Kategorija: Novosti

U Sao Paolu predstavljena knjiga “Literatura contemporânea croata: contato em três línguas”

Hrvatske književnice Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković u kolovozu su boravile  u Sao Paolu i sudjelovale u predstavljanju knjige Literatura contemporânea croata: contato em três línguas (Suvremena hrvatska književnost: kontakt na tri jezika).Radi se o panorami na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku u kojoj je zastupljeno sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika sa 119 pjesama. Objavila ju je 2023. nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Allegrea, a urednica je Tatiana Tanaka. Odabrani autori su: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Dunja Detoni Dujmić, Lana Derkač, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk. Stihove su na portugalski preveli Milan Puh i Tomislav Correia-Deur, a na španjolski Željka Lovrenčić. Cilj ovoga projekta bio je predstaviti hrvatsku književnost na području Južne i Srednje Amerike – na portugalskome i španjolskom jeziku, a kako bi se mnogobrojni potomci Hrvata prisjetili jezika svojih predaka pjesme su objavljene i na izvorniku. Ovo je prva knjiga suvremenoga hrvatskog pjesništva objavljena u Brazilu, zemlji u kojoj živi između 80 i 100 tisuća ljudi hrvatskih korijena. Ove se godine slavi 100-godišnjica masovnog useljavanja Korčulana u Brazil.

Željka Lovrenčić predstavlja knjigu i kao jedna izbornica i kao uspješna prevoditeljica hrvatskih pjesnika na španjolski u ovoj trojezičnoj panorami
Naslovnica knjige

Panorama suvremene hrvatske poezije u nas je dobro prihvaćena, među ostalim i pohvalnom kritikom u Vijencu, a svečano je predstavljena u najstarijoj hrvatskoj udruzi u Brazilu – Croatia Sacra Paulistani 23. kolovoza 2025. Pred brojnom publikom o njoj su govorili prevoditelji Tomislav Correia-Deur koji je ujedno i predsjednik Udruge, Milan Puh, profesor na Sveučilištu u Sao Paolu te dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, pokretačica ovoga projekta. Diana Rosandić Živković, jedna od zastupljenih autora, čitala je svoju poeziju i govorila o svome stvaralaštvu. Učenici profesora Puha čitali su svoje uratke nadahnute pjesmom Stjepana Šešelja Hrvatska koja je na hrvatskome i portugalskom jeziku istaknuta na velikom panou u Društvu prijatelja Dalmacije. Ono je osnovano 1959., a na čelu mu je agilna Katia Gavranich.

Gostovanje i kod potomaka Korčulana koji su u Brazil uselili prije sto godina

Dana 26. kolovoza Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković su zajedno s Tomislavom Correia-Deurom i Milanom Puhom sudjelovale u trosatnom programu organiziranom na Sveučilištu u Sao Paolu gdje je uz predstavljanje knjige održana i jezična radionica na kojoj su sudionici prevodili jednu pjesmu Diane Rosandić Živković i zajedno s njom pravili kolaž. Tomislav Correia Deur, prevoditelj i profesor portugalske i brazilske književnosti govorio je o izazovima s kojima su se on i Milan Puh susretali tijekom prevođenja, posebno istaknuvši pjesme Hrvatski tunat Drage Štambuka i Postaja XV: molitva matere Kristušove Božice Brkan. Kolumbijski književnik Selnich Vivas Hurtado iz Medellina upravo je ovu Božičinu pjesmu istaknuo kao izvrsno prevedenu na španjolski.         

Zanimljiva pjesnička i jezična višejezična radionica

Željka Lovrenčić održala je predavanje o suvremenoj hrvatskoj književnosti i svojim prijevodima. Posjetila je i kulturnu udrugu Casa Das Rosas gdje se 27. kolovoza sastala se s brazilskim pjesnikom Reynaldom Damásiom koji joj je na čelu. S njim i s kolumbijskim književnikom Selnichem Vivasom Hurtadom dogovorila je književnu suradnju.

Željka Lovrenčić je zaključujući jedan međunarodni projekt DHK sigurno odmah dogovorila i idući

Osim Sao Paola, hrvatske su književnice posjetile i grad Santos gdje su obišle Muzej kave i Muzej posvećen glasovitom brazilskom nogometašu Peléu.

Informacije iz prve ruke

Ovo predstavljanje hrvatske književnosti uživo uspješno je organizirano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te Grada Rijeke.

B. Brkan u serijalu T. Šovagovića o odnosu književnosti i umjetne inteligencije

Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? – naslov je feljtona kolege književnika i novinara Tomislava Šovagovića koji u osam nastavaka objavljuje na stranici Hrvatskoga kulturnog vijeća a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije.  U drugome nastavku objavljenome 21. kolovoza 2025. o temi Zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće imala sam i sama priliku nešto reći o temi te sa zahvalom i s radošću prenosim članak:

Tomislav Šovagović iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija Božice Brkan i Miljenka Brezaka u izdanju zagrebačkoga Acumena, koja uskoro izlazi iz tiska

Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (2)

Zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće

Feljton se u osam nastavaka u užem smislu bavi suodnosom književnosti i umjetne inteligencije, a u širem utjecajem tehnologije na društvo, osobito umjetnost. Svi naraštaji i sve društvene skupine koriste blagodati i zamke novih tehnologija, mahom ne razmišljajući o etičkim zaprekama.

Tomislav Šovagović

Početak teksta na hkv.hr

Kako je Deklaracija Društva hrvatskih književnika o umjetnoj inteligenciji ishodište ovoga feljtona, za izjave smo, među ostalima, zamolili i dvoje uglednih članova DHK-a, Božicu Brkan i Božidara Brezinščaka Bagolu. Novinarka i književnica Brkan najprije je izrazila zadovoljstvo objavom Deklaracije, s obzirom da je i sama članica Upravnoga odbora DHK-a.

„Nisam previše sigurna kako i koliko će Deklaracija bitno pomoći, pogotovo u zaštiti kreativnih autorskih prava, ali je bitno da o tome razmišljamo i javno govorimo. Drugo moje društvo – Hrvatsko novinarsko društvo – već je i prije poticalo tu temu spominjući tri načina korištenja umjetne inteligencije u novinarstvu, da UI sama reproducira sav sadržaj, primjerice na internetskim medijima kratke agencijske flash vijesti, glazbu, intervjue sa zvijezdama nečega i slično, da se kombinira UI s kreativnim sadržajem i da postoji sadržaj u kojem UI, da je i koliko nafilate sadržajem, nikako ne može biti ravnopravna čovjeku. Nije znanje na Internetu ni blizu tome da bi bilo blizu svemu čovjekovu znanju, a kamoli imaginaciji i pogotovo osjećajima“, napomenula je Brkan, svjesna mogućnosti koje nudi umjetna inteligencija: „Neka stroj pobjeđuje u šahu, prepričava lektiru, piše ljubiće s hepiendom i školske eseje, pjesme u Thompsonovu stilu, neka osvaja top liste! Ali napisati originalan književni tekst u Krležinu stilu ili neku vrstu rubnu novinarskoj i književnoj…!? Uvjerena sam da UI može pomoći, nadam se stvarnim a ne izmišljenim citatima, primjerice pri istraživanju materijala za tekst. Na Zagrebačkim književnim razgovorima o povijesnim romanima u vrijeme UI pokazalo se banalno da o nekim povijesnim razdobljima postoji obilje pouzdanoga materijala, ali da neka povijesna razdoblja nisu ni načeta. Znači, opet nema bez knjige, filma, teatra i svega ostaloga i ne smijemo se odreći multimedijalne arhive ni u jednome tobože zastarjelome mediju od glinenih pločica i kamena dalje, sve dok nekome već od naših suvremenika poput Trumpa ili Muska može pasti napamet ili da poskidaju sve glave mudrije od svoje, što i čine, ili da pritisnu gumb i, neovisno o motivima, utrnu svoje satelite pa nam sve postane nedostupno. Neprestano razmišljam o tome mogućem trenutku i bilježim kojekakve pomisli za Tekst, i poetski i prozni.“

Božica Brkan o UI u književnosti i novinarstvu u anketi kolege Tomislava Šovagovića

Razumije književnica Brkan da je umjetna inteligencija rezultat čovjekova informacijskoga znanja, svojevrsne elektroničke revolucije. Kako se, osobito od pandemijskoga vremena naovamo, svijet promijenio. Točnije, pružatelji usluga, umreženi s brdom aplikacija, čine sve kako bi homo carantenicus to ostao i mimo velepošasti. Postavlja se pitanje – ako većina ostane zatvorena iza četiri zida, hoće li biti dovoljno domaće i inozemne radne snage opsluživati sve one koji rade od kuće, nemaju potrebu otići ni do obližnje trgovine, već im se sve dostavlja na kućnu adresu. Kako je krenulo, uskoro će umjetna inteligencija voziti automobile, autobuse i tramvaje, na čovjeku će biti tek otvoriti vrata doma želi li dostavu hrane ili kakve druge potrepštine, ako i ona bude uručena od strane živoga stvorenja.

„UI može biti i glupa i mudra, srećom, samo koliko i mi, ljudi koji je takvom stvorimo, ali ne znam kako pri tome, u vrijeme kad je uopće sve manje odgovornosti, morala, etičnosti, suosjećanja, a sve više banalnoga ljudskog zla, društvenih mreža, aplikacija i mnoštvo vrijednosnih sudova i programa, svakidašnjih fake vijesti, hakiranja, kopipejstanja, krađe kao nikad u povijesti, zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće. Draga mi je tehnologija od običnoga praktičnog surfanja, čekspelinga ili translejtinga s egzotičnih jezika, a da ne spominjem napokon i u šetnji oko Jaruna čitanje iz Worda na glas na hrvatskom ili u obrnutom smjeru diktiranja i zapisivanja, ali u osnovi ipak najviše volim dobar Tekst, koji ne mora biti savršen s biranim metaforama i drugim biranim stilističkim alatima nego odraz svog autora, njegova nesavršenoga iskustva“, vratila se naša sugovornica na književnost, u potrazi za Tekstom i autorskim integritetom. No kako držati u ravnovjesju pomoć tehnologije i nadahnuće za književni tekst?

„Ne treba meni Deep Blue s milijardama kombinacija, nego kvalitetno praktično pomagalo koje štedi vrijeme i u koje se mogu pouzdati stvarajući da mogu trznuti onu jednu jedinu žicu, toplu ljudsku. A ako zatražim – a jesam – ne mogu se već pouzdati u blog za Oblizeke ili Umjesto kave, u kamoli u pjesmu ili priču na mojoj kekavici koju pokušavam, prije negoli izumremo mi govornici, sačuvati od izumiranja, jer još nisam ukucala svoj rječnik od 15.000 natuknica među kojima su i meni, a kamoli UI neobjašnjive fraze“, nadovezala se novinarka i književnica koja je više puta pisala o odnosu čovjeka i suvremene tehnologije, točnije o odnosu životne i virtualne stvarnosti. Tako i njezina knjiga Umrežena otprije desetljeća govori istovremeno o moći, nadmoći i neusporedivoj usamljenosti u masi koju ni ona ne može ublažiti.

„Ništa, ma koliko tehnološki personalizirano osmišljeno, ma koliko savršeno, ma kakva umiljat i kičast UI Slop/Splačina bio, nije ravno jednoj iskrenoj, praiskonskoj, nezaustavljivoj onoj duboko otkrivajućoj ljudskoj suzi u kojoj se mi ljudi prepoznajemo baš ljudski, bliskima. Kako, čime da tu toplinu nadomjesti UI? Slažem se s pedagozima koji uvjeravaju kako i svoju djecu i unuke trebamo za budućnost naučiti onome što stroj ne može: kreativnosti, novim idejama, timskome radu i osjećaju za druge ljude“, zaključila je Brkan.

Nužnost svjedočenja vječnosti u sebi

Književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola također podržava Deklaraciju DHK-a o umjetnoj inteligenciji glede sprječavanja, ali i sankcioniranja njene zlouporabe. Također, slaže se i s tvrdnjom da umjetna inteligencija nije subjekt, nego objekt koji ne može posjedovati „stvaralački plamen“.

„Međutim, svakom umjetniku, pa tako i književniku i prevoditelju itekako je dobrodošla u prikupljanju podataka i sređivanju građe za oblikovanje individualnih književnih djela ili prijevoda. Prije pola godine prevodio sam za Karmelska izdanja u Zagrebu knjigu slovenskog teologa dr. sc. Ivana Platovnjaka „Preobrazba boli na putu žalovanja“. Prvobitno sam žalovanje preveo s tugovanjem, što autoru nije bilo po volji. Pitali smo umjetnu inteligenciju i pružila nam je obilje jezikoslovnih i povijesno književnih podataka na temelju kojih sam kao prevoditelj prihvatio riječ žalovanje. Bilo je još nekih nedoumica koje su zahvaljujući umjetnoj inteligenciji prevladane na obostrano zadovoljstvo autora i prevoditelja“, napomenuo je Brezinščak Bagola, svjestan tvrdoće kruha i autora i prevoditelja. No zasad mu, dodaje, umjetna inteligencija ne predstavlja nikakvu prijetnju. U knjizi „Traganje za samim sobom“ (čije je prvo izdanje tiskano već davne 1980., a drugo dopunjeno izdanje izaći će tijekom ove jeseni) suočavao se s raznim ugrozama umjetnosti.

„Već u gimnaziji naslućivao sam da je moj hod u ovom svijetu jedan jedini i neopoziv. U studentskim godinama mučilo me pitanje kako s ograničenim riječima, odnosno s konkretnom poezijom, izraziti neponovljivo osobno doživljavanje Isusa kao Logosa, Bogočovjeka. Konkretisti su počeli tada osnivati razne organizacije i klubove, što me nije obeshrabrilo, već me potaklo da u satima šutnje i tišine aktiviram svoju unutrašnjost zapisivanjem svega čudesnog. Sve što zapišem moram prethodno doživjeti ili preboljeti, uvažavajući pritom i umjetnu inteligenciju kao digitalnu zavodnicu s impresivnim alatima“, dometnuo je književnik i prevoditelj možda i ključnu „caku“ glede UI-ja, jer, ističe kako unatoč njezinoj zavodljivosti i dalje mu ostaju neshvatljivi stihovi što ih izgovara u snu. Svejedno, ostaje izazov autentičnosti umjetnikova izričaja.

„Nameće mi se dublji problem umjetničkog oblikovanja. To oblikovanje ne mora se ulagivati digitalnim aplikacijama i ne smije dozvoliti da sredstva djeluju intenzivnije od samog stvaratelja, da vještina stručnjaka zatomi svjedočenje umjetnika. Pojam svjedočenja bio je stoljećima podređen mučeništvu priznavalaca vjere. Svjedočilo se gotovo uvijek za nešto izvan sebe, tako da je svjedočenje o sebi postalo manje vrijedno. To je sjajno uvidio meni vrlo blizak i drag pjesnik i filozof Friedrich Nietzsche koji je smogao dovoljno hrabrosti za amor fati iliti ljubav sudbine, za bezdan koji doziva i zaklinje samog sebe, vječnost u sebi, a nipošto u umjetnoj inteligenciji“, zaključuje Brezinščak Bagola. Ako ćemo se našaliti i parafrazirati ostavštinu glasovitoga pjesnika i filozofa, otvoreno je pitanje – ako se čovjek dovoljno dugo zagleda u umjetnu inteligenciju hoće li ona, jednako pozornoga pogleda, ali bez uma – učiniti baš sve umjesto čovjeka?

(nastavlja se)

Tekst je dio niza „Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Vijenac o dobitnicima nagrade na natječaju za kratku priču nadahnutu Matošem

Vijenac Matice hrvatske u broju 818.-820. od 17. srpnja 2025. objavio je tekst o dodjeli nagrada u DHK dobitnicima natječaja za kratku nadahnutu Matoševim djelom i životom. Zahvaljujem kolegama i prenosim ga u cjelini:

Presnimljena stranica iz Vijenca

Aktualno

PROGLAŠENI DOBITNICI NATJEČAJA ZA KRATKU PRIČU INSPIRIRANU MATOŠEM

Matoševo naslijeđe među nama

Piše Vlatka Planina

Naslovnica ljetnoga trobroja Vijenca

Deveti Dani Antuna Gustava Matoša, održani u lipnju, još su jednom pokazali kako književnost nadilazi granice i vrijeme. Manifestacija posvećena ovom velikanu hrvatske moderne održana je u Plavni, Beogradu, Tovarniku i Zagrebu, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemske županije i Općine Tovarnik. Organizatori su Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Fondacija „Antun Gustav Matoš“, HKUPD „Matoš“ Plavna i drugi partneri iz Hrvatske i Srbije.

Prvonagrađena je Božica Brkan za priču Selfie s Matošem

S dodjele nagrada

Program je započeo 4. lipnja u Plavni, a nastavio se 6. lipnja u Beogradu, gdje su u prostoru Fondacije „Antun Gustav Matoš“ predstavljene dvije nove knjige: Antun Gustav Matoš – putovanja i dojmovi, koja donosi izbor iz Matoševih putopisnih tekstova, te zbirku AGM kao nadahnuće II, nastala kao rezultat književnog natječaja raspisanog početkom 2024. godine. O knjigama su govorili Mirko Ćurić i Klara Dulić Ševčić, ističući kako ova izdanja nastavljaju živu komunikaciju s Matoševim naslijeđem.

Središnji dio manifestacije održan je 9. lipnja u Tovarniku, gdje je program započeo okupljanjem ispred Matoševe biste i polaganjem vijenaca. Uslijedila je književna akademija u Vili Tovarnik, a o važnosti manifestacije govorili su Marko Mikolašević, izaslanik ministrice Nine Obuljen Koržinek, te načelnik Općine Tovarnik Anđelko Dobročinac. Predstavljene knjige popratili su literarni nastupi i interpretacije, a u fokusu je bio natječaj za kratku priču inspiriranu Matošem, koji je ove godine privukao rekordnih 55 autora. Žiri u sastavu Zvonimir Stjepanović, Klara Dulić Ševčić i Paula Rem dodijelio je prvu nagradu Božici Brkan za priču Selfie s Matošem, drugo mjesto Tomislavu Šovagoviću za Ljubomoru, a treće Mariju Surjaku za Štand domovine godine 202*. Posebno priznanje pripalo je mladoj autorici Dori Beljo.

Zagrebački dio programa održan je 12. lipnja, dan uoči Matoševa rođendana. Nakon polaganja vijenaca na Mirogoju, uslijedio je program u Društvu hrvatskih književnika, gdje je dramski umjetnik Darko Milas interpretirao nagrađene priče. Okupljenima su se obratili Josip Bako, v. d. ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, i Mirko Ćurić. Uslijedio je posjet Gornjogradskoj gimnaziji, u kojoj je Matoš bio učenik, te simbolični završetak – susret s Matošem na Štrosu, uz Kožarićevu skulpturu.

Manifestaciju je zatvorio gastronomsko-kulturni program Pronađeni u prijevodu, koji je kroz likove Matoša, Schillera i Strossmayera spojio književnost i kuhinju. Učenici i nastavnici Srednje strukovne škole Antuna Horvata iz Đakova predstavili su rezultate svojeg projekta – a posjetitelji su ih i kušali.

U vremenu sveprisutnog zaborava, Dani Antuna Gustava Matoša ostaju vrijedan podsjetnik da nas istinska književnost i dalje okuplja — kroz tekst, susret, sjećanje i stvaralaštvo.

Republika objavila dvije priče Božice Brkan

Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Kekavska priča iz kekavskoga ciklusa Povečane slike Božice Brkan
Početak priče Showroom

Novi broj časopisa Moslavačko zrcalo možda i najbolji do sada

Germanizmi u kajkavsko-kekavskom rečniku Božice Brkan izvorni je znanstveni rad Matije Lukića, Željke Macan i Marine Marinković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u najnovijem broju Moslavačkoga zrcala 2025. 8 (1-2). od  26. do 39. stranice u Jezikoslovnim temama.

Prvi put crvene korice
Početak izvornoga znanstvenog rada profesora s riječkoga Sveučilita o germanizmima iz kajkvsko-kekavskog rečnika Božice Brkan

Zahvalna sam i na njega osobito ponosna, iako je gl. urednik Dražen Kovačević u istome broju na ukupno 320 stranica – možda sadržajno i najraznovrsnijem i najkvalitetnijem dosad, posebice nakon što je nastavio niz izlaženja nakon višegodišnje stanke – objavio i u cjelini Književna kajkavijana moju priču iz ciklusa Povečane slike naslovljenu Slika: Trn na Harleyu cirkularu, str. 148.-152., te u cjelini Sjećanja od str. 282. do str. 300. Potpis: Ivo Radošević, akademski slikar, opširno istraživanje o našemu dugogodišnjem profesoru kriške gimnazije, predavaču Povijesti umjetnosti.

Početak nove kajkavske priče Božice Brkan o slavnome motoru
Početak opsežnih sjećanja na akademskoga slikara Ivu Radoševića

Sa zadovoljstvom spominjem i uredništvo, kojega sam također članica, a u kojem su i Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen Kovačević, Mile Marinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro Vidmarović, Đurđa Vukelić Rožić i Tija Žarković Palijan.
Izdavač Moslavačkoga zrcala su moslavački ogranci Matice Hrvatske.

Objavljeno 26. lipnja 2025.

B. Brkan u “Moslavini oživljenoj 3” Đure Vidmarovića

Najprije tekstovima u „Moslavini oživljenoj 1“ i „Moslavini oživljenoj 2“, Đuro Vidmarović počastio me je objavama i u ove godine na 280 stranica objavljenoj, tvrdi zaključnoj u serijalu Moji zavičaji, knjizi svojih tekstova „Moslavina oživljena 3“.

Naslovnica treće “Moslavine”

I nju je također uredio Dražen Kovačević, a nakladnik joj je Matica hrvatska Ogranak Kutina.

Početak teksta o knjizi B. Brkan Umjesto kave

U cjelini Književnost od 57. do 60. stanice objavljuje kritiku Blogerski zapisi Božice Brkan o knjizi Umjesto kave Izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2024.

U cjelini Tradicija i folklorna baština od 174. do 176. stranice objavljuje tekst Gastronomija u Moslavini, osvrt na tekst B. brkan u knjižici Dobar tek u Moslavini, LAG Moslavina, 2023.

Prikaz knjižice Dobar tek u Moslavini

U cjelini Umjetnost od  217. do 222. stranice objavljuje autorski prilog Božice Brkan Akademski slikar Ivo Radošević i Moslavina, koji autorica zaključuje Post scriptumom:

Početak autorskoga teksta B. Brkan o akademskom slikaru Ivi Radoševiću Đuro Vidmarović ugostio je u svojoj knjizi Moslavina oživljena 3

Zahvaljujem Đuri Vidmaroviću što me je, još jednom, ponukao da napišem (i) ovaj zavičajni tekst i što me je nadahnuo da ne odustanem. Zahvaljujem šulkolegicama i kolegama koji su se, poput Vedrane Jakelić, imali čega sjetiti o našem Likovnjaku i onima koji nisu, ali nas je i to odvelo do nekih podataka. Zahvaljujem na podacima i Hrvatskom školskom muzeju (gospodi Ivani Dumbović Žuić i Filipu Sunđiju), Gradskim grobljima (gospođa Bernarda rodom iz Male Ludine), gospođi Marijeti Tišlar na potpitanjima o naslijeđenim Radoševićevim slikama, gospođi Jadranki Kostanjšak, sadašnjoj vlasnici stana na trećem katu zagrebačke Krajiške 3. Na kraju zahvaljujem i mojem Miljenku Brezaku, jer je, uza sve drugo, odradio za ovu temu i važne terenske poslove. Hvala svima na mogućnosti da se odužim svom Profesoru Radoševiću.

Objavljeno 25. lipnja 2025.

Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran 14. prosinca 2024.

Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran prikazan 14. prosinca 2024. sniman je 4. i 5. prosinca 2023. u Zagrebu te u Moslavini. 8. prosinca 2023. na Facebooku objavila sam:

Portretiranje književnice i novinarke B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Puna dva dana ekipa HTV-a (novinarka Zrinka Krišto, snimatej Dušan Vugrinec, rasvjetljivač Damir Staneković i tonski snimatelj Blaž Andračić) snimala je moj portret: ponedjeljak u Zagrebu, doma i na mom Jarunu, a u utorak po Moslavini, u Križu u mojoj Osnovnoj školi Milka Trnina i Crkvi Uzvišenja Sv. Križa, u Moslavačkoj priči u Maloj Ludini te u Sisku na promociji knjige Priče iz Kutine Slavice Moslavac. Zahvaljujem svima na ideji i podršci, gostoprimstvu i strpljenju, a osobito mojim zavičajcima – ravnatelju OŠ Zlatku Hasanu i pedagoginji Ljiljani Rendulić Kolarić, Ivani Posavec Krivec, iz župe gospođi Slavici Gavran Tadić, Snježani i Ivanu Ožetski iz Moslavačke priče, Slavici Moslavac i Vokalnoj skupini Rusalke i Ivanu Valentu iz Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije s izložbom Dani Moslavine. FO Miljenko Brezak i drugi.

Sa snimanja zagrebačkoga dijela TV emisije Alpe Dunav Jadran u prosincu 2023. (Foto Miljenko Brezak)

Sa stranice emisije Alpe Dunav Jadran Hrvatske televizije:

Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, blogerica. Bila je poznato novinarsko lice tiražnog dnevnika “Večernji list”. No godinama piše i o hrani, posebna joj je inspiracija gastronomija rodne Moslavine.

Sa snimanja u Kriškoj Crkvi Uzvišenja Sv. Križa (Foto Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Zrinka Krešo: dogovr o snimanju (Foto Miljenko Brezak)

Božica je prvenstveno komparatistica, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost. Trideset godina radila je kao novinarka u različitim medijima. U prilogu “Vrt” Večernjeg lista čitatelji su mogli naći njezine dragocjene savjete za uzgoj biljaka. No zadnjih godina posvetila se književnim tekstovima, piše romane, pjesme, pripovijetke i blogove.   

Božićni stol u Moslavačko priči u Maloj Ludini (Foto Miljenko Brezak)

Osim standardnim hrvatskim književnim jezikom, piše i na kajkavskom – moslavačkom kekavicom. Rodna Moslavina joj je trajni izvor inspiracije. U knjizi “Oblizeki W Moslavina za stolom”, osim tradicionalnih recepata, donosi i niz zanimljivih priča iz tog kraja. Svjesna da se tradicija polako gubi pred modernim gastronomskim trendovima, nastoji očuvati stara jela poput knedla kuhanih na pari, trganaca, vanjkuša, koji je vraćaju u djetinjstvo.

Dogovor u Osnovj školi Milka Trnina u Križu (Foto Miljenko Brezak)
B. Brkan u svojoj nekadašnjoj školi i osnovnoj i gimnaziji (Foto Miljenko Brezak)

Božici je očuvanje tradicionalnih jela misija. Uvjerena je kako se ljudi pomalo srame jednostavnih jela iz stare kuhinje, žele nešto novo, uvode začine koji nikada nisu bili dio našeg podneblja. Smatra to pogrešnim, jer vrijednost je upravo u tradiciji i regionalnim specifičnostima, poput vanjkuša s prepečenim vrhnjem. Ali Božica ne želi samo očuvati lokalnu gastronomiju nego želi ostaviti i povijesnu, etnografsku i dokumentarnu građu.

Zagrebački Jarun kao jokešinski Čret: Božica Brkan i Zrinka Krešo s HTV-a na snimanju (Foto Miljenko Brezak)

Ranije su joj strast bili ljubavni romani koje je pisala pod pseudonimom Bianca Brandon. No već duže vrijeme posvetila se romanima i zbirkama pripovjedaka druge tematike, poput djela “Umrežena”, “Generalov sin, Srbin a Hrvat”, “Privremeno neuporabljivo”.

Velika ljubav joj je pisanje blogova. U njima predstavlja književna djela, obrađuje teme koje često prolaze ispod društvenog radara, naoko su “neteme” ali govore puno o ljudima i običajima.  

Na snimanju u Sisku Vokalni sastav Rusalke ozvučio je predstavljanje knjige Priče iz Kutina Slavice Moslavac (Foto Božica Brkan)

Uz prilog HTV-a Božica Brkan, čuvarica tradicije u emisiji Alpe Duna Jadran 14. prosinca 2024. predstavljene su i teme Anđeli Leonore Leidel i Stogodišnja kovačnica Waldner iz Austrije iz Austrije, Farma mikrozelenja u Besenyödu iz Mađarske te niz kraćih zanimljivosti (Pet prijatelja i kvintet kontrabasa, Groblje i oaza za opuštanje, U posjetu Tutankamonu, Riba za božićnu trpezu i Mađarska kampanja za med).

https://alpedunavjadran.hrt.hr/2024/14-12-2024/bozica-brkan-cuvarica-tradicije-11913849

Osvrt M. Matković o knjizi Umjesto kave B. Brkan u Književnoj Rijeci

Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe Društva hrvatskih kjiževnika – Ogranak Rijeka u broju 1-2/20024. (glavni urednik Davor Grgurić) objavio je u svome dosad najraznovrsnijem  i najbogatijem broju u novome slijedu – primjerice uz cjelinu In memoriam posvećenu Boži Mimici, članu uredništva, s odličnom naslovnicom suhozida (dizajn Vanesa Ujčić Ožbolt i fotografija Silvija Benković Peratova) i na str. 241.-243. osvrt Maje Matković o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK 2024. Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard. Tekst o jezičnom izričaju B. Brkan pročitan i na prvom predstavljanju u DHK u ožuju 2024.

Na naslovnicl odlična fotografija Silvije Benković Peratove

Osvrt prenosimo u cijelosti:

Maja Matković
Riječ-dvije uz kavu o knjizi Božice Brkan Umjesto kave: Sama svoj standard

Početak osvrta Maje Mtković

Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kave što ih je Društvo hrvatskih književnika netom ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka, moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se cijeli svijet njome služi. Onda  sam ja prava tuka.

Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima.  Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega trenutka.

Naslovnica knjige izabrani blogov B. Brkan Umjesto kave…

Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst, priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof, izostavnik: Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik! Povod za tekst bila joj je knjiga ‘Čeri mila njezinih prijateljicaSlavice i Lane Moslavac, velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povod  glasovito, marketinški natapirano mleko ‘z bregov što je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to marketinškim, dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A tih je marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo (prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.

Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac, Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!

Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo; domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.

Autor posebnu pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odnosu, stilistike organskih idioma. (…)

Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.

Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga, crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).

„Lova“ kao piščev ideal, ogled Božice Brkan objavljen u Novoj Istri

U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad „Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.

Naslovnica Nove istre 3 (jesen) / 2024.

Prenosimo iz Nove Istre:

Božica Brkan
Lova kao piščev ideal

19. Pulski Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021.
Pisac, demokracija i ideologija

S demokracijom 21. stoljeća i globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera, Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove, pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među njima.

Je li vrijeme za pisanje nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima, biblijskoj zlatnoj teladi?

Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera, selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka – kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower? Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?

U povodu dodijeljene joj regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:

…otkad sam objavila svoj prvi roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od projekta do projekta.

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić na 19. Pulskim danima eseja 2021. (Foto Miljenko Brezak)

Jedan od takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća za čitanje!? ( https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog Marqueza, pokrenula je aukciju Ormar Garcije Marqueza – prodaje 400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.

Na književnoj večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati. Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam, recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih sapunica, i turskih i meksičkih.

Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene, pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.

Zašto nismo, primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno? Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane, nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i dodatno se  kapitaliziralo?

Pisano je i čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim, koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov ego, makar to bila obmana… 

Teško je ostvariv ideal imati startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati (ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo, desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka, urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova, postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’ za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom… Ili s novcem, s lovom.   

Uz svoju novu pjesničku knjigu Tin Lemac na Facebooku 11. listopada u 20:13  piše gorki post (zasladivši ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu, poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.

Kako bi rekao gospodarstvenik i znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio – primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! – isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno, stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne, svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije, svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.

Zagreb i Pula, 20210730 – 20210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028

Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021.

20. Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska u Đakovu

S web-stenice Društva hrvatskih književnika prenosimo tekst književnika Mirka Ćurića:

Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska održana u Đakovu

U Đakovu je 11. studenog 2024. održan po dvadeseti puta tradicionalni program Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska, u sklopu Slavonsko-baranjsko-srijemskih hrvatskih dana, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Osječko-baranjske županije. Program je započeo gostovanjem književnice Božice Brkan u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata. Autorica je predstavila svoj bogati književni i novinarski opus s naglaskom na knjige koje tematiziraju hrvatsku gastronomiju te povezuju uživanje u književnosti i hrani. U holu Škole otvorena je i izložba fotoportreta „Hrvatski književnici“ Miljenka Brezaka. O izložbi su govorili autor Miljenko Brezak i Božica Brkan, a otvorio ju je Mirko Ćurić koji je istaknuo da je do sada predstavljena u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Drenovcima.

Pozdravi u Gradskoj knjižnici Đakovo (Foto Miljenko Brezak)

Središnji program održan je u Gradskoj knjižnici Đakovo, a u njemu je sudjelovalo jedanaest književnika, književnica i glazbenika. Program je vodila Vesna Kaselj, a pozdravne riječi uputila je ravnateljica Knjižnice Kristina Svalina. Predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić upoznao je nazočne s radom Ogranka u 2024., održanim manifestacijama i objavljenim knjigama i časopisima: tematska „Književna riječ“ 12/20224 posvećena pjesništvu Gorana Rema, Zbornik kritičarskih susreta posvećen slovenskoj književnoj kritici, zbornik priča posvećenih Matošu – „AGM kao nadahnuće“, zbirku pjesama Milana Bešlića „Boje riječi“, te u suradnji sa Sveučilištem u Slavonskom Brodu knjigu „Ivana Brlić Mažuranić u svjetlu onodobne kritike“, prireditelja Ivana Stipića.

Goran Rem čita pjesme iz Književne riječi slavonsko-baranjsko-srijemske posvećene mu u cijelosti (Foto Miljenko Brezak)
S otvorenja izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka (Foto Kruno Biberović)

U književnom programu svoje su tekstove interpretirali Joso Živković, Goran Rem,  Paula Rem, Mirko Ćurić, Ružica Martinović Vlahović, Darija Mataić Agičić, Božica Brkan i Zvonimir Stjepanović. U glazbenom programu nastupili su Sanja Hajduković i Josip Molnar, Duo AH.

20241114