Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 29

Katalog uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 3. studenoga 2017.

Uz mnoge svoje izložbe etnologinja Slavica Moslavac pripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.

I uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina objavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.

Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.

Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.

Pjesma Božice Brkan u catalogue — Pjesma Božice Brkan u katalogu

Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.

Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.

Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan

Životopis Slavice Moslavac, prof., muzejske savjetnice

“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.

U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.

Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun

Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…

Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).

Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavština Zorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosna je pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).

Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.

Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Istraživala sam povijest grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.

Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003.. 2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.

Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).

Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike, Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…

Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…

Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.

Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.

Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”

20171102

linkovi

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

http://www.bozicabrkan.com/pjesma-kosula-za-na-noc-u-izlozbenom-katalogu-slavice-moslavac/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

Logo DHK na izložbi u HAZU – umjesto kave 2. studenoga 2017.

Odsjek za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti potkraj listopada na izložbi se iskazao izuzetno zanimljivom izložbom u Knjižnici HAZU Povijest Društva hrvatskih književnika 1900 – 1971. iz svoga arhiva. Što prikazati na skromnom prostoru između 10.000 dokumenata iz 57 arhivskih kutija stvarno nije bila laka odluka za autora Tomisava Sabljaka, voditelja Odsjeka, i njegove suradnike Anu Batinić, Josipu Dragičević i arhivista Željka Trbušića te likovnog oblikovatelja Maria Beusana.

Krizmanov logo DHK na izložbi / Fotografija Bpžica Brkan

To prije što se ne može iz svijesti izgurati podatak kako je uz Sveučilište, HAZU i Maticu hrvatsku DHK najstarija i najznačajnija kulturna institucija u nas i koja čuva hrvatski nacionalni identitet i svojim djelovanjem te sa svojim članstvom stalnim je dokazom pripadnosti hrvatske kulture, umjetnosti, znanosti i društva uopće temeljnim načelima na kojima počiva Europa.

Dvojica velikana sleđa: Krleža na reljefu Msrije Ujević, a Mate Maras uživo / Fotografija Bpžica Brkan

Na izložbi se, uz drugo, može vidjeti bista prvoga predsjednika Ivana viteza Trnskog, popis članova, reljef Krleže sleđa Marije Ujević, Tinove olovčice koje razgleda pjesnik i svećenik Ivan Golub, portret Matoša i drugih književnika, podaci po promjeni imena, zapisnici o kažnjavanju odnosno izbacivanju članova u nevremena, sad povijesna izdanja iz nakladničke djelatnosti Društva, koja traje od 1903. i drugo.

Ivan Golub zagledan u olovčice Tina Ujevića / Fotografija Božica Brkan

Mene je fascinirala spoznaja kako je ponovno novi, vrlo moderan logotip DHK zapravo Krizmanov rad iz 1906. godine. Usput, Krizman je autor i Matičina loga. Za svog ga je predsjednikovanja samo vratio Božidar Petrač, koji je, da ne povjerujete, uz Dubravka Jelčića i Sabljaka, jedan rijetkih koji su uopće pisali o povijesti Društva!

U prvom planiu tajnica DHK Ružica Cindori, a straga bista prvoga predsjednika DHK Ivana viteza Trnskog / Fotografija Božica Brkan

Nije zgorega podsjetiti i na riječi književnika i publicista Milana Grlovića, jednoga od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika:

Mi tražimo prije svega našu društvenu preobrazbu, našu idealnu slobodu i postavljamo tomu za preduvjet rastuću materijalnu neodvisnost. Mi ne mislimo na kakav prevrat, ali želimo pospješiti vrieme, kad se bude s poštovanjem i u evropskom tonu govorilo i pisalo o hrvatskoj književnosti.

Neformalno: Sanja Pilić, Ivica Matičević i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan

20171025 – 20171102

linkovi

https://narod.hr/kultura/hazu-otvorenje-izlozbe-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika-1900-1971

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/u-knjiznici-hazu-otvorena-izlozba-povijest-dhk

http://www.prvi.hr/prvi-hr/zg-info/u-hazu-otvorena-izlozba-povijest-drustva-hrvatskih-knjizevnika

Priča posavske curice s Fejsa – umjesto kave 30. listopada 2017.

Baš sam 14. listopada 2017. natrapala na fotkicu Zdenka Vanjeka, vremešna gospodina, Ivanićgrađanina, koji sve oko sebe bilježi fotoaparatom. Obično i ne napiše tko je i što na fotki, gdje je snimljena i kojim povodom. Šerala sam je i pristiglo je više od 130 lajkova i šerana je još petnaestak puta. Komentari su išli od preslatke curice, male snehice, kikica, dvojbe je li ljepša djevojčica ili nošnja i tome slično. I tako mi je proradio novinarski nerv pa sam se zainteresirala i ja tko je djevojčica, gdje je fotka nastala. Još 13. listopada 2013. u Posavskim Bregima! Hvala Fejsu koji ju je očigledno izvukao na obljetnicu. Zdenko Vanjek nije se mogao sjetiti na čemu je to snimljeno, imena djevojčice, ali obećao je i – pronašao mi kontakt.

Njezino je ime Manuela Grubišić, iz Posavskih Brega je i nosi brabakinu nošnju staru 120 godina / Fotografija Zvonko Vanjek, 2013.

Gospođa Mirna Češković, tajnica KUD-a Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi, javlja mi:

Djevojčica se zove Manuela Grubišić, rođena 2011. godine, ima nepunih sedam godina i sada ide u prvi razred osnovne škole u Posavskim Bregima, pleše pet godina. Nošnja koju nosi vlasništvo je njezine prabake Dragice Manoić, a stara je oko 120 godine. Nošnja je posavska, a Manuela pleše u KUD-u Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi. I Manuelin tata Ivica Grubišić nekad je plesao u KUD-u, koji sada broji 80-ak članova i djeluje u više skupina.

Najmlađi iz KUD-a Ogranak Seljačka sloga Posavski Bregi / Dokumentacija KUD-a

Od 2009. godine u KUD-u postoje dvije dječje skupine, a od ove, 2017. godine tri dječje skupine, mala (vrtićka dob), srednja (niži razredi osnovne škole) te veća skupina (viši razredi osnovne škole i srednja škola. Imamo nekoliko slučajeva da su klinci na probe dolaziti sa starijom braćom i sestrama dok još nisu ni prohodali, a čim su prohodali, počeli su plesati. Voditeljice dječjih skupina su Mirna Češković i Marina Glog. Predsjednik KUD-a je Ivan Barilić.Skupine tijekom jedne godinu javno nastupe i desetak puta. Sve skupine plešu i pjevaju pjesme iz Posavskih Brega.

Koliko truda da se s naraštaja na naraštaj prenosi materijalna i duhovna baština svoga sela!

KUD Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi osnovan je 1934., a njeguje izvorne posavske pjesme, plesove i običaje. Nastupa u zemlji i svijetom. Uz drugo, sudjelovao je i na I. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., snimio brojne radijske i televizijske emisije. Najznačajnija TV emisija ostvarena je u suradnji s Ansamblom Lado – Ponovno rođenje plesa, a rezultat te emisije je uvrštavanje breškog Starinskog drmeša na njihove nosače zvuka Iz kajkavske glazbene riznice i Drmeši i polke.

Hrvatski je radio 1987. u Posavskim Bregima tonski zabilježio 70-tak zavičajnih pjesama i plesova. To je obilježilo rad Ogranka u 2001., jer su na temelju tih tonskih zapisa izdani CD i kaseta I ja jesam posavačko dete. Društvo je izdalo i etnografsku mapu S onu stranu Savice autorice Slavice Moslavac. Ljepota breške nošnje zastupljena je i u knjizi Hrvatske narodne nošnje autora Ivice Ivankovića.

Autor Fotografije Zdenko Vanjek iz Ivanić Grada / Fotografija Zoran Mijović

Društvo je sudjelovalo u snimanju HRT-ova serijala emisija Kolo, a breška pjesma Kreni kolo odabrana je za najavnu pjesmu cijeloga serijala. KUD organizira Smotru muških pjevačkih skupina Hrvatske, prigodne božićne koncerte i prikaze običaja u Posavskim Bregima, a 2013. održana je i prva smotra folklora u Posavskim Bregima Lepe moje ravne pole. Svoju baštinu KUD je prezentirao na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, Županijskoj smotri u Zelini i drugim smotrama diljem Hrvatske, ali i izvan nje u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugdje.

20171029

link

https://www.facebook.com/kud.ogranakseljackesloge/

Umjesto kave 26. srpnja 2016.: Slavica Moslavac ili ime je znamen

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju

Haiku na Bučijadi – Umjesto kave 20. listopada 2017.

Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta Vladimir Devidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.

Anabela ukrašena bučama / Fotografija Miljenko Brezak — Nadahnuće: Anabela ukrašena bučama / Fotografija Božica Brkan

Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.

Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak

Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.

Buče, buče / Fotografija Miljenko Brezak — Buče, buče / Fotografija Božica Brkan

S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!

Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak

Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.

Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak (Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.

Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan

Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .

20171016 – 20171019

link

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

Umjesto kave 12. svibnja 2016.: Štambukov Kukurijek cvate u Japanu

Umjesto kave 19. travnja 2017.: Bilosnić Afrikom osvaja kontinent po kontinent

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-3-veljace-2017-tigar-tomislav-marijan-bilosnic/

Obertauern kao case study – umjesto kave 16. listopada 2017.

Skijanje i ja!? Da se razumijemo, da sam stala na skije imam i foto-potvrdu iz vremena još analogne fotografije, a i moja markirana ski-odjeća, kak se šika, još daje na novu – jedino mi se k’o Rusima kojima je to bila fora ne vide privjesnice s nama povoljnijom cijenom, jer kod nas je taman bio uvesen PDV i sve je startno bilo skuplje – poput mojega bicikl za koji me svaki put kad ga izvezem iz garaže pitaju imam li to novi bajk, iako su me suprug i sin iznenadili njime još za 40. rođendan.

Za promociju snijega i - mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan — Za promociju snijega i – mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan

Ali pisati o skijanju, o snijegu zapravo, tu se osjećam najbolje kad se parim vrućim čajem, griješnom čokoladom ili kapucinerom ili kuhanim vinom punim cimeta i klinčića dokoličareći ili na sigurnom osunčanom vrhuncu ili na osunčanom obronku. Zašto ne recimo uz neku od 100 km skijaških staza Obertauerna u saveznoj austrijskoj pokrajini Salzburg s godolom i žičarom, 18 sedežnica, 6 vučnica i 31 km staza za skijaško trčanje, obiteljskim skijaškim parkom, snježnim parkom za freestyle itd. A sve to zovu ski in ski out hoteći reći iz kreveta ravno na snijeg. Ili posve eskimski, najbolje se osjećam nad kojekakvim nazivima i vrstama snijega. Ondje bi mi ponudili od kraja studenoga do početka svibnja odnosno od pršića preko cjelca do utabanoga. Na Obertauernu mu je prosječna visina najveća u Austriji – 264 cm! A prema istraživanju, unatoč zatopljavanju nepromjenjiva je u zadnjih 108 godina.

slijeva nadesno: Sandra Piro ? Fotografija Božica Brkan — O Obertauernu udruženim snagama slijeva nadesno: Sandra Piro, Andrea Rohrbacher i Mario Siedler / Fotografija Božica Brkan

Ovisno o sklonostima, dobi, obiteljskoj situaciji, formi i drugome tu možete odabrati ne samo obične padine ravne ili s hupserima nego i vrtoglave padine s nagibom od 45 stupnjeva, ali i skijaški bicikl ili snowbiking, snježno zmajarenje ili snowkiting, ako imate djecu skijaški park Bibo Bär ili kojekakve drugi sportovi sve do romatične vožnje kočijama bijelim krajolikom. Après Ski i noćni život sve do Krampus partyja pod rasplesanim maskama teškim i 50 kila.

Nas troje red Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan — Nas troje pred Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan

Mogla bih nabadati i štogod fenomenološki o Hrvatima i skijači ili posve oblizečki, o sarmama i čudesima Bijega iz svakodnevica na sam vrh planine, kako je slogan Obertauerna, ali to će, ako već nije, učiniti buljuk kolega novinara od bijelih turističkih i ekonomskih analitičara do lajfstajerskih blogera te onih koji se samo selfaju, pa makar i ispred pingvina koji dočarava zamamne visine. Hrvata je inače na Obertauernu među Europljanima svih fela svega četiri posto, iako četiri sata udaljenosti i nije neka daljina.

Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan

No, vrlo je poučan Obertauern i kao case study austrijske skijaške metropole, kako ga također zovu, snježne destinacije koja je za slogan odabrala samouvjereno Mi smo snijeg! Wie sind Schnee! We are Snow! Od same presice, zanimljive i precizne s raznovrsnim radoznalim medijima do prezentacije i presmaterijala. Svakome njegov Obertauern, njegova perspektiva, njegov sadržaj. Sve pomno osmišljeno do promotivne brendirane mliječne čokoladice Jedem seine Verlovkug. Pa, zasladivši se, natrapavam na internetski prijevod o izazovu, iskušenju, zavođenju, iskustvu…

Turistički direktor Mario Siedler, voditeljica marketinga i PR Andrea Rohrbacher i hrvatska zastupnica Sandra Piro ne zaboravljaju istaknuti sigurnost: iako gosti ne idu na snijeg u japankama, među 1,4 milijuna ih se, govori mi frend, nađe i u štiklicama. O tome najmanje trebamo brinuti, a više studirati posve dubinski obertauernsku maštovitost i poduzetnost u najmanje 50 nijansi bijele i kad je riječ o našemu plavom.

20171004 – 20171005 – 20171016

link

http://oblizeki.com/salzburg-u-okusu-svojih-zlicnjaka-i-mozartkugli-20743
http://oblizeki.com/zlicnjaci-od-snijega-salcburske-nokle-nisu-nasi-snenokle-i-paradizet-20787
http://oblizeki.com/kuharska-radionica-edelweiss-sa-salzburskim-zlicnjacima-i-savijacom-od-jabuka-20768

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

Mnogi u cijelom životu nisu vidjeli, a kamo odjenuli onoliko gaća koliko ih je Slavica Moslavac izložila na izložbi Zaviri ispod /donje rublje i higijena otvorenoj 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina. Natprosječno dobro ozračje uz brojne predmete sjećanja i želje pristajalo bi i neusporedivo važnijim izložbenim prostorima, pa i u stalnom postavu.

S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan

Nije to tek podsjećanje kako je to bilo nekad kad je većina toga bila sakrivena ispod – podsjećam da su se gaće, unatoč nazivu iz slavenskih pradavnina, redovito počele nositi uglavnom tek sredinom prošloga stoljeća – nego sve do danas, kad su i tangice i korzeti običan dio odjeće, pa je izložba osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv autorice, nego i antropološka.

S modne revije / Fotografija Božica Brkan

Ta povijest je već i tvornički proizvedeno rublje u 20. stoljeću. (Nisam se sjetila provjeriti je li budžet izložbe dopustio i koju Victoria Secret!?) Također je osim uobičajeno samo moslavačke i posavske, zapravo nacionalno, pa i međunarodna, koncentrirana na temu bez granica, s golicanjem mašte uz predmete koji potiču lascivne misli, kako samih muzejskih izložaka svakidašnje uporabe i svečanih, čipkom urešenih ili pak gaća za k doktoru, tako i umjetničkih viđenja (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.).

Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan

Čestitke, to prije što će nakon što Kutinjani / Kutinčani mogu mjesec dana zagledati u raznorazne poštirkane gaće muške i ženske, grudnjake, spavaćice, kurte i kurtice, podsuknje, haltere od pliša, pamuka, lana, čipke, flanela, markizeta, svile, satena…, sve do štrikanih nakurnjaka, izložba obići i Zagreb, Kumrovec, Lipik, Đurđevac, Đakovo, Suboticu… Na njoj su surađivale i kulturne institucije Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, kumrovečki Muzej Staro selo Muzeja hrvatskog zagorja, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb, Gradska Galerija Novi Sad i brojni pojedinci koji su se na poziv Moslavčeve odvažili na danje svjetlo iznijeti najintimnije stvari.

Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodate lipki / Fotografija Božica Brkan — Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodane čipki / Fotografija Božica Brkan

Ni vidjela ih nisam, znam ih samo iz mamine priče, a nisam još dospjela provjeriti jesi li označeni i burjagi, jastučići poput onih za ramena koji su širili bokove, a kakve je u mladosti nosila moja baba Julča Brkanova.

Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan

Oni koji neće imati priliku obići izložbu, njezina je dodatna vrijednost, a i vrijednost sama za sebe, po dobroj tradiciji autorice, odličan katalog (dizajn Slavica Moslavac!), zapravo bogato ilustrirana knjiga Zaviri ispod / donje rublje i higijena na 74 stranice. Primjedba: nedostaje jedino biografija i bibliografija autorice, koja je i izložbu i katalog zanosno i poticajno te vrlo stručno nakrcala kao šipak, ali elegantno i ženstveno, damski, ne prelazeći granice niti radi izazovnoga i poticajnog PR-a. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, košula za na noč.

Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan

Duhovitost i životna radost što pršti iz Slavice Moslavac i osvaja sve, ne samo nas njezine poštovatelje i prijatelje, okružila je i klasične muzejske izloške i umjetničke slike, fotografije i povezala ih novim kontekstom, pogotovo pjevanjem KUD-a Kutinsko Selo i izuzetno šarmantnom modnom revijom rublja, u kojoj je hrabro i šarmantno haljinu-kombine nosila i ravnateljica Muzeja Jasmina Uroda Kutlić.

Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Kutinsko Selo / Fotografija Miljenko Brezak — Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Seljačka sloga Kutina, koje su izvele i dio narodnih lascivnih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

20171013

linkovi

Katalog uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 3. studenoga 2017.

Pjesma “Košula za na noč” u izložbenom katalogu Slavice Moslavac

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

Kako je 1880. Nikola Tordinac pohrvatio Karla Maya – umjesto kave 12. listopada 2017.

Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: Karl May. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.

Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May

Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).

Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak

Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte (Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.

Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest

Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.

Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak

Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.

S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?

20171012

Kava sa stihom – umjesto kave 30. rujna 2017.

Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.

Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan

Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.

Božica Brkan
sav taj talog

sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje

20170929 – 20170930

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan

Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.

Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan

No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.

Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!

Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu

Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.

Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?

I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom

I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!

A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.

S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva / Fotografija Miljenko Breza — S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak

Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.

Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?

Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.

Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak

Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.

20170912 – 20170921

linkovi

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/

http://www.virovitica.net/davor-sunk-u-zavicajnom-drustvu-viroviticana-multimedijalac-kojem-je-svaki-medij-premalen/24205/

Joža Skok, mirno počivao! – umjesto kave 13. rujna 2017.

U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?

Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.

Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.

Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.

Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.

20170913

Post scriptum

Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:

Pozdrav, Božice,
lijepo si napisala o Joži na svom blogu.
Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:

http://regionalni.com/zivotdrustvo/kolumne/mr-sc-denis-pericic-hvala-vam-ucitelju-29449/

http://regionalni.com/aktualno/joza-skok-komemoracija-29400/

Srdačno,
Denis

Dodajem linove i parafrazu: čitati, čitati, čitati

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/blog-b-brkan-u-bloku-u-kaju-posvecenome-jozi-skoku/

http://www.bozicabrkan.com/dan-s-krlezom-umjesto-kave-7-srpnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

http://www.mvinfo.hr/clanak/u-86-godini-zivota-preminuo-hrvatski-knjizevni-kriticar-i-povjesnicar-joza-skok