Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak
Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik). Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2 2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač
Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.
Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.
Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak
Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika, iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.
Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak
Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).
Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.
Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan čita svoju kajkavsku pjesmu postaja XV: molitva matere kristušove prevedenu na Hochdeutsch/ Fotografija Miljenko brezak
U sisačkom Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u utorak, 29. siječnja 2018. na svojoj novoj, potkraj prošle godine započetoj tribini SinišaMatasović vam predstavlja, književnik i važan sudionik sisačkoga kulturnog života, ugostio je BožicuBrkan.
Gošća tribine ima riječ: Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nakon vrlo uspješnog predstavljanja poezijom na Stihovnici te na Kvirinovim susretima prošloga proljeća dvojac je predstavio autoričinu prozu dvjema najnovijim knjigama priča, kajkavske Životvečni i pisane na hrvatskome standardu Umrežena. Teme su bile biografske i bibliografske, jezične, kulturne, zavičajne… Brojna publika zanimala se osobito za odnos stvarnoga i fikcijskoga u tekstovima Brkanove.
Predstavljanje se odužilo i nizom pitanja publike svestranoj autorici / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosimo sa fejsa Knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak:
SINIŠA MATASOVIĆ VAM PREDSTAVLJA – BOŽICU BRKAN
29. 1. 2019. /18:00-20:00/Odjel za odrasle/
U idućem izdanju nedavno pokrenute književne tribine Siniša Matasović vam predstavlja, ugostit ćemo nagrađivanu književnicu i novinarku Božicu Brkan. Naglasak okupljanja bit će na dvije najnovije prozne knjige ove produktivne autorice rodom iz Okešinca pored Križa. Zbirka priča „Umrežena“ pisana je na standardnome hrvatskom jeziku i pretežito govori o ljudskom otuđenju u takozvanoj virtualnoj stvarnosti u kojoj čovjek ima osjećaj da mu je sve lako dostupno, ali istodobno živi u svijetu samoće, u svijetu koji nestaje. Druga zbirka priča „Život večni“ pisana je na kajkavskome narječju, preciznije na moslavačkoj kekavici, a bavi se svakodnevnim problemima i anegdotama žitelja toga kraja.
Za listopadske ivanićgradske Bučijade, uz najnoviji broj časopisa Iris, predstavljen je i drugi svezak antologije hrvatskoga haiku-pjesništva Đurđe Vukelić Rožić Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry), izbor hrvatskih haiđina, zapravo izbor haiku, od 2008. do 2018. godine. Knjiga od 580 stranica velikoga formata naslovljena je prema haiku jednoga od začetnika te forme u nas Dubravka Ivančana: Ležim/ u travi. Nepokošeno/ nebo. Knjigu u izdanju Udruge Tri rijeke, Haiku pjesnici Otoka Ivanića iz Ivanić Grada već je nagradila The Haiku Foundation iz SAD.
Naslovnica nagrađene antologije haiku
Unutra sam dakako našla i naše majstore od Vladimira Devidea, Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića… – ( Drago Štambuk čak piše uglednome predšasniku u haiku i inim japanskim vezama In memoriam: Devidiana, posvajanje beskraja!), ali i brojne druge mlade lavove i lavice sklone tome minijaturnom izrazu. Sve to niječe tvrdnju jedne navodno ugledne književnice kako haiku pišu oni koji ništa drugo pisati ne mogu. (Bojim se da sama nisam dovoljno disciplinirana ni slogovno – haiku je trostih gdje stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova, ukupno između 12 i 20 slogova – a ni rimovno da bih uopće i pokušavala napisati haiku, ali izuzetno poštujem taj izraz.)
Sjajno je što su usporedo objavljeni haiku na hrvatskom i engleskom, što se meni osobito dopada, a ako je haiku čakavski ili kajkavski, trostruka je usporedna jezična objava tako da hrvatski dijalekti i standard komuniciraju kao nigdje. Regionalno, nacionalno i globalno. Čestitke! Moguće je!
Uz to, antologija donosi uvid u rad u nas te u aktivnosti hrvatskih autora po svijetu. U zadnjem desetljeću odnosno od 2008. do 2018. – a godina je trebala da se sve istraži i pripremi! – detektirano je 470 haiđina, što je vrlo široki kvantitativni temelj za kvalitativnu nadgradnju i selekciju, od kojih je biografijom, bibliografijom i radovima višejezično predstavljeno 198.
Zanimljivo je da autorica nabraja 823 nagrade koje iz svijeta stigle hrvatskim haiđinima (zbog čega neki Hrvatsku poimaju i velesilom haiku!) ističući kako ih je vjerojatno i više, jer dio pisaca ne prati haiku scenu niti sudjeluje u njoj, a vanjske su nagrade i manje dostupne.
Od devedesetih, kada se haiku pisao u 30 zemalja, do sada se proširio u čak 130! Kod nas je omiljen i piscima i čitateljima, pa ima i mnogo različitih događaja, natjecanja, susreta, zbirki i časopisa od Samobora, Ludbrega, Milne, Obrovca, Kloštra Ivanića i Ivanić Grada, Krapine, Goskog kotara, Rijeke, Pazina, Opatije…, ne računajući osnovne škole i dijasporu.
Odabirem i nekoliko haiku Iz Nepokošena neba 2, posve osobno.
Vladimir Devidé
Sjena penjača
oklijevajući, penje se
sjenom ljestvi
Tomislav Marijan Bilosnić
Crna balega
kad je od moje krave
čisto je zlato.
Siniša Matasović
besplatni oglas
grobno mjesto u Sisku
500 eura
Drago Štambuk
Nohton zglancan
stanijol Od ćukulate.// Noktom izglačan staniol od čokolade.
Krv i rizi. U peštu mušć i suhvice.// Krv i riža. U smjesi Matičnjak i grožđice.
Enes Kišević
u istoj košulji
dječak i vjetar šeću uz more
Dragutin Pasarić
mrzlina vetra
i Katrina Sveta
sneg prizivlju//
Sveta Kata
i hladan vjetar
dozivaju snijeg
Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezijeHrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.
Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta
Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.
Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak
Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.
Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak
Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.
Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak
Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.
Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK
Zar život nije isuviše kratak Da bismo ga trošili Na pisanje pjesama O ljubavi
Skini se i lezi pokraj mene Poslije ćemo otići na piće
A neka netko drugi napiše pjesmu O romansi koju smo doživjeli
Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak
Žarko Jovanovski
SAVRŠENI SVJETOVI
Svi oko mene
Izgradili su svoje savršene svjetove
I ja, budala, gradim neki kurac
Nadam se daću odapet
iPrije nego išta bude
Dovršeno
Siniša Matasović, Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski i antologija Hrvatski pjesnički huligani / Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović
TIGAR
navodno da tigrovi uopće ne vole meso, ali eto, od nečega se mora i umrijeti, Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit; a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i izgledaju kao manekeni.
onjk-onjk! – podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst, a on si zasigurno misli: koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati vegetarijanac. mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan. zaleti se prema meni, našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa, koje je majka po prvi put dovela u cirkus
što ti je tigar, dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom
Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak
Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION
Kaže mi frend da sam Mick Jagger, Nisam muško, al mi je drago, Naručim pivo, on naruči jäger, Ne vidim razloga da bi mi lago.
Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick, Na kraju krajeva, nije baš žena… Fora je, zabavan, legenda lik… Od pive ostane brkova pjena.
„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“ „Ne znam, slična ti jako frizura“. Jäger mu konobar donosi treći Otprilike sada je deseta ura.
Ja i taj neki u jednom lokalu – „Krivom putu“ jer wrong je direction Svijet nije vidio veću budalu… Nikak da dobijem svoj satisfaction.
03.03.16
Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA
Od kada se kod nas oluje
Nazivaju ženskim imenima Mislila sam da to rade Samo Amerikanci Pita me punica dok otresa Snijeg s kaputa
Pa nisu Ameri glupi Znaju oni dobro da Takvu nepogodu može Izazvati samo nešto Što je ženskog roda Odgovaram ljubazno
Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak
Simo Mraović
4
Sve sam izgubio. Ne znam gdje mi je osobna: Gdje su mi ključevi. Gdje mi je novac. Gdje mi je pamet. gdje mi je vjera. Ne znam kako se zovem. Koliko sam visok. Koliko sam težak. Koliko sam star. Ne znam gdje sam. A ne znam ni tko sam.
Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.
Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.
stube u nebo
pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze
neki idu u kontrasmjer
i stignu
20160208
Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak
Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga uKrapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršići ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.
Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! SinišaMatasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.
Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.
Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.
Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.
Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica ĐurđicaVuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.
Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke
Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), VlastiVrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).
Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.
Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).
Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.
Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:
Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987. Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990. Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991. Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992. Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992. Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993. Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995. Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996. Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997. Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997. Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998. Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009. Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja
Nagrade, priznanja i odličja:
1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču
Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.
Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.
Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:
Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.
Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:
Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.
Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje:
U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.
Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:
Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.
Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.
Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku SinišeMatasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika SlavkaJandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskimtesterima. Ili pak SanjePilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.
Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…,
katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti.
No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubavdanas? Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto. Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubi – u leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.
Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!
Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:
Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.
Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu Uruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.
Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak
Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdoDiane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…
Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:
Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.
Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak
Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.
Branko Maleš, domaćin Siniša Matasović, Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Božica Brkan u hotelu Panonija u očekivanju dolaska na Susrete ostalih kolega / Fotografija Miljenko Brezak
Prvi sam put gostovala na sisačkim Kvirinovim poetskim susretima prva tri dana lipnja 2018. i samo odličnim ocjenjujem druženje pjesnika vrlo različitih naraštaja i poetika, čitanje pjesama na više mjesta, predstavljanje knjiga, podsjećanje na odlične lokalne pjesnike koji više nisu s nama Josipa Severa i Tee Rimay Benčić.
Književna kava i na obali Kupe: Božica Brkan, Đurđica Vuković i Franjo Nagulov / Fotografija Miljenko Brezak
Ovogodišnja je priredba već 22., a uvjeravaju me kako je to nekad bilo i mnogo bolje, kako je grad kršćanskoga rimskog mučenika i zaštitnika Siska i aktualne esdepeovske vladavine o svojemu Danu doista, i na otvorenim prostorima uz Kupu, živio s Poezijom.
Laureat 22. Kvirinovih poetskih susreta Branko Maleš sa Plaketom Kvirin / Fotografija Miljenko Brezak
Organizator Matica hrvatska Ogranak Sisak počeo je s dodjelom priznanja pesnicima: Branka Maleša ovjenčao je Plaketom Kvirin, radom akademskoga kipara Zlatka Brkića, za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu, a Moniku Herceg za Početne koordinate, ocijenjene najboljom knjigom poezije autora do 35 godina objavljenu između dva Susreta. Dakako da nisu izostala obrazloženja, književni portreti lauretata i njihovi stihovi.
Poslije dodjele priznanja: pjesnici uz laureate / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan čita svoju svoju novu pjesmu na kekavici bonanza jel pemo pak k cvenaričom televizora glet / Fotografija Miljenko BrezakDobroj atmosferi na Susretima pridonio je i svestrani Ivan Novak, muzičar, akademski slikar… / Fotografija Miljenko Brezak
Potom su se u Siscia jazz clubu i Matičinu prostoru stihovima predstavili pjesnici Božica Brkan (čitala pjesme: bonanza jel pemo pak k cvenaričom televizora glet, sve pasent, frčki, krijesnica), Maja Gregl, Marija Dejanović, Darija Žilić, Stanka Gjurić, Đuro Vidmarović, Miroslav Mićanović, Borben Vladović, Franjo Nagulov, Branko Čegec i drugi, uključivši se u ukupno više od stotinu sudionika koji su, kako je rekla Đurđica Vuković, začetnica priredbe, pjesničkim ugledom promicali Sisak i stvorili od njega grad pjesništva i pjesnika.
Đurđica Vuković na promociji nove knjige Siniše Matasovića/ Fotografija Miljenko BrezakPotpora na promociji nove knjige Siniši Matasoviću od kolega književnika Đure Vidmarovića, predsjednika DHK i Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Održana je i kultna sisačka Stihovnica, odnedavno i uknjižena s dijelom stihova svojih gostiju. Odličan završetak 22. Kvirinovih poetskih susreta predstavljanje je izuzetno zanimljive knjige Tvoj novi dečko Siniše Matasovića, lidera sisačke poetske scene, izdanje također MH Ogranak Sisak.
Potpis autora za Božicu Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
