U zagrebačkom Ogrizoviću nije se sinoć vijorila niti jedna plavo-žuta zastava, čak ni zastavica – uočila sam jesnu sićušnu na fotoaparatu! – a protest i obrana te podrška u predvečerje Međunarodnoga dana žena, 13. dana rata protiv ruske invazije na Ukrajinu moćno je odjekivala između polica s knjigama. Sve do ukrajinskih mjesta odakle se izravno javilo nekoliko pjesnika. Najvjerodostojnije ratno izvješće uživo.
Iz Ukrajine izravno javljanje na promociju Alternatora u Zagrebu / Foto Miljenko Brezak
Predstavljan je Alternator, 2019. pokrenut međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture (adresa u Stupnu, Internet https://www.facebook.com/supauksk/ tekstove primaju na adresu: casopis.alternator@gmail.com), broj 2-3 iz 2021.. Dvobroj usporedo objavljen na hrvatskom i ukrajinskom. Koji tajming! Kao da nije na poticaj Jurija Lisenka uz financijsku potporu Veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj i Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika te samih autora, koji su se odrekli honorara, pripreman više od godine i pol.
Naslovnica hrvatsko-ukrajinskoga Alternatora s fotografijomViktora Nedostupa na naslovnici , slučajno prigodna ratna
Na 320 elegantnih stranica (oblikovanje Žarko Jovanovski) s fotografijama Viktora Nedostupa urednički tim od osam književnikaizabrao je predstaviti brojne autore: časopis sadržava pjesme osamnaest ukrajinskih pjesnika i trinaest prozaika (primjerice Andrej Kurkov, Oleksandr Irvanec, Sergij Žadan, Andrij Bondar, Daria i Jurij Lisenko, Oleksandra Gontar, Jurij Vinničuk, Jurij Izdrik…). Za to je okupljenje i tim sa čak četrnaest prevoditeljaproze (Andrea Čičko, Ana Dugandžić, Pavao Jergović, Domagoj Kliček, Daria Lisenko, Jurij Lisenko, Dariya Pavlešen, Aleksa Pavlešen, Damir Pešorda, Josip Ralašić, Sanja Sabljak) i poezije (Fikret Cacan, Jurij Lisenko, Dariya Pavlešen, Damir Pešorda, Ljudmila Vasiljeva).
Siniša Matasović: koncentracija na ratne vijesti kolege književnika / Foto Miljenko BrezakDio publike u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak
O suradnji, koja seže nekoliko godina unatrag, govorili su glavni i odgovorni urednik Alternatora Siniša Matasović, njegov zamjenik Žarko Jovanovski te članica uredništva i prevoditeljica dr. sc. Dariya Pavlešen s Katedre za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pjesme ukrajinskih pjesnika čitao je Kristijan Ugrina, a osim ukrajinskih pjesnika izravno poput Jurija i Darije Lisenko, svoje su pjesme posvećene Ukrajini govorili Žarko Jovanovski o predsjedniku P. i Zvonimir Grozdić pjesmu nastalu u Ukrajini o autobusu maršrutki.
Žarko Jovanovski čita svoju pjesnu posvećenu predjedniku P / Foto Miljenko BrezakZvonimir Grozdić čita svoju pjesmu nastalu u Ukrajini / Foto Miljenko Brezak
U ovom broju Alternatora ne nedostaju ni pjesme i kratka proza sedmoro autora iz Hrvatske, BiH i Crne Gore (Zvonimir Grozdić, Matijas Baković, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski, Ilija Aščić, Tijana Rakočević i Magdalena Blažević) prevedeni na ukrajinski. Preporučujem i njih, ali svakako uvodnik Žarka Jovanovskog Nacija pjesnika (s anegdotom o prvom prijelazu granice u Ukrajinu prije koje godine kad se pjesnik (kojem je zemljopisno to Europa) i carinik uvjeravaju kako tu prestaje Europa)… i Esej o ukrajinskom jezikuKijiv. Ne Kijev Jurija Lisenka. (Svakako bih preporučila da ga pročita Viktor Ivančić!)
Zanimljiv je i intervju s trenutačno najprevođenijim ukrajinskim piscem Andrejem Kurkovom kao i tekst Andrija Ljubke Već imamo sreće: rođeni smo kao ukrajinski pjesnici. A nije to samo zato što je otac ukrajinske nacije baš pjesnik Taras Ševčenko!
Alternator je, i bez posebne nakane, postao vjerodostojna svojevrsna antologija novije ukrajinske književnosti, koja je već sada prošlost kao prijeratna, mirnodopska, duhovita, vesela, koja poručuju: ne mislite na rat! I pravovremena je moralna potpora Ukrajini, koja se, kako je istakla Dariya Pavlešen, za svoju zemlju bori i za svoj identitet, kulturu i književnost. Poručuju da osvajački blitzkrieg na Ukrajinu nije uspio – dodaju: niti će uspjeti! – a moja je poruka kako ovaj književni iz Ukrajine na Hrvatsku jest. Iako se takvim ne čini, zaista je vrijeme i za čitanje i za promišljanje. Hvala Alternatoru!
Dariya Pavlešen u mobitelskom razgovoru s Jevgenijom Čuprinom iz Kijiva /Foto Miljenko Brezak
Javljajući se mobitelom iz Kijiva – iz Lisenkova Eseja o ukrajinskom jeziku podsjećam: Kijiv. Ne Kijev! -pjesnikinja Jevgenija Čuprina, jedna od onih koji su bili i na Majdanu, rekla je kako se osjeća sigurno, jer su većina njezinih prijatelja preko noći postali vojnici, straža. Ona se protiv napada okupatora bori pišući pjesme i pjevajući ih uz gitaru. Ima i svoj punk band, koji možete poslušati putem koda objavljena u časopisu, koji je tako postao i interaktivan. Na zagrebačkom predstavljanju prodavao se s humanitarnim ciljem pomoći Ukrajincima. Poželimo da će predstavljanje dvojezičnoga Alternatora biti uskoro moguće i u Ukrajini.
Kao vrlo aktualnu prilažem pjesmu Jevgenije Čuprine iz Alternatora u prijevodu Jurija:
Što kažu iz Ukrajine? / Foto Miljenko Brezak
Kukavica
Na groblju kukavica kuka, grobari se vesele smiješe se sve šire: makoliko bi ona odbrojila života svim ljudima na svijetu, a oni ionako završit će u grobu! E, bit će onda love da nabavimo djeci i najskuplje igračke, a svakako će ostat i droljama za dronjke! A raduju se isto I vjerni psi grobara: Ah, koliko će biti kobasica i kosti, pa to je da poludiš! Al’ kukavica broji. Pri kraju već je dan, na pomoću je noć, a kukavica broji. Broj, kukavice, broj! Broj bezbroj svoji ku! Svim grobarima – ku! Broj sve do sudnjeg dana, proreci nam besmrtnost Broj, kukavice, ku dok mrtvi svi ne ustanu, na Majdan dok ne dođu i šatore ne dignu. Broj, kukavice, ku! I nećete vi nikad pronaći naše kosti, i bit će gladni vaši psi, i djeca vaša neće igračke dobit nove, i ljubavnice vaše bez haljina će ostat. Broj, kukavice, ku! Ku grobarima, ku… rac!
Kristijan Ugrina čitao je ukrajinske pjesnike u hrvatskom prijevodu / Foto Miljenko Brezak
Sva sreća da je dao načiniti pingvin, da ne moram razmišljati koje je sve događaje Siniša Matasović poosmišljavao i razvija ih ne samo po Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i širi, našom širokom provincijom. Uz Književni kompas SMŽ, tu su i Korzo slova, Književni tabure u Novskoj, Susreti pisaca za djecu i mlade, Knjiga na cesti, Piljenice: Rijeka, šuma, nebo.
Siniša Matasović upisuje dojmove s večeri za Knjižnicu i čitaonicu Kutina / Foto Miljenko BrezakSudionici, za uspomenu / Foto Miljenko Brezak
Dakako, ne stoje tu samo događaji najmlađega od devet, tek dvije godine starog Ogranka Društva hrvatskih književnika, nego i brojni drugi događaji poput Stihovnice sisačke Matice hrvatske, časopisa Riječi, književnih Kvirinovih susreta, tribina u sisačkoj knjižnici Vlado Gotovac, Županijskoga pletera – izbora najboljih amaterskih literarnih tekstova i drugih, koje lokalci financijski slučajno ili namjeno ili ne prepoznaju ili jedva prepoznaju, a u koje je također upetljan mlad i vrijedan književnik, moj kolega lavlje grive, kojega, priznajem, rado posvajam duhovnim sinom.
Sinoć smo se tako ispred spomenutoga pingvina, zahvaljujući
Sinišinoj i upornosti ravnateljice Suzane Pomper, u trećem pokušaju (ah ta
pandemija, sjećam se onoga Književnog kompasa u Glini u rujnu 2020., prije
potresa i prije lockdowna!) okupili u Knjižnici i čitaonici Kutina. Većina
nas dvadesetak čitala je i govorila, čak i pjevala svoje pjesme i prozu, a
zatim smo i razgovarali o njima i o koječemu. I ja sam imala čast među svojim ljudima
pročitati uvijek mi drage pjesme (haljina za
snove, doveka, ta moja kej pesma) i izvadak i neobjavljena potresnog
romana Privremeno neuporabljivo.
Pred svojom publikom satiru čita Katica Budić / Foto Miljenko BrezakTko će iz publike? / Foto Miljenko Brezak
Čitali su i meni dragi ljudi koji književno zorno
sazrijevaju od Siščana Sanje Domenuš, Denisa Vidovića, Ratka Bjelčića i Branka
Tompića, dakako i Siniše Matasovića, zatim i Senke Slivar, desetljeće također
nekoć Kutinjanke, te Kutinjana Katice Budić i Mladena Vojtkulaka, zatim i
nepoznatih mi Ljubica Stublije i Željke Uhitil iz Lipovljana. Da su htjele, mogle
su čitati i talentirane, ali samokritične Sanja Feltrin i Melita Lenička. A
mogla je i bez svojih Rusalki zapjevati Slavica Moslavac. Predstavile su se i
domaće spisateljice Marina Kuleš i Nataša Debeljak, kojima kao tandemu Pana
Pass poslije Želje i Istine izlazi uskoro i treća knjiga Volja,
koju će predstaviti baš u kutinskoj knjižnici. Podsjeća me to kako se sve
uvijek čini najbolje što se može zbog one moje prastare o nekoj maloj Božici
koja je možda u publici ili nikad se ne zna što koga može nadahnuti, izvući na
danje svjetlo.
Za kraj, maske su pale: Božica Brkan i Denis Vidović / Foto Miljenko BrezakMarina Kuleš i Natala Debeljak kutinski je tandem Pana Pass / Foto Miljenko Brezak
Sjajna je stvar i Sinišino nastojanje da se izbrišu formalne
granice između članova DHK i onih koji nisu članovi formalnih udruženja,
etabliranih književnih imena i onih kojima radovi još nisu ukoričeni, da
preostane prostor samo za dobru književnost. Ovom se prilikom čak za to i
svečano, elegantno odjenuo i nije ga u odličnom, baš istinskom književnom
događaju, pogotovo za manje mjesto, kao ni druge prisutne, odvratila ni omela hladna
kiša koja nas je bogovski oprala. Hvala na baš lijepoj večeri. Kamo li nas
dalje vodi Književni kompas? Sva sreća da nas još ima takvih da mu se želimo prepustiti!
I da, iako rijetki, postoje siniše.
Gošća iz Zagreba Moslavčanka Božica Brkan u dobrom društvu Siniše Matasovića / Foto Miljenko Brezak
Više od dvadeset pjesnika u petak, 28. svibnja 2021. čitalo je svoje pjesme na Stihovnici Siska, ali na gostovanju u Zagrebu, u velikoj dvorani palače Matice hrvatske. Centrala je udomila sisački Ogranak, jer je prostor sisačke Matice hrvatske poslije potresa označen crvenom naljepnicom. I prije zagrebačke, nedavno su na prvoj sisačkoj Stihovnici uživo pjesnici pjesme govorili usred dana, na otvorenu, uz Kupu, sa svojim ruševnim domom u pozadini. I sinoć je više pjesnika svoje stihove posvetilo potresom oštećenim i još neobnovljenim gradovima – Sisku, Petrinji, Glini. I selima. Tamošnji su književnici s gostima već krenuli svojom Sisačko-moslavačkom županijom s predstavljanjima autora i knjiga.
A na kraju su pjesnici časkom, za snimanje, skinuli maske / Foto Miljenko Brezak
Želeći ohrabriti
kolege, pjesnici i pjesnikinje od Zagreba do Pakraca pokušali su uzvratiti trud
Siščanima, koji su trenutačno, unatoč potresu i epidemiji, i dalje poeziji i
književnosti jedan od najpredanijih i najzanimljivijih gradova u zemlji, koji
se provincijskim pogledima i nezainteresiranosti opiru raznovrsnim stilovima,
brojnošću izdanja i priredaba. Uskoro, primjerice, slijede jubilarni 25.
Kvirinovi poetski susreti iz kojih je prije jedanaest godina i nikla vrlo
popularna Stihovnica prema ideji Đurđice Vuković, a sada je vodi Siniša
Matasović okupljajući raznovrsne stvaraoce i uživo i online i u tiskovinama, od
spomenutih projekata matičara do Sisake udruge za promicanje alternativne i
urbane kulture te Ogranka Društva hrvatskih književnika s novljanskim Književnim
tabureom i pokretnim Književnim kompasom.
Propisno epidemiološki, do daljnjega: odlična publika sami sebi / Fotografija Miljenko Brezak
Događaj nije, nažalost, zbog epidemioloških mjera, mogao biti otvoren za javnost, a pjesme stare te iz tek objavljenih ili knjiga u nastajanju na međusobnu su radost razmijenili: Božica Brkan, Željko Buklijaš, Đurđica Vuković, Goran Gatalica, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Branko Tompa, Maja Gregl, Sanja Domenuš, Ines Kosturin, Hrvoje Marko Peruzović, Josipa Marenić, Denis Vidović, Sanja Bužimkić, Tin Lemac, Senka Slivar, Matko Baković, Marijana Petrović Mikulić, Željko Maljevac, Dubravka Matić, Asja Bužimkić, Nikica Krajina i Siniša Matasović.
Božica Brkan čita pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan zadnji
je put uživo prošle godine čitala pjesme u Glini, a sada sa Siščanima prvi put ponovno
uživo. Odabrala je dvije pjesme iz knjige Obrubljivanje Veronikina rupca ili
Muka 2013., DHK, Mala knjižnica 2014.: postaja XIII: tramvajom od
postaje do postaje i postaja III: pain – bol.
postaja XIII: tramvajom od postaje do postaje
v tramvaju se vozeč z jenoga kraja grada na drugi z jenoga posla na drugi na crno neg kak gledim črez jobluk nemam kej videti al kej bum imam te postaji kej jezuš kristuš na kalvarije če morem kratim si vreme i čitam novine prek ramena jel one kej daju zabadava kak treba meditirati iti na jogu pilates i to kojekej jel gledim črez jobluk če stojim gledim jel bu koje mesto de bi si sela grdo mi gležni otekavaju i boliju nejdem više ni k doktorice kej mi i more reči niš kej i sama ne znam da srcu dam (i moj je joča radi njega otišel raneše) bogme bi me imelo za kej boleti da mu dam i tak si vreme kratim gledim kej je na rasprodaje kej buš dobil če kupiš to i to ak si si mislil kak se mi bumo lepo naspominali prevaril si se ja se samo tak vozim z tramvajom više je moje stanic postaj neg je postaj tvoje muke i dati prav velim ni ne znam gda sem pod svojem raspelom opala kak i ti pod svojem prvi put i kulko sem put opala ne dvaput i triput mene se je i tak navek zdiči i raspinali su me to ti bole znaš neg i sama ja i bez suda i bez krivde još sem si i mislila da buš je stavil al de bi i tebe su se oni mi se vidi prek bližeše primeknuli 20130123 – 20130130
postaja III: pain – bol
v noči muzejov su me jemput poslali na ispomoč v muzej suvremene umetnosti sem čistila kej bi da imam čas imelo bi se tam kej videti ne mi tam ni grdo bilo delati ne bi se niš bunila da su me i ostavili se ti je lepo toplo i lepo čisto zemeš usisavač i vlečeš ga za sobu malo z krpu i eto ti posla moliš boga da kiša i sneg ne curiju da imaš mejne posla a da tam nes bila ne bi vidla kej ti se čoveku da sega setiti ja to niš ne razmem tu umetnost kremšnite su znesli samo za gledeti morem ti reči da su moje doma gda je ja fino napravim lepše od te niove i moja se je dugo je več nes delala nema me ni doma a nemam ni komu dece ne a moj ne voli niš z kremama koji štrudlin kraflin poje
te nekakov isti stilinović* ti je napravil jenu bol pain tulko engleski z škole znam i kojekakve druge šali se su to mene šale i kej da bi bil nekakov rečnik dictionary dictionary of the pain sve na engleskom sve global na jene je kockice kej za čovječe ne ljuti se pisalo bol kak god ju hitiš i kak god opane ne ni jen ni šest neg bol pain
dictionary so they say is the equivalent of the world the word is equivalent of the pain te stilinović veli da nekakov j r jiménez veli nothing will finish my pain just as it exists for no reason
a ja velim kremšnita – bol
20130106 – 20130118 – 20130123
* izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, retrospektiva Mladen Stilinović Nula iz vladanja 2012
Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost sisačke Udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, br. 1-2/2020., uspio je izaći, pa i stići do čitatelja. Čestitke nakladniku te glavom i odgovornom uredniku Siniši Matasoviću i njegovoj međunarodnoj ekipi na poduzetnosti, jer ne može bez gorčine otisnute u jednom od fejs-postova pri listopadskom ulazu u tisak:
Grafičko oblikovanje časopisa Žarko Jovganovski, fotografije Dražen Tirić
Tiskanje ovoga dvobroja omogućili su vlastitim financijskim sredstvima nakladnik, članovi uredništva i čitatelji koji su kupili prvi broj časopisa. (dodao bih – na sramotu svim institucijama zaduženima za kulturu u RH).I naravno autori zastupljeni u ovom dvobroju, koji su svoje tekstove ustupili bez odgovarajućih honorara. Njima također naklon do poda!
Uz najveću primjedbu, kao i u prvom broju, na autorsku korekturu teksta(naznačeno!) osobite čestitke i na raznovrsnom, lijepo dizajniranom sadržaju (grafičko oblikovanje Žarko Jovanovski, umjetničke fotografije DrazzyTi Dražen Tirić).
Kao svojevrsni osvrt i odjeka na prvijenac iz 2019., za temat broja (meni zaokruženiji i raznovrsniji nego u prvom broju!) odabraše Što je alternativa u suvremenoj umjetnosti? Imate priliku složiti se ili ne složiti, ali svakako razmisliti o raznovrsnim i poticajnim tekstovima Zvonimira Grozdića, Jurija Lisenka, Božice Brkan, Tihane Gambiraže, Tijane Rakočević, Siniše Matasovića i Žarka Jovanovskog. Bolje o tome nego o svim pandemijskim nedaćama uopće, a napose s posljedicama na području kulture. Preživjeli! Ovakvi su nam uraci poput cjepiva.
Vrlo je originalan, i formom i sadržajem alternativan, prilog Žarka Jovanovskog, koji donosim, iako mi je splasnuo dojam začudnosti kada sam u odjeljku kritike naišla da akademski likovnjak, dizajner i književnik ovjenčan VBZ-ovom nagradom, pod uzvišenim naslovom Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebuna pola kartice teksta ocjenjuje pjesnika, a ne znaš da li sa + ili sa -, a sve dalje, izuzevši crni prostor pravokutnika blokiran za fotku, ta ionako se ne zna tko je taj pjesnik, četiri stranice časopisa puniPlace Holder Textom odnosno sa ččččččč… Da nije zezancija, kako mislim da jest, valjda bi inače dodao bar fejsbučni izbor pjesama? Alternativna kritika. A, bogami, nije ni lošija od nekih uobičajenih nealternativnih recentnih. Trebaš ti to bogme i napisat’!
Jovanovski piše i oblikuje kritiku o Svenu Adamu Ewinu
Piše: Jovanovski Tlda-dlda (dldla) Tlda-dlda, tldad-tlda-dlda.Dlda tlda? Tlda-dlda-dlda-tlda. Tlda, tlda, dlda-tlda. Tlda-dlda, tlda-dlda-tlda, dlda, tlda. Tlda! Dlda-tlda, tlda dlda, tlda-tlda. Tlda, dlda dlda-tlda. Da, tlda, dlda. Ne, tlda-dlda, dlda, tlda. Odlda, otlda. Ooooo, tlda-dlda-tlda. Datlda, otulda, potplda tlda-tlda-tlda. tlda da dlda. Pa tlda, dlda-tlda, otldad tlda otldo dlda. Natlda. Potlda dlda-tlda, tlda od dlda da tlda. Tlda-dlda. Dlda-tlda. Dlina tlda dlda. Hiktlda tldina ditulda. Tlka jako dlda. Tuduldina dlda natlda. Dlda-tlda. Zatldila tldla otdlalo. Dlta, tldla, tlda dldla. Naddltla isto tldla. Natldlala tldla tudlu, ne tldla tldlina netldla dotlalo. Atlda. Altudlavo tudlanje tudlave dlde. Dlda tudla, tudla-dldavo tudla. Pa tudlu tldla tldla. No ako tlda-dldla, onda dlda-tltla. Tldla 1. – dldla. Otldla tldla. Netudla tldla. Haj tldlo netuldlala. Tldla 2. – dldla-tldla. Tlda-dldla. Datla, tldla, a dldla i dalje dldla. Dldlo dldlava tldla, otuglavo zatudlila. Tudla dldlu tudla. Zarad tldle, dldle tldlale dllne. Nemoj tldlo! Daj dldlo! A tldla-dldla. Dldlaj tldlo zatldalo u dldlu. Da, dlda-tlda. Pa dlda. Oh, dlda-tlda. Istldlala cijela dldlasta-tldla, dltastu tldlu. Dldla 3. – Potlda dldava. Primjer dldle: tldla. Primjer Tlde: dlda. Tlda-dlda, zadlla tulda dldu. Zadugo tldasta dlda ne tlda otldalo. Tlda-dlda 6. – Samo tlda, bez dldle. Tldla, dlda-tlda (Tlda-dlda, tlda-tlda-dlda) netldla, otldla, mltuda, kaltuda-hltuda. Čtudla, prtudla, otudla zatludla. Meheničke tldle još više dldla. Pa još više tldla. A nešto i dldla-tldla. Najvažnije tldla, uhvatilo dldla u đtldlu, istotludlo-zatludlo. Dldla 14. – tlda dlda tldla. Tlda-dldla.)
U cjelini Suvremene prijevodne poezije zastupljeni su: Enrique Winter (Čile), prijevod sa španjolskoga Željka Lovrenčić; Erri de Luca (Italija), prijevod s talijanskoga Tvrtko Klarić; Ivan Semenjuk (Ukrajina), prijevod Jurij Lisenko; Jurij Lisenko, (Ukrajina), prijevod autora.
Razgovor s povodom Žarko Jovanovski vodi s Perom Kvesićem naslovljen Alternativa je ostati, boriti se protiv onoga što se nameće. Proza je zastupljena tekstovima Đorđa Šćepovića (Krugovi), Zorana Krstića (Pr(a)ve batine), Zlatka Majseca (Pod opsadom), Roberta Grofa Kanižaja (Glazba), Zlatka Erjavca (Nezapamćen uspjeh na sajmu knjiga), a poezija tekstovima Jovana Bojovića, Tihane Gambiraže, Katarine Sarić, Josipa Marenića, Zrinke Mikolić i Emanuella Zubović.
U cjelini Esejistika, promišljanje, reagiranje Ilija Aščić piše A što ćemo s erosom? iTko je eutanazirao publiku? U cjelini Kritika, prikaz, osvrtMarina Mađarević piše tekst O alternativnoj književnosti koja je postala realna ili zašto su književnici prokleti, Žarko Jovanovski tekst Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebu, Franjo Nagulov tekst Sindrom druge knjige, a Mateja Jurčević Žene iz Altamire. Zavičajna cjelinaSisak i (d)okolica obuhavaća poeziju Ines Kosturin i Milana Bradarića, priču Dan mladosti Petre Sigur i strip BudućnostZijada Zika Fazlića. Okom u šaku predstavlja Igora Pernara (ACID).
Početak teksta Božice Brkan u tematu o alternativi
Prenosim i svoj prilog iz Alternatorova temata o alternativi:
Božica Brkan Alternator: Što je alternativa danas? Alternativa u denver blue
Kako god okrenuli, iz koje god perspektive pogledali, teško je danas, kad je to u općoj modi, biti alternativom, undergroundomu bilo čemu, a pogotovo u umjetnosti, a time i u književnosti, koja se s novim medijima akceleracijski ubrzano kao pri slobodnom padu odavno udaljila od Knjige i Pisaljke i, što se vidjelo osobito u vremenu korone, na različite se načine, neovisno o mediju, vraća početku – izgovorenoj Riječi. Nekad ekskluziva, izgovorena, pisana rukom pa strojem na papiru – pišući o Tekstu rado citiram podatak kako je u 14. stoljeću u Italiji bilo tek 10 opismenjenih žena! – napisana sve češće na ekranu, izgovorena kroza slušalice, opetovana preko društvenih mreža i aplikacija, nepojmljivo umnožena na mnoštvo načina. Mogli bismo i Alternatortumačiti strojem koji stvara svoju alternativu, ali meni je bliskije poimanje upornom, kreativnom, avangardnom osobom, antipodom sklonom drugačijem, alterom, alternativcem,alter egom.Usamljenikom koji i u umjetnosti najčešće djeluje iz perspektive samca. Ali odakle onda u skupini, čak i u časopisu? Po mojemu, jer je lakše i stvaralački djelovati u skupini, pogotovo u nekoj vrsti formativne dobi, na početku, s motivom za medijski proboj, vidljivost i stručno priznanje. Možda i za imunitetom krda?
Svaki, pogotovo novi pravac nekako prirodno nastoji okupiti što veću i što monolitniju skupinu pratitelja, što se poezije i književnosti tiče, čitatelja, slušatelja, kupaca, konzumenata. Da bi uopće bio uočen, mora se biti drugačiji i glasniji od drugih, pa se kao i unutar obitelji, među više braće primjerice, odrastajući i zrijući sin odmjerava prema starijem bratu ili, pogotovo, ocu ili kći prema majci referirajući se prema onome iza čega slijedi kako bi se što više razlikovao, kao svojevrsni kontrapunkt detronizirajući prethodno. Slijednik koji (kao!) ne slijedi. Pa će jedan naraštaj, ne spominjući dužinu odjeće, hodati bez donjeg rublja, i nositi zažnirane steznike, drugi skida i grudnjake, a treći opet uvodi u boji koži ili nevidljive bodyje i izazovne tange, nametljive ušpičeme Gaultierove Maronnine grudnjake ili običan push up, da jedan nosi izazovne haltere, a drugi hulahupke i nešto unisex.
Umjetnicima je to imanentno, međutim, banaliziram: mode, i uopće životni stilovi, mijenjaju se svakih nekoliko sezona. Primjerice, u prehrani sad se forsira crveno a sad bijelo meso, a onda opet ili namirnice prema krvnim grupama ili po bojama, zeleno povrće ili crveno voće; pa onda vege ili vegansko ili makrobiotiku – usput: ne tiskamo li otprilike svakih stotinu godina prvu hrvatsku vegetarsku/vegetarijansku kuharicu? – pa uzdižemo sad nacionalno, etno, baštinsko, a sad neku od globalnih kuhinja; čas prirodno, bio, eko, a čas strogo kontrolirano precesuirao, visoke tehnologije i industrijsko i serijsko, ali sugar freeili gluten free. Čas promoviramo pokret slow food, pa onda fast food; čas to go, a čas doma doma.
Mode, osobito etablirane, primjerice književni smjerovi nazvani prema časopisima – pa i vi alternativi prema Alternatoru – ili u zaborav gurnut FAK, u umjetnosti rado uspoređujem sa svojim vrlo kvalitetnim i vrlo skupim kaputom, koji nije iz ruske književnosti čuvena Gogoljeva kabanica nego običan, kupljeni davno u Parizu. Sve češće nosim ga samo u odabranih prilikama, jer je postao evergrinski uvijek u modi: već se pet puta zbog nečega vraćao kao must have– dvaput denver bluebojom, jednom retrokrojem, a jednom i posve uobičajenom dužinom.
Stvari se nužno, nekako prirodno nastoje inovirati, ali se ponavljaju, barem djelomice, okvirno i sve se svodi na to da i iza moćne, dojmljive skupine, iz masovke, kolektiva, u najboljoj varijanti, opet ostaje mainstreami najdojmljiviji, najkreativniji pojedinci, individualno, ako su stvarna avangarda, a, na kraju krajeva, i stvarni kanon, ako se o kanonu, kao i alternativi uostalom, danas uopće može govoriti. Uzmemo li Shakespearea ili Krležu za primjer, neprestano se javljaju (i ponavljaju!) nova čitanja i iščitavanja, nova tumačenja, nove interpretacije i reinterpretacije, detronizacije i divinizacije, imitacije… Očitovanja pro & contra. Kao da se nekoga takvog, neki takav tekst, može lako uopće ukalupiti, strpati samo u jedan svoj fajl, ladicu, lajdlin ili fijoku! Ali – treba čitati. Stvarati kontekst.
Tome u prilog uočila sam da se stvaraoci u različitim umjetnostima, primjerice književnosti, glazbe, slikarstva, filma…, i kad se pozivaju na izvana naizgled sličnu alternativu, rijetko povezuju, iako bi im to išlo u prilog, ponajprije materijalno. Primjerice, analizirajući sredinom svibnja 2020. za Express Alternativno hrvatsko proljećeIlko Ćulić nalazi u njemu i Darka Rundeka, legendu svoje vrste glazbe,te piše: Na drugoj strani su prvakinje i prvaci stilski šaroliki nezavisne i alternativne glazbe, odavno naviknuti na realnost u kojoj se nigdje oko njih ne vrti velika lova, ali dakako sposobni za preživljavanje u teškom uvjetima i uvijek spremni dati sve od sebe za još bolju glazbu.Slučajno, nekoliko stranica dalje Ana Knifer, kći Julija Knifera, autora glasovitih Meandara, inače jednoga od najvećih suvremenih vizualnih umjetnika 20. stoljeća,člana Gorgone i Novih tendencija, koji je priznanje stekao prvo u Francuskoj i Njemačkoj, pa tek onda u Hrvatskoj, uz argumente ističe: U Hrvatskoj imamo jako puno neiskorištenih materijala koji se nepravedno i nepotrebno svrstavaju u alternativu.
Nikad raznolikije i slobodnije kao danas, bez opredjeljenja je li to pozitivno ili negativno, suočavaju se i zapravo su jedni drugima alternativa, rašireni povijesni književni pravci i recentni smjerovi, mijenja se stil grafizama, čvrstih formi poput soneti, za primjer kao začudnost obična psovka ili vulgarizmi (tko bi se sjećao, tko je još čitao Kamova!?), žargonizmi i sličizmimnogima kao oponent kratkom crokonzervativizmu devedesetih, ali nama koji smo bili mladi nešto ranije u prošlome stoljeću, osamdesetih, sedamdesetih ili čak šezdesetih, to je dio ondašnjega odrastanja i rasta; rokerske, pankerske, hipijevske, bitničke ili uopće neke druge bilo svjetske ili domaće pobune, šesdesetosmaške ili sedamdesetprvaške recimo, ma kojim je –izmompopkulture nazivali. I ma koji joj sad novi
-izamprišivali: politički, seksualni ili tek format, dizajn neovisno o sadržaju. Kako, primjerice, reći je li ponovno u modi strogi sonet (čak i s akrostihom!), kratka proza, slobodan…? Je li ponovno u modi interpunkcija ili je izbrisana zauvijek, jesu li ponovno u modi grafizmi ili tek zvuk? Je li inu svemu introvertiranost do nerazumljivosti ili dijagnoze? Je li u modi nova lingua francaili su samo anglizmi, iskrivljeni u lokalni, generacijski žargon, jesu li iz književnosti otjerani jezični standard, pravopis, pa i književnost sama u onom nekadašnjem poimanju, ako čime, kratkoćom, stilom i dnevnim temama sve sličnija novinarstvu i još gore društvenim mrežama krcatim emotikonima? Pravo je pitanje: što će nam onda uopće književnost?
Što bi danas bila stvarna alternativa, najiskrenije, nemam pojma, jer alternativom uvijek priznajem nešto drugačije, stvarno novo, ali nadam se i dobro, baš dobro prema nekim općim mjerilima, neovisno je li ili nije po mom ukusu. Jedino se tako uopće može odmjeriti s prethodnim, s onim na što se prema vlastitu izboru referira. Životnom ili umjetničkom. Primjerice, i u jednom i drugom su ponovno u modi i novi konzervativizam i novi feminizam, što ne znači da se primjerice moja generacija, koja se držala emancipiranom i oslobođenom i u obitelji i u društvu, i privatno i javno, mora vraćatiunatrag sve do sufražetkinja ili barem afežejki, da će naše potomkinje #ostanidomai koronakriza curiknuti i ponovno zatvoriti doma, da će strah i antivakseri i slični biti glasniji od Corona 19 i ikakve znanstvene logike te da će unatoč višedesetljetnom životu antibabypilule, pa i pilule za poslije, ali i začeća in vitro,ispočetka raspredati o pro-choice ipro-life. Možemo raspravljati barem influenserski i o tome kako jeArsen i glazbenik i pjesnik, kako su Beatlesi već i Bach i Byron, a i kako je jedan Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pa i o tome da nam, srećom, alternativa, osobito ne jedina, nikako nisu turbofolk i cajke i drugi surogati. Iako bi se i tu našao netko s tvrdnjom kako svaki kič ima svoj antikič, dok se ne nametne drugačijim, prihvaćenim novim stilom. I tekstom, uopće.
Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost.
Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski
Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao:
Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.
Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.
Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranje. Da baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte.
Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).
Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:
Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijet. Redovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.
Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haiku: Glavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i:
Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći.
Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak
Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!
Siniša Matasović
valja se tiho kao iskusna kurva posavska jesen
predgrađe siska očaj lebdi nad cestom tik prije smrti
ples prije zore u naručju mjeseca breze na vjetru
usta na usta osuđeni na propast pisci i boce
nije sve sivo zimi ispod snijega ima i crnog
besplatni oglas grobno mjesto u sisku petsto eura
napuhan pjesnik preselio u zagreb struže oblake
voćke u cvatu potreba za samoćom ne pitaj razlog
uklonjen grafit na ulazu u sabor svi ste vi pizde
hrvatski cvrkut ptice šutke pjevaju diljem njemačke
eto ga piše pročitao tri knjige vrhunski pjesnik
žalostan božić duše mladih borova lete u nebo
uhodan biznis književnost i klanovi hrvatska posla
znalački šuti ispružen pod tratinom besmrtni pjesnik
Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po perui ljubiteljici dobre klope: Najbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem, ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje.
Naslovnica romana Denisa Vidovića
Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.
A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko samo luđak.
Eto kaže na POČETKU:
„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir. „Važno je imati mogućnost izbora“, počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame. BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)
A na KRAJU:
Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)
Kako aktualno: povrće i stezulje na sisačkoj tržnici za naslovnicu knjige snimio je Siniša Vidović
Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi…
Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice…
Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke.
Autor Denis Vidović i urednik Siniša Matasović s jednoga od prije korone učestalih sisačkih književnih događaja / Fotografija Miljeno Brezak
Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici.Dodajem tek da vam izazove zazubice:
44.
Doktorica Ivana Kastiljević bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne.
„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“ „Dvadeset jednu.“ „Što kažeš?“ „Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“
Nedvojbeno, jedna od najuvjerljivijih, a relativno skromnih stavki isplaćenih na natječaju Fonda za kulturu DHK, onoga iz pristojbe za posudbu knjiga, je nedavno predstavljen Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Glavni urednik mu je Siniša Matasović, glavni pokretač književnoga života Siska i Sisačko-moslavačke županije (koja je i sufinancijer časopisa), pa i šire: pjesnik, prozaist, urednik knjiga, predsjednik DHK ogranak Sisačko-moslavačke županije, voditelj tribina poput Stihovnicei drugih. Mnoge je ponukao da autorski izađu iz literarnoga ormara. U uredništvu su Žarko Jovanovski, koji je časopis grafički prilično oblikovao, Magdalena Blažević, Tijana Rakočević, Matijas Baković, Ilija Aščić, Zvonimir Grozdić, Jurij Lisenko i Dejan Koban.
Četvorica iz uredništva Alternatora slijeva nadesno: Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Siniša Matasović i Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak
Rekla bih da su koprivničke Artikulacije, časopis za čitanje, pokrenut 2016., dobile generacijsku, ne toliko sadržajnu konkurenciju (dijele i dio autora i tema, samo uvjetno rečeno alternativnih. Nije mi čudno što su oba časopisa izrasla iz po godinama postojanja i članstvu mlađih i ambicioznijih DHK-ovi provincijskih ogranaka. Artikulacije i Alternator imaju sličnosti i u grafičkom oblikovanju. Žarko Jovanovski oblikovao ga je pregledno, spretno odabravši i odlične fotografije Marka Majstorovića, osobito za naslovnicu s performerom Davorom Dundaro i mjehurom od sapunice, i šteta što su skurene u pripremi ili u tisku.
Glavni urednik Alternatora Siniša Matasović / Fotografija Miljenko BrezakAkademski slikar, književnik i dizajner Žarko Jovaovski oblikovao je i Alternator / Fotografija Miljenko Brezak
Tematski je časopis baš dobroga, začudnoga naslova – prisličuju mu i kultivatori terminatora… , ali samo za potrebe PR-a! – iako ne provokativnoga, subverzivnoga koliko bi htio biti (ovisi o tome na što!), na 180 stranica donosi raznolik i aktualan, informativan sadržaj. Dopuštam si nježnu dvojbu što je alternativno bilo tematski (izbori iz ukrajinske, slovenske, crnogorske i hrvatske poezije, Matijas Baković o mome Moslavčaninu Đuri Sudeti s tekstovima poput Mora…), bilo vrstama (analiza, intervju, osvrt, priče, pjesme…). Za čitanje svakako preporučujem tekstove Kako prekinuti čitanje dosadne knjige Žarka Jovanovskog (iako sam ja Solarova učenica, a Solarovi učenici ni od čega ne odustaju!), Znanje je roba, ali besplatnajutjubera Ilije Aščića, otkriće mi je Splićanka Marina Gudelj (proza Annu Margaretu za orguljaško mjesto nudim), a i način kako zanimljivim učiniti i poznato (i zorno je: sve zrelije!) cjelina je Sisak i (d)okolicas domaćima Ratkom Bjelčićem, Denisom Vidovićem, Marijem Lovrekovićem i Sanjom Domenuš). Nekako mi se čini da prevladava kritički duh prema konzumerizmu, ali bih tu prije odabrala recimo Bjelčićevu tobože laganicu Je l’ stanujete u Zagrebu?negoli Fobije Zvonimira Grozdića o pušenjuu kabini za presvačenje, koje, što mogu, izviru više iz (mojih mladalačkih!) sedamdesetih, ondašnjih, negoli iz dvadesetih sadašnjih i prije #MeToo.
Što god odabrali, čitajući nećete pogriješiti. Ovaj trud vrijedan je čitanja. Neki će vas tekstovi zabaviti, što im je danas valjda i jako važna odlika da bi ih se uopće i čitalo, a neki će vas i povodom i posljedicama bolno udariti ravno u želudac (dobro je ponekad ostati bez daha!): u intervju Velika kulturau malim sredinama Daniel Pavlić govori o vlastitom primjeru života u Hrvatskoj Kostajnici i rada u Sisku, prije nego što je poput mnogih trbuhom za kruhom iselio u Nizozemsku. Pogledajmo to s optimističkije strane: ovaj je više zreo nego posve mlad naraštaj ionako globalistički. Njihov Alternator jest poticajan i za čitatelje i za autore. Očekujem od časopisa njegovih autora i urednika teme i način obrade koji bi izazvali polemiku (temat broja Smisao konzervativnog nakladništva na suvremenoj književnoj sceni urednika Matasovića poduprt razmišljanjem Jurija Lisenka na dobrom je putu). Samo ne ravnodušnost!
Svijet je tako malen: Daniel Pavlić o hrvatskoj velikoj kulturi u manjim mjestima u intervjuju Alternatoru i uživo na njegovu zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Muči me u impresumu istaknuta autorska korektura teksta. Zapravo, ma ma koliko jeziku je svejedno, kako bi htjeli jezikoslovci iz naraštaja, nedosljednost ne između nego unutar autorâ. Ne radi se o tekstovima autora iz drugih zemalja i jezika, problem je više medijski, jer print, pa i tiskani književni časopisi, manje podnose ono što je u elektroničkim medijima, posebice društvenim mrežama, imanentno: svatko može što hoće i kako hoće, ali nepismenost nije nužno stilogena niti autorska stilistička obojenost, pa ni kad je o alternativi riječ. Po mojemu, neka misle i konzervativnom gledanju, ni u za nju najljepša vremena, nije lektura služila samo za političku kontrolu, a ako preskačem restorane s nepismenim kartama, odustala sam i zbog mnogo tiskovina. No, Alternatoru je to tek prvi broj. Kako većina njegovih autora ima iskustva i u tisku i u elektroničkim medijima, želim Alternatoru što prije e-izdanje. I zbog kulturnog tržišta i osobito zbog širega kruga čitatelja.
Mladoj ekipi čestitao je sisački doajen i alternativac, daskaš Nebojša Borojević / Fotografija Miljenko Brezak
Kako sam idući na zagrebačko predstavljanje u DHK razbila bocu dobre žestice namijenjene zdravici za redakciju Alternatora, zaključila sam prema drevnoj našoj moslavačkoj, danas ne baš politički korektnoj mudrosti, da će časopis – biti muško. Želim im da (pre)žive! Da dio redakcije s časopisnim iskustvom čak više izdanja samo prvoga broja, ovaj put ostane bez njega! Zaslužili su!
Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Književnik Siniša Matasović moderirao je književnom večeri s Božicom Brkan u Noći knjige 23. travnja 2019. u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Petrinji, pod vodstvom ravnatelja Ante Mrgana i voditeljice odjela za odrasle Gordane Dumbović.
Gosti književnici i pažljiva publika u petrinjskoj Noći knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Razgovarali su o različitim temama iz kulturnoga i stvarnog života, književnosti, jezika, izdavaštva, stripa (koji je tema ovogodišnje Noći knjige), gastronomije…
Autorica potpisuje roman Ledinu profesorici Brankici Šuker, koja je četiri puta pročitala njezin roman Rez / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica je čitala pripovijetke, pjesme, a uz drugo i kajkavsku pjesmu mladoga učenika sisačke Ekonomske škole Luke Brlekovića (2001.), koji je kajkavski naučio odrastajući u okolici Petrinje, od djeda i bake te oca u Brestu Pokupskom i u Maloj Gorici.
Domaćini i gosti poslije predstavljanja za ugodno sjećanje / Fotografija Miljenko Brezak
I Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja sudjeluje u Noći knjige 2019. – 23. travnja. U 19 sati književnik Siniša Matasović moderator je gostovanja Božice Brkan. Kako je ovo dvoje književnika već treći cjeloverečernji razgovor, prvi izvan Siska, bit će zanimljivo vidjeti i čuti što publici imaju novo reći te što im novo od svojih književnih radova imaju predstaviti.
Božica Brkan i Siniša Matasović prošle 29. siječnja 2018. u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovacu Sisku / Fotografija Miljenko Brezak
Atrakcije nikako neće nedostajati, budući da je cijela ovogodišnja Noć knjige posvećena stripu. Imaju li i o tome reći mladi lav i lavica u najboljim godinama, koja se našalila najavom uz alanfordovsku najavu kako napokon ima priliku postati – Broj jedan! Što uz svoje Oblizeke ima reći na Petrinjske oblizeke, a što o kajkavskome u okolici Petrinje, o književnosti danas i o drugim temama koje može predložiti i sama publika – na susretu u Noći knjige.
Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak
Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik). Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2 2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač
Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.
Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.
Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak
Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika, iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.
Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak
Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).
Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.
Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
