U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Diana Burazer
Kupila sam brdo
Kupila sam brdo! Ne kuću – kuća ima zidove, krov toplinu, obitelj
Kupila sam brdo! Ne šumu – ona ima močna stabla, hladovinu, krošnjama zaklonjeno nebo.
Kupila sam brdo! Ne livadu – ona je ravna, zeleno jednostavna. U njoj se nebo se utopilo.
Što ću s brdom? Stojim na vrhu okrećem se na sve strane
Sve, sve je moguće – dojavljuje mi izvanvremenski Stvoritelj spreman pomoći bez ikakva alata i raspoloživa vremena. I dodaje – samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo slikar sam, i nisam pjesnik sam, i nisam
sanjar, koji je kupio brdo, jesam.
Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija MacquarieUniversity, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chefDennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.
No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.
Zapravo je ovaj tekst nastao jučer. Ali nisam uz njega imala fotku, a fotka-kao-govori-tisuću-riječi, pa sam ga ostavila u bilješci jutros od rana čekajući – lastavice.
Neke sam svoje čitatelje iznervirala početkom ljeta višetjednim izvještavanjem o paru vrana i njihovu gniježđenju, sjedenju na gnijezdu i dvjema vranićima na boru kraj naše kuće. Ili o tome kako nam ptice počinju pjevati u zoru, još po mraku, razvijajući svaka svoju solo dionicu, sve dok dan posve ne zabijeli, pa onda uglavnom sve ušute.
Jučer ujutro neki veliki cvrkut pred našim istočnim otvorenim prozorima. Štoviše unezvjeren, paničan let povećeg jata lastavica. Ali ne u toliko puta viđenoj selidbenoj formaciji, kao da svaka leti sama u svome pravcu, na svojoj visini. Bezglavo, kao bez cilja. Koliko ih je, ne mogu biti samo stanarice gnijezda pod našom istočnom strehom. Čak ni eventualne susjede sa zapadne strehe, gdje su nekad gnijezdo svili piljci.
Ali lastavice lete, pa slijeću pod strehu nožicama hvatajući se za grubu žbuku, za ruine započetih, a nedovršenih gnijezda. Velike i male, mlade. Škola letenja! Pa da! U trenu shvatim kako je baš Bartolovo, kad po tradiciji vinogradari, ako još nisu, u trsja postavljaju klopoce i kad rode odlijeću na jug, pa se sigurno i laste ubrzano spremaju. I baš se rastužim. Što one spretnije i duže lete, to me veća tuga obuhvaća. I odjednom ih, kao ni onih mladih vrana u gnijezdu, više nema. Odletješe prije nego što sam o njihovu letu pjesmu napisala.
Sve mislim očekivano, banalno: hoće li i jutros opet vježbati svoja mala, tek opernatila krila za svoj dugi, dugi let na jug?
I one stvarno dolete. Nekoliko njih, elegantnih, sitnih i vještih kao da pokazuje što su naučile, što mogu, pa nadlijeću svoju strehu, krov, grad, nas, cijelo nebo i cvrkuću, cvrkuću. Neću se rastuživati, odlučujem učas, nego ću misliti o proljeću i gnijezdu u koje će se možda vratiti dogodine. Najradije bih im mahnula ne za zbogom nego za doviđenja.
Pogled na veslačku stazu, zeleno i plavo, preko čaše koja voli Hrvatsku i mijenja boju, a poslije se nosi doma / Fotografija Božica Brkan
Odvučemo se jučer u kasno jutro u šetnju, pa sjednemo na završno piće u našemu jarunskom kafiću. Naručujem Pepsi Light. Nema, kaže (opet novi) konobar. Kak nema, pa to ste imali!? Imamo Coca Colu Zero, govori. Super, kažem, pa to inače i pijem. Stalno pijem vodu na vodu, malo todorićku malo dropulićku (od te je gradonačelnice tako zovemo; sorry Milane!), a malo neku mineralnu s kriškom limuna, pa za promjenu, a da mi ne diže šećer, taj CC Zero.
…a poslije će ponovno pobijeliti… / Fotografija Božica Brkan
Donese čovjek uz bočicu i čašu kakvu još nisam vidjela. Natočite da vidite što će se dogoditi, kaže. Natočim, a ono bijeli natpis, zapravo dobra fora kao začudna inverzija, Coca Cola voli (srčeko!) Hrvatsku s jedne i verzalni pravi užitak s druge strane promijene boju u – crveno. Kemija, lakmus neki valjda, kao u onih ružičastih i plavih cvjetova hortenzije, ili tako nešto. Djeluje na hladno, govori čovjek. I još dobijete čašu da je ponesete doma. I ja se totalno raspekmezim kod zadnji bedak. Nikad niš ne dobijem. Kad je Velesajam svojevremeno u neka dobra stara vremena na novogodišnjim domjencima dijelio tada rijetke laptopove, ja bih uvijek dobila 10 čestitki. I onda konačno upamtim ime svojega jarunskog kafića u kojem na kavu pozivam na samom ulazu, na desnom ćošku Hrvatskog Sokola: Marion.
S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak
Iako su mi skrenuli pozor kako neka ne čitam na onom svom zagorskom, valjda jer mi to nije bračka Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, gdje svome lokalnom idiomu, jeziku, prednost dajemo zbog pozitivne diskriminacije, kako obično kaže osnivač Drago Štambuk, gdje ja ne bih svoju kekavicu, pogotovo kad je – razumljiva.
Ne kanim prevoditi, nego je samo dodati te je spojiti s pričicom o peseku kojega sam čak dvaput susrela u Opuzenu, na kavi uz Neretvu te uz maslinu kraj crkve ispod koje smo Pod vedrim nebom navečer govorili poeziju. Ondje općepoznat, pesek me ganuo podsjetivši me na mojega Snupija, samo je još manje čistokrvni, više je izgledom također neki pekinezer. I također ne manje umiljat, iako na jedno oko čorav (i nema ga), a i na drugo, čini mi se, loše vidi. Prepoznali smo se i razgovarali. A ja sam poslije čitala poeziju s mišlju ne sve svoje peseke, pa i na maloga Čarlija.
Božica Brkan
kurtasti pes
i kurtasti pesek maše z repom samo da mu niko nebu niš samo mu z tem more misli si bogec biti bole
kurtasti pesek
i mene maše z repom
mi se mili
mi se miti
ne moraš peso mahati nem ti ja niš kej si se na me nameril niš ti ja nem mu govorim a on maše samo maše kej da ima celi rep 20170306 – 20170419 – 20170426 – 20170802
manje poznate riječi: kurtasti – bezrepi, djelomice ili posve odrezana repa da mu niko ne niš – da mu nitko ne učini išta nažao
Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.
O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.
Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.
Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.
U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…
Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.
Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.
Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak
Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…
Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu
Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.
Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom / Fotografija Božica Brkan
Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?
Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski etnodetalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan
Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.
Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.
Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu
Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.
Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan
Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!
O veličini umjetnika ponajmanje govori mnoštvo ushićenih tekstova kada on ode. Kao što sada svi glorificiraju Voju Radoičića. Govore: radost igre. Govore i ovo i ono, uspoređuju ga s Hundertwasserom i Gaudijem i što ti ja znam.
Moj Vojin bro iz 1994.
Meni je mnogo bliskiji, recimo, kroz običnu ilustraciju slikovnice dok je moj IBB bio još dječarac ili kroz mio, osmišljen nepretenciozan dizajn zalogajnice, restorančića što li je već Ribice i tri točkice… kamo rado skoknemo na jedan crni i jedan bijeli rižoto ili ribice s blitvom ili tak nešto malo. Ili kroz moj Vojin broš koji gledam, a ne nosim ga bojeći se da ga ne izgubim. Valjda zato što sam Voju i upoznala na dizajnu kuhinjskih krpa za Podravku, nekad devedesetih.
Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan
I onda vidim Vojine majušne slikice, brodiće, boje… u izlogu, zaletim se… Kad ono nije Vojo nego imitacija. Nekakva reljefna. Nisam gledala ni je li potpisana ni cijene. Baš sam se naljutila što ne slikaju nešto svoje. Što mi samo kvare Voju?! Nije me utješilo ni što svoju obrtničku radnju nazvaše Manufakturom. Ni što su danas u izlog suvenirnice umjesto Voje stavili nekakve platnene vrećice. Tobože autorske. Radost igre, tobože.
Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan
Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka
Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan
Pisana plafta
V one noči gda je plaftica Božja cvela i dišala kak trokraljsko svetsvo, zalukaval se bledi mesec z drobnemi zvezdami čež mučki obloček v hižicu, z prutja spletenu.
Spazili so oni nečije roke, prste, sfrkane i strošene, kak fetno črlenu merku čez konopljinu preju na naredi čonekom prevlače i z češljem zbijaju v pisanu, cufridnu plaftu.
Jedino zbrati nesu mogli zakaj tožna oka tkalje od cajta do cajta v kot glediju i komu to njezine vusnice tak nekaj stiha šepču.
A onda se najenput z jalšinih gran veter zdigel i obločeka na hižici resprl. Vušle su reči v svet, i spoznala se molitva zrečena vmiručem Jezušu na križnom drevu.
Njemu se tkala pisana plafta, vredne tkalje posledni osebunjek. Zastrla ga bu ona, sa pisana i črlena v onaj čas, gda se bu od njezina tela dušica restavila i v nebiče vputila.
