Umjesto kave 9. ožujka 2017.: Talita, biblijska žena

Upoznala sam je pripremajući predstavljanje prve «ženske» u nas Naše male romske kuharice Mirele Beko, Ane Kranjec i njihove majke Ines Fazlievski. Vidjela sam je ukupno dvaput. Ime joj je Talita Jašarevski, 24 su joj godine, radi u call-centru neke velike kompanije, završila je Školu primijenjene umjetnosti, grafiku, počela studirati na nagovor nešto praktičnije, čini mi se pravo, pa odustala. Šali se na svoj račun kako je stara cura. Lijepa ko slika.

Talita Jašarevski i Božica Brkan poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak

Tajnica je u Udruzi Romski san i, kako kaže Raki Fazlievski kojem je desna ruka, praktički radi sve što treba, osim što ne pjeva. Za Dan žena vodila je svečanost i pripremila i film o sedam Romkinja koje zaista mogu biti primjer svojim sunarodnjakinjama, ali i svakoj ženi. (Jer Romkinje su, ponavljale su jučer aktivistice, dvostruko zakinute, diskriminirane: i kao žene i kao Romkinje.) Talita je te sjajne žene tu negdje oko nas sve predstavila, osim sebe, iako je i njoj mjesto u video-filmiću koji je dovršavala do samoga početka priredbe.

Kad sam je pitala što njezino ime znači, odgovorila mi je baš generacijski, citirajući Internet i Bibliju. Talita kum! = Djevojčice, zapovijedam ti, ustani! = Djevojko, ustani! Oživjela djevojčica, biblijska žena Talita. Dalje guglajte, po želji. Jednom ćete ondje naići sigurno i na moju Talitu.

20170308

linkovi:

http://oblizeki.com/podvarak-paprike-punjene-grahom-i-sarmice-od-vinove-loze-na-romski-nacin-20240

http://oblizeki.com/nasa-mala-romska-kuharica-mirele-beko-i-ane-kranjec-20194

Umjesto kave 27. veljače 2017.: Knjige kao tapete

Čitam o novootvorenome Boutique Cinema u Kaptol centru i kako mu je dizajnerski pečat dao dvojac Šekoranja & Franić radeći na projektu čak dvije godine. Odmah se uhvatim za Sašu, slikara i umjetnika florista i zagledam uokolo prepune zidove – knjiga. Knjige u kinu? Pa da, kao – tapete! Moram to vidjeti uživo, ako ni zbog čega da ne kradem Jutarnjem fotke za ilustraciju. Kad su već stavili knjige, a Cinestar ima para, što nisu posložili prave knjige. O filmu i filmskim zvijezdama barem, recimo. Ili da otkupe viškove, sve po 10 kuna na Inerliberu. Ima i debelih. Ima i u istoj boji cijela dužina polica, pa i više, ako baš žele.

Ali zašto bi u kinu poslagali prave knjige, kad je i restoran Književni klub u Društvu hrvatskih književnika na Trgaču zid imao tapeciran fiktivnim knjigama, iako bi vjerojatno rado svaki književnik tu donio i odložio svoju autorsku knjigu? Pa kamo i kome bi je inače mogli dati, jer sve rjeđe skupljaju kao poslije Domovinskoga rata ili one velike poplave za obnovljenu koju knjižnicu, braniteljsku ili dječju bolnicu, ne znam da li ih i obnavljaju – a i razmijeniti akcijama ostavljanja na klupama, razmjene u Društvu pisaca Hrvatske ili u Booksi sve je teže. Nisu za knjige raspoloženi ni antikvarijati. Što ti znanje i sve knjige iz kojih si ga stjecao ili vlastite spoznaje njima širio znače, kad i akademik Mislav Ježić u pozadini s cijelom knjižnicom na novinskoj naslovnici može završiti ne zato što je dobio posebno priznanje, nego što je na istoj sjednici otfikaren s mojega Filozofskog fakulteta.

Krleža, Zagorka, rječnici, enciklopedije i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

I što sad u neknjižno doba da radimo mi koji cijeloga života kupujemo knjige, poput hrčaka ih dovlačimo doma, dokupljujemo im police, selimo ih i čitamo strasno? Nismo li se odricali i dječjih džeparaca i studentskih jeftinih obroka da bismo prikupili novac za poput kruha potrebnu nam knjigu? Nisam li pet godina studija nosila istu jaknu i iste gležnjače da bih kupila teorije ovoga i onoga, ne samo za ispitnu literaturu? Nisam li za rječnike kupljene na crno, po isto takvoj cijeni, platila poljsku izvoznu carinu u visini prosječne poljske mjesečne plaće? Nismo li pri selidbi imali jedan kamion samo knjiga? Nisam li doplatila Lufthansi 200 eura za pretešku prtljagu (knjige!)? Sva sreća da su nam za putovanja kad sam dovlačila najviše knjiga prtljagu vagali grupno.

Knjiga sam se nadarivala ne samo za rođendane i za sveta nigdarjeva, nego i za rođenja i vjenčanja. Izdanja koja si ljudi obično sami ne kupuju. Od onih smo što ostanu u čudu kad u nekoj kući ne zateknu ni jednu jedinu knjigu! Iako kišem i kašljem na prašinu, knjige su meni i zrak: kako da dišem bez njih!?

Samo takvi mi možemo shvatiti šok i razočaranje prijatelja književnika kad mu je sin odbrusio da on neće nekoliko soba njegovih knjiga, jer da to sve ionako ima na internetu. Kako ne bih razumjela, uza nekoliko svojih zidova knjiga, među kojima je kuharica uvjerena sam, a nisam ih dospjela ni brojiti, više nego što ih ima Puntijar (Zlatko kaže, čini mi se, najviše u Europi). Rijetki su, i sama se smijem na svoj račun, kuharice iz radne preselili u spavaću i za donirane mi preko HAZU dokupili police. Valjda mi je takva karma.

I sad čistimo papire, knjige zasad ne bacamo, čak ni duplikate, razmišljam tko ima prostor dovoljno velik i tematski interes za moje skupine knjiga da ih ostavim, tek čistim građu, dokumentaciju, arhivu u tipizirane kutije. Već sam i dio toga i u pjesme upisala, o Slavičeku i stazi kroz ukoričena brda recimo, dodavši P. S. Hepi sam jer još se ni izdaleka nisam približila Kubrick’s Boxes. Pet ih je tisuća, brat bratu!

Prijateljica književnica – imali su čišćenje prije dvije godine, pa zna – podsjeća me da pazim da ne bacim nešto što će mi još trebati. 16 kutija Ledine, objavljenoga romana, da ne spominjem drugih ideja, kronološki i tematski posloženih novinskih izrezaka još od prijedigitalnih vremena. Teme koje sam pratila imala sam temeljitije od Vjesnikove dokumentacije, pa su me molili da im dam da kopiraju, dok još nisu odselili iz nebodera preko HINA-e u dvorac pa u Državni arhiv.

Druga prijateljica mi se žali da je pretrpana knjigama, da pazim da mi se ne zavuku knjiški moljci, ne oni Pavličićevi uknjiženi, nego pravi. Bude to, upozorava me, pa ljude isele na mjesec dana da ih unište, a onda raspredamo o knjižnici čini mi se u Coimbri (lijepa li Portugala!) koju šišmiši odozgo čuvaju od tih knjiških moljaca, a odozdo mačke od miševa. Nemam još taj problem, ali naći pravu knjigu točno kad mi treba već imam, jer ih nisam popisala. Krenula sam i prijatelj znanstvenik, jedan od mojih intelektualnih sinova, za mnom, samo što je on nastavio.

Nekad sam imala običaj reći kako smatram da sam uspjela, jer mogu kupiti knjigu koju želim. (Izbjegavam knjižnice i uopće posudbu, jer imam gadan običaj označavanja, dopisivanja, komentiranja.) Valjda ću dodatnim iskustvom zaključiti da sam uspjela, jer knjigu koju sam napisala mogu i objaviti i otisnutu darivati kome želim. Pa, k vragu, i kinu koje se njome želi iskazati tapetarski.

20170213 – 20170226

Božica Brkan o svoja tri kajkavska na radio Quirinusu

Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 26. veljače 2017.:

Danas sam za emisiju “Bakina škrinjica” novinarke Karmen Valente za radio Quirinus govorila o tri svoja kajkavska, baš kao što sam o tome pisala u uvodu zbirke pjesama “Vetrenica ili obiteljska arheologija” (1990.) i u “Kajkavskoj čitanci Božice Brkan” (2012.). Pročitala sam i pjesme “fašejnek” i “kolendar”.

fašejnek

nalafranoga kej džurek šabački
na vešala su dovezli prek do cintora
da se bole vidi
i tam su ga gneli kej vrag grešnu dušu dok se jogen
ni dost raskuril
slama se kadila krpe su grdo smrdele
kej peč kej ni dugo čiščena kej smrdlivi martin
kej torec kej fajglin kej pezdec kej žveplo

kej na prave karmina je bilo
si su jeli krafline
(Okešinec, 1984./85.)

kolendar

na stenu je mater v kolendar krej slike svetoga jantona
med velke petke božične i kojekakve druge crlene
svetke z tintoblajkum
zapisala

gda se ono zajica v svibnu nabredžala i prasica navičila
gda je bil trmin kvočke koja je sedela na jajce od
bele race
(mater je v vodu jajca vtikala i šleprtke
za hižu mam spohitala)
i gda se crlenka spretirala
gda je spresušila
gda se otelila
(štrudlin smo z mleziva pekli)
i gda su nejno tele ciganom na pijacu v popovače prodali
i zajnega peč crnu kozu kupili
gda su prveskine distole davali i z ščavjakom ju
betežnu zalevali

valda se ne setila da bi zapisala
kak se je potle v detelniku napuhnula
kak se je namučika ne kej blašče nek poprav kej čovek
v gnojničine v žlebu vime se je pacalo
a gda ju je živinar otpelal na kole
štala je sa smrdela po joctu
kak su ju ribali po bočina
joča je crlenkin lanc prek gore za gredu krej jasel
i lastavičinoga gnezda obesil
i tri dana ne štale kidal
i kak su se god v sirnice ostali kolobari sira sušiti
tak jih je mater v napoj hitila
(Okešinec, 20. IV. 1985.)

Umjesto kave 25. veljače 2017.: Močvara

Razgovaram jučer s prijateljicom i, vidim, nikak se dospomenuti. A pripovijedam tek nešto o močvari. I onda shvatim da ona misli da govorim o zagrebačkoj Močvari, a ja umjesto o urbanom klubu govorim o Međunarodnom danu močvarnih staništa što se posljednjih godina, od ramsarske konferencije, obilježava 2. veljače, pa nabrajam već eto, uz Lonjsko polje, Kopački rit, deltu Neretve, Crnu mlaku i Vransko jezero kao već peto zaštićeno močvarno stanište u Hrvatskoj, među rijetkima u svijetu.

Fotosafari: književnici i Moslavčani Đuro Vidmarović i Božica Brkan u Lonjskom polju u svibnju 2016./ Fotografija Miljenko Brezak

Kao djetetu slijedniku Panonskoga mora, odnosno zavičajnici Lonjskog, Mokrog, Črnec i sličnih polja, voda je meni uvijek, ak ne već do riti ili do koljena, barem do gležnja. Kao što Eskimi imaju četrdeset naziva za snijeg, mi Panonci imamo bogatstvo nazivlja za vodu, voda, vodurina ili vodica, od močvare, bare, jame do kanala… Odmalena nas od magli muče upale krajnika, ako ih na vrijeme ne operiramo. Dakako, da je nama močvara manje preneseno svako mjesto – ne da mi se kopati po rječniku, osim što mi pada na pamet neki dan spomenuta močvara indiskrecije društvenih mreža – crno, blatno, mokro i smrdljivo. Ono što je u recentno vrijeme aktivirano opisom nogometne močvare iz usta mjerodavnog ministra. A imamo i sjajnih bajkovitih, začudnih, strašnijih i napetijih priča od filmskoga Čudovišta iz močvare, dječjeg filma što se upravo vrti na TV. Kako bih ukratko to mogla objasniti nekome kome je i močvara tek – klub!?

A i čudo jedno kako se značenja riječi pomiču, sele, kako jedno značenje prekriva drugo, kako jedno izlazi, a drugo ulazi u modu… No, bitno je da riječ živi. Živjela močvara!

20170225

Umjesto kave 24. veljače 2017.: Emigrantice u Hrvatskom iseljeničkom zborniku

Prošloga je tjedna u Hrvatskoj matici iseljenika svečano predstavljen Hrvatski iseljenički zbornik (urednica Vesna Kukavica). Ušao je u 61. godište, osim na hrvatskom ima sažetke na engleskom i španjolskom, a u svijet odlazi na tristotinjak važnih adresa i sve je češće citiran kao važna literatura i u znanstvenim radovima.

S obzirom na suradnike i teme, sve ponajprije s idejom o jačanju samosvijesti kako u iseljeništvu tako i u vlastitoj zemlji, pogotovo s obzirom na najnoviji val iseljavanja, što god odabrala, sigurno bi bilo zanimljivo od Vidljivosti Hrvatske na europskome prostoru Jure Vujića, Inovacija i ljudskih potencijala Lijepe Naše Bože Skoka, Identiteta gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića pa sve do dvaju tekstova Tanje Rudež Čarobni svijet nanoznanosti ili Tajne zemljišne jezgre.

Prof. dr.sc. Božo Skoko, proćelnik Odsjeka za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti, predstavljač i autor / Fotografija Božica Brkan

Posve subjektivno iz ljetopisa odabirem više tema o ženama iseljenicama. S obzirom na to da sam u romanu Ledini dala prostora Američkoj Babi Mari Brkanovoj i poslovnoj ženi Barici Deanovečkoj iz Milwaukeeja, u priči sopranistici Milki Ternini na povratku iz Amerike poslije svjetske slave u Metropolitanu, u pjesmama u Obrubljivanju Veronika rupca, u Anno domini i u Australiji Darling, prirodno mi je što me zanima što to pišu istraživačice budući da, već od šezdesetih godina 20. stoljeća iz SFRJ, a pogotovo bez razlike u novije vrijeme, u 21. stoljeću iz Hrvatske iseljava žena podjednako koliko i muškaraca.

brojčano, u istraživanjima se tome nije posvećivalo dovoljno pažnje. Tako sada nisam znala bih li prvo pročitala izuzetnu temu Ženski aspekti iseljeništva: od bijele udovice do samostalne migrantice Marijete Rajković Ivete, portret znanstvenice Aleksandre Radenović iz pera Tanje Rudež, zatim članak Hrvatske emigrantice u Australiji Marije Rotim, Uloga žene u hrvatskim iseljeničkim zajednicama iz pera književnice Tuge Tarle (i same s iseljeničkim iskustvom i zanimljivom knjigom o tome). Sve do klokanica u Domovinskome ratu.

Dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju / Fotografija Božica Brkan

Spominjali su predstavljači ulogu žene od onih koje su doma čekale povratak svojih muževa i održavale dom i obitelj, a u novim su zemljama kao odgajateljice čuvale vlastiti jezik i tradiciju te uz sve navedene uloge, izazove i probleme, hrvatska žena u dijasporu uspjela je na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti, kao i u poduzetništvu, uspješno parirajući svojim muškim kolegama. No, koliko me taj navod Tuge Tarle učinio ženski ponosnom, toliko me je rastužio opis nevjesta preko dopisnica, neovisno o sreći što sam ponovno, ne očekujući, natrapala na izraz s kojim sam se prvi put susrela boraveći 2014. u Sydneyju (prisjećajući se priče iz djetinjstva kako se djevojka iz susjednog sela otišla udati u Australiju ne znajući da iza lijepog fotoportreta ženika je zapravo invalid):

Marina Perić Kaselj i Tuga Tarle / Fotografija Božica Brkan

Starijim generacijama ostalo je u sjećanju nekoliko dokumentarnih filmskih uradaka iz razdoblja o iseljavanju mladih djevojaka udavača na daleke destinacije svijeta gdje su ih čekali budući nepoznati im supruzi. U tome su osobito prednjačili Australija i Novi Zeland gdje se počeo razvijati pravi biznis migracijskih mladenki «preko prokure» (Picture Postcard Brides). Hrvati su, kao uostalom i mnogi pripadnici drugih iseljeničkih skupina, nastojali zadržati tradiciju ženidbenih veza u sklopu svoga etničkog korpusa zbog čega su tražili supruge uz pomoć rođaka, posrednika ili oglasa pa su osobito u 50-ima i 60-ima sve do 70-ih godina dolazile žene i stupale u bračnu zajednicu a da prije toga nisu upoznale svoga budućeg partnera.

Vesna Kukavica, uredniča Hrvatskog iseljeničkog zbornika / Fotografija Božica Brkan

Ganuo me je članak Povratnička iskustva Međimuraca Rebeke Mesarić Žabčić iz posve banalnoga, ali ne zato manje važnoga razloga, meni također pomalo subjektivnoga. Međimurje danas apostrofiraju najrazvijenijom našom regijom (prosječne su im plaće skromne poput samih Međimuraca), a desetljećima su, tvrdilo se zbog nerazvijenosti i blizine zapada, bile tipičan gastarbajterski kraj. Sjećam se šoka kada sam prvi put na nekom omladinskom kongresu u Lisinskom, vjerojatno sedamdesetih godina, slušala podatke iz nekojega istraživanja što ih je o našim vršnjacima, gastarbajterskoj djeci ostavljenoj bakama i djedovima, iznosila sjajna Blaženka Novak. Može li današnje iseljavanje cijelih mladih, najpotencijalnijih obitelji, Soljačića i Đikića, ma iz kojega od naših krajeva, imati međimurski sretan Happy End? Da nam je barem još koja povratnica poput Ive Tolić i više onih drugih koji Hrvatsku mogu održavati živom zemljom s mnogim potencijalima koje mogu iskoristiti i obogatiti si život u svakom smislu doma?

 Bojim se da ćemo tome u idućim godišnjacima Hrvatskoga iseljeničkog zbornika čitati članke istraživača s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, Instituta za migracije i sličnih, odličnih doduše, jer rado prečujemo izuzetno neugodne i deprimirajuće analize i predviđanja demografa Stjepana Šterca, Anđelka Akrapa, Jakova Gela o aktualnome cunamiju.

20170223

Umjesto kave 23. veljače 2017.: Život na akciji

Svaki mi dan mejlom stižu hrpetine poruka koje uopće ne čitam. Brojnije nego u poštanski kaslić. Dilitam, dilitam, dilitam.
Povoljno.
EPovoljno.
Popust.
PopustPlus.
Popusti.
Vrhunski popusti.
Rabatto.
Poklon bon.
Megabon.
Akcije.

Da i ne spominjem first minute, last minute i sl. Internetska i obična klasična kupnja.
Avionske karte. Putovanja. Štapovi za pješačenje. Knjige. Ljubavni vikend. Blender. Liječnički pregled. Toner za printer. Riješite se celulita. Riješite se impotencija. Trenirka. Brendirana torbica ili cipele. Parfem. Valentinovsko crveno rublje, crveno rublje za novogodišnji doček. Kojekakvi bakrači.
A sve povoljnije da povoljnije ne može biti, superlativnije od svakog superlativa.
A od čega stvarno?
I dok tražiš što bi ti u životu najpovoljnije utržio, premišljaš, prođe ti život.
Ako daš!


20170212 – 20170213 – 20170223

Umjesto kave 20. veljače 2017.: “Život večni”

Zove me nešto kolega Z. iz Splita, pa na kraju razgovora, čujem da ne zna bi li ili mi ne bi rekao, spominje kako je prije neki dan u Slobodnoj pročitao osmrtnicu za moju imenjakinju, samo rođenu dvadeset i pet godina prije mene. To ti je kad revno pročitam i počerupam novine, pa nek kopam po internetu. U međuvremenu su gospođu i ukopali na nekom lokalnom groblju, negdje u Zagori. Žena mu, veli, rekla da mi to kopira i pošalje, ali on ne bi. Znam da je fin, a ja bih to baš vidjela. Skupljam takve stvari uz nekavu tezu da ista prezimena zazivaju ista imena. Kako je Božici što se netom preselila na drugi svijet to muževljevo prezime, mogla bih još potražiti tko joj je muž i od kojih Brkanovih.

Jedna imenjakinja i prezimenjakinja, mislim nešto mlađa, u našoj mladosti pokušavala je postati pjevačicom i fotkala se za visokonakladni Studio u nekoj pozi (sad bi bila vrlo čedna!) na radost cijele moje tadašnje gradske rubrike. Sve do izlaska novog broja Studija. Ni danas ne znam jesu li gospodičnu B.B. potpisali točno ili zabunom, slučajno ili namjerno tek da razvesele Vjesnikov neboder.

Sve ti je to život, reklo bi se. Makar večni, k’o u mojoj najcrnjoj istoimenoj zbirci priča što je upravo tešem, štrikam… Pa je ona vijest s juga nekako sukladna.

20160220

Priča «Mladenke» objavljena u «Kolu»

U najnovijem broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu «Kolo» (glavni urednik Ernest Fišer), 3/2016. u prvoj cjelini «Književna scena»,  s radovima Pavla Pavličića, Branka Čegeca, Ivane Šojat, Lane Derkač i Dorte Jagić, objavljena je i kajkavska priča «Mladenke» Božice Brkan, str. 44. – 48.  Priča je to iz ciklusa «Život večni ili Božanska komendija kekavska».

Broj je posvećen 70. obljetnici života Pavla Pavličića (tekstovi Dubravke Oraić Tolić, Ivana Boškovića, Julijane Matanović, Strahimira Primorca i Josipa Kvasine), a, uz drugo, na ukupno 240 stranica donosi i niz zanimljivih ogleda, kritika, prijevoda itd.

20170216

link

http://www.matica.hr/kolo/500/Mladenke/

Umjesto kave 16. veljače 2017.: putovanje u vječnost bez putnog osiguranja

Nešto su mi zaredali ispraćaji u vječnost i, htjela ne htjela, uspoređujem što i kako o ljudima do kojih mi je stalo govore groboslovnici, profesionalni govornici, najčešće svećenici. Jedan me je nedavno oduševio. O čovjeku, koji je stvarno živio ne samo za sebe, rekao je prigodno tek koju riječ više od onoga što bi mogao reći o bilo kome. Ali, vjerovali ili ne vjerovali, dao nam je misliti. O nama samima. O tome, naime, kako se, kad idemo na običan put pripremamo, a kad idemo na onaj put, put u vječnost.

Već godinama, najmanje dvadeset godina, imam u računalu fajl put. S jednoga stroja prenosim ga na drugi. Putovnica, novinarska međunarodna iskaznika, lova, fotoaparat + punjač mobitel + punjač, diktafon, blokići, pisaljke, pegla, knjige, gaćice, bodiji, podžama, neseser… Ne nužno tim redom.

Sa svakim prijenosom s računala na računalo, kopipejstanjem, kraćenjem i širenjem sve mi je bliskiji, sve praktičniji. Mudriji sve. Čak tehnološki napredniji: nekad sam nosila albumčić s obiteljskim fotkama, kad me danas na putu uhvati nostalgija, sada prionem mobaču, Viberu. Prije svakog putovanja put samo isprintam i prigodno križam ili dopisujem, ovisno o godišnjem dobu, svrsi i trajanju putovanja, društvu… Putujem li poslom ili privatno. Kad sam nas nekad otpravljala i petoro, i pas je ubrojen, uvijek sam sebi bila na zadnjem mjestu. Pokušavam se ja, koja sam i školsku i poslovnu torbu poslovično imala najtežu, i prtljagu, bagażu prilagoditi sad ponajprije samoj sebi. A sebe – putovanju. I putovanje – sebi. Bez opterećenja.

Kad bismo samo živjeli tako, s mišlju na putovanje! Na konačno putovanje. Kad bismo barem povremeno posvetili misli o svome životu, o smislu, koliko posvećujemo uoči naših malenih zemaljskih putovanjca!? Moj je otac sve bitno za nas koji ostajemo ostavio u običnoj kutiji za cipele. Iako nije ni često išla u crkvu, mama je obavila čak i posljednju pomast dok još nije gotovo sve zaboravila, dok se još sjećala grijeha koje je mislila da bi trebala ispovijediti, i odjeću za ispraćaj spravila je prije više od desetljeća nego što joj je zatrebala (i ručnik i rupčiće za sprevodna raspela, ne znajući da će se čak i ta moda i običaj promijeniti).

Pristojnim mi se čini otvoriti i fajlić s praktičnim informacijama da nitko ne mora premišljati umjesto mene: ako još može koristiti, dati organe; koga obavijestiti, a koga nikako ne obavijestiti; protokol, gdje ukop ili kremiranje, odabir glazbe… Saša, recimo, nije htio da mu se na ispraćaj donosi cvijeće. Čudite mi se, jer još imate/imam dobrih godina? A ne čudite se što svaki put iznova potpisujemo putno osiguranje?

Za put kojekamo, i u najudaljenije zemlje, tražimo povoljne aranžmane, vize, bedekere, ugodne suputnike… Pa pamtim romantičnih neprekidnih 26 sati studentskog putovanja u Varšavu vlakom ili avionom u Sydney, 23 sata na ničijoj zemlji na istambulskom Ataturku, kako su me razljutili otevši mi uz ručne prtljage omiljene škarice na aerodromu u Koelnu (što ih nisam spremila u veliki kofer) ili mi naplativši 200 eura za dodatnu težinu (knjige i katalozi!), čartera u laponski Jukkasjärvi za jednu noć u ice-hotel uz promociju novoga frižidera…

Rijetko se svega toga prisjećam. Prisjećate li se vi?

A plan s vlastitim životom?

Kako rasporediti i uvećati svakidašnju dobrotu, dok nam se čini da je oko nas samo mrak i samo zlo, toliko da nam nije ni do običnih putovanja i da brinemo kad mladci krenu na Island, u Indiju? Kako ih zaštititi? Kako podijeliti svoj život tako da nas se, kad otputujemo, iako i ne vjerovali u život vječni, ponekad prisjete i pamte makar koliko mi pamtimo putovanja kad nismo ni znali koliko su nam lijepa i neponovljiva?

20170114 – 20170119 – 20170120

Umjesto kave 15. veljače 2017.: Bilosnić piše ministrici kulture

Mejla mi prije nepuna dva dana kolega po oba pera, i književnome i novinarskome, Tomislav Marijan Bilosnić: «Draga Božice, evo mog otvorenog pisma ministrici, nadam se da i ti imaš razloga za istu reakciju. Volio bih kad bi ga objavila na svom blogu.
 Veliki pozdravi, mi pišemo iz ljubavi, ne zbog Judinih škuda. tmb» Kako i mjesta za objavu takva pisma ima sve manje, objavljujem ga bez intervencije (Osim što sam jugine ispravila u Judine škude. Valjda dobro.)

Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija iz pjesnikova albuma

ČESTITKA MINISTARSTVA KULTURE RH U POVODU 70.OBLJETNICE ŽIVOTA I 50. GODIŠNJICE UMJETNIČKOG RADA

OTVORENO pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini

Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen Koržinek,

književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.

Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom „Tigar na krilima dijetlića“. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i predstavili zbirku pjesama „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na poznatom književnom portalu Crear en Salamanca izišlo je više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice zbirku pjesama „Tigar“, a uza sve uvršten sam u dvije antologije; u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu „Molitva sv. Franji“ u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.[1]

Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja, danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati), istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!

Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.

U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima 33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14 knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka „Tigar“ na 14 jezika u cijelosti ili izborima. „Tigar“ je u godini objave u SAD bio uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo, uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor u svom pregledu europske lirike („A Litlle Tour trough European Poetry“) moju je zbirku uvrstio kao jedini reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.

Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o mojoj odbijenoj zbirci „Sto pjesama o tijelu“ pisati, kao i to da će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca pripadaju.

Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge (recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne, pa da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju, svejedno.

Davor Šalat, Ivan Babić, Milko Valent, Tomislav Marijan Bilosnić i Ernest Fišer na gostovanju u Sesvetama 2016. / Fotografija iz pjesnikova albuma

Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače, dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture nezainteresiranije.

Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi ni moj predloženi putopis „Put u Uzbekistan“. Gotovo sve zbirke pjesama u zadnjih petnaestak godina su u cijelosti ili u ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika. Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo „Tigar“ je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka „Sto pjesama o tijelu“, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj zbirci.

Nije prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i umjetničkim djelom, knjiga mojih „Izabranih pjesama“, a za kojega se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje 70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.

A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora): „Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom, stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp. Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za knjigu pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je političkom voljom dato „zaduženje za hrvatsku knjigu“, moje knjige sumnjivih naslova i tematike („Molitve“, „Hrvatska ogrlica“, „Stara Liburnija“, „V Hrvateh“, „Hrvatski knezovi i kraljevi“, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili Višnjićevim jezikom kazano pripadale su „lokalnim projektima“. Pa ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.

U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra Vladimira Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore: na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski, nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd. Samo američko izdanje zbirke „Tigar“ od Ministarstva je dobilo određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je „Tigar“ objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18 knjiga u SAD; potom, jedina je cjelovita knjiga nekog hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana današnjega „Tigar“ je u cijelosti ili izborima objavljen na 14 svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.“ Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.

U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Daniel Dragomirescu i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera„Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno, govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.

Sada bih opet krenuo s citatom: „Dakle, za vaše prethodnike, a sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim nagradama, bile su jednostavno „nevažna djela“ (možda desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova, što sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i izustiti (!), – ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću – bio više čitan od Lorce), što je japanska državna televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram, u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih mojih izdanja.

Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama „Vrt“ napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih, znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci „Vrt „koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko, nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.

Tomislav Marijan Bilosnić i Đuro Vidmarović u Koljnofu u mađarskom Gradišću / Fotografija Božica Brkan

Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim činjenicama.

Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce, dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim omalovažavanja i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske, Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke, interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana političke fantastike u nas („Ispovijed isuvišna čovjeka“), mislio bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.

Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici, u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.

Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji su materijalni.“ Završen citat.

Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke „Sto pjesama o tijelu“ i putopisa „Put u Uzbekistan“, i u ovome slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge odbijenice mojih „Izabranih pjesama“, prijavljenoga projekata gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.

Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih projekata.  

Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.

Tomislav Marijan Bilosnić

Zemunik, 11. veljače 2017.

 

[1] Vukovar