Obično se prigodno uz Mjesec knjige javno računa koliko se knjiga (ne)pročita po glavi Hrvata. Prosječno malo, a neke glave mogu i bez knjige i bez čitanja. Unatoč tome veseli me svaka vijest o izlasku nove knjige. Napose prve. A osobito kada si vrlo mladi čitatelji, pisci i ilustratori odjednom sami zamisle, napišu i nacrtaju svoju prvu knjigu.
Naslovnica slikovnice
Iako sam kao iz tih krugova, iako o čitanju bilo s papirnog ili drugih, elektroničkih medija pripovijedam komu god i gdje god stignem, tek sam zahvaljujući Karmen Soldo, ambicioznoj i razigranoj učiteljici iz Osnovne škole Ivana Kukuljevića iz Belišća, doznala o natječaju na kojem djeca sama stvaraju svoju knjigu. Pitala me što mislim o slikovnicama koje su mjesecima nastajale u njezinu razredu. Štoviše, ove je godine sa još devetoro osnovaca iz cijele Hrvatske njezina učenica 3. razreda Lana Vujnovac nagrađena objavljivanjem svoje slikovnice Svađa godišnjih doba.
Sretan kraj Lanine bake: pies Proljeća, Ljeta, jeseni i Zime
Čeprkajući, guglajući doznala sam kako natječaj traje već godinama, a iz prezentacije učiteljice Karmen za gradske vlasti doznala sam da ona ustrajava sa svojim klincima različitih uzrasta i s lijepim priznanjima još od 2010. (1 slikovnica osvojila je drugu nagradu, 4 slikovnice treću nagradu, 14 slikovnica poticajnu nagradu te jedna slikovnica prvu nagradu, a 2014. se natjecalo čak 12 učenika njezina razreda).
Ponos Belišća i Osnovne škole Ivana Kukuljevića: mlada autorica jedne od ovogodišnjih prvih knjiga i njezina mentorica / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo
Ovako mi je Karmen Soldo opisala rad kako nastaje slikovnica:
Započinjem motivaciju filmićem o slikovnici, kako nastaje što je potrebno (You Yube, Moja prva knjiga) te pokazivanjem knjiga koje su tiskane. Zatim slijedi motivacija: pišemo na ploču naslove priča, o čemu bi se sve moglo pisati, razgovaramo… Sljedeći je zadatak pisanje priče. Učenici mi priču daju na pregled, ispravljam, dopisujem što bi trebalo popraviti, dopuniti. I tako nekoliko puta. Kad je priča gotova, dijelimo je na odlomke prema zadanom broju stranica (15 + podnaslovnica i naslovnica slikovnice). Tek tada započinje ilustriranje, stranicu po stranicu.
Pažljivo se pročita odlomak te odlučuje što će se nacrtati. Učenici mi pokazuju skice, razgovaramo o tehnikama, dorađujemo ideju, primjenjujemo znanja sa sati likovne kulture. Tek tada započinjemo rad u slikovnici. Nakon crteža se pristupa bojanju… I tako stranicu po stranicu; učenicima se može sugerirati neka ideja, ali sve što se radi u slikovnici je samo njihov rad. Kad je naslikano svih 15 strana slikovnice, posebna pozornost se pridaje podnaslovnici, a još više naslovnici. Slijedi tipkanje teksta, izrezivanje te stavljanje na stranice. Potrebno je još ispuniti podatke o učeniku, školi i poslati te čekati rezultate oko tri mjeseca.
Učenici slikovnicu rade od početka školske godine, znači započinjemo početkom listopada, a trebamo je poslati do 30. ožujka sljedeće godine (radimo je znači oko pet do šest mjeseci). Pošto vodim plesnu, a ne likovnu skupinu, to je moj dobrovoljni rad. Kako bi radili, učenici su dolazili jednom tjedno na nulti sat, a često i na sate dopunske ili dodatne nastave. Rad kod kuće bilo je dovršavanje započetoga u školi, znači samo bojanje.
Rad na slikovnici vrlo je opsežan posao i ponosna sam na svoje učenike: potrebna je strpljivost i izuzetna motiviranost. Učenici stvaranjem pokazuju svoj spisateljski talent, razvijaju maštu, kreativnost, upornost, smisao za estetiku. Radujemo se nastanku svake stranice, a učenici potiču jedni druge, a to je ono najbitnije.
Doznala sam i kako je samo prošle školske godine na taj državni natječaj pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta samo u školskoj godini 2017./2018. stiglo 726 slikovnica učenika osnovaca svih razreda iz 181 škole.
Glavna nagrada tiskanje je 50 kom slikovnice, što nije malo ni za odrasle a kamoli za djecu. Tako sam se i ja domogla jedne Lanine slikovnice s posvetom i potpisom autorice i mentorice.
Dive spisateljica: Lana Vujnovac i Silva / Presnimljeno s Facebooka Karmen Soldo
Književnica Silvija Šesto u recenziji slikovnice Svađa godišnjih doba Lane Vujnovac piše:
Likovno sasvim posebna slikovnica s odličnom pričom koja uz adekvatnu notu pruža i zaplet koji će mali čitatelji / gledatelji zavoljeti. Autorica pripovijeda o četiri vile, koje predstavljaju godišnja doba koja se natječu za dječja srca, da bi na kraju, u raspletu došlo sve na svoje mjesto, kao što po prirodi i mora doći uz predstavljanje godišnje četvorke, te govori o toleranciji, o potrebi da ne krademo tuđi prostor i tuđe vrijeme, o činjenici da je sve postavljeno kako treba i da uz manjak bahatosti i više samozatajnosti ovaj svijet može biti najljepši od svih, kako je i zamišljen. I ovo je primjer slikovnice koja se radila s guštom pa će se tako gledati i čitati.
Zadnja stranica slikovnice: o njezinoj autorici Lani
S veseljem čestitam ne samo najuspjelijima, onima koji su objavili svoje prve knjige, nego i njihovu izdavaču Udruzi za promicanje kulture čitanja KAlibra Karlovac i organizatoru natječaja karlovačkoj Knjižari Knjiguljica.
Svoj djeci želim učiteljicu poput g. Karmen odnosno poput svojih učitelja Ljubice Mindoljeviću Područnoj osnovnoj školi Novoselec i Vere Vukoviću OŠ Križ (danas OŠ Milke Trnine!) te učiteljice mojega Ivana Mirjane Sučeviću zagrebačkoj Osnovnoj školi Josipa Račića.
A vama, odrasli: jeste li razmišljali da sami kreirate svoju odraslu knjigu? Ako niste, jeste li razmišljali da barem pročitate jednu ili pak jednu više, kako biste povećali čitanost per capita?
Puna šenoina kuća dobrih ljudi / Fotografija Miljenko Brezak
Ne bi se ljutio što ću ga, dragi prijatelji, sada podijeliti s Vama.
Plemenita!
Hvala Vam za poslane slike. Koje oko ima slikar! Uhvatiti ugođaj. Čas i čin. Umjetnik! Hvala mu i pohvala.
Vama hvala za tri knjige, što ste mi ih darovali u Kući Šenoa iz ruke u ruke, koje je foto-oko zabilježilo u mojoj ruci. I knjigu „Život večni“ u ruci. Potaknula je knjiga u meni sjećanje na moju pjesmu „Moje vjerujem“, koju sam, u ulomku, unio u knjigu spomena u Kući Šenoa. A sada sam posegnuo za svojom knjigom, gdje je pjesma objavljena. Izašla je u zbirci: “Ivan Golub, Hodočasnik / Peregrino“ u Barceloni 1998. Školska knjiga. Gle, prije 20 godina. Zbirka je bila na „Svjetskom natječaju mistike poezije Fernando Rielo“ u Madridu. Ušla je u deset finalista iz oko 200 rukopisnih zbirki s raznih strana svijeta. Zbirka završava pjesmom „Moje Vjerujem“. Evo je:
Moje Vjerujem
Moje vjerovanje moj je život
Dok smo mladi
dok smo snažni
dok su nam svijetle vlasi
dok nabreknu mišice
molimo najradije:
Vjerujem u Boga Oca
svemogućega stvoritelja.
Kad stanemo nazirati
drugu obalu,
kad klecaju koljena
klonu ruke
molimo najradije:
Vjerujem u uskrsnuće tijela
i život vječni.
Kraj vjerovanja
Kraj putovanja. Amen (str. 138)
Španjolski „Mi credo“ (str. 139)
Hoćete li mi javiti ako je pismo stiglo. Radostan pozdrav Vama i gospodinu Miljenku
Akademik, mons. Ivan Golub
dijamantni misnik
Ivan Golub, Živana Morić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko BrezakOd srca, za čitanje poštovanom Kajkavcu / Fotografija Miljenko BrezakZa toplo i dugo sjećanje gotoljubiti domaćini Kuće Šenoa i mi gosti / Fotografija Miljenko Brezak
I Goran, dakako Ivan Goran Kovačić, bio bi zadovoljan: njegov mi se Most stihovima ukazao nad malenim šumovitim vodopadima, jazima Kupe, Kupice, Čabranke… Ozvučio je stihom i sjećanjem krajolik u koji sam stjecajem prilika navratila čitati svoje književne tekstove napisane mojom moslavačkom kekavicom.
Razmjena knjiga nastalih s ljubavlju u delničkoj Srednjoj školi: Davor Grgurić, Božica Brkan i voditeljica projekta Čuvari baštine profesorica Jasminka Lisac / Fotografija Miljenko Brezak
U Osnovnoj školi Skad djeca su nam izvela igrokaz na svojemu kajkavskom idiomu, u Osnovnoj školi Rudolf Strohal u Lokvama pišu haiku i izdaju školski list Hamica, a u Srednjoj školi Delnice predvođeni profesoricom Jasminkom Lisac upravo su me nadahnuli projektom Čuvari baštine za uvod u skorašnje predstavljanje drugog izdanja školskoga donjostubičkog rječnika. Potaknuti jednom maturalnom radnjom o lokalnom govoru Lokava dvadeset godina srednjoškolci su istraživali vlastitu baštinu sve dok nisu nedavno objavili usporedni rječnik gorskokotarski.
Književnici Zlatko Krilić, Božic Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak s ravnateljicom Borkom Kezele-Kanjer na ulazu u 160 godina staru Osnovnu školu Rudolf Strohal u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Književnik i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Davor Grgurić na Hiši Rački, najstarijoj delničkoj građevini, kolegama tumači što je to šindra, kalane a ne piljene daske, dske, kojima su se nekad pokrivale goranske kuće / Fotografija Miljenko Brezak
Zato nam se valjda i dogodilo da književna večer za građanstvo u dvorani odmorišta Centar u Delnicama, gdje smo tijekom tjedna od 15. do 19. listopada bili utaboreni gosti 7. Međunarodnih književnih susreta Od mora do gora, zahvaljujući odličnoj ideji kolege književnika Zlatka Krilića da razgovaramo uz piće, postane intelektualni salon, soareja, razgovor pun ideja, pa i proturječja.
Mirjana Pleše sakuplja stare stvari, riječi i recepte te peče i starinski kuglof s rogačem kojega tu zovu karube / Fotografija Miljenko Brezak
Bili smo, ne samo ja, pod dvostrukim dojmovima. Kako ne bi!? Prve večeri svirali su nam i pjevali, improvizirajući uz klavir na engleskome mješoviti američko-hrvatski džezerski bračni par Lela i Jo Kaplowitz. Upitavši ima li možda netko tko ne razumije engleski, budući da uglavnom pjevaju izvorne američke pjesme, od nas 50 ili 60 javio se tek jedan dječačić koji nije dorastao ni jezičnom vrtiću.
S večeri u delničkojj knjižnici na kojoj je D. Grgurić govorio o goranskim bajkovitim bićima, a fotografkinja V. Bolf Gorski kotar predstavila čudesnim fotografijama / Fotografija Miljenko Brezak
A ja sam nevelikoj, ali vrlo zainteresiranoj skupini zrelih ljudi imala potrebu nazdraviti pjesmom Vermut i pričom o razumijevanju preko španjolskoga prijevoda nedavno u Kolumbiji, o tome kako različite publike mogu podijeliti isti osjećaj, osjećaj dobroga teksta, lijepe umjetnosti. Nameću mi se odmah sjajne fotografije Gorskog kotara Delničanke Višnje Bolf, od Goranovih nemirnih voda do šuma, od medvjeda koji svaki ima svoje ime do nervoznoga puha.
Palčava šiša u Plešcima iz 1856. spaja Sloveniju i Hrvatsku / Fotografija Miljenko Brezak
Još mi je bliskiji isti osjećaj međusobnoga prepoznavanja ljudi koji se predano nečim bave u vlastitim se sredinama vjerojatno osjećajući se usamljenima. Za primjer bih mogla navoditi baš pjesnike, pa navodim organizatora gorskokotarskoga književnoga festivala, voditelja etnoudruga i etnozbirki, autora koji piše na standardu, ali i na različitim idiomima gorskokotarske kajkavice Davora Grgurića. A kako tek za radio snima priče koje nestaju s ljudima koji ih pričaju! Navodim dalje i zaljubljenicu u lokvarsku etnologiju i govor Mirjanu Pleše (koju je zaljubljenik i promotor sličnih tema iz Madžareva etnolog Tibor Martan još još ljeti 2015. ovjekovječio na mojim Oblizekima jednostavnim jelom od repe, juhom od kromade!).
Davorka Smole u starom obiteljskom štacunu / Fotografija Miljenko Brezak
Nastavljam s Markom Smoleom i njegovom majkom Darinkom Smole, slovenskom obitelji koja u Hrvatskoj, u Plešcima, čuva obiteljsku etnozbirku Palčavu šišu okupljajući na radionicama etnologe, dijalektologe i druge neovisno o granicama. Kako se sve to sjajno dopunjuje! Samo se valja upoznati, povezati.
U Narodnoj knjižnici i čitaonici iz 1874. ravnateljica Indira Rački Joskić i fotografkinja Višnja Bolf / Fotografija Miljenko Brezak
Iako smo se i na delničkome salonu sudarili međusobno i s različitim stavovima i o dijalektima i o standardu i o modernome latinskome. Nije nužno da svi govorimo ni esperanto odnosno modern language, lingua franca engleski, niti da ponovno stvaramo dvojbeni regionalni nadjezik, a niti da se odričemo svojih maljušnih, zavičajnih govora, seljačkih, koji i naš hrvatski jezik i međusobno razumijevanje – ako to želimo – održavaju živim, vitalnim, s obzirom da i on ima perspektivu da poput mnogih drugih malenih jezika nestane. Dovoljno je da se potrudimo razumjeti jedni druge.
Stari novinski lektori su nas još novinare mladce izdrilali da se piše, razgovara otemi, a ne oko teme. A sad vidim da se ovo drugo, oko naime, ne samo u jednoj kući, ustalilo, medijski poopćilo. Zbog pomanjkanja lektora, zbog razine medijske i opće pismenosti ili…? Novogovor! Razgovara se i piše o svemu odnosno oko, samo ne o biti, suštini.
Najavljuju kako će se se razgovarati oko Ine, oko ovoga i oko onoga. I onda se stvarno baš i razgovara tako, oko i okolo (iliti: po pitanju!); daju se izjave usput, krušku-pod-njušku, ne o Ini, Agrokoru, probijanju kojekakvih tajni, reformama, promjenama zakona…, nego – oko. I okolo. O svemu i svačemu, samo da se zaobiđe ono što se pita.
Mnogo riječi ni za što? Okolo kere pa na mala vrata, opisali bi naši stari, a mi ćemo se praviti da ne znamo oko i okolo čega to i što (po tom pitanju!) hoće reći. Av, av. Naši stari bi na to: laje, ali ne grize. A karavana prolazi li, prolazi…
Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo, kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).
Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović– i ponajprije dobrim stihovima.
Davor Šalat o Biletićevoj knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:
Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)
Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan
Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.
Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan
Čitajte baš zato što vime ne prolazi – slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslov– a meni razložno najtemeljitiji izbor iz Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)
Boris Domagoj Biletić Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica
Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,
Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.
Da niste zabugarili u vrime grdo, nenavidno, ne bi ud nas ustalo ni to ča je komoč zustalo – ča!?
Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Histrica
A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.
Vi ljudesine (se more tako reć?).
I kat plakali ste i se smijali, i kad je bilo nadije, i prez nje, i grdo, i hudo, i mrklo, do škure škurine, bili ste, tote i tuka, bili ste nan stine i grote, vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa učinjeni i zavajk, za sako vrime i vrieme, za smrtne i brižne.
I ča, ste kunteti sad & sat, ha, staroste, ča ste storili i učinili, nas, jušto takove, tu mrvu mižierije?
Črn-bil, črn-bil
I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.
Pak ča bilo – za vajk je: Aš vrime ne pasiva.
Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak
Branka Primorac o sebi i svojim knjigama, prijevodima … na Tribini Zbirke inozemne Croatice Željke Lovrenčić u NSK / Fotografija Miljenko Brezak
One jesu moje prijateljice, ali su ponajprije pametne i talentirane žene, koje su se morale pronaći i međusobno. Jedna je spisateljica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, koja uza sve drugo, kao zaposlenica Nacionalne i sveučilišne knjižnice vodi Tribinu Zbirke inozemne Croatice. Druga je Branka Primorac, koju je u srijedu 10. listopada 2018. na 29. tribini predstavila kao hrvatsku spisateljicu, novinarku, urednicu i fotografkinju s omiljenim Maturalcem, dječjim romanom prevedenim i početkom ljeta objavljenom na španjolskom cijelo hispanopodručje. Motiv da Maturalac postane Viaje de fin del curso je djelomice, osim dobre knjige, i u tome što je troje unuka Primorčevih koji žive u Madridu bilingvalno.
Fotografkinja Slavka Pavić i njezin fotoaparat iz prvog reda bilježe sve / Fotografija Božica Brkan
Primorčeva i inače ima zanimljivu biografiju. Školovala se u rodnom Zagrebu. Kao studentica boravila je duže vrijeme u Milanu i Londonu učeći jezik. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je u okviru Vjesnikove kuće završila i jednogodišnju novinarsku školu CINK – Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Cijeli radni vijek provela je kao novinarka i urednica u zagrebačkome dnevniku Večernji list, ali je pisala i za druge novine. Uređivala je nekoliko rubrika, najduže, dvadeset godina subotnji Večernjakov prilog Revija, preteču današnjega Obzora, vodila ugledan Večernjakov književni Natječaj za kratku priču, potom rubriku kulture te Večernjakovu biblioteku najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća u suradnji sa Seidom Serdarevićem. Udana je za Strahimira Primorca, ima dvoje djece i troje unučadi.
Branka Primorac s cvijećem poslije tribine / Fotografija Miljenko Brezak
Branka svoje početke nalazi već u četvrtom razredu osnovne škole i objavi novinarskog teksta u dječjem časopisu Radost. Prvi njezini književni radovi, priče, tiskani su u časopisu za mlade Tina. Godine 1992. izlazi joj prvi roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci poslije i njezin prvi rukopis Maturalac, koji je 1993. godine osvojilo književnu nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za mladež. Uvršten je u lektiru za sedmi razred, a roman Ljubavni slučaj mačka Joje za peti razred. Romanom Zvonka Zmaj i Tri kavalira koji je osvojio književnu nagradu Anto Gardaš za 2012. svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014. a pozvana je i na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Za roman Moj brat živi u kompjutoru 2017. nagrađena je nagradama SFERA te drugi put Matom Lovrakom za najbolji roman za djecu objavljen 2016. Moj brat živi u kompjutoru već ima drugo izdanje.
Dio publike s voditeljicom i gošćom poslije tribine/ Fotografija Miljenko Brezak
Branka Primorac piše priče, romane, priče za laku noć i dramske igre za radio, djecu, mlade te odrasle. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga novinarskog društva i Društva pisaca za djecu i mlade. Pomak u književnosti za odrasle napravila je 2001. romansiranom biografijom Perešin, život i smrt za koju je nagrađena književno-publicističkom nagradom Bili su prvi kad je trebalo za najbolje djelo 2001. o Domovinskome ratu. Dosad ima deset objavljenih naslova, a pisala je i kriminalističke priče pod pseudonimom Adela M. Fischer. Napisala je i roman za odrasle Divlje godine 2010. o nasilju među mladima. Za Hrvatski radio snimljene su joj dvije radio-igre za djecu – Marijino obećanje i Moj djed astronaut (vlastita dramatizacija) – te nekoliko priča za laku noć. Trenutačno piše kratke prozne oblike iz novinarskog života, ali i poduži roman Glavni urednik. Nekoliko priča uvršeno joj je u zajedničke zbirke poput 20 + 1 najbolja priča za ljeto Broda kulture (2014., 2015. i 2016.) i drugdje. Roman Divlje godine dramatiziran je i bit će prikazan ove, odnosno 2018. godine. Ove se godine okušala i u pisanju slikovnice.
Escritora y traductora, spisateljica i prevoditeljica, predstavlja se na graničnim kontrolama kada sumničavo zagledaju njezinu putovnicu prepunu žigova. Mogla bi lako postati izazovan pustolovni, akcijski lik latinoameričkih romana kakve je prevodila ta naša zacijelo najaktivnija hispanistica od koje sam, i bez posebne namjere, doznala kako je španjolski i danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje. Španjolski joj, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali joj je konačni, najvažniji odabir, a ja se ne mogu prestati čuditi kako netko tko uopće ne piše poeziju, nego kritike i eseje, zamišljene projekte i izvješća s putovanja, prevodi zapravo najviše pjesama i pjesnika, i sa španjolskoga na hrvatski i s hrvatskoga na španjolski.
U očekivanju leta za Latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaulleu / Fotografija Božica Brkan
Željka Lovrenčić (Koprivnica, 1960.) predstavlja se esejisticom, prevoditeljicom, urednicom i proučavateljicom hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala filologiju. Doktorirala je na Hrvatskim studijima s temom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena.
Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica je 14 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 16, a prevela 42 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Juan Antonio Pérez-Foncea, Miguel Aranguren, Francesc Miralles, Alfredo Pérez Alencart, Germain Droogenbroodt, Roberto Ampuero, Ramón Díaz Eterovic, Andrés Morales Milohnic, Diego Muñoz Valenzuela, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Manuel Vargas i drugi.
Neplanirano slijetanje na zrakoplovnu luku Mexico City u pola četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan
Prijevode brojnih knjiga suvremenih hrvatskih autora – istinska promotorica! – objavila je u Boliviji, Čileu, Meksiku i Španjolskoj. Objavljuje i na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Kolumbiji i Argentini.
S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i Margaritom Lozada Vargas
U trećem je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Bila je dopredsjednica DHK i predsjednica Povjerenstva za književne veze. Pridružena je članica Hrvatskoga diplomatskog kluba te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski i bugarski. Još detaljnije na stranicama Wikipedije, DHK i drugima.
Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan
Željku Lovrenčić poznajem najviše kroz tekstove. Počašćena sam što je moje, i poeziju i prozu, prevela na španjolski i što je, i kad se još nismo ni poznavale, osmislila književna putovanja u Australiju i u Kolumbiju na koja je povela i mene, dok je druge hrvatske književnike vodila u njoj najdraži Čile, zatim u Meksiko, Španjolsku, na Kubu i kojekamo.
S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Kad su svi očekivali da ćemo se intelektualno poklati, mi smo se jednostavno našle. I u razgovorima o književnosti i o putovanjima, životu, finim hotelima (ako je moguće uz čašu dobroga vina, posebice ako je čileansko!). Ako nigdje, redovito se viđamo na njezinoj mjesečnoj tribini Zbirke inozemne Croatice – osmislila ih je i vodila već tridesetak – u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje radi, pošto su je se – a i to bi zasluživalo posebnu priču! – našetali po pet zagrebačkih knjižnica. No, gospođu Lovrenčić, nedvojbenu radilicu, nikako ne bih opisala ni samozatajnom, a niti kako usamljena i introvertirana sjedi u prašnjavoj biblioteci okružena ormarima knjižurdi, ponajviše rječnika. Kako nigdje nisam pročitala razgovor s njom, napisala sam (si) ga, uvjerena da je Željka Lovrenčić kao kulturna, književna i novinarska tema i vrijedna pisanja i neiskorištena.
U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan
Što je, koji je, po tvojemu, dobar prijevod?
Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditore odnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.
Kako odabireš što ćeš prevoditi sa španjolskog na hrvatski, a što s hrvatskog na španjolski?
Prijevode sa španjolskog na hrvatski uglavnom mi nude nakladničke kuće, pa od toga odabirem ono što mi odgovara. Također ponekad sama nakladnicima predlažem djela nekih autora za koje mislim da su zanimljiva i da bi bilo dobro da ih se može čitati na hrvatskom. Vrlo kvalitetno surađujem s Alfom, A.G.M.-om, Nakladom Bošković iz Splita i nakladničkom kućom Iris Illyrica.
Kad prevodim s hrvatskoga na španjolski uglavnom sama biram autore koje potom predlažem stranim nakladnicima. Od 2003. surađujem s uredništvom časopisa Most/TheBridge koji izdaje Društvo hrvatskih književnika. Prevodim fragmente iz proznih djela ili izbor iz poezije pojedinim suvremenih autora. Do sada sam objavila pet knjiga u Meksiku, pet u Čileu, tri u Španjolskoj, i po jednu u Kolumbiji i Boliviji. Kad radim poetske izbore, često koristim poeziju objavljenu u Mostu.
Uspjela si stvoriti uvjete da prevodiš književne tekstove koje voliš i koji ti se dopadaju.
Da, to si mogu priuštiti jer ne živim samo od prevođenja (premda je moja vječna dvojba: imati stalno radno mjesto ma kakvo ono bilo ili biti ono što jesi, pa što bude). Više ne prevodim za tvrtke – jednom sam bila prevoditeljica kubanskim inženjerima u tvrtki Ericson Nikola Tesla, prevodila sam i turističke materijale. Kad sam radila u diplomaciji, često sam prevodila političarima i gospodarstvenicima, premda mi to nije bilo zanimanje. Sada prevodim samo književne tekstove.
Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSK ugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Tribina Inozemne Croatice: kako si krenula, kada, koje pisce pozivaš, što planiraš?
Tribinu Zbirke inozemne Croatice od 2014. vodim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje i radim u toj Zbirci. Nastala je sa željom da se hrvatskoj javnosti što bolje predstavi taj važan segment naše kulture a to je, ukratko, hrvatska knjiga u inozemstvu. Zbirka inozemne Croatice prikuplja građu vezanu uz tematiku Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Moji su gosti na tribinama ljudi koji su na bilo koji način imaju veze s tom tematikom – povratnici, diplomati, iseljenici, znanstvenici, hrvatski književnici prepoznatljivi u inozemstvu… Do sada je održano 29 tribina i sve su bile vrlo posjećene. Zanimljivi ljudi koji se odazovu na Tribinu pričaju o sebi i svojim životima, a za svoj nastup ne dobivaju honorar nego ih plaćamoknjigom.
U kojim si sve zemljama bila, koliko dugo, kamo bi rado putovala gdje još nisi bila?
Ne bez razloga, zovu me PP (prevođenje, putovanja). Putovanja su sastavni dio moga života. Najčešće idem u Latinsku Ameriku, u koju sam zaljubljena i u kojoj sam, konačno, neko vrijeme i živjela. Godinu dana bila sam u Meksiku kao stipendistica meksičke vlade, a pet godina u Čileu. Radila sam kao profesorica hrvatskog jezika i kulture i za Hrvate od 15 do 82 godine na krajnjem jugu te zemlje u Punta Arenasu, a zatim sam do 2000. bila diplomatkinja u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu. Nakon diplomacije nastavila sam njegovati svoje veze sa svijetom koji mi je drag i blizak i stalno putujem u neku od zemalja mogkontinenta, bilo privatno bilo službeno promičući suvremenu hrvatsku književnost. Proputovala sam sve zemlje Južne Amerike osim Venezuele, Gvajane i Surinama, nekoliko zemalja Srednje Amerike, gotovo čitavu Europu, bila sam u Australiji, Aziji, Africi, SAD-u, blizu Antarktika… U četiri bih se zemlje uvijek vratila – u Čile, na Kubu, u Meksiko i u Kolumbiju.
Koliko kilometara u zraku godišnje skupiš?
Poprilično, ali konačno sad imam šansu dobiti neko nagradno putovanje od zrakoplovne kompanije Air France. U Latinsku Ameriku putujem gotovo svake godine, nekad i dva puta godišnje. Primjerice, u studenom 2017. sam bila u Čileu i Peruu, u ožujku u Kolumbiji, krajem svibnja na Kubi, a iduće godine u ožujku planiram putovanje sa suprugom u Nikaragvu, Kostariku i Kolumbiju odnosno u pokrajinu Santa Marta i u rodno mjesto Gabriela Garcíe Márqueza Aracataku, što nismo uspjeli kad smo 2016. bili u Cartageni de Indias.
Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je za kubansku televiziju intervjuirala i Marijana Tomislava Bilosnića / Dokumentacija festivala
Kulturno-poduzetnički projekti – što planiraš ove, a što 2019., 2020.?
Krajem svibnja s kolegama književnicima Tomislavom Marijanom Bilosnićemi Markom Gregurom putovala sam u Havanu na poznati Pjesnički festival na kojemu su uz kubanske i pjesnike iz Kolumbije i Italije, predstvili i nas. Bilosnić je predstavio svoju knjigu Tigar objavljenu u mome prijevodu u Španjolskoj, Marko svoje pjesme, a ja prijevod kultne knjige trenutačno najznačajnijega kubanskog književnika Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba te svojevrsnu antologiju suvremene kubanske pripovijesti objavljenu u časopisu Republika te djelomice u Forumu i NovojIstri. Želja mi je da se te sjajne pripovijesti objave kao knjiga s predgovorom kubanskog književnika Alberta Guerre Naranja, koji je i napravio ovaj odabir.
Nakon Kube u Španjolskoj, u Salamanki bit će objavljena knjiga poezije Drage Štambuka koju ćemo predstaviti zajedno s knjigom Tu je nebo peruansko-španjolskog pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta, urednika Štambukove knjige. Nju je u mome prijevodu objavila Naklada Đuretić.
Također sam, zahvaljujući sjajnoj pjesnikinji i velikoj promotorici hrvatske kulture u Makedoniji Ljerki Toth Naumovoj, pozvana u Skopje i Bitolu, što planiram za kraj godine.
Prevodim pjesme Borisa Domagoja Biletića i vjerojatno ćemo njegovu poeziju predstaviti u Čileu. Imam i neke projekte s Meksikom i Kolumbijom, a naravno, nastavlja se i vrlo uspješna suradnja s kubanskim književnicima.
Što još nisi ostvarila, a voljela bi?
Mislim da nikada neću imati svoju farmu s mnoštvom životinja, daleko od urbanoga svijeta. Svim ostalim sam vrlo zadovoljna, prije svega stoga što sam sve postigla svojim trudom.
Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan
Zacijelo si putujući svijetom upoznala i mnoge face. Tko te se osobito dojmio?
Ha, upoznala sam neke face. U Meksiku sam živjela u četvrti Polanco u kući rođaka nekadašnjeg meksičkog predsjednika Miguela de la Madrid y Hurtada. Ponekad bih u jednoj od kavana u koje smo zalazili srela Gabriela Garcíju Márqueza. (Godine 2008. kad je Hrvatska pri put bila predstavljena na Sajmu knjigau Guadalajari, naše je malo izaslanstvo objedovalo u istoj prostoriji s njim i talijanskim književnicima čija je zemlja bila Zemlja partner). Na sveučilištu UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) polazila sam predavanja kod Emanuela Carballa, bliskog prijatelja Carlosa Fuentesa.
U Čileu sam upoznala čitav niz političara i književnika. Bila sam profesorica bratu i teti političara i nekadašnjeg ministra poljoprivrede Carlosa Mladinica. Odvjetnik i diplomat Esteban Tomic, s kojim sam se družila u Santiagu, sin je jednoga od dvojice predsjedničkih kandidata hrvatskih korijena RadomiraTomica. Prevodila sam djela Roberta Ampuera, bivšega veleposlanika Čilea u Meksiku, bivšeg ministra kulture i sadašnjeg ministra vanjskih poslova Čilea.
Zaljubljenica u španjolski i Latinsku Ameriku, gospođa Lovrenčić nalazi prijatelje gdje god prođe: s gospodinom Wernerom, vozačem i vodičem u Bogoti / Fotografija Božica Brkan
Moj je prijatelj talijanski književnik Gaetano Longo, poznati novinar i bivši počasni konzul Kolumbije koji sada živi na Kubi. Poznajem Miguela Barneta, predsjednika Kubanskog udruženja umjetnika i književnika i političara, Alexa Pausidesa, predsjednika Društva kubanskih književnika čija je supruga Aetana kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija…
Luka Budak je ravnatelj centra za Hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, svjetski poznati slikar Charles Bilich,velikan albanske kulture Xevahir Spahiu… Od naših su me se faca najviše dojmili nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Žarko Domljan, prof. dr. Zdravko Tomac i nažalost pokojni dr. sc. Ljubomir Antić kojima sam bila prevoditeljica kad je 1995. hrvatsko saborsko izaslanstvo posjetilo Punta Arenas.
S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
Nekako mi se čini da Ti mnogi mogu pozavidjeti kako si uspješno spojila privatno i poslovno.
Da, to je ono što posebno volim – spajanje dva svijeta kojima pripadam. Primjerice, svjetski poznati čileanski književnik Antonio Skarmeta pisao je predgovor knjizi Drage Štambuka koju sam prevela i objavila u Čileu; akademik i pjesnik Andrés Morales Milohnic to je učinio za knjigu Mladena Machieda, također objavljenu u Čileu u mome prijevodu, a RobertoAmpueroza knjigu Mire Gavrana Zaboravljeni sin. Čileanski književnik Diego Munoz Valenzuela pisao je predgovor za moje Andske priče, a vodeći bolivijski književnik CesarVerduguez Gomezza knjigu Puentes. O poeziji Tomislava Marijana Bilosnića, koji je u Španjolskoj vrlo cijenjen, pisao je Alfredo Perez Alencart, o mome najnovijem izboru hrvatske poezije objavljenom u Kolumbiji pjesnik Eduardo Bechara Navratilova… Španjolski književnik Graciliano Martín Fumero pisao je o poeziji Zvonimira Baloga i Irene Vrkljan, pokojni španjolski pjesnik Fernadno Sabido Sánchez objavio je na svome portalu prijevode dvadesetak suvremenih hrvatskih pjesnika…
U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan
Žena si od karijere?
Rekla bih da jesam. Pisanje i prevođenje moj su život. Sve je podređeno mome poslu koji je lijep, ali i naporan i zahtijeva puno odricanja. Ja nemam slobodne večeri ni vikende. Uvijek mi je nešto pri ruci što moram napraviti. Ali, često punim baterije u Starigradu Paklenici, gdje sve odiše spokojem. Uživam u pogledu na Velebit iz svoje radne sobe. A hodanje, vježbanje, ptičice na balkonu, mačak Tadija… Što još takva imaš, neki hobi?
Nešto što je počelo kao hobi pretvorilo se u životno opredjeljenje. Mislila sam da ću ostati u diplomatskoj službi i baviti se prevođenjem kao hobijem. Ali, politika je odlučila drugačije.
Fitnesom se bavim uz kraće ili duže prekide već tridesetak godina. Nije mi uvijek lako vježbati, ali znam da moram i tijelo to samo traži. Vježbanjem liječim bolna leđa, jer jako puno sjedim. Pomaže mi i da kilograme držim pod kontrolom budući da volim fino jesti, a moj suprug Mladen odlično kuha.
Središte Bogote: uvijek se nađe tema za ljudsko-pasji razgovor / Fotografija Božica Brkan
Obožavam životinje što sam vjerojatno naslijedila od oca koji je bio veterinar. U mojoj rodnoj kući u Koprivnici u vrtu je groblje mačaka koje sam imala od najranijih dana. Najviše sam voljela crnog angora mačka Šiška, a sad imam isto tako voljenog Tadiju. Jasno je po kome je dobio ime, jer mi je Dragutin Tadijanović bio prijatelj koji me je tješio kad je uginuo Šiško. Ptičice su na naš balkon stigle jedne hladne zime prije dvije godine i tu ostale. Uveseljavaju nas svojim nestašlucima. Hranimo dvije grlice, pet sjenica i pedesetak vrabaca. Dolaze i golubovi koji nisu dobrodošli, ali ne daju se smesti. Naše nas ptičice prepoznaju i jako se vesele kad svako jutro i navečer dobiju zrnje u svoje zdjelice, a posebice vikendima kad su na cjelodnevnoj prehrani.
Volim i konje. U Starigradu Paklenici kupujemo mrkvu i hranimo konje iz Nacionalnog parka Paklenica. Domari nas poznaju, a konji veselo ržu kad nas vide. Nažalost, dvoje od njih više nisu tu.
Životinjskih prijatelja imam širom svijeta – od iguana u Cartageni, preko dugonosih rakuna na Slapovima Iguazu, lisica i pingvina na Ognjenoj zemlji, alpaka u Punu do pasa u Punta Arenasu i na Uskršnjem otoku. Svima im je dobro uz nas, bez obzira koliko traje, jer im kupujemo hranu.
Što ti je još važno?
Zdravlje prije svega, duševni mir, suprugovo razumijevanje, posao, prijatelji i svi dragi ljudi širom svijeta koje znam. Koliko god mogu izbjegavam loše vibracije, zlobu i zavist….
Kada smo u ožujku u Bogoti, glavnome gradu Kolumbije, predstavili knjigu Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom, odmah sam veselje podijelila sa svojim Facebook-prijateljima. A ne jedna dama uzvratila je oduševljenim pitanjem: koji ti je to na fotografiji tako zgodan, markantan mladić!? Pa taj je fascinantan muškarac Eduardo Bechara Navratilova, kolega pjesnik i novinar, izdavač naše knjige. Izgledom zaista vrlo zanimljiva i egzotična, ali nadasve talentirana, svjetska osoba, koja me je zvala Božička, mojim novim imenom na češki, od kojega se nisam ni mogla niti željela spasiti.
Eduardo Bechara Navratilova sa svojom hrvatskom knjigom s opatijskim motivom na naslovnici / Fotografija Božica Brkan
Gospodin Eduardo Bechara Navratilova rođen je u Bogoti 1972. Kako se može uočiti iz prezimena, pokojni otac mu je Libanonac, a majka Čehinja (Odatle i Božička!). Na Andskome sveučilištu (Universidad de los Andes) 1999. diplomirao je najprije pravo, a 2005. i književnost. Zatim je 2009. magistrirao kreativno pisanje na Sveučilištu Temple u Philadelphiji, SAD, gdje je taj kolegij i predavao 2009. i 2010. Piše putopise za kolumbijski list El Tiempo (Vrijeme), drži predavanja i surađuje u novinama i književnim časopisima. Godine 1993. dobio je odličje Juan Bautista Solar koje dodjeljuje Kolumbijska vojska. Bio je, naime, i profesionalni vojnik.
Objavio je romane La novia del torero (Toreadorova zaručnica, 2002.) i Unos duermen, otros no (Jedni spavaju, drugi ne, 2006.). Pjesme jednome gradu, jednom kukcu i jednoj ženiprva mu je poetska zbirka. Od 2007. vodi projekt U potrazi za pjesnicima, putuje Latinskom Amerikom prikupljajući novac za djecu oboljelu od raka te otkrivajući lokalne pjesnike, koje je uvrstio u napokon gotovu, vrlo obimu antologiju, predstavljenu kad i naša Encuentros, također u izdanju njegove nakladnička kuća Editorial Escarabajo i s njegovim uredničkim potpisom te uvodom.
Zanimljivo je da je i hrvatsku poeziju otkrio na jednome od svojih putovanja, naišavši 2013. godine u Santiagu de Chileu na španjolski prijevod Željke Lovrenčić i na samu prevoditeljicu, koja je tada upravo ondje gostovala s kolegama pjesnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom.
S jednoga od predstavljanja knjiga u knjižari-kafeu / Fotografija Božica Brkan
U kolumbijski je pregled moderne hrvatske poezije Željka Lovrenčić uvrstila 12 pjesnika: Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nede Mirande Blažević-Krietzman, Božice Brkan, Dunje Detoni-Dujmić, Nikole Đuretića, Ernesta Fišera, Slavka Jendrička, Tomislava Milohanića, Luke Paljetka i Drage Štambuka.
Eduardo Bechara Navratilova govori svoju poeziju / Fotografija Božica Brkan
Ne znam s čime bih, a očito zahvaljujući Eduardu Bechara Navratilovoj i njegovim prijateljima, usporedila dojmljivo prihvaćanje vlastitih pjesama na nepoznati mi jezik čitatelja i slušatelja u dalekoj zemlji u prijevodu Željke Lovrenčić. Kako sam već napisala, španjolski na žalost ne znam, ali morala ih je stvarno dobro prevesti, jer sam, neovisno o mnogim mjestima gdje sam čitala ili su čitali moju poeziju – kolega Eduardo odlično je čitao moje pjesme – prvi put osjetila takav odjek u slušatelja i čitatelja da sam se, duboko ganuta, umalo rasplakala. Željka se šalila kako sam ih opila svojim Vermutom, jednom osobitom pjesmom posve nula tri.
S prva od tri predstavljanja izbora hrvatskih pjesnika na španjolskom u Bogoti: pjesnikinja Božica Brkan, izbornica i prevoditeljica Željka Lovrenčić i izdavač Eduardo Bechara
U Književnoj Rijeci1-2/2016. objavljene su pjesme Eduarda Bechare Navratilove.Odabrala ih je i sa španjolskoga prevela Željka Lovrenčić, a ja ih, uz njezino dopuštenje, prenosim nekoliko.
Dio izdanja nakladničke kuće Editorial Escarabajo iz Bogote / Fotografija Božica Brkan
Eduardo Bechara Navratilova Pjesme jednome gradu, jednom kukcu i jednoj ženi
Pjesme Pragu
I.
Tišine uglova, Tišine trkača i konja, Gotske, tajanstvene tišine Kraljice, kule i dvorca. Prag.
Drevni otkucaji carstva, Neprestano tiktakanje satova, Disanje Onih koji prolaze tvojim ulicama, Onih koji su postojali.
Vraćam ti se. Mojim krvnim vezama. Nudim ti svoje riječi I svoj dah.
Moje te tijelo traži, Prolazeći tobom.
1.
Praže, Pusti da mi se tijelo U tebi odmori.
Skarabej po pločniku Traži tvoju kožu i Moju dušu.
Prolazit ću tvojim ulicama Sve dok na svima njima ne ostane trag Kukca.
III.
U suton Oči zamjećuju Nikada viđene tonove.
Mačje oči, Zelene, Ženske.
U tim jako zelenim očima Sve nestaje.
Puštam da u njih padne Moja duša.
U suton Oči zamjećuju Nikada viđene tonove.
X.
Slušat ću te u zoru uz Pjev ptica.
Pisat ću ti pjesme Da shvatiš da te volim. Ti si moja muza i bez tebe Moji stihovi nemaju smisla.
Past ću u tvoje tijelo Kao što noć Pada na most. Vjetar miluje tvoju kosu.
Izgubit ću se u tebi Znajući da ćeš me obaviti svojim Mirisom šljive.
Pjesme bogomoljki
I.
Voli me, proždire, Boli me i odlazim.
Više neću govoriti, Prolaziti joj tijelom Ni gledati je.
Pripadat ću njoj kao što ona pripada vjetru, Bit ću tjelesna tekućina i krv, Bit ću crven i bit ću zelen.
Moje oči u njezinoj djeci, Moji koraci, Moji pogledi, U njezinim očima.
Bit ću vjetar. Bit ću ona.
II.
Bogomoljka Ispija moj život Da bi ga dala svojoj djeci. Nosi me u svojoj krvi.
Snažna je izvana i iznutra I bori se; Korača svijetom bez osmijeha.
VI.
Njezino je tijelo čvrsto I ima lice žene.
Ja sam Životinja Koja pobuđuje njezine nagone, Kukac koji je nadahnjuje, Kukac kojega proždire.
Smrt mi omogućava Vječno uskrsnuće.
VII.
Proždire me pohlepom Majke zaštitnice.
Na koži mi ne ostaju ožiljci, Ni suze na mome licu.
Sa žudnjom guta zalogaje Amino kiselina, Bjelančevina, Ugljikohidrata I Sperme. To je njezina hrana, Njezin život.
Kad god sjedim na nečem u svom DHK, iza leđa govornika čitam ondje davno postavljenu zavjesu stihova slavnih predšasnika. Čini mi se da ih glavninu znam i naizust, iako mi učenje napamet nikad nije bila jača strana. Pomišljam kako bi i u drugim javnim prostorima, čak otvorenima, mogli biti ispisani stihovi. Ako može na Krematoriju onaj Za let si, dušo, stvorena, što ne bi mogli umjesto zidnih grafitnih umišljenih stupidarija, pedera i slanja na neko mjesto ili džambo plakatnih targetiranja nas, svakojakih konzumenata? Prigodno sadržaju. Ima stihova!
Stihovi kao zidnjak / Fotografija Božica Brkan
Notturno jedan, pa Notturno drugi, Svakidašnja jadikovka, Rodoljubna pjesma, Ručak siromaha, Povratak, More, U suton, Stari mladić, Mogu samo nestati, Kroz park… Možda još neke. Niz poezije, niz glagoljice. Prodavala bih to u metraži. Možda i brendirala, kad nema više ničega što nije brendirano, ne bi preteglo malo A.B. Šimića, Cesarića… Možda bih ja odabrala i štogod drugo, druge pjesnik(inj)e i druge stihove. Možda bih uvela i promjenjivi background, backstage, pozadinu, jer imamo dobrih stihova. Jedino bih – kad toliko govorimo o autorstvu, a osobito ja – ispisala, potpisala i pjesnike. Zašto nismo? Krleža se ne srami Khevenhillera, a ni Tin Svakidašnje jadikovke. A mi?
Prvo izlaganje na ovogodišnjim 39. Zagrebačkim književnim razgovorima o popularnoj i ozbiljnoj književnosti 5. listopada 2018. bilo je Cervantesov Don Quijote, populatno ozbiljno djelo. Bila sam stvarno radoznala što će makedonska književnica i prevoditeljica Vesna Acevska reći.
Vesna Acevska: O Don Quijoteu iz (Sjeverne ili ExYu) Makedonije / Fotografija Božica Brkan
Od onih sam, naime što su na komparatistici početkom sedamdesetih slušali Solarov kolegij Cervates-Dostojevski-Kafka. Jedva smo se onda domislili da je riječ o nastajanju modernoga romana. A do te me je spoznaje, pogotovo jer mi se neusporedivo više dopadaju Cervantesove novele, dobro namučila romančina što je srušila dotad neprikosnovene popularne viteške romane, mnogo uspješnije negoli što je slavni vitez iz Manche jurišao na vjetrenjače. Jasno!
Miro Gavran, Sanja Nikčević i Dubravko Jelačić Bužinski gule mandarinke, svježe sa sajma na Jelačić placu? / Fotografija Božica Brkan
Svatko od nas – i ne jednom – imao je neko donkihotsko iskustvo.
A tako je i govornicima o književnosti u Društvu hrvatskih književnika dok se, kao nehotični slušači, sudaraju s preglasnim servus dragi Zagrebmoj ili temeram, temeram, temeram s 4. Sajma zimnice i autohtonih proizvoda ispod prozora.
Mirjana Strancarić, intelektualka na svojem štandu s bioproizvodima / Fotografija Božica Brkan
Ban uobičajeno postojano samo šuti i ne miješa se, jer intelektualci – dvadesetak sudionika, koji gore koji dolje – ionako znaju kako ni tužnoga viteza ne bi bilo bez antipoda Sancha Panse. Nama domaćima dovoljno je podsjetiti se pisnika Sevantesa iz Maloga mista.
Petar Rodić, opegeovac i veliki promotor poljičkog soparnika sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom na 4. sajmu zimnice i autohtonih proizvoda ispod Bana isukane sablje: tko je tu Don Quijote, a tko Sancho Pansa? / Fotografija Božica Brkan
