Vijenac Matice hrvatske u broju 826. od 6. studenoga 2025. objavio je kritiku Ljerke Car Matutinović knjige Božice Brkan i Miljenka Brezaka Hrvatski književnici / Fotoantologija o čemu govori post na Facebooku, a 20. studenoga 2025. osvrt je objavljen i u e-izdanju.
Naslovnica Vijenca s prikazom knjige dvojca Brezak i Brkan
Prenosimo osvrt u cjelini:
Književnost
Božica Brkan & Miljenko Brezak, Hrvatski književnici – Fotoantologija
Imaginativna fotoantologija i antologijski govor riječi
Ljerka Car Matutinović redovito iščitava recentnu hrvatsku književnpst
Piše Ljerka Car Matutinović
Težeći ravnoteži čvrstoga, stabilnog života, prepoznajem ravnovjesje i efikasnost svijeta u pokretu koji je u knjizi artikuliran sa sedamdesetak portreta hrvatskih književnika
Hrvatski književnici predstavljeni odabranim ulomcima iz svojih književnih djela polifonijsko su višeglasno glasanje i mobilno otvaranje prema svijetu. To sudbonosno, gotovo fatalno otvaranje prema odabranom svijetu i prema neuhvatljivim kozmičkim prostorima osmišljeno je u traženju ravnoteže, u sklopu katkad paradoksalnog psihičkog habitusa imaginarnih asocijacija u kojem je ono realno i imaginarno u kategoriji nasuprot tom istom svijetu. I upravo zato dobrodošla knjiga Hrvatski književnici – Fotoantologija animira sva naša osjetila u kojima se spaja čin zapažanja i težnja za suglasjem u tankoćutnosti stvarnog i nestvarnog. I tako nam se autorica i suautorica knjige predstavila istančanim uvodom Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije: Izd. Acumen, Zagreb, 2025.
I naslovnicom knjige briljira grafički dizajner Jenio Vukelić
„U vrijeme kada se čini da nema do filtriranog selfija, najčešće i nepotpisanoga, ali sa što više klikova, i kada se odjeća i obuća kupuju internetski, na neviđeno, bez probe, prema globalnim standardima, teško je poslije toliko konfekcije i mahnite industrijalizacije i pojmiti mukotrpno ručno šivanje klasične odjeće od finih i najfinijih materijala, šnajderske, obrtničke po mjeri, a pogotovo krasnih originalnih dizajnerskih, pojedinačnih, jedinstvenih modela iz salona i ateljea, ženskih haljina visoke mode koje se oblikuju timski, ali prema ideji u jednoj glavi na lutkama ili izravno na tijelu žene. Uspoređujem to, ako već ne s nastajanjem klasične starinske fotografije, nastajanjem Teksta.“
Hoćemo li to nazvati „dvosmjernom komunikacijom“ autorice Božice Brkan, književnice i novinarke koja je
svojim autentičnim prilogom ostvarila ukupnost životodajne riječi, ili je to jednostavno neponovljiva
dinamičnost egzistencije i posebnost metafore divljenja.
Posebnu pozornost zaslužuju i dokumentirani prilozi koji pridonose duhovnoj auri ove osebujne knjige kao imanentno kulturnog poduhvata što približava bliskost i svjetlost svijeta koji nas okružuje, koji ispunja našu egzistenciju: Izložba fotografija Hrvatski književnici – zlatni rez Miljenka Brezaka (s bloga Božice Brkan Umjesto kave, 7. srpnja 2023), Miljenko Brezak: Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, Fotoportreti Miljenka Brezaka, zaljubljenika u književnost, književnike i književnice…
Težeći ravnoteži čvrstoga, stabilnog života prepoznajem ravnovjesje i efikasnost svijeta u pokretu koji je u knjizi artikuliran sa sedamdesetak portreta hrvatskih književnika. Odabrani ulomci iz njihovih djela upućuju na opće prihvaćenu riječ – antologija – koja porijeklom iz grčkog jezika oduhovljuje sintagmu cvijet + riječ (govor!), anthos + logos.
Doista, knjiga Hrvatski književnici – Fotoantologija, posvećena 125. obljetnici Društva hrvatskih književnika,
više je od hrestomatije (čitanke!). Ona nas potiče da ne prepustimo zaboravu iskonsko, autohtono književno
blago. Hrvatsku književnost. U knjizi antologijskog značenja čitamo odabrani tekst Ludwiga Bauera: Riječ je
kao šešir. Iznutra je glava, izvana – čitav svijet.
Upravo tako – čitav je svijet sadržan u ovoj jedinstvenoj knjizi. To je nerazdruživa veza vrsnog fotografa (odlični fotoportreti!) Miljenka Brezaka i književnice i pjesnikinje Božice Brkan (osebujni odabir književnih djela)… U tom čudesnom spoju nadahnuto briljira grafički dizajner Jenio Vukelić zaslužan za naslovnicu knjige. Troje kreativnih autora svjedoči o iznimnom stvaralačkom entuzijazmu.
I za kraj, duhovit Božičin poziv na čitanje, inspiriran uvrštenom čakavskom pjesmom Ala, hote videt kako
pomivan pijati: Pa hote čitat.
Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.
U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela.Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.
Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores
Nova poveznica prijateljstva između
čileanskoga i hrvatskog naroda
naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso,
koje ističu:
Premda živimo u svaki dan sve više
globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito
ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost
pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica
trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako.
Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim
informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko
stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te
put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.
Otkrivši te prekretnice, zadale smo si
zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te
obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske.
Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o
čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na
njihovu raznolikost.
U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno
lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama
i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024.
koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito
prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na
njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno
maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.
Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka
Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige
Chile-Croacia 2024Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički
mostovi:
Nema nikakve dvojbe, kultura je u
približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu.
Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko
stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s
namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova
domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili
su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se
na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali
obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih
na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim
čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel
Borić također je hrvatskog podrijetla.
Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli
u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema
toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu.
Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu
prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu
prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s
raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam
prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i
knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla
Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica,
Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora
Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila
autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala
sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad
također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika
hrvatskog podrijetla.
Ova je mala antologija logični nastavak mog
djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona
uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj,
ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo
snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen
Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih
čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da
čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području
naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala
pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska
poezija u ovom trenutku nudi.
Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono
što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se
vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim
stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima
raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim
stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i
racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre
riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što
doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o
tome.
Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo
prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te
sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje
koje osjećam duboko svojima.
S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)
Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto
kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu
Željke Lovrenčić:
Dječak i javor
Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
1981.
El niño y el arce
Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.
Y con huevos de pájaros en el nido
picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.
Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía
más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda
y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.
1981
Pjesma Vermut, dvojezično
Vermut
Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.
1984.
Vermut
Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut
Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.
Književnost Božica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.
Poziv na čitanje ili blogiranje
Piše Ljerka Car Matutinović
Vijenac, str. 22.
Za Božicu Brkan, neosporno nadarenu spisateljicu, mogli bismo reći da nema
dlake na jeziku. Ona propituje svijet unoseći se bez zadrške u sudbine koje su
mogle biti anonimne, ali ih autoričino sarkastično pero izvlači iz tjeskobe u
težnji da bude svoja na svome. Otimajući se rezignaciji, autorica
razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must
koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama. Obzori bivstvovanja
podvrgnuti ovovremenskim apsurdima nisu samo simbolika, već su stvarnost
osobnih tragika koje idu ususret katarzi. Upravo na taj način komuniciraju
dvije autoričine knjige: Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (2014)
i Život večni (2017). Kulminacija stihovanja i narativnog kazivanja
spomenutih knjiga živi svoj nepatvoreni život u kajkavskom idiomu, zavičajnom
kejkavskom. Žestoke riječi donose autentičnu atmosferu koju je osmislila
autorica obuzeta svojom imaginativnom storijom: „Kreiram svoj kosmos samo za
potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer
mi more biti.“
Tako je naša književnica, urednica, kolumnistica i novinarka Božica Brkan
postala i blogerica, jer joj more biti. Objavila je osebujnu
knjigu svojih razmišljanja, polemičkih crtica, književnih kronika pod
jedinstvenim naslovom Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.
U Uvodu autorica naglašava Poziv na kavu, poziv na blog, nakon čega
slijedi osamdesetak dnevničkih zapisa od objavljenih više od 400 blogova:
„A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima
polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem.
Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni,
i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s
odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje
zagrije, krijepi i tijelo i dušu.“
Naslovnica Vijenca broj 786.
Dakle, poziv na kavu poziv je na čitanje, na kulturu čitanja: „Što bi sad
čitala mala Božica?“ (Umjesto kave 24. ožujka 2016).
I tako se nižu datumi koje bismo mogli nazvati i književnim datumima, jer
pronose, promiču u vidu legitimnih književnih vrsta poput osvrta, kritika,
feljtona, prikaza i ogleda intelektualnu težnju za čitanjem, jer čitanja nikad
dosta. Knjigama se treba vraćati, jer one su stvaralački čin. Čitanjem se
stavlja u pokret svijet. Naša autorica to ovako razmatra:
„Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo
brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve
učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, različito!“
Blogerica Božica s iznimnim čitalačkim strpljenjem i ustrajnošću prati
zbivanja u svijetu kulture, artikulira živu neposrednost jezika, vrednuje
jezik, pa tako čitamo imaginativne cjeline (dnevničke), npr. u tekstu Petrica
Kerempuh govoriHochdeutsch – Umjesto kave 18. listopada 2016,
pratimo meditiranja u kojima sjećanje produžava život, a uspomene nude
stvaralačku svjetlost koja je i mudrost i ravnovjesje: Skok Joža – Umjesto
kave 24. svibnja 2017, Plemeniti Ivan Golub u životu večnom – Umjesto
kave 27. listopada 2018, Dižem svoj najdraži šešir u čast Nadi Kobali
– Umjesto kave 26. kolovoza 2019.
I mogla bih tako nizati i nizati, jer naša autorica ne posustaje. Njezina je
riječ živa, združuje se i spaja, ironična je i, ako treba, odrješita i kao što
sam napisala na početku ovog ogleda – nema dlake na jeziku: „Dok se
književnici, pisci, autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju,
svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje im
financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio
autorska prava baš DHK-u? Ma i HDP-u?“
Živahna je ova neobična knjiga Umjesto kave (ni kronika ni
dnevnik!), ali dinamično prevrće probleme, i tu i tamo se smješka (ali bez
zločestoće!). Zapravo je i zabavna i duhovita u stilu take it easy. I
ne zna za dosadu.
I za kraj ističem pogovor: Umjesto algoritma – Imaju li blogovi smisla u
2024? Autor je Ivan Brezak Brkan. Na mladima svijet ostaje. P. S.
„A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.“ (I. B.
B.)
O knjigama
hrvatskih književnika više od 300 kolumni objavila je dosad u Vijencu svakoga
drugog tjedna Ljerka Car Matutinović. Za to ih je najmanje toliko morala i
pročitati, jer izuzetno rijetko objavljuje negativne kritike i piše o knjigama
koje joj se ne dopadaju. Divljenje njezinu umijeću, ustrajnosti i zlatnoj dobi
izrazio je i glavni urednik Vijenca Goran Galić jednoj od svojih najstalnijih
suradnica našavši u njezinim tekstovima odraz polustoljetnoga bivanja u kulturi
i dobroga novinarstva kakvoga danas nema, jer umjesto rubrika u kulturi imamo
estradu.
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju svoje najnovije knjige u Ogrizoviću / Foto Miljenko BrezakGoran Galić, glavni urednik Vijenca, i njegova kolumnistica Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak
Bilo je to u petak, 14. travnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića iliti kod Jasne, na predstavljanju knjige Iskustvo lijepih riječi Ljerke Car Matutinović (Biakova, 2022.). Urednica knjige Zorka Jekić istakla je kako je Ljerkina – poslije Vijenca odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstva za knjigu (2018.) i Književnih ogleda (2019.) – peta knjiga kritika s odabranim prikazima,
svojevrsnim medaljonima 34 knjiga poezije i 23 knjiga proze objavljenima
od 2019. do 2022. O tome prenosim sud urednice i recenzentice:
Caričine kritike u dvama medijima / Foto Miljenko BrezakSamo za nonu: Luka Matutinović čita svoje pjesme / Foto Miljenko Brezak
Iz pogovora Književnost na dlanu književne kritičarke Željke Lovrenčić:
Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama
ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici
doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se
otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na
jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku.
Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i
mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne
odviše blistavoj stvarnosti.
Urednica Zorka Jekić predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak
Iz predgovora Književni medaljoniLjerke Car Matutinović urednice Zorke Jekić
U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o
vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih
autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom,
potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i u njemu promišlja. Ljerka
traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje
autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački
zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.
S predstavljanja / Foto Miljenko BrezakNa promociju Carici došli su i autori o čijim je knjigama pisala: Božica Brkan, Ludwig Bauer i Lidija Dujić / Foto Miljenko Brezak
Izvatke iz knjige čitao je Dubravko Sidor, a večer su ukrasili i Caričini unuci Luka Matutiović svojim pjesmama, a Marko Matutinović gitarom i podržan usnom harmonikom prijatelja Doriana Markote.
Božica Brkan i Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak
Silno se ponosim što je u Iskustvu lijepih riječi autorica za objavu uz dva zbornika – Dosegnuti dostojanstvo pjesme(Razlog za pjesmu: panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, 2020.) i Usprkos tjeskobama svih vrsta (Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, subotica, 2019.) – odabrala čak tri kritike o mojim knjigama, od poezije Poetsko svjedočenje jezika (Božica Brkan, Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.) i Zavičajne kulinarskeuživancije (Božica Jelušić & Božica Brkan, Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.) te proze Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.). Zahvaljujem na posvećenim lijepim, pomno oblikovanim riječima i stranicama te društvu biranih autora lijepe riječi na hrvatskom.
Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić, Breberika & eklektika
Poetika
kajkavske i čakavske riječi
PIŠE Ljerka Car Matutinović
Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu
U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec… Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).
Naslovnica zbirke pjesama kajkavskih B. Brkan i čakavskih B. D. Biletić
Inspirativna
imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje
samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala
„zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda,
kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše
pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre
naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože).
Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina),
kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u
kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu,
pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče
suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše:
„i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene
zagrli“ (Bukve).
U
zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić
promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom
zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika
pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu
nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik,
„osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i
„utjecaj pulskoga gradskog žargona“.
Naslovnica Vijenca br. 754
Boris
Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu
„igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike
približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE /
gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si /
moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji,
neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu
povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo
ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“
Na
kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice
Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora
književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma
ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“
Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu,
a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod
naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli
i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka
2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima
Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena
ironijskim odmakom.
Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i
maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila
ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno
neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih
aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim
romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan
splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica
nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu
1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno
služeći svome gradu.
Stranica iz Vijenca
U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica
Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv
kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života
što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i
nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno
neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu:
„Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi,
potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je
citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga,
načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši
slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“
I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom
čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u
dijalogu koji promiče meštrijuautoričine
nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz
upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i
vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica)
Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.
Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu
Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica
Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja.
Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što
je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje
privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više.
Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj
na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni
pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li
netko propisao i zakon o tome?“
Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.
Izbor Samo kritično, molim,
poduprt i Ministarstvom
znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela
suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim
zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici
od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo
je sastavio Ivan
Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar
Bekavac Basić.
Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić
Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.
Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
Kako u svome prikazu navodi Vesna
Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih
hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan,
Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak
da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i
najradije piše.Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu
proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna
Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure
Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu
Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.
U svojemu povelikom rasponu
književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa
slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige
eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike
Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su
zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić,
Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir
Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales
Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna
Mimica iz Čilea…
Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od
više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke
Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje
ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim
na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi
Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig,
Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s
talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi
Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.
Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem
što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još
jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim
morem…
Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je
prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović
uglazbio i izveo na predstavljanju:
Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko BrezakPredstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović
KAD VEĆ POSTOJI PLANINA
Kad već postoji planina treba se
penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha
Kad već postoji planina treba je
upoznati
Srcem i uhom ko materinsku riječ
Kad već postoji planina treba je
osvojiti
Polako u mudro kao jedinu ljubav
Kad već postoji planina treba je
zavoljeti
Predano i nježno kao dijete rođeno
Zato i postoji planina
Da bismo otkrili pute neprohodne
I vratili Ljepotu daljinama
(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020.,
str. 76.)
Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!
Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!
Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).
Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?
U broju 705. od 11. ožujka 2021. Vijenac iz pera Ljerke Car Matutinović predstavlja knjigu Razlog za pjesmu: Panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Kovrenčić i Božidar Proročić, a objavljuje Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2020.
Tekst Lj. Car Matutinović o pjesničkoj panorami Razlog za pjesmu… objavljen u Vijencu
Prenosimo tekst iz Vijenca u cjelini s citatom pjesme Košula za na noč Božice Brkan:
„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja.
Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih.
Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac).
Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele).
Dio naslovnice Vijenca s tekstom o izboru Razlog za pjesmu Ž. Lovrenčić i B. Proročić
U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne.
Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).
I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“
Još jedno vrijedno predstavljanje recentne hrvatske poezije u Crnoj Gori
