Iako je izdavač VBZ promovira uz napomenu knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist, nisam u to uvjerena, dapače, ali preporučujem i vjernicima i nevjernicima da pročitaju knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo Drage Pilsela koji je na 250 stranica svjedočanstva prikupio i knjigu uredio. Kako naslov posvuda pišu verzalom, u dvojbi sam kako bi to Pilsel napisao. Glavni izdavački smisao ove knjige, ono što je izdvaja od drugih, nisam provjeravala kod izdavača VBZ-a, ali po mojem je ideja da knjiga nastane, da s agnosticima i ateistima razgovara teolog, potkovan i teorijski i praktično. Da tu ima i za čitanje i za nevjernike i za vjernike, kako bi uglavnom vjerojatno potvrdili vlastiti stav, ma kakav bio, govori u prilog što bih mogla naći nebrojene zanimljivije motivirajuće citate, i lake i komplicirane. Ali, bolje da ih odčitate i ispišete sami.
Knjigu ponajmanje valja čitati kao poimenični popis trideset javnih osoba, hrvatskih, koje nisu vjernici, a spremne su uopće govoriti o tome što ih nosi u životu, što im je temelj. Mnoge će iznenaditi kako razmišljaju ljudi koje poštuju ili ne poštuju iz posve drugih razloga, kao književne i druge kreativce, novinare, odvjetnike, sveučilišne profesore, političare recimo. Možda neće moći povezati dosadašnja i odsadašnja poimanja pojedinih osoba. Otprilike kao što sam ja razmišljala ponukana Pilselovim tekstom o taman preminulom kolegi novinaru Predragu Luciću, kojem se Pilsel također obratio da svoje svjedočanstvo napiše u knjizi iznenadivši se što ne može, jer je, i na njegovo a i na moje iznenađenje, feralovac bio vjernik.
Nevjernici se ne moraju opravdavati vjernicima, rekao bi Pilsel, ali, dodala bih, o smislu života može govoriti svatko, pa i vjernici i nevjernici međusobno. O čemu bih satima razgovarala sa svojim prijateljem vjernikom Đ.? Iskreno, voljela bih vjerovati, jer mislim da je lakše vjerovati. Ako vjeruješ. Kad vjeruješ. Zanimljiva mi je i tema, čak i za knjigu: ako ju je imao, kako je i zašto tko vjeru izgubio? Uglavnom je u medijskoj modi govoriti o tome kako se netko vratio ili našao u vjeri.
Abecedno Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić po mnogo čemu su različite zanimljivosti, da ne kažem nezanimljivosti, pa tako i u ovome kontekstu, ali svejedno je radoznalima, pa i onima koji bi o tome rado polemizirali i ne pročitavši svjedočanstva, da najprije pročitaju. Neke to čine izuzetno zanimljivo, a malo je reći da baš svaka priča i svaki stav nuka da se o njemu razmisli. K tome, vidim koliko se različito i na kakvim sve različitim mjestima citiraju razmišljanja poznatim nevjernika o vlastitu vjerovanju koje ne uključuje boga i religiju. Nužno je razmišljati i razgovarati o sebi u svijetu, o dobru i zlu ponajprije.
S nestrpljenjem očekujem najavljeni svojevrsni nastavak ove Pilselove knjige, svjedočanstva onih koji vjeruju.
Baš kad sam prvi put čitala knjigu Drage Pilsela – a jednako mi je bila zanimljiva i u drugome ponovljenom temeljitu čitanju (s novim podcrtavanjem, dakako!)! – u paketu s Večernjakom, čak i u megapaketu za samo 10 kuna, na kiosku je ponuđena knjižica Božja znanost / Javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri, koju je pripremio Slaven Letica. Nadam se da su mekouvezani knjižuljak na stotinu stranica dobro utržili, jer su ga nekoliko puta ponavljali, iako osim Pilsela ne nalazim izravnoga povoda zašto to, zašto tako i zašto baš sad. Kao da su htjeli uvjeriti kako se znanost i Bog ne isključuju: Dva svjetonazora nisu u sukobu: Znanstvenici koji istodobno vjeruju u Boga i znanost. Zanimljiva su i svjedočenja – ovdje ne samo hrvatskih – znanastvenika Antonija Balenovića, Romana Brajše, Daniela Bučana, Darka Chudyja, Maria Esserta, Miroslava Furića, Vlade Jukića, Aleksandre Korać Graovac, Stipe Kutleše, Johna Lennoxa, Emilia Marina, Matka Marušića, Petra Tomeva Mitrikevskija, Vladimira Para, Davora Pavune, Nine Raspudića, Darka Richtera, Jerka Rošina, Igora Rudana, Marija Selaka, Ivice Šole, Marcela Šperande, Marijana Šunjića i Dijane Vican s proslovom Francisa Collinsa i umjesto zaključka Pismo nevjerniku (odnosno Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanske La Repubblice) Pape Franje.
Ali kao da jedno ponovno prolazi mimo drugoga. Stoga, priznajem, nestrpljivo očekujem najavljenu Pilselovu knjigu s onima koji vjeruju. Koje će javne osobe vjernike uvrstiti u nju? Da budem iskrena, voljela bih zapravo pročitati jedinstvenu knjigu, knjigu-dijalog, i s vjernicima i s nevjernicima. To bi imalo smisla kako ja gledam na stvar (ne)vjere i (ne)vjerovanja, život uopće. Zasad je nema. Kao što nema ni ustrajna dijaloga, propitivanja. Važno je da se iznose vlastiti argumenti, pogotovo na zanimljiv način kako se trude pisci svjedočanstava, da se saslušaju i čuju i da se, što se rado čini, ne nameću drugima.
20180529 – 20180531
