Od 22. listopada do 5. studenga 2020. književnica Sonja Zubović – autorica projekta Poezija to gokoji je unatrag pet godina postao prepoznatljiv i omiljen okupljajući poštovatelje poezije i više desetaka odličnih pjesnika u različitim medijima – ponovno Zagrebu duh osvježava poezijom. S ciljem da potiče čitanja poezije i približava stvaralaštva hrvatskih autora široj publici.
Šenoina poezija zakoračila na Glavni kolodvor
Zagrepčani su i prošle godine već imali prilike susresti Poeziju u gradu i čitati pjesme dvanaest hrvatskih suvremenih autora na tramvajskim i autobusnim stajalištima na city light oglasnim prostorima. Ove godine, točno sedam mjeseci od potresa, na pet će city lightova moći čitati pjesme Augusta Šenoe. Zašto?
Plakate za ciyt light dizajnirala je Tena Pezdevšek
Zbog veličine i udjela u hrvatskoj književnosti razdoblje u kojemu je aktivno djelovao naziva se Šenoinim dobom. Uz to, August Šenoa umro je u 43. godini od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je uz predan i intenzivan književni rad i kao požrtvovni gradski vijećnik po hladnoći skrbio za unesrećene u velikom potresu 1880. godine. Stoga, ističe Sonja Zubović, s poštovanjem i zahvalnošću Poezija u gradu 2020. želi podsjetiti i ohrabriti Zagrepčane njegovim stihovima i plemenitim porukama dobrote i umjetničke ljepote.
I Šenoina poezija 2020. kao ohrabrenje Zagrepčanima
Odabrala je Šenoine pjesme Sunce i zvijezde, Budi svoj, Tri riječi, Zagrebu i Srce pjesnikovo. koji se mogu pročitati na plakatima u Draškovićevoj, Vlaškoj od Vončinine do Kamaufove ulice, na Trgu kralja Tomislava i u Savskoj ulici kod hotela Westin. Autorica vizualnih rješenja je dizajnerica Tena Pezdevšek, a projekt se realizira uz potporu izborenu na natječaju Svjetlo na zajedničkom putu HEP- a. Protiv svega sivila, posljedica potresa, korone – poezija. Bravo, Sonja, Poezija to go!
Često me Tomo Benko, prijatelj još iz mladosti, razveseli nekom duhovitom porukom na WhatsAppu, a neki mi je, onaj baš siv i kišan dan baš – osunčao. Poslao mi je fotografiju jabuka snimljenih u zdjeli na svom stolu, vidim ispod zdjele Anđelkin tabletić, uz poruku: to je prvi urod od vašega poklona. Ne budi lijena, odmah sam nazvala gospođu Mariju Krušelj u Donju Stubicu. I njoj je dan zamirisao plodom voćke, čiju mi je sadnicu darivala u listopadu 2016., kad su me ugostili u Majsecovu mlinu.
Prvi plodovi citronke / Fotografija Tomo Benko
Za tu sam književnu večer, napisala Čudesna večer u Donjoj Stubici, a potom sam i jednu dodatnu cijelu Kavu posvetila i citronki, staroj sorti jabuke s njihova tada nedavnog 20. Sajma tradicionalnih sorti u dvorcu Golubovec. Uzdarje za to jer sam s gospođom Marijom i Udrugom Stubička baština uređujući davno Večernjakov Vrt i poslije, surađivala na Hrvatskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima. Tada još nije kao danas bilo cijelih voćnjaka starih sorti, nego smo doslovce jednu po jednu voćku, jednu po jednu sortu otkrivali po cijeloj Hrvatskoj.
Darovi i uzdarja u Donjoj Stubici 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Ponosim se što je jedan od prvih tekstova o kruški tepki, batugi, gnjilači na internetu bio baš moj. Po toj je voćki jedan od mojih suradnika nazvao i svoju firmu, a nadahnuta božićnicom napisala sam cijeli ciklus kajkavskih proza. Treba znati uživati u starinskome voću – godinama su starinske sorte na ocjenjivanjima jabuka životarile na dnu – a i uzgajati ga, jer se neke sorte uopće, a neke tek kad počnu roditi, nakon pet ili desetak godina smiju orezivati. Zagorci su mi zato dali i prateću literaturu o toj sorti kojoj je matično stablo uzgojio rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, još 863. godine! Zapisala sam tada: Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.
Sadnja: Damir Kepe i Miljenko Brezak / Fotografija Božica Brkan
Da ne duljim, poučeni lošim iskustvom s sadnjom darovane mi sadnice slavonske srčike u jednome zagrebačkom vrtu, sadnicu citronke odnijeli smo u Moslavinu. Na svojoj su joj okućnici zasadili naši prijatelji iz obitelji Benki i Kepe. Prijatelj Tomo kazao mi je daju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako se primi, a ako ne mi, za branje zadužujem Tomine unuke Matka i Matea. I eto, dočekasmo da se plodovi žute. Moraju odstajati kao i većina starih zimskih sorti. Da omekšaju i kožica i meso. Veselim se da je jabuka, jer sam dugo mislila kako je kruška citronka, navodno najpopularnija sorta u Turskoj. Obje voćke ime su dobile jer mirišu na citrus, na limun.Uz drugo, našla sam na internetu kako je citronka trdikadrugačija od klasične citronke, dozrijeva početkom listopada i traje do studenoga. Plod joj je sitniji, bijeložuti, posut crvenim točkicama, a meso je sočno, kiselo, veoma ukusno, osvježava i okus dugo ostaje u ustima.
I meni su ga puna usta, iako ga nisam kušala. Sve donedavno čuvala sam i drvenu pločicu s natpisom uz voćku: citronka. Veselim se. Kaže gospođa Marija kako je lijepo umjeti se radovati i čekajući da se primi i da počne rađati i što je konačno urodila. Nije mi preostalo nego da opet kažem kako je čovjek živio kad napiše knjigu, izrodi dijete i posadi drvo. Dodajem: još jedno. Rađa. Ne mogu više govoriti kako u zavičaju imam još samo grobove i nekoliko prijatelja, jer sam grunt, očevinu, Krče, davno pretvorila u platno, Lapuhovo, a poslije i u nekretnine. Želim jabuci citronki na kriškom bregu da raste i rađa dugo i poslije mene. I da se slade njezinim plodovima, da ispeku puno savijača i pita.
Tražeći nešto posve drugo neki sam dan natrapala na internetu kako je nedavno Helena Vlahek na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (Metodika nastave Hrvatskog jezika, mentorica doc. dr. sc. Maja Opašić) diplomirala radom Zavičajni sadržaji u razrednoj nastavi Hrvatskoga jezika (na primjeru kajkavskoga narječja), gdje na 25. od 100 stranica u zaista lijepom kontekstu spominje i mojuKajkavsku čitanku Božice Brkan(Acumen, Zagreb, 2012.):
Čakavka Ljerka Bratonja Martinčević i kajkavka Božica Brkan za zavičajne govore u izbornoj nastavi / Fotografija Miljenko Brezak
“Primjer zavičajne čitanke je „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ koju je Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila za uporabu kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika u svim razredima srednje škole. Nadamo se da će tijekom kurikularne reforme i daljnjih napredovanja hrvatskog školstva zaživjeti zavičajne čitanke i razlikovne školske gramatike koje će povećati upotrebu zavičajnih sadržaja u osnovnim školama.”
Tu je moju knjigu na zavičajnoj kekavici Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama. Bojim se da rabi mnogo manje nego što bi mene veselilo, ne zato što je moja, nego što unatoč velikom trudu stvar sa zavičajnim govorima, dijalektima, ide mnogo sporije od njihova, pa možda i izumiranja ukupnoga hrvatskog jezika. Samo od početka kolovoza pisala sam o već 30. selačkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što, o 19. Znanstvenom skupu o kajkavskoj književnosti i jeziku u krapinskomu Tjednu kajkavske kulture, o emisiji TV Zapad Kak je lepi naš kaj, o ne jednome recitalu od krapinskoga do vrbovečkoga o književnim gostovanjima itd.
Upravo listam Slovnik kastafskoga govora Cvjetane Miletić (objavila Udruga Čakavski senjali, Kastav 2019.) s posvetom Dragoj Božici za život svih dijalekata, koju mi jutros na kavi uručila Ljerka Bratonja Martinčević, čakavka, kolegica novinarka Novoga lista. Povod je maestralan: Grad Kastav odnosno kastavska Udruga Čakavski senjali, zaključno do 25. rujna prikuplja podršku za inicijativuna poziv za zajedništvo u očuvanju jezika koji izumiru na području Republike Hrvatske:
Zavičajni govori pospremljeni i u književnim tekstovima / Fotografija Miljenko Brezak
Poduprla sam ideju svim srcem i obrazložila:
„Ovu hvalevrijednu inicijativu želim podržati iskustvom izvorne govornice kekavice, južnomoslavačke kajkavštine s područja Križa odnosno svoga materinskoga, zavičajnog govora rodnoga sela Okešinca, koji premalo istražen doslovce umire sa svakim svojim govornikom. Uz one na standardu, dosad sam objavila na kekavici, potpuno ili djelomice, više knjiga, neke su pjesme i priče u antologijama i prevedene na više jezika: zbirku kajkavskih pjesamaVetrenica ili obiteljska arheologija (1990.),zavičajnu čitankuOblizeki – Moslavina za stolom (2006.),zbirku kajkavskih pjesamapevcov korak / kajkavski osebušek za eu(2012.)(nagrađena Nagradom Katarina Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.), romanRez / Leica-roman u 36 slika (2012.), Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama), zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) i romanLedína (2014.), zbirku kratkih kajkavskih pričaŽivot večni (2017.), zbirku pjesamaNemoj mi to govoriti (2019.),zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.) i roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.). Da bih poduprla rad s djecom, unatrag dvadesetak godina za (vrlo uspješno!) predstavljanje na Kajkavijadiu Varaždinskim Toplicama i na drugim, pa i nacionalnim smotrama te posebnim nastupima kao Kekavec sem od rođenja, za male Moslavčane iz Društva Naša djeca Vladimir NazorKriž i Amaterskog kazališta Josip Badalić Križ pisala sam namjenske poetske tekstove te unatrag zadnjih pet godina i igrokaze na zavičajnom govoru nadahnute zavičajnim temama (osobama, događajima, običajima, igrama i sl.) – Selfie na kipec(o jeziku, anglizmi i kajkavizmi, 2015.),Žabari jel žabe na kolec (rekonstruirali zaboravljenu dječju igru koja se igrala do početka pedesetih 20. stoljeća (2016.),Sipčina (arheološke iskopine rimske vile u Okešincu, 2017.),Fašejnek (etnološki zanimljivi lokalni događaji, 2018.), Gretini Jargani z Križa (o čuvanju okoliša misli globalno, djeluje lokalno s takoreći vršnjakinjom Šveđankom Gretom Thunberg, 2019.). Kako većina djece više nisu izvorni govornici kekavice, osmislili smo i posebne radionice Mala škola kekavice. O projektima sam pisala u kutinskome Zborniku Moslavine, broj XVI/2018.,str. 269.-274., Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju;na 19. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjemKajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini početkom rujna 2020. govorila sam o temi Afirmacija zavičajnoga idioma u kajkavskim igrokazima za djecu. Aktivnosti smo predstavili i u radijskim emisijama, primjerice Kajkavski osebušek Višnje Canjek-Macan na Obiteljskom radiju Ivanić i Bakina škrinjica Karmen Valente na sisačkom Radiju Quirinus; na lokalnim televizijama i u temi Kekavica Božice Brkanu serijalu Bilješke o jezikuMarije Siriščević na HTV3 (višekratno reprizirano). Mnogo materijala objavljeno je na internetu. Također, budući da je i u drugih kajkavaca uočena potreba za sličnim materijalom za rad u školi, na slobodnim aktivnostima, u KUD-ovima, za Lidrano i sl., za uzrast od predškolaca do kraja osnovne škole, odnosno početka srednje škole kada slijedi Kajkavska čitanka Božice Brkan,upravo – obiteljska izdavačku kuća Acumen natječe se za tisak pri Ministarstvu kulture i medija RH – pripremam i knjigu kajkavsku crtančicu-čitankicu Selfie na kipec, knigu kej raste z detetom. Već godinama radim i nakekavskom rečniku, koji kanim dovršiti s dr. sc. Mijom Lončarićem i njegovom ekipom dijalektologa. Motiv toga dijela mojega rada tvrdnja je nepoznatoga mi govornika, manjinca – a i mi kajkavci, posebice kekavci, kao i govornici malenih zavičajnih jezika u izumiranju, jezično smo očito manjinci! – izrečena u HTV-ovoj emisiji Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.“
Ne želim razmišljati na kakav će odjek u mjerodavnih i na terenuideja naići, hoće li i kada zaživjeti, tko će predavati izbornu čakavicu ili moju kekavicu te bude li još imao kome, samo se radujem i neću da mi išta kvari radost.
Ono što su tebi Oblizeki…, to su Slavici Etnografski zapisi…, rekao mi je jučer moj Miljenko Brezak dok smo udubljeni listali tek nam pristiglu, dan ranije otisnutu knjigu Slavice Moslavac Etnografski zapisipo Moslavini i širem zavičaju. Nakladnik Muzej Moslavine Kutina i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, koja potkraj godine odlazi u više nego zasluženu mirovinu. Ali, ni posvećena se etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše oprostiti s temom svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Naslovnica životnoga djela Slavice MoslavacPrva duplerica recenzije B. Brkan u knjigi S. Moslavac
Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila, bili zauvijek izgubljeni. Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est. Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje za nastavak.
Slavica Moslavac i Božica Brkan, 13. svibnja 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičajuživotno su djelo Slavice Moslavac i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad su kao projekt pomogli financijski Grad Kutina, Sisačko-moslavačka županija i Grad Popovača); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici te reprezentativni dar i uspomena; kako, osim poštovanjem i dubokom prijateljstvu, nisam ni po čemu mjerodavna za to, predlažem Gradu Kutini da o skorašnjem Danu grada Slavici Moslavac dodijeli nagradu za životno djelo.
Božica Brkan predstavljena je pjesmama: Vermut, Dječak i javor, haljina za snove, ich farhe das auto des jahres, košula za na noč, nemoj mi to govoriti, reč kej je ne, sve passent i ta moja kej pesma.
Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.
Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu:
Gaće kao nadahnuće Zvonimiru Gračanu za umjetničko djelo u gipsu / Fotografija Božica Brkan s izložbe Zaviri ispod
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savemene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Razvitak ženskih gaća (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada!
Etnologinja Slavica Moslavac s dijelom svojih izložaka / Fotografija Božica Brkan
Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab.
S modne revije uz kutinsku izložbu Zaviri ispod / Fotografija Miljenko Brezak
Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica.
Pomno izrađen ukrasni detalj na donjem rublju, iako se ne vidi / Fotografija Božica Brkan
Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice. Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!
Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost.
Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski
Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao:
Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.
Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.
Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranje. Da baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte.
Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).
Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:
Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijet. Redovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.
Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haiku: Glavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i:
Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći.
Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak
Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!
Siniša Matasović
valja se tiho kao iskusna kurva posavska jesen
predgrađe siska očaj lebdi nad cestom tik prije smrti
ples prije zore u naručju mjeseca breze na vjetru
usta na usta osuđeni na propast pisci i boce
nije sve sivo zimi ispod snijega ima i crnog
besplatni oglas grobno mjesto u sisku petsto eura
napuhan pjesnik preselio u zagreb struže oblake
voćke u cvatu potreba za samoćom ne pitaj razlog
uklonjen grafit na ulazu u sabor svi ste vi pizde
hrvatski cvrkut ptice šutke pjevaju diljem njemačke
eto ga piše pročitao tri knjige vrhunski pjesnik
žalostan božić duše mladih borova lete u nebo
uhodan biznis književnost i klanovi hrvatska posla
znalački šuti ispružen pod tratinom besmrtni pjesnik
I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…
Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bor, nebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi.
Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak
Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.
Kada su joj na 31. Vrazovoj Ljubici potkraj srpnja upisivali stih na samoborski zid, Ana Horvat donijela mi je svoju knjigu Lovorvišnja (priče i memoarski zapisi), Zagreb, 2018., kao uzdarje za moje knjige što sam joj ih darivala gostujući na njezinoj tribini Razgovor s pjesnikinjom u Mesničkoj u svibnju 2018. i sa četrdesetak pjesnikinja obilježavanju 30. tribine u Lisinskom u rujnu 2019.
Naslovnica
Iako se poznajemo desetljećima, pjesnički se nismo susretale, a na prvom mi je predstavljanju čak rekla kako me je pozvala jer sam joj pomogla s pesima(u Lovorvišnji jednu prozu čak izrijekom posvećuje kolegici koja mi je za Vrt u Večernjaku pisala o kućnim ljubimcima!), kad je bila strasna i napasna aktivistica za zatvaranje šinteraja. Zbog njih je, iako nije više aktivna, iz središta Zagreba, s opisanoga Lenjinova trga i sličnih urbanih adresa, i odselila u Čučerje.
Napisala mi je posvetu: Dragoj Božici da vidi kako znam pisati prozu (nadam se).Da sam joj ja urednica – urednica joj je urednica i jedne od mojih zbirki pjesama Maja Kušenić Gjerek – zacijelo bih tekst zgusnula na mnogo manje od svih 36 zapisa na čak 300 stranica, ali pisati i prozu Ana zna. Stil te proze nije mi blizak, ali sadržaj itekako jest. Umjesto kave pišem tek pošto sam shvatila da bi poruka u inbox bila predugačka i da je ono što imam reći Ani, mnogo više od privatnoga.
Ana Horvat na Vrazovoj Ljubica u Samoboru / Fotografija Miljenko Brezak
Uostalom, i ne obraćam joj se kao Jasni Palčec, kako joj je civilno, službeno, a ne pjesničko ime, pseudonimom. I naplakala me je i nasmijala. Strašno mi je bliska, mnogo bliskija tekstom negoli uživo, osobito u mladosti kad smo prijateljevale preko zajedničkih prijatelja – jednoga, onomad prijateljeva najboljeg prijatelja, i spominje, glumca Z. N., kad još nije stigao ni do akademije – njezina opora duhovitost, osobito na vlastiti račun. Nisam, priznajem, znala da imamo važnih zajedničkih književnih motiva, primjerice lakrimarijili i ženu i ljubavnicu preko groba (imam to iz stvarnosti u štokavskoj i mnogo zanimljivije u kajkavskoj priči!). Da sam ih i imala, ne bih se usudila onako kao što Ana zanimljivo, precizno i sočno spominje bratiće, pratete i slične, a još manje vlastite bivše muževe i ljubavnike te majčine ljubavnike.
Ali silno mi je Ana, Jasna, Klara – ima i memo Klarisa! – bliska govoreći o svojoj vrlo bliskoj prijateljici (kakvu ja dosad nisam imala) Višnji Ogrizović, kojoj posvećuje knjigu u koju uvodi i dvjema pjesmama kolegici novinarki koja je za onovremeni ženski (žurnalistički još nedostižan!) Svijet pisala o kuhanju. Zajedno su objavile i Kuharicu za zaljubljene, konceptualno zanimljivu knjigu ljubavnih pjesama i recepata ljubavnih jela (o kojoj sam davno i pisala u svojim crno-bijelim novinama). Čak mi se čini da smo s promocije te knjige završile na šampanjcu u Lovorvišnjiu In memoriamu Višnji Ogrizović opisanome prijateljičinu stanu u tada Ulice Republike Austrije, kako je naslovila i pjesmu (:
Ne smijem proći Ulicom Republike Austrije osobito njezinim južnim dijelom uz bivši Zapadni kolodvor. Ne mogu ni tramvajem, niti pješice. Sva se raspadnem, koljena mi klecaju, oznoje mi se dlanovi i čelo. Pogledom ne smijem dotaknuti ni jednu zgradu te ulice, osobito ne onu na broju 27, s ona tri prozora na prvome katu, jer ne želim vidjeti kako je novi stanar promijenio zavjese i kako se iza okna ukazuju nepoznata lica.
Otkad je preminula više ničega nikoga ne bi trebalo biti na njezinoj adresi. S njom su umrli: sve rođendanske torte, nedjeljna ženska druženja, njezin pršteći smisao za humor, stari mlin u Zagorju, sir s vrhnjem i kukuružnjakom koje joj je donosila bedinerica, umrli su i svi mačići u ormaru gdje su se macile njezine mačke, moji tajni ljubavni sastanci dok je bila u redakciji… )
i da smo ondje jeli Višnjin, dakako klasičan francuski quiche lorraine te da sam zapisala recept po kojem sam ga godinama radila i čak da smo ga po njemu, kad Višnje više nije bilo, za nešto i snimali. Moram napisati za jednu svoju knjigu i priču o Višnji, gastrospisateljici iz predinternetskih vremena, koju možeš izguglati tek u obavijesti o smrti i nizu naslova kuharica za koje je pisala predgovore i odabirala recepte. A u rezervi mi je još, za neki ljubić čini mi se, onaj Višnjin stari zagorski mlin iz njihovih ženskih priča. Zapravo kad govori o Višnji, izuzetno talentiranoj i iznadprosječno obrazovanoj ženi, kćeri Bogdana po kojem je nazvana popularna zagrebačka knjižnica i unuci Milana, koja je mogla sve, a tko zna zašto zapela za gastronomiju, Ana Horvat nedvojbeno govori zapravo o našim ženskim životnim izborima i posljedicama tih izbora te kako se nosimo s njima.
Zapisom Aorist: Zvonimir Golob, primjerice, podsjetila me i na svog prijatelja odličnoga pjesnika i fotografa aktova, zaljubljivog i jebežljivog, čijega sam se nastupa, zaključujem čitajući Lovorvišnju, kao tinejdžerica s upravo mi nekom tada važnom pjesničkom nagradom uplašila valjda toliko da mu na poziv nisam ni odnijela pjesme na ogled za Republiku koju je uređivao, što moja i Golobova prijateljica pjesnikinja Božica Jelušić i danas ocjenjuje mojom najvećom životom greškom. Da sam, njemu, onda, odnijela mladalačke ljubavne pjesme, zacijelo bi bile u nekoj od Aninih tiskanih i internetskih antologija ljubavne lirike.
Ana Horvat alias Jasna Palčec i Božica Brkan na Mažurancu prije polaska u Samobor / Fotografija Miljenko Brezak
Zašto najviše preporučujem da pročitate knjigu naslovljenu biljkom? Ganula me, jer taman za vrtnu knjigu, koju godinama ne mogu dogotoviti, kopam po arhivu i moje se knjižne lovorvišnje sudariše s Aninima iz čučerskog vrta i s mirogojskoga groba gdje s precima kani ležati dovijeka. Gradska groblja proljećima joj šalju opomene da je podreže, jer da će ih inače odrezati sami, na njezin račun. Valjda će netko za Anu to i poslije raditi, da se ne moramo rastuživati poput nje za Višnjom:sve tvoje je/ izdano/ predano/ prodano/ ni imena ti/ na grobu nema/ samo/ ljubičasti puzavci/ davno presađeni/ s tvoje terase/ na mojo/ još rastu//u njihovoj boji/ i jeki tvog smijeha/ u mojim ušima/ kod mene/ zagrljena/ u miru počivaš
Uza sve plačeve i uza sav smijeh progutala sam Aninu Lovorvišnjuu dan, ne posve kosim čitanjem, čak sam se na neke odlomke i višekratno vraćala, spajajući sprijeda i straga, njezino i svoje. Čak sam dodatno, kao na knjižnoj naslovnici, pofotkala lovorvišnje za svoj tekst. Ne sijem matovilac ni u improvizirane plastične kištrice (Dunja), ali, Ana, radilo se o tome grmu odnosno biljci za živice ili o višnji i lovoru, vjerujem ti kako god, imaš tekst u vrtnoj knjizi, skup s pesima. U zapisu Lovorovišnjakrećeš ionako geslom Slobodana Vuličevića: Sretan je onaj čovjek iza čijeg lijesa idu pas i mačka.
Jedan od lanaca svetoga Ante ili već koga što je u ožujku kružio uokolo je i onaj s preporukom nekoliko knjiga za čitanje u koroni. Kako je Covid-19 to opet aktualizirao, aktiviram nedovršenu kavu. Ne, ne bih Dekameronai Boccaccia, a ni Camusovu Kugu, ne bih ni maestralno Pekićevo Bjesnilo, čak niti svoje zarazne Oblizeke, dosta da svi bare i vare, nakuhavaju sve u 16, nego jednu duhovitu knjigu Jure Divića, svoga kolege novinara i odličnog snimatelja, a sada i pisca, kojega sam upoznala na prvom i nažalost jedinom natječaju Ivan Raosza kratku priču u Vrgorcu. Radije bih da je povod bio Tin– u međuvrmenu mi je zbirka Nemoj mi to govoriti ušla u ovogodišnji uži izbor nagrađenika! – ali oduševila sam se jer me nagrada za Umreženuponukala da postanem kratkopričašica i na standardu i kajkavskom, pa sam zahvalna.
No, iako se, valjda zbog love, održalo i samo nekoliko natječaja i za prozu, ima smisla, jer Jure Divić također je kratkopričaš i srdačno preporučujem njegovu knjigu Tamo doli (Društvo prijatelja vrgorske starine, 2019.). Zamolila sam ga da mi je pošalje jer sam u Večernjaku u veljači prije virusne gungule pročitala duplericu s njime iz pera meni drage novinarke i nekad vrijedne suradnice Slavice Vuković. Isticana je i ljepota knjige, grafički izgled (grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković) s raskopčanim trapericama i asocijacija naslova na najstariji vrgorački grafit TAMO DOLI ŽIVI ĐOKO na seks. Meni je to, priznajem, više bio odličan PR, gerilla marketing, jer meni je tamo doli, ako već ne down under,kao Tinovo Tamo, tamo da putujem…, antipod od ovdjegore, ali – pročitala sam je nadušak. Baš se lijepo čita.
Jure Divić, novinar, fotoreporter, književnik / Privatni album
Jezično neodrediv – ni standard, ni čakavica ni žargon – alternativac kojega ni jedan od čistunaca vjerojatno ne bi uvrstio u antologiju kratke priče. Po mojemu bi mu ondje bilo mjesto, iako nisam sigurna jesu li ti njegovi hibridi, sudari bjelosvjetskoga i vrgoračkog zaleđa, uopće priče: kratke jesu, ali ta forme može gdjekad biti i (novinska) kolumna, i (digitalni) blog, čak i pjesma u prozi. Baš da misliti! Kako i ne bi, i da ne piše, zanimljiv je i sam čovjek, jer mu je djed imao putovnicu jedne, otac druge, a on teće države da bi onda imao i četvrte. Kao pisac iz dijaspore je, rođen 1965. u Takapuni na Novom Zelandu, pa kaže: Kad sam došao iz Novog Zelanda, hrvatski gotovo i nisam govorio. Znao sam samo psovati!Negdje napisa da jezik na kojem psuješ i moliš, tvoj je.
Prema onome što i o čemu piše, zanimljiva mu je i familija, statistički prosječna hrvatska onosno on + žena + sin + kći, gotovo da ih ne kroji već se kao literarni likovi sami stvaraju za moderne vrgoračke tobože laganice, zapravo gadne navlakuše sa zgusnutim, oporim, valjda vlaškim humorom. Najkraće: Tomić mu nije ni do koljena.
Jure Divić ispred najstarijega vrgoračkog, za knjigu vrlo inspirativnog grafita / Privatni album
Skupe kurve, recimo, započinje: Novinarstvo u Hrvatskoj je otišlo ukurac. I sve teme u novinama su otišle ukurac. Ako u trećoj rečenici sad spomenem spolni organ, onda će ispast da su i novinari otišli u Đonija, Vilija, i kako li ga sve TBF zove. Nisu, hvala Jure!
Ali u više od 40 cjelina isto je toliko svojevrsnih uglova za svaku priliku (pa i predizbornu!), iza kojih ne možeš znati što te čeka, jer se Jure ni u čemu i ne trudi biti dosljednim:
Fakultet, Katolička misija, Najlipša ljubavna priča, Baba sa spejom, Jebavanje na desnici, Trudna udovica, Brutalna baba, Moje trišnje i njezine sandale, Seks za gospođe ili kratka priča, Šampon protiv peruti, Triba ženit Kineskinje, 7 iljada kuna za moga rodijaka, Agrentina campeones, Dislajk čitabhana, Pozdrav iz Titova Drvara, Jebem ti državu, Pin za pišanje, Tučepi Blues, Imamo za koga glasovati za Alena Slavicu; Frex time job, Degenek, Lucino more, Golf dvica, Suvremena tehnologija, Internet za kućnu čeljad, Bogati barba Konzum… Baladom o svjećici pripovijeda oznanstvenicima koji se poput njega bave ulogama psovke u očuvanje hrvatskog jezika. Kako je i meni tema bliska, dakako da sam se navukla na Jurina otkrića -glagol prčin, spominjanje Isusove krvi, jebu mliko materino…
Tim mi je Jure Divić najdraži kad se jednakom mjerom i bez propisane društvene distance šali s vlastitim okruženjem, a bogme i na vlastiti račun, primjerice u Dislajk ćitabhana(radi u vrgoračkoj Gradskoj knjižnici!):
Geni kameni preko Novoga Zelanda / Privatni album
…Ali, kad sve sabereš, ja sam se slučajno rodija u Takapuni, u Aucklandu, isto ko što se Tin Ujević slučajno rodija u Vrgorcu. Moj je ćaća poslon iša u Novi Zeland, a njegov u Vrgorac, tako su in se dica rodila u mistima i zemljama di su oni raditi, tj. plovili jedan dio života. Kako je moj stari bija užasno nostalgičan, vratija se u Vrgorac i mene doveja sa sobom i smistija me tu di jesam, tu di su živili moji didovi i pradidovi, od vrimena Turaka pa na ovamo ili možda i ranije, ali iz tih vrimena imamo pisane zapise da su Divići sa Stilja, tu iz sela pored Vrgorca. Od tih vrimena pa do danas minjale su se različite vlade i zemlje i moja obitelj bila je stanovnik različitih zemalja i sve te zemlje ostavljale su poneki utjecaj, a ponajviše u jeziku. Razni vladari donosili su svoje namete, običaje i jezik i svim time ostavljali trag na jednu običnu porodicu sa Stilja, koja je uvik lutala, a gotovo uvik se vraćala. Moj did koji je otiša u Novu Zelandu poslije Prvog svjetskog rata otiša je s austrijskom putovnicom, pisalo mu je unutra da je Austrian. Ćaća je šezdesetih otiša s jugoslavenskim pasošem, ja doša s novozelandskim I sada ja pokušavam upratit taj jezik, koji nas sve spaja, hrvatski jezik, onako na ikavici, kojom smo se vjerojatno koristili sva trojica, i did, i ćaća, i ja, i kojom će se vjerojatno koristiti i moj sin, koji za razliku od svojih predaka s austrijskin, jugoslavenskin, novozelandskin pasošem ima hrvatsku putovnicu.
S jedne od promocija / Privatni album
Valjda neće inzistirati na autorskom pravu prenesem li jednu cijelu priču, dijalog sa sinom Matom:
Ne zajebavaj – Ćaća, kakva je razlika između tipkovnice i tastature? – Gotovo nikakva. – Al isto ima neka razlika? – Ima. – A koja je? – Jebi ga, ne znam, sine. – A jel to ono kao gljiva i pečurka, mrkva i šargarepa? – Je, otprilike tako. – To je onaj jezik koji ti znaš, a mi ne znamo, ono kako pričaju u Srbiji. – Ma važno je samo da razumiješ, što više jezika znaš to je bolje. – Zato ja i pitam, ali velika je razlika, ja neke stvari i nikako ne razumijem. – Ma koje ti to ne razumiješ? – Evo, recimo, mi kažemo ne zezaj, a ti kažeš ne zajebavaj?
Jure Divić s jedne od izložaba svojih fotografija / Privatni album
