Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Na predstavljanju Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja 30. listopada 2018. govorila je i dijalektologinja dr. sc. Anita Celinić iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Uvjereni kako njezino izlaganje zaslužuje i šire zanimanje, objavljujemo ga s dopuštenjem autorice.

Svaki je čovjek određen, uz ostalo, svojim jezikom. Jezik je bitno obilježje našega identiteta. Što sve uključuje taj pojamjezika? On može biti višestruk, ali uključuje najmanje dvije sastavnice. S jedne strane, to je književni (ili standardni) jezik– onaj jezik koji u društvu kojega smo dio osigurava jasnu, preciznu, nedvosmislenu, iznijansiranu komunikaciju o svemu što razabiremo o svijetu i o sebi, i to među nama koji u našem vremenu i na našem prostoru živimo i govorimo, ali i u vremenskoj okomici, tako da po mogućnosti razumijevamo što su nam rekli ljudi koji su nešto pisali prije 100, 200, 500 ili, zamislite, 1000 godina, koliko god iz dubine prošlosti imamo pisane tragove.

Ništa manje ne bismo trebali misliti i na ono kako i što mi današnji ostavljamo zapisano za budućnost, za one koji će živjati za 100, 200 ili 500 godina. Kao oni prethodnici, čije zapise možemo čitati do danas, tako i mi ne bismo trebali izgubiti iz vida što ostavljamo zapisano za budućnost – za onu budućnost koju zamišljamo u silnom razvoju znanosti i tehnologije – i kako to bilježimo.

Zato postoji književni jezik. Književni je jezik koji se njeguje, jezik kojim se piše i kojim se pisalo kroz povijest, stoljećima, a pisat će se i u budućnosti. To je jezik koji se uči – nitko se ne rađa s književnim jezikom (kao što se rađa, odnosno raste s materinjim govorom). Književni je jezik koji ima uređena pravila, zapisana u priručnicima (npr. gramatikama), jezik koji ima uređeno pismo, tzv. grafiju, pomoću koje možemo zapisati sve što na njemu izgovaramo. Književni je jezik kulturno i civilizacijsko dobro. Osobe (djeca, učenici – mi smo sada u školi i to je važno reći) koje u školskoj dobi dobro svladaju pisanje, čitanje i razumijevanje književnoga jezika, osiguravaju sebi, a time i društvu u kojem žive, razumijevanje i sporazumijevanje, što je temelj svih znanja, a i odnosa. Ne čini li se da je uzrok mnogim teškoćama u društvu upravo ne-razumijevanje?

Međutim, pitanje našega identiteta ne zaustavlja se samo na književnom jeziku. Uz njega, svaki je čovjek određen barem još jednim tipom jezika – onim obiteljskim, mjesnim, zavičajnim. Određeni smo svojim govorom, svojim materinjim govorom, govorom svoje obitelji, svojega mjesta – zaselka, sela ili grada. To je onaj tip jezika koji često ne biva zapisan, koji većinom postoji u usmenom obraćanju i zato za njega upotrebljavamo riječ govor. Taj govor većinom nema zapisanih pravila (ali pravila i te kako ima), na njemu uglavnom nisu pisani nikakvi tekstovi (ali su bezbrojni izgovoreni), to je govor za čiji nam valjani zapis često nedostaju slova (jer ima drukčije glasove od književnoga jezika). To je naš materinji, zavičajni, mjesni govor. Poznati je jezikoslovac rekao da je prava čovjekova domovina jezik – dodala bih: ako je jezik domovina, mjesni, materinji govor nam je zavičaj.

Ako ostavimo sa strane taj važan identitetski značaj mjesnoga govora, kao dijalektolog željela bih naglasiti da je zapisivanje i proučavanje mjesnih govora nevjerojatan izvor podataka o povijesti jezika, a time i naroda(u psl. jeziku riječ *językъ značila je i ‘jezik’ i ‘narod’). To kako izgleda, odnosno zvuči, neki mjesni govor nipošto nije slučajno. Ako smo valjano zapisali riječi bilo kojega hrvatskoga mjesnoga govora – od Međimurja do Dubrovnika, pa tako i npr. govor Gornje Stubice, ili Donje, ili Oroslavja – ugradili smo kamenčić u vrlo složni mozaik hrvatskoga jezika – njegove sadašnjosti i prošlosti. Jer, nikada se ne smije zaboraviti:kada kažemo hrvatski jezik, to nipošto ne smije uključivati samo njegov književni oblik, nego i sve njegove mjesne govore, u svoj njihovoj raznolikosti.

Živeći u vremenu koje se ubrzano mijenja, znamo da se i naši mjesni govori danas mijenjaju brže nego ikada prije. Teško je reći kako će oni izgledati za 50 ili 100 godina. Danas još ti govori čuvaju starinu, tako važnu i vrijednu za povijest hrvatskoga jezika, starinu koju kroz postupni, polagani ravoj govori baštine još od praslavenskoga doba i praslavenskoga jezika. Ubrzanim će se razvojem bez sumnje mnogo toga narušiti. Ne zabilježimo li to što sada još imamo i što je kao vrijedna baština došlo do nas, izgledno je da za 100 godina najveći dio toga više nećemo imati. Alate, nošnje, etnografske i historiografske predmete… možemo spremiti u škrinje, i vitrine, i ostaviti ih, ako sada nemamo prilike, za neka buduća istraživanja. No, govor – njega ne možemo spremiti u škrinju. Govor živi u ustima svojih govornika – s njima živi, s njima i umire. Odgovornost da ga očuvamo na nama je.

Tu je odgovornost prepoznala i ova škola, prepoznala su ju djeca koja su sazdala ovu knjigu, i njihova sjajna mentorica koja je u djeci pobudila, probudila, posvijestila i, vjerujem, kao zalog za budućnost mjesnih govora, usadila: i svijest, i ljubav i znanje o mjesnom, domaćem govoru i njegovu čuvanju. Od srca čestitam svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige. Činjenica da predstavljamo njezino već drugo izdanje puno govori o tome kolika je potreba i želja za ovim i općenito za rječnicima mjesnih govora.

U rječniku su sabrane brojne riječi mjesnih govora stubičkoga kraja. Osim toga, autori su prepoznali još nešto vrlo važno – potrebu da se rječnik obrne, tako da u knjizi, osim stubičko-standardnohrvatskoga rječnika, imamo i obrnuti, standardnohrvatsko-stubički. To je dio koji mnogim drugim dijalektnim rječnicima nedostaje. Kao sjajan dodatak drugom izdanju napravljene su snimke riječi (natuknica) iz ovoga rječnika. To je izvrstan način korištenja mogućnosti suvremene tehnologije. Djeca su, zajedno s gđom Pelko, svojom mentoricom, snimila riječi zavičajnoga govora i pohranila ih na internet. Zainteresirani čitatelj i slušatelj može ih na odgovarajućem mjestu na internetu pronaći i jednu po jednu poslušati.

Upravo slušanje izgovorenih riječi, osobito kod onih primjera u kojima se čuju posebni glasovi mjesnih govora, glasovi koji se razlikuju od glasova književnoga jezika, slušatelju omogućuje dobivanje prave zvučne slike obrađenih riječi. Tu čujemo i još jedno vrlo važno obilježje domaćih riječi: izvorni naglasak. Mogućnost da preslušamo rječničke natuknice osigurava nam da dođemo (pod time mislim i na zainteresirane ljubitelje i amatere, ali i na stručnjake i znanstvenike) do onih podataka kojih u tiskanom izdanju rječnika nema (i ne može ih biti jer bi to bilo prezahtjevno za djecu), kao što su oznake naglasaka i posebnih glasova (npr. ). Ti podatci označeni u samom tekstu mogli bi se očekivati u većem, dijalektološki nadziranom rječniku. Voljela bih zato dodati, za većim rječnikom stubičkoga kraja – rječnikom koji bi imao i naglaske, i posebne znakove za izgovor i, na primjer, rečenične primjere svake natuknice – velika je potreba i nadam se da će se u ovoj poticajnoj sredini i za takvo djelo naći snage. Kao dijalektolog usredno vas potičem i na taj korak.

Na kraju, još bih spomenula neke dijalektološke pojmove i termine (jer, pišući rječnik, našli ste se na području znanstvene discipline koja se zove dijalektologija i koja proučava i bilježi mjesne, zavičajne govore), pojmove koji bi mogli biti od koristi i olakšati stavljanje ovoga djela i obrađenih govora u kontekst. Prvi je pojam mjesnoga govora. Kada govorimo o govoru jednoga mjesta, govoru po kojem se stanovnici toga mjesta razlikuju od svih okolnih govora u okolnim mjestima, upotrijebit ćemo termin mjesni govor: mjesni govor Gornje Stubice, Donje Stubice, mjesni govor Oroslavja, mjesni govor Svetoga Mateja, mjesni govor Šagudovca… Budući da se svaki od tih govora pomalo razlikuje jedan od drugoga, reći ćemo da su to različitimjesni govori. Istovremeno, budući da ti govori imaju i dosta zajedničkih osobina, možemo ih sve svrstati u skupinu govora(npr. stubička skupina govora). Govori se te skupine po određenim zajedničkim osobinama razlikuju od govora okolnih skupina (npr. od zlatarske skupine govora, ili od zabočke i sl.). Više skupina govora po nekim se zajedničkim crtama svrstava u jedan dijalekt. Podjele na dijalekte su različite pa tako možemo reći da se stubički govor, prema dijalektologu Stjepanu Ivšiću, svrstava u zagorsko- međimurski dijalekt, a prema dijalektologu Miji Lončariću u središnjozagorski dijalekt. Dalje, taj se dijalekt, zajedno s okolnima, svrstava u još višu jedinicu, u narječje(središnjozagorski dijalekt pripada kajkavskom narječju, a imamo i čakavsko i štokavsko), a narječja čine jezik,hrvatski jezik. Prolazeći kroz taj niz, zaključujemo: govori stubičkoga kraja, svaki posebno, mjesni su govori hrvatskoga jezika i svaki od njih predstavlja dio njegova živoga, organskoga tkiva.

Rekla sam na prije, govor se ne može spremiti u škrinju. Jedini način da ga zabilježimo – za sadašnjost i za budućnost – jest da ga zapišemo u knjigu. Knjiga je ta škrinjica, shramba – nekada su rekli – u kojoj pomno pohranjujemo ono što nam je najvrednije.Veselim se, zahvaljujem i, svima koji su je napisali i oblikovali (npr. i ilustratorima!), čestitam što ovu škrinjicu možemo držati u ruci! Dodala bih samo da, da bi govor živio, njime se mora govoriti. Dakle, govorite, upotrebljavajte svoj mjesni govor, onaj neizmijenjeni, iskonski, govor vaših mamica i babica, sa svim njegovim izvornim glasovima i naglascima, oblicima i riječima! Govorite ga! Znamo gdje su mjesta za izražavanje na književnom jeziku, ali izvan tih mjesta ostaje mnogo prostora za domaću, materinsku riječ. Oni uopće nisu u koliziji. Onaj tko je naučio upotrebljavati i poštovati vlastiti domaći govor, znat će na isti način poštovati, i s veseljem prihvaćati, i svaki drugi mjesni govor, od bednjanskoga do mljetskoga, od iločkoga do prezidanskoga, i to ne kao nešto čemu se treba čuditi ili, ne daj Bože, podsmjehnuti, nego kao sastavni dio hrvatskoga i slavenskoga jezičnoga tkiva. Dijalektna raznolikost jedno je od bitnih obilježja hrvatskoga jezičnoga i nacionalnoga identiteta.I ova nam knjiga to pokazuje, zajedno sa svojim autorima – malima i velikima.

20181105

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/mali-skolski-prerasta-u-ozbiljan-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickog-kraja-umjesto-kave-31-listopada-2018/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja-2/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

https://www.bozicabrkan.com/tekst-kao-zavicajnica-bozice-brkan-objavljen-u-hrvatskom-slovu/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-kolovoza-2016-hrvatski-jezik-nismo-zastitili-ni-od-hrvatskoga-premijera/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/ 

http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/