Umjesto kave 9. ožujka 2016.: kriške ljubičice

Na kraju je, usput, uz kratku medicinsku intervenciju doma, dr. Mira Mošnička, dugogodišnja kriška pedijatrica, iz kućne knjižnice donijela raritetnoga Jesenjina na ruskom kao odgovor na šlagvort Vlade Mesarića Cobre, koji je uz “buketić” prigodnih pjesama na gitari (Ruže su crvene, tajne su skrivene…) izdeklamirao i Serjožino “Pismo majci” svih naših mladosti i zaključila kako je ta kriška osmomartovska bila baš uzbudljiva večer. Sve nas je ponio poziv mjesnoga Foruma žena SDP-a na malu proslavu Međunarodnoga dana žena – neki su je nazvali Babinjakom, a ja sam je nazvala Čehanom – na kojoj smo trebali pročitati i moju pjesmu ili dvije.

ljubiceBb20160309
Fotografija: Božica Brkan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz pića hladna i topla koja su nudili muškarci, nad lončićima maćuhica i stručcima ljubica (mirišu mi na stolu više od na ljubice pretjerano namirisanih Violetinih papirnatih rupčića!), koje je glavna organizatorica i voditeljica gospođa Jasenka Gotić ubrala u svome vrtu, cvjećarica Nevenka Pavišić govorila je o cvjetnome bontonu te su se, ako se ne varam prvi put javno, čitali stihovi Jagice Pavišić i Ljubice Čambale, dama u zlatnoj dobi toliko da i nisu mogle ni nazočiti, pa su njihove pjesme čitale Jasenka Gotić, Marica Kukor i Slađana Vasiljević, inače članice AK Josip Badalić.

Sjajan je bio Želimir Novak, inače kriški, zemljopisno preciznije velikohrastilnički zet kod mojih Minčira, čitajući toliko mojih kajkavskih/kekavskih pjesama koliko se i ne sjećam kad smo ih toliko čitali. Uvijek smo pripravni za svaki slučaj, ništa baš prigodno, ali kad je vidio reagiranje dama na naš zavičajni jezik, fraze, ritam, toponime, imena, događaje, sjećanja… Sve od treme do ganuća i suza. Znam sa sigurnošću da sam ja čitala pjesme, kajkavsku ta moja kej pesma i štkavsku dipovci ah dipovci, da sam govorila o Misiji za Moslavinu što je ustrajno gazimo kolega Đuro Vidmarović i ja, o tekstovima pisanim za Društvo naša djeca Vladimir Nazor i Kajkavijadu (s dr. Mošničkom i s Ivanom Posavec Krivec) od pjesama do Selfija na kipec – ta prisutne su bile mame talentiranih malih recitatora i glumaca! – o međusobnome nadahnuću, zahvalnosti za to… Ali sam morala provjeriti niz pjesama iz različitih zbirki, motiva, atmosfere, životne dobi žene, svojevrsne ženske retrospektive od djetinjstva do zrelosti, očigledno ne samo moje: žufko, čikačoka, kajuce, musolini, molitva, vetrenica, slika, pevcov korak, darovnica, spovet, dva bori, najžalneše, fašejnek…
Za objavu, međutim, kao uzdarje za lijepi susret s lijepom riječju, odabirem između njezinih više od 200 pjesama napisanih od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pjesmu Ljubice Čambale (rođena 1935.) iz Novoselca, napisanu, kako joj stoji uz naslov, 4. siječnja 2004.:

Četiri zida

U četiri zida puno nas ima.
Ja i oni četiri. Tu smo svi.
Ja i četiri zida.
Oni šute, a ja pričam s njima.
Ja s njima, s tim zidovima.
Oni šute, a ja se svađam s njima.
S njima, sa svojim zidovima.
A oni i dalje samo šute.
I valjda se na mene ljute.
Zato i šute.

 

Poveznica:

https://www.facebook.com/miljenko.brezak /VEČER POEZIJE I CVIJEĆA / Križ, 8. ožujka 2016.

Umjesto kave 7. ožujka 2016.: Ponavljači povijesti u školama za djevojčice

IMG_8169 BB, radni portret 3.3.2016
Božica Brkan 3. ožujka 2016.

“Nemam lepe reči”, rekao bi naš jedan sjajan profesor stilistike citirajući istočne nam susjede, a ja posežem za ni izdaleka joj ravnom, mlađom ali baš olinjalom žargonskom “nemrem bilivit” ili tv-fraznim čuđenjem “ne mogu vjerovati”. Da nisam navratila u vrapčanski (nekadašnji) dom zdravlja i vidjela plakat, odakle bih znala da su u tijeku upisi u prvu osnovnu školu za djevojčice? Kinder, Kirche und Küche ili nešto kreativnije, recimo šoping, šminka (ruž=poljubac!) i dijete? Surfam i mislim baš začuđena na sve to, jer meni emancipacija podrazumijeva zajedništvo i žena i muškaraca, kako to da djevojčice još uopće moraju u školu, pa još i po napokon novome državnome kurikulumu? Tko ima para, ima svoj kurikulum, svoju školu, svoj odgoj i svoje obrazovanje. A čovječanstvo…?

Mogu shvatiti da bi lustraciju, da bi evoluciju, da bi ovo i ono, ali opet curice u samo ženski tor? Zato što će ih tretirati ondje kao posebne? Jedva da sam shvatila feministice, Ženske studije, premalu žensku kvotu u Saboru (o tome da ima premalo zastupnica pretežnoga biračkog tijela govori se manje nego o “novome” imenu hrvatskoga parlamenta, a ni lijevi ni desni ne pridržavaju se čak ni zakona o kaznama za tu brojčanu podcijenjenost!), ali da djecu ponovno odvajaju po spolu? Pa kad već to čine po naciji… Zapravo, trebalo bi klince vjerojatno odvojiti već u vrtiću ili još bolje i prije, odmah u rodilištu, i povremeno samo pripuščati jedne drugima. Valja na kontrolirano parenje. Tek da namjenski povećaju natalitet. To da je nama demokracija dala? Glupost stvarno ne mogu podnijeti.

Pogotovo kad pomislim da su u mojoj Vojnoj krajini, u Križu, gdje je trivijalna škola startala navodno još 1790., još u 19. stoljeću s dječacima učile i (ne sve!) djevojčice, one iste koje su u svojim obiteljskim zadrugama baštinile svoj osebušek kakav nemaju ni sve današnje tobože emancipirane žene… Pa gdje nam je, žene i muškarci, taj naš civilizacijski osebušek? Povijest da je “učiteljica života”? Ma nije ni onaj prvi kriški učitelj, gefreiter odnosno kaplar marijaterezijanske krajiške vojske! Očito nije kad smo se osudili da je (opet!) ponavljamo.

20160221 – 20160222 – 20160223 – 20160228

Umjesto kave 1. ožujka 2016.: Roklicer, apsolutno siguran

Rijetko mi se događa da bih iz neke knjige poželjela iscitirati gotovo sve. Čitam “svoga” najnovijeg Roklicera, s potpisom, a bez posvete, kaže da ne piše posvete, a znam da mu se nije dalo pisati, i svakoj stranici po lošoj a neizljećivoj navici napravim uho. Bez kriterija sam, mislim, pa si koji dan ostavim da bih izoštrila kriterije, pa onda danas ponovno. I tako ipak odabrah ovu pjesmu. Ne stihove, kad ih nije ni napisao. Dodajem fotku kakve on ne objavljuje na svojem fejsu: nije za šankom nego u Društvu književnika (gdje više nema ni šanka). Sutra ondje točno u podne predstavlja tu knjigu “Apsolutno siguran”, Naklada Đuretić, 2016. Da, da, baš onu s naslovnično uzdignutim srednjim prstom.

S nekog prijašnjega razgovora o poeziji: u DHK Roklicer prvi slijeva.
S nekog prijašnjega razgovora o poeziji: u DHK Roklicer prvi slijeva.

SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drgoama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castrau Disneylandu.

Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno:
Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!

Roklicer - Apsolutno siguran - NaslovnicaP. S. Rokliceru, dragi, poslije svake pjesme (kao i priče), najradije bih te posvojila. Vremenski tijesno, ali suosjećajno književno i mogla bi Ti biti mama. Kad sam si mogla roditi književnu kćer, što ne bih mogla i drugoga, književnoga sina? Što bi dijete, jedan od mojih književnih likova sličnih tebi, reklo: mama, rodi mi starijeg brata.

Umjesto kave 29. veljače 2016. – Zvonko u kiši

Zvonko Kovač upravo malo po malo predstavlja svoju knjigu “Zvon u kiši”, Insula Čakovec, 2015. Čituckan. Baš paše, ne samo u dan kišni. Odabirem naslovnu pjesmu. Jer, bar katkad, “ugodno je biti normalan”.

Kovač 1
Zvonka Kovača snimila sam na predstavljanju u DHK 17. veljače 2016.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legendu, u zatvore, na svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

DHK, Z.Kovač
Predstalvjači: sjede Darija Žilić, Zvonko Kovač i Lada Žigo Španić, a stoje Miroslav Mićanović i Dunja Sepčić.

25. veljače 2016. – I ja sam poletovka, jedna od 2100 poletovaca!

Uz predstavljanje knjige Željka Krušelja “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.”, Adamić, Rijeka 2015. (ovitak Milko Ilić)

IMG_8917.JPG dor. BB i Željko Krušelj+
Nekadašnji poletovci Božica Brkan i autor knjige Željko Krušelj
IMG_9009.JPG dor. posveta
Posveta autora za Božicu Brkan

Najprije je napisao doktorat, znanstveni rad s mnogo fusnota, a onda ga, po riječima izdavača Dragana Ogurlića, pretvorio u “publicističko-politički triler” na 700 stranica te sinoć, u srijedu, 24. veljače 2016., predstavio u Zagrebu, 26 godina od prestanka izlaženja napunivši veliku dvoranu Novinarskoga doma.

IMG_8967.JPG dor. Predstavljači+
Predstavljači knige: Ratko Bošković, Ivan Doroghy, autor Željko Kružšelj, Zoran Simić, Đurđica Klancir, Pero Kvesić i Saša Leković

U susjedstvu Savske 5, jedne od adresa redakcije, baš gdje sam i ja (urednik mi je tada bio Željko Ivanjek, a glavni urednik Ninoslav Pavić) kao jedna od ukupno 2100 suradnika Poleta, dolazila od 1976. do 1978., kada sam s fakultetske prakse ostala honorarčiti u Vjesniku.

Klancir, danas glavna urednica portala T-com reče kako se danas, čak ni  s fakultetom, ne može doći u neku redakciju samo tako, “ja bih nešto radio”, a ona je navratila sa 19 godina i već drugi dan bila na terenu. Fascinantno je, a i ja se toga sjećam, kako su se svi međusobno poštovali, od urednika, poput u njezino vrijeme glavnoga Zorana Simića, neposredne urednice Jasne Babić, fotografa…

Mnogo je sjajnih kolega novinara, fotoreportera, strip crtača, ilustratora i drugih započinjalo u tim omladinskim novinama kojih je nekoliko desetaka brojeva (kao dizajnerskih dosega) u naše vrijeme završilo i u njujorškoj MOMA-i. Vjerujem u važno Poletovo mjesto i ako se u nas otvori najavljeni Muzej medija.

Polet Cover 1

Iako običavam reći kako mi koji smo bili i poletni poletovski šljakeri, šljakali i šljakamo cijeli život, a da su urednici postajali urednicima, političarima, poduzetnicima, pa i izdavačkim tajkunima, nisam posve iskrena, jer, a vidi se to i iz teksta u knjizi o tome što je bilo poslije Poleta, bilo je tu izuzetno zanimljivih, možda i najzanimljivijim ljudi iz cijele generacije. Posebice upravo u novinarstvu potkraj socijalizma, potkraj osamdesetih, te u početku samostalnosti i demokra(tiz)acije. Kada se i tekstovima, po difoltu (default) da je optimizam ugrađen u socijalističku filozofiju i življenje – odatle listu i me Polet – ipak neprestano težilo promjenama. Ni danas nedosegnutima. I još s geslom “uvijek na ivici, nikag u marici.” Usporedbe s današnjicom, uznositim izravnim citatima, samo su nas kao publiku nasmijale.

Nije bez vraga Krušelj kao geslo citirao prvoga urednika Peru Kvesića iz “Pjesme roza”, zbirka “Perorez” 1980.:

“Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
naivni lapani u velikoj podvali,
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci protiv figura.”

Ali, baš kako reče art director Ivan Doroghy – tek jedan od sjajnoga niza, koji ističe edukacijsku ulogu Poleta i često svojim studentima objašnjava kako je uopće bilo moguće napraviti novine u prekompjutorsko vrijem – tko god je u to vrijeme mislio da ima što reći, navratio je u Polet. Makar od Zvečke do Savske. Krušelj je kopajući po arhivama stvorio temelj i za samostalne doprinose, memoarske. Voljela bih nešto i pripisati, ali i čitati, to prije što mi se upravo sinoć otkrila još jedna osobna nedvojbena bliskost s najvažnijim medijem s vlastitih novinarskih (pa i književnih) početaka – jezik. Drugačiji. Pa i tematski: supkulturne reportaže o seoskom rock-bandu, knjižnicama u tvorničkoj hali, životu pevaljki i sl.
Mislim da Polet i pomisao o njemu nikad nisu bili okruženi s toliko sentimenta kao na tome predstavljanju gdje su se našli mnogi od suradnika iz nekoliko naraštaja, a svi uglavnom različito držeći starčeki i starice, po Krušeljevim riječima, najkreativnija generacija hrvatskoga novinarstva, pa čak i sada, kako je izdavač citirao svog brata Ogija Gorana Ogurlića, sad glavnoga urednika Jutarnjega lista – a prije toga Večernjeg lista, pa onda i moga – koji je vidjevši u velikoj dvorani nagužvane poletovce ustvrdio: koliko bi se moglo napraviti dobrih redakcija… Nekad bilo!

Željko Krušelj u posveti mi je napisao. “Dragoj Božici, svojoj kolegici iz poletovskih, vjesnikovskih i večernjakovskih dana”. Kako vrijeme leti.
Zagreb, 20160225

Božica Brkan