U “Večernjem listu” u rubrici Kratka priča “Ranko Marinković” danas
(subota, 29. travnja 2017. / str.36) objavljena je kratka priča Božice Brkan “Cohenove longplejke”.
Oznaka: Umjesto kave
Umjesto kave 27. travnja 2017.: Nicholson, Severina i Nives
Svijet je stvarno malen. Na svoj račun. Naime, krenuh na predstavljanje knjige «Soba Jacka Nicholsona» (Meandarmedia, 2016.) u Dvorište ponajviše, iskreno, kako bih autoru, Miroslavu Mićanoviću odnijela na čitanje neki svoj rukopis.
Dragi su mi predstavljači i izdavač i urednik Branko Čegec, i Jadranka Pintarić i Zoran Ferić, ali radije bih Mićanovićeve priče, pjesme u prozi ili što li već je taj otisnuti modernizam prema dvojbama predstavljača, čitala doma. Koliko mi leže kave, što je je, i kad ih ne pijem toliko da se doslovce otrujem, promocije u birtijama, i ovako dobre, samo mi izazovu glavobolju. Publike, hvala Bogu, nije nedostajalo.
Znamo se iz tekstova i iz različitih prilika, usput, predstavljanja knjiga poput njegove, a i kao uspješan kratkopričaš bio je ocjenjivač na natječajima na kojima su me kao početnicu-kratkopričašicu, satiričarku štoviše, i nagrađivali.
Ne znamo se puno, ali imamo sličnosti koje čovjeka zdrmaju. Već u geslu spaja pisanje i smrt – a baš sam sva u rukopisu Život večni! – pa piše o Australiji – i u tom sam rukopisu! – pa on ima Nicholsona, a ja Severinu (Severina čita moju knjigu!)…
Progutam knjigu odmah po promociji, prije spavanja, a onda, da bih imala odmak, ponovo je jutros čituckam i naiđem u priči Zemlja iz koje se dolazi na Nives G. Pa je li to moguće!? A odnijela sam mu rukopis s (već objavljenom!) pričom Post s onoga svijeta posvećenom pokojnoj prijateljici – Nives G! Gajdobranski. I Miroslav joj je ostao dužan teksta za Zadarski list, a ja standardiziranih kutija za arhivu, najmanje.
20170427
link
http://www.bozicabrkan.com/citam-ovih-danacitiram-kova/
Dan Hrvatske knjige u DHK 2017.
Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 25. travnja 2017.:
Čestitam nam Dan hrvatske i uopće knjige!
Iskreno, radije bih, da imam, izvijestila s nekojega okruglog stola o tome kako stoji hrvatska knjiga 2017. Čini mi se da bih se i s tim, obično već godinama crnim podacima nosila lakše nego praznim stolcima u gotovo oba prva reda na svečanom obilježavanju Dana hrvatske knjige i 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića. Ispričao se predsjednik Vlade valjda, a svi ostali od predsjednika Sabora, inače i pokrovitelja, mjerodavnih ministarstava, HAZU, Matice hrvatske i što ti ga ja znam navodno ni toliko.
Ne mislim da je stvar samo do našega Društva hrvatskih književnika i da bi drugačije bilo da su stvar organizirali Društvo hrvatskih pisaca, PEN, da je umjesto Dana hrvatske knjige bio samo Dan knjige, Noć knjige… Mogli su poslati tek protokola radi za izaslanika barem nekoga od brojnih stranačkih animatora što dežuraju na Trgaču, pod prozorima DHK. Ako se već navodno bave izborima, imajmo mi, kojima je do knjige i uopće riječi još stalo, to na pameti na dan izbora.
To nije spriječilo dr. sc. Marijanu Borić da nadahnuto govori o svome Šibenčaninu Faustu Vrančića ni mlade glazbenice Kvarteta Sorkočević da jednako izvedu staroga majstora. (A i prismok je bio slavljenički!)
Umjesto kave 26. travnja 2017.: Etnografska mapa u čast zavičaju i tradiciji
U srijedu, 26. travnja 2017. u 19 sati Muzeju Moslavine Kutina predstavit će etnografsku mapu koja sadržava brošuru o povijesti mjesta, običaja i tradicijskog ruha te 30-tak razglednica s fotografijama (odabir Slavica Moslavac i Marijana Bunjevac) osoba odjevenih u blagdansko, svakodnevno, dječje, muško i žensko ruho. U siječnju sam već predstavila to vrijedno izdanje.
Tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštranskoga zavičaja, prema riječima autorice tekst profesorice Slavice Moslavac, etnologinje i muzejske savjetnice u kutinskome muzeju, malo su istraživani, prezentirani i publicirani:
Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu. Usmena predaja koja djelomično živi u svakodnevnom životu Moslavaca, u posljednjih nekoliko desetljeća, omogućila je vrijednim članovima mjesnog KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića, oživljavanje obreda i običaja vezanih uz pjesmu, ples, te tradicijsku odjeću, kao i uočavanje razlika svakodnevnog, obrednog ali i blagdanskog ruha. Predstavljaju se na brojnim susretima, smotrama, izborima originalnosti i drugim priredbama mjesnog, regionalnog i državnog izričaja.
Danas, moramo priznati, ističe S. Moslavac. da je mjesni KUD Kloštar iz Kloštar Ivanića, preuzeo vodeću ulogu čuvanja i prenošenja glazbene tradicije, narodnih običaja, ulogu i značenja tradicijskog ruha, vjerovanja i običaja budućim generacijama. Ne samo da je njeguje i prezentira, već raznim izložbama, revijama originalnosti i autohtonosti, publikacijama KUD Kloštar-baština zavičaja, 20. godina vjernosti baštini i zavičaju i nosačem zvuka „Volim milo, ma siroče bilo“ trajno je sačuvao vrijednosti folklorne baštine Moslavine.
20170426
linkovi
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/
https://www.facebook.com/bozica.brkan/posts/10204839706743758
Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima
Priuštila sam si veselje otkrivši u sebi kratkopričašicu, nema tome ni davno, u dobrom društvu od mladoga Marka Gregura do veterana Stjepe Martinovića. S tim sam gospodinom u šeširu, sad obično i s gitarom, davno u Vjesniku imala gotovo novinarski stol do stola (bila u stambenoj komisiji dok je on bio na stambenoj listi tako davno da su se još dijelili stanovi). A zatim smo se (i s generacijskim razmakom) razišli. Recimo, on bi o imidžu Hrvatske kao predstavnik Ureda Predsjednika Republike (i ne sjećam se kojega), a ja bih novinarski pratila i komentirala što se o tome priča.
A zatim smo se našli u književnosti odnosno, kako on kaže za sebe, „u književničkom nastavku novinarske muke s riječima”, recimo na književnim tribinama i večerima, javnim čitanjima, raspravama o poticajima književnosti i ceowdfondingu za tiskanje vlastite knjige, objavi rezultata kratkopričaških natječaja poput Gradske knjižnice Samobor, Galovićevoj jeseni u Koprivnici, Turopoljskoj paculici u Velikoj Gorici, Večernjega lista, na Brodu kulture… Fascinira me koliko nađe poticajnih riječi za mlade kolege književnike, pogotovo one koji to tek imaju postati.
Kopajući nešto o kratkim pričama i kratkopričašima otkrila sam kako sam spremila Stjepin uvod kao člana stručnoga ocjenjivačkog suda u knjigu 20 + jednu najbolju priču za ljeto 2016. (objavljena je i moja priča Post s onoga svijeta). Toliko sam to puta kretala objaviti, pa mi žao bilo što skratiti. I sam Stjepo, uostalom, kao nasljednik Ludwiga Bauera na selektorsko-redaktorskom stolcu, sam priznaje da bi mnogo lakše bio napisao priču za natječaj! pa i pobjedničku, kakva je bila moja Sponzoruša 2013. godine nego ocjenjivao, redigirao i još uvodio u knjigu. Razumjet će i ako nam je različita koncentracija na tekst, baš kao što su u vremenu žurbe i za pisanje i za čitanje s razlogom kratkih priča, važan faktor vrijeme i koncentracija – i pisca i čitatelja.
Stjepo Martinović: Svilarski posao
Razmišljajući o znamenitoj prvoj rečenici ovog uvodnika, sjetio sam se detalja iz nedavno odgledane tv-reportaže o Kanarskom otočju: ondje nekoliko marljivih žena i djevojaka prkosi cijelom svijetu – uzgaja bubu dudova svilca, odmotava tanašnu nit sa čahura što ih njegove gusjenice ispredu oko svojih tijela da bi se u njima sahranile… i darovale život novom leptiru. Savršeno znaju te vrijedne otočanke da su spale na bezmalo folklorni relikt, djelatnost tržišno uništenu sintetikom s istoga Dalekog Istoka (odakle u davnini i dudov prelac dođe), svele jedno drevno umijeće na egzotičnu pojavu nad čijim se platnima, obojanim ekstraktima bilja nabrana po kamenjaru, turisti više snebivaju nego dive, jer tko to još uopće radi?!
A tko danas-i-ovdje – iz shvatljiva razloga – još uopće piše, napinje maštu i ratuje s jezikom, stilskim alatima (neki i s običnim pravopisom), zapletima i raspletima u književnosti na umoru? Tko se hladne glave upušta u svilarenje riječima u zemlji koja se odrekla knjige i pismenosti, pa – uza sve talambase o obrani nacionalnog identiteta – zagazila u kolonijalnu ovisnost o stranim proizvođačima literarnoga teksta i podlegla palanačko-provincijalnim mjerilima po kojima su skandinavski krimi-šund, anglosaksonski trač-ljubići i patvorine „genijalnih“ kompilatora, mistifikatora, banalizatora… ne samo bolja beletristika od produkcije domaćih pisaca, nego i vrijedna državne potpore za izdavanje, otkupa za javne knjižnice i sl.?
U takvoj klimi – ipak! – i dalje gurati jedinstven projekt kao što je Brod kulture / Brod priča otprilike je racionalno i unosno koliko i hraniti kanarske gusjenice dudovim lišćem, eda bi uzvratile najcjenjenijom prirodnom niti, sirovinom za stvaranje skupocjene i dragocjene svile… a priče što ćete ih naći u ovom zborniku odista jesu predivo skupocjeno i tkanina dragocjena iz istog razloga iz koga se znalci oduševljavaju proizvodima kanarskih svilarica: jer su jedinstvene, plod osebujnih doživljaja, ni najmanje industrijske, u smislu povodljivosti za trendovima na inozemnim tržištima. Žalim jedino što je stiglo premalo djela pisaca iz „regije“, te gotovo nijedna humoristička; humor je očito (pre)ozbiljan posao.
(…)
Stoga ćete ovdje naći žanrovski vrlo šarolik izbor, od anegdotalne do priče-rječice, tematski i stilski heterogen, pa ipak obilježen trima zajedničkim osobitostima: originalnošću i zanimljivošću, solidnom dramskom strukturom i vrijednim zanatskim pristupom. Teme, u rasponu od bajkovito klasičnih do tvrdo suvremenih, od dirljivo emocionalnih do oporo trezvenih, možda je bilo najlakše uskladiti, da bi zbirka bila zanimljivo ljetno štivo – knjiga za plažu – ali nikako ona koju će raskvasiti jesenske kiše. Kad je riječ o dramskoj strukturi, priznajem: poklonik sam kratke priče kao mini-romana, s jasno i dosljedno izvedenim uvodom/zapletom, kulminacijom/klimaksom i epilogom/raspletom – ne nužno tim redom, može i filmski ispremetanih kadrova, ali u čitkoj i karakterizacijom protagonista opravdanoj kauzalnoj sprezi. Taj kriterij nisam odrazio u odabiru priča ponuđenih žiriju, nego u mojim ocjenama – kao što vjerojatno čine i drugi prosuditelji.
Što se tiče razmatranja obrtničkih dosega autora, vjerojatno mi je najteže bilo sačuvati razinu i ugled ranijih izdanja ove zbirke eliminacijom priča onih autora koji su trebali dobro razmisliti je li to za njih. Naime, čini se da među našim ljudima vlada – u svjetlu stanja hrvatske knjige – ne baš lako objašnjiva pomama za pisanjem: parafrazirat ću poznatu da se u nas manje čita nego piše. Jesu li tome krivi mnogobrojni natječaji, ništa malobrojnije radionice kreativnog pisanja (od kojih su, teško mi se oteti dojmu, mnoge zapravo uvjeravaonice polaznika da će propisati)? Ili živimo godine u kojima nerazumno velik broj nâs nosi križ(a) tjeskobe i egzaltacije, depresije i euforije, koji nas tjera da se one sliju niz prste i pretvore u magičnu igru slova na računalnoj tastaturi?
Odgovore bi vjerojatno mogli ponuditi sociolozi, psiholozi, možda čak i politolozi… Šteta po kratku priču u Hrvata što je pala žrtvom masovne produkcije, koja se samo iznimno odražava kao arena u kojoj se, nesmiljenom konkurencijom, profilira nova kvaliteta. Te je kvalitete, međutim, nesumnjivo bilo u svih 25 priča probranih za žiriranje: četiri nećete naći između korica ove knjige, onoj koja je pobrala najviše bodova pripada lovorov vijenac – a sve ostale mogu se smatrati su-pobjednicama, jer nijedna nije suvišna, pa uvrštena radi popune broja! Svaka je osebujna svilena nit, svaka je ispredena, izatkana, obojena… specifičnim iskustvom, izvornim nadahnućem. I zato vrijedna pažnje, čitanja i razmišljanja!
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/
http://www.bozicabrkan.com/objavljena-kratka-prica-vaza/
Umjesto kave 24. travnja 2017.: ukoričena hrvatska baština iz Mađarske
E, baš navalila Brkanica s tim knjigama, sigurno već neki misle. A nije prigodno uz Noć knjige, Dan knjige itd. Slučajno je dan prije Noći knjige na poziv Pasionske baštine u Društvu hrvatskih književnika predstavljena, još prošle godine objavljena, knjiga «Oj, Kozaru, ti selo na brijegu…» (izdavač Hrvatska narodna samouprava Veliki Kozar, suizdavač Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj), objavljena u Kozaru, selu kraj Pečuha, odakle je stigla tamošnja intelektualna elita da bi je predstavila, a i jer je radila na njoj: prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, voditelj katedre za hrvatski jezik, i prof. sr. sc. emeritus Ernest Barić, njegov prethodnik, dugogodišnji voditelj katedre za hrvatski jezik i prvi ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, iz Kozara Silvester Balić, Anton Kovačović, Ana Crnković Andres (predsjednica Hrvatske lokalne samouprave), Jelica Jakopović, Lila Trubić i drugi.
Nije mogla izostati ni Branka Pavić Blažetin, glavna urednica pečuškog Medijskog centra Croatia i urednica knjige na čak 223 stranice koja se, predano novinarski i istraživački, oslonila na više od tridesetak izvornih sugovornika (od kojih su neki u međuvremenu već i pokojni), a sama je u knjizi pisala o vjerskome životu kozarskih Hrvata, što uvelike određuje i nacionalni identitet), zatim o odgoju i obrazovanju (školu nemaju, ali imaju vrtić), hrvatskoj samoupravi, običajima itd.
Takvu bi monografiju trebalo imati svako hrvatsko naselje u Mađarskoj, naglasio je Stjepan Blažetin, samo je, dodali su neki, pitanje hoće li je već u idućem naraštaju imati tko pročitati. Ne hulim, ali na to mislim kako bi, s obzirom ne samo na demografske nego i ine trendove u modernoj Europi, i svakome hrvatskom naselju u Hrvatskoj dobro došla tako dobro napravljena knjiga, jer je isto tako dvojba hoće li biti čitatelja, pogotovo na hrvatskome. Razlika je, ispada, samo u tome, što su se Hrvati tijekom velikih povijesnih dioba i zemljopisnih i političkih prekrajanja našli s različitih strana državnih granica. U Mađarskoj prema popisu stanovništva iz 2011. službeno Hrvata ima 27.000 (dio ih se izjašnjava i Šokcima, Bunjevcima…), neslužbeno se spominje i 50.000, a prema materinskome jeziku oko 13.500.
Ispripovijedali su kako je slijedom rubrike u Hrvatskome glasniku u kojoj se objavljuju stare fotografije u Hrvatskoj lokalnoj samoupravi u Kozaru nastala ideja da nestajanjem ljudi i vremena prikupe stare fotografije i kako su, skeniravši 400-500 fotki, pomislili što bi s njima, da bi to nekako mogli i ukoričiti, a onda, kad su već prikupili novac, u pet su mjeseci stvorili i izdanje na kojem im mnogi mogu pozavidjeti.
Knjiga se oslonila na knjigu Gyule Erdödyja iz 1996. o Kozaru na mađarskome, ali je kako reče mladi povjesničar, zagrebački student Silvester Balić izlažući kratku povijest Hrvata u Kozaru (ili Veliki Kozar, mađarski Nagykozár, njemački Kosar) dala hrvatsku perspektivu koliko je mogla s obzirom na nepouzdanost i nedosljednost statistike.
Pripomogli su zapisana sjećanja, katastar, zemljovidi, župne knjige i drugo zbog hrvatskih imena, prezimena i naziva, o čemu su pisali Živko Mandić (o imenskoj baštini kozarskih Hrvata) i Ernest Barić (o govoru Kozara). U leksiku je mnogo i turcizama, germanizama i hungarizama, s obzirom na povijesne i zemljopisne okolnosti te da tu, osim Hrvata, žive Nijemci i Mađari (knjiga ima sažetak na njemačkom i mađarskom). Istraživali su kada su na taj prostor stigli Hrvati katolici iz Baranje, Istočne Slavonije i Bosne bježeći pred Turcima od 15. odnosno do 16.-18. stoljeća.
Kozaru, koji je ime dobio, pretpostavlja se, ili prema plemenu Hazara ili prema imenu domaćih životinja (mađarski izvori ne priznaju hrvatske i uopće slavenske izvore imena!), zadnjih dvadesetak godina stanovništvo se učetverestoručilo i selo je postalo predgrađe Pečuha, ali se broj Hrvata smanjuje, kao uostalom, i u cijeloj Mađarskoj, naglašeno asimilacijom od razdoblja između dva svjetska rata i kasnije.
Za knjigu je mnogo pomogla i prepričana povijest (obiteljska i pojedinaca), poput zapisa na mađarskome Marka Kovačovića, oca Antona Kovačovića, koji ističe kako je kad se on rodio prije 66 godina selo imalo 800 stanovnika i šest ulica, a sada ima 2100 stanovnika i više od 20 ulica! Svi preci unatrag sedam zabilježenih generacija bili su zemljoradnici, osim oca i njega koji su prvi bili i visoko obrazovani. Zanimljivo je, a što svjedoči i o povijesnim okolnostima, da u nekim obiteljima trojica braće, ovisno o opredjeljenju, svaki brat ima drugačije prezime. Takvih zanimljivih podataka, novih onima koji manje poznaju kako žive Hrvati u susjednim zemljama, bogato ilustrirana i sepijom oplemenjena monografija o Kozaru sadržava napretek. Za kućnu upotrebu obično uz neku dobru, ali niskonakladnu od svojih knjiga kažemo kako je važno da se objavi i da je ima Nacionalna i sveučilišna knjižnica, pa je možda netko nekad i pročita.
Na kraju, ne mogu ne dodati, šteta što je bilo gotovo više gostiju nego domaćina. Ne govorim to iz kurtoazije nego zato što je tema o kojoj su govorili o Hrvatima u Mađarskoj, rekla bih, jednako aktualna i u samoj Hrvatskoj.
20170420 – 201703422
link
http://oblizeki.com/pecuh-i-zlatni-baranjski-trokut-ili-cetiri-nezaboravna-madarska-dana-19483
http://oblizeki.com/sokacki-grah-gulas-specijalitet-iz-madarske-19683
http://oblizeki.com/madarski-oblizeki-u-petak-u-gradskoj-knjiznici-samobor-19570
Umjesto kave 22. travnja 2017.: još o mami-vrani i drugim pticama i ljudima
Niske temperature, kiša s poprhavanjem snijega, olujni vjetar koji je povijao drveće oko kuća, pa i bor na kojem je svila gnijezdo, nije mamu vranu o kojoj sam pisala otjerao s gnijezda. Koliko vrana uopće sjedi na jajima? Tužim se prijateljima sažalno nad pticom, a prijatelj znalac kaže da je ne žalim, jer da vrane pojedu jaja drugih ptica iz gnijezda i da zato nema drugih ptica. Kako nema, kad pjevaju već od pola tri, najprije solo dionicama, pa onda zborno!? A pevček iz susjedstva, o kojem sam napisala i pripovijetku, oglašava se baš, eto, i točno u podne.
E, moram tu citirati Digital Takeover, kolumnu Željka Ivankovića iz 24expressa, broj 355., 21. travnja 2017., str. 37. (Speed Date: Priroda / Pticama pjev služi da nađu partnera za razmnožavanje):
Ptice koje žive u gradovima s bučnim automobilskim prometom imaju u tome problema. Zbog toga mijenjaju svoj način glasanja: izražavaju se kraće i na višoj frekvenciji loveći one trenutke kad buka ne zagušuje njihov zvuk, ustanovili su istraživači sa sveučilišta George Mason. I ptice primjenjuju ono što su ljudi već pretvorili u biznis – speed date, brzi spoj na kojem partneri tek što se upoznaju već nastoje uspostaviti vezu. Nema vremena za šepurenje, zavođenje i laskanje, hoćeš-nećeš. Tako i ptice u bučnim gradovima, čim buka malo utihne, traže partnera kratkim i reskim pozivima. Tehnologija mijenja i prirodu.
20170622
Link
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-travnja-2017-mama-vrana/
Umjesto kave 21. travnja 2017.: Turopoljski dijalekt kao nematerijalno dobro
Početkom travnja 2017. Stjepan Rendulić, predani predsjednik ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici, otposlao je radosnu informaciju svim prijateljima kako je 24. ožujka 2017. Ministarstvo kulture utvrdilo Turopoljski dijalekt kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Na tome je nacionalnom popisu, na kojem još nije ažurirano i to najnovije proglašeno dobro, podsjećam, do toga među ukupno 147 dobara bilo i (abecedno) 16 jezičnih: Bednjanski govor, Čabarski govori, Dubrovački govor, Govor Dubravice, Govor Huma na Sutli, Govor i toponimija sela Vidonje, Govor otoka Suska, Govor posavskoga sela Siče, Govor Starih Perkovaca, Govor zadarskih Arbanasa, Govor grobnička čakavština (Grobnik), Istro-rumunjski govori, Kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, Splitski govor (splitska čakavština), Štrigovska skupina govora i Žminjski govor.
Višegodišnji trud velikogoričkih matičara i njihovih stručnih suradnika urodio je plodom.Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici je u rujnu 2014. godine na poticaj prof. dr. Mije Lončarića, jezikoslovca (dijalektologa) – kajkavologa, uputio prijedlog Ministarstvu kulture da zaštiti Turopoljski dijalekt kao nematerijalno kulturno dobro. Pri tome je imao i svesrdnu stručnu i organizacijsku pomoć prof. dr. Mije Lončarića (bivšeg ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) i dr. Ivane Kurtović Budja (iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje).
Tijekom postupka odlučivanja u Ministarstvu prema potrebi i zahtjevu prijedlog je dopunjavan raznim prilozima i materijalima. U posljednoj dopuni u studenome 2016. priložen je dopunjeni popis nositelja kulturnoga dobra – Turopoljskog dijalekta prema kojem je Ministarstvo kulture i utvrdilo Popis nositelja: Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, Grad Velika Gorica, Ogranak Seljačke sloge Buševec, KUD Mičevec, KUD Velika Mlaka, Plemenita opčina turopoljska i Etno udruga Kurilovec.
Iz Rješenja se može izdvojiti, kao mjera zaštite kulturnog dobra, populariziranje i promoviranje kulturnog dobra čime se nastoji „ojačati svijest da je turopoljski dijalekt jedinstveno blago koje na lokalnoj i nacionalnoj razini osigurava kulturnu raznolikost“ te kako bi se „izbjegla opasnost od nestajanja“. U svrhu daljnjeg proučavanja i zaštite Turopoljskog dijalekta preporučuje se „skupljanje rječničkoga blaga“, „snimanje slobodnoga govora“ te „uključivanje mlađih govornika, učenika osnovne, srednjih škola i visokih škola, fakulteta, u prikupljanje, bilježenje i snimanje govora“.
Turopoljski dijalekt, ističe Stjepan Rendulić, poslije Jurjevskih običaja Turopolja, drugo je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro s područja Turopolja.
Turopolje ima povijest, kulturu, običaje, nošnju, jezik. U prošlosti je sve to označavalo identitet stanovnika Turopolja. Danas je to kulturna baština. Danas, kada Hrvati kao narod imaju svoju državu i priznati hrvatski jezik (i u međunarodnim okvirima), lokalni jezici i govori postaju kulturna baština nemjerljive vrijednosti koju treba sačuvati od propadanja i nestanka.
Pod pritiskom svakodnevnice i utjecaja školovanja i posla današnji naraštaji sve manje, bolje reći nikako, koriste/govore Turopoljski dijalekt što bi u bliskoj budućnosti rezultiralo potpunim nestankom Turopoljskih govora/ Turopoljskog dijalekta/ Turopoljskog jezika. Jedan od uzroka je i to što se Turopoljski dijalekt, a posredno i kajkavsko narječje, smatra niže vrijednim jezičnim izričajem u odnosu na hrvatski jezični standard. Ipak se može reći da je Turopoljski dijalekt živi govor dijela stanovništva Turopolja.
Kada govorimo o Turopoljskom dijalektu činimo veliki iskorak prema vrednovanju jezika (govora) starih Turopoljaca. Do sada se stalno govorilo o Turopoljskim govorima, što je točno, ali Turopoljski dijalekt objedinjuje Turopoljske govore u jednu cjelinu.
Istraživanje i čuvanje značajki i posebnosti Turopoljskoga dijalekta dug je današnjeg naraštaja prema njihovim pređima, a i dug hrvatske znanosti i kulture njegovim najistaknutijim djelatnicima i promicateljima.
Iz Prijavnog obrasca Ministarstvu kulture:
„Turopoljski se dijalekt svojim karakteristikama izdvaja među drugim kajkavskim dijalektima.
Karakterizira ga u prvom redu vrlo važna i specifična pojava u okviru kajkavskoga narječja (kajkavske skupine dijalekata) u razvoju ne samo kajkavske i hrvatske nego i općeslavenske akcentuacije. Ta je prozodijska pojava povlačenje metatonijskoga, novoga praslavenskoga cirkumfleksa (dugosilaznoga akcenta) prema početku riječi. Može se pretpostaviti da je to vrlo stara promjena, iz vremena formiranja osnovne kajkavske akcentuacije, odnosno formiranja glavnih hrvatskih dijalektnih jedinica, dakle iz vremena otpadanja tzv. poluglasa u slabom položaju, prije 12. st.
Druge su važne značajke turopoljskoga dijalekta:
- zamjena finalnog akuta cirkumfleksom,
- čuvanje refleksa izjednačenih starih vokalskih fonema,
- prahrvatski glasovi ť, ď, odnosno praslavenski *tj, *dj, dali su: prvi se izjednačio sa starim č, a drugi je dao dvije različite vrijednosti u različitim dijelovima turopoljskih govora,
- zamjena finalnoga o s
Najstariji pisani trag imamo u tzv. Čunčićevom listu nastalom u Kučama 1521. godine.
Zapisi turopoljskoga dijalekta, uglavnom toponimi, nalaze se u listinama, pisanim latinskim jezikom, objavljene su u nizu Codex diplomaticus, a prikazao ih je Emil Laszowski u Povjesni spomenici Turopolja. Iz zapisa mogu se utvrditi osnovne značajke dijalekta.
Krajem 19. st. prikuplja se narodna književnost, iz čijih tekstova je vidljiv znatan dio značajki govora.
Vojko Miklaušić počinje 1935. bilježiti turopoljsku riječ.
Stjepan Ivšić u svojem djelu Jezik Hrvata kajkavaca iz 1936. prikazuje osnovne akcenatske osobine.
Turopoljski dijalekt istraživali su: dr. Zvonimir Junković pedesetih godina, dr. Antun Šojat i dr. Vesna Zečević šezdesetih godina 20 st., dr. Antun Šojat je 1982. objavio monografiju Turopoljski govori, s manjim rječnikom, a dr. Mijo Lončarić istražio je 2014. preliminarno govor sela Staro Čiče, u sklopu obilježavanja 400. godišnjice rođenja Jurja Habdelića.
Prvi kajkavski rječnik izradio je Turopoljac Juraj Habdelić (“Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene Trudom Jurja Habdelicha, Masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu Horvatszkoga i Szlovenszkoga Naroda” Graz, 1670.). Habdelić je rodom iz tadašnje župe Staro Čiče, vjerojatno iz sela Kuče.
Čuvanje i promicanje narodnih govora, posebno rječničkoga blaga, jedan je od temeljnih elemenata nacionalnoga identiteta. Iz Turopoljskog dijalekta kajkavskoga narječja, jednoga od osnovnih kajkavskih dijalekata, do sada nemamo zabilježen narodni leksik u potrebnom opsegu.“
Ovo Rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske poticaj je i potreba da se turopoljska baština, uključujući i Turopoljski dijalekt, proučava, njeguje i održava da bi se mogla sačuvati za buduće naraštaje. “
20170420
Umjesto kave 20. travnja 2017.: Štorije od besed, knjiga-muzej
Kolega novinar i publicist iz Kutine Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkoga lista i Radija Moslavine, ustrajni istraživač zavičajne povijesti, a osobito toponima, prije neki dan poslao mi je, kako piše, davno obećanu knjigu jedne svoje prezimenjakinje iz Crikvenice, prof. hrvatskoga jezika, Marije Gračaković. Na kraju je dodao:
«Gospođa je čuvarica narječja svog rodnog sela na otoku Krku, baš kao što vi u svojim djelima čuvate i njegujete moslavačku kekavštinu. Nadam se da će
vam biti zanimljivo štivo.»
I bome je! Zna kolega Gračaković koliko sam ga izdavila o zavičajnim govorima u lokalnim medijima (uzaludno!), a sad se podsjetila da sam i gospođu Gračaković uspoznala ne samo preko kolumni objavljivanih u Besedi, redovitoj rubrici u Novome listu koja ustrajno, baš primjerno, njeguje upravo lokalne govore, nego i na crikveničkim 15. Jadranskim pjesničkim susretima prošloga lipnja.
A k tome vidim da je Štorije od besed, izdanje Katedre Čakavskoga sabora Kornić i gradske knjižnice Crikvenica, 2013., uredila moja poštovana kolegica književnica Ljerka Car Matutinović, koja je s Cvjetanom Miletić i recenzentica knjige! Kako sam ulazila u bodulski, kornićki zavičaj Marije Gračaković, prisjetih se kako smo svojedobno ljetujući petnaestak godina na našemu najveće otoku upravo u Korniću bili gosti Palme Klun Posavec, i ne znajući da su Kornićani svoju zavičajnu zbirku unaprijedili u Kornićarski muzej, a da su tek poslije dobili i svoju knjigu-muzej (koju su vidim i sretna sam zbog toga i financijski poduprli neki moji tamošnji prijatelji).
Eh, da je imala barem koji prikaz za širu publiku koju bi to moglo zanimati, ma samo koji postotak koliko se količinski pisalo o regionalnome nadjeziku koji svi razumiju, valjda za razliku od naših malenih zavičajnih govora oko kojih se tako malo trudimo, a koji su živ demanti ne željenih nego stvarnih razloga. Čakavci i kajkavci očito kvare opću regionalnu jezičnu idilu i deklaracijske teze.
Knjiga Štorije od besed ima, dakako, i mali rječnik, besedar kornićkoga govora, ali u samome sadržaju ima nadasve zanimljivo i korisno bogatstvo koje se rječnički širi prostorom i vremenom, meni, na primjer, izuzetno vrijedno, s mnogo čime i usporedivo i neusporedivo, za meni osobito zanimljivo vrtno (Bašelak ili bosiljak; Bumbak ili pamuk; Busilak ili smilje; Črčak ili cvrčak; Javorila ili lovor, lorber; Kampanela ili fuksija; Kataroška ili bodljikava veprina, ježevina lat. Ruscus aculeatu; Kujma ili dunja; Magranja ili nar, mogranj, šipak; Murva ili duda; Petrusimen ili peršin i čakavski dalmatinski petrusimul, Šmrika ili borovica, lat. Juniperus oxycedrus; Ulika ili maslina; Žgavica ili kopriva, žara; Žlak ili slak…..) i prehrambeno (Cancarele ili kapanci, rijetko tijesto od jaja i brašna ukapano u juhu; Dumijana, bocunić ili bocun odnosno pletenka; Frite ili fritule, spuščanci; Koguma ili poseban okrut, posuda ili čajnik s poklopcem za kuhanje kave i kavovine; Krpe za zid ili krpe kuharice; Mažin ili mlinčić, mlinček; Palinbrod ili prežgana juha; Strugljica ili ribež, Dalmoši ili južniji čakavci, Šibenčani, rekli bi ragatač; Šćikica cukara ili kocka šećera; Škorup ili skorup, vrhnje, kožica na kuhanu mlijeku, Takaljica ili valjak za tijesto, mlinčenjak; Vrnja ili košara pletena od šibe…) područje. Neke su neprevodive – Broskva, Bukaleta, Kamenica, Komoštra, Kumpriva ili košćela, Napa iznad komina; Presnac, Šurlice, Zapešt… – jednostavno bi ih mogla protumačiti samo opisno i onda ne bi svima bilo jasno o čemu je riječ, jer naše kontinentalno, panonsko podneblje nema takva bilja, jela, predmeta.
Priče (i akcentuirane!) su posložene abecedno (nekih slova nema, a nekih ima i nekoliko), ali ne i kronološkim nastankom odnosno objavom. Autorica Marija Gračaković u Puntape besed (puntape je broš!) piše:
«Ovo su štorije kin su besede glavni «likovi». A one su na leta čekale, kako divojke na tanac, da jih niki obrne, da pokažu svoje lipe vešte. Nikako mi se para da san jih, stišnjene, zi klančića dopeljala na široki put da se ne zgubljuju. Otrla san njih prah i one blišće kako svićice po škuroj noći.»
Ako sam dobro brojila, od Akarla (mi bismo rekli heknadlin) do Žrne (žrvanj) ima brat bratu 145 priča o riječima, obično ilustriranima fotografijama. Katkad punim sentimenta, starinskima. Doznala sam tako da kajkavskoikavska duga Božji pasec Nade Lozar – Tomašić ima u Korniću čakavsku – Božji pas. Odakle bih inače to doznala da se nisam prepustila Štorijama od besed? Kao i da meni omiljen Košljun zovu Mostir, Krk Vela, a (i Baščansk!) ploču – pljoča? Vrpcu pak zovu Kurdela i da me nije natentao uvod o crikveničkom maškaranom ludilu s kurdelicama svih boja, zatim kršteničkim, pa prvopričesničkim, svatovskima, sve do one iznad kolina nevistice, kako bih pročitala jednu od malenih, ali temeljnih mudrosti:
Donke: kurdela simo, kurdela tamo, nisi se ni obrnul, a život pasa. I ča? Na zadnju partencu kumpanjaju te tvoji najmiliji, rodbina i prijatelji, a bome i venci, a na njih kurdele na ke zo zlatne slova piše zadnje bog i «hvala ča si svin ljuden bil čovik» al nič sličnoga.
20170419
linkovi
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-17-prosinca-2016-bozi-pasec-nade-lozar-tomasic/
http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-na-15-jadranskim-knjizevnim-susretima-u-crikvenici/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/
Umjesto kave 19. travnja 2017.: Bilosnić Afrikom osvaja kontinent po kontinent
Tomislav Marijan Bilosnić toliko je aktivan i izaziva tolike dvojbe i toliko zavisti da bi, ma koliko ga mediji po njegovu mišljenju zaobilazili, zasluživao i posebnu rubriku, koja bi, uvjerena sam, bila zanimljiva i onima koji ga poštuju i vole i onima koji na njega gledaju prijekim okom, a podjednako bi bila čitana. Provocira, takav je kakav je, a prepun neprestano novih ideja.
Najnovije, šalje Bilosnić jučer vijest kako su na vrlo poznatom španjolskom književnom portalu Crear en Salamanca, kojega vodi ugledni španjolski pjesnik i umjetnički fotograf José Amador Martín objavljene pjesme iz njegove vrlo prevođene i omiljene zbirke Afrika. Prevela ih je, dakako, poznata hrvatska hispanistica dr. sc. Željke Lovrenčić, voditeljice Zbirke inozemne Croatice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Objavljen je i Bilosnićev životopis, niz fotografija i esej jednoga od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara srednje generacije Davora Šalata. Prilog je preuzet iz časopisa Društva hrvatskih književnika Most / The Bridge 1-2/2015, koji je bio posvećen Bilosnićevim zbirkama pjesama Tigar i Afrika. Sve je to najava uknjižene Afrike na španjolskom.
Valja reći kako se uskoro pjesme iz Afrike Tomislava Marijana Bilosnića, u izboru i prijevodu dr. Željke Lovrenčić očekuju i u Kolumbiji i na Kubi. Lovrenčićka u Kolumbiji ove godine, naime, predstavlja hrvatske pjesnike Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nedu Mirandu Blažević Kreitzman, Božicu Brkan, Ružicu Cindori, Ernesta Fišera, Dunju Detoni-Dujmić, Nikolu Đuretića, Tomislava Milohanića, Luku Paljetaka i Dragu Štambuka.
20170419
linkovi
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-15-veljace-2017-bilosnic-pise-ministrici-kulture/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-3-veljace-2017-tigar-tomislav-marijan-bilosnic/