Oznaka: Božica Brkan / Umjesto kave

Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavu Hrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…

Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.

Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.

Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.

Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.

Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?

Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literature za kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.

Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestu Mazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka, prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).

Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.

Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.

Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.

Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-a Zagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:

Jest! Istina je!
Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”.
Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.):
“Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji.
A koji su to instinkti njihovi i moji?
Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!

20171120 – 20171127 – 20171128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kci-lotrscaka-ponovno-nakon-27-godina-umjesto-kave-9-srpnja-2017/

Umjesto kave 15. svibnja 2017.: Sam svoj e-izdavač

http://www.pou-vrbovec.hr/index.php/home/clanak/tribina_o_zagorki_u_hrvatskom_novinarskom_drushtvu/