Spremajući se na drenovačke Pjesničke susrete u Nacionalu sam pročitala intervju svoje talentirane miljenice, mlade kolegice Kristine Olujić s Anđelkom Martić. Nisam ni znala da je još živa ta omiljena književnica mojega djetinjstva rođena 1. svibnja 1924. Naslov u magazinu je citat: Voljela bih doživjeti da se moj «Pirgo» vrati u obveznu lektiru. Partizansko lane izbačeno je kad i Ćopićev Ježurka Ježić, jer je iz NOB-a. Kao i autorica, inače članica DHK. Disneyev Bambi ostao je valjda u milosti. Nije nama svako lane – lane.
Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan
Goran Pavlović, prvi čovjek Knjižnice Drenovci kao i tamošnjega pjesničkoga susreta, vodi nas po knjižnici, prije tri godine službeno proglašenoj najboljom u Hrvatskoj, čak i po dijelu u kojem prikupljaju viškove knjige svoje i svojih čitatelja za razmjenu s drugim knjižnicama. I – naletim na «Pirga». Izdanje u nekad slavnoj Biblioteci Vjeverice Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost (urednica Ana Kulušić, dakako!) iz godine kad sam postala brucošica, 1974. Raznježim se i izgreben, zamjenski, knjižuljak. Listam, a uz potpis nekadašnjega vlasnika, davno učenika Davora Jardasa iz IIa razreda, potpis – Anđelke Martić. Imaju u knjižnici i odjeljak s knjigama s autogramima, autorskim potpisima, ali ovaj im je slučajno promaknuo, ali što se da, to se više ne vraća. Život ponovno nije nego – basna.
Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala
P.S. Zaboravih pitati Gorana, iako odavno nije u lektiri, imaju li u knjižnici za posudbu kojega «Pirga»?
Ne sjećam se kad sam se vozila vlakom. Ne računajući jednu-dvije vožnjice u kojoj ne dospiješ ni sjesti a već si stigao od Zagreba do Dugoga Sela, možda prije petnaestak godina na jednodnevnom izletu od Kölna do Amsterdama i natrag. A sad se lijepo vozimo iz Zagreba u Vinkovce, pa za tri dana natrag. Baš lijepa vožnja. I gledanje kroz prozor. I zaboravljeni krajolici. Druga perspektiva.
Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Između toga nas petnaestak pjesnika (ja prvi put!) bilo je na 29. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Dakako, i u Vinkovcima, Vukovaru i cijeloj Cvelferiji, što po knjižnicama, što po školama i domovima kulture, a što po prirodi. Da vidimo žitna polja – iako ne daju Slavonci da budu samo žitnicom u vrijeme kada nitko nije bez kruha – gdje je to savski nasip onomad pukao i kako se od velike vode sačuvala na uzvisinici Skrovita Majka Božja Šumanovačka, kojoj se tu utječe oko 20.000 ljudi. Ako i niste vjernik, naći ćete mir u vlažnu zelenu hladu spačvanske šume, pod krošnjama cerova, bukava, grabova…
Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak
O pjesničkim nagradama do javnosti informacije su stigle i prije našega povratka, bar su trebale, što zbog poštovanja Poezije, a što zbog upornosti maloga mjesta na istoku Hrvatske, koje ne da da bude provincijsko i koje ne samo u 2015. godini, kada je takvom proglašena u zemlji, ima najbolju knjižnicu koja neposredno organizira rijetko dugotrajnu i priredbu kamo ne treba, kako to obično kažem, iako mi za to nije teško, putovati 800 ili 1500 kilometara da bi se pročitale jedna ili dvije pjesme.
Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak
Pročitasmo mnogo više vrlo različitoj publici. Uz završno sijelo, meni je najdraže gostovanje u Osnovnoj školi Davorin Trstenjak u Posavskim Podgajcima s otprilike polovicom njezinih ukupno 62 đaka. (Još mi je draže kad sam vidjela kako je ondje prije mene već bila moja prijateljica i kolegica književnica Branka Primorac!) Drago mi je što sam nakon pet godina ponovno susrela i Andriju Matića, jednoga od mojih svinjara i kulenara iz bivšega života s kojim sam surađivala godinama na Večernjakovoj Kulenijadi, istraživanjima i zaštiti toga slavonskoga autohtonog proizvoda. Sad ga upoznah kao predsjedatelja drenovačkoga Duhovnog hrašća, koje dodjeljuje nagrade pjesnicima, mladima za prvu knjigu, i to u rukopisu za tisak, a starijima za ukupni doprinos.
Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak
Mogla bih pripovijedati o uzornom selu, nazvanome po drijenku, koje je mnogo više od sela, o odličnom povlačenju novca iz europskih fondova, o poljoprivrednim i turističkim razvojnim mogućnostima i vožnji pjesnika do Vinkovaca i natrag do prvog hotela, o fascinantnom organizatoru ravnatelju knjižnice Goranu Pavloviću…
U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Sentimentalno se usredotočujem na ručni rad kojim je bio prekriven stol na većini naših čitanja. Sjedeći za njim i slušajući pučke pjesnike, uključujući i novosadske Hrvate te vukovarske pjesnikinje braniteljice, već prve večeri oduševljena ljepotom rada pofotkala sam bijelu čipku po sredini i po rubovima i ne videći prednjicu, fino tanko tkanje ukrašeno dodatnim raskošnim rupičastim motivima. Ganulo me: ljudi izniješe možda i najbolje što imaju pospremljeno po ormarima. Možda i od nečijega pomno spremanoga miraza. Osebušek! Kao otlarnik, pomislih. Osjetih se poštovano i počašćeno kao pjesnik, pa sam još pomnije i ja za njih birala svoj ručni rad. I morala sam zahvaliti što su kao rijetko tko poeziju, bar sam ja tako osjećala, uzdigli na otlar. Kao da smo razmjenjivali ljepotu, vjerovanja…
Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer, Mirko Čurić i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak
Po završetku svečanosti iz publike mi je prišla skupina žena, pa dok smo mi pjesnici nakanili analizirati netom izgovorene stihove, one su imale potrebu objasniti mi, jer pjesnici otamo iz grada, iz Zagreba, to zacijelo ne znaju, kako je to gore običnašlinga, a dolje riš(e)lje – načinjen slavonskom rukom i izgovoren slavonskim naglaskom – te kako je to ponjavau osam špiceva skinuta s neke starinske drenovačke postelje na koju su se nekad slagala tri debeljuškasta pernata jastuka, pa se gore još ukrašavala jastučićem. Rasprava je krenula dalje u detalje s ponjávama i ponjavcima, i šlinganima i tkanima, te gdje se koje kako kaže, a završila je Tadijinim Visokim žutim žitima. Srca su nam stvarno kucala kao onomad njegov zlatan sat, ali i poput tambura, ako se ne varam, njihova srijemskoga štiha, rimama o romantičnim ljubavima i ponosnim Slavoncima. Nije ostalo samo u pjesmi: To je bilo vrijeme bajkovito, kruha masti s crvenom paprikom.
Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama
Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.
Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.
Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan
Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak Brkan, Marica Kukor, Nada Posavec, Ivana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.
Dio eksterijera snimljen u Križu
Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević Redateljica: Tihana Kopsa Snimatelj: Dražen Petrač Montažerka: Irena Korpes
Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan
Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
* * * *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.
Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan
Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak
Na etnoimanju Večenaj u Goli dvije prijateljice i pjesnikinje, dvije Božice, Jeušić i Brkan kraj vetrenice kao sjećanja na istoimenu prvu zbirku pjesama Brkanove / Fotografija Miljenko Brezak
Još mamurnima od Noći knjige nije zgorega podvući crtu, sagledati stanje. Ma koliko nam svakidašnje crnilo zastire pogled, nekako se spašavam onom Zora puca, bit će danaPetra Preradovića čiju smo 200. obljetnicu rođenja proslavili jučer u Društvu hrvatskom književnika, odmah obilježivši i Dan hrvatske knjige u spomen na dan 1501. kad je Marko Marulić, Otac hrvatske književnosti, dogotovio Juditu. Zato je i Društvo hrvatskih književnika osnovano na taj dan 1900. Hrvatski sabor odlučio je o proglašenju Dana hrvatske knjige 1996., iako ni onda kao ni danas nisu mjerodavni baš ludi ni za knjigom, a još manje za književnicima i uopće umjetnicima ma koje fele, što se najbolje ogleda u financijskoj potpori.
Dobro ozračje sisačke Stihovnice i na fotografiji / Fotografija Miljenko Brezak
Međutim, a nadam se da ne griješim, čini mi se da se mi sami književnici međusobno podupiremo snažnije nego ikad. Umjesto oko bačene sve manje novčane kosti, klasičnoga divide et impera, nakon nekog vremena kao da smo se, jer valjda nam drugo i ne preostaje, usredotočili na svoju prirodu, bit, na – stvaranje!
Voditelji Pjesničkog maratona pjesnici Sonja Zubović i Ivan Babić / Fotografija Miljenko Brezak
Ovoga proljeća valjda samo vinari imaju više zajedničkih skupova, festivala, ocjenjivanja, ovoga i onoga, obilježavanja kojekakvih nagrada i sličnoga od nas. Da ih samo nabrojim, tekst bi bio poduži. Pjesnike uspoređujem s vinarima, jer ih najviše poznajem i znam koliko sami – kao i mi književnici – znaju uživati u rezultatima svoje kreacije, svome smislu i biti, dobrome vinu naime. Živjeli!
Pjesnički let: Božica Brkan i Ivan Babić na izložbi Stihotrona posvećenoj pjesnikinji / Fotografija Miljenko Brezak
A živjeli mi bogme i književnici i pisci, osobito pjesnici, pa i oni, kako bi rekao kolega Dražen Siriščević, koji će to tek postati, koji su našli svakojakih povoda – od Svjetskoga dana knjige i autorskih prava (jer se rodilo ili umrlo nekoliko velikana od Shakespearea dalje), Dana hrvatske knjige (od Marulića dalje), Noći knjige, Dana planeta Zemlje 23. travnja do redovitih tjednih i mjesečnih događanja – da neki tradicionalno već tko zna koji, a neki i prvi put organiziraju kod sebe doma druženje s čitanjem i slušanjem Lijepe Riječi.
Želimir Novak imao je čast da mu odlomak iz upravo objavljene zavičajne knjige pročita i gradonačelnik Nenad Panian / Fotografija Miljenko Brezak
Pretprošle sam subote bila na StihovniciSiniše Matasovića u Sisku, u četvrtak na šestrosatnom 11. Pjesničkom maratonuIvana Babića u Knjižnici Sesvete (s mojim Stihotronom!), u petak predstavismo knjigu u Gradskoj knjižnici Dugo Selo, u subotu smo već bili na 5. Pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama Đure Vidmarovića s predstavljanjem dvije knjige i čitanjem poezije (Lonjsko polje!), u nedjelju na 1. Festivalu pjesnika od Varaždina do Đurđevca (Drava!) Pogled znutra v zutraBožice Jelušić, koja i umorna ispisuje na Fejsu: Samo pozitiva! A da ne nabrajam što još sve slijedi.
Kolektivna “vatrogasna” u Piljenicama ispred Pakre / Fotografija Miljenko Brezak
Osobito me veseli što ne odustajemo. Od Poezije! Polemizira se katkad ironično, a katkad i bolno, o tome kome je dato (i koliko), a kome (uopće) nije (od love, talenta i ostaloga), ali se piše, čita, čita glasno, sluša strpljivo.
Za sjećanje s 5. pjesničkih susreta Rijeka, šuma, nebo: Alojz Buljan, Davor Šalat, Lana Derkač, domaćin Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Miljenko Brezak / Fotografija Damir Smetko
Ne odustaje se! I uživa u Ljepoti, Kreaciji. I vlastitoj i tuđoj. Taj nam Osjećaj, Doživljaj, pozitivno zajedništvo u tome nasuprot svemu oko nas, nitko ne može niti oduzeti, a niti na to naplatiti porez!
S rijekom Dravom iza i razigranim psom Zorom ispred – samo pjesnici u Ješkovu na 1. susretu Pogled znutra v zutra / Fotografija Miljenko Brezak
K tome, jer to mnoge zanima, dodajem oblizek o tome što pjesnici kušaju uz poeziju. Uvijek se nađe neki sponzor. Doznala sam tako, recimo, da Sisak ima odlične ćevape, a Sesvete pekarnice, Repušnica naše moslavačke kolače, a Piljenice Udrugu Mlinarice koja bi komotno mogla kuhati i za svadbe…
Pjesnička sudbina i odojak nas veže i spaja/ Fotografija Miljenko Brezak
A kad se ne nađe sponzor, pjesnici se pokriju onime što i koliko imaju. I knjige i prijevoz i (s)koštu, što bi rekli moji kajkavci, nekako ne samo skromno pokriju sami, nego na zajednički stol donesu i plodove drugoga svog rada, od paprenjaka, vanili kiflica i gibanica, likera, soka i vina iz vlastita podruma do pečena odojka hranjenog mlijekom (27 kila žive, a 19,5 čiste vage!), istina ne ptičjim, ali uz neizostavnu grajovu šalatu, ciganski grah i nadahnuto preludiranje na cimbalama. A od toga je, mi se vidi, nekak mam bolši i Pogled znutra v zutra!
Već tjednima izgleda kako nam je Istanbulska konvencija nacionalna tema bez premca. Upišete li u tražilicu istanbulska, Google će vam prvom navesti – Istanbulska nevjesta. Čak i danas, kad se Vlada odvažila poslati dokument Saboru na ratifikaciju. Nakon tolikih godina!
Iako gledam sapunicu, neprestano u njoj pronalazeći štogod i od nasilja protiv kojega joj se zalaže imenjakinja konvencija, ne mogu nam se načuditi. Ni uz dodatno tumačenje.
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko BrezakIspod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift,politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listu – Vukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.
Dio publike / Fotografija Miljenko BrezakKriž u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko BrezakPrijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Moslavački kamen u Petrovu Selu u Mađarskoj
Opisala sam kako su nas i prije i poslije književne večeri domaćini iz Hrvatske samoupravepredsjednicaAnaŠkrapićTimar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat odveli do spomen-kamena. Moslavačkoga, rekoše. Prošloga su ga proljeća, ispričaše nam, postavili posred sela dovezavši ga doslovce iz moje zavičajne Moslavačke gore, iz kamenoloma pokraj Kutine. Pomislih: Ma tko bi si dao toliko truda? Oslonivši se na informaciju TimeeHorvat u Hrvatskomglasniku, napisah kako su projekt postavljanja kamena potpomagali Veleposlanstvo RH u Ugarskoj, Josip Mazurek, vlasnik IGM Moslavinakamen d.o.o. i klesar Imre Mészáros. A na kamen su uklesali:
“1546. lita prvi put spominju se Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.”
Uz pet tona težak Moslavački kamen na imanju Kezeleovih: Dobrila Kezele, Božica Brkan, Bojana i Jenio Vukelić / Fotografija Miljenko Brezak
A onda smo se nedavno šmucali po Moslavini i na imanju Kezeleovih ponovno naišli na – Moslavački kamen. Uz njega marna ekipa Drage Kezelea za svoje i velike i malene goste poučno napisa:
“Moslavački kamen Izložena stijena dolazi s Moslavačke goreiz kamenoloma Donji Miklouš pokraj Čazme i granitnog je sastava. Granit je tip kiselih intruzivnih magnetskih stijena. Odlikuje ga masivost, čvrstoća i tvrdoća, zbog čega je raširena njegova uporaba kao građevinskog (tehničkog) i arhitektonskog (ukrasnog) kamena. Ova stijena postavljena je u svrhu turističke promocije regije Moslavine. Dopremljena je u proljeće 2011. i teži oko 5.000 kg.
Žive u slozi, ne kao mačka i pas, s pogledom na Moslavinu s brijega obitelji Kezele u Šumećanima / Fotografija Miljenko brezak
Moslavačka gora Moslavačka gora spada u stara ulegnuta gromadna gorja paleozojskog nastanka bogata rudama. Najviši vrh Moslavačke gore je Humka 489 m n. v. Zbog krajobrazne i biološke raznolikosti 2007. godine Moslavačka gora je proglašena prvim regionalnim parkom u Hrvatskoj. Po značajkama biološke raznolikosti temeljna vrijednost Moslavačke gore su guste šume bukve, hrasta kitnjaka, graba, kestena, crne johe i breze.
Geološki Moslavačka gora (uz Medvednicu, Psunj, Papuk i Krndiju) predstalvja najstarijegorje u Hrvatskoj, nastalo prije gotovo 500 milijuna godina. Građena je od eruptivnih i metamorfnih stijena. Spada u tzv. otočne gore jer nije fizički povezana s drugim uzvišenjima. U davnoj prošlosti bila je otok u Panonskom moru (susjedne gore bile su potopljene). Moslavina ima dugu tradiciju eksploatacije nafte (od 1854. godine) i može se svrstati među nastarije naftne regije svijeta.
Jenio Vukelić / Fotografija Miljenko Brezak
U rudniku betonitske gline u Gornjoj Jelenskoj nađeni su fosilni nalazi praslona i nosoroga stari oko 17 milijuna godina. Na obroncima Moslavačke gore nađeni su trgovi naselja Lasinjske i Vučedolske kulture koji potvrđuju naseljenost od vremena mlađeg kamenog doba. U starom Rimu ovdje se sade prvi vinogradi, a gora nosi ime Mons Claudius po rimskom caru Klaudiju. Iz srednjeg vijeka su sačuvani ostaci starih utvrda Garić grad, Košut grad i Jelen grad koji su služili za obranu od Turaka.”
Uvijek nadahnuta i duhovita književnica Sonja Zubović pozvala me je 25. siječnja 2018. na snimanje na internetski Radio 808, jer njezin projekt Poezija to go prelazi u još jedno agregatno stanje. Bila je to izuzetna suradnja, doživljaj i provod sa snimateljem Gordanom Antićem i njegovim psom Iggyjem, koji nam je asistirao.
Božica Brkan kod Sonje Zubović / Fotorafija Miljenko Brezak
Prestigla me je Sonja i odmah potom na fejsu objavila fotke s toga čitanja poezije. Uz smajlića, jer prozva me božanstvenom(!?), uzvratih kako se 1. siječnja 2018. napunilo punih 50 godina kako mi je objavljena prva pjesma i uopće prvi tekst. Poeziju s prekidima objavljujem te odavno pišem, a i govorim, ali mi nikad nije predstavljala takav užitak i takvu radost kao sada. Svakako zahvaljujući i rijetkim ljudima poput Tebe i projektima poput tvojega Poezija to go u svim oblicima. Zahvaljujem Ti na podršci i poticajima u ovome vremenu koje sve čini protiv poezije i poetskoga te vezama koje strasno, ustrajno i nesebično uspostavljaš od lijepe riječi do čitatelja i slušatelja kojima je stalo do nje. Tko onda ne bi pisao!?
Što je uopće Poezija to go? Sonja Zubović opisuje:
Skup je dinamičkih aktivnosti osmišljenih u cilju poticanja čitanja poezije za mlade i sve one koji se osjećaju mladima. Uz osobnu ljubav i strast prema poeziji ima i još jedna značajna dimenzija koja me pokrenula u osmišljavanje projekta pa ste mogli primijetiti da volim isticati kako je upravo poezija laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta.
Sonja Zubović i Božica Brkan prije snimanja / Fotografija Miljenko Brezak
Projekt je prvotno u kolovozu 2015. zaživio na društvenim mrežama. Unatoč uvriježenim mišljenjima kako mladi ne vole poeziju, uvjerena u suprotno, samo valja otkloniti predrasude i približiti im je na primjeren način, Sonja je osmislila svoj projekt kojim je, uvjerena je, poezija dobila jednu sasvim novu razvojnu šansu u društvu. U određenim periodima profil Poezija to go na Facebooku pratilo je i do 23.000 ljudi, a to je u fizičkim okvirima usporedivo s gradom veličine Požege. Doduše, dodaje, sada društvene mreže potiču financiranje reklama pa je taj broj vidljivosti niži. No ni oko te činjenice se ne okreće svijet, jer se projekt ionako odvija na više dinamičkih načina.
Također od 2015. Sonja organizira i vodi povremena javna događanjaPoezija to go –Druženja s pjesnicima, u okviru kojih su već do sada nastupili mnogi etablirani autori kao Enes Kišević, Darija Žilić, Davor Šalat, Ivana Šojat, Ivan Babić, Irena Matijašević, Lana Derkač, Ružica Cindori, Božica Brkan, Diana Burazer, Lada Žigo, Ljerka Car Matutinović, Miroslav Mićanović, Branko Čegec, Miroslav Kirin, Robert Roklicer, Ivan Herceg, Aleksandra Orlić, Livija Reškovac i mnogi drugi
Često volim naglasiti kako Bog voli živu riječ, ističe Sonja Zubović, a potvrdilo mi se to i prilikom tih druženja s poezijom i pjesnicima, jer su izuzetno lijepo posjećena. Unatoč kiši, kino dvorana Mueller uvijek je dupkom puna. To mi daje veliki osjećaj zadovoljstva, jer osjećam da radim nešto lijepo i dobro. Ostaje osjećaj divnih trenutaka, ali i trajni dokument vremena, jer svi takvi događaji ostaju trajno zabilježeni na internetu u obliku video snimki. Ti događaji nastavljaju svoj digitalni život, jer ih sve možete vidjeti recimo na you tubu pa možda će jednom biti zanimljivi studentima ili samo ljubiteljima književnosti. Moram napomenuti kako je za taj program pjesničkih tribina Tekston umjetnička organizacija i podržana u određenom financijskom iznosu i od Ministarstva kulture, na čemu sam neizmjerno zahvalna.
Nakon što su zaživjele pjesničke tribine druženja s pjesnicima u okviru višegodišnje suradnje s kolegama s internetskog radija 808 polako se iznjedrila nova ideja o radio emisijama. Zajedno smo pokrenuli ciklus radio emisija Poezija to go druženje s pjesnicima, govori Sonja. Krenuo je 29. siječnja 2018. i emitirat će se svakog ponedjeljka u 21 sat. Prvi gost bio mi je pjesnik IvanBabić, slijedi Diana Burazer, pa redom da sada ne nabrajam dalje. (Javim kada slijede moji stihovi, op. BB).
Gordan Antić, Radio 808/ Fotografija Miljenko Brezak
Svaki put u emisiji je gost jedan pjesnik ili pjesnikinja, emisija je osmišljena tako da najviše prostora daje poeziji. Ona ionako najviše govori o nama. A autorska interpretacija jedna jedna je izvanvremenska dimenzija djela, a nekako mi se čini da radio dokida sve druge razne treme koje idu uz sliku i publiku, ističe Sonja Zubović, ovdje urednica emisije Poezija to godruženje s pjesnicima na digitalnom Radiju 808, koja se može slušati i uživo, a također ostaje na internetu kao trajni zapis.
Na kraju, ako dosad niste znali, dodajem da je Sonja Zubović (1962.) rođena Zagrepčanka, profesorica jugoslavenskih jezika i književnosti. Radi u kulturi s djecom i mladima. Piše za djecu i odrasle i ima izuzetno bogatu bibliografiju, kako poezije tako i proze. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Poslije svečanosti prijema novih članova DHK u Novskoj gradonačelnik Marin Piletić, ravnateljica knjižnice Darija Jež, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i književnici Božica Brkan, Siniša Matasović stoje, a ispred njih sjede nove članica DHK Višnje Lovrić-Mencej, Kristina Semenjuk i Jasna Popović-Poje / Fotografija Miljenko Brezak
Da sam dospjela napisati tekst s prošlotjednoga predstavljanja stihovima triju pjesnikinja Višnje Lovrić-Mencej, Kristine Semenjuk i Jasne Popović-Poje u Novskoj u povodu njihova primanja u Društvo hrvatskih književnika, bila bi to priča o lijepoj svečanosti u Gradskoj knjižnici Ante Jagar, koja je, kako to voli reći njezina ravnateljica Darija Jež, dnevni boravak njihova grada, a koja je i mene prije nekoliko godina počastila promocijom moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom.
O kolegicama je izvijestilo nekoliko lokalnih medija, uglavnom internetske stranice, a ja sad čekam kad će se neki radoznaliji medij zainteresirati da mladi gradonačelnikMarin Piletić predstavi svoj grad kao što je nama, sa suradnicima i kolegama, kao zanimljivo mjesto kulturnih i drugih zbivanja. Ako je kultura plijenila na početku, na kraju tjedna u Novskoj je moj sin netokrat Ivan Brezak Brkan bio svojim poslom, IT-ovskim. Piše na svom Facebooku:
Gradonačelnik Marin Piletić o Novskoj – mjestu zanimljivih kulturnih i drugih zbivanja / Fotografija Miljenko Brezak
NOVI NANOBITI IZ NOVSKE?! Nemojte se iznenaditi ako će buduće nade hrvatskog razvoja igara dolaziti iz Novske, Siska i Moslavine. Upravo se, naime, u Novskoj u petak otvara inkubator koji će u – među ostalim – educirati klince u sisačko-moslavačkim osnovnim i srednjim školama. Game on!
Kako piše Netokracija, inkubator Pismo u Novskoj kani razvijati gaming studije – da o kompjutorskim igrama! – a voditeljprojektaMario Čelan opisuje kako su iz Europskoga fonda za regionalni razvitak dobili 25 milijuna kuna, od čega je pet milijuna bespovratno. Inkubator bez ljudi ništa ne vrijedi, zaključuje Netokracija. Što slijedi dalje, detaljnije čitajte ondje.
Pismo, nova vizura Novske
Zacijelo prepoznajete da se dobro plaćen posao zbog kojega se odlazi iz Hrvatske klinci žele raditi – doma. U Novskoj, Sisku, pa i mojoj Moslavini u koju smo mnoge generacije nas sa studija svakog vikenda išli doma s torbama prljava rublja za pranje i mišju na maminu hranu putničkim vlakom sa zagrebačkoga glavnokolodvorskog šestog perona. Još u pjesmi dijanovec iz ciklusa nemoj mi to govoriti pjevam sentimentalno: šesti peron za novsku na glavnom kolodvoru saki put/ (morti i des)…
Gradska knjižnica Ante Jagar: očigledan interes publike za kulturna događanja / Fotografija Miljenko brezak
Baš dok poslije svega što su već zatvorili, oni gore mijenjajustrukturu uz velike igre, kaneći zatvoriti i sisačku rafineriju, dvoje što će s kutinskom Petrokemijom – nije li INA nekad, kad je bila prva državna kompanija, dodjeljivala i važnu nacionalnu književnu nagradu!? – i dok to ne očekuju od njih, djeca nam ne odustaju. Ponosim se njima želeći im svaki uspjeh. Igricama, sve kao igrajući se, oni rade posao kojem crostarci nisu dorasli.
Sve manje čak i zemljopisna, i kulturna i gospodarska provincija uglavnom je u glavama, pa što bismo mi bili provincijalcima?
Mogla sam napisati i Badnjak, Božić, Štefanje, jer me baš tih dana prigodno počela mučiti mala sitna pomisao. Odvelo me na nju otkriće jednoga fejsbukovca kako je Božić deminutiv. A deminutiva i deminutivčića od Bog – Božić do jasle – jaslice prepuno oko nas. A jaslica svakojakih. Više nisu in naše nekadašnje socijalističke skromne reljefne čestitke-jaslice na rasklapanje, čak nisu dovoljne ni improvizirane s mahovinom i baterijom te pastirima i ovčicama za pod bor pun vate, nego žive, kakve je navodno prvi osmislislio Franjo Asiški prije davnih stoljeća. A meni se samo svako malo vraća misao: uz tolike kojekakve raskošne jaslice koliko ljudi još uopće zna što su to obične – jasle? Čak i da ne otvaram temu o vjeri i smislu vjerovanja i života, kamo bi na te štalske i stajske jasle stavili sva naša blješteća i šljašteća svjetla i šljokice?
