Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezijeHrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.
Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta
Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.
Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak
Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.
Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak
Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.
Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak
Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.
Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK
Zar život nije isuviše kratak Da bismo ga trošili Na pisanje pjesama O ljubavi
Skini se i lezi pokraj mene Poslije ćemo otići na piće
A neka netko drugi napiše pjesmu O romansi koju smo doživjeli
Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak
Žarko Jovanovski
SAVRŠENI SVJETOVI
Svi oko mene
Izgradili su svoje savršene svjetove
I ja, budala, gradim neki kurac
Nadam se daću odapet
iPrije nego išta bude
Dovršeno
Siniša Matasović, Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski i antologija Hrvatski pjesnički huligani / Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović
TIGAR
navodno da tigrovi uopće ne vole meso, ali eto, od nečega se mora i umrijeti, Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit; a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i izgledaju kao manekeni.
onjk-onjk! – podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst, a on si zasigurno misli: koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati vegetarijanac. mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan. zaleti se prema meni, našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa, koje je majka po prvi put dovela u cirkus
što ti je tigar, dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom
Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak
Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION
Kaže mi frend da sam Mick Jagger, Nisam muško, al mi je drago, Naručim pivo, on naruči jäger, Ne vidim razloga da bi mi lago.
Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick, Na kraju krajeva, nije baš žena… Fora je, zabavan, legenda lik… Od pive ostane brkova pjena.
„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“ „Ne znam, slična ti jako frizura“. Jäger mu konobar donosi treći Otprilike sada je deseta ura.
Ja i taj neki u jednom lokalu – „Krivom putu“ jer wrong je direction Svijet nije vidio veću budalu… Nikak da dobijem svoj satisfaction.
03.03.16
Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA
Od kada se kod nas oluje
Nazivaju ženskim imenima Mislila sam da to rade Samo Amerikanci Pita me punica dok otresa Snijeg s kaputa
Pa nisu Ameri glupi Znaju oni dobro da Takvu nepogodu može Izazvati samo nešto Što je ženskog roda Odgovaram ljubazno
Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak
Simo Mraović
4
Sve sam izgubio. Ne znam gdje mi je osobna: Gdje su mi ključevi. Gdje mi je novac. Gdje mi je pamet. gdje mi je vjera. Ne znam kako se zovem. Koliko sam visok. Koliko sam težak. Koliko sam star. Ne znam gdje sam. A ne znam ni tko sam.
Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.
Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.
stube u nebo
pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze
neki idu u kontrasmjer
i stignu
20160208
Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak
Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga uKrapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršići ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.
Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! SinišaMatasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.
Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.
Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.
Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.
Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica ĐurđicaVuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.
Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke
Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), VlastiVrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).
Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.
Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).
Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.
Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:
Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987. Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990. Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991. Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992. Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992. Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993. Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995. Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996. Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997. Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997. Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998. Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009. Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja
Nagrade, priznanja i odličja:
1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču
Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.
Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.
Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:
Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.
Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:
Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.
Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje:
U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.
Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:
Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.
Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.
Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku SinišeMatasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika SlavkaJandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskimtesterima. Ili pak SanjePilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.
Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…,
katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti.
No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubavdanas? Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto. Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubi – u leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.
Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!
Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:
Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.
Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu Uruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.
Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak
Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdoDiane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…
Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:
Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.
Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak
Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.
Branko Maleš, domaćin Siniša Matasović, Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Božica Brkan u hotelu Panonija u očekivanju dolaska na Susrete ostalih kolega / Fotografija Miljenko Brezak
Prvi sam put gostovala na sisačkim Kvirinovim poetskim susretima prva tri dana lipnja 2018. i samo odličnim ocjenjujem druženje pjesnika vrlo različitih naraštaja i poetika, čitanje pjesama na više mjesta, predstavljanje knjiga, podsjećanje na odlične lokalne pjesnike koji više nisu s nama Josipa Severa i Tee Rimay Benčić.
Književna kava i na obali Kupe: Božica Brkan, Đurđica Vuković i Franjo Nagulov / Fotografija Miljenko Brezak
Ovogodišnja je priredba već 22., a uvjeravaju me kako je to nekad bilo i mnogo bolje, kako je grad kršćanskoga rimskog mučenika i zaštitnika Siska i aktualne esdepeovske vladavine o svojemu Danu doista, i na otvorenim prostorima uz Kupu, živio s Poezijom.
Laureat 22. Kvirinovih poetskih susreta Branko Maleš sa Plaketom Kvirin / Fotografija Miljenko Brezak
Organizator Matica hrvatska Ogranak Sisak počeo je s dodjelom priznanja pesnicima: Branka Maleša ovjenčao je Plaketom Kvirin, radom akademskoga kipara Zlatka Brkića, za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu, a Moniku Herceg za Početne koordinate, ocijenjene najboljom knjigom poezije autora do 35 godina objavljenu između dva Susreta. Dakako da nisu izostala obrazloženja, književni portreti lauretata i njihovi stihovi.
Poslije dodjele priznanja: pjesnici uz laureate / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan čita svoju svoju novu pjesmu na kekavici bonanza jel pemo pak k cvenaričom televizora glet / Fotografija Miljenko BrezakDobroj atmosferi na Susretima pridonio je i svestrani Ivan Novak, muzičar, akademski slikar… / Fotografija Miljenko Brezak
Potom su se u Siscia jazz clubu i Matičinu prostoru stihovima predstavili pjesnici Božica Brkan (čitala pjesme: bonanza jel pemo pak k cvenaričom televizora glet, sve pasent, frčki, krijesnica), Maja Gregl, Marija Dejanović, Darija Žilić, Stanka Gjurić, Đuro Vidmarović, Miroslav Mićanović, Borben Vladović, Franjo Nagulov, Branko Čegec i drugi, uključivši se u ukupno više od stotinu sudionika koji su, kako je rekla Đurđica Vuković, začetnica priredbe, pjesničkim ugledom promicali Sisak i stvorili od njega grad pjesništva i pjesnika.
Đurđica Vuković na promociji nove knjige Siniše Matasovića/ Fotografija Miljenko BrezakPotpora na promociji nove knjige Siniši Matasoviću od kolega književnika Đure Vidmarovića, predsjednika DHK i Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Održana je i kultna sisačka Stihovnica, odnedavno i uknjižena s dijelom stihova svojih gostiju. Odličan završetak 22. Kvirinovih poetskih susreta predstavljanje je izuzetno zanimljive knjige Tvoj novi dečko Siniše Matasovića, lidera sisačke poetske scene, izdanje također MH Ogranak Sisak.
Potpis autora za Božicu Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosimo presliku priloga Željka Maljevića u Novom sisačkom tjedniku od 19. travnja 2018. o gostovanju Božice Brkan u Stihovnici Siska, koju organizira Ogranak Matice hrvatske Sisak, a vodi pjesnik i književnik Siniša Matasović:
Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak
Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će danaPetra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.
Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak
Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!
Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak
Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!
Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak
A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.
Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak
Pretprošle sam subote bila na StihovniciSiniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonuIvana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutraBožice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.
Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak
Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.
Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko
Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!
S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak
K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…
Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak
A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!
Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Kakav je svijet, čovjek katkad najradije ne bi ni provirio na vrata, a kamoli izišao van. Još i otišao u Sisak, gdje vas i promet izmuštra jer baš preuređuju most. Ali pozvao vas Siniša Matasović, onaj koji i sam napisa kako Sisak seuspješno pretvara da spava. Sve sam očekivala, ali da bi u subotu navečer na i inače dobro posjećenu Stihovnicu – žao mi k’o cucku što i ja nisam uknjižena u Stihovnicu što je baš predstavljaju po cijeloj Hrvatskoj – što je organiziraju u Matičinu ogranku došlo toliko ljudi i to ne samo Siščana, nego i Zagrepčana, Dugoselaca, Virovitičana i što ti ja znam…
Gospođa Katica Majcen i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
A i, tvrde, oborismo rekord po trajanju. Krenuli smo zguza, s pitanjima i milom konstatacijom gospođe Katice Majcen, rođene Voloderke, kako joj je moja Ledina najbolja knjiga koju je pročitala i kako žali što joj je mama umrla a da je pročitala nije. Više se i ne sjećam zašto smo zabrazdili o pitanja o svemu i svačemu. Pa sam onda čitala ja, pa mi oni uzvratiše svojim pjesmama, pa sam opet čitala ja. Između toga pauza s pićem i cigaretom za pušače, a, osim ćevapima, završilo je – a čime drugim – Sinišinim haiku na Fejsu:
Božica Brkan
Otkačena u Sisku
Samo na vodi
Siniša, Siniša! Dok su nagađali što mi je bilo u bočici, pomišljajući čak i na rakiju, ja sam se vadila svojim tekućim naslovima poput Vermuta, Musolinija. I lajkala, šerala i svojoj ženskoj, šnajderskoj Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. iz Siska ponijela suvenirsku mušku stihovanu protutežu Sanje Domenuš, koja, tvrdi, pjesnikuje tek 11 mjeseci:
Sanja Domenuš čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Tko se ne sjeća čovjeka
Koji je radio na visokim
Pećima u željezari?
Njegovih umornih koraka
Hodanja satima na posao
I Isto toliko s posla
Sa štrucom kruha
Pod rukom da prehrani svoju obitelj
Tko ga se sjeća?
Došao je sa sela
Na zaprežnim kolima
Pun vjere u bolju budućnost
Fotografirali su ga za novine
Osvanuo je na naslovnici na kojoj se
Debeli političar s njim rukuje
Pazeći da ne zaprlja svoje novo odijelo
Jer Radničke ruke su prljave
Jer Radničke ruke su previše poštene
Tko ga se sjeća?
Stihovnica u Sisku 14. travnja 2018: Sanja Domenuš, Salih Kulović, Bernarda Kermend, Željko Maljevac, Milan Bradarić, Marijana Petrović Mikulić, Branko Tompić, Mira Jungić, Maja Gregl, Ivan Novak. Matea Andrić, Katica Majcen, Božica Brkan, Siniša Matasović… / Fotografija Miljenko Brezak
Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak
Objavljen i zbornik Susreta
Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnimsusretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali ĐuroVidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske TimeaHorvat, Šandor Horvat te, dakako, FranjoPajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskihknjiževnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Ubaštinjavanje
S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književnisusreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo ĐuroVidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.
Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak
Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić
S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskogaveleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom AnomŠkrapićTimar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U SavariamuzeumSzombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. litaprvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan
Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku LajošuŠkrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.
U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika FerdinandaŠinkovića, MihovilaNakovića i MatiSinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku PaviHorvatu.
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice
Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića iVidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nasveže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučkiteatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.
AnaŠoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se TimeaHorvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.
Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književno–prevoditeljskaradionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnomdvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.
Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.
Od najstarije zastave do mise na starome jeziku
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak
Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas jeodržala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.
I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
