Književna večer u Okešincu – Umjesto kave 18. prosinca 2017.

Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak
Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak

O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.

S predstavljanja slijeva nadesno: slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006.  Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.

Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotgorafija Miljenko Brezak
Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.

Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotgorafija Miljenko Brezak
Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko Brezak
S vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak
S vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak

Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec, Žabari jel žabe na kolec i Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.

Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko Brezak
Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko Brezak
Suradnik sam od...: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Suradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?

Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica Brkan
Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica Brkan
Oblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko Brezak
Oblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko Brezak
Smiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak
Smiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak

Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca Josipa Badalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.

Za uspomenu s književnicom B. brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani barem za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Moji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!

Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak

Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?

Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.

Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko Brezak
Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Pogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Pogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…

Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak
Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak


Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.

20171216 – 20171217 – 20171218

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/etnoelementi-u-umrezenoj-i-zivotu-vecnom-bozice-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/ https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

http://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/

http://www.bozicabrkan.com/sto-ti-je-vrijeme-sto-su-ti-tjedni/
https://www.bozicabrkan.com/zvonko-kovac-kajkavske-zenske-price-bozice-brkan/

https://www.bozicabrkan.com/na-kipec/

https://www.youtube.com/watch?v=lM44CIf3LYk

https://www.bozicabrkan.com/zabari-jel-zabe-na-kolec-praizvedeni-na-24-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=-jq8PbN8iXM

https://www.bozicabrkan.com/sipcina-u-izvedbi-dnd-kriz-na-kajkavijadi/

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

Šenoa i štap grofa Janka Draškovića – Umjesto kave 14. prosinca 2017.

Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiju Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak
Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak

Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.

Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak
Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak

 

Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak

Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.

Odlični ladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru Hommaga Augustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.

Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac... / Fotografija Miljenko Brezak
Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak

Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.

Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.

Bravo Šenoa, bravo Šenoe!

Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima - Božica Brkan s kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom/ Fotografija Miljenko Brezak
Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak

20171214

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

 

Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017.

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

 

Oblutak za lijepo pisanje – umjesto kave 12. prosinca 2017.

Osmaši iz Osnovne škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak


Drugoga od tri Dana Slavka Kolara, u čast obljetnice književnikova rođenja, na poziv čazmanske knjižnice koja nosi njegovo ime i na čijem sam prvome natječaju za kratku priču – satiru pobijedila sa Svojih tijela gospodari, imala sam, bez pretjerivanja, zadovoljstvo i čast poigrati se u radionici o lijepom pisanju, lijepom čitanju i lijepom gledanju koju sam nazvala – Oblutak.

Oblutak među oblucima / Fotografija Miljenko Brezak

Najprije smo priliku za to dobili učenici dva osam razreda (profesorica Nikolina Mikušić), a potom treći razred Srednje odnosno tehničari cestovnoga prometa (profesorica knjižničarka Suzana Pušić) i ja.

Trećaši iz Srednje škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak

Zbog tih klinaca i dame kojoj pripisujem ideju i nemali trud u organizaciji te, dakako, mjesto održavanja, Vinki Jelić-Balti, najprije smo na jarunskom Malom jezeru, nekadašnjoj također jami šoderici a danas i zanosnom pačjem i labuđem jezeru, brali šoder, šuder, kamenčiće i kamićke kojekakvih oblika i boja, a sve kako bih mlađariju zbližila s pjesmom. ne samo svojom. Bukvalno, metaforički, simbolički.

Obluci /Fotografija Miljenko Brezak

Oblutak

Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,
bijela,

obla,

glatka,
hladna,
šutljiva?

(Iz neobjavljene zbirke Kušalice, 1984., objavljeno u zbirci Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.)

S radionice: pogled na svijet kroz oblutak / Fotografija Miljenko Brezak


Podsjetila me baš ona koliko su se kolege pjesnici i prevoditelji na jednoj od već tradicionalnih studenačkih prevoditeljskih radionici na Koljnofskim književnim susretima prije neku godinu izmučili ne mogavši nikako prevesti tu moju minijaturu, jer, rekoše, nemaju more pa i nemaju oblutaka.

Kamenje, šljunak, obluci…? / Fotografija Miljenko Brezak



Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika
, 2015., oblutak opisuje i kao morski, ali i kao rječni obao kamen koji je voda valjanjem zaoblila. Naziva ga i bobuljak, valutak, valutica, ali i oblučac, etimološki ga bližeći s oblim izgledom. Uspijeva ga prevesti na brojne moderne jezike, ali isto tako i na stare, osobito čakavski, uzmorski.

Berači oblutaka / Fotografija Miljenko Brezak

Kako i ne bi, jer ne samo da – Zagrepčani to znaju – naslage oblutaka preostale iza Panonskoga mora leže vrlo plitko, nego se kopajući temelje kuća odmah prikuplja šljunak za njihovo betoniranje. Kamenčiće nismo osjećali u cipeli, nismo njime praćkom ciljali čiju glavu ili prozor, urešavali ogradu ili vrt, bacali žabice po površini vode ili u vodu stvarajući valove.

Koji je najljepši? / Fotografija Miljenko Brezak
Puna šaka / Fotografija Miljenko Brezak

Ako nam nije oblutak bio dovoljno velik da ga oblikujemo u skulpturu, uguramo u ruke Sizifu da ga gura uz planinu, učvrstimo kaldrmu, ugnjavimo koga da ga kao uznik za kaznu uzaludno prenosi s jednoga na drugo mjesto, ili je bio prevelik za oslikavanje ili kreiranje nakita, možda je bio taman da ga odložimo u spomen na čiji grobni humak, kako to čine židovi, ili da ga, poput starih Rimljana, upotrijebimo kao ulaznicu najprije na neku gladijatorsku priredbu, na proglašenje okrivljenika krivim ili oslobođenim a poslije, kako je i biblijski i kršćanski opisano, kao ulaznicu u nebo nedužnima, čistima, neokaljanima. Tek, jednom je oblutak crn, jednom bijel, a svaki i najmanji bačen u ocean može stvoriti strahotni tsunami. Ako jedan prst može podići oblutak, što li može učiniti stih o oblutku?

Koji ćeš oblutak ti odabrati? / Fotografija Miljeno Brezak

Tonči Petrasov Marović (1934-1991) 1961. (kad ja još nisam umjela ni pisati!) napisao je:

Hommage à Bashô

Samo kamenčić                                                                                        u vodu bacih – vas me                                                                                       svijet zapljusnu           

Oblutak je, ne samo u pjesmi, ljepota, nadahnuće, savršenstvo, uzor. O tome što sam pjevajući o njemu, a i ispjevavši još neke pjesme i napisavši još neke priče, s čazmanskom mladosti razgovarala sam ne samo što i kome ja to pjevam, nego i što i tko je njima oblutak.

Što je njima ljepota, lijepo pisanje, pogotovo u 21. stoljeću, kada se ne razmišlja ni o rukopisu a kamoli krasopisu i kada, zaista kako je upućivao moj novin(ar)ski mentor Uroš Šoškić kratkoća je vrlina. Vrlina je, prema mišljenju nekih recentnih autora, tek uz fotografiju koja znači tisuću riječi u brzome istehnologiziranom komuniciranju kojemu, dostaje i emoji, a stotinu znakova, karaktera, kao u Twitteru 140 odnosno 140 + 140, i – pretegne. A to je tek jedna od brojnih društvenih mreža, pa dalje od Facebooka do internetskih surfanja kojima svakodnevno i mladi Čazmanci komuniciraju, svejedno s prijateljima iz klupe iza ili preko svijeta, sa simpatijom ili ljubavlju iz susjednoga razreda ili s mamom da idu i iz škole kupe kruh.

Poslije radionice: domaćini iz Knjižnice Slavka Kolara i gošće / Fotografija Miljenko Brezak

Proanalizirali smo oblutak na internetu, baš njime nazvane webove s natječajima za lutkarsku predstavu (Lutka, lutak, oblutak…), biblioteke (ArtTresor Naklada, Oblutci), radionice koje potiču čitanje i pisanje uoči polaska u školu ili razvitak govora. Ili čak laganoljetne savjete da, pošto izgorite na suncu, iz mora izvadite oblutak kojim povremeno hladite zahvaćene dijelove kože.

Plakat za radionicu

Kako u tome tražiti stil i što on uopće može biti danas u arhitekturi, odijevanju, glazbi, lijepoj književnosti i drugome, pokušali smo razglabati, svatko u okviru svog znanja, iskustva i ambicije. Jer, uvjerena sam, stil nikome nije naodmet! Nisu zacijelo prepoznali da je baš o tome riječ kad sam ih gnjavila što bi bilo od moje minijature da upotrijebila neke druge izraze: npr. kamenčinu, kamićak ili čak žućni kamen? Što bi bilo da moj oblutak nije šutljiv nego brbljiv, da nije bijel nego crn ili siv, da je hrapan, hladan, topao, kvrgav…?

Obluci
Oblutak / Fotografija Miljenko Brezak

Ma kakav bio, pokušala sam i u stilu navesti mlade koji bi mi mogli biti i djeca i unuci, onoj lijepoj i prevažnoj Silvija Strahimira Kranjevića: Budi svoj! S nešto malo stilistike, pogotovo funkcionalnih stilova, sitnim znanjima koja svakome mogu ponegdje pomoći. Makar u razgovoru svakidašnjem, na nekom šalteru, pri pisanju molbe za posao ili poreznoj upravi ili u ma kom od medija, ma i pišući recimo SMS. ne znam jesu li me shvatili ozbiljno dok sam ih zavitlavala novinarskim temeljnim 5W – tko (who?), što (what?), gdje (where?), kada (when?) i zašto (why?), pa prošireno s kako (how?). Bili su prezatvorni i prekratko je trajalo da bismo se poigrali, recimo, novinara, dopisnika: novinskog, radijskog, TV, internetskog…

Razmjena knjiga: Vinka Jelić-Balta i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

No, ma kako mladi, mudri su budući tehničari cestovnog prometa i što li sve ne i uvjerena sam da su pojmili kako oblik i sadržaj moraju imati primjeren odnos, ravnotežu kao i sve u životu, dok te rijeka ili more, vrijeme oblikuje u oblutak. Ne samo oblučić nego cijeli kamen mi je pao sa srca kad smo stigli do Kad se malo bolje zagledaš, onda vidiš da je svaki kamen lijep na svoj način. Dala sam i neobaveznu zadaću, nešto s oblutkom, ali kako mi nije dospio baš ni jedan selfić, ili svoj oblutak nisam dobacila do njih ili još razmišljaju što je to babac pričao. Veseli me što su neki zadržali neki od mojih oblutaka. Podsjećam tek, pjesnički na

Ratko Bjelčić

i loša je pjesma
pjesma
ako je zapisana
i bolja je pjesma
od pjesme
koja nije napisana

20171201 – 20171211

linkovi

http://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/novosti/1303-dani-slavka-kolara-knjizevni-dani-2017

Vetrenica – Umjesto kave 8. prosinca 2017.

S koljnofskom vetrenicom / Fotografija Miljenko Brezak

Naslovna pjesma iz moje prve tiskane pjesničke i to kekavske knjige 1990. – vetrenica – koju sam poslije prenijela i u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012., nadahnula me je da se svaki put kad naiđem na taj zastarjeli stroj s njime i slikam. Nije to mnogo: ne računajući onu u djetinjstvu, dosad sam na vetrenicu naišla samo na ekoimanju Zrno kad je još pripadalo Zlati Nanić, u Muzeju Moslavine u Kutini kod moje etnologinje Slavice Moslavac i sad nedavno, početkom studenoga, u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u Mađarskoj. Svaki put se za fotkanje navetreničim kao što se neki, recimo, naklavire. I sad je tek nekima upala u oko, pa pitaju što je to. Zato objavljujem pjesmu i tumačenje.

Naslovnica moje Vetrenice…


Božica Brkan
vetrenica

komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse

kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser

nekakov voder

mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne

po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala

i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti

z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam

klati greštva
steple preteple nateple

čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira

pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa siplivakej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva

žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča

zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš
vetrenica zrno pleva zrno pleva

žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak

lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura

šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče guče
žitek guče snet
jel tak i tak veli

se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani

se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš

rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra
vetratra

Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.

Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.

manje poznate riječi:
vetrenica
vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše:
„…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže. Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve
i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme.
U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio…
Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…“
česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje
Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih

Sa Slavicom Moslavac i “njezinom” vetrenicom u kutinskom Muzeju Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak

20171208

link

http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

Hrvatska poezija na španjolskom? Prevela: Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 6. prosinca 2017.

Najnoviji kompliment hrvatskoj poeziji i njezinoj promotorici u svijetu španjolskoga govornog područja Željki Lovrenčić. List Norte de Castilla, koji izlazi u Salamanki, 16. studenoga 2017. objavio je tekst pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta Željka Lovrenčić i suvremena hrvatska poezija odajući time priznanje ponajboljoj hrvatskoj hispanistici, književnici i prevoditeljici koja je, osim što je poznata prevoditeljica sa španjolskog na hrvatski, do sada u hispanofonome svijetu objavila petnaest knjiga prijevoda suvremenih hrvatskih književnika – Čile i Meksiko po pet, Španjolska tri te Bolivija i Kolumbija po jednu. U to nisu uključena djela na španjolskom jeziku objavljena u Hrvatskoj, primjerice prijevodi knjiga Ljubomira Antića,  Hrvoja Kačića te pjesnički izbori El rose de la mariposa  (izbor stihova 25 pjesnika) i Encuentros  (izbor stihova 50 hrvatskih suvremenih hrvatskih pjesnika, u kojem su i pjesme vš autorice Božice Brkan).

Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska
Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska

Alencartov tekst vezan uz promidžbu suvremene hrvatske poezije na području španjolskoga govornog izričaja, započinje prvim književnim vezama između Salamanke i hrvatskih autora koje prema njegovu navodu uspostavlja Fray Luis de Granada prijevodom djela Marka Marulića Carmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in Cruce s latinskog jezika na španjolski jezik.

Pérez Alencart nabraja i druge značajne hrvatske pjesnike poput Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića ili Ignjata Đurđevića, a zatim prelazi u  21. stoljeće spominjući djelo Tigar zadarskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića, kojega naziva Velikim pjesnikom, a koji je boravio u Salamanki 2015. godine. Tigra je, kao i još četiri Bilosnićeve pjesme posvećene gradu koji ga se izuzetno dojmio, na španjolski prevela također Željka Lovrenčić.

Ona je i autorica izbora naslovljenoga Dulce Libertad objelodanjenog 2012., također u Salamanki. Na taj se izbor Pérez Alencart posebno osvrće, a hrvatske pjesnike zastupljene u  maloj zbirci naziva „dvanaestoricom apostola“. Napominje da su Zvonimir Balog, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Mate Ganza, Ana Horvat, Mladen Machiedo, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Irena Vrkljan moderni hrvatski pjesnički glasovi koji su u Španjolskoj izazvali pozornost svojom izvornošću i kvalitetom.

Osvrće se i na Dragutina Tadijanovića čiji je izbor Lovrenčić također objavila u Španjolskoj (Malaga, 2005.), te na Delimira Rešickog čija ga se poezija dojmila i o kojoj je pisao.

20171206

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/      

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-15-veljace-2017-bilosnic-pise-ministrici-kulture/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://ana-horvat-poetry.net/antologije-poezije/encuentros-poesia-croata-contemporanea/

Zagorki u čast i slavu – Umjesto kave 30. studenoga 2017.

Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavu Hrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…

S tribune o Zagorki, novinarka iknjiževnici (Fotografija Miljenko Brezak)
S tribine o Zagorki, novinarki i književnici (Fotografija Miljenko Brezak)

Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.

Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)
Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)

Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.

Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja mueja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)
Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja muzeja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)

Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.

Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinrki (Fotografija Miljenko Brezak)
Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinarki (Fotografija Miljenko Brezak)

Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.

Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)
Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)

Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?

Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak
Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak)

 

Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literature za kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.

Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, gotografija...(Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, fotografija…(Fotografija Miljenko Brezak)

Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestu Mazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka, prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).

Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)

Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.

Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj
Naslovnica prezentacije Sanje Prijatelj
A Vinko Grubišić i na tribini bilježi za svoj projekt o Zagorki? / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.

Na duplerici novina do danas: tekst Diane Kučinić u Večernjaku 1992.
Zanimljiva medijima do danas: tekst Diane Kučinić na duplerici Večernjaka 1992.

Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.

Sanja Prijatelj čita Zagorkino (Fotografija Miljenko Brezak)
Sanja Prijatelj čita Zagorkino “Jest! Istina je!” (Fotografija Miljenko Brezak)

Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-a Zagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:

Naslovnica izdanja uz 80. rođendan
Naslovnica izdanja uz 80. rođendan

Jest! Istina je!
Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”.
Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.):
“Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji.
A koji su to instinkti njihovi i moji?
Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!

20171120 – 20171127 – 20171128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kci-lotrscaka-ponovno-nakon-27-godina-umjesto-kave-9-srpnja-2017/

Umjesto kave 15. svibnja 2017.: Sam svoj e-izdavač

http://www.pou-vrbovec.hr/index.php/home/clanak/tribina_o_zagorki_u_hrvatskom_novinarskom_drushtvu/

 

 

Katalog uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 3. studenoga 2017.

Uz mnoge svoje izložbe etnologinja Slavica Moslavac pripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.

I uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina objavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.

Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.

Presnimljeno iz kataloga
Presnimljeno iz kataloga

Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.

Pjesma Božice Brkan u catalogue
Pjesma Božice Brkan u katalogu

Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.

Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.

Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan
Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan

Životopis Slavice Moslavac, prof., muzejske savjetnice                                                       

“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.

U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.

Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun
Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun

Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…

Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).

Fotografija s izložbe i iz katalog
Fotografija s izložbe i iz kataloga

Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavština Zorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosna je pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).

Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.

Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća
Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća

Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Istraživala sam povijest  grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.

Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003..  2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.

Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).

Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike, Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…

Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…

Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.

Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog  stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.

Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”

20171102       

linkovi

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

http://www.bozicabrkan.com/pjesma-kosula-za-na-noc-u-izlozbenom-katalogu-slavice-moslavac/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

 

 

 

Logo DHK na izložbi u HAZU – umjesto kave 2. studenoga 2017.

Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU Povijest Društva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.

Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan
Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan

To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.

Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan
Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan


Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.

Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan
Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan

Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!

U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan
U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan

Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:

Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.

Neformalno: Sanja Pilić, Ivica Matičević i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan
Neformalno: Sanja Pilić, Ivica Matičević i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

20171025 – 20171102

linkovi

https://narod.hr/kultura/hazu-otvorenje-izlozbe-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika-1900-1971

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/u-knjiznici-hazu-otvorena-izlozba-povijest-dhk

http://www.prvi.hr/prvi-hr/zg-info/u-hazu-otvorena-izlozba-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika

  

Priča posavske curice s Fejsa – umjesto kave 30. listopada 2017.

Baš sam 14. listopada 2017. natrapala na fotkicu Zdenka Vanjeka, vremešna gospodina, Ivanićgrađanina, koji sve oko sebe bilježi fotoaparatom. Obično i ne napiše tko je i što na fotki, gdje je snimljena i kojim povodom. Šerala sam je i pristiglo je više od 130 lajkova i šerana je još petnaestak puta. Komentari su išli od preslatke curice, male snehice, kikica, dvojbe je li ljepša djevojčica ili nošnja i tome slično. I tako mi je proradio novinarski nerv pa sam se zainteresirala i ja tko je djevojčica, gdje je fotka nastala. Još 13. listopada 2013. u Posavskim Bregima! Hvala Fejsu koji ju je očigledno izvukao na obljetnicu. Zdenko Vanjek nije se mogao sjetiti na čemu je to snimljeno, imena djevojčice, ali obećao je i – pronašao mi kontakt.

Njezino je ime Manuela Grubišić, iz Posavskih Brega je i nosi brabakinu nošnju staru 120 godina / Fotografija Zvonko Vanjek, 2013.
Njezino je ime Manuela Grubišić, iz Posavskih Brega je i nosi brabakinu nošnju staru 120 godina / Fotografija Zvonko Vanjek, 2013.

Gospođa Mirna Češković, tajnica KUD-a Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi, javlja mi:

Djevojčica se zove Manuela Grubišić, rođena 2011. godine, ima nepunih sedam godina i sada ide u prvi razred osnovne škole u Posavskim Bregima, pleše pet godina. Nošnja koju nosi vlasništvo je njezine prabake Dragice Manoić, a stara je oko 120 godine. Nošnja je posavska, a Manuela pleše u KUD-u Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi. I Manuelin tata Ivica Grubišić nekad je plesao u KUD-u, koji sada broji 80-ak članova i djeluje u više skupina.

Najmlađi iz KUD-a Ogranak Seljačka sloga Posavski Bregi / Dokumentacija KUD-a
Najmlađi iz KUD-a Ogranak Seljačka sloga Posavski Bregi / Dokumentacija KUD-a

Od 2009. godine u KUD-u postoje dvije dječje skupine, a od ove, 2017. godine tri dječje skupine, mala (vrtićka dob), srednja (niži razredi osnovne škole) te veća skupina (viši razredi osnovne škole i srednja škola. Imamo nekoliko slučajeva da su klinci na probe dolaziti sa starijom braćom i sestrama dok još nisu ni prohodali, a čim su prohodali, počeli su plesati. Voditeljice dječjih skupina su Mirna Češković i Marina Glog. Predsjednik KUD-a je Ivan Barilić.Skupine tijekom jedne godinu javno nastupe i desetak puta. Sve skupine plešu i pjevaju pjesme iz Posavskih Brega.

Mirna Češković / Dokumentacija KUD-a
Mirna Češković / Dokumentacija KUD-a

Koliko truda da se s naraštaja na naraštaj prenosi materijalna i duhovna baština svoga sela!

KUD Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi osnovan je 1934., a njeguje izvorne posavske pjesme, plesove i običaje. Nastupa u zemlji i svijetom. Uz drugo, sudjelovao je i na I. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., snimio brojne radijske i televizijske emisije. Najznačajnija TV emisija ostvarena je u suradnji s Ansamblom LadoPonovno rođenje plesa, a rezultat te emisije je uvrštavanje breškog Starinskog drmeša na njihove nosače zvuka Iz kajkavske glazbene riznice i Drmeši i polke.

Hrvatski je radio 1987. u Posavskim Bregima tonski zabilježio 70-tak zavičajnih pjesama i plesova. To je obilježilo rad Ogranka u 2001., jer su na temelju tih tonskih zapisa izdani CD i kaseta I ja jesam posavačko dete. Društvo je izdalo i etnografsku mapu S onu stranu Savice autorice Slavice Moslavac. Ljepota breške nošnje zastupljena je i u knjizi Hrvatske narodne nošnje autora Ivice Ivankovića.

Autor Fotografije Zdenko Vanjek iz Ivanić Grada / Fotografija Zoran Mijović
Autor Fotografije Zdenko Vanjek iz Ivanić Grada / Fotografija Zoran Mijović

Društvo je sudjelovalo u snimanju HRT-ova serijala emisija Kolo, a breška pjesma Kreni kolo odabrana je za najavnu pjesmu cijeloga serijala. KUD organizira Smotru muških pjevačkih skupina Hrvatske, prigodne božićne koncerte i prikaze običaja u Posavskim Bregima, a 2013. održana je i prva smotra folklora u Posavskim Bregima Lepe moje ravne pole. Svoju baštinu KUD je prezentirao na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu,  Đakovačkim vezovima,  Vinkovačkim jesenima, Županijskoj smotri u Zelini i drugim smotrama diljem Hrvatske, ali i izvan nje u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugdje.

20171029

link

https://www.facebook.com/kud.ogranakseljackesloge/

Umjesto kave 26. srpnja 2016.: Slavica Moslavac ili ime je znamen

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju