijalce, ma kome je ideal postati intelektualcem od tolikih unosnijih messija, ronalda, zvijezda ovoga i onoga, ne nužno bez provincijskoga bekgraunda? Izbrisane su, zblurane granice gdje počinje provincija i odakle, u kojem smjeru? New primitivism opetovano je već must have. Nije li provincija, selendra zasjela i na metropolsku Špicu, po gornjogradskim mjerodavnim adresama? Ne drndaju li turbofolk basovi po parkovnoj baštini i urbanim vrtovima kao talambas na selskoj zabavi? Ne cmure li se i ispod prozora same Akademije burger-festovi i adventi dimeći gore negoli odojci za DVD-zabavu uz društvene domove?

Pišući upravo svoj najnoviji roman Privremeno neuporabljivo gubila sam se u postpotresnom neobnovljenom metropolskom Centru jednako kao i po razrušenoj i Baniji I Banovini, jednako neobnovljenima. Austrijski Rotary klub obnovio je više kuća nego izabrana mjerodavna vlast, kao da smo još K&K provincija, a jesmo provincija EU.

Ma što nam znači što su antički Rimljani, koji su i izmislili i nadjenuli provinciji ime, već u prvom stoljeću od Siscie povukli ceste prema Rimu – svi su putevi vodili u Rim – i uz moj Okešinec i uzvisinu Sipčinu s villom rusticom, koja se tek iskopava i što je ona pod keramičke mozaike imala ugrađeno podno grijanje, kad je i u 20. stoljeću graničarska hiža mojih Brkana iz Vojne krajine baštinila ponovno pod od nabita sirova blata?

Može Jergović pisati kako mu je predak planirao vozne redove skraja nakraj po prugama Austro-Ugarske, kad ovih dana lokalnom vlaku štrekom za pedesetak kilometara od Novoselca do Zagreba našem vlaku HŽ treba gotovo sat i pol, jer na dionici od Popovače do Prečeca ne smije voziti više od 40 km/sat? Tim smo vlakom petkom mi studenti petkom nosili doma veš na pranje, a nedjeljom navečer vraćali se s čistim i speglanim i zalihom jela koliko izdrži bez frižidera da se izborimo protiv Provincije, za sebe, za nešto znanja i kreacije. Kao što smo onomad nas dvije ambiciozne studentice komparatistike i rusistike odnosno polonistike, provincijalke koje ne priznaju komplekse, dugoreška studentica Irena Lukšić i ja moslavačka u priručnom K pri K (Kazalištu pri Komparativnoj) pravili moderni teatar provinciju Livaniju pod snijegom, a vikendom smo ili već pisuckale ili poput mene u okešinskoj Omladinskoj grupi Točka uvježbavali Kočićeva Jazavca pred sudom, koji mi je bio i povodom da mladiće i djevojke, nenačitane i naneputovane, prvi put odvedem u teatar, u Gavellu.

Nitko sebe ne doživljava provincijalcem. Provincijalci su uvijek drugi. Vučjak nam se poput sudbinske, proročanske Macbethove šume, primiče nezaustavljivo, osvetoljubivo, koronskiopakozaraznom provincijom. Nema veze ni s Krležom ni sa Shakespeareom, tonemo u kmicu poput Figenwaldove žabe. Kako da se otrgnemo provinciji, kad je ona nezahtjevna, zavodljiva da joj se lako uljuljkani prepustimo, bila u bijeloj potkošulji ili u brendiranoj obleki: Kad je ona neovisno o mjestu rođenja u nama?

20210722 – 20210826 – 20210916 – 20210917

Početak ulomka iz neobjavljena romana Privemeno neuporabljivo Božice Brkan

Proza
Božica Brkan
Roman Privremeno neuporabljivo, ukratko (str. 78.-86.)

Roman Privremeno neuporabljivo prethodno je naslovljen Dorini potresi. S razlogom. Radnja se odvija u najužem središtu Zagrebu, od ponoći uoči potresa ali ne više tijekom šest idućih mjeseci do formalnog saborskog donošenja zakona o obnovi, kada je obnova trebala krenuti, nego se proteže godinu i pol poslije potresa. Glavna junakinja je Dora, rođena Zagrepčanka u Kristovim godinama s malenim djetetom alergičarom, kojega čuva baka u vikendici, novinarka s mnoštvom dodatnih poslića.

Izašavši u noćnu šetnju gradom, praznim zbog koronske pandemije i lockdowna, tek da udahne zraka i protegne noge nakon cjelodnevnog rada kod kuće, samo da se izbori s tkućim životnim dugovima, natrapa na supruga u klinču sa ženom-muzom svih stanara njihove zgrade. Poslije svađe i probdjevene noći potres ne dulji od nekoliko sekundi te sve stanare istjera u dvorište, a Doru i na posao razrušenim gradom. I njihova krasna stara donjogradska palača, zaštićeno kulturno dobro, dobiva žutu naljepnicu, privremeno neuporabljivo. Nije za rušenje, a nikako da krene obnova. Nekoliko sekundi drmanja Zemlje prodrma i neke stanare, htjeli ne htjeli sazru toliko da ne mogu pristajati ni na kakva polovična rješenja, na kakva su stjecajem kojekakvih životnih prilika odavno pristali susjedi s kojima dijele odjednom i vrlo opasan krov nad glavom, stubište i haustor: antologijska književnica na zalazu Nera, slikar Mimi hodajući nacionalni spomenik kojem je zgrada nasljedstvo izgubljeno u socijalizmu, nekadašnja misica-muza svima redom od vrata do vrata, Endži odvjetnik prve generacije koji poduzetno od podruma do tavana osvaja stan po stan kupujući si i s njima i biografiju, bolju prošlost i obiteljsku povijest, dijelove grada i drugo. Tu su, osim stvarnih likova poput Jasmine Reis iz Kuće Šenoa, Bandića itd., i Gazdarica, vlasnica gradskoga radija u kojem Dora radi, Dorin suprug Vinc koji radi za prekooceanske naručioce, majka Muti i njezin Milček.

Uz fizičke posljedice stvarnoga potresa u gradu i doma Dora rješava i niz osobnih potresa, od kojih bi svaki mogao postati zaokružen samostalan roman. Primjerice, kako se Dorin nikad završen ambiciozni doktorat o zagrebačkom romanu (Šenoa, Zagorka, Krleža, Glumac…) pretopio u praktično turističko vođenje u kostimu Dore Krupićeve ili u gadljiv joj influecerski posao po zagrebačkim restoranima i street food hepeninzima. Na napokon stalnom, ali još nesigurnom poslu na privatnome gradskom radiju uz svakodnevne ucjene prisiljena je pokrivati brojne sektore, emisije i društvene mreže, a javljanjima izravno od jutra do sutra dokumentira i stvarne Zagrepčane i događaje. U pomanjkanju vremena i novca, pogotovo jer uz zajedničke zajmove i ovrhe za potkrovlje imaju i unosan posao s turističkom zajednicom, prešutno nalazi opravdanje za odgađanje suočavanja s Vincom, suprugom Dalmošem, ferovcem-ajtiovcem-gejmerom, dojdekom, kamenjarcem, s kojim se voli, ali koji bi od svega najradije digao ruke bijegom u neku od bjelosvjetskih obećanih mu zemalja. Dora se tako zadovoljava mjesecima poluživotom, čak i bez najnužnijega komfora, plina i tople vode. Dok joj voda ne dođe do grla.

Roman strukturalno teče kao varava mirna a hirovita Sava, s rukavcima, savicama i jarunima te mrtvajama, zapravo dinamična hibridna vrsta, spoj fikcije i fakcije (dokumentarno, arhivski materijal, književni i novinski citati i sl.). Zagreb iz različitih perspektiva i s podsjećanjem kako se slavni književnik i gradski senator August Šenoa smrtno razbolio popisujući štete u onome velikom potresu 1880. godine. Ima li današnja hrvatska metropola nekoga tako predanog? Autorica uobičajeno svoje literarne ideje podupire i jezikom, ostacima agramerskoga, purgerskog kajkavskog, koji je i sam sve više neuporabljiv, te profesionalnim recentnim žargonima (novinarskim, foodijevskim, it-jevskim…).

Božica Brkan
Privemeno neuporavljivo
3.
Haustor

Svjetlo zadnjih dana začudo radi, ali odluči ne paliti ga. Nervira je kad sekundira glasno odbrojavajući dok se penje ili spušta, štengu po štengu, pa, dok se ne zgasne na drugom katu, taman na pola puta. Krateći uspon dijagonalama, hoda napamet, mogla bi i žmiriti, ne mora pipati zid ili rukohvat. Pod prstima ga poznaje, unaprijed zna gdje je najhrapaviji, gdje je najglatkiji, gdje je rđa nagrizla kovani metal rukohvata, gdje je vlaga probila žbuku, a gdje se pijesak prosuo sa zida ispod naslaga oslikana vapna. Stubište je trebalo biti uređeno taman prije grozote, da ne zbunjuje turiste koji sve brojniji hrle na Advent i druge događaje, neprestano izmišljaju nova, redom nagrađivana i opisivana urbana uzbuđenja za putnike koji se utapaju u vlastitoj rutini, kojima nedostaje makar kratkotrajne ljepote, promjene. A sad ih nema. Gdje li su? Ostajali su bez daha udivljeni, a sad ih nema. Čemu li se sad dive? A ni građevinari ne mogu raditi. Korona je i njih vratila odakle su došli. Iz svojih, također egzotičnih zemalja u kojima ili najnoviji rat nije dovršen ili novi samo što nije započeo, u svakom slučaju ne posve sigurnih da se krene u planiranu avanturu po mogućnosti sa sigurnim ishodom.

U udobnim mekim tenama, a tene je pomno odabirala zbog mnogo hodanja po gradu, po svom terenu, Dora napokon osjeća cijeli taban i uspinje se lagano, odmorno. Dopusti si da joj se izmami smiješak. Osjeća ga u svakom mišiću lica, obraza, čela, od brade do tjemena. Osjeća ga kao dobrodošao fejslifting, vježbu protiv bora.

Da lift radi, da je krenula njime, ne bi vidjela.

Ne bi zagledala ni golu žensku stražnjicu na koju je poput kakva razbijena reflektora padalo pomoćno svjetlo sa svjetlarnika. Ne bi zagledala ni plamteće Vincove oči, barem njih poznaje i u mraku, preneražene kad ga je u hipu prostrijelila misao da se na nižoj stubi ukopala upravo Dora. Njegova Dora, skamenjena kako on vampirski grize komad gologa ženskog ramena i kako se zabija u tijelo grabeći dvije obnažene dinje. Dora nije pomislila drugo nego kako on čak i ne voli dinju. Tipično dalmoški: tko bi jeo pršut s dinjom? Koliko li su se naraspravljali o tome!? Ja bih!

Previše Dori za jedan kadar. Ma i kasnonoćni!

Previše.

Ono što gleda izvlači joj iz prsa sav zrak. I kisik i ugljik dioksid. Časkom je prestala disati, prije nego što se, duboko udahnuvši, rekordno uspentrala na njihov najgornji kat, prije nego što je u snopu ključeva kojima se dotad poigravala dajući zvuk noćnoj tišini, nikako ne uspijevajući, pokušavala pronaći onaj pravi njihovih ulaznih vrata. K vragu i protuprovalna vrata! Promašena investicija. Definitivno. I provalnici su lijeni penjati se baš na zadnji kat.

– Dora, Dora – čula je Vincovo dozivanje odozdo cijelim kratkim putem dok je zabavljenu vratima ne sustiže i diše joj straga u vrat, preko ramena hoteći je obgrliti. Kao da će njihova tijela ugurati jedno u drugo.
– Ma daj – uzvikne pomislivši kako joj sad samo još nedostaje njegovo izdajničko tijelo!

– Dora, Dora – ponavljao je Vinc ustrajno hoteći vratiti vrijeme u ono samo nekoliko časaka prije nego što je sve krenulo naopako. Samo koja minuta, ma ni minuta, samo sekunda! Ne bi znao reći koliko unatrag, back – back, da li samo kad je shvatio da se on i Dora gledaju, kad je ona krenula stubama, kad je susreo Muzu dok je šetala pasa i dok…

Ma pojma nije imao, k vragu!

Nikad nije uspijevao naći prave riječi, Dora ga je odavno uvjerila, još kad su se tek zaljubljivali, ponajviše pogledima, očima, lijepim morskoplavim očima, pučinom, kako se slatko izražava krnjim rečenicama i kraticama, najčešće engleskima. Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio da je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan passward. Da je išta drugo rekao, da je i odustao od lozinke, bilo bi manje krivo od njezina imena. I još opetovanoga i opetovanoga. Sa svakim novim Dora, ona se sve više udaljavala od njega, zatvarala u sebe.

I računalo bi se već zablokiralo, kamoli ne bih ja, pomisli Dora. Radijski ju je eter, bar neka korist, ufurao u brzo razmišljanje.

Što je Vinc češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenoga telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega ionako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako mnogo viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši. Diši, diši, udahni duboko, izdahni, diši, uvjerava se. Pokušava ugurati ključ u ključanicu, otključati vrata da se udalji od njega, samo pomisli: kad li je samo uspio zatvoriti šlic? Pomisli: kako Dalmoši zovu rasporak?
Uto eto odozdo za njima i Muze, koja se, odmjerivši ionako pomalo nestvarnu situaciju, netaktično samouvjereno uključuje u dijalog i trećim glasom, za ton višim nego obično:
– Dora, ma daj, nemoj! Dora, daj budi pametna! Pa ti si ženska, shvati!
Dora uspijeva napokon otključati vražja vrata i pokušava umaknuti u stan, sakriti se od to dvoje. Vinc širi vrata, gura se koljenom i laktom odmah za njom da mu ne pobjegne ni koraka, da se ne udalji od njega, a za njim ne zaostaje ni Muza.
– Dora, Dora – ponavlja duet u skladnom dvoglasju zamjenjujući se kao vodeći i prateći glas, sve govoreći kako je to bez veze, ništa, da ni od čega ne treba raditi problem. Stišavaju i sebe i nju, da što viče, pa ponoć je, pa ljudi spavaju!
Dora se ukopa na mjestu, okreće.

Muzi se tik uz nogu gura crni labrador, Reks, tek sad vidi tu očito Muzinu ispričnicu Mimiju za ponoćni izlazak. Da imam tako prizeman stil, rekla bih da su i pas i hendlerica išli dići nogu, pomisli Dora uočavajući kako si crni četveronožni svjedok izronio iz stubišnog mraka sam nosi lajnu.
– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade dosad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom? Nisi li rekla oduševljeno: tavan kao iz neke Arsenove šansone, Kuća za ptice!? Ženo, skidam ti kapu, nitko ti nije ravan – zaključi Dora, a onda njima oboje uputi pitanje:
– Kad ste promislili ponoćni aranžman? Kad smo ti ono davali poduku da postaneš influencerica, utjecajnica, modna ikona, koji li vrag, what demit, da napokon možeš stati na vlastite noge, kak si rekla? Ali šmizla ne može biti nego šmizla. Baš si, vidim, stala!?
– Dora, daj nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne ruke još ljepših umjetnih noktiju prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.
– Van! – sikne.
Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:
– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo maloprije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi dopustilo!
Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja nema kajanja, to bi taman bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi, pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijemni i od statistice u vanjskim B koprodukcijama. Trebala bi češće ići na kastinge, pomisli Dora. Kad se vratimo iz korone, na normalno, na novo normalno. Nije znala bi li se prije smijala ili se na sve konačno rasplakala. Ta mogla bi još noćas ostati bez svoga mecene, a treba prenoćiti do sutra, noći su još hladne. Još gore, Mimi bi ostao bez muze i bez modela, svojega vječnog nadahnuća, kako je govorio. Ali tako je govorio i uz muze koje su u njegovu ateljeu i na njegovim platnima prethodile Muzi. Kako su ga sve više sustizale godine, tako su mu, nekad vrlo kratkotrajne, muze trajale sve dulje.

I ubogi se cucak potulio, neugodno mu kao da vičem na njega kad se, jer mu je sila i ne može dočekati ulicu, pomokri na stubištu, pomisli Dora. Ukorila sam ga jednom, možda dvaput, ne više, ali je, jadan, upamtio. I psa možeš dresirati. U međuvremenu je, Pavlovljevim refleksom valjda, uskladio svoje fiziološke pasje potrebe s vremenima Muzina kasnog lijeganja i još kasnijega buđenja.
– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pas je žalosno pogleda, s krivicom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.
– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.
– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bih mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.
– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?
– Ono što sam vidjela…
– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti:
– Mogao vas je i gospon Mimi zateći u poslu.

– Ali nije! Legao je prije nego sam izvela Reksa – upala je Muza.
– Mogao ga je stvarno herc strefiti – nastavila je Dora nezaustavljivo poput bujice. – Moglo ga je šlagirati. Kaj se niste mogli suzdržati ni toliko da odete dolje dublje u mrak, u podrum ili u dvorište? Pa, Vinc, Mutina vam je gajba prazna. Stalno!
Šutjeli su. Onda Vinc otvori usta:
– Pa nismo ništa planirali…
Obje se zagledaju u njega. Baš je krenuo pišati uz vjetar.
– To je, Vinc, tebi nešto? Koliko to traje? Ili bi potrajalo da ja slučajno nisam naišla, da nisam slučajno pomislila kako bih baš mogla prošetati, jer od puste šljake više ne osjećam ni vlastito tijelo ni vlastite misli? Koliko to traje?
– Ma što bi trajalo? Ona izvela pasa, a ja sam se baš vraćao…
– Što ti? A ti baš usput otvorio šlic, a ona natrčala!? – uskoči Dora. – Nemoj mi samo spominjati muški libido, muški nagon, muške hormone, muško ovo i muško ono, koronu, moj umor, zasićenost, zgađenost… Kako si to zamislio?
– Što bih zamislio? Nisam ništa zamišljao! Pa kažem ti…– Ma da, švaleru, dalmatinski galebe, još gore: nisi uopće ni mislio! Da jesi, govorim ti, barem bi se spustili u podrum. Ili ulicu niže, na štajgu. Ili hoćeš mi reći da se niste mogli suzdržati, da vas je obuzela takva strast da ste izgubili glavu, zaboravili sve oko sebe? Samo sad i više nikad!?
Najviše je Doru iznerviralo, što je je, a to mu nikako nije mogla ni reći, kad je zagledala gaćice čiji dezen, crveni grund s bijelim srdašcima, nije mogla ne prepoznati ni u mraku. Muza i ona kupile su jednake takve iz čiste zajebancije. Tri za jedne jedna, tri za jedne druga. Čak su odabirale hoće li u crnoj ili crvenoj varijanti. Umalo su kupile u istom desenu i fertun i rukavicu za kuhinju. Kao: kad ne skuhaš, poslužiš sebe za desert u smiješnim gaćicama… I nije da me nije baš zajebala, pomisli Dora. Možda Vinc nije prepoznao da je u jednakim gaćicama druga ženska. Možda je samo posegnuo za prepoznatljivim gaćicama. Ma ne bi ih on ni prepoznao. A stražnjicu?

–To bih, vidiš, još i mogla razumjeti! Da vas je spopalo, pa… Mogu razumjeti i da ona jednom rukom drži cucka na lajni, a drugom grabi u muško međunožje… Ali nekako mi ne ide u glavu da to bude baš tvoje međunožje! Možda si joj ti stvarno slučajno naišao… Pa što ja znam, možda te nije prepoznala u mraku? Možda žena ponovno radi kao kolgerla, dopunjava kućni budžet za špeceraj. Možda su to ti tvoji stalni prekooceanski kolovi!? – nije se Dora gasila. Baš nije mogla. Kao da je u eteru.

– Ma, daj, Dora…
– …ali tebe ne razumijem…
Vinc nema što reći. Mislio je da je sve jasno. Da joj je sve objasnio. Pa ona ga poznaje bolje od ikoga.
– Pa mislila sam, budala, da se volimo! – zacvili Dora.

– Pa što se ne volimo? – začudio se. Jako. Baš se Vinc začudio. – Ako je dovoljan jedan fak sa strane da ti zaključiš da se ne volimo, onda se valjda i ne volimo! Bar ne dovoljno.
– Da si ti mene uhvatio ovako in flagranti na štengama, u klinču s Mimijem, ma bolje s Endžijem, s Endžijem ipak bolje, s onim novim zgodnim konobarom ili ne znam s kim već, s nekim tko bi slučajno mogao naići našim stubama, bi li mi vjerovao kad bih ti rekla: ma to ti nije niš, ja tebe volim, samo tebe, ali baš mi došlo, zasvrbilo me, nisam mogla dočekati da se popnem na zadnji kat, pa kaj!?
– Ma kad ti kažem, stvarno nije ništa – nije odustajao Vinc.

Muza je stajala sa strane sve nesretnija što je njih dvoje posve ignoriraju.
– Kako ništa? Mogao si se zaraziti sifilisom, picajzlima, ako već ne i koronom, što ja znam! – iskoristila je Dora sve svoje znanje iz noćne emisije o spolnim bolestima.
– Ma što ti misliš o meni!? – uskočila je Muza.

– Ništa ne mislim o tebi, pogotovo otprije nekoliko minuta, otkad sam vidjela da ste i maske skinuli – prtljajući dalje po ključevima govori Dora njoj, pa njemu:
– Ja ne kanim nikamo, ali ti, dragi, ideš. Imaš ključ od Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti. A i sutra sam dežurna, zapravo već danas, pa se moram naspavati.
– Ne budi luda, kamo ću sad u radionicu? Pa dolje je zima, a u dva opet imam kol s New Yorkom!
– Onda obavi to što imaš i gibaj, ne mogu te gledati. Ne mogu trpjeti tvoju blizinu! – okrene se Dora i ne osvrćući se odšparta u kupaonicu. Ispovraća dušu.
Uzalud pušta vodu, i toplu i hladnu i hladnu i toplu, istiskuje šampone za kupanje i za kosu, sapuna rukavicom grubo i tijelo i kosu, osjeća se kao da su je vukli Jakuševcem, kao kad je ono radila reportažu o zatvaranju smetlišta i svinjarima koji na smeću tove svinje. Smrad iz kože. Iznutra.

Možda tuširajući se i plače, nije bila sigurna ni sama, koliko je bila dekoncentrirana.
– I ne kanim u spavaću, da ne pomisli da išta, a kamoli našu postelju želim noćas dijeliti s njim, čvrsto zaključi.

Navuče najdražu pidžamu, utješiteljicu, i termo-čarape u pasent boji, pa posegne za jednom od tri knjige, oduvijek čita paralelno, bilo kojom, jer ionako se ne može udubiti.
Ostavila je samo malu noćnu svjetiljku uz kauč.
Izdaleka je zaobišavši, Vinc je otišao u kupaonicu, Dora skuha čaj. Čaj ne pije, ali i kava bi joj sada također bila pretjerana intimnost s njim. Kavu uvijek rado dijele.

Vraća se, čuje, i ne gledajući ga ne može ne vidjeti da je promijenio odjeću. Čak je oprao i kosu. Mogao se i dezinficirati, pomisli. Pokrila se omiljenom dekicom, jer štede i kad nije jako hladno noću isključuju grijanje, unijeta u čitanje. Tobože. Pomisli kako bi bilo bolje da su tavan pregradili u više malih komorica da se, kad zagusti, mogu osamiti, sakriti.

Unatoč vrućem čaju Dora se ježi, trese. Ruke joj drhte, duša joj drhti. Jedva odlaže šalicu s vrućim čajem da se ne zalije. On odlazi u svoj ured, na drugom kraju njihova visokog i otvorenog potkrovlja, jer nikako da skupe lovu za dodatni pregradni zid pa glume kako baš vole sve otvoreno, da to proizlazi iz njihova otvorenog pogleda na život, stavlja slušalice i počinje uključivati strojeve.Ona zamišlja što on sluša, o čemu razmišlja.Uspoređuje li Muzinu raskošnu i njezinu malenu stražnjicu, miris pregiba golog vrata i ramena?
– Sigurno ima parfem parput skuplji od mojega – gorko pomisli Dora zatekavši se u misli kako će odsad iz inata nanositi nekoliko kapi parfema u svakog prilici, pa i kad je sama doma, i zagrcne se u glupoj dvojbi da li da se na tu pomisao rasplače ili se nasmije. Najbolje! Njemu to i nije tema. Sinusi su mu začepljeni otkad se sa svoga glupog mora doselio na kontinent.
Naravno da ne može usnuti.

Dora nije zaspala ni kad je Vinc već obavio svoje američke kolove, spustio slušalice, pogasio svjetiljke i na prstima krenuo provjeriti da li ona spava. Dakako da je hinila da čvrsto, blaženo spava, pa je vrlo tiho utrnuo i njezinu lampu. Što je očekivala? Da će joj dati pusu? Osjećala je samo kako se časkom u nju zagledao u polumraku. Samo da ne vidi da joj suze cure. Neće da joj suze cure.

Poslušao ju je: izašao je. Budala, pomisli. Trebao je shvatiti da bi radije da joj se moli. Da se još ispričava.

Naravno da, ne paleći svjetlo, Dora na prstima odskakuće do prozora na balkonu da provjeri da li je stvarno otišao dolje u Mutin dvorišni stan. Je, vidi kroz stakleni strop kako pali svjetlo, traži jastuke i deke, rasprema postelju i kako se sve zamrači. Bila je nekako sigurna da Muza neće doći za njim niti bi je on pozvao. Nije ni pomislila ni da bi se spetljao s Muzom. Ali spava li? Može li spavati?

Da barem mogu plakati, pomisli Dora. Još i to! Kalemi misao na misao što bi, kako bi. Ne može smisliti ništa pametno. Ništa! Samo joj se suze slijevaju kao da ima alergiju.

Ne može se odmaknuti od misli da bude zločesta i svaki se čas vraća pomisli da ode probuditi Mimija i ispriča mu što mu se događa tik pred vratima. Pred nosom! Neka čovjek zna.

Zašto bi on živio u blaženu neznanju, ako ja moram znati, pomisli Dora još jednom. Gorko. Neka Muzu za kaznu izbaci iz kuće, brzo će naći drugu, a ni njoj ne bi trebao biti problem, nije neki kunst i u koroni se uvaliti kome. Kao da to njemu nešto znači. Ima lijepo tijelo za slikanje. I za pričanje priča kako je od mladosti pastuh. Sada mu i ne treba više od priče. Dostaje. Sve dok mu se aktovi, njegova životna tema, specijalnost u različitim tehnikama, i na platnu i u plastici, još dobro trže. I internetom. Muza mu to vodi. Vinc mu je postavio i izložbu i prodaju on-line. Nova životna dimenzija, govori. Često spominje da radi na novome ciklusu i da je puno, puno napredovao.

Dora zuri u mrak, sve rjeđi. Žmiri, žmiri. A suze same cure. Razmišljala je kako se precizno kaže: nisam oka sklopila? Jer nije. Nikako da dočeka pola sedam pa da započne jutro, pripremi kavu… Dosadna nedjelja. U sedam bi se morala javiti u redakciju, pa u eter…

20211213

Dio teksta iz uredničkoga pogovora naslovljenoga Umjesto tipkomaha

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu… ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.

Rođendan pod maskama: autorica teksta s Matošem na Štrosu / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.

U vinkovačkoj knjižnici multimedijalno: Zoomom i akademkinja Dubravka Oraić Tolić / Foto Miljenko Brezak

U vinkovačkoj knjižnici sudionici iz drugog ugla / Foto Miljenko Brezak

Najdojmljivi je bio središnji događaj 5. Dana Antuna Gustava Matoša – Aktualni AGM. Izuzetna je bila večer u Gradskoj knjižnici Vinkovci – gdje je također nedavno Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski kao najstariji ogranak DHK obiteljžio svečano 40. obljetnicu osnutka! – na kojoj su odjednom predstavljene tri odlične i raznovrsne knjige – znanstvena, poetska i dječja – posvećene A. G. Matošu.

Zbornik Moderato dolcissimo ili 21 pjesnik pjeva Matošu

Zbornik Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann, Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).

Tomislav Zagoda s Gustlovom ilustriranom biografijom / Foto Miljenko Brezak

Pariška duplerica iz Zagodine slikovnice i za djecu i za odrasle

Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.

Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigrami, Matoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.

Dubravka Oraić Tolić uz drugu svoju temu, Dostojevskoga, na otkrivanju u Selcima na Braču 2015. / Foto Miljenko Brezak

Fotografija Matoševe obitelji iz arhiva HAZU, presnimljena iz knjige Matoševe i Oraić Tolić

Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) – i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, koji opisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.

Književnici i gosti uz Matoševu bistu pred školom koja nosi njegovo ime u rodnom mu Tovarniku / Foto Miljenko Brezak

U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.

Pred Matoševom rodnom kućom u Tovarniku, nažalost zatvorenom, nedovršene obnove / Foto Miljenko Brezak

Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faber, poeta doctus, poeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja – stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor, ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji, humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke ludističke poetike primjerice Ivana Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.

Za sjećanje: uz velikog književnika Mirko Ćurić, potpredsjednik DHK i predsjednik Ogranka Slavonsko-baranjsko-srijemskoga DHK, i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.

Cvijeće i počast za rođendan uime Društva hrvatskih književnika – Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.) – zavole:

Aktualan i za selfije turista / Foto Miljenko brezak

Nova knjiga

Neki A. G., teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!

Doux pays!

Lijevo trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.

Djed unuku

Mani mi se svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?

Pium desiderium

Željeznicu dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.

Ekspanzivnost
Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.

20210613 – 20211109 – 20211117 – 20211203

Poezija hrane u ozračju zavičaja

!Božica BrkanProvincija Hrvatska pod snijegom (str. 48-49.)

Proza Božica Brkan Roman Privremeno neuporabljivo, ukratko (str. 78.-86.)

Božica BrkanPrivemeno neuporavljivo3. Haustor

!
Božica Brkan
Provincija Hrvatska pod snijegom (str. 48-49.)

Proza
Božica Brkan
Roman Privremeno neuporabljivo, ukratko (str. 78.-86.)

Božica Brkan
Privemeno neuporavljivo
3.
Haustor